Nazaret – grad u kojem je živjela Sveta obitelj

Jedno od najznačajnijih mjesta koja se spominju u Bibliji je zasigurno Nazaret. Riječ je o gradiću Isusovog odrastanja i mjestu prema kojem je dobio ime – Isus Nazarećanin.

Iako današnji Nazaret nema mnogo sličnosti s onim biblijskim, u njemu se nalazi mnoštvo, za kršćane, posebnih mjesta.

Moderni Nazaret je grad na sjeveru Izraela i nalazi se na visini od oko 350 metara iznad razine mora. Smješten je između 500 metara visokih brežuljaka. Grad iz daljine izgleda kao kompleks bijelih stepenica koje se lagano uzdižu uz obližnja brda. Udaljen je oko 25 kilometara od Galilejskog jezera te devet kilometara zapadno od planine Tabor. Glavna cesta za promet između juga i sjevera prolazi pored Nazareta te ide prema Siriji.

Nazaret jučer i danas 

Nazaret je obični grad, kao i stotine drugih na Bliskom istoku i da u njemu Isus nije proveo svoje djetinjstvo bio bi nepoznat većini stanovnika planete. U Isusovo vrijeme Nazaret je bio seosko naselje, maleno i potpuno nevažno. Prema istraživanjima, nije mogao imati više od 1.500 stanovnika, uglavnom Židova. U to vrijeme kuće su se sastojale od prirodnih spilja pred kojima su ljudi gradili dodatne zidane prostorije. Njegovo ime, prema predaji, znači cvijet. Međutim, postoje i teoretičari koji tvrde kako riječ netser označava «klijanje». Ne postoje usklađena tumačenja značenja imena Nazaret.  

Danas se procjenjuje kako u njemu živi oko 70.000 stanovnika, a sa širom regijom oko 200.000. Veći dio stanovništva samog grada čine Arapi, od kojih su skoro 70 % muslimani i oko 30 % kršćani. Za vrijeme britanske uprave ovim područjem, u prvoj polovici 20. st., kršćani su bili u većini. Do dana današnjeg vidljiv je trend smanjenja broja kršćana u poznatim hodočasničkim mjestima. Što zbog iseljavanja, što zbog malog broja djece, kršćani nestaju s Bliskog istoka. Osim sustavnog progona kršćana u mnogim zemljama Bliskog istoka koji se odvija pred očima svijeta posebno boli činjenica kako se o tome na Zapadu uglavnom šuti.

Budući da u Nazaretu nema Židova (ili ih ima vrlo malo) prozvan je arapskim glavnim gradom u Izraelu.

Nakon formiranja države Izrael 1948. dio Arapa je ostao unutar granica tadašnjeg Izraela. Taj dio stanovništva predstavlja punopravne državljane Izraela i, općenito govoreći, nemaju problema kao Arapi – Palestinci na okupiranoj Zapadnoj obali. Oni nisu meta izraelske vojske niti se sami odlučuju na neki vid terorizma. Državljani su Izraela, imaju dokumente, glasuju na izborima, a državni službenici i policajci dobivaju plaće iz Tel Aviva. 

Međutim, problemi ipak postoje. Ljudi su odvojeni, od rođenja do smrti. Odvojeno se ide u škole i bolnice. Židovi iz okolnih mjesta se ne miješaju s Nazarećanima, bilo da su muslimani ili kršćani, zato u blizini od 1957. grade svoj grad kojeg zovu Natzerat Illit (Gornji Nazaret). U njemu uglavnom žive doseljenici iz zemalja bivšeg SSSR-a.

Iako mogu izaći na izbore, arapski glasovi prema izbornim jedinicama ne vrijede isto kao židovski. Stoga se može dogoditi da veći broj Arapa na izborima izabere manje zastupnika u Parlamentu nego isti broj Židova. Arapima je i problem dobiti građevinsku dozvolu za gradnju kuće.

Prema onome što se može vidjeti u Izraelu je, nažalost, na snazi svjetski prihvaćen aparthejd za kojega se čovječanstvo klelo da će poslije južne Afrike biti daleka prošlost.

 Bazilika Navještenja svjedoči nazočnost kršćana

U Nazaret smo došli kada je već pala noć. Misao se sama vraća na neke od najljepših evanđeoskih stranica, ponajprije na navještenje te na povratak Josipa, Marije i Isusa iz Egipta. Isus je ovdje svoje djetinjstvo i mladost proveo odrastajući u mudrosti među nama ljudima. Nije ni čudo stoga što grad vrvi od turista, pa i noću. Hodočasnici žele biti bliži Isusu.

Od 4. st. do danas u Nazaretu su podignute mnogobrojne crkve koje imaju veze s životom Svete obitelji. U ovom gradu danas jedni pored drugih žive kršćani i muslimani. Od kršćana ovdje su prisutni: rimokatolici, grkokatolici, grkopravoslavni, maroniti, anglikanci, armenci, baptisti te brojne protestantske zajednice. Nad gradom dominira bazilika Navještenja s današnjim izgledom u obliku krune iz 1969. Ona je bila prvo mjesto koje smo posjetili tijekom boravka u ovom gradu.

Bazilika Navještenja je izgrađena na mjestu gdje se prema katoličkoj tradiciji dogodilo navještenje anđela Gabrijela Mariji. Sadašnja bazilika je zdanje napravljeno na mjestu ranijih crkava iz doba Bizanta i križarske ere. Unutar crkve na nižoj razini nalazi se groto navještenja, mjesto za koje se vjeruje kako je ostatak stvarne kuće u kojoj je živjela Marija.

Prva crkva na ovom području je vjerojatno podignuta sredinom 4. st. Veće zdanje je napravljeno za vrijeme cara Konstantina I. Drugu crkvu su izgradili križari 1102., ali ona nikad nije u potpunosti završena.

