Župa u najzapadnijem dijelu zapadne Hercegovine

Tik uz granicu s Republikom Hrvatskom, desetak kilometara od Gruda, smjestila se župa Sv. Stjepana, prvomučenika. Plodno Imotsko-bekijsko polje, umjerena klima, arheološke iskopine, blizina međudržavnog prijelaza te drevna crkva jednog od sedmorice prvih đakona, samo su neki od zaštitnih znakova ovoga mjesta koje zbog svog položaja dobiva sve više na značaju...

Klima je pogodovala ljudima pa su mjesto i šira okolica bili naseljeni, još od Ilira, Rimljana do današnjih žitelja Hrvata. Ne samo zbog blizine granice, nego i zbog povijesnih okolnosti, čitavo goričko podneblje je navezano na Imotsku krajinu. Bolji poznavatelji povijesti sjetit će se kako je „sudbina“ ovoga kraja zapečaćena Požarevačkim mirom 1718. kada je on istrgnut iz svoga prirodnog okruženja Imotske krajine te darovan Osmanlijama. Ipak, s obje strane granice, usprkos brojnim ratovima, osvajačima i nedaćama nitko nije mogao zatrti kršćanske korijene.

Tomu u prilog ide jedna od prvih arheoloških činjenica koja kaže kako su na istim temeljima jedne goričke crkve u povijesti sagrađene još barem tri: ranokršćanska bazilika 4.-6. st.; starohrvatska crkva 9.-11. st. te više puta nadograđivana i obnavljana starohrvatska crkva. Kontinuitet je dokazan materijalnim iskopinama, no krenimo redom...

Kišni dan i župne statistike

Iako je redakcija Tjednika željela posjetiti ovaj kraj početkom siječnja, zbog blagoslova kuća ta je nakana odgođena za sredinu mjeseca. Znajući za umjerenu hercegovačku klimu tijekom zime radije idemo južnije očekujući vedro nebo. Međutim, dočekala nas je cjelodnevna, na momente olujna, kiša koja je ugodnih 15 stupnjeva celzija s vjetrom pretvarala u izuzetno hladan i za novinarski posao neprikladan dan.

I ne samo to. Kako zbog iskrsnulih obveza te zakazane sjednice u mostarskom ordinarijatu župnik fra Stipe Marković i župni vikar fra Nikola Spužvić morali su izbivati. Iako nisu mogli nazočiti našem medijskom zadatku, ostavili su nas u dobrim rukama. Tako su nas kroz župu, njezinu sadašnjost i prošlost proveli fra Vinko Mikulić, kustos Franjevačke arheološke zbirke u Gorici te Ante Bušić, član Bratovštine Sv. Stjepana prvomučenika, inače uposlenik Općine Grude.

Kako smo saznali na početku razgovora župa se sastoji od samo dva sela: Gorica, po kojoj je dobila ime te Sovići koji imaju poštanski broj mjesta. Vjernička zajednica u ovome kraju ima dvije, podjednako velike crkve, po jednu za svako selo. I obje se nalaze skoro uz glavnu prometnicu. Prema preliminarnim podatcima ovogodišnjeg blagoslova obitelji župu čini 2 677 vjernika u 759 obitelji. Čak 116 kućanstava su samci, a 169 obitelji je s dva člana. Podatci govore i o 118 obitelji s pet i 129 sa šest i više članova. Usprkos iseljavanju i činjenici da je u protekloj godini bilo 54 sprovoda i 44 krštenja, brojke o velikim obiteljima pokazuju i dokazuju kako ovdje još uvijek ima života.

Nova župna crkva Sv. Stjepana

Nakon razgovora o svježim podacima s blagoslova, naše prvo odredište bila je nova crkva u Gorici koja je izgrađena između 1968. i 1970., nedaleko od groblja i stare crkve. Zanimljivo je spomenuti kako je u isto vrijeme rađena i filijalna crkva Sv. Petra i Pavla.

Premda moderna, župna je crkva napravljena u klasičnom obliku trobrodne bazilike. Njezino pročelje rese zanimljivi mozaici što ju čini upečatljivom i lako pamtljivom. Riječ je o likovima svetaca: Sv. Stjepanu i Sv. Franji Asiškom.

Promatrajući unutrašnjost možemo kazati da je originalna. Središnja je lađa šira i odvojena stupovima od sporednih, a oltarski prostor je uzdignut tako da je vidljiv svima u crkvi. Na zidu iznad oltara je u blagoj apsidi 1993. urađena slika u maniri freske tehnikom acrylic koja je otporna na vlagu, a podnosi i veliku temperaturnu razliku.

