Mediji koji zbog slobode vrijeđaju religiozne osjećaje su najblaže rečeno neodgovorni

Najmanje 12 ljudi je ubijeno, a desetak ranjeno, 7. siječnja 2015., kada su tri maskirana napadača naoružana automatskim puškama u središtu Pariza upali u redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo i izvršili klasičnu egzekuciju. U napadu je ubijeno 10 novinara, među kojima glavni urednik lista Stephane Charbonnier, trojica karikaturista poznatih kao Cabu, Wolinski i Tignou te dvojica policajaca. Riječ je o najsmrtonosnijem terorističkom napadu u Francuskoj u posljednjih nekoliko desetljeća koji je nametnuo pitanje odnosa liberalne demokracije, odgovornosti medijskih djelatnika za objavljeno te (ne)uspjele integracije useljenika i njihovih potomaka.

 Čahure na mjestu zločina još se nisu ni ohladile, a većini je već bilo jasno kako je zločin u Parizu prekretnica koja će imati velike političke reperkusije ne samo na Francusku nego i većinu Europe. Razvidno je kako je svako ubojstvo jednako stravično, ali u slučaju napada na novinare i policajce taj čin dobiva dodatnu dimenziju. Postavlja se pitanje što može očekivati obični čovjek kada stradaju novinari pod zaštitom i sami policajci kojima je posao štititi druge. Iako veliki, to nije jedini problem...

Mediji, vrh ledenog brijega demokracije

Mnogi će reći da ako želite saznati stanje demokracije u jednoj zemlji dovoljno je da pogledate u kakvom su položaju njezini mediji i ima li novinara u zatvorima. Sloboda izražavanja novinara jedan je od ključnih načela za vrednovanje ljudskih prava u određenoj državi. Ako nema slobode medija onda je jasno kako to društvo nije dosegnulo zadovoljavajući nivo demokracije i poštovanja ljudskih prava. 

S druge strane, novinari koji djeluju u demokratskim društvima gdje su medijske slobode na civilizacijskom nivou suočavaju se s problemima poštenoga i objektivnoga izvješćivanja, odolijevanja na pritiske oglašivača, poštovanja privatnosti i što je možda u ovom trenutku najvažnije religioznih i drugih osjećaja publike... Jasno je kako novinar ne može uvijek ugoditi svima u svakom svom tekstu ili nekom drugom novinarskom žanru, ali temeljna etičnost i ljudskost trebali bi biti zadovoljeni...

U tom kontekstu postavlja se pitanje je li sloboda govora zapravo pomicanje granica do „usijanja“. Povremeno treniranje i testiranje slobode govora potrebno je, ako ništa drugo onda zbog „održavanja“ dostignutog stupnja razvoja demokratičnosti jednog društva.

Međutim, činjenica je da ono što danas podrazumijevamo pod slobodom govora jest stupanj do kojeg se nešto može reći bez bojazni da će sud biti uključen, što je naravno bolesno koncipirano i zapravo jedna velika zamjena teza. Sloboda bez odgovornosti nije sloboda nego anarhija u kojoj je sve dozvoljeno.

Koje su granice slobode izražavanja?

Svaki normalni čovjek će osuditi ovaj brutalni napad, ali i svako drugo ubojstvo bez obzira iz kojih je pobuda izvršen taj čin. Ubijati u Božje ime je zabranjeno i pogrešno na više razina.  Međutim, sada dolazimo do trenutka kada treba razmisliti o slobodi govora koja ne donosi nikakvu širu društvenu korist, nego postaje i služi samo kao svrha sama sebi.

Postavlja se pitanje što za pojedinca znači objavljivanje karikatura u Francuskoj. Kakav je smisao u tome? Da se netko nasmije na sekundu ili dvije? Kakvu korist ima individua i šira društvena zajednica od toga? Hoće li svijet biti bolje mjesto za život ako se konstantno objavljuju karikature muslimanskih svetinja kao što se to desetljećima radi s kršćanskim? Odgovor je jasan: nikakve! A šteta je kako vidimo nemjerljiva.

Onda moramo zaključiti kako su se ovdje sukobila dva ekstrema: oni koje nije strah poginuti za slobodu izražavanja bez odgovornosti i oni koje nije strah umrijeti kako bi tu slobodu nasilno ugasili.

U svom traženju apsolutne slobode govora medijski djelatnici često „preskaču“ određene korake, a suštinski se nedostatci slobode govora namjerno ignoriraju osim u slučaju kada sudstvo može biti uključeno, pa čak ni tad ako je dobit od prodaje ili gledanosti veća od štete koju donosi sudska presuda.

U konačnici može se zaključiti kako je ispitivanje odgovornosti medijskih djelatnika izgubilo svoj smisao. Umjesto da mediji budu društveno odgovorni prema svome konzumentu i da novinarstvo bude u funkciji ljudskog napretka dobili smo „liberalističke“ medije koji su svoj nemilosrdni pohod okrenuli protiv religijskih svetinja, obitelji i svega tradicionalnog. Sve u ime tobože slobode i prava pojedinca na izražavanje (ali probajte pisati protiv homoseksualaca ili raznih zaštitnika životinja pa se nećete dobro provesti).

Problem imigranata

Gnusni čin egzekucije novinara nije se mogao dogoditi u gorem trenutku. Dok se u Njemačkoj javlja pokret PEGIDA, Patriotski Europljani protiv islamizacije Okcidenta(Zapada), prosvjedujući protiv vladajućeg establišmenta koji je svojim potezima omogućio migracione procese koji su doživjeli fijasko. Dio imigranata i u Njemačkoj i Francuskoj te u ostatku Europe žive odvojeno od domicilnog stanovništva. Iz zemalja iz kojih su, uvjetno rečeno, pobjegli donijeli su svoja pravila koja im odgovaraju te su ih počeli primjenjivati u svom novom okruženju. Polagano se stvaraju dva paralelna sustava koji nikome ne odgovaraju, a najmanje običnim ljudima. U svojoj novoj domovini žele drugačije zakone i pravila. I to se upravo kosi s elementarnim europskim zakonima o osobnim slobodama, među kojima je i pravilo o slobodi govora. Takve se može vidjeti na skupovima ljevičara tj. liberala jer koriste demokraciju samo u obliku i dosegu koji njima odgovara.