Nakon Saladinove pobjede u Galileji franjevcima je dopušteno ostati u Nazaretu, ali je crkva uništena 1260. U sljedećim stoljećima franjevci su bili nazočni u i oko Nazareta te su zajedno s kršćanskim obiteljima brinuli za sveta mjesta, međutim, nije im bilo dopušteno ući na posjed sadašnje bazilike. Posebno je tužna godina 1542. jer je tada nekoliko franjevaca masakrirano. Kada je dopuštena gradnja veće crkve 1730. ona je postala središnje mjesto okupljanja katolika i općenito kršćana u Nazaretu. Izgrađena je skromna crkva posvećena navještenju s glavnom apsidom nad Marijinom spiljom. Ta crkva je povećana 1877., a potpuno je srušena 1954., kako bi se gradila nova bazilika koja i sada ponosito svjedoči u Nazaretu.

Dizajnirao ju je talijanski arhitekt Giovanni Muzio i to je najveća kršćanska crkva na Bliskom istoku. Posvetio ju je 1964. papa Pavao VI. Velika bazilika Navještenja što se uzdiže iznad okolnih građevina svjedočanstvo je dugog niza godina kršćanske nazočnosti u ovom kraju.

Spilja navještenja koja se nalazi u bazilici je stijena, baš kao i svod koji je vjerojatno u 4. st. obrađen u vrijeme kad je pred spiljom podignuta bizantska crkva. Od te crkve se danas vidi apsida i dio podnoga mozaika. Crkva je pokrila prethodnu bogoslužnu građevinu čiji su arhitektonski ostaci i danas vidljivi. Najstariji dio ovog kompleksa predstavlja stambene prostorije koje bi zaista mogle biti ostatak Marijine kuće

Naravno, spilja je tijekom stoljeća hodočašćenja i pobožnosti preoblikovana, ali je ipak ostalo dovoljno elemenata koji ukazuju na njezinu stambenu namjenu.

Tu su tragovi silosa u koje se stavljalo žito s obližnjih polja i cisterne za vodu koje su možda služile i kao velike posude za kućnu uporabu. Moguće je da su to i mali bazeni koji, prema židovskim zakonima, služe za obredno pranje.

Tragovi ukrasa, freski, mozaika, grafita na žbuci zidova svjedoče stoljećima poštivanje ove svete spilje. Mozaici su se sačuvali na svome mjestu pred samom spiljom. Nije ni čudo što je vrhunac hodočašća u Nazaretu bilo slavljene sv. mise na hrvatskom jeziku u bazilici Navještenja.

U sklopu bazilike se nalazi i mali muzej koji vjerno čuva materijalne dokaze od brončanog doba, pa sve do vremena turske okupacije. Tu su i predmeti iz vremena Rima, starog zavjeta, Bizantije i iz doba križara. Unutar muzeja se čuva poznati upis u kamenu «Xe Mapia» u prijevodu s grčkog «Zdravo Marija».

Napetosti oko bazilike Navještenja

Iako su kršćani službeno manjina u Nazaretu i čitavom Izraelu, za sada je njihova sigurnosna situacija na zadovoljavajućoj razini. Međutim, prije nekoliko godina ispred bazilike su se događale nemile scene. Muslimani su «dobili zeleno» svjetlo iz određenih židovskih krugova za izgradnju džamije na mjestu davne pogibije jednog Saladinovog vojnika. Sve bi bilo uredu da je ta džamija imala potrebne dozvole i da svojom veličinom ne bi zaklanjala cijelu baziliku Navještenja. Situacija se smirila nakon mnoštva prosvjeda, a muslimani su odustali od prvobitne namjere.

Izgleda kako i danas u Izraelu važi ona stara rimska poslovica: „Zavadi, pa vladaj“. Tko zna kada će se opet pokrenuti ovo pitanje, za sada je situacija mirna. Danas na mjestu gdje je trebala biti džamija stoji improvizirano mjesto za molitvu muslimana.

Na oko 200 metara od bazilike navještenja franjevci su 1914. podigli crkvu sv. Josipa na ruševina prethodne crkve koja je izgrađena nad onim što se smatra da je bila radionica  sv. Josipa, Marijinog zaručnika. Crkva sv. Josipa čuva ostatke nastambi spilje, bazena s mozaikom i stepenicama.

U Nazaretu smo još vidjeli i sinagogu u kojoj je Isus prvi put javno nastupio te pohodili crkvu Marijinog izvora, a potom se autobusom uputili u Kanu Galilejsku, u kojoj je Isus učinio prvo svoje čudo. Ovdje su podignute dvije crkve: pravoslavna i katolička. Ova potonja je sagrađena prije više od 120 godina na temeljima kapele iz 6. st. U kripti se nalazi vrč koji simbolizira čudo s vinom i vodom.

Nakon povratka u Nazaret iz Kane imali smo prigodu razgledati grad. Pri usporedbi s mjestima u kojima Židovi imaju vlast, Nazaret je jedan obični gradić koji je vidno orijentiran na turizam. Mlade odmalena uče kako pristupati hodočasnicima. Ljudi su pretjerano bučni i veseli. Skoro svaka kuća u središtu ili pored kršćanskih crkvi ima trgovinu. Prodaje se sve i svašta, što god hodočasnici i turisti žele imati u svom posjedu.

Arapske trgovine nisu pretjerano čiste, a istaknutih cijena nema skoro nigdje. Uz voće i povrće prodaju se i piratski DVD-ovi. Ako ne budete pažljivi, običnu bocu gaziranog soka možete platiti doista skupo. Kada i pišu cijene artikala, nigdje nije naznačeno koja je valuta u pitanju. Zato je moguće da jedan artikl bude više puta skuplji turistima nego domaćim stanovnicima.