Kako smo saznali od fra Vinka naziv slike je Kamenovanje Sv. Stjepana i patnja hrvatskog naroda. Iako komplicirana i „zatrpana“ različitim motivima iz kršćanske vjere i hrvatskog naroda, vizija slikara je jasna: u trenutku kad četiri osobe podižu kamenje da ga bace na Sv. Stjepana same postaju ukočeni kameni stupovi smrti. U središnju temu spada i Pavlovo obraćeničko rušenje s konja pred Damaskom. Tu je borba s Turcima kao teško razdoblje povijesti Hrvata, kao i simboli Bleiburga, križnog puta, Domovinskog rata sa svim svojim strahotama. Svoju priču kazuju i fratri goričke župe koje su pobili komunisti nakon Drugog svjetskog rata: fra Križan Galić i fra Melhior Prlić. Mjesto na fresci našli su i Hrvati porijeklom iz toga kraja: Cvitan Galić, hrvatski zračni as; emigrant Bruno Bušić; A. B. Šimić i brat mu Stanislav te brojni drugi. Svojevremeno je ova crkva bila u negativnoj žiži javnosti iz pera lijevo-liberalnih medija zbog činjenice da je na ovoj fresci i lik Rafaela Bobana.

Oltar je izrađen iz bračkog sivca, a na njemu se vide uzdižuće vapijuće ruke (čak 43, saznali smo). Ambon je predočen stigmatiziranom rukom Sv. Franje Asiškog, a tabernakul probodenom Kristovom rukom koja poziva ljude na sv. pričest. Ambon i tabernakul zajedno čine franjevački grb.

U nišama s lijeve i desne strane, na južnom dijelu crkve uz ulazna vrata, izrađeni su mozaici Sv. Nikole Tavelića (1340.-1391.) prvog hrvatskog sveca te suzaštitnika župe. U crkvi su tri kipa: Sv. Stjepana, Blažene Djevice Marije i Sv. Ante koji su iz stare crkve preneseni u novu.

Tu su i vitraji iz života Sv. Franje Asiškog (njih osam) i njegove Pjesme stvorova (također njih osam). Zanimljiva je i krstionica koja se nalazi s desne strane oltara i predstavlja zasebnu prostoriju.

Stara župna crkva

Razgledavši novu, krenuli smo ka staroj crkvi koja se nalazi u okviru groblja Šamatorja. Kako smo saznali i u toj se činjenici ogleda posebnost ovoga kraja. Iako velika, župa Gorica ima samo jedno groblje, dok pojedine vjerničke zajednice u Hercegovini, pa i one manje, imaju i po 15-ak. Razloge treba tražiti u činjenici kako je Dalmacija bila dugo pod Venecijom te su postojali propisi o izgradnji groblja.

Kako smo već rekli stara župna crkva je podignuta na temeljima starohrvatske crkve sagrađene u IX. st., a srušene u prvoj polovici XVII. st. U njoj se danas ne slave mise redovito, osim za Svi svete. Većinom služi za različita kulturna događanja. Ipak to nije sve, a malo je poznato da je ovo crkveno zdanje jedno od najstarijih u Hrvata uopće.

Starohrvatska crkva iz IX st. sagrađena je na dijelovima prezbiterija i središnje lađe ranokršćanske bazilike, tako da su iskorišteni temelji, vjerojatno i dio oblog zida, središnje apside bazilike.

Arheološka istraživanja su pokazala da starohrvatska crkva Sv. Stjepana ipak nije bila i najstarija na ovomu mjestu. Prije nje tu je stajala monumentalna ranokršćanska bazilika koja je podignuta na južnom kraju velikog rimskog naselja koje se prostiralo do podnožja brda Pit (koje vuče svoje ime od latinske riječi oppidum, a označava tvrđavu, utvrdu, grad).

Ranokršćanska je crkva bila prostranija od obje kasnije podignute. Srušena je u vrijeme velikih migracijskih kretanja na prijelazu iz kasnoantičkog u srednjovjekovno razdoblje, u kojemu su se i plemena Hrvata doselila na današnje prostore.

Ranokršćansku baziliku u Gorici možemo promatrati samo preko vanjskih zidova, njenih temeljnih obrisa jer cjelokupan prostor nije istražen. Restauracijom i konzerviranjem je spašeno dosta toga, a krstionica i temelji bazilike sačuvali su za naraštaje koji će doći uspomenu na ovo drevno sakralno mjesto.

Mrtvačnica, spomenik i arheološka zbirka

Osim stare crkve prostor groblja krasi i novoizgrađena mrtvačnica. Važno je napomenuti kako je Gorica prva župa na području Hercegovine koja ima svoje pogrebno društvo i mrtvačnicu – u funkciji od 1. siječnja 1999.

Prostor je dodatno uljepšan izgradnjom spomen-znaka za poginule i nestale u minulim ratovima ovoga stoljeća, koji je otvoren 1995. Pod golemim naslovom Vječno živi tko zgine pošteno ispisano je 237 imena poginulih i nestalih u Drugom svjetskom ratu i poraću te 320 nestalih i umorenih „španjolkom“ u Prvom svjetskom ratu i poraću.

Ilustrativan je podatak kako je od 12 poginulih iz ove župe tijekom ratova 1990-ih, polovica njih dala živote za Hrvatsku, a druga polovica za BiH. U sklopu groblja nalazi se i posljednje počivalište Mate Bobana.

Rijetka su mjesta koja se mogu podičiti muzejom u svojoj sredini. No, upravo Gorica ima jedan: Hrvatsku franjevačku arheološka zbirku Sv. Stjepana prvomučenika. Zbirka je osnovana 2000., a 2001. je i pravno zaživjela.

