Osmi molitveni pohod vjernika djelatnika Oružanih snaga BiH

Na mjestu gdje je nekoć bio kraljevski grad Bobovac, na ostacima srednjovjekovne utvrde u znak sjećanja na (pret)posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić, 22. listopada 2011.organizirano je deseto hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Osmi molitveni dan za domovinu te je slavljena sv. misa koju je u koncelebraciji s vojnim kapelanima i 40 svećenika predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić. 

 

Na sv. misi za domovinu hodočasnicima su se po osmi put pridružili vjernici-katolici djelatnici Ministarstva obrane BiH, Oružanih snaga BiH i redarstvenika s kantonalnih, entitetskih te državne razine.

Molitveni dan za domovinu započeo je tradicionalnim okupljanjem hodočasnika kod rijeke Bukovice podno Bobovca nakon čega su u svi okupljeni u koloni, predvođeni vojnicima koji su nosili zastave Vatikana, države BiH i hrvatske komponente Oružanih snaga BiH, krenuli ka ostacima nekoliko kilometara udaljene utvrde. Vojnici su cijelim putem molili, a uz njih je pješačio i kardinal Puljić.

Pročitan je pozdrav vojnog ordinarija

Prije početka euharistijskog slavlja pozdrave vrhbosanskom nadbiskupu i svim nazočnima uputio je glavni kapelan vlč. Željko Čuturić, podsjećajući na tradiciju okupljanja u najbližu subotu danu smrti posljednje bosanske kraljice Katarine koja je, kao što znamo, preminula 25. listopada 1478. 

Nakon uvodnog govora on je pročitao pozdrav vojnog biskupa u BiH mons. dr. Tome Vukšića koji nije mogao nazočiti Molitvi za domovinu na Bobovcu jer u Rimu sudjeluje na susretu svih vojnih biskupa svijeta.

„Pozdravljajući sve vas, okupljene na molitvenom pohodu starom kraljevskom gradu Bobovcu, kao vojni biskup u BiH, zahvaljujem Providnosti Božjoj što je mudro nadahnula zamisao molitvenoga pohoda za Domovinu i svima vama, na čelu s uzoritim gospodinom Kardinalom, koji svojom mudrošću i pobožnošću tu lijepu zamisao, što sretno traje već godinama, polako pretvarate u duhovnu tradiciju“, pročitao je između ostalog vlč. Čuturić u pismu biskupa Vukšića.

Vojni ordinarij u BiH je posebno pozdravio trojicu vojnih kapelana iz Hrvatske: „Iskreno se nadamo da su trojica kapelana iz Hrvatske prethodnica službenih i brojnijih dolazaka na Bobovac pripadnika Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH narednih godina, slično kao što se mi iz BiH svake godine početkom listopada pridružujemo vojnom hodočašću u Mariju Bistricu.“

Došli smo ovdje kako bismo pokazali da poštujemo svoju povijest

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je govorio o domovini iz biblijskog gledanja podsjećajući kako je Gospodin pozvao Abrahama da pođe iz kraja očinskog te ide u drugi kraj koji mu postaje domovinom.

Istaknuo je da izraelski narod doživljava domovinu kao dar jer mu ona čuva grobove otaca. „Domovina mu je sveta i  čuva svetište u kojem se nalazi kovčeg zavjetni. Ona mu čuva i grad Jeruzalem u kojem se nalazi hram kao simbol identiteta. Božjem narodu domovina je i dio vjere jer Bog tu s njima komunicira“, rekao je kardinal Puljić podsjećajući da je izraelski narod doživio gorko iskustvo progonstva i oskvrnuća svetišta.

Potom je govorio o Isusu Kristu i Njegovom rodnom mjestu te naglasio da je Isus mislio o vječnoj domovini koja je za sve ljude i sve narode te za svu vječnost. Osvrnuo se i na gorčinu koju su doživjeli mnogi koji su tijekom rata prognani iz BiH, što ga je i potaknulo da prije deset godina pozove sve na molitvu za domovinu na Bobovcu. 

„Na taj način povezali smo s nama i sve one koji su osjetili svu gorčinu progonstva i tuđine kako bi rado navratili u ove krajeve i kako ne bi zaboravili grobove svojih predaka. Svet je osjećaj znati i pohađati grobove svojih predaka. Došli smo ovdje kako bismo pokazali da poštujemo svoju povijest“, kazao je kardinal Puljić napominjući da je potrebno shvatiti da svaki narod, gledajući svoju povijest, sebe prepoznaje i hrabrije stasa u sadašnjosti za budućnost.

„Zato sam odlučio da molimo ovdje kako bi moj hrvatski narod shvatio i prepoznao svoje korijenje i rastao u ljubavi prema svom identitetu“, istaknuo je kardinal pred kraj svoje propovijedi.

Ne dijelite Hrvate Hercegovine i Bosne

Za vrijeme sv. mise molitvu vjernika izrekli su pripadnici Oružanih snaga, redarstvenici i djelatnici Ministarstva obrane, a zamjenica ministra obrane Marina Pendeš darovala je kardinalu Puljiću prigodnu sliku. Isto je učinio i djelatnik Državne granične službe iz Doljana  Ante Medić. 

Na kraju euharistijskog slavlja vrhbosanski nadbiskup je predvodio molitvu za domovinu te podsjetio političare kako kraljica Katarina na poseban način povezuje Hercegovinu i Bosnu jer je rodom iz Hercegovine, ali je život odveo u Bosnu te kasnije u Rim.

„Želim to našim političarima podcrtati. Ne dijelite niti otpisujte Hrvate jednog i drugog kraja. Poseban simbol je molitva za domovinu baš ovdje 'kod Katarine' koja simbolizira uvezanost Hrvata Hercegovine i Bosne“, rekao je kardinal najavivši sljedeći Molitveni dan za domovinu.

Tijekom sv. mise pjevao je zbor Katoličkog školskog centra Sveti Pavao iz Zenice pod ravnanjem nastavnika glazbe Davorina Bošnjakovića.