Arapski su mladići ponašanjem vrlo slični mladićima u tranzicijskim zemljama. Često znaju iz automobila previše pojačati glazbu i to pored hotela, kao da namjerno žele smetati turistima koji se odmaraju.

Prilikom noćnog razgledanja Nazareta imali smo prigodu prolaziti pored svadbenog slavlja. Prema broju gostiju, glasnoj glazbi (čiji tonovi podsjećaju na turbofolk) te broju ispaljenih metaka ova slavlja zasigurno ne odudaraju od svadbi u nekim našim krajevima. Što se tiče međuvjerskih brakova situacija je slična kao i u ostatku svijeta gdje muslimani i kršćani žive zajedno. Muslimanske mladiće od malih nogu uče kako mogu oženiti kršćankuu međutim, djeca im trebaju biti muslimani. Velika je rijetkost da se muslimanka uda za kršćanina. A ako se to i dogodi izbije pravi skandal.

Tijekom boravka uočili smo mnoštvo zanimljivih situacija. Posebnu su nam pozornost privukla na cesti parkirana, jedan do drugoga, dva automobila: jedan kršćanina, drugi muslimana. Ponosni Arapi ovdje, bilo kršćani ili muslimani, žive svoju vjeru i ne stide se pokazati što su. Zato će automobil kršćanina biti oblijepljen kršćanskim simbolima i citatima iz Biblije, dok će musliman imati mnoštvo islamskih citata na svome „limenom ljubimcu“.

Lijepa naša odjekivala Galilejskim jezerom

Osim Nazareta i Kane Galilejske sljedećeg dana imali smo prigodu ploviti Galilejskim jezerom, istim onim jezerom koje se nebrojno mnogo puta spominje u okviru Isusova javnog djelovanja.

Plovidba brodom će ostati zauvijek u sjećanjima hodočasnika. Naime, Židovi su nedvojbeni poduzetnici i imaju osjećaj za svoje klijente. Čim su saznali kako prevoze hodočasnike Hrvate-katolike odmah su istaknuli zastavu Republike Hrvatske i pustili himnu Lijepa naša koja je odjekivala Galilejskim jezerom.

Čin obnove krsnih zavjeta hodočasnici iz Vrhbosanske nadbiskupije su obavili u mjestu Yardenit, na kojem rijeka Jordan istječe iz Galilejskog jezera. Tu dolaze brojni hodočasnici, posebno protestanti te se krštavaju preobučeni u bijele haljine.

Biti u Nazaretu, a ne posjetiti brdo Tabor, bilo bi velika šteta. S visine od oko 660 m pruža se veličanstven pogled na donju Galileju. U 17. st. tu su se doselili franjevci, gdje su ostali i do danas. Bazilika Preobraženja sagrađena u rimsko-sirijskom stilu ranog srednjeg vijeka, podignuta je 1924. Projekte je, kao i brojnih drugih svetišta po Svetoj zemlji, radio franjevac Antonio Barluzzi. 

Nakon tri dana u Nazaretu došlo je vrijeme krenuti dalje i ostaviti taj grad novom valu turista i hodočasnika.

Za onoliko vremena koliko smo bili tu vidjeli smo kako situacija za kršćane i nije tako loša. Prema našim saznanjima, tu se pripadnici različitih kršćanskih crkava drže zajedno i ne prave međusobne razlike. Ekumenizam ostvaren u praksi! Voljeli bismo kad bi nazaretski model suživota kršćanskih crkava bila iskrica ujedinjenja za sve kršćane na svijetu. 

Evo malo nasumičnih fotografija iz Nazareta i okoline...

 

Blagoslovljen Svećenički dom Vrhbosanske nadbiskupije

Vrhbosanski nadbiskup i metropolita Vinko kardinal Puljić je 11. prosinca, uz nazočnost više od stotinu svećenika, časnih sestara, dobročinitelja i brojnih uzvanika iz društvenog i političkog života BiH, blagoslovio novoizgrađeni Svećenički dom Vrhbosanske nadbiskupije koji se nalazi pored zgrade Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Blagoslovu Doma je prethodilo euharistijsko slavlje u crkvi sv. Ćirila i Metoda koja se nalazi u sklopu Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Sv. misu je predvodio i tijekom nje propovijedao nadbiskup đakovačko-osječki mons. dr. Marin Srakić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, u koncelebraciji s kardinalom Puljićem, pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. dr. Perom Sudarom te još četrdesetak svećenika.

Prije početka euharistijskog slavlja dobrodošlicu je svima uputio rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Marko Zubak.

«Lijepo i ugodno se osjećamo danas. Nadamo se kako su umirovljeni svećenici sretni jer sada znaju da postoji mjesto u kojem će se brinuti o njima za to obučeno osoblje. Iako djelujemo pod dva krova znajte da i dalje ostajemo zajedno», rekao je, između ostaloga, preč. Zubak.

Biti zahvalan Bogu

U svojoj prigodnoj propovijedi mons. Srakić je govorio o zahvalnosti i ljubavi prema Bogu.

«Današnji čovjek je uvjeren u svoju samodostatnost. Misli kako pomoću tehnike može vladati svijetom. Uvjeren je kako može riješiti svaki problem te pomoću dijaloga na ekonomskoj i znanstvenoj razini može ostvariti napredak. Zbog svega toga čovjek se osjeća slobodno i sposoban je zaboraviti Boga i vjeru», rekao je dr. Srakić  naglašavajući probleme modernoga doba i dodao kako vjernik treba biti zahvalan za sva Božja dobročinstva u svom životu. Potom je naveo primjer jednog starijeg djelatnika doma, umirovljenika iz Amerike, koji je odlučio postati svećenikom. Slijedeći svoju odluku došao je na studij u Rim. Želio je duhovno brinuti o starim i nemoćnim štićenicima koji su se često osjećali usamljeno i odbačeno od svojih najmilijih, djece i rodbine. Time je nadbiskup Srakić naglasio važnost duhovne skrbi za starije.