Svrha je Zbirke istraživanje, prezentiranje i zaštita izvanredno zanimljivih arheoloških lokaliteta na groblju uza staru crkvu, te iznad groblja Grabarje i Grotuša. Do sada je obnovljena i zaštićena stara župna crkva iz 1856., te brojni stariji nalazi: već spomenuta krstionica iz IV. do VI. st. kao i ostatci kasnoantičke crkve. Pokretni nalazi smještaju se u za to prilagođene prostorije u starome župnom uredu u Gorici.

Bratovština Sv. Stjepana

Kako smo vidjeli materijalnog ne nedostaje, ali i duhovni život je snažan. Još jedna posebnost ove župe je Bratovština Sv. Stjepana. To je udruga građana, hrvatskih katoličkih mladića i djevojaka, muževa i žena iz goričko-sovićke župe i šire. Bratovština nije osnovana, nego je obnovljena budući da ju Šematizam iz 1867. spominje. Regula Bratovštine u povijesti bila je stroga, počivala je na ćudorednim propisima.

Zajedno s drugim mladićima i djevojkama, a na poticaj Marija Bušića i fra Ante Marića te fra Vinka Mikulića, obnovljena je 1999.

„Želja nam je bila na početku i sada da se što više mladih uključi u nju. Glavni cilj Bratovštine je poboljšanje duhovnog i kulturnog života te briga za stare i nemoćne u našoj župnoj zajednici. Pravna je osoba, ima svoj statut, pečat, registrirana u županijskom registru Ministarstva pravosuđa“, rekao nam je Ante Bušić i naglasio kako bratovština pored crkve gradi svoju kuću. Dobili su sredstva na natječaju Republike Hrvatske za Hrvate u BiH te su do sada izgradili temelje. Plan je do kraja godine useliti.

U vremenu kada su u Hercegovini nastajale udruge Franjevačkih mladeži (FRAME), vjernici župe Gorica-Sovići su obnovili Bratovštinu koja nije ograničena starosnom dobi. Trenutačno ona ima oko 100 članova, a aktivno je njih 50-ak. Za vjerski i nacionalni život Hrvata katolika ovoga kraja važnost Bratovštine je nedvojbena jer programski ciljevi su: prožimanje svijeta kršćanskim duhom i istinskim vrednotama, poticanje individualnog stvaralaštva i rada članova, očuvanje starina, običaja, i kulturnih vrednota hrvatskog naroda na ovim prostorima, pomaganje u rješavanju gospodarskih, socijalnih i obiteljskih problema, posebice problema nezbrinutih, napuštenih, bolesnih, nemoćnih i starih osoba.

Također je dosta aktivna i Molitveno-liturgijska i Glazbena sekcija te klapa. Održano je desetak koncerata duhovne i svjetovne glazbe zajedno s mladima iz Imotskoga.

Franjevački svjetovni red

Na kraju smo razgovarali s domaćicom u župnom uredu, Anelom Martić, inače ministrom i članicom mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda Gorica. „FSR u Gorici je jedno vrijeme bio zamro. Tako smo mi negdje početkom 2011. krenuli i s okupljanjem simpatizera ovoga reda nakon čega je započeo novicijat. Potom je 12 članova iz župe Gorica dalo trajne zavjete tako da je bratstvo dobilo svoje vijeće. Tijekom godina pobudili smo zanimanje ostalih i prošle godine je šestero vjernika dalo trajne zavjete. Sve skupa nas danas ima 21“, rekla nam je Anela i naglasila da svaki vjernik u svome životu sam bira put kako nasljedovati Krista, a oni su izabrali način Sv. Franje Asiškoga kao primjer jednostavnosti, poniznosti i strpljivosti u životu... Molitva i odlazak na sv. mise su neizostavni.

I tu je bio kraj razgovora o Gorici. Nakon pozdrava zaputili smo se u drugu hercegovačku župu. Zasigurno jedno prijepodne nije dovoljno kako bi se otkrila sva blaga ovoga kraja. Trebalo bi ovdje doći ponovo, što smo i obećali, te temeljitije i opširnije prostudirati materijalna i duhovna bogatstva ovoga kraja. Nadamo se da ćemo obećanje i ispuniti te da će uvjeti za rad biti povoljniji.

Zvonik Sv. Ilije i filijalna crkva u Sovićima

Iako nam vremenski uvjeti nisu dozvoljavali da temeljitije pogledamo zvonik Sv. Ilije u Bobanovoj Dragi te filijalnu crkvu u Sovićima, bilo bi šteta ne spomenuti ih.

Ova područna crkva izgrađena je 1970. i bila je velika nužnost jer je narod morao pješačiti šest kilometara do župne. Temeljito je obnovljena 1999.

Zbog granice, prometnica je kroz Soviće postala frekventnija nego inače te su vjernici željeli obnovljenim zvonikom i nadstrešnicom, kao i dvorištem i cijelim izgledom, pobožno i dostojanstveno pozdraviti putnike namjernike. Pred crkvom se vijori zastava hrvatskog naroda u BiH, a noću je osvijetljena blagom svjetlošću.

