Dugoročne posljedice neformiranja vlasti u BiH su nesagledive

Ovih dana smo svjedoci burnih i krupnih dešavanja u BiH na političkoj sceni. Jedna stranka, SDA, je zbog neglasanja za BUDŽET izbačena iz vlasti. Nastala je nova situaciji za koju ne znamo kada i kako će se završiti. Budući kako se bliže lokalni izbori situacija je još više dovedena do usijanja. Evo kako sam o političkoj zavrzlami pisao prošlog ljeta.
 

Skoro deset mjeseci nakon posljednjih općih izbora Bosna i Hercegovina još uvijek nije formirala vlast na državnoj razini, niti se zna kada će se to dogoditi. Obični građani se pitaju: čemu izlazak na izbore? Do sličnog zaključka su došli i, uvjetno rečeno, Belgijanci. Nekoliko država u Europi i na Bliskom istoku imaju iste teškoće u implementiranju izbornih rezultata. Međutim, rekorderi su: Belgija, BiH, Libanon i Irak.

Iraku je trebalo nešto manje od deset mjeseci da formira vladu nakon izbora, a u Libanonu je došlo do promjene premijera početkom godine, ali on nije bio u mogućnosti oformiti novi kabinet skoro pola godine. Belgija obilježava godinu od održavanja parlamentarnih izbora bez formiranja vlade. Čini se da je za sve četiri zemlje svejedno imaju li ili ne državnu vlast.

Hoćemo li dobiti vlast prije jeseni?

Naravno, kao i u većini ostalih negativnih događanja Bosna i Hercegovina odlučnim galopom ide ka neslavnom svjetskom rekorderu u neformiranju vlasti. Iako su tri člana Predsjedništva BiH prije nekog vremena glasovali o tome tko bi mogao biti najbolji kandidat za predsjedavajućeg Vijeća ministara, čini se da vlast neće biti formirana prije jeseni.

Što zbog političkih igara, što zbog godišnjih odmora ili inata, samo nas čudo može spasiti od ulaska u jesen bez nove vlasti. Možda se čeka i poziv iz Washingtona ili istog onog Bruxellesa koji ne može urediti odnose u svojoj zemlji kako bi se krenulo u formiranje vlasti?

Izgleda kako naši političari ne mogu ništa riješiti bez direktive izvana. Još jednom se potvrđuje da nismo zreli za samostalnu državu jer narod zaista ima vlast koju zaslužuje.

Karakteristike zemalja „maratonaca“ bez vlada

Ako se bolje pogleda, sve četiri države imaju jednu zajedničku crtu: višenacionalne su ili viševjerske zemlje u kojima su nužne nevjerojatne koalicije (primjer crni, crveni i zeleni na razini Federacije BiH).

Koalicije se formiraju između stranka koje u kampanjama pljuju jedne po drugima i imaju suprotstavljene poglede od najosnovnijih problema do same vizije budućnosti zajedničke države. O konkretnim planovima i ekonomskim programima da ne govorimo. Narod šuti, političari vide da im sve prolazi. Stranačkim predstavnicima je važnije pitanje o podjeli ministarskih i fotelja u državnim kompanijama. O nepoštovanju hrvatskih glasača se i prestalo polemizirati.

Sumirajmo problem, u četiri nabrojane zemlje nije potrebno samo osvojiti više glasova, treba i uključiti sve narode ili pripadnike vjerskih zajednica u vlast, a u slučaju BiH zadovoljiti i entitetsku većinu.

Prema tome, koalicije nisu utemeljene „samo“ na osiguravanju jednostavne većine, već i na uključivanju stranaka koje okupljaju one snage koje zapravo čine zemlju drugačijom, podijeljenom. S nestabilnim stranačkim sustavima, formiranje vlasti nije nimalo lak zadatak, a obična matematika raspodjele vlasti postaje komplicirana. Čini se da tvorci bh. političkog sustava nisu računali na mogućnost odugovlačenja formiranja vlasti niti su za to predvidjeli sankcije. Naravno, nitko ni za to neće snositi odgovornost.

Ima li rješenja?

Neki krugovi razmišljaju da bi politički sustav koji moć daje onim strankama koje za sebe tvrde kako predstavljaju različite etničke, jezičke ili religijske skupine, trebalo ukinuti. Traži se čista matematička većina, jedan čovjek - jedan glas. Međutim, oni malo mudriji znaju da jednostavna prevlast većine nije dugoročno rješenje za BiH, a ni ostale tri spomenute zemlje.