«Čovjek koji vjeruje u Boga postaje zahvalan Njemu, ali i bližnjemu. Zato smo mi pozvali sve naše dobročinitelje koji su pomogli izgraditi ovaj Svećenički dom. Ova sv. misa je znak kako Boga prihvaćamo i slavimo kao autora sveukupnom dobra koje nam se događa u životu. Zato sam i ja došao u Sarajevo, ne samo da vam čestitam na ovom velikom događaju nego i da osobno zahvalim svim donatorima i dobročiniteljima. Ponekad smo morali graditi ni iz čega, ali gradimo iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ovdje iskazujemo zahvalnost i 'siromašnoj udovici' koja je dala svoj novčić bez kojeg ne bi mogao biti izgrađen ovaj dom», rekao je završavajući propovijed đakovačko-osječki nadbiskup naglasivši kako stariji svećenici ne smiju imati osjećaj da su napušteni jer su braća i sestre uz njih.

Na kraju sv. mise zahvalu svima koji su pomogli izgradnju Doma izrekao je voditelj gradnje vlč. Fabijan Stanušić.

Kardinal Puljić podijelio mnoštvo zahvalnica

Nakon euharistijskoga slavlja uslijedio je središnji događaj dana - blagoslov Svećeničkog doma. U svom obraćanju prije blagoslova zajedničkih prostorija kardinal Puljić je pozdravio i biskupa mostarsko-duvanjskog mons. dr. Ratka Perića te ostale predstavnike crkvenog i društveno-političkog života ističući kako je izgradnja Doma povijesni događaj za mjesnu Crkvu. Ističući svesrdnu pomoć dobročinitelja zamolio je Hrvatsku banku za obnovu i razvoj za strpljivost pri vraćanju duga te izrazio nadu da će Vijeće ministara BiH barem pomoći izgradnju Svećeničkog doma na način da „oprosti“ polovinu PDV-a.

Zahvalivši ponajprije dragom Bogu, koji je dao blagoslov u pripremi i gradnji, uputio je izraze zahvalnosti dijecezanskom kleru koji je shvatio važnost ovoga projekta. Posebnu zahvalnost za pomoć izrazio je Vladi Republike Hrvatske koja je Vrhbosanskoj nadbiskupiji odobrila dizanje kredita u HBOR-u te predao zahvalnicu izaslaniku Vlade dr. Radovanu Fuchsu, ministru za znanost, obrazovanje i sport.

U svom obraćanju, prenijevši pozdrave iz Hrvatske Vlade, ministar Fuchs je istaknuo važnost Katoličke crkve za hrvatski narod tijekom povijesti i danas rekavši da će Hrvatska i ubuduće podupirati projekte Katoličke crkve u BiH.

Nadbiskup Puljić je potom zahvalio njemačkom Renovabisu predavši zahvalnicu nedavno imenovanom ravnatelju isusovcu p. Stefanu Dartmannu. Obraćajući se skupu ravnatelj Dartmann je ispričao kako je tijekom obavljanja župničke službe u jednoj švedskoj župi imao prigodu organizirati pomoć i smještaj za prognanike i izbjeglice iz BiH koje su čak i skrivali od deportacije. Kardinal Puljić je podijelio zahvalnice i njemačkoj nadbiskupiji Köln, biskupiji Limburg i austrijskoj partnerskoj biskupiji Klagenfurt. Zahvalio je i Američkoj biskupskoj konferenciji podsjetivši na veliko zauzimanje kardinala Theodora McCarricka koji je više puta dolazio u Sarajevo. Zahvalio je i Hrvatskoj katoličkoj misiji u Grazu te Caritasu, a zahvalnicu je predao i gospodinu Adeliju iz talijanske obitelji Bergamashi koja je i tijekom i nakon rata mnogo pomagala BiH, Općini Stari Grad i njezinom načelniku gosp. Ibrahimu Hadžibajriću.

Riječi zahvale uputio je i Odboru za gradnju na čelu s vlč. Stanušićem i ekonomom Vrhbosanske nadbiskupije preč. Lukom Kesedžićem. Prisjetio se i pokojnog projektanta dipl. ing. arh. Nikole Masleja. Zahvalio je izvođaču radova tvrtci Stipić d.o.o. iz Zagreba i podizvođaču tvrtci Ans-Drive iz Sarajeva te nadzornoj tvrtci Fabing d.o.o., također iz Sarajeva, kao i vrhbosanskom svećeniku vlč. Ivanu Tolju koji je pratio cijeli tijek gradnje.

Potom je uslijedilo kratko videopredstavljanje koje je fotografijama ilustriralo događanja od početka izgradnje Doma do završetka.

Svijetli trag ove generacije svećenika

Nakon videopredstavljanja uslijedio je blagoslov prostorija u kojima će obitavati umirovljeni svećenici. Kardinal Puljić je prvo blagoslovio zajedničke prostorije, a onda svaku od soba. Ovim činom je konačno završena izgradnja Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije. Gradilište je blagoslovljeno 19. rujna 2007., a kamen temeljac položen 8. travnja 2009. Rok za izgradnju je bio 430 dana. Nakon brojnih problema sa susjedima, sudskih procesa i odgađanja početka gradnje završen je Dom koji je blagoslov za cijelu mjesnu crkvu i grad Sarajevo. 