Za sve nazočne je kod rijeke Bukovice podno Bobovca upriličeno, na radost hodočasnika, ali i vojnika, dijeljenje vojničkog graha.

Tako je završio još jedan Molitveni dan za Domovinu. Kao što je kardinal naglasio vjernici su došli na Bobovac kako bi pokazali da poštuju svoju povijest, ali i da imaju vjeru u budućnost. Svoji na svome.  

Obilježena 533. godišnjica smrti bosanske kraljice Katarine

Tradicionalnim okupljanjem mještana i hodočasnika, koji na ovaj način iskazuju poštovanje kraljici Katarini, u Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja 23. listopada obilježena je 533. godišnjica od smrti pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosača-Kotromanić.

Svečanost Dani Kraljice Katarine, kao i ranijih godina, započela je sv. misom koju je predvodio vikar hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Miljenko Šteko.

Nakon euharistije održana je tradicionalna smotra folklora, na kojoj su nastupile brojne folklorne skupine iz: Ćatića, Kraljeve Sutjeske, Lug-Brankovića, Zenice, Vrgorca, Visokog, Ljubuškog, Tarčina, Guče Gore, Busovače, hrvatskog Gračaca i Kaknja.

Mještani Kraljeve Sutjeske i okoline na ovaj način obilježavaju čuvanje uspomene na kraljicu Katarinu. Prema predaji, nakon njezine smrti žene sutješkoga kraja su počele nositi crne marame u znak žalosti za svojom kraljicom, a to čine i do danas. Ženska sutješka marama i crvene ogrlice postali su sastavni dio tradicionalne narodne nošnje, ali i svakodnevni dio odjeće žena ovog kraja.

Bobovac – kraljevski grad

Bobovac je pretpovijesna gradina, kasnoantička utvrda i srednjovjekovni grad. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Smješten je na uskom kamenitom grebenu iznad sastavaka Bukovice i Mijakovske rijeke. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske i Vareša.

U pisanim izvorima prvi put se spominje 1350. Podigao ga je ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije prve polovice 14. stoljeća. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od razdoblja vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, preko svih bosanskih kraljeva i kraljica sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem Bosne 1463. Sastojao se od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20-ak metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.

Suvremenici su ga smatrali najtvrđim bosanskim gradom. Ovdje se čuvala i kraljevska kruna, a vladari su ga nazivali svojim stolnim mjestom. Zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značenja, u međuvremenu je bio meta napada nekih osvajača. Bobovac su Turci osvojili 21. svibnja 1463. nakon samo tri dana borbe nakon izdaje. Turska posada je bila prisutna na Bobovcu do 1626., kada je grad napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavljanjem turskih osvajanja prema sjeveru.

Iz duhovnoga bogatstva i istinskoga življenja kršćanstva niče briga za drugoga

Afrika, sinonim za misije, još uvijek je kao suha zemlja, žedna, ali ne i bez ploda. Tlo Crnog kontinenta nije bogato samo dijamantima koje zapadnjaci bešćutno grabe ostavljajući afričkoga čovjeka robom njihovih nezasitnih požuda za bogaćenjem na račun i štetu drugih. Afrički kontinent, između ostaloga, bogat je svojom prihvatljivošću za riječ Božju, svojim predanjem Bogu kad Ga upozna.

Žetva je velika, a radnika na njivi Gospodnjoj nikada nije dosta. Povodom obilježavanja Misijske nedjelje željeli smo saznati stanje misijskog duha u Crkvi u Hrvata, ali i Crkvi uopće. Zato smo razgovarali s don Ivanom Štironjom, novim ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiH.

Don Ivan je rođen 1960. u Pješivcu, tadašnja župa Prenj, danas Aladinići, u obitelji s desetero djece. Osnovnu školu završio je u Crnićima, a gimnaziju u Dubrovačkom sjemeništu kod isusovaca. Bogoslovni studij pohađao na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Sarajevu, a za svećenika Trebinjske biskupije zaređen je u mostarskoj katedrali 1986. Već kao mladomisnik don Ivan se javio u misije, a misijsku je djelatnost obavljao u župi Kaning'ombe u biskupiji Iringi u Tanzaniji (1988. - 1992.). Jedno vrijeme je djelovao i u biskupiji Hamilton u Kanadi.

Pokazao se odgovornim promicateljem raznih inicijativa u korist općih misija i posebno hrvatskih misionara. Služi se, osim materinjeg hrvatskoga, engleskim, talijanskim i afričkim kisvaili jezikom.

Poštovani don Ivane, pretposljednju nedjelju u listopadu od 1926. slavimo kao Misijsku nedjelju. Što mislite je li misijski žar pomalo utihnuo? Je li se svaka mjesna Crkva «zabavila svojim problemima» te smo svi skupa zaboravili važnost misija i sveopću Isusovu poruku?

Svjetski dan misija. Da, Papa Pio XI. je 14. travnja 1926. ustanovio Svjetski dan misija ili kako to pučki kažemo Misijsku nedjelju. Tako ove godine već 85. put Crkva u cijelome svijetu, predzadnje nedjelje u listopadu, duhovnom i materijalnom potporom obilježava taj Dan.

Misijski žar. O misijskom žaru teško je davati ocjene. Mi nikada ne znamo koliko ljudi duhovno doprinosi za evangelizaciju. Postoje pokazatelji koji upućuju na nedostatak misijske svijesti koja bi trebala biti prisutna osobito u župnim i redovničkim zajednicama. Živimo u vremenu kada je sve manje i manje duhovnih zvanja. Taj se fenomen ne može promatrati zasebno nego se veže za cjelokupnu situaciju, duhovnu, ekonomsku, socijalnu, odnosno obiteljsku i uopće društvenu. Zanimljivo je da je to naglašenije u naprednijim zemljama Europe koje su nekada prednjačile u broju misionara, a danas su u teškoj krizi, nemaju dostatan broj svećenika ni za svoje potrebe.