U tom slučaju, vlast u Libanonu bi preuzeo možda Hezbolah, dok bi u Belgiji flamanski nacionalisti mogli razbiti državu, bez uzimanja u obzir valonske zajednice. U našem slučaju to bi značilo da u BiH bilo koja dva naroda mogu kontrolirati državu bez suglasnosti s onim trećim. U nekim kombinacijama uz potporu manjih stranaka iz hrvatskog i srpskog naroda Bošnjaci bi mogli uspostaviti vlast na državnoj razini, dok bi široka hrvatsko-srpska koalicija uz glasove iz zapadne Bosne mogla imati vlast u BiH. Čini se da pravednog rješenja nema na vidiku.

U Belgiji prosvjedi, a kod nas?

U Belgiji je, za razliku od BiH, bilo više prosvjeda sa zahtjevom formiranjem vlade iako u toj zemlji nije tako loša situacija kao kod nas. Belgija je uspjela zadržati svoje predsjedavanje EU, reducirati proračunski deficit i održati funkcionalnu državu i to samo s privremenom vladom.

Bez vlade i državnog proračuna BiH ne može biti u mogućnosti nastavi s europskim integracijama, dok su Libanon i Irak na sličan način paralizirani sa svojim polufunkcionalnim vladama, a zveket oružja i dalje se čuje.

Tajna uspjeha belgijskog „bezvlašća“, unatoč teškoćama je jednostavna. Zove se Europska unija, odnosno njezine zajednice i regije na koje su prenesene mnoge ovlasti. Stoga belgijsko iskustvo ukazuje da EU može biti dobra podloga za funkcioniraju vlade.

Vanjska i unutarnja politika ne predstavljaju veliki problem za malu članicu Unije. Većina zakona i regulacija dolazi „odozgo“.

Ono što ne radi EU, u pogledu svakodnevnih aktivnosti, organiziraju regije i zajednice. Takva situacija ostavlja Belgiju bez legitimne vlade puno manje izloženu opasnosti nego Libanon, BiH ili Irak.

I u takvoj situaciji građani Belgije prosvjeduju dok je kod nas sasvim normalno da se događaju političke „igre bez granica“.

Prikriveni cilj neformiranja vlasti

Osim nabrojanih mogućih razloga za neformiranje vlasti postoji još jedan prikriven cilj. Ostaje problem u tome što neke etničke ili religijske skupine zapravo žele dokazati da su četiri spomenute države kao krovne zajednice nepotrebne te da njezini dijelovi mogu samostalno funkcionirati.

Riječ je, naravno, o temeljnoj dvojbi: koliko su nam vlada i zajedničke institucije potrebne i je li razdruživanje jedno rješenje? Kao što vidimo u posebnim uvjetima, izgleda da postoje vremena kada država može funkcionira čak i bez vlade.

Nažalost, u konkretnom bh. slučaju to znači da se smanjuju izravne strane investicije: ulagači svoje novce prebacuju u stabilnije zemlje jer nitko ne želi pregovarati s tehničkom vladom. Političari koji zvekeću oružjem izravno generiraju krizu i odljev stranog kapitala, ali i mozgova iz cijele BiH. Cijene prehrambenih proizvoda skaču vrtoglavom brzinom jer nema vlasti koja bi zaštitila potrošače ili domaću proizvodnju. Poslodavci kasne s isplatama plaća jer „love u mutnom“ i koriste staru narodnu šalu: „Imaš posao, pa što hoćeš, ti bi još i plaću? Znaš li koliko je ljudi nezaposleno?“

Zbog neformiranja vlasti i stvaranja političke krize BiH je u svjetskom mirovnom indeksu nazadovala deset mjesta i sad se nalazi na 60. poziciji u društvu: Mongolije, Maroka, Sijera Leonea, Albanije i Grčke.

Kada se sve uzme u obzir čini se da nam predstoji vruće političko ljeto, ali i ista takva jesen. Samo se možemo nadati da o ovoj temi nećemo pričati i na zimu. Građani su glasovali prije skoro godinu, ostalo je na političarima.

Svećeničko ređenje u sarajevskoj katedrali

U sarajevskoj prvostolnici Presvetog Srca Isusova, u kojoj trenutno traju radovi obnove unutrašnjosti, na Petrovdan 29. lipnja 2011., vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kardinal Puljić zaredio je petoricu đakona za svećenike. U koncelebriranom sv. misnom slavlju s 50-ak svećenika sakrament svećeničkog reda za Vrhbosansku nadbiskupiju primio je vlč. Ilija Marković, a za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu primili su: fra Josip Matijanić, fra Tomislav Svetinović, fra Josip Jukić i fra Domagoj Šimić.