Dom, s garažnim prostorom, obuhvaća oko 6.000 četvornih metara, a u njemu se nalaze apartmani za smještaj 24 umirovljena svećenika s pratećim sadržajima te višenamjenski prostor. Svoje oduševljenje prilikom razgledanja Doma nisu krili ni stari ni mladi svećenici, a mnogi su u šali rekli kako bi odmah pristali biti umirovljenici jer im se toliko sviđa. Izgradnja Doma je svijetli trag koji ostavlja ova generacija svećenika, ali i poticaj za porast broja duhovnih zvanja.

Jeruzalem – grad u srcu „Petog evanđelja“

Zahvaljujući udruzi Sveta zemlja kao novinar 2010. besplatno sam putovao u Svetu zemlju. Izvrsno hodočasničko iskustvo koje će se pamtiti za života. Fra Mika i Davor Ljubić su zaslužni za popularizaciju i omogućavanje ovog hodočašća...

Sveta zemlja nije za kršćanina, muslimana ili Židova samo puki naziv bez stvarnog sadržaja. Ona je za sve vjernike monoteističkih religija zaista sveta. Hodočasnici koji stotinama godina posjećuju Izrael tvrde kako on ima privlačnu moć koju je teško opisati, jer se ona može samo doživjeti. Kada se govori o Svetoj zemlji teško je izdvojiti nešto posebno: svaka stopa tog podneblja ima svoju povijest i veličanstvenost. Netko će biti oduševljen Bazilikom Rođenja Isusova, brdom Tabor ili Bazilikom Preobraženja, dok drugi neće kriti suze u crkvi Svetoga Groba ili će biti oduševljeni Zidom plača.

 

Koliko god povijest i religija bile poveznica većine gradova Izraela, to je ipak zemlja kontrasta u pravom smislu te riječi: bilo da se govori: klimatskim, političkim, vjerskim ili zemljopisnim uvjetima. Prostor je to, može se reći, vječitih sukoba, ali je i unatoč tome za mnoge obećana zemlja, podneblje od kojeg se ne može i neće odustati.

Sveta zemlja posjeduje «ono nešto» što samo vjernik može pojmiti. Hodati ulicama Kafarnauma kojima je hodao Isus Krist, biti na Brdu Blaženstava i razgledati Ein Karim, rodno mjesto Ivana Krstitelja, obnoviti krsne zavjete na rijeci Jordan..., u čovjeku može pobuditi samo najjače religiozne osjećaje.

Izrael je zemlja u kojoj ste gotovo prisiljeni na svakom koraku razmišljati o povijesti, bilo povijesti spasenja ili o povijesti civilizacije. Nije bez razloga teolog Ernest Renan Svetu zemlju  nazvao «Petim evanđeljem». On smatra kako onaj koji nije bio u njoj ne može u potpunosti razumjeti evanđelje. Možemo se složiti ili ne s njegovim riječima, međutim, posjet Svetoj zemlji zasigurno će baciti jasnije svjetlo na tekstove koje slušamo na svetim misama.

Možemo mnogo napisati o većini izraelskih gradova, ali zasigurno duhovno najsadržajniji i arheološki i povijesno najbogatiji, međutim i najnezahvalniji za predstavljanje je najsvetiji grad - Jeruzalem. U njemu je hodočasnička skupina iz Vrhbosanske nadbiskupije bila najdulje za vrijeme svoga sedmodnevnog boravka u Svetoj zemlji. Zahvaljujući udruzi Sveta zemlja (i njezinom osnivaču fra Miki Stojiću) koja se bavi organiziranjem hodočašća, imali smo prigodu zajedno s dvadesetak bogoslova Katoličkog bogoslovnog fakulteta iz Sarajeva, njihovim odgojiteljima i vođama puta laikom Davorom Ljubićem i fra Slavkom Topićem boraviti u Svetoj zemlji.

Tijekom sedam dana boravka u Izraelu slušali smo brojna izlaganja koja su držali fra Slavko i gosp. Davor. U govorima vođa puta i pitanja koja smo postavljali polako smo stjecali dojam i predodžbu o Svetoj zemlji i Jeruzalemu. Koliko god smo znali o ovom podneblju shvatili smo da to nije dovoljno. Sve dok se na terenu ne susretnete s onim o čemu znate iz knjiga, nećete imati cjelokupnu sliku.

Jedan od najstarijih gradova

Jeruzalem se nalazi na Bliskom istoku na raskrižju putova koji vode od Sredozemnog mora i Tel Aviva prema Mrtvom moru i Jerihonu, te od Damaska i Nablusa na sjeveru, prema Hebronu na jugu. Smješten je na nadmorskoj visini između 650 i 840 metara, na području gdje pustinja prelazi u polupustinju. Jeruzalem u židovskoj predaji ima sedamdesetak imena. Jedno od njih je i „pupak svijeta“. Ta misao je izvorno poganska, ali u židovskoj tradiciji predstavlja ideju kako u Jeruzalemu čovječanstvo dolazi u dodir s onim božanskim. Rabini su znali reći da na svijetu postoji deset mjera ljepote, a Jeruzalem ih je primio devet. Međutim, nastavili su i dodali kako je deset patnji dano svijetu, a od toga devet Jeruzalemu. Hebrejska riječ jerušalaim ima oblik dvojine za dva Jeruzalema, onaj zemaljski i onaj nebeski. 

U gradu, kojem službeno pripadaju i mnoga okolna židovska naselja, živi skoro milijun stanovnika. Ističe se bjelinom svojih zgrada u gorju s jedinstvenim vremenom i prostorom blagoslovljenim Božjim zahvatom.