Mržnja prema imigrantima postaje sve izraženija i opasno se lako prihvaća, ali i ignorira problem koji stvaraju doseljenici. Mediji nas uvjeravaju kako je sve u redu, kako nije bitno tko čini kaznena djela, a zbog političke korektnosti o tome se ne smije pričati. Nameće se pitanje do kada će se to moći obuzdavati, do kada će ekstremisti s druge strane sjediti skrštenih ruku i neće odgovarati na probleme koje stvara dio imigranata. Nadajmo se da se takvo što neće dogoditi, no masakr u Parizu mogao bi biti upravo to, okidač koji će pokrenuti spiralu nasilja.

Jesu li samo karikature problem?

Nikako ne možemo ući u ljudsku glavu i saznati što netko zaista misli, možemo samo nagađati i pretpostavljati ili pogledati u njezin rad. U tom kontekstu primijetit ćemo kako redakciji Charlie Hebdo lista ništa nije bilo sveto. Charlie je samo nastavak višestoljetne prakse proizašle iz Francuske buržoaske revolucije koja je, između ostalog, proklamirala osobne slobode te uvjetno rečeno srušila položaj Katoličke Crkve, njezinih, svećenika, redovnika i redovnica te same katoličke vjere. Blasfemija nauštrb kršćana u Francuskoj traje stoljećima, rušenje i prodavanje „nepotrebnih“ crkava i odvajanje naroda od njihovih duhovnih pastira (bio) je mainstream poduhvat. Takvo sekularizirano i u političkim krugovima antikršćansko društvo je u jednom povijesnom trenutku počelo primati muslimanske imigrante kojima se ni u trećem koljenu potomaka nimalo ne sviđaju tekovine revolucije. I tu nastaju problemi. Sjetit ćemo se velikih i masovnih protesta prije nekoliko godina baš zbog karikatura koja ismijavaju muslimanske svetinje, a pariški masakr je samo jedan u nizu događaja kao odgovor na to.

Objavljivanje karikatura prvi put je možda i imalo značenje i efekta na širu društvenu zajednicu. Možda je nosilo i određenu, iako sumnjivu, poruku, ali konstanto ponavljanje jednih te istih motiva ili crteža s vjerskim  religioznim motivima u multireligijskom društvu kakva je Francuska i Europa u ovom trenutku je zaista u najmanju ruku neodgovorno i neukusno.

Što nam je činiti?

Knjige iz povijesti civilizacija govore da u slučaju susreta dviju kultura postoje samo tri rješenja: da jedna kultura potisne, uništi ili asimilira onu drugu, da se stvori nova kultura koja će biti mješavina dviju prethodnih ili da obje kulture nastave živjeti jedna pored druge.

Očito je kako u Francuskoj, ali i čitavoj Europi to nije ostvareno. Stvoren je neki hibrid, mutant, prividni osjećaj uspjeha migracione politike slobode i jednakosti između domicilnog stanovništva i doseljenika. Kada se zagrebe ispod površine vidimo mnoge međurasne i međuvjerske probleme koji se nisu ni počeli rješavati nego su samo gurani ispod tepiha.  

Rješenje problema nije jednostavno, ali se treba krenuti od najmanjih stvari. Za početak treba prestati s brutalnom promocijom medijskih sloboda bez odgovornosti jer je očito da su postale sami sebi svrha, barem u religioznom segmentu. Iskreno govoriti o problemima imigrantske populacije u Europi i pokušati ih rješavati, ali na stol staviti i pitanja ubijanja kršćana u Pakistanu zbog blasfemije ili plaćanje poreza za manjine na teritoriji Sirije i Iraka te još brojne druge probleme koje tište manjine u većinski muslimanskim zemljama.

Pokušati učiniti nešto na planu politike useljavanja u smislu integracije imigranata jer je očito da dosadašnji projekti nisu urodili plodom. Na kraju, možda i najteže, prekinuti sa svim oblicima neokolonijalizma u Aziji, Africi jer se ekstremizam, terorizam, ali i fašizam hrane i bujaju na temeljima nepravde, siromaštva, smrti i bijede.

Tramošnica – narodno svetište

Župa Gospe od Anđela u Tramošnici se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Bosanske Posavine, desetak kilometara zračnom crtom istočno od Modriče i nekoliko kilometara sjeverno od Gradačca. Malobrojna je to vjernička zajednica koju je redakcija Katoličkog tjednika nenamjerno „zaobilazila“ godinama. Razlog tomu, sve do sad, bila je udaljenost od glavnih prometnica i, uvjetno rečeno, postojanje „zanimljivijih“ gradova i sela koji su nekako uvijek imali prednost... ali sve ima svoje vrijeme.

 

Riječ je o zaista staroj župi koja u crkveno-administrativnom pogledu pripada Doborskom dekanatu i Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Međutim Daytonskim sporazumom podijeljena je na dva dijela. Veći dio ostao je u RS-u u novoformiranoj općini Pelagićevo, dok je manji dio u Federaciji BiH i gradačačkoj Općini kojoj je i prije posljednjeg rata pripadala. Kao i u drugim podnebljima, upravo u toj činjenici leži većina problema koji danas muče ovu župu: crkvu i pastoralne objekte valjalo je obnavljati nakon potpunog uništenja, većina protjeranog hrvatskog puka se nije vratila jer je u ključnim godinama poslije rata bilo opstrukcija, a sada nedostaje posla i radnih mjesta. No krenimo redom...