Na početku sv. misnog slavlja kardinal Puljić je najprije pozdravio subraću misnike: fra Lovru Gavrana, provincija Franjevačke provincije Bosne Srebrene, profesore Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Franjevačke teologije u Sarajevu, župnike župa iz kojih dolaze ređenici, roditelje i rodbinu kandidata te bogoslove, časne sestre i sve vjernike među kojima su bili i pripadnici Oružanih snaga BiH.

Oduprijeti se svakodnevnim iskušenjima

Zaželio je sretan imendan svima koji za svoga zaštitnika imaju sv. Petra ili sv. Pavla, a čestitku je uputio i svećenicima koji toga dana slave obljetnicu svoga ređenja. Naglasio je da je tom prigodom u Vatikan poslao čestitku papi Benediktu XVI. povodom njegove 60. obljetnice misništva.

„Želim vas ohrabriti u vašem poslanju da narodu kojemu budete služili zaista budete na usluzi“, rekao je kardinal Puljić naglašavajući da ne treba prestajati moliti za duhovna zvanja.

U prigodnoj propovijedi prisjetio se Kristovih riječi Petru: „Ti si Petar - stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Naglasio je da je Benedikt XVI. Petar naših dana.

Obraćajući se ređenicima potaknuo ih je da cijelim srcem prihvate i obnavljaju Božje povjerenje te žive svoje posvećenje i poslanje. Zaželio je da Radosna vijest koju navještaju bude plodonosna te da u vjeri slave sv. misu. Iskreno zahvaljujući svima koji su imali udjela u odgoju i obrazovanju ređenika, pozvao je sve nazočne da budu pomoć mladim svećenicima koji započinju pastoralno djelovanje.

 „Više od 20 godina obavljam ređenje i svake godine trebam progovoriti o toj temi. Vjerujte da mi je uvijek teško kada stanem pred tim svetinjama. Htio bih u svima nama probuditi dostojanstvo i zahvalnost na darovima koje nam je Bog dao. Dano nam je povjerenje, ali i radost da sudjelujemo u Božjim djelima. Zato vas danas pozivam da živite radosno svoje posvećenje i poslanje pa će Radosna vijest koju naviještate biti plodonosna. Vama, koji ste sudjelovali u odgoju ređenika koji su danas ovdje u katedrali, želim reći hvala! Također se želim zahvaliti svim zajednicama u kojima su ređenici odgajani“, rekao je kardinal Puljić, između ostaloga, na početku svoje propovijedi.

U nastavku je istakao da Krist još nikoga nije iznevjerio te je naglasio potrebu da vjerujemo Isusu, a ne današnjem javnom mnijenju.

Dostojanstvo u naviještanju Radosne vijesti

Obrativši se nazočnim bogoslovima vrhbosanski nadbiskup ih je pozvao da se odupru svakodnevnim iskušenjima javnog mnijenja koje čovjeka lako odvuče s puta posvećenja i predanja.

„Danas trebamo hrabre svećenike. Živimo u vremenu kada se ne zna s koje strane će problemi nastupiti. Svatko misli da zna što bi kardinal trebao propovijedati. I vjernici na župama miješaju se u rad svećenika. U jednoj župi lokali moćnik mi je počeo govoriti kako mi svećenici trebamo djelovati. Upravo zbog toga htio bih da u ovom košmaru ideja i prepucavanja sačuvamo svoje svećeničko dostojanstvo u propovijedanju i naviještanju. Zato je ovo ređenje poziv da hrabro svjedočimo na ovim našim prostorima. Ne znam hoće li se od nas očekivati mučeništvo ali ponekad je teže 'mučeništvo na rate'. Ne plašimo se, Božja je zadnja!“, rekao je kardinal Puljić na kraju svoje homilije.

Nakon propovijedi uslijedio je obred ređenja te je kardinal polaganjem ruku na kandidate zaredio đakone za svećenike, a nakon kardinala isto su učinili svećenici u koncelebraciji.

Tijekom sv. mise pjevao je zbor bogoslova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa Stjepan Hadrović pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića. Nakon euharistijskog slavlja nastavljeno je druženje u dvjema bogoslovijama.

Iako je bio radni dan katedrala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a unutarnje renoviranje prvostolnice neka bude znak za potrebom „duhovnog renoviranja“ vjerničkih duša.

Novozaređenim želimo obilje Božjeg blagoslova u pastoralnom djelovanju i osobnoj nadgradnji.

Ređenici za Vrhbosansku nadbiskupiju

Vlč. Ilija Marković, rođen 22. studenog 1986. u Brčkom, kršten 8. ožujka 1987. u župi Imena Marijina Oštra Luka – Bok. Sveti red đakonata podijelio mu je kardinal Vinko Puljić, 5. prosinca 2010. u crkvi Imena Marijina Oštra Luka - Bok. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu 2010. Mlada misa: 24. srpnja u Oštroj Luci – Boku.