Zvonik Sv. Ilije iz 1937. obnovljen je i prekriven bakrom otprilike kad i filijalna crkva. U njegovu podnožju izvedena je kapela u maniri starohrvatskih. Na pročelju je luk što počiva na kamenim stupovima, s natpisom uklesanim u „bračkom veselju“ – „Sveti Ilija, čuvaj narod hrvatski!“

U svijetu je danas progonjeno više od 215 milijuna kršćana

U najnovijem izvješću međunarodne organizacije Open Doors, koja nadgleda 100-tinjak zemalja u kojima se krše ljudska prava, naveden je podatak kako je danas na svijetu progonjeno više od 215 milijuna kršćana.

U 50 zemalja svijeta kršćani su potlačeni, ugnjetavani, diskriminirani, zlostavljani, podvrgnuti nasilju sve do smrti te zbog svoje vjere podčinjeni u privatnom i javnom životu.

Broj progonjenih vjernika je u porastu. Simbolično, na 12 kršćana u svijetu jedan je žrtva nasilja ili zlostavljanja. U razdoblju koje obuhvaća izvještaj, od studenoga 2016. do listopada 2017. napadnuto je više od 15 500 crkava, kuća i trgovina te drugih materijalnih dobara kršćana.

Islamski ekstremizam najgori

Na vrhu ljestvice zemalja koje progone kršćane u protekloj godini nalaze se: Afganistan, Somalija, ali najviše negativnih poena u izravnom protukršćanskom nasilju ima Pakistan.

„U odnosu na prethodnu godinu mučeništvo kršćana, odnosno ljudi, muškaraca i žena, pa čak i djece koja su ubijena zbog toga što su kršćani, više je nego dvostruko veće. Ne govorimo, dakle, o kršćanima koji su poginuli u građanskim ratovima ili u bombardiranju, kao što se događa na Bliskom istoku“, piše u izvješću koje navodi više od 3 000 ljudi koji su planirano ubijeni zato što su kršćani, što je podatak koji bez sumnje treba istaknuti, a koji daje predodžbu o posljedicama protukršćanskih progona u svijetu.

Prema riječima istraživača glavni izvor progona i dalje je ugnjetavanje motivirano rigidnom interpretacijom islama, a koje se širi na raznim područjima. Ono obuhvaća najprije islamski ekstremizam, a nadalje širi skup društvenih zakona, ili onih zakona koji su povezani s muslimanima zbog kojih kršćani trpe ili ih se na neki način ograničava u temeljnim pravima.

U izvještaju se spominju i neke težnje, kao što je, primjerice, radikalizacija područja na kojima prevladava islam u istočnoj, zapadnoj i sjevernoj Africi te u azijskom nearapskom svijetu; zatim islamski ekspanzionizam u predjelima nemuslimanske većine, posebice u podsaharskoj Africi i u Indoneziji, Maleziji i Bruneju; praksa „etničkoga čišćenja“ na temelju religijske pripadnosti koja je sve veća u Keniji, Nigeriji, Somaliji i Sudanu.

Religijski nacionalizam

Drugi izvor progona, a koji je također u porastu, jest religijski nacionalizam koji želi čitavi narod podvrći jednoj religiji. Najistaknutiji primjer toga je Indija gdje je povećanje protukršćanske nesnošljivosti prouzročeno hinduističkim radikalizmom koji pojam nacionalizma povezuje s pojmom religije.

„Stoga, tkogod je neke druge vjere, pa i kršćanske, ide u susret nizu ograničenja ili zlostavljanja, sve do onoga što se uistinu događa u Indiji, a to su nasrtaji, tjelesni napadi, otmice i čak ubojstva“, upozorava se u izvješću, a osim u Indiji „religiozni nacionalizam“ sve više se širi i u Nepalu. Takva se težnja uočava i u budističkom svijetu, posebice u Šri Lanki, Butanu i Mianmaru...

Osim toga, tomu valja dodati i „ideološki nacionalizam“ koji je, kako se navodi, često povezan s komunizmom, kao što je slučaj, primjerice, u Kini, Vijetnamu i Laosu.

Sjeverna Koreja i ratovi

Na vrhu ljestvice već 16 godina je Sjeverna Koreja, u kojoj su progoni potaknuti diktatorskom paranojom režima koji u ovom slučaju predstavlja Kim Jong-un. Riječ je o diktatoru koji osjeća neku vrstu nesklonosti prema kršćanskoj vjeroispovijesti koju smatra prijetnjom, možda čak i povezanom sa zapadnim svijetom.

Kada se svemu ovomu doda i činjenica kako na Bliskom istoku bjesni nekoliko ratova te da je koptska zajednica u Egiptu česta meta napada, jasno je da kršćani čine najbrojniju progonjenu skupinu na planetu.