Zatvorenost u vlastite probleme. Mjesna se Crkva mora baviti svojim problemima i rješavati ih. No, ne bi se smjela zatvoriti u sebe i misliti samo na sebe i govoriti: ovo su misije, ovo je tvoja Afrika itd. To bi bila prava izdaja Isusove želje i zamisli  koja se tako zorno čita u ovogodišnjoj Papinoj poruci za Svjetski dan misija: «Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas» (Iv 20,21). To se odnosi na svakoga krštenika. Dakako, na osobit način to je zadaća biskupa, pastira Mjesnih Crkava da se brinu za Opću Crkvu, a to znači da svoje vjerno stado odgajaju u suosjećanju s potrebama braće i sestara, ne samo u svojim dijecezama nego u cijeloj Crkvi. Upravo je radi toga otvorena mogućnost posudbe dijecezanskoga klera pod nazivom «fidei donum» - dar vjere. To znači da dijecezanski svećenici uz dogovor mjesnih biskupa mogu otići u misijske krajeve i u isto vrijeme pripadati svojoj domicilnoj biskupiji.

Koje su najveće zapreke misijskom djelovanju danas?

Puno je zapreka. Cijeli svijet govori o materijalnoj krizi. Mediji na sva zvona zvone o tomu. No, Crkva govori o duhovnoj krizi koja zasigurno nadilazi onu materijalnu. Međutim, mediji su u tom pogledu dobrano ili potpuno gluhi. Tako se doživljava ozračje u kojemu je prenaglašena briga za materijalnim i tjelesnim uživanjem i s druge strane nebriga za duhovno. Uz to, svjetovno i duhovno se potpuno izmiješalo tako da se ni oni koji bi istinski željeli živjeti svoje kršćanstvo zapravo ne snalaze i nemaju jasnu viziju što bi i kako trebalo biti. Takvo nesnalaženje ili stanje najčešće postaje kolijevka nebrige za bilo što ili nebrige za bilo koga. To je to po domaću rečeno: bašmebrigaštvo – ili relativizam koji Sveti Otac često spominje i naglašava. To stanje ili mentalitet zatvorenosti u sebe i u svoje potrebe suprotno je čovjekovu identitetu, a pogotovu identitetu kršćanina. A to je, zapravo, altruizam koji je novost darovana od samoga Krista Gospodina. Ta novost upravljena prema drugima veliki je dar koji se živi u vlastitoj obitelji, mjestu, župi, a onda se širi na sve krajeve, osobito misijske gdje umiru milijuni naše braće i sestara od raznih bolesti, gladi i žeđi.

Stalno slušamo o novoj evangelizaciji koju je prvi spomenuo blaženi Ivan Pavao II. Koliko se danas nova evangelizacija može dovesti u kontekst misijske djelatnosti i je li nova evangelizacija potrebna među samim «uspavanim» katolicima?

«Nova evangelizacija», kao pojam, odnosi se na dijelove Crkve koji već od davnina imaju kršćansku tradiciju. No, ta tradicija nestaje. Zato je pokrenuta ta inicijativa kako bi došlo do osvješćenja tih vrijednosti koje su duboko ukorijenjene u kršćanstvu. Kad je u pitanju ta «uspavanost katolika», dolazi mi na pamet iskustvo jednoga kolege koji se zaustavio na jednom njemačkom parkiralištu radi kratka predaha. Pristupio mu je jedan čovjek i ponudio neki tisak. Upustio se u razgovor i shvatio da pred sobom ima bivšega «katolika» koji je ušao u sektu i postao «propovjednik» i širitelj «nove vjere». Svećenik, slušajući kritiku upućenu prema bivšoj vjeri i o sreći u novoj, postavio mu je pitanje je li tako svjedočio i živio dok je bio katolik. Umjesto odgovora, sugovornik se pokupio i nestao ne samo ispred njega nego i s parkirališta. Dakle, činjenica je da u promišljanjima o svojoj katoličkoj vjeri, i u preispitivanju svoje vjerničke savjesti, moramo znati riječ «katolik» ne samo staviti pod navodnike nego i pod upitnik. Uostalom, pitanje uspavanosti ponajprije se mora postaviti kada je riječ o čitanju Svetoga pisma i molitvi. Netko lijepo reče: Kaži mi koliko moliš i reći ću ti koliko vjeruješ.

Jesu li katolici sa Zapada, i mi s njima, zaboravili važnost i vrijednost misija, pogotovo onih u Africi?

Katolici Zapada zaista puno pomažu misije. Konačno, ne zaboravimo koliko su ti isti katolici pripomogli raznih crkvenih projekata kod nas u Bosni i Hercegovini. Znam da su pastoralni centar u jednoj hercegovačkoj župi izgradili mladi koji su se u Njemačkoj angažirali tako što su prikupljali staro željezo, papir, boce itd. te od utroška učinili tako veliko i dobro djelo. Od tih mladih i mi u ovoj zemlji trebamo učiti. A koliko i danas te europske kršćanske zajednice pomažu projekata u Africi, to samo dragi Bog zna. Ljubav je zaista dosjetljiva, samo se trebamo staviti u službu te Ljubavi, proširiti granice, zaboraviti na trenutak osobne apetite, pa i zbog zdravlja, i pogledati glad i bijedu u vlastitom susjedstvu, i širem okružju. I to je jedan od načina zahvale Bogu što živimo u svijetu koji ipak ima i može i dati i primiti.

Koje su najveće potrebe misionara u misijama, a koje naroda koji živi na području njihova djelovanja? Nedobronamjerni će reći da narod pristaje na krštenje radi hrane...

Svaki je čovjek potreban duhovne blizine i ljubavi. Čovjek je društveno i duhovno biće. A duh nadilazi tijelo, bez obzira što mi više naglašavamo tjelesno i materijalno. Zato bih rekao da su i naši misionari i njihovi vjernici ponajprije potrebni te duhovne blizine i ljubavi koja se napose očituje molitvom. Naši misionari u svojim nastupima uvijek pozivaju: „Molite za nas!“ A što se tiče prigovora i pristajanja na «krštenje radi hrane», mislim da ne stoji. Misionari, barem kad je u pitanju Katolička crkva, ne gledaju na vjeru nego pomažu svima. Prisjetimo se samo velikih misionara našega doba, bl. Majke Terezije, p. Ante Gabrića i brojnih drugih katoličkih misionara koji su živjeli među hindusima i muslimanima te njima itekako pomagali. Siguran sam da su svi naši živući misionari također tako veliki i čine poput Krista, spajaju čak i nespojivo.