Stara župa i njezine tri crkve

Pojam Tramošnica prvi put se spominje 1548. i to u osmanlijskim tefterima, a kao pojam u crkvenim knjigama nekih stotinjak godina kasnije. Župa je tada pripadala modričkom samostanu i s njim je pravno i de facto nestala u razaranjima nakon turskog poraza u Bečkom ratu 1683.

Ponovni začetci vjerničke zajednice javljaju se 1743. kada se ona nalazi u sklopu župe Bijela. U 18. st. katolički puk u ovom kraju pastoralno opslužuju franjevci sutješkoga samostana koji imaju svoju ispostavu u Bijeloj. Tramošnica je postala kapelanijom 1784., a 1802. konačno i župom. O veličini tada novonastale zajednice može se pojmiti tek kada vidimo da se 1868. od nje odijelio Garevac, a točno stoljeće kasnije župe: Turić, Srednja Slatina te konačno 1973. i Donja Tramošnica.

Prva zidana crkva izgrađena je prije 1870. Nju je 1888. zamijenila mnogo bolja bogomolja koja je bila u uporabi skoro jedno stoljeće do 1979. kada je izniknula i treća crkva. Ona je nažalost potpuno uništena 1992. To su podaci koje nam nude knjige i Crkveni šematizam. Međutim, Tramošnica je u narodu nešto više od obične župe što smo saznali u prvim minutama razgovora s njezinim župnikom fra Perom Baotićem.

„Ne postoji“ Gornja Tramošnica

Odmah po dolasku u župnom dvorištu pored Gospina kupa fra Pero je objasnio kako smo došli na hodočasničko i zavjetno mjesto molitve te da ne postoji pojam Gornja Tramošnica. „Ta kovanica je nastala kad se odvojila župa Donja Tramošnica 1973. kako bi se napravila distinkcija između dvije župe koje u sebi imaju ime Tramošnica. Dakle, ne postoji selo Gornja Tramošnica“, rekao je župnik te odmah objasnio značenje Gospina kipa za župu, ali i njega osobno.

„Čitajući kronike vidio sam podatak kako je 2. kolovoza 2004. proslavljena 110 obljetnica svetišta u narodu. Razmišljajući o tomu, odlučio sam da 120. obljetnicu dočekamo dostojanstveno. Potaknuo sam vjernike i krenuli samo prikupljali sredstva pa smo ove godine postavili kip koji je djelo akademskog kipara, inače domaćeg sina, Slavena Miličevića, koji živi u Zagrebu. Blagoslovio ga je pred više tisuća ljudi, 1. kolovoza, vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić“, rekao nam je župnik Baotić i naglasio kako za njega kip ima i osobnu vrijednost.

Budući je za svoje 33 godine misništva pastoralno djelovao samo u župama posvećenim Gospi, ili njezinoj majci sv. Ani, izgradnja kipa osim umjetničke crte ima i njegov osobni duhovni pečat. Kako smo saznali svoju oduševljenost kipom nije krio ni nadbiskup koji je vidjevši umjetničko djelo rekao: „Pred ovim kipom se može Bogu moliti“

Velika ljubav prema rodnom kraju

Nakon razgledanja Gospina kipa, u župnom uredu smo razgovarali o današnjim statističkim podacima i posljedicama rata. U Tramošnici stalno boravi 234 osobe odnosno 133 obitelji. Nažalost, u 66 kuća živi samo jedna osoba, a tek samo tri kuće imaju po šest članova. Kako smo vidjeli, župa je, po godinama vjernika, starija: skoro pola župljana ima više od 60 godina, a samo osmero djece je mlađe od 10 godina. Ljudi žive od pomoći iz inozemstva, mirovina, a za osobne potrebe bave se i poljoprivredom.

Iako ima tako malo mladih, na teritoriju župe ipak djeluje obnovljena osnovna škola koja je nekoć imala stotine učenika. Prema riječima našeg sugovornika ona djeluje mimo svih pravila i kriterija jer ne zadovoljava minimum broja učenika. Školski vjeronauk jednom tjedno predaje s. Ana Oršolić. U godini na izmaku bio je samo jedan prvopričesnik, a bit će troje krizmanika. Nažalost, većinu krštenja i vjenčanja imaju oni koji u ne žive u Tramošnici nego u Zapadnoj Europi.

Važno je napomenuti kako je blagoslovljeno i tridesetak kuća vjernika koji se osjećaju kao župljani, ali ne žive tu tijekom godine. Navrate za Božić, Uskrs i tijekom odmora... Inače, dosta ljudi koji stalno žive izvan župe navraćaju kad mogu, obilaze svoju rodbinu, prijatelje te kuće i imanja, dokazujući kako nisu zaboravili rodni kraj. U dijaspori su jaka udruženja protjeranih župljana koji se brinu o svome mjestu rođenja. Tako je primjerice jedan zavičajni klub iz Švicarske preuzeo na sebe sve troškove zagrijavanja crkve.

Uvijek netko na misi

Unatoč malom broju vjernika, župnik naglašava kako ima privilegiju da svaki dan uvijek netko bude na misi jer je stotinjak metara od crkve samostan Školskih sestara franjevki.

„Sada ima 15 sestara, ali sve su starije. Jedna je totalno nepokretna. One su tu, pomažu, brinu o crkvi, ukrašavaju, animiranju misno slavlje... Broj vjernika na misi varira jer dosta ljudi nedjeljom dolazi iz Slavonije... Zna biti i po stotinu. Posjećenost bi mogla biti bolja, ali se računa kako je dobra“, smatra fra Pero i ističe kako nema filijalnih crkava. Župa ima jedno groblje s lijepom, ali manje funkcionalnom kapelicom u Okrugliću, zavjetnu kapelu sv. Ante u Liporašću te još jednu manju za blagoslov polja... U župno groblje ukapaju se i pokojni vjernici okolnih župa.