Da biste bili dobar pravnik, kao i katolik, potrebna je hrabrost

Uspostavljanje vladavine prava od ključnog je i presudnog značaja za stvaranje povjerenja građana BiH u sustav, što je u ovom trenutku jedan od najvećih izazova na putu BiH ka članstvu u EU. Kako bismo saznali u kakvom je stanju pravni sustav danas, razgovarali smo s Monikom Mijić, članicom Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH).

Monika Mijić je rođena 1973. u Sarajevu gdje je završila osnovnu školu, osnovnu glazbenu školu i Prvu gimnaziju. Diplomirala je, kao najuspješniji student, na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu 1999., a pravosudni ispit položila je 2002. u Zagrebu.

Profesionalnu karijeru započela je kao vježbenica u Općinskom sudu u Splitu. Zamjenica pravobranitelja BiH postala je 2003. i tu je dužnost obavljala do siječnja 2006. kada je promovirana u pravobranitelja BiH. Na mjesto zastupnika Vijeća ministara BiH pred Europskim sudom za ljudska prava izabrana je u lipnju 2006. Krajem 2016. imenovana je na dvije službe: najprije kao savjetnica federalnog ministra pravde te  članom VSTV-a BiH.

Govori engleski, francuski i njemački jezik.

VSTV BiH kontinuirano doprinosi učvršćivanju vladavine prava u BiH. Recite nam koliko imamo zapravo vladavine prava u BiH danas?

Načelo vladavine prava je osnovni i najviši ideal pravednog društva. U srcu ovog načela su ljudska prava. To je vladavina unutar koje su sve osobe, institucije, uključujući državu, podložni zakonima koji su javno proglašeni, jednako se primjenjuju i štite od strane neovisnog sudstva te koji su u skladu s međunarodnim pravilima i standardima ljudskih prava. Naime, bez vladavine prava ljudska se prava ne mogu ostvariti. Bez poštivanja ljudskih prava vladavina prava je tek puki tehnički mehanizam bez vrijednosnog orijentira. U mjeri u kojoj se poštuje ovo načelo u toj mjeri je i društvo pravedno.

Ono u čemu se većina građana Bosne i Hercegovine slaže jest da naše društvo nije pravedno. Vidimo svakodnevno, kako kroz vlastito iskustvo, tako i kroz medije, da se zakoni zaobilaze, da se ne primjenjuju jednako i prema svima na jednak način, da primjena zakona u određenim slučajevima ovisi o volji pojedinaca. Stoga, jasno je da razina poštivanja načela vladavine prava u BiH nije na zadovoljavajućoj razini.

Mislim da svi mi koji ovdje živimo to vrlo dobro osjećamo, zato i jest teško živjeti u našoj zemlji. Nisu samo materijalni uvjeti življenja ono što opredjeljuje naše ljude da se iseljavaju, već upravo frustracija zbog nepredvidivosti, dugogodišnjeg nenapretka, nepravde, nesigurnosti, odsustva bilo kakvih ideala i vrjednovanja vrlina u našem društvu.

VSTV BiH u okviru svojih nadležnosti daje svoj doprinos jačanju vladavine prava. Međutim, za vladavinu prava je nužno da sve institucije i sve domaće vlasti kontinuirano provode ovo načelo, ne samo deklarativno već i praktično u svim vidovima djelovanja.

Koliko jedan katolik/katolkinja može živjeti svoju vjeru i istovremeno raditi u pravosudnim institucijama?

Pravosudna profesija je jedna od najčasnijih profesija. U srži prava su pravičnost, istina i logika. Ulpijan, jedan od najpoznatijih pravnika, još iz doba Rimske države je pod temeljna načela prava naveo: „Pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakome dati što mu pripada“. Rimski pravnik Celzo je pak istaknuo da je pravo umjetnost dobroga i pravičnoga.

Suci odlučuju o ljudskim životima, ljudskim sudbinama, zato pravnici, a pogotovo suci i tužitelji moraju i po zakonu imati najviše moralne vrline i kvalitete. Stoga, katolik koji živi svoju vjeru i po vjeri njeguje i teži najvišim moralnim kvalitetama je zapravo najbliže ovom idealu pravnika u pravosuđu. Naravno, ljudi su grješnici i slabi, ali presudna je odlučnost i ustrajnost da se slijede ideali katoličke vjere koji su gotovo istovjetni temeljnim pravosudnim idealima i vladavini prava. Za biti dobar katolik, jednako kao za biti dobar pravnik je potrebna i hrabrost. Hrabrost za ukazivanje na nepravdu, nezakonitost i hrabrost za donošenje ispravnih, pravičnih i zakonitih odluka bez obzira na sve pritiske kojima je pravnik izložen u svojoj profesiji, a pogotovo u našem društvu.

Što biste definirali kao najveći problem bh. pravosuđa?

Problemi u pravosuđu koji, prema mom mišljenju, u najvećoj mjeri i izravno pogađaju građane su nerazumna dužina trajanja sudskih postupaka, neujednačenost sudske prakse i neizvršenje sudskih presuda. Ove pojave narušavaju samu svrhu sudskog postupka. Ako na rješenje nekog svog pitanja pred sudom morate čekati godinama i još na kraju kada dobijete konačnu presudu tu presudu ne možete izvršiti, to je kao da ste u potpunosti lišeni prava na pristup sudu, a pri tome ste potrošili jako puno novaca, vremena i energije. Ovakvi problemi odvraćaju građane da zaštitu svojih prava uopće i traže pred sudovima, što je nedopustivo.