Svjedoci smo sve većega broja duhovnih zvanja među mladima u afričkim misijama. Što mislite zašto se to događa i možemo li uskoro u Europi očekivati sve više svećenika iz Afrike?

Broj duhovnih zvanja u Africi je ujedno i priznanje misionarima kao i Crkvi koja se ne umara u pomoći ljudima u Africi. Afrički je čovjek duhovan i s posebnim poštovanjem prihvaća Radosnu vijest. To je mlada Crkva nasuprot staroj Crkvi u Europi, sve je više starih, a velikom broju mladih to ne znači puno.

U Europi već ima popriličan broj svećenika iz Afrike. Ta je Crkva mlada ne samo po broju djece i mladih nego i po broju mladića i djevojaka koji se oduševljavaju za svećeništvo i redovništvo. U tomu doprinose i Papinska misijska djela koja pomažu te mlade Crkve u školovanju svećeničkog duhovnog pomlatka. Tako i milodari koji se prikupljaju na Misijsku nedjelju i na Bogojavljenje, među ostalim, idu i za te projekte školovanja budućih svećenika. Na osobit način o tomu vodi brigu Papinsko misijsko djelo sv. Petra koje se kod nas u BiH obilježava na Veliku srijedu.

Može li se za Europu današnjice kazati da je ona misijsko područje?

Europa ne ulazi u misijsko područje. Možemo reći da je potrebna evangelizacije, nove evangelizacije, jer je izgubila osjećaj za vrjednovanje svojih kršćanskih korijena. Zato je potrebna misionarskoga pastoralnog žara. U svojoj je prenaglašenosti materijalnoga i civiliziranoga zanemarila duhovno i zaboravila važnost sakramentalnosti i sakralnosti. No, to je sasvim nešto drugo.

Što mislite, ulazi li BiH još u prostor misionarskog djelovanja?

Koji put se može čuti, nažalost, i od odgovornih ljudi iz Crkve: «Kakve misije, i ovdje su misije!» Mi možemo osjećati potrebu za pomoći, bilo u materijalnom ili duhovnom pogledu, ali to ne znači da je Bosna i Hercegovina klasično misijsko područje. Dakle, BiH nije misijsko područje. Da je to tako potvrđuje i činjenica da već pet godina nismo pod izravmnom brigom Kongregacije za evangelizaciju naroda.

Koliko trenutačno misionara s hrvatskoga govornog područja djeluje u misijama diljem svijeta?

Crkva u Hrvata ima stotinjak misionara i misionarki, uglavnom svećenika, redovnika i redovnica. Teško je znati točan broj jer se nekada dogodi da se pojedini misionar ili misionarka vrati zbog bolesti, a ne javi se misijskim središnjicama. Tu nisu ubrojeni volonteri koji odlaze na misijsko područje na određeno vrijeme.

Što konkretno jedan vjernik iz BiH može učiniti za misije?

Svaki vjernik može puno učiniti za misije. Molitva je najveći i najvažniji doprinos. Svakodnevno molitveno praćenje naših misionara, osobito molitveni doprinos bolesnih i nemoćnih nemjerljiv je dar. Uz to ako još učinimo koju žrtvu te materijalno potpomognemo misijske projekte, tada činimo sve za Isusa i još malo više. Mi u BiH već nekoliko godina imamo posebne godišnje projekte. Ove godine, od srpnja 2011. do srpnja 2012., prikupljamo sredstva za izgradnju škole u Kivumu (Ruanda) gdje djeluje naš misionar fra Ivica Perić. Uključivanje u te projekte je jedan od načina pomoći misijama. Osnovan je i projekt MIVA BiH, to jest fond za kupnju vozila našim misionarima. Taj projekt nije zato da se netko voza nego je jedan od najvažnijih projekata jer naši misionari malo mogu pomoći komu, pogotovu bolesnima i gladnima, ako nemaju vozila kojima ih mogu odvesti do bolnice ili im dovesti lijekove i druge potrebne stvari u selo. Uz to je i svaki drugi pastoral otežan, pa i onemogućen. Ovom prigodom svim prijateljima i dobročiniteljima misija iskreno zahvaljujem za duhovnu i materijalnu potporu, te i dalje preporučujemo ove i druge projekte koje organizira Misijska središnjica u Sarajevu zajedno s dijecezanskim uredima u: Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru.

Otinovci i Kupres – dvije župe na tromeđi nad/biskupija

Promatrajući kartu mjesne crkvene pokrajine u BiH, župe Otinovci i Kupres nalaze se na mjestu gdje se dotiču granice Banjolučke, Mostarsko-duvanjske i Vrhbosanske nad/biskupije. Tako na jugozapadu graniče sa župom Livno (Bl), na jugu sa Šujicom (Mo-Du), na jugoistoku s Rumbocima, na sjeveroistoku sa Skopaljskom Gračanicom, na sjeveru sa župom Bu­gojno, a na istoku sa Suhim Poljem. Ovuda prolazi važna magistrala stoga nije ni čudo što je još u rimsko doba čitav kupreški kraj bio bitno sjecište putova.

Pri pomisli na Kupres prvo što nam može pasti na pamet su hladne zime (koje su zapravo sve blaže zbog globalnog zatopljenja) i najveća crkva u Bosni i Hercegovini koja je još uvijek u izgradnji. Prizor ulaska na kupreška vrata dojmit će svakog putnika prolaznika. Nepregledna ravnica, mnogo lijepih i velikih kuća, isto toliko vikendica, zeleno-sivo more poljana i velika crkva uz magistralnu cestu Livno – Bugojno, samo su neke od karakteristika grada koji se smjestio na Kupreško polje. Velika je to kraška visoravan koja je našla svoje mjesto istočno od Livanjskog i Glamočkog polja, a sjeverno od Duvanjskog.