Nacionalni, kulturni, socijalni i vjerski sastav stanovništva izrazito je raznolik, ali ljudi su tjelesno skoro odvojeni. Iako se na ulicama, pogotovo u starom dijelu grada, mogu vidjeti zajedno ortodoksni Židovi, Arapi – kršćani ili muslimani – svi oni ipak žive svoje živote bez mnogo kontakta s drugima, osim onog nužnog. U gradu ima nešto više od 60 % Židova, 30 % muslimana te manje od 5 % kršćana.

Za Europljane pomalo nadrealno izgleda, a za Jeruzalem je sasvim normalna pojava u istom prostoru od nekoliko metara vidjeti ultraortodoksnog Židova, tradicionalnog Arapa, katoličkog i pravoslavnog svećenika, časne sestre iz Južne Amerike, do zuba naoružane izraelske vojnike, kineske i filipinske turiste...

Grad se dijeli na zapadni, koji je uglavnom židovski, i istočni, koji je uglavnom arapski. U okviru istočnog Jeruzalema nalazi se i Stari grad, koji je podijeljen u četiri četvrti: muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku.

Prvi put je spomenut u 2. tisućljeću prije Krista, a ljudske nastambe na ovom području datiraju još i ranije. To čini ovaj grad jednim od najstarijih gradova na svijetu. Od 10 st. pr. Kr. sveti je grad židovske vjere. «Centar» je kršćanstva i treće najsvetije mjesto za muslimane, nakon Meke i Medine. Iako ga svijet ne priznaje, glavni grad Izraela ima više od 1.200 sinagoga, 150 crkava i 70 džamija. Tijekom povijesti, dvaput je potpuno uništen, više od 20 puta bio je pod opsadom, napadan je 50 puta, zauzet pa oslobođen 40-ak puta.

Grad je pripadao raznim osvajačima i narodima : Kanaanci, Židovi, Rimljani, Arapi, Perzijanaci, križari, Turci, pa Britanaca sve do 1949. kada je podijeljen na izraelski i jordanski „sektor kontrole“. Danas kontrolu nad gradom ima država Izrael.

Mnogi okupatori su ostavili nešto svoje

Razmišljajući o arhitekturi grada moramo misliti na brojne osvajače. Tijekom vremena su razni vladari uslijed brojnih okupacija mijenjali izgled grada. Osobito su u vrijeme arapske i križarske vlasti nastale današnje ulice Starog grada s tržnicama i trgovinama. Religiozna arhitektura je također ostavila traga, kako ona islamska, tako i kršćanska. U tursko vrijeme, osobito u prvih pedesetak godina okupacije, izgrađene su brojne fontane i gradske palače.

Krajem Prvog svjetskog rata (1917.) grad je pripadao Britanskom mandatu u Palestini i otada se sve više doseljavaju Židovi iz Europe, te se prave naselja u zapadnom, novom dijelu grada, što definitivno mijenja sliku Jeruzalema. Događaji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata dovode do neizvjesnog položaja ovoga svetog mjesta, a status grada postat će jednim od ključnih pitanja u mirovnim pregovorima.

Kao nekoć u prošlosti, tako je i danas on izvor mnogih razmirica. Budući da ni Palestinci ni Izraelci ne žele odustati od namjere Jeruzalem proglasiti svojim glavnim gradom, napetosti su stalno prisutne. Nepopuštanje obiju strana od svojih zacrtanih ciljeva koči i onako spore mirovne pregovore. Muka dva naroda, posebno palestinskog, na jednoj zemlji, koja vuče korijene još iz biblijskih vremena, nastavlja se.

Stari grad živi svjedok spasenja

Jeruzalem, iako odiše starozavjetnim ugođajem i podsjeća nas na proročko vrijeme, ipak svoje puno značenje za kršćane dobiva u novozavjetnom kontekstu. Hodočasnici koji uhodanim rutama putuju u Svetu zemlju najčešće se s Jeruzalemom, u njegovom najboljem svjetlu, susreću na Maslinskoj gori s koje se pruža predivan pogleda na Sveti grad.

Podno Maslinske gore nalazi se Cedronska dolina, a iznad nje su zidine grada koje je 1542. izgradio turski sultan Sulejman Veličanstveni na ostacima starog rimskog zida. Dok u daljini «vrve» moderni neboderi, poglede hodočasnika privlače građevine unutar zidova. Tu je i židovsko groblje na kojem cijena grobnog mjesta može doseći i po milijun dolara.

Samo srce Jeruzalema je Stari grad. On je površine oko 1 km2 i u njemu se nalaze glavne vjerske građevine triju religija. Riječ je o: crkvi Sv. Groba za kršćane, Zidu plača ili Zapadnom zidu - ostatku drugog Solomonovog hrama za Židove, a na mjestu prijašnjeg Solomonovog hrama danas se nalazi treće po redu najsvetije mjesto za muslimane: džamija Al-Aqsa koja svojom zlatnom vanjštinom dominira na suncu i izgleda veličanstveno.

Jedan od najčešćih motiva Jeruzalema svakako jest Zid plača kojeg Židovi štuju kao najveću svetinju. Ovaj je zid ustvari ostatak veličanstvenog hrama čije se granice mogu vidjeti s Maslinske gore. Na ovom se mjestu sljedbenici Mojsijeve vjere okupljaju na molitve psalama, a čest je običaj u pukotine zida stavljati papire s molitvama, molbama i željama.

Nedaleko od ovog mjesta nalazi se crkva svetog Petra, jer se navodno baš na ovome mjestu Petar pokajao nakon što je, kako navodi Novi zavjet, zatajio Isusa.

To je Jeruzalem koji s Maslinske gore hodočasnik može vidjeti spuštajući se prema gradu. Taj put obično vodi do Getsemanskog vrta.