Četvrta izgrađena crkva

Kao i uvijek ratne teme sa župnicima su neizostavne. Crkva u G. Tramošnici je 1992. bila minirana i ostale su samo ruševine. Obnova je bila teška i duga, ali je nova crkva, četvrta po redu, na ljeto 2002. dovršena. Budući je župa zavjetno mjesto prijašnji župnik je od ruševina treće crkve napravio jedno brdašce iza sadašnje crkve na koje je postavio križ pronađen na smetlištu te tako napravio kalvariju - podsjetnik na ratna događanja.

„Treća crkva u ovoj župi bila je sagrađena 1979. ali je 1992. srušena, dakle 13 godina poslije izgradnje. Može se reći da je bila nova. Od umjetničkih djela u njoj, bila je poznata slika Gospe od Anđela koju je darovao đakovački biskup Ivan Matuzović 1841. Nažalost, to vrijedno umjetničko djelo i prostrani oratorij sa slikom nestali su kada je crkva minirana. Ne zna se jesu li ukradeni ili jednostavno uništeni. Na osnovu slike toga umjetničkoga djela Vlatko Blažanović je nacrtao sliku Gospe od anđela koja se danas nalazi iznad oltara nove, četvrte, crkve“, rekao nam je fra Pero.

Narodno svetište i doseljenici iz Hercegovine

Kako je razgovor tekao dalje otkrili smo još jednu posebnost ove župe. U narodu čitavog kraja uvriježen je običaj da se iz okolnih župa dolazi pješice na hodočašće Gospi od Anđela. U tome prednjače vjernici iz: Tolise, Kopanica, Tišine, Oštre Luke, Domaljevca.... Hodočasnici pješače zbog svojih zavjeta, a budući je to župa koju vode franjevci, pod određenim uvjetima tijekom godine u njoj se može dobiti i potpuni oprost.

Važno je napomenuti kako je riječ o „narodnom svetištu“ koje nije prema crkvenim propisima proglašeno. Župnik je nakon razgovora s kard. Puljićem pokrenuo, zajedno s vjerničkom zajednicom, određene korake ka pripremama za pokretanje procesa proglašenja svetišta.

Tako se svake prve subote slavi sv. misa. Postoji i zavjetna sv. misa Gospi od Anđela. Osim toga, svakog trećeg u mjesecu slave se zavjetne mise fra Lovre Milanovića (1777. – 1807.) koji je ubijen u Turiću, ali je u vrijeme preminuća bio župnik u Tramošnici.

Inače, župa je u prošlosti dala desetke duhovnih zvanja. Jedan od živućih svećenika je fra Jozo Puškarić, dana župnik u susjednoj Donjoj Tramošnici.

Razmišljajući o porijeklu raseljenih župljana zaključili smo kako je u prošlosti mnogo vjernika došlo iz Hercegovine. To je moguće pratiti prema prezimenima. Tako je hercegovačko prezime Zovko u Tramošnici postalo Zovkić, Biško je postalo Biškić, Bubalo Bubalović... U župi su pretežno nekoć hercegovačka prezimena s nadodanim „ić“.

Ima mjesta i za izložbe

Nakon iscrpnog razgovora u župnom urednu obišli smo crkvu te prateće objekte: Jugendhalu i kalvariju. Prije nego je crkva obnovljena Jugendhala je služila kao bogoslužni prostor. Sada se u njoj održavaju susreti, izložbe... Dok smo tuda prolazili s. Božena Gagulić je pripremala svoje slike za sljedeću izložbu.

Napomenula je kako njezine umjetnine predstavljaju stvari i pojave koje su joj drage i lijepe. „Ne mogu odoljeti da na platno ne stavim nešto što mi se svidi“, rekla nam je s. Božena i istaknula kako će na izložbi biti 50-ak njezinih slika.

Potom smo obišli i Tramošničku kalvariju – ostatke srušene crkve koji su pretvoreni u brdašce kao posljednja postaja križnog puta. Postoji plan napraviti stepenište i puteljak te pokušati oplemeniti čitav prostor kako bi se križni put dobro uklopio. Ideja je, prema župnikovim riječima, dosta skupa, ali će se vidjet što se može učiniti.

Nakon kalvarije red je došao na unutrašnjost crkve koja je izuzetno lijepa i skladna. Kvari je samo neproporcionalan ambon koji je zaista prevelik. Očito ga je potrebno „spustiti“ kako bi vjernici mogli vidjeti propovjednika  i obratno. Crkva ima lijepo uređen vitraj i rozetu koja prikazuje evanđeliste. Križni put je rad jedne od sestara, ali u kronikama nije zabilježeno o kojoj je riječ.

Sestarska prisutnost izuzetno važna

Poslije razgledanja crkve krenuli smo ka samostanu Bezgrešnog začeća BDM Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije. Tu smo razgovarali sa s. Arkanđelom Tadić koja nam je objasnila povijest nazočnosti sestara u ovoj župi i čitavom kraju.

Kako nam je rekla, godine 1988. sagrađena je kuća u kojoj su se udomile starije i bolesne sestre te nekoliko članica koje djeluju u župnoj katehezi i vode crkveno pjevanje u obje tramošničke župe. Sa starijim i bolesnim sestrama u župi je zaživio apostolat molitve, a kuća je postala duhovno središte sestara koje djeluju u Bosanskoj Posavini. U kolovozu 1992. one su zajedno s narodom protjerane iz Tramošnice, a kuća je zapaljena i gotovo posve uništena.