Najveća crkva u BiH

Iz auta, u prolazu, mogli smo vidjeti kako se vjerski život ove zajed­nice odvija u znaku i nadi što skorije izgradnje nove župne crkve koja uistinu iziskuje veliku žrtvu, ali i ljubav. Na Kupresu smo posljednji put bili za vrijeme Srednjoeuropskog katoličkog dana u ljeto 2003. i tada je crkva bila u izgradnji, ali danas se može reći da se radovi privode kraju.

Zalaganje sadašnjeg župnika preč. Marka Tomića i njegovog prethodnika pok. don Dominika Stojanovića činili su i čine da ova crkva raste i postaje pomalo znakom prepoznavanja, čuđenja, ali i divljenja onima koji su se odvažili na izgradnju. Nije mali broj vjernika drugih župa u biskupiji, a i šire upravo s ovakvim os­jećajima iz­razio svoje mišljenje o ovoj crkvi i vjernicima koji je grade. No, gradnja žive zajednice mnogo je potrebnija i važnija od grad­nje "kame­nog hrama" koji, kako znamo iz povijesti, može biti srušen i više puta. Prema informacijama koje imamo, kupreški kraj nema brige za budućnost, i onu materijalnu i duhovnu, a ljudi – osobito mladih – ne nedostaje.

Crkva o kojoj govorimo sada se nalazi odmah pored kružnog toka u neposrednoj bli­zini stare srušene crkve koju su pripadnici vojske RS zbrisali s lica zemlje 1992. Na mjestu stare crkve danas je samo križ gdje je nekoć bio oltar.

Nova crkva jedna je u dugom nizu crkava gra­đenih u ovoj župi od njezina uteme­ljenja ili bolje rečeno još od mnogo prije dolaska Hrvata na ova područja.

Put u Otinovce

Prošli smo pored kupreške crkve i na kružnom toku skrenuli lijevo prema Otinovcima koji su tri kilometra udaljeni.

Nakon što smo uz pomoć susretljivih mještana pronašli župni ured, tu nas je čekao župnik Tomić. Odmah što se moglo zamijetiti jest da je okoliš župnog ureda izrazito uređen. U dvorištu se nalazi točak konjske zaprege, pokoji vrtni patuljak i kućica za psa koji laje na sve nepoznate osobe koje ulaze „na njegov teritorij“. Kasnije smo saznali kako nikad ne laje na ljude koji izlaze iz župnog ureda, nego samo na one koji dolaze, a nepoznati su mu. 

Iako je sjalo sunce osjećala se hladnoća u zraku, pogotovo ako se nađete u sjeni nekog drveta. Oko imanja gdje se nalazi ured može se naći nekoliko izvora pitke vode. Kasnije smo saznali da je jedan izvor «odgovoran» za tekuću vodu u uredu. Ona se ne prečišćava niti klorira, upotrebljava se takva kakva izlazi iz zemlje.

Nakon kraće okrjepe u razgovoru sa župnikom, ovim vrijednim svećenikom porijeklom iz Žepča koji je dugi niz godina djelovao izvan Vrhbosanske nadbiskupije u Istri i u rimskom Hrvatskom zavodu Sv. Jeronim, počeli smo doznavati informacije o župi Otinovci - Kupres. 

Ostvarena je dugogodišnja želja za dvjema župama

Odmah na početku smo razjasnili nedoumicu u vezi s imenom župe. Na blagdan sv. Stjepana, 26. prosinca 2010., za vrijeme euharistijskog slavlja pročitan je dekret o uspostavi župe Sv. obitelji – Kupres. Ideja za osnivanjem ove župe rođena je davno, ali zbog ratnih događanja i teškog poraća sve do prošle godine nije realizirana. Vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić 22. listopada 2010. utemeljio je novu župu u Kupresu i odredio da ona službeno počne djelovati na dan svog patrona. To je danas jedina župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji posvećena Sv. obitelji. 

Preč. Tomić je, zapravo, župnik ili bolje reći upravitelj u tri župe kupreškoga kraja: Sv. obitelj – Kupres, Sv. Anto Padovanski – Rastičevo i Sv. Ivan Krstitelj – Otinovci. Treba napomenuti da u Rastičevu ima samo dvoje stalnih župljana.

Kada smo razriješili tu crkveno-pravnu «zavrzlamu» krenuli smo ka ostacima bazilike i pričali o prošlosti. Naš sugovornik je kao hodajuća enciklopedija. O svemu je govorio bez ikakvih podsjetnika dajući nam dosta informacija koje do tada nismo znali.

„Ovo je četvrta crkva, prema kojom idemo. Prva je bila bazilika, onda je na skoro istim temeljima kraljica Katarina napravila crkvu 1447. ili 1448. To je crkva Presvetog Trojstva u Vrelima. Sada se ovo selo zove Otinovci. Ime je dobilo od riječi otelo, oteto. Ta crkva je porušena u vremenu nakon pada Bosne pod Osmansku upravu, a njezini ostaci su nađeni četiri stoljeća kasnije, 1887. Potom je izgrađena treća crkva», rekao nam je otinovački župnik.

Kada je pronađena crkva Presvetog Trojstva?

Inače, iz povijesti znamo da se nakon osmanskih poraza i skloplje­nih primirja položaj katolika po­boljšao. Uspostavljena je župa u Skoplju (Uskoplju) kojoj je tada pripao i Kupres kao mjesna kapelanija. Uskoro se javila potreba da Kupres preraste u samo­stalnu župu. Početkom 1801. od Svete Stolice je traženo da od Kupresa i druge četiri mjesne kapelanije naprave župe. Već sljede­će godine starješinstvo bo­sanskih franjevaca primilo je dekret o uspostavi župa. Na izgrad­nju crkve moralo se čekati sve do 1855. kada je tadašnji žup­nik fra Mijo Kutleša podigao drve­nu crkvicu posvećenu Uznesenju Blažene Djevice Marije.