Ako netko misli kako je Getsemani doista vrt, prevario se. To je zapravo maslinik gdje je Isus običavao moliti po cijele noći. Tu je proveo u molitvi i onu večer uoči Velikog petka. Getsemanski su vrt u 15. stoljeću kupili franjevci, a 1924. sagradili su velebnu baziliku koja čuva kao relikviju kamen na kojem je, prema predaji, Isus molio u noći prije negoli je odveden. U tom vrtu nalazi se i crkva Uznesenja Marijina, koja je podignuta, kako se vjeruje, na mjestu gdje se nalazi Marijin grob. Danas se sa sigurnošću ne može znati gdje je njezin grob. Crkva je više puta rušena i obnavljana, kao i većina ostalih crkvenih građevina u Jeruzalemu.

Napetost se osjeća u zraku

Kad se uđe u stari dio Jeruzalema u zraku se mogu osjetiti napetosti između domaćeg pučanstva: Arapa i Židova. Osiguranje je za nas bilo do tada neviđeno. Na svakom koraku su mladi izraelski vojnici s punom ratnom spremom, automatskim puškama, palicama i odlučnim izrazima lica. Na „check – pointima“ nije rijetkost vidjeti mlade Izraelke kako same vrše kontrolu sumnjivih vozila i osoba koje onuda prolaze.

Prema našim saznanjima, Izraelke su postavljene na kontrolnim točkama kako bi upoznale što više novih ljudi jer njihove obitelji žele da se što brže udaju.

Iako su napetosti između Arapa i Židova velike, za kršćane se može reći kako ne predstavljaju problem. Oni su „kolateralna žrtva“ odnosa između Židova i muslimana te svjetskih sila, a po brojnosti su inferiorni.

Dok smo boravili u Jeruzalemu nismo imali prilike pratiti vijesti, ali baš u to vrijeme je isteklo primirje i svaki sat se očekivalo što spremaju terorističke organizacije, te kakvu odmazdu je ovaj put pripremila izraelska strana. Kada su pripadnici radikalnih palestinskih skupina u Jeruzalemu prepoznali jednog agenta Mosada te bacili Molotovljev koktel na njegovo vozilo on je odgovorio pucnjavom ubivši jednog napadača. Na pogrebu su se njegovi prijatelji zakleli na osvetu. Kasnije smo čuli kako je židovski vozač automobila pregazio nekoliko arapske djece koja su na njega bacala kamenje. Izgleda, prolazi još jedan normalan dan u Jeruzalemu.

Budući da novac i trgovina ne biraju religiju i političko opredjeljenje, male trgovine u starom dijelu grada vjerojatno su jedino mjesto na svijetu gdje jedan pored drugog, mirno na polici, obitavaju: simboli Palestine, Izraela, kršćanstva, islama, političara sa svih meridijana svijeta, a uz to i polugole djevojke na kalendarima. Nažalost, kad ne bi bilo svetih mjesta moglo bi se pomisliti kako je zapravo čitav grad jedna velika tržnica.

Cijene su prema dogovoru i kako vas zapadne. Ista stvar može biti 1 ili 30 dolara, ovisi o procjeni prodavača. Priča o bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj dobro prolazi u arapskim dućanima jer svatko ima nekoga tko je studirao u Zagrebu, dakle cijene odmah padaju. Ako niste Amerikanci, ljubav je trenutačna. Dosta prodavača zna pričati hrvatski, barem ono osnovno, a neki primaju i nude hrvatske kune kao „kusur“.

Via Dolorosa (Ulica tuge) je prepuna trgovina iz kojih trgovci doslovno napadaju hodočasnike često ometajući vjernike u molitvi Križnoga puta. Ne ustručavaju se, ako ne kupite ništa, pojačati glazbu iz trgovina do maksimuma kako bi omeli molitve.

Križni put i nebrojno mnoštvo svetih mjesta

Sveta zdanja u i oko Jeruzalema su uhodana mjesta posjete hodočasnika - tako smo vidjeli: Maslinsku goru, crkvu Očenaša, crkvu Dominus flevit, crkvu Svih naroda, baziliku Gospina groba odnosno Uznesenja, crkvu sv. Petra od pijetlova pjeva, brdo Sion, crkvu Marijina usnuća, crkvu sv. Ane, pa ribnjak Bethezda, a potom Kapelu bičevanja i osude te baziliku Ecce homo (Evo čovjeka). 

Posebno je bio dojmljiv Križni put do Crkve Kristova groba. Franjevačka kapela bičevanja te kapela presude obilježavaju mjesto gdje je Isus okrunjen trnovitim vijencem i gdje je uzeo križ. Tu je danas sjemenište. Mjesto druge postaje Križnoga puta nalazi se u utvrdi Antonija u kojoj je Poncije Pilat sudio Isusu. Ovdje je danas samostan Sionskih sestara. O tome i danas svjedoči luk «Ecce homo», dio istočnog ulaza u rimski grad Aelia Kapitolina (tako je bio preimenovan Jeruzalem), kojeg je podigao Hadrijan.

Kapelica Armenske katoličke crkve obilježava mjesto na kojemu je Isus prvi put pao pod težinom križa. U njezinom pročelju se nalazi umjetnički reljef koji prikazuje ovu scenu.

Četvrtu postaju obilježava armenska crkva Gospe od muka, gdje je Isus noseći križ susreo svoju majku, a franjevačka kapelica pokazuje petu postaju. Odatle Križni put vodi prema Golgoti, mjestu Kristovog raspeća.

Prema tradiciji, mjesto šeste postaje gdje je Veronika obrisala Isusu lice jest crkva sv. Veronike, a pripada redu Malih sestara. Dvije kapelice povezane stubama označavaju mjesto Isusovog drugog pada pod križem, a na zidu grčkog samostana uklesan je latinski križ s natpisom: «Isus je nepobjediv».