Odmah poslije završetka rata podnesen zahtjev za povratkom, a u prosincu 2002. sestre su se vratile u dijelom dovršenu kuću. Obnovljena je i kapelica koja je posvećena Bezgrešnom začeću BDM. U kući je otvorena i ambulanta u kojoj su povratnici, uglavnom stariji i bolesni, mogli dobiti primarnu medicinsku pomoć.

U samostanu trenutno boravi 15 sestara, ali su većinom starije, od kojih su neke bolesne. „Dok su mogle raditi u patronaži radile su, ali sada ne mogu jer imaju posla oko svojih članova. Brinemo se o crkvi, župniku, crkvenom ruhu, pečemo hostije“, rekla nam je s. Arkanđela.

Ima budućnosti...

Posljednja točka obilaska u Gornjoj Tramošnici bio je stari župni stan koji danas služi kao svojevrsni muzej. Obnovljeno zdanje izvana izgleda kao mali dvorac i njemu se nalazi etno zbirka oruđa, oružja, narodne nošnje i ostalih predmeta iz ovoga kraja. Budući je jedan od prošlih župnika bio strastveni lovac, unutra se mogu vidjeti i brojne preparirane životinje.

Iako arheološka iskapanja na ovome području potvrđuju naseljenost od pradavnih vremena ratna događanja i protjerivanje hrvatskog pučanstva napravili su materijalnu pustoš i sveli broj stanovnika na 10 % od prijeratnog broja.

Svjedoci smo kako je vjernička zajednica na ovom podneblju nestajala zajedno za svojim samostanima, ali također opet se pojavljivala i jačala kao samostalna župa. Ako je nestajala prije i javljala se možda će i u budućnosti tako biti ponovno.

Prema riječima župnika, perspektiva ovisi i od politike i ulaganja. Istina je kako se broj vjernika pomalo smanjuje, ali je odnedavno primijećen trend laganog doseljavanja i obnavljanja kuća. Iako nije riječ o velikim brojevima ipak po nekoliko dodatnih kuća bude za blagoslov.

Jasno je kako župa ima budućnost. Ona postoji s obzirom na jaku dijasporu koja redovito dolazi i polako obnavlja kuće te tako ponetko odluči ostati. Osim vjernika koji tu žive, onih koji dolaze povremeno u župi se nalazi sestarski samostan koji je uz brojne hodočasnike garant kako će u Tramošnici svaki dan netko biti na sv. misi.

Izvanredno stanje za vrijeme poplava

Prema pisanju portala zavičajnog kluba Tramošnice u Švicarskoj, za vrijeme strahovitih poplava u svibnju stanje u Tramošnici bilo je izvanredno. U župu je došlo oko 200 izbjeglih osoba iz Domaljevca, Donje Mahale, Tolise... Ljudi su boravili u kućama svojih rođaka te u praznim kućama dijaspore koje su rado bile ustupljene.

Sve u svemu, Tramošnjani su pomogli koliko su mogli. Iako i sami u teškoj situaciji slali su  humanitarnu pomoć, a tijekom najveće najezde vode, kad je pukao nasip na Kopanicama i Vidovicama, nekoliko župljana išlo je pomagati u radovima punjena vreća i pravljenju zečjeg nasipa.

Današnje cijene hrane moderni su genocid!!!!!!!!!

Dugo mi se jedna misao vrzma po glavi. Svjestan sam kako milijarde ljudi nemaju dovoljno hrane za svakodnevni život za razliku od nas Europljana, međutim, cijene hrane u BiH su toliko otišle u visine dok su plaće ostale iste tako da mnogi danas kažu kako rade samo za račune i hranu.
Ne znam zašto se to događa, dok je gorivo bilo jeftino npr pereci su bili prihvatljive cijene, kada je gorivo skočilo pekari su digli cijene i kruha i pereca. Naravno plaće su ostale skoro iste. Sada kada je cijena goriva osjetno pala svi se prave mutavi... cijene ostaju iste.

Drugi je problem gotovo savkodnevno povećanje cijena po trgovačkim centrima sve po 10 20 pfeninga... gotovo neprimjetno rastu cijene i na kraju dođemo do činjenice da su mnogi proizvodi jeftiniji u Njemačkoj nego u BiH.

Može se zaključiti kako je danas najteža stavka u kućnom budžetu hrana. Ugostiti putnike kao da je postao luksuz. Ako ne želite goste častiti najobičnijom salamom potrebne su barem 2-3 dnevnice za nešto iole ozbiljnije. Zašto nema druženja? Zato što nema para, osim toga što se "nema vremena".

Naravno nije sve u novcu, čovjek je i duhovno biće, međutim, sve više i više ljudi odgađa brak i djecu baš zbog visokih cijena, a malih plaća. Naravno ovdje govorimo o onima koji rade, kako je onima koji nemaju primanja ne mogu ni da zamislim.

Kažu kako ratni zločin nije samo ubijanje nego i uskraćivanje hrane, doktora te izlaganje raznim nepovoljnim uvjetima od čega se dakako umire...

Kako onda nazvati ove zaista bezrazložne skokove u cijenama hrane kojoj svakodnevno svjedočimo?

Genocid nad našom budućnošću se odvija pred očima svih nas!!!

Mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski: Isus je došao otkriti nam nadu u pobjedu i pravo na radost u svim teškoćama

Božić je blagdan koji se najsvečanije i najtoplije slavi u obiteljima i s prijateljima. Dok u svetoj noći idemo ususret betlehemskom svjetlu, gradovi i sela su okićeni te stvaraju posebno ozračje u ljudskim srcima i umovima. Ipak, unatoč izvanjskim poticajima Božić je, prije svega, dan kada svi shvaćamo kolika je Božja ljubav prema ljudima jer se jedinorođeni Sin Božji rađa u ljudskoj obitelji, i to u siromašnoj štalici. O tom Otajstvu i njegovu značenju u današnjem vremenu razgovarali smo s mons. Milom Bogovićem, biskupom gospićko-senjskim.