Sama crk­vica je uskoro dotrajala, a nakon što se utvrdilo da su ruševine u Otinovcima zapravo srednjovjekovna crkva Presvetog Trojstva župnik je na mje­stu te crkve sagradio novu crkvu. Tako se u proljeće 1889. po­čelo sa zidanjem, a iste je godine crkva blagoslovljena.

Od polovice 19. stoljeća broj vjernika se stalno umnožavao pa se osjetila potreba diobe župe. Već 1873. suhopoljska kapelanija proglašena je župom, a Otinov­ci za svog patrona dobivaju sv. Ivana Krstitelja.

Kraj bogat izvorima pitke vode i poviješću

Teritorijalno gledano, župu Otinovci čini nekoliko sela: Brda, Vrela, Makalj, Kukavice, Botun, Antonići, Otinovci i Goranci i danas imaju 50-ak obitelji.

Dok smo hodali prema crkvi i temeljima bazilike prolazili smo pored nekoliko izvora koje su neki stanovnici Otinovaca iskoristili za pravljenje ribnjaka, a župnik se ljubazno pozdravljao s mještanima.

«Hvaljen Isus, susjed, kako mali susjed?», govorio bi župnik i dobivao odgovore na svoja pitanja.

Dolaskom pred crkvu sv. Ivana Krstitelja, koja se nalazi tristotinjak metara od župnog ureda, vidjeli smo nekadašnju veličanstvenost bazilike. U njezinim temeljima su pronađeni grobovi, a sada su te rupe zatvorene metalnim mrežama. Kako nam je rekao župnik kompleks bazilike je bio vjerojatno veći od onoga što sad vidimo.

«S obzirom da je sve ovo arheološko područje, na njemu se više ništa ne može raditi. Prije su arheolozi iz Splita dolazili ovdje ispitivati, onda je to preuzelo Sarajevo. Sve je bilo otkriveno, konzervirano i zatrpano pijeskom. Budući da se ništa ne smije raditi ja ću praviti vanjski oltar malo dalje odavde jer nam je ovdje za sv. Ivu sve puno vjernika. Znate, od pape Nikole V. ova crkva je svetište. To je, dakle, prije redovne uspostave hijerarhije», rekao je vlč. Tomić nabrajajući nam po redu sve pape do izgradnje ove crkve.

Kompleks izgleda prevelik za ovako malo mjesto, pitali smo se kako je sve izgledalo u doba kada je bazilika bila izgrađena. Odmah do bazilike se nalazi sadašnja crkva, a 20-ak metara ispred nje je kamen od srušene crkve iz 1992.

Župnik planira dozidati zidove na novu crkvu, a kamen koji će koristiti je upravo onaj kojim je izgrađena posljednja srušena crkva. Vjerojatno je u njoj bio ugrađen neki od kamena koji je bio u staroj crkvi iz vremena kraljice Katarine. Na Kupresu nema mnogo kamena pa se vjerojatno on «reciklira». Vjerojatno će u zid nove crkve biti ugrađen i koji kamen iz bazilike.

Temelji se nisu vidjeli kad je kraljica Katarina pravila crkvu, oni su se otkrili mnogo kasnije. Znalo se da je postojala bazilika, ali se nije znalo mjesto. Na naše pitanje kako su u srednjem vijeku „pogodili“ baš mjesto stare bazilike župnik nam je odgovorio da je prema usmenoj predaji postojalo mjesto kao «crkvište» pa je kraljica Katarina prema toj predaji ovdje gradila crkvu.

Dok smo ulazili u sadašnju crkvu župnik Marko nam je pokazao brdo Poganac gdje su bili rimski vojnici. Vjerojatno su kršćani koji su se okupljali oko bazilike dali ime brdu jer su tu djelovali nekršteni. S trostrane tvrđave na tom brdu se moglo nadgledati sve putove u ovom kraju, što opet potvrđuje važnost Kupreške visoravni. Teritorij Kupresa i Otinovaca je u to vrijeme bio veliko raskri­žje putova s četiri cestovna smjera, te je bio razmjerno dobro naseljen, što nam potvrđuju i pronađeni osta­ci: rimskog grada, utvrde, stražarnica, nekropola i fragmenata s rim­skim natpisima i ornamentima.

Mala i jednostavna crkva

Napokon smo ušli u najnoviju crkvu u Otinovcima. Mala je to i jednostavna crkva nasuprot onoj velikoj koju smo vidjeli prolazeći kroz Kupres. Ljupko Zrno je radio repliku slike Milosrdnog Isusa i Kraljicu Katarinu koje odmah s ulaza privlače poglede. Tabernakul je dar iz Amerike i ne zna se kako i kojim putovima je došao do Otinovaca. Crkva je iznutra dovršena, slike Križnog puta su na svome mjestu, a tu su i potpuno nove klupe. Odgovarajući na pitanje je li za vrijeme sv. mise hladno, naš sugovornik kaže da je na Kupresu pojam hladnoće relativan.

«Ono što je mene iznenadilo jest ispunjena crkva na Veliki petak kada je bilo izrazito hladno. Tijekom čitave pjevane Muke nitko se nije nakašljao. Bio je savršen muk i tišina. Ovdje ljudi uopće ne znaju što je tuberkuloza. Odlično zdravlje imaju. Ovo je i mjesto kroz koje ljudi samo prolaze, kao na otocima. Ljeti ima mnogo ljudi, a onda ostaju sami otočani. Ljudi ovoga kraja su vezani za ovo podneblje, pa čak i oni koji su otišli vraćaju se povremeno. Ovaj kraj osim 800 obitelji i kuća ima još toliko vikendica. Jedna od posebnosti jest napredak standarda. Prije rata rijetko koja kuća je bila, a da je imala zadovoljene sve standarde u vezi s izolacijom, a danas ne postoji nijedna kuća koja to sve  nema“, istakao je naš sugovornik.

