Mediji koji zbog slobode vrijeđaju religiozne osjećaje su najblaže rečeno neodgovorni

Najmanje 12 ljudi je ubijeno, a desetak ranjeno, 7. siječnja 2015., kada su tri maskirana napadača naoružana automatskim puškama u središtu Pariza upali u redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo i izvršili klasičnu egzekuciju. U napadu je ubijeno 10 novinara, među kojima glavni urednik lista Stephane Charbonnier, trojica karikaturista poznatih kao Cabu, Wolinski i Tignou te dvojica policajaca. Riječ je o najsmrtonosnijem terorističkom napadu u Francuskoj u posljednjih nekoliko desetljeća koji je nametnuo pitanje odnosa liberalne demokracije, odgovornosti medijskih djelatnika za objavljeno te (ne)uspjele integracije useljenika i njihovih potomaka.

 Čahure na mjestu zločina još se nisu ni ohladile, a većini je već bilo jasno kako je zločin u Parizu prekretnica koja će imati velike političke reperkusije ne samo na Francusku nego i većinu Europe. Razvidno je kako je svako ubojstvo jednako stravično, ali u slučaju napada na novinare i policajce taj čin dobiva dodatnu dimenziju. Postavlja se pitanje što može očekivati obični čovjek kada stradaju novinari pod zaštitom i sami policajci kojima je posao štititi druge. Iako veliki, to nije jedini problem...

Mediji, vrh ledenog brijega demokracije

Mnogi će reći da ako želite saznati stanje demokracije u jednoj zemlji dovoljno je da pogledate u kakvom su položaju njezini mediji i ima li novinara u zatvorima. Sloboda izražavanja novinara jedan je od ključnih načela za vrednovanje ljudskih prava u određenoj državi. Ako nema slobode medija onda je jasno kako to društvo nije dosegnulo zadovoljavajući nivo demokracije i poštovanja ljudskih prava. 

S druge strane, novinari koji djeluju u demokratskim društvima gdje su medijske slobode na civilizacijskom nivou suočavaju se s problemima poštenoga i objektivnoga izvješćivanja, odolijevanja na pritiske oglašivača, poštovanja privatnosti i što je možda u ovom trenutku najvažnije religioznih i drugih osjećaja publike... Jasno je kako novinar ne može uvijek ugoditi svima u svakom svom tekstu ili nekom drugom novinarskom žanru, ali temeljna etičnost i ljudskost trebali bi biti zadovoljeni...

U tom kontekstu postavlja se pitanje je li sloboda govora zapravo pomicanje granica do „usijanja“. Povremeno treniranje i testiranje slobode govora potrebno je, ako ništa drugo onda zbog „održavanja“ dostignutog stupnja razvoja demokratičnosti jednog društva.

Međutim, činjenica je da ono što danas podrazumijevamo pod slobodom govora jest stupanj do kojeg se nešto može reći bez bojazni da će sud biti uključen, što je naravno bolesno koncipirano i zapravo jedna velika zamjena teza. Sloboda bez odgovornosti nije sloboda nego anarhija u kojoj je sve dozvoljeno.

Koje su granice slobode izražavanja?

Svaki normalni čovjek će osuditi ovaj brutalni napad, ali i svako drugo ubojstvo bez obzira iz kojih je pobuda izvršen taj čin. Ubijati u Božje ime je zabranjeno i pogrešno na više razina.  Međutim, sada dolazimo do trenutka kada treba razmisliti o slobodi govora koja ne donosi nikakvu širu društvenu korist, nego postaje i služi samo kao svrha sama sebi.

Postavlja se pitanje što za pojedinca znači objavljivanje karikatura u Francuskoj. Kakav je smisao u tome? Da se netko nasmije na sekundu ili dvije? Kakvu korist ima individua i šira društvena zajednica od toga? Hoće li svijet biti bolje mjesto za život ako se konstantno objavljuju karikature muslimanskih svetinja kao što se to desetljećima radi s kršćanskim? Odgovor je jasan: nikakve! A šteta je kako vidimo nemjerljiva.

Onda moramo zaključiti kako su se ovdje sukobila dva ekstrema: oni koje nije strah poginuti za slobodu izražavanja bez odgovornosti i oni koje nije strah umrijeti kako bi tu slobodu nasilno ugasili.

U svom traženju apsolutne slobode govora medijski djelatnici često „preskaču“ određene korake, a suštinski se nedostatci slobode govora namjerno ignoriraju osim u slučaju kada sudstvo može biti uključeno, pa čak ni tad ako je dobit od prodaje ili gledanosti veća od štete koju donosi sudska presuda.

U konačnici može se zaključiti kako je ispitivanje odgovornosti medijskih djelatnika izgubilo svoj smisao. Umjesto da mediji budu društveno odgovorni prema svome konzumentu i da novinarstvo bude u funkciji ljudskog napretka dobili smo „liberalističke“ medije koji su svoj nemilosrdni pohod okrenuli protiv religijskih svetinja, obitelji i svega tradicionalnog. Sve u ime tobože slobode i prava pojedinca na izražavanje (ali probajte pisati protiv homoseksualaca ili raznih zaštitnika životinja pa se nećete dobro provesti).