Mons. Bogović je rođen 1939. u župi Slunj. Teološki studij započeo je u Pazinu, a završio u Zagrebu. Od 1966. do 1971. studirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i postigao doktorat iz crkvene povijesti. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je 1964. Sv. Ivan Pavao II. imenovao ga je 1999. pomoćnim biskupom Riječko-senjske nadbiskupije i dodijelio mu titulu naslovnoga biskupa Tamate. Za sjedište mu je određen Gospić. Utemeljenjem Gospićko-senjske biskupije 25. svibnja 2000. mons. Bogović je imenovan njezinim prvim pastirom.

Oče biskupe, već 15 godina Božić dočekujete kao gospićko-senjski biskup, pastir jedne relativno nove biskupije. Možete li nam reći koji je religiozno-društveni kontekst proslave najradosnijeg kršćanskog blagdana u biskupiji na čijem ste čelu, i što betlehemske jaslice poručuju katolicima-Hrvatima?

Šalim se inače da sam najbolji biskup u povijesti Gospićko-senjske biskupije. To je istina, ali samo zato jer sam prvi. Biskupija je, naime, osnovana 2000. kada sam ja imenovan njezinim prvim biskupom. Moj nasljednik morat će se znojiti da bi mogao isto reći za sebe.

Danas (18. prosinca) bilo je božićno primanje u biskupiji pa sam imao prilike razmisliti o sadašnjem trenutku svojega biskupskog poslanja i moje biskupije. Govornici su se slagali da je za Liku velika dobit osnivanje biskupije. Za vrijeme primanja zapalio sam uljanicu koju mi je 13. rujna ove godine dao papa Franjo u Redipugliji. Dao je jednaku i drugim biskupima (njih oko 30) koji su koncelebrirali s njime u povodu 100. obljetnice početka Prvog svjetskog rata. Papa je želio ondje misiti jer se na talijanskoj fronti borio njegov djed. Mene je ta svjetiljka potaknula na razmišljanje o prijeđenih 15 biskupijskih godina koje su dobrim dijelom ispunjene radom na buđenju poštovanja prema onima koji su u raznim ratovima i poratnim vremenima stradali, a da im nije bilo moguće izraziti poštovanje. Neke se namjerno brisalo iz sjećanja, neke se klevetalo po zadatku. Zato sam pokrenuo projekt Crkve hrvatskih mučenika, potom popis svih stradalih katolika u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću, uz potporu obiju biskupskih konferencija: Hrvatske te BiH, izravno i preko Komisije za hrvatski martirologij. U planu je izgradnja Svehrvatskog grob(lj)a podno Crkve hrvatskih mučenika na Krbavi gdje bi bili pokopani ostatci neidentificiranih žrtava iz raznih i brojnih jama koje treba otkopati.

Tim je, dakle, nastojanjima ispunjen dobar dio prošlih 15 godina.

Te misli nadovezao sam na mukotrpan put Marije i Josipa prema Betlehemu i poslije u egipatsko progonstvo. Nisu išli uz pratnju anđela, prema otvorenim srcima onih koji su ih susretali, nego su se suočili s teškim prilikama putovanja i traženja smještaja za rodilju. Nije to bila idila i bajka, nego kruta stvarnost: naporan put, prava štala, bez potrebne pomoći i sigurnosti, bez bombica i zvončića.

Isusovo rođenje ispunjenje je nade. Mons. Bogoviću, kakva je kršćanska nada?

Tu je zapravo nastavak na ono što sam maloprije rekao. Isus je došao da nam otkrije nadu u pobjedu i pravo na radost u svim teškoćama. Svaka teškoća prigoda je za napredak i za novu pobjedu. Ne možemo ni zamisliti kako bi Isus ostvario svoju pobjedu nad smrću da nije bio suočen sa smrtnim teškoćama. Da su mu svi ljudi samo pljeskali, ili da su ga - nezainteresirani - pustili da radi i priča što ga je volja, da mu nisu postavljali teškoće, kako bi se očitovala njegova velika ljubav za čovjeka - položiti i život svoj za njega. On je imao i te kako velikih teškoća. Imao je on i svoje „udbaše“ koji su ga stalno pratili da ga uhvate u nečemu za što bi ga mogli optužiti i osuditi. Svaku od tih opasnosti i teškoća Isus je shvatio kao novu prigodu da još bolje očituje svoju ljubav prema čovjeku i vjernost nebeskom Ocu koji ga je poslao da spasi ljude, da ih nauči kako se „kroz mnoge nevolje“ dolazi u kraljevstvo nebesko.

Gledao sam nedavno u vrtu kako se trava probila kroz metar visoko naslaganih komada željezne ograde. Mnoge su zapreke stajale na putu tim biljkama. I narasle su najveće! Ono što im je smetalo u rastu postala je poslije potpora da se ne slome. A ostala trava koja se nije trebala boriti s bilo kakvim zaprekama, ostala je malena i neugledna – pa i pogažena. Sjetio sam se onda kako je u najtežim prilikama za kršćanstvo bilo najvećih velikana duha vjere i postojanosti - mučenika. Sjetio sam se da ne bismo imali ni suvremenog uzora vjere i postojanosti - Alojzija Stepinca da nije bilo nemilosrdnog i nepravednog komunističkog sustava u kojemu je on rastao boreći se neprestano s preprekama koje su mu bile na putu. A tu su i primjeri iz Domovinskog rata: koliki su nevolje shvatili, ne kao prijetnju da budu poraženi, nego kao izazov i prigodu da budu veći, da porastu i kao ljudi i kao vjernici. Gledati tako na teškoće može samo onaj koji je nošen kršćanskom nadom.