Stari molili protiv snijega, a mladi za snijeg

Dok smo izlazili iz crkve saznali smo da je narod ovoga kraja povratkom na Kupres skoro pa raskrstio sa starim načinom rada i privređivanja te djelatnostima. Danas su se skoro svi opredijelili za turističke djelatnosti, zimski turizam, ali postoji problem sa snijegom, pogotovo kada treba pasti. Ima jedna anegdota, kako reče vlč. Tomić: „Stari Kuprešaci bi se odmah željeli vratiti u grob kada bi vidjeli kako se mladi Kuprešaci mole da snijeg padne.“

Odlika domaćih ljudi je otvorenost prolaznicima, zato se turisti često vraćaju. Župnik naglašava da se propustila prilika ovdje naseliti 1.000 obitelji iz Srednje Bosne. Nekom politikom, koju ne može razumjeti, te obitelji nisu naseljene tu nego drugdje u Duvnu i Livnu, a trebale su biti tu.

Na odlasku iz Otinovaca zaključili smo zajedno sa župnikom da se tu ne zna je li ljepša jesen, ljeto ili zima. Zanimalo nas je kako je kada napada snijeg. Regionalne putove skoro da nitko ne čisti. Međutim, župnik naglašava da samo dva puta nije mogao ni džipom proći kroz snijeg.

Dok smo išli prema automobilima kako bismo stigli do Kupresa naišli smo na trapove. Župnik nam je objasnio njihovu namjenu u prošlosti -  u njih su se stavljale namirnice kako bi sačuvale svoju svježinu. Zatvoreno slamom i eventualno zemljom ne dira se do proljeća i tada se sve vadi gotovo svježe kao kada je zakopano.

Kupres je bio u splitskoj crkvenoj pokrajini

Kršćanska povijest ovih krajeva za­počinje stoljećima unatrag u vrije­me rimskog upravljanja tadašnjom carskom provincijom Dalmacijom. Vjerska žarišta tog vremena Delminium (Tomislavgrad) i Bistuae Vetus (Čipuljić kod Bugojna) nisu mogli ostati bez utjecaja na kupreški kraj.

Od vremena pokrštavanja Hrvata koji su ove krajeve naselili u 7. st. Kupres je pripadao splitskoj crkvenoj pokrajini i njezinim sufraganskim bi­skupijama sve do 1326. kada je, za vladavine bosanskog bana Stje­pana II. Kotromanovića, priključen Bosni. Iako u novom državnom okruženju kupreški je kraj ostao u sklopu splitske mjesne crkve i bio podložan splitskom nadbiskupu.

Kršćanstvo je na Kupresu prisutno gotovo od sa­mih početaka, ali prvi formalni spo­men župe na Kupresu datira tek iz 17. stoljeća. Izvještaj bosanskog provincijala Pavlovića bilježi kako samostanu u Rami pripa­daju tri župe: Duvno, Livno i Kupres. Međutim, sigurno je Katolička crkva postojala na razmjer­no dobro naseljenoj Kupreškoj vi­soravni i u doba prije 1623. uz crkvu-zadužbinu kraljice Katarine, a moguće je da su postojale i druge crkve nastale tijekom stoljeća vla­davine hrvatskih i bosanskih veli­kaša i kraljeva.

Vihor Drugog svjetskog rata donio je nevolje katolicima Kupresa. Partizanski napadi su opustošili ovaj kraj. Od godine 1944. do 1946. na Kupresu nije bilo svećenika. Prvog poslijeratnog župnika Kup­res je dobio 1951.

Novi župnik don Petar Grgić zbog nacionalizacije i zamjene zemljišta dobio je teren biv­šeg silosa uz današnju prometnicu Livno - Bugojno. Već 1967. započi­nju pripreme za izgradnju crkve, a dana 20. srpnja 1968. blagoslo­vljen je kamen temeljac. Crkva je već početkom listopada stavljena pod krov. Gradnju i uređenje ove crkve i njezinog župnog stana dovršio je pokojni dugogodišnji kupreški župnik don Do­minik Stojanović.

Tisuću dana okupacije

Nedugo potom, početkom trav­nja 1992. i Kupres je opet zahvatio vihor rata. Od 1992. do 1994., tijekom skoro 1.000 dana okupacije, župa Otinovci - Kup­res djelovala je u izbjeglištvu.

Unatoč tome ova živa župna zajednica je u posljednjih 15-ak godina dala os­moricu svećeni­ka. Nakon što je Ku­pres os­lobođen, župnik don Dominik i jedan dio župljana se vraćaju u župu. 

Vlč. Tomić nam je odmah pokazao «montažnu crkvu» koju je don Dominik nakon povratka pribavio. Malo je to zdanje na betonskim temeljima koje je služilo kao crkva, župni ured, i mjesto gdje je živio svećenik. Sada se tu odvijaju Napretkove priredbe, djeluju zbor i glazbena škola za klavir, violinu i gitaru te tamburaški zbor.

U montažnoj crkvi se nalazi maketa nove crkve s jednim tornjem, što nas je zbunilo jer smo vidjeli dva tornja u izgradnji. Naime, za vrijeme Srednjoeuropskog katoličkog dana darovano je osam zvona, a ona nisu mogla stati u jedan toranj, stoga je odlučeno da budu izgrađena dva tornja od 50 metara. Trenutno je izgrađeno točno pola u smislu opće visine.

Još jedna izmjena u vezi s tornjevima je promjena izgleda vrha jer je prema maketi toranj previše ličio na dalmatinsku crkvu, što nije prikladno za ovaj kraj.

Dakle, nekoliko godina poslije rata, točnije 1998., počela je gradnja nove veličanstvene crkve prema kojoj je svaka druga crkva na ovim prostorima sićušna.

Ispred nove crkve se nalazi drveni križ koji predstavlja mjesto masovne grobnice na kojem su zatrpani pobijeni Hrvati u Drugom svjetskom ratu. Za komunističku vlast oni su svi bili «ustaše» iako većina njih to nisu bili. Tu je jedno vrijeme, za prošlog sustava, nažalost, bio i javni WC.