Strateškim planom VSTV-a BiH definirana su četiri ključna načela na kojima se zasniva funkcionalno pravosuđe: efikasnost, kvaliteta, odgovornost i neovisnost. Kako komentirate činjenicu da obični građani sudove uopće ne doživljavaju tako, nego su kod običnih ljudi percepcije sudova kao mjesta gdje se neće moći pravda „izganjati“, jer se presude odugovlače, a misle da su odgovornost i neovisnost u sudstvu strani pojam?

Ja razumijem građane koji tako doživljavaju pravosuđe, upravo zbog problema koje sam ranije istaknula i koji obezvrjeđuju sudski postupak. Međutim, ne bih se složila s mišljenjima da su odgovornost i neovisnost strani pojam u sudstvu, to je posve pretjerano stanovište. Moglo bi se reći da te kvalitete nisu u cijelosti na onom nivou na kojem bi trebale biti. Smatram da se odgovornost za rad treba ojačati, kako u pravosuđu, tako i u svim drugim javnim službama općenito, radi podizanja kvalitete rada i strukture zaposlenih u javnim institucijama. Kao članica VSTV-a BiH nastojim u svom radu u Vijeću ukazivati na sve probleme koje uočavam i nuditi rješenja, odnosno doprinijeti poboljšanju rada i kvalitete pravosuđa. U tome mi je od velike koristi moje dugogodišnje iskustvo u području ljudskih prava koja su neodvojiva od pravosuđa i koja se upravo kroz pravosuđe štite. Upravo stoga što sam kroz svoj raniji rad imala priliku pratiti rad domaćeg pravosuđa sa stanovišta poštivanja ljudskih prava i standarda Europskog suda za ljudska prava, raspolažem znanjem koje može pomoći poboljšanju funkcioniranja bh. pravosuđa.

Često u medijima „iskoče“ bizarne vijesti o ljudima koji nisu dočekali kraj maratonskih sudskih procesa. Što se konkretno treba učiniti kako u budućnosti ne bi bilo sličnih životnih priča o ljudima koji nisu dočekali pravdu?

Nažalost, ovaj problem predugog trajanja sudskih postupaka nije problem koji egzistira samo u bh. pravosuđu, već i pravosuđu drugih europskih zemalja, pogotovo zemalja regije. VSTV BiH je nedavno usvojio akcioni plan za ubrzanje sudskih postupaka koji je objavljen na službenoj web-stranici i koji sadrži mjere usmjerene na rješavanje ovog velikog problema. Do rješenja ovog, po mom mišljenju gorućeg problema, građani zaštitu svojih prava mogu tražiti pred Ustavnim sudom BiH i Europskim sudom za ljudska prava koji dosuđuju naknade zbog nerazumnih dužina trajanja sudskih postupaka.

Hoće li eventualno približavanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji poboljšati procese u sudstvu i pravu općenito?

Svakako. Upravo su vladavina prava i poštivanje ljudskih prava – a što podrazumijeva kvalitetno i adekvatno funkcioniranje pravosuđa – jedni od ključnih uvjeta pristupa EU. Sve institucije u Bosni i Hercegovini, uključujući i pravosuđe, rade na usvajanju i implementiranju standarda EU. Upravo VSTV BiH intenzivno radi na usvajanju EU preporuka koje se odnose na pravosuđe i njihova implementacija bi trebala dovesti do poboljšanja efikasnosti, kvalitete, odgovornosti i neovisnosti u pravosuđu.

Zašto se novinarsko komentiranje pravnih procesa, podnošenja kaznenih prijava i njihovo odbacivanje smatra pritiscima na tužitelje i sudce? Čini se kako su sve profesije na svijetu podložne kritici osim uposlenika pravosudnih institucija?

Novinarsko komentiranje i izvještavanje, ako je u službi rasprave od javnog interesa i ako se zasniva na činjenicama i ima za cilj informiranje javnosti je dobrodošlo i snažno zaštićeno u svakom demokratskom društvu. Međutim, pravo na slobodu izražavanja nije neograničeno jer sa sobom nosi dužnosti i odgovornosti kako ne bi povrijedilo prava drugih, kao što su presumpcija nevinosti, zaštita ugleda, privatnog života, zaštita autoriteta suda i sl.

Što se tiče pravosudnih institucija, a s obzirom na sadržaj naših medija, meni se čini da su u BiH upravo one najviše i izložene kritici.

Nalazi li se između prava i pravde znak jednakosti ili se istinska pravda nalazi samo u Božjem okrilju.

Pravo teži pravdi. Ponekad se pravo i pravda podudare, a ponekad ne. Pravo je ljudska tvorevina, stoga je daleko od savršenosti. Istinska pravda kao ideal je na zemlji nedostižna.

Završili ste studij prava u Splitu kao najbolja studentica? Kako postati dobar pravnik?