Redakcija Tjednika je bila u Austriji za vrijeme adventa. Čini se kako su tamošnji gradovi okićeni kao da je već došao Božić. U razgovoru sa svećenicima smo zaključili kako vjernici darivaju najbliže tijekom čitavog adventa, a o Božiću se razmišlja i govori još od početka prosinca. Dolazi li ta praksa polako i u Crkvu u Hrvata te koliko je to teološki ispravno?

Sve se više ostvaruje društvo u kojem je glavna valuta (vrijednost) novac. Znamo da su trgovci navirali prema vratima hrama i u Isusovo vrijeme. Taj mentalitet je najopasniji i zato se Isus najviše okomio na trgovce koji sa svojim mjerilima dolaze i pred božićna vrata. Njima ide u prilog da sezona trgovanja bude što dulja. Oni žele da Božić i svaki drugi blagdan provedemo u njihovoj režiji. Ti trendovi odavna su prešli našu granicu bez ikakve carine i uvlače se, ne samo u naše gradove, nego i u naše kuće. Djecu učimo da božićno slavlje vrjednuju prema veličini dara. A nije poznato da je Isus nekome nešto izravno darovao. I kad je umnožio kruh, rekao je apostolima da oni podijele narodu. No, on je živio kao dar, i Bogu i čovjeku, i pod tim vidom želi da ga se sjećamo i da i mi tako radimo: „Ovo činite meni na spomen!“

Svaka bi se obitelj mogla i trebala zvati svetom. Međutim, svjedoci smo kako to nije slučaj. Koliko je to danas moguće kada znamo da zdravi obiteljski život nema baš mnogo podupiratelja, čak nasuprot, čini se kako se čitavo društvo „urotilo“ protiv obiteljskog života?

Kako sam već rekao, kršćanin nema pravo računati na miran i bezbrižan život. Naš narod u Hrvatskoj izvojevao je veliku pobjedu u prilog obitelji. Takva pobjeda nije viđena među starim europskim narodima. Mi možemo, uz Božju pomoć, u prilog čovjeka izvojevati još pobjeda i za hrvatskog i za europskog čovjeka. Samo se treba otresti borbe za pravo na bezbrižnost i nezainteresiranost.

Naš narod je previše gajio nadu da su uspostavom samostalne hrvatske države prevladane ako ne sve, a onda barem glavne teškoće na njegovu povijesnom hodu te da smo uplovili u mirne i sretne vode. Međutim, današnje prilike većini ne izgledaju takvima pa smo u opasnosti da se već podnesene žrtve shvate kao neuspjeli projekt, a sadašnje nevolje kao beskoristan teret; kao da bismo trebali biti oslobođeni od novih većih nevolja. A one i dalje traju. Međutim, trebamo na njih gledati u duhu Marije i Josipa, tj. kao prigodu za nove spoznaje i novi rast. Jer teškoće su poput stepenica: može se na njima pasti natrag, a može se popeti na višu razinu. One su opasnost za novi poraz, ali i mogućnost za novu pobjedu. Možemo nazadovati, a možemo ojačati i za sigurniji hod naprijed.

Mnogi ljudi najljepša sjećanja iz djetinjstva imaju upravo u vrijeme došašća, Badnjaka i Božića. Možete li nam reći neko Vaše djetinje sjećanje na najradosniji kršćanski blagdan?

Odgojen sam u kršćanskoj obitelji. Jednostavno se osjećalo neko svečano, blagdansko ozračje među svim članovima. To je nemoguće shvatiti onomu tko to nije doživio. I danas se sjećam onih ljubaznih pogleda majke i drugih ukućana. A nikakvih darova nismo dobivali! Majka nas je budila božićnim pjesmama, imala je blagdanski izgled, ne samo u odjeći, nego još mnogo više u licu i u odnosima prema nama. Svaki susret s ljudima na putu k misi i natrag bio je neke više kvalitete. Narod je na misi bio jedno srce i jedna duša, od onoga najmanjeg djeteta do starijih ljudi. Svi smo pjevali punim plućima. Taj osjećaj blizine svakog čovjeka prelijevao se preko praga crkve i širio među ljudima pred crkvom, a izražavao se i u posebnom kolu koje se igra samo za Božić. Uvijek sam nastojao o Božiću doći na koji od tih susreta naroda Božjega u crkvi i pred crkvom, pa i zaigrati kolo.

Iz Vašeg odgovora se nameće pitanje o usporedbi proslave Božića nekoć i danas?

 Onomu koji je doživio Božić kao dijete, nije teško s istim osjećajima obogatiti sve svoje Božiće. Meni svaka božićna pjesma nosi radost svih doživljenih Božića. Tu smo u prednosti jer su danas svima dostupne božićne pjesme. Dakako, drukčije je ako se samo sluša, a drukčije ako se ujedno i pjeva. Ja se i danas božićnih dana šećem po biskupiji i pjevam kao što je moja majka pjevala. Potrebno je raditi na tomu da se prenese na mlađe sve ono lijepo što je kod starijih stvaralo lijepi božićni ugađaj. Bio sam odredio da vjeroučitelji prikupe preko vjeroučenika sve crkvene običaje kraja i sela, napose one božićne. Time bi se prevladao onaj štetni razmak i udaljenost između starijih i mlađih naraštaja. Kada bi unuci pitali djeda i baku kako su slavili Božić, mogli bi mnogo toga naučiti, a djedovima i bakama i te kako bi bilo drago prisjećanje na ljepotu njihovih Božića, kao i to da to blago mogu prenijeti na unuke. Nisam naročito uspio, ali i mali korak je veliki napredak. Neka i drugi pokušaju

Umjesto čestitanja Božića danas mnogi, politički korektno, čestitaju praznike ili blagdane. Možete li to komentirati?