Župnik objašnjava da neće dopustiti da se gradi spomenik nego će samo ostaviti drveni križ s natpisom: „In memoriam“.

Pri izgradnji se mislilo na budućnost

Prema arhitektonskom planu i nova crkva na Kupresu je zadržala «katarinski» oblik koji se sastoji u jednoj središnjoj lađi i dvije polulađe sa strana. Središnja lađa ima 12 metara, a polulađe upola manje.

Razgovarali smo i o lokaciji nove crkve. Župnik naglašava da nije bilo mogućnosti graditi na temeljima stare crkve zbog veličine nove crkve, a zemljište koje je bilo predviđeno za gradnju bilo je nekoć partizansko groblje. Prošli župnik nije želio da se priča kako je nova crkva građena na partizanskom groblju. Crkva „iz inata“ na tom mjestu nije potrebna. Zato je izabrana sadašnja lokacija; kupljeno je i desetak dunuma zemlje kako u budućnosti crkva ne bi bila zaglušena okolnim zgradama kao, primjerice, sarajevska katedrala ili crkva u Žepču.

Ulazeći u crkvu vidjeli smo listu svih poginulih i nestalih Kuprešaka u proteklim ratovima. Kripta nema vanjskog izlaza, što je veliki nedostatak, iako ima mjesta za 5.000 ljudi. Sigurnosni aspekt nije zadovoljen.

Crkva je dimenzija 53 x 25 metara i zaista ostavlja bez daha. Poglede privlači i veliki središnji luster. Bio je apsolutni promašaj, kaže župnik, jer ne obavlja nikakvu funkciju. Svjetlost s njega nije jača od nekoliko svijeća. Pitamo što je s oštećenim križem iznad oltara?

«Isus i križ iznad oltara su bili sudionici rata, zato nedostaje Isusova ruka. Crkva je enormna, velika, prekrasna. Sada možete misliti kako se ja osjećam kada uđem u katedralu ili neku drugu crkvu... Liturgijski gledano, imao sam problema. Iza leđa je meni bio tabernakul, a tu nije smio biti. Pokušavao sam ga premjestiti. Sreća Božja se dogodila. Ovaj tabernakul je iz crkve u Braunschweigu na sjeveru Njemačke gdje sam 2000. slavio euharistiju za naše ljude. Ja sam ga otvarao i pričešćivao iz njega. Tabernakul i ova ispovjedaonica u kojoj sam sjedio prije deset godina su, zanimljivo, došle za mnom jer tamo više nema hrvatske katoličke misije. Prema zakonu, ne smiju se prodavati i tako su nekim putovima dospjele do mene», govori nam župnik dok razgledamo.

Izmješteni tabernakul s bijelom površinom iza, koja predstavlja hostiju i uz upaljeno svjetlo daje dojam lebdjenja. Sve je jednostavno uređeno i ako se budućem župniku ne bude sviđalo uz odvrtanje nekoliko šarafa može vratiti stvari kako su bile prije, objašnjava nam  vlč. Tomić

Iznad oltara se nalazi bijela površina i župnik smatra da tu treba biti mozaik. To će biti veliki problem za umjetnike. Postavlja se pitanje kako sve ukomponirati s prozorima i vitrajima.

«Ja čekam slovenskog isusovca rođenog u Italiji Ivana Marka Rupnika. On je radio papinsku kapelu u Vatikanu i pozvat ću ga kako bi vidio ovaj prekrasan prostor za uređenje mozaika sa Svetom obitelji. Tu planiramo uklopiti Sv. obitelj i Presveto Trojstvom. Vidjet ćemo kako će se moći izvesti sve to. Crkva, nažalost, nema provjetravanja pa se počeo pojavljivati kondenz i taj se problem mora riješiti u budućnosti. Put križa je dar iz Slavonije, ali se ne uklapa. Pokušat ću od umjetnika Mamuše uzeti novi Put križa koji će se staviti na stupove», samo su neke od misli izrečene dok smo izlazili iz crkve

Velika crkva ima i velike orgulje koje su samo sastavljene, ali nisu napravljeni zvučni ormar i ozvučenje.

Dok smo se pozdravljali župnik nas je podsjetio na Svećenički dan kada je skoro 400 svećenika bez problema stalo u crkvu. Sjetili smo se da je vlč. Tomiću ove godine bilo 35 godina misništva pa smo mu sa zakašnjenjem čestitali i poželjeli da 40. obljetnicu dočeka sa svojim kolegama misnicima u Norveškoj, kako je i planirano.

Kupres sutra?

Kupres je postao moderni gradić s nešto više od 3.500 stanovnika. Gospodarstvo, premda u ratu potpuno uništeno, polagano staje na svoje noge. Pomalo se obnavljaju nekadašnja poljoprivredna postrojenja, a važno je istaknuti kako je obnova u ratu porušenih domova gotovo u potpunosti provedena.

Jedan od najupečatljivijih simbola Kupresa su i Dani kosidbe na Strljanici koji se održavaju svake godine u srpnju.

Iz do sada viđenog možemo zaključiti da Kupres ima vrlo bogatu prošlost koja samo može biti jamstvo za uspješnu budućnost. Kakva će to budućnost biti, tek nam ostaje vidjeti. Svoju veliku priliku ljudi ovdje vide u čistom i nezagađenom okolišu te u turizmu. Proizvodnja zdrave hrane danas je jedna od primarnih poljoprivrednih djelatnosti, a Kupres kao da je Bogom dan za takav oblik privređivanja.

Ako sve bude kako je planirano, od Kupresa možemo očekivati da postane regionalno središte i smjerokaz svima kako se i male sredine, bogate prirodnim resursima i dobrom voljom, mogu pretvoriti u napredne tehnološke oaze očuvanog i zdravog okoliša.

Otkud naziv Kupres? 

Neki naziv Kupresa dovode u vezu s latinskim nazivom za bakar (cuprum) jer smatraju da su Rimljani imali svoje rudokope bakra na području današnjeg naselja Mračaj. Također, misli se da porijeklo imena Kupres dolazi od latinskog naziva za čempres (cypressus).