Za dobrog pravnika je najvažnije da voli svoju profesiju, da mu je interesantna i da u njoj nalazi smisao. Tada motiva za studiranje i rad neće nedostajati. Ovo je vrlo interesantna i časna profesija koja pruža jako mnogo područja u kojima se može raditi i u kojima se može pridonijeti stvaranju pravednijeg društva. Iako je u BiH uočljiv trend opadanja vrijednosti i standarda u svim profesijama, moj savjet je da uvijek pred sebe postavljate visoke profesionalne standarde i da ih održavate tijekom svoje karijere, jer samo tako ćete nalaziti zadovoljstvo u svom radu i biti u stanju istinski doprinositi boljem standardu društva u kojem djelujete.

Kršćani koji su živjeli za druge tijekom 2017.

Početak nove i završetak stare godine izvrsna je prigoda za analiziranje jednog razdoblja. Tijekom protekle 2017., kao i u posljednja dva tisućljeća, mnogi su kršćani dali svoje živote za druge, ili su se posvetili širenju Božje ljubavi svojim nesebičnim svakodnevnim pomaganjem najpotrebnijima...

U rubrici Križnim putem kršćana danas donosimo istinska svjedočenja ljubavi za druge koja su najbolje opisana Isusovim riječima „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Tko su „Majke Terezije“ današnjeg vremena? Tko su svjedoci istinskog milosrđa i bezuvjetne ljubavi prema drugima, osobito za one najpotrebnije?

Ignacio Echeverría, junak londonskih napada

Na prvom mjestu stavljamo Ignacija Echeverríju. Svijet ga pamti kao „skejtbord junaka“ za vrijeme terorističkih napada u Londonu. Ovaj, 39-godišnji uposlenik banke, nije oklijevao suočiti se s jednim od terorista za vrijeme napada kod Londonskog mosta 3. lipnja 2017., koristeći jednu od svojih atletskih strasti: skejtbord.

Mogao je nastaviti svoj put i pobjeći poput tolikih drugih ljudi, ali se suočio s teroristom spasivši živote nekolicine.

Ignacio je bio član Katoličke akcije i veliki sportaš. Ostavio je svoju rodnu Španjolsku kako bi radio kao analitičar HSBC-a gdje je sprečavao pranje novca.

O. Gaetano Nicosia, „anđeo gubavaca“

Na drugom je mjestu o. Gaetano Nicosia, misionar, koji je stigao u Makao 1963. kako bi skrbio za gubavce koji su se sklonili na otok Coloane. O. Nicosia je rođen u Italiji 1915. Već 1935. započeo je misionarski rad među kineskim zajednicama u Hong Kongu, Makau i kineskoj provinciji Guangdong sve dok ga komunisti nisu protjerali iz kopnene Kine 1950.

Nakon zamolbe mjesnog biskupa od 1963. počeo je živjeti s gubavcima, napuštenima, siromašnima pronalazeći im osnovne medicinske potrepštine, liječnike, medicinske sestre. Tako je živio sve do svoje duboke starosti 2011. Osim toga obnavljao je kuće, dovodio električnu energiju te gradio škole te crkvu.

Napustio je misiju šest godina prije svoje smrti, a na otoku nije bilo više ljudi s Hansenovom bolesti. O. Nikosia umro je u Hong Kongu 6. studenoga 2017., u dobi od 102 godine.

S. Sudha Varghese, osloboditeljica „nedodirljivih“

U Indiji je poznata kao „Nari Gunjan“ ili „Glas ženâ“. Njezin je rad omogućio oslobađanje mnogih mušara i dalita, to jest „nedodirljivih“ u indijskoj državi Bihar, posebice žena koje su doživljavale seksualno zlostavljanje. Prema čudnom kastinskom sustavu nedodirljivi nisu imali prilike ići u školu. Djevojčice su često imale ugovorene brakove u dobi od 10 godina. Bavili su se hvatanjem štakora i nisu imali kontakta s višim kastama.

S. Sudha, rođena 1949. u bogatoj obitelji iz Kerale, razbila je taj začarani krug stvarajući mrežu formacijskih centara za djevojke. Sestra, koja je živjela kao dalit, više od dva desetljeća, svoj dobrotvorni rad obogatila je i s centrima za učenje. Još uvijek dobiva prijetnje smrću, ali je to ne ometa u radu.

S. Marta Mya Thwe, „Majka Terezija iz Burme“

Svi ju poznaju kao „Majku Tereziju Burme“, ali njezino pravo ime je Marta Mya Thwe. Ona je sestra iz Kongregacije Sv. Josipa od Ukazanja. Posvetila je svoj život oboljelim od AIDS-a. Tijekom posljednja tri desetljeća njezin rad u pokrajini Mon radikalno je promijenio očekivano trajanje života oboljelih od AIDS-a, a koji nisu dobili odgovarajuću skrb ili su pretrpjeli protjerivanje iz vlastite obitelji i društva.

Godine 2002. utemeljila je zdravstveno središte Ogledalo milosrđa, koje nudi mjesto za boravak, hranu, lijekove, obrazovanje i profesionalnu formaciju siročadi i žrtava AIDS-a.