Za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu zaređeni su:

Fra Josip Matijanić iz Kolotina, župa Vitez, rođen 11. kolovoza 1983. u Travniku, a kršten 17. rujna 1983. Red đakonata primio je 14. ožujka 2010. u sarajevskoj katedrali. Mlada misa: 4. rujna u Vitezu.

Fra Tomislav Svetinović iz Jajca, rođen 10. travnja 1983. u Mrkonjić Gradu. Kršten je 15. svibnja 1983. Red đakonata primio je 14. ožujka 2010. u sarajevskoj katedrali. Mlada misa: 17. srpnja u Jajcu.

Fra Josip Jukić iz Osove, župa Osova, rođen je 18. svibnja 1985. u Zenici, a kršten je 12. lipnja 1985. Red đakonata primio je 28. studenog 2010. u župnoj crkvi u Osovi. Mlada misa: 7. kolovoza u Osovi.

Fra Domagoj Šimić iz Vedrog Polja, župa Bihać, rođen 26. svibnja 1986. u Bihaću. Kršten je 28. lipnja 1986. Red đakonata primio je 28. studenog 2010. u župnoj crkvi u Osovi. Mlada misa: 24. srpnja u Bihaću

Šesnaest godina nakon Daytona i dalje postoje kolektivni centri

Diljem planete Zemlje 20. lipnja se obilježava kao Svjetski dan izbjeglica. Dan je to kada imamo prigodu sjetiti se svih onih ljudi koji su još uvijek raseljeni. Dom nije tek puka zgrada, kuća ili stan, već mjesto gdje se čovjek osjeća sigurno i gdje mu je udobno. Šesnaest godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, i deset godina nakon obilježavanja prvog Svjetskog dana izbjeglica, u BiH još uvijek ima oko 100.000 raseljenih ljudi. Iako nema točnih podataka navodi se brojka od 6.000 krajnje ugroženih koji žive u kolektivnim centrima diljem zemlje.

 

Dok se u svijetu bilježi uznemirujući trend smanjenja broja izbjeglica koje se mogu vratiti svojim kućama u BiH se naglašava da se vratio tko je htio te da je proces povratka završen.

Irak i Afganistan imaju najviše izbjeglica

Procjenjuje se da danas u svijetu ima oko 15 milijuna izbjeglica koje su morale napustiti svoje domove zbog konflikta ili progona, a više od tri četvrtine njih je u zemljama u razvoju.

Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) procjenjuje da najmanje šest milijuna izbjeglica diljem svijeta živi na rubu egzistencije, jer se u izgnanstvu nalaze pet ili više godina. Također se navodi da su mali izgledi povratka kući ili legalnog naseljavanja u zemlji u kojoj se sada nalaze. Porazna je činjenica da većina izbjeglica živi u zemljama u razvoju, a u najsiromašnijim državama svijeta živi 80% svih izbjeglica.

Danas u svijetu najveći broj izbjeglica dolazi iz Afganistana i Iraka, što čini skoro polovicu svih izbjeglih osoba koje se nalaze pod zaštitom UNHCR-a. Svjetska ekonomska kriza dodatno je pogoršala ionako težak položaj izbjeglih i raseljenih diljem svijeta jer su se i oni koji su do tada pomagali okrenuli sami sebi.

Iako se na problem tih ljudi treba ukazivati svaki dan, Svjetski dan izbjeglica je posebna prigoda o raseljenima govoriti više nego inače. Nažalost, domaću i svjetsku javnost je potrebno animirati kako bi se shvatila ozbiljnost problema.

Zbog toga je i glumački par Brad Pitt i Angelina Jolie prošle godine, u pratnji osoblja UNHCR-a, posjetio kolektivni izbjeglički centar Splavište koji se nalazi nekoliko kilometra od Goražda skrećući pozornost na težinu problema. Iako posjet nije bio najavljen povod je bila nužnost ukazivanja na potrebe ljudi smještenih u kolektivnim centrima, s posebnim naglaskom na korisnike UNHCR-ovih projekata.

Tužno je što i danas ne bismo znali za postojanje tog kolektivnog centra da ga nisu posjetile hollywoodske zvijezde.

Danas se u BiH više od 150 objekata koristi za kolektivni smještaj

Premda točne brojke nisu poznate, a u Ministarstvu za izbjeglice i ljudska prava BiH danima izbjegavaju reći točan broj kolektivnih centara ili jednostavno prebacuju odgovornost sa odjela na odjel, danas se može govoriti o oko 70 kolektivnih centara. Bosna i Hercegovina podizanjem kredita pokušava riješiti problem smještaja za te ljude.