Problem imigranata

Gnusni čin egzekucije novinara nije se mogao dogoditi u gorem trenutku. Dok se u Njemačkoj javlja pokret PEGIDA, Patriotski Europljani protiv islamizacije Okcidenta(Zapada), prosvjedujući protiv vladajućeg establišmenta koji je svojim potezima omogućio migracione procese koji su doživjeli fijasko. Dio imigranata i u Njemačkoj i Francuskoj te u ostatku Europe žive odvojeno od domicilnog stanovništva. Iz zemalja iz kojih su, uvjetno rečeno, pobjegli donijeli su svoja pravila koja im odgovaraju te su ih počeli primjenjivati u svom novom okruženju. Polagano se stvaraju dva paralelna sustava koji nikome ne odgovaraju, a najmanje običnim ljudima. U svojoj novoj domovini žele drugačije zakone i pravila. I to se upravo kosi s elementarnim europskim zakonima o osobnim slobodama, među kojima je i pravilo o slobodi govora. Takve se može vidjeti na skupovima ljevičara tj. liberala jer koriste demokraciju samo u obliku i dosegu koji njima odgovara.

Mržnja prema imigrantima postaje sve izraženija i opasno se lako prihvaća, ali i ignorira problem koji stvaraju doseljenici. Mediji nas uvjeravaju kako je sve u redu, kako nije bitno tko čini kaznena djela, a zbog političke korektnosti o tome se ne smije pričati. Nameće se pitanje do kada će se to moći obuzdavati, do kada će ekstremisti s druge strane sjediti skrštenih ruku i neće odgovarati na probleme koje stvara dio imigranata. Nadajmo se da se takvo što neće dogoditi, no masakr u Parizu mogao bi biti upravo to, okidač koji će pokrenuti spiralu nasilja.

Jesu li samo karikature problem?

Nikako ne možemo ući u ljudsku glavu i saznati što netko zaista misli, možemo samo nagađati i pretpostavljati ili pogledati u njezin rad. U tom kontekstu primijetit ćemo kako redakciji Charlie Hebdo lista ništa nije bilo sveto. Charlie je samo nastavak višestoljetne prakse proizašle iz Francuske buržoaske revolucije koja je, između ostalog, proklamirala osobne slobode te uvjetno rečeno srušila položaj Katoličke Crkve, njezinih, svećenika, redovnika i redovnica te same katoličke vjere. Blasfemija nauštrb kršćana u Francuskoj traje stoljećima, rušenje i prodavanje „nepotrebnih“ crkava i odvajanje naroda od njihovih duhovnih pastira (bio) je mainstream poduhvat. Takvo sekularizirano i u političkim krugovima antikršćansko društvo je u jednom povijesnom trenutku počelo primati muslimanske imigrante kojima se ni u trećem koljenu potomaka nimalo ne sviđaju tekovine revolucije. I tu nastaju problemi. Sjetit ćemo se velikih i masovnih protesta prije nekoliko godina baš zbog karikatura koja ismijavaju muslimanske svetinje, a pariški masakr je samo jedan u nizu događaja kao odgovor na to.

Objavljivanje karikatura prvi put je možda i imalo značenje i efekta na širu društvenu zajednicu. Možda je nosilo i određenu, iako sumnjivu, poruku, ali konstanto ponavljanje jednih te istih motiva ili crteža s vjerskim  religioznim motivima u multireligijskom društvu kakva je Francuska i Europa u ovom trenutku je zaista u najmanju ruku neodgovorno i neukusno.

Što nam je činiti?

Knjige iz povijesti civilizacija govore da u slučaju susreta dviju kultura postoje samo tri rješenja: da jedna kultura potisne, uništi ili asimilira onu drugu, da se stvori nova kultura koja će biti mješavina dviju prethodnih ili da obje kulture nastave živjeti jedna pored druge.

Očito je kako u Francuskoj, ali i čitavoj Europi to nije ostvareno. Stvoren je neki hibrid, mutant, prividni osjećaj uspjeha migracione politike slobode i jednakosti između domicilnog stanovništva i doseljenika. Kada se zagrebe ispod površine vidimo mnoge međurasne i međuvjerske probleme koji se nisu ni počeli rješavati nego su samo gurani ispod tepiha.  

Rješenje problema nije jednostavno, ali se treba krenuti od najmanjih stvari. Za početak treba prestati s brutalnom promocijom medijskih sloboda bez odgovornosti jer je očito da su postale sami sebi svrha, barem u religioznom segmentu. Iskreno govoriti o problemima imigrantske populacije u Europi i pokušati ih rješavati, ali na stol staviti i pitanja ubijanja kršćana u Pakistanu zbog blasfemije ili plaćanje poreza za manjine na teritoriji Sirije i Iraka te još brojne druge probleme koje tište manjine u većinski muslimanskim zemljama.

Pokušati učiniti nešto na planu politike useljavanja u smislu integracije imigranata jer je očito da dosadašnji projekti nisu urodili plodom. Na kraju, možda i najteže, prekinuti sa svim oblicima neokolonijalizma u Aziji, Africi jer se ekstremizam, terorizam, ali i fašizam hrane i bujaju na temeljima nepravde, siromaštva, smrti i bijede.