Deveta postaja je stup koji je sastavni dio vrata koptske kapele, označava mjesto gdje je Isus pao treći put. S ovog mjesta se već nazire Golgota. Posljednjih pet postaja križnoga puta nalaze se unutar crkve Sv. Groba.

Ta crkva je izgrađena u vrijeme cara Konstantina, 325. Tu su podignute i tri različite građevine. Danas su one sve pod jednim krovom: okrugla crkva zvana Anastasis – crkva Uskrsnuća, iznad samoga Kristova groba, zatim veličanstvena bazilika zvana Martyrium, te u prostoru između ove dvije crkve oltar zvani Golgota – Kalvarija, koji označava mjesto Isusovog raspeća. Ove su građevine uništene za vrijeme napada Perzijanaca 614. Nakon rušenja su ubrzo obnovljene, ali opet uništene pod kalifom Hakimom 1009. Kada su križari osvojili Jeruzalem 1099., opet su na ovom mjestu podigli crkvu koja postoji do danas.

Ključ bazilike imaju dvije muslimanske obitelji koje imaju veliku materijalnu dobit za njezino zaključavanje i otključavanje, uz naravno, prateće časti koje idu uz taj ključ. U crkvi sv. Groba se pod istim krovom nalazi Isusov grob i mjesto raspeća - Golgota. Tu su još i kapela prvog čovjeka Adama, kapela sv. Jelene, te kapela Pronalaska sv. Križa.

Kameno stubište vodi do kapele Isusova svlačenja, a prelijepi umjetnički mozaik označava mjesto Isusovog raspeća na Kalvariji. Veoma impozantno djeluje stijena pomazanja na ulazu u Baziliku. Na tom je mjestu Marija primila Isusovo tijelo nakon skidanja s križa. Sveti grob, najsvetije mjesto za kršćane, leži u unutrašnjosti bogato ukrašene rotunde. To je špilja nad kojom je podignuta kapela. Za većinu hodočasnika križni put starim dijelom Jeruzalema i sv. misa kod Isusovog groba bili su vrhunac hodočašća u Svetu zemlju.

Doživljaji i emocije su vrlo intenzivni na tom mjestu. Suze na licima hodočasnika su česte. Molitva je konstantna, kao i križanje.  Prostor grobnice je vrlo malen, ulaz je visok oko jedan metar. Osim što je fascinantna prema značaju, vrlo je skromna i nepretenciozna. Ostavlja dojam mirnoće. Grob je pokriven mramornom pločom bračkog kamena, a zidovi iznad njega su ukrašeni slikama. Iznad groba neprestano svijetle 42 uljane svjetiljke, po 13 od svake kongregacije: katolika, Grka, Armenaca, te četiri svjetiljke koptske crkve. 

 

Neke priče koje se vežu za ovu crkvu mogu izazvati sablazan vjernika. Često se znaju dogoditi nemile scene koje nastaju kada nijedna strana ne želi popustiti u planu i rasporedu korištenja prostora u crkvi. Prema neugodnim pričama znao je ovdje «pop svećenika» povući za bradu. Zaista sablažnjavajuće nejedinstvo kršćana na najsvetijem mjestu! Čini se da će biti potrebno mnogo desetljeća, ako ne i stoljeća, predanog rada na ekumenizmu kako bi se konačno mogle dokinuti ove negativnosti.

Ponos i identitet stanovnika Jeruzalema

Svijest o osobnom identitetu i ponos na svoje korijene iščitavaju se s lica ljudi na vijugavim i uskim ulicama i raznim dućanima i bazarima u spletu škola, crkava, sinagoga i džamija. Neće biti slučajno kad vas židovska dječica na ulici prozovu nežidovom ismijavajući vas i pokazujući prstom u vašem smjeru. Iako će vas poštovati kao kupce i hodočasnike za Arape ćete biti niža rasa samo zato što niste muslimani. Često će vam to otvoreno i reći dok vas orobe za „kusur“.

Ipak, Jeruzalem je pozvan kako bi bio majka koja okuplja svoju djecu. Svatko tu nalazi svoje izvore jer je poslanje majke okupiti djecu, a iskustvo hodočašća je vratiti djecu majci.

Nemoguće je na ograničenom prostoru reći sve o važnosti ovoga grada s obzirom na religiozni, arheološki i povijesni značaj. Nije ni čudo što je stoljećima židovski pozdrav bio: «Vidimo se u Jeruzalemu!».

Ostaje nada kako će jednog dana Jeruzalem konačno živjeti u miru. Danas je on daleko od toga. Ustvari, uvijek je i bio daleko od mira. Kada ga nisu razarali Filistejci, tada su se za to pobrinuli Rimljani, preko muslimanskih i križarskih osvajača tragovi borbi u Jeruzalemu nikada nisu izbrisani. Njegovim ulicama i danas odjekuje plač, a naoružani vojnici se „šepure“ oko najsvetijih mjesta s oružjem koje je spremno za uporabu, uostalom kao i tisućama godina ranije. Imena osvajača, buntovnika i razaratelja se mijenjaju, no Jeruzalem još stoji i kao nijemi svjedok gleda propast onih koji ga svojataju i onih koji ga osvajaju. Sve to, izgleda, ni najmanje ne smeta rijekama hodočasnika koje se svake godine slijevaju u ovaj drevni grad - grad Isusov i Muhamedov i Solomonov.

Ako ikako možete, za života odvojite vremena i uštedite novaca kako biste vidjeli Jeruzalem jer je neponovljivo i nezaboravno iskustvo posjete ovom Svetom gradu.