Premda je definicija kolektivnog centra relativna i može se tumačiti na različite načine, jasno je da su ti centri sramota za BiH na europskom putu u 21. stoljeću!

Sudbine izbjeglih i raseljenih ljudi vrlo su potresne, pogotovo kada se uzme u obzir da je rat završio prije 15 godina. U najvećem broju slučajeva riječ o socijalno ugroženim, starijim i iznemoglim osobama, zbog čega njihov smještaj treba riješiti izgradnjom kompleksnijeg zdanja, što planira, primjerice, Općina Derventa. Osobe u kolektivnom smještaju bi, osim naravno potpunog smještaja, imale i odgovarajući medicinski tretman.

Poražavajući su i različiti podaci koje iznose određena ministarstva u medijskim istupima. Prema jednima, u kolektivnim centrima i alternativnom smještaju u Federaciji BiH boravi manje od 10.000, a u RS oko 5.000 osoba, dok se s druge strane navode podaci o 2.500 obitelji u kolektivnim centrima s oko 7.000 članova u Federaciji BiH.

Prema informacijama koje smo dobili iz UNHCR-a u BiH postoji 158 kolektivnih smještaja u kojem živi 8.500 osoba, dok se u cijeloj BiH nalazi 113.000 međunarodno raseljenih osoba.

Popis stanovništva i pranje novca

Velik problem je neodržavanje popisa stanovništva. Više od 20 godina BiH nema točne podatke o svom stanovništvu. Mnoge zemlje su nakon ratova ili prirodnih nepogoda organizirale popise kako bi ustvrdili stvarno stanje na terenu i tako umanjili mogućnosti manipulacije pogrešnim podacima, međutim, u BiH to nije slučaj. Izgleda da većini odgovara takvo nejasno stanje.

Još jedan od problema je konstantno trošenje novaca na „istraživanja i obimne analize“. Jasno je da mjerodavna tijela i humanitarne organizacije tako peru novac i sebi povećavaju plaće, a od toga nikakve koristi nemaju oni najpotrebitiji. Nije rijedak slučaj da se svake godine rade istraživanja na istom području i planiraju akcije koje na kraju ne budu ni započete.

Silni novci su utrošeni na analize u vezi s rješavanjem problema kolektivnih centara, a rezultata nema. Dokle? Izgleda, samo Bog zna!

„Domaljevac, rodno selo moje, u tebi su uspomene moje“

„Domaljevac, s tobom smo ponosni, najveće si ti selo u Bosni. Domaljevac, svi se s tobom diče, rijeka Sava kroz tebe protiče. Domaljevac, ravniji od Srema, takvog sela cijela Bosna nema. Domaljevac, bez ikakve mane, tebe diči crkva sv. Ane“, veli jedna izvorna pjesma. Može se reći kako se odnos jednog naroda prema svome kraju mjeri brojem pjesama i narodnih običaja koji su sačuvani. Domaljevac, hvala Bogu, i danas ima svoje predivne pjesme i običaje.

Ponosi se njima i ljubomorno ih čuva. Neki su danas u svakidašnjoj upotrebi, a drugi su izumrli. Običaji Divan, Prošnja cure, Gredica, Popija i Ispraćaj kuma te Svatovske pjesme govore o neizmjernoj ljubavi prema svome zavičaju...

Mnoštvo kanala

Samo 137 kilometara zračne linije od Sarajeva, u ravnicama Bosanske Posavine nalazi se Domaljevac. Svoje mjesto je našao na sjeveroistoku BiH, na pola puta od Bosanskog Šamaca do Orašja u središtu Županije Posavske, tik uz Savu i granicu s Republikom Hrvatskom. Kroz njega prolazi regionalna cesta Orašje - Bosanski Šamac. Područje je ispresijecano mnogim kanalima kao što su: Ivakovica, Demerovača, Runski, Bočanski i Guniški kanal. Na ovim prostorima je karakteristična umjereno-kontinentalna klima koja se odlikuje velikom količinama padalina, dosta toplim ljetima i vrlo hladnim zimama.

Domaljevac ima dovoljnu količinu vode i na površini i u podzemlju, a poznat je i po geotermalnom izvoru vode koji odlikuje sumporna voda s izlaznom temperaturom od 86 ̊C.

Područje na kojemu se nalazi Domaljevac nekoć je bilo pod Panonskim morem. Povlačenjem tog mora stvorili su se riječni tokovi i močvare koje su stvarali nanose pijeska, šljunka i ilovače. Područja oko Domaljevca su veoma bogata: vrbom, topolom, hrastom, jasenom, klenom, bagremom, brijestom, te plantažama šibovog pruća. Pogodan kraj za poljoprivrednike i sve one koji vole zemlju i prirodu!