Kod nas je terminologija izobličena i zbog toga što se kod pravoslavaca koristi naziv praznik za blagdan. U hrvatskom jeziku dobro se razlikuje dan kad se ne radi, kada nema radne obveze, od onoga kada se slavi. Blagdani se slave, a ne praznuju. Nereligiozni svijet nema što slaviti pa je naglasak na slobodi od rada, rokovnik je s obzirom na javne obveze prazan. I mi vjernici neke dane smatramo praznicima, kao Prvi svibnja ili neki drugi državni dan koji nema veze s crkvenim kalendarom. Po sebi je jasno da tu razliku između blagdana i praznika ne može osjetiti onaj koji ne ide na misu i koji se ne moli. Takvi će i na Božić praznovati. Mi vjernici slavit ćemo blagdan Božića.

Isus Krist neprestano privlači pozornost puka, umjetnika, pisaca kroz sve vjekove. Možete li nam odati koju literaturu čitate u vrijeme došašća i Božića. Pogledate li koji film na televiziji, obiđete li kakvu umjetničku izložbu?

U došašću mi svećenici imamo najviše posla pa ne otvaramo neke debele knjige i ne idemo u kina i na izložbe. Sada je drukčije nego u komunizmu i u tom smislu što postoje predbožićni i božićni koncerti i druge priredbe. To se trudimo posjećivati. Naći će se i koji dobar božićni film na televiziji. Od pisaca najviše čitamo Mateja, Marka, Luku i Ivana, zatim Pavla i Izaiju, a u časoslovu imamo lijepih i sadržajnih tekstova iz crkvenih Otaca. Mislim da u došašću i nije potrebno tražiti drugu literaturu.

Rođeni ste u župi Slunj, studirali ste u Pazinu, Zagrebu, Rimu... Možete li ipak iz perspektive Hrvatske reći u kakvu položaju Vi vidite bosanskohercegovačke Hrvate?

Ne mogu se pohvaliti da toliko znam bosanskohercegovačke prilike da bih vam mogao davati savjete. I ja imam one kojima mogu narediti i koji me trebaju poslušati, ali kada vidim da netko dobro radi svoj posao, pustim ga da radi kako je zamislio. Više puta to se shvati kao moja slaba zainteresiranost, ali glavni razlog je u povjerenju. Mislim da Crkva u BiH čini ono što se u ovim prilikama može, pa tu nađem izliku da se i sam aktivnije ne zauzmem za neka pitanja. Kao povjesničar znadem da više od 70% pučanstva današnje Hrvatske ima svoje korijene u Bosni i Hercegovini, da je s tog područja uvijek dolazilo u Hrvatsku vitalno pučanstvo, a posebno da su ti ljudi jačali našu vjeru. I u zadnjem ratu došlo je otuda u Hrvatsku mnoštvo ljudi. Ta vitalnost i žilavost, prekaljena velikim teškoćama i nevoljama, uvelike je doprinosila otpornosti i snazi cijele hrvatske nacije. Meni je žao, kao i svakom Hrvatu i katoliku, da na taj doprinos više ne možemo računati, ili ne u istoj mjeri, jer je hrvatski i katolički narod BiH u zadnje vrijeme jako pogođen i ranjen, jako je oslabljen. Prošle godine bio sam u svim trima biskupijskim središtima i predstavljao problem katoličkih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. U tom surađujem s nekoliko stručnjaka s tog područja kao što su Anto Orlovac, Miljenko Stojić, Jure Krišto, Ante Beljo i Pero Brajko. Tako da i preko njih pratim što se kod vas događa.

Godina je na izmaku… možete li sumirati 365 dana svojega pastoralnog rada i izdvojiti neke najzanimljivije detalje?

Nekako kao da mi je u pastoralnom radu spoznaja da naš narod traži temeljitije znanje o svojoj vjeri. U Otočcu smo pokrenuli tečaj vjere subotom, pod vodstvom generalnog vikara mons. Tomislava Šporčića, i to se pokazalo veoma uspješnim. Odziv je preko očekivanja. Poradit ćemo na tome da to što prije dobije ustaljene i programirane forme i da tako dobijemo stalno vjersko učilište u biskupiji.

Radovi na Crkvi hrvatskih mučenika nisu zaustavljeni, ali su usporeni. Ipak ćemo za idući Dan hrvatskih mučenika imati monumentalni reljef u svetištu: Uskrsli Krist i hrvatski mučenici. Bit će to djelo Kuzme Kovačića, čime će mnogo dobiti samo zdanje, ali i Kuzma je dobio priliku da svojom umjetničkom rukom obradi najveću plohu od svih na kojima je do sada radio. Bit će također dovršene orgulje koje zajednički rade Anton Škrabl i Juraj Jerneić

Na nacionalnom planu održali smo znanstveni skup Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost, a uskoro će izići i zbornik sa skupa.

Nije nevažno ovdje spomenuti da sam navršio 75 godina kada se šalje Papi odreknuće od uprave biskupije. Ja sam to učinio. Ne ovisi o meni kada će drugi odraditi svoj dio posla. Svakako bi bilo bolje da to bude čim prije. Ne samo zbog mojih visokih staračkih godina, nego i zbog neizvjesnosti u kojoj se nalazimo i ja i biskupija (svećenstvo). Već sam izvukao svoje nedovršene povijesne radove, ali ih još ne smijem staviti na radni stol jer, nažalost, nasljednik nije stigao. Ipak sam uspio objaviti knjigu Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti.

Svim čitateljima Katoličkog tjednika želim čestit Božić i blagoslovljenu 2015. godinu!