Henri Burin des Roziers

Francuski dominikanac koji je preminuo 26. studenog 2017. u Parizu bio je veliki borac za prava ugroženih. Stigao je 1978. u Brazil kako bi radio u jednom biskupijskom tijelu koje je trebalo brinuti za zemljoradnike.

Zajedno s ostalim dominikancima, „Frei Henri“, kako je poznat u Brazilu, postao je odvjetnik za radnike koji su bili nepravedno zatvoreni ili mučeni, kao i za obitelji ubijenih radnika na terenu. Za života glava mu je bila ucijenjena na 15 000 dolara. Tijekom 2005. ubijena je njegova prijateljica američka misionarka s. Dorothy Stang (73) koja je radila na istom poslu. Zahvaljujući radu francuskog dominikanca mnogi su potlačeni dočekali pravdu.

O. Christopher Hartley i voda za Etiopiju

Christopher Hartley, rođen je 1959. u Londonu, u anglo-španjolskoj obitelji, godinama je radio s Majkom Terezijom iz Kalkute. Borio se desetljećima za zdravlje i dostojanstvo tisuća ljudi, od kojih je većina muslimana, u zemljama koje nikad prije nisu vidjele kršćanskog misionara.
Nakon što viđao kako ljudi umiru od infekcija pokrenuo je projekt koji će pomoći u rješavanju dugoročnog problema: stvaranje sustava za filtriranje vode za rijeku Wabi Shebelle. Ovaj projekt spašava živote desetaka tisuća ljudi.

S. Rafaela Wlodarczak, majka siročadi

S. Rafaela Wlodarczak je poljska časna sestra koja je 1968. za vrijeme palestinsko-izraelskog rata pomagala siročad. Uz pomoć drugih sestara otvorila je Kuću mira na Maslinskoj gori u Jeruzalemu. To je mjesto uskoro bilo premalo za sve. Potom još jedna Kuća mira napravljena za bolesne djece u gradu Betlehemu.

Krajem 2017. točnije 8. prosinca, Kuća mira ušla je u pola stoljeća postojanja. Mjesto se transformiralo iz sirotišta, bolnice i utočišta u zdanje u kojem se može obrazovati za budućnost. Prošlog lipnja, s. Rafaela je od pape Franje dobila križ Pro Ecclesia et Pontifice za svoj predani humanitarni rad.

 S. Rosemary Nyirumbe, budućnost dječaka-vojnika u Ugandi DR

S. Rosemary je čak i CNN prozvao junakinjom godine s obzirom da je donijela budućnost za više od 2 000 žena, žrtava zlostavljanja i nasilja u Ugandi.

Sve je počelo prije 16 godina kada je ona otvorila vrata samostana u kojem je djelovala za sve kojima je trebala pomoć. Neke su žene bile trudne nakon silovanja, druge su pretrpjele nasilje, a tu su se sakrili i djeca vojnici. Zajedno sa skloništem, sestra Rosemary im je dala i budućnost. Neki su postali profesionalni kuhari, drugi šnajderi. Danas su mnogi učitelji ili krojačice, među najuglednijima u zemlji. Diljem svijeta postale su poznate s prodajom svijetlih i šarenih torbica izrađenih od limenki koje su neke holivudske zvijezde plaćale i po 5 000 dolara.

O. Paolo Cortesi i rizik prihvaćanja izbjeglica

Misionar Paolo Cortesi izabran je kao osoba godine u Bugarskoj. Tako je prvi put tamo odobreno priznanje osobi koja nije iz te zemlje (o. Cortesi je Talijan). Pozdravljajući prijedlog pape Franje, otac Cortesi je primio obitelj sirijskih izbjeglica u svoju župu, u gradu Belene. Njegova odluka razljutila je lokalne radikalne skupine, koje su prijetile da će ga ubiti što ga nije pokolebalo u njegovu radu.

Princ La Rochefoucauld-Montbel

I na kraju posljednji, ali ne ni najmanje zaslužni: Dominique de La Rochefoucauld-Montbel, iz Malteškog reda, koordinira jednu od najvećih humanitarnih organizacija na planetu. Međutim o tome se malo zna.

U Sredozemnom moru u posljednjih devet godina ova institucija spasila je živote 53 712 ljudi s Bliskog istoka i Afrike koji su krenuli na opasnu avanturu tražeći bolju budućnost u Europi.
Dominique je princ, član jedne od najstarijih obitelji francuskog plemstva, posvećuje svoj život kršćanskoj pomoći najpotrebnijima.

Statistike njegovih koordinacijskih radova su dojmljive: poduzelo je 2 000 projekata pomoći u 120 zemalja, sa 100 000 volontera kojima je potpomognuto 25 000 stalnih zaposlenika.
Tijekom prošle godine, oni su se brinuli za više od 1,6 milijuna ljudi u jednom od 435 centara. Na sjeveru Iraka, na primjer, pruža skrb za izbjeglice u Dohuku, Erbilu i Ninevi, a upravlja mobilnim klinikama koje mu omogućuju doći do najudaljenijih gradova.