Prvo spominjanje Domaljevca

Poznato je po darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. da je već 1244. ovaj kraj bio naseljen. Dugo poslije, tek 1463. ponovo se spominje domaljevačko područje za vrijeme osmanskog vojnog pohoda i propasti Bosanskog kraljevstva.

Ime sela Domaljevac (Domanovci) prvi put se spominje tek 1548. i dovodi se u vezu sa zvorničkim Sandžak-begom koji je tada pozivao vlaške knezove da nasele pusto pogranično područje sa svojom rajom, obećavajući im velike porezne povlastice. Nakon tih dokumenata, o Domaljevcu dugo vremena nema nikakvih podataka. Stanovništvo je bilo stočarskog karaktera i vrlo migraciono, zbog čestih poplava.

Prije posljednjeg rata Domaljevac je pripadao općini Bosanski Šamac. Bio je najveća mjesna zajednica te općine. Poslije rata, Daytonskim sporazumom, naseljeno mjesto Domaljevac je postalo sastavnim dijelom općine Domaljevac - Šamac. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. imao je 4.152 stanovnika.

Predivne kuće i lijepo uređeno crkveno dvorište

Ulazeći u naselje nije moguće promašiti crkveni zvonik za koji smo kasnije saznali da je visok  čak 42 metra. Vozeći se cestom prema crkvi zamijetili smo brojne prelijepe kuće uređene prema svim modernim standardima. Očito je jak utjecaj zapadnoevropskih stilova gradnje te stroge pedantnosti koja je zasigurno ovdje došla s prvim gastarbajterima i povratnicima.

S obzirom na sve što su prošli kroz povijesti, Domaljevčani danas, izgleda, dobro žive. Grade moderne i funkcionalne kuće, uređuju vrtove, sade cvijeće, gaje predivne travnjake, ukrašavaju terase... Kuće su dovršene, ne kao u drugim krajevima bez fasada. Pozornost se daje toplotnoj i zvučnoj izolaciji, modernim bojama fasada, divnim stazama... Svaka kuća vrijedi pravo bogatstvo i ima svoju priču. Naravno, ispred kuća su novi automobili.

Samo crkveno imanje uljepšava uređeno dvorište te brojno zasađeno drveće. Dok smo čekali da župnik fra Pero Baotić izađe pred nas zamijetili smo s desne strane crkve dvometarski brončani kip sv. Ane. Na njemu piše kako ga je izradio akademski kipar Slaven Miličević, 2000., a postavili su ga mještani sa svojim svećenicima „ujacima“ fra Perom i fra Antom. 

Na lijevoj strani se također nalazi brončano raspelo približno iste visine kao i kip sv. Ane. Njega je napravio Ivan Križanac.

Djelomično raseljena župa

Nakon kratkog upoznavanja s fra Perom ispred crkve razgovor smo, kako i dolikuje, nastavili u župnom uredu. Fra Pero je na ovoj župi od 2003., a za vrijeme rata bio u Breškama kod Tuzle, pa u Hrvatskoj Tišini. Narod u Domaljevcu ga je dobro primio. U župi, osim njega, djeluje i župni vikar fra Marijan-Mija Oršolić te tri časne sestre franjevke: s. Jela Dubravac, katehistica, s. Laurencija Tikvić, kuharica i s. Anđa Ćurić, spremačica.

Razgovarajući smo saznali da ukupno domaćinstava u Domaljevcu ima nešto više od 1.000. Župa ima skoro 4.000 vjernika, međutim više od 850 njih uopće ne živi na teritoriju župe, tako se može reći da u župi stalno boravi oko 3.100 vjernika. Postoje i oni koji povremeno ili privremeno rade u inozemstvu. Svi oni koji nisu na teritoriju župe svoje prebivalište imaju u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Austriji, a povremeno dolaze u Domaljevac.

Pokušavajući dočarati koliko je veliki broj vjernika koji ne žive u ovoj župi, a tu su obitavali prije rata, fra Pero otvara arhivnicu i pokazuje nam veliki svežanj fascikli govoreći: „Ovo je jedna župa izbjeglih.“

„Dakle, oni ne žive u Domaljevcu nego dolaze, ali vrlo rijetko, npr. za sv. Anu kad nam je patron. Ovdje su im kuće, a možemo ih zvati vikendice. Zapravo, ne možemo ih zvati ni vikendicama jer se i u njih češće dolazi. Mnogi ne dolaze nikako ovamo, pa čak i svoje roditelje pozovu k sebi na Zapad prilikom Uskrsa i Božića. Broj župljana stalno varira jer neki odlaze, drugi dolaze, iako se ti brojevi ne mogu smatrati pouzdanim, osim u trenutku popisa. Veliki problem je što, prema popisu, ima više ženskih nego muških župljana te ima mnogo onih koji žive sami. Samaca ima skoro 40, dok je samica i udovica više od 200. Posljedica je to jednog svjetskog i ovog Domovinskog rata“, rekao nam je župnik komentirajući broj vjernika u Domaljevcu te dodao da su na križnom putu poginule 63 osobe s teritorije današnje župe, a za vrijeme čitavog Drugog svjetskog rata njih 96. Posljednji rat je odnio 43 života. Velike su to brojke i za mnogo veće župe, složili smo se s fra Perom.

Župnika muči i problem duhovnih zvanja. Naime posljednja mlada misa ovdje je bila 1979., a imaju samo četiri starije sestre s teritorija župe. Na sv. misu dolazi u prosjeku oko 800 vjernika (nedjeljom). Župnik smatra da taj broj nije zadovoljavajući, ali s obzirom na sve okolnosti, on je optimalan.

Župa je osnovana 6. kolovoza 1864., međutim četiri godine ranije je postala samostalna kapelanija diobom od župe Tolisa. Zaštitnik crkve je sv. Ana, a župi danas pripada samo mjesto Domaljevac. Crkvene matice se vode od 1860. Međutim, kronika župe se sustavno vodi tek od 1997.    

Problem školskog vjeronauka

Fra Pero naglašava problem odgoja djece, navodeći podatak da ne predaje školski vjeronauk već tri godine.

„Nemam ništa protiv naših dragih laika teologa, ali me boli činjenica kada mons. Pero Jukić na predavanjima nama kaže, ne samo on nego i naš kardinal Puljić, kako je škola najbolja propovjedaonica, a meni je to uskraćeno. Shvaćam da ima onih svećenika koji ne žele raditi u školama, ali barem nama koji želimo biti u školi to bi trebalo omogućiti. Mi svećenici smo prozivani kao najodgovorniji za školski vjeronauk, a ja kao svećenik nemam pristup školi. Zbog toga nemam ni uvid u vjerski odgoj u školi. Vjeronauk predaje laik iz Šehera. On kontakta s nama svećenicima nema. Ne znam zašto je to tako, možda je momak stidljiv. Ja sam mišljenja da svećenik treba biti broj jedan za školski vjeronauk, a ako svećenik ne može predavati, onda treba tražiti laike“, komentirao je fra Pero tematiku predavanja vjeronauka u osnovnoj školi.

Prema njegovim riječima, još jedan nedostatak ovoga mjesta je nepostojanje srednje škole. Zato svi srednjoškolci idu u Orašje ili u čak u Županju te su domaljevački fratri uskraćeni za kontakte s njima.

„Župa ima jednu dvoranu za vjeronauk, međutim ona je neuvjetna: zimi je 'hladnjača', a ljeti je nemoguće izdržati u njoj“, kaže nam fra Pero i naglašava da je unatoč svemu organizirao župni vjeronauk. Djeca do osmog razreda dođu na vjeronauk subotom ili nedjeljom i župnik ih smatra svojim đacima. S njima obrađuje pojedine vjerske teme, makar i pola sata tjedno, kako kaže.

U župi se održavaju i mjesečni susreti bračnih parova. Može doći tko hoće, ali je slab odziv. Ljudi jednostavno nisu navikli mimo sv. mise dolaziti u crkvu i nemaju interes. Postoji i Frama ove župe, međutim župnik naglašava da ih često ne može okupiti. Nedjeljom poslije sv. mise svi se razbježe odmarati po kućama. Naš sugovornik smatra da će za desetak- dvadesetak godina biti bolja situacija kada današnja generacija mladih odraste i kad budu roditelji.

Treća crkva u ovoj župi

Nakon razgovora u župnom uredu prešli smo u crkvu i tamo govorili o povijesti. Prva crkva (zapravo kapela) u Domaljevcu je izgrađena 1859. i bila je od drveta, materijala koji je korišten za izradu starog toliškog župnog stana kada je bio srušen.

Druga crkva, od kamena, završena je i blagoslovljena 25. studenoga 1894., a bila je poprilično velika za to vrijeme. Imala je dimenzije 30x10 metara. Trećoj crkvi današnjeg izgleda „udareni su temelji“ 1979., a blagoslovljena je i u njoj je slavljena prva sv. misa na Božić 1987. Arhitekt crkve je bio Fuad Zukanović. Crkva je u obliku broda, a tlocrt je u obliku položenih kvadrata i sveukupno ima 600 kvadrata. Za vrijeme rata bilo je manjih oštećena od granatiranja, ali je sve sanirano. Župnik naglašava da je prilikom obnove loše urađena toplotna i hidroizolacija i smatra da je netko dobre novce uzeo, a napravio loš posao. Štedjelo se na svemu! Prema fotografijama koje nam je pokazao prilikom renoviranja otkriveno je da je veliki dio krova i zidova bio bez potrebitog stiropora i pratećih materijala. Zato je u crkvi bilo ili vruće ili hladno, a voda je često, zbog loše drenaže, pravila poplave. I to je sanirano, a drenaža je „odvučena“ 20-ak metara dalje.

Crkva je iznutra potpuno obojena te je sređen ulaz u nju kako narod ne bi po navici doslovno preko oltara i kroz župni ured ulazio u crkvu.

U crkvi se nalaze slike Put križa, ulje na platnu dimenzija 98x115 cm, rad akademskog slikara Marka Živkovića iz Osijeka; vitraj Raspeti Krist, dimenzija 100x320 cm iz 1991., rad Đure Sedera te još jedan njegov vitraj istih dimenzija: Sv. Ana.

Nakon obilaska crkve uputili smo se u župni stan na kratku okrjepu. U ugodnom razgovoru nam je pridružio i župni vikar fra Marijan. Razgovaralo se o mnogim temama: dijaspora, rad u inozemstvu, razlike između bh. Hrvata po podnebljima, hagioterapiji... Međutim, nas je zanimalo kako se proslavlja patron župe.

Slavlje za Sv. Anu

Sveta Ana je najradosniji blagdan Domaljevčana, a obilježava se 26. srpanja. Tradicionalno se slavi na osobit i za Domaljevac prepoznatljiv način. Uoči Sv. Ane izlazi se „u selo“, na večernju šetnju i gozbu pod šator pripremljen za tu prigodu.

Na sam dan sv. Ane žene u tradicionalnim narodnim nošnjama, a muškarci u najboljim odijelima idu na ranu i posebno na pučku misu. Djeca se „ponavljaju“ u novu i najsvečaniju odjeću. Nakon završetka sv. mise ispred crkve svi zaigraju kolo - najveće u tijeku cijele godine.

Potom se ide kući i to s velikim brojem gostiju. U okviru šire obitelji, koju bi okupila upravo sv. Ana, blaguje se najsvečaniji ručak na kojem, tradicionalno mora biti: juha, sarma ili punjene paprike, pečenica od mladog praseta, salata od paradajza te kolači svih vrsta u izobilju.

Poslijepodne izlazi se u selo, obično na nogometnu utakmicu, razgledaju se šatre, pije se i gosti uz izvornu glazbu pod šatorima, šeće, susreće, upoznaje...

Navečer se večera, pa opet sve nanovo. Djeca dobivaju „džeparac“, kupuju im se raznovrsne igračke, jedu slatkiše, vrte se na ringišpilu, probavaju gotovo obaveznu "šećernu vatu"...
Sutradan se prepričava sve do u detalje i planira što će i kako će na sljedećoj Svetoj Ani.

Sava kao sudbina

Razgovarali smo i o rijeci Savi. Iako je Sava već 30 godina samo pitoma „guja“ koja prolazi kroz Domaljevac, svi znaju da ona u ovom dijelu Posavine nije uvijek tekla ovim tokom. U vrijeme prije Austro-turskog rata, s obzirom da nije bilo ni cesta ni nasipa, voda je tekla po prirodnoj orijentaciji, odnosno granala se u nekoliko krakova. 

S obzirom na česte poplave mještani Domaljevca su oduvijek nastojali ukrotiti Savu. Zato su uz nju gradili nasipe, ali tek je 1980. izgrađen je kvalitetan, čvrst i visoko urađeni nasip koji je ostao funkcionalan do danas.

Narodni običaji i nošnje

Na kraju smo se vratili na početak priče. Domaljevac ima svoje predivne običaje, pjesme i nošnje. Ponosi se njima i ljubomorno ih ne da zaboravu. Neki običaji su i danas u svakodnevnoj upotrebi. Domaljevac ima, sa sigurnošću se to može reći jednu od najljepših narodnih nošnji bh. Hrvata. Naročito je lijepa ženska narodna nošnja. Sastoji se od: rubine, tkanice, frosluka, pregače, guličanih čarapa i počmi. Žene na glavi nose pocalicu, a djevojke žute marame...

Zasigurno jedno prijepodne nije dovoljno kako bi se otkrila sva blaga ovoga kraja. Trebalo bi ovdje doći opet, što smo i obećali, a nadamo se da ćemo obećanje i ispuniti u skorije vrijeme.

Kada smo odlazili pitali smo kuda ćemo prema Orašju. Fra Marijan nam je rekao: “Idite desno ako budete išli lijevo bit ćete dobrodošli samo u Sarajevu“.