Tamo gdje je stolovao posljednji bosanski kralj

Povijest... Zasigurno prva riječ koja pada na pamet kada se spomene grad Jajce je duga i zanimljiva historija ovoga podneblja gdje „svaki kamen ima svoju priču“. Nije to bez razloga jer je čitav taj kraj jedno od ključnih mjesta bosanske prošlosti koju se danas počesto iskrivljuje i prilagođava dnevnoj politici...

Na ušću rijeke Plive u Vrbas smjestio se kraljevski grad Jajce te franjevački samostan i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije koja, mnogi i ne znaju, za razliku od 10-ak kilometara udaljenog „vrhbosanskog“ Podmilačja, pripada Banjolučkoj biskupiji.

Grad poznat od davnih vremena danas je mjesto koje je, osim po starogradskoj jezgri i zaista velikim prirodnim ljepotama, čuvar počivališta posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića čiji se ostatci nalaze u muzeju u sklopu franjevačkog samostana Sv. Luke.

Upravo nas je taj podatak nagnao da malo prilagodimo naše zamišljene reportažne putove te pobliže upoznamo i ovo mjesto koje nam se, prvobitno, nije nalazilo na novinarskoj ruti.

Kulturno i povijesno blago na svakom koraku

Svoj smo hod po gradu započeli pješice, kao pravi turisti, od za nas bezimenog „plavog“ mosta koji spaja dvije obale Plive, nedaleko od kojeg Vrbas, „pojačan“ akumulacijom vode iz Plivskog jezera postaje velika rijeka kakvu znamo. Iako su nam cilj bili župna crkva i samostan u gradu, nismo mogli biti „slijepi“ na ostale znamenitosti.

Slika Jajca, s magistrale, koja je nadahnuće umjetnicima, marketinškim stručnjacima ili jednostavno mjesto za fotografiranje prolaznicima koji nemaju vremena svratiti, u osnovi sadrži tri glavna obilježja ovoga grada. Naravno, prvo je nezaobilazna tvrđava koja se kao čuvar izdiže iznad okolnih zdanja te svojim zidinama grli staru jezgru; drugo je crkva Sv. Marije s tornjem Sv. Luke koja je, kao nacionalni spomenik, nažalost nedavno postala međureligijskim „prijeporom“ u gradu i čitavoj državi; te Plivini vodopadi za koje kažu da spadaju među 12 najljepših na svijetu. Još kada se k tomu doda činjenica kako je ovo jedan od rijetkih vodopada (kažu u svijetu) koji se zapravo nalazi u samom središtu većeg grada, turistička „cijena“ raste.

Zanimljivo je i to što je ovo mjesto, zajedno sa svojim žiteljima kroz povijest, ali i danas, gotovo u savršenosti spojilo stari dio grada s modernim građevinama. Hodajući ulicama, točno se mogu prepoznati „skokovi“ između stoljeća, međutim nakaradnosti, novotarija i arhitektonskih vratolomija (kao npr. u dijelovima Sarajeva) nema.

Veličanstven vodopad

Prvo odredište bio je veličanstveni vodopad (cijena ulaska na plato je 4 KM) koji je, prema procjenama, prirodnim djelovanjem vođenim Božjom rukom nastao prije 50 000 godina. Nemoguće je proći tim dijelom ceste koja vodi kroz Jajce, a da se ne zastane i ne divi ovoj ljepoti. Jajce se mijenjalo kroz prošlost, mijenjale su se vlasti, sastav pučanstva, politička uređenja, ali vodopad stoji isti, ili skoro isti, s obzirom da je u modernom vremenu dio vodene mase iskorišten za gradski vodovod, te su sporedni vodopadi smanjeni ili presušili. No, kako smo čuli, postoje inicijative da se to ispravi.

Katakombe i crkva Sv. Marije sa zvonikom Sv. Luke

Poslije vodopada krenuli smo dobro urađenim i popločanim kamenim stazama i stepenicama te vrtovima ka središtu starog grada i naišli na katakombe koje se nalaze unutar gradskih zidina, kod Medvjed kule. Spomenik je zapravo podzemna crkva isklesana u živoj stijeni. Naime, u razdoblju krajem 14. i početkom 15. st. vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić isklesao je katakombe kao mjesto posljednjeg prebivališta njegove obitelji.

U predvorju na zidovima stijene nalaze se nedovršeni reljefi Hrvoja i njegova grba, te isklesana ženska figura s ljiljanima u ruci, simbolom (moralne) čistoće. Iz predvorja se ulazi u crkvu građenu u romaničkom, a zasvođenu u gotičkom stilu. Samo bi se o ovome zdanju moglo mnogo više pisati, međutim vrijeme za susret sa župnikom je polako istjecalo te smo krenuli ka obližnjoj crkvi Sv. Marije.

Godina gradnje nije poznata, ali arheološki podatci govore da je na ovom mjestu u 12. ili 13. stoljeću postojala crkva u romaničkom stilu, koja je poslije pregrađena u gotičku, najvjerojatnije oko 1410.

U njoj su se, između 1459. i 1463., čuvale moći (relikvije) Sv. Luke Evanđelista što ih je u miraz donijela kraljica Mara, kći srpskog despota. U crkvi Sv. Marije, uz nazočnost velika broja vlastele, okrunjen je 1461. posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) primivši krunu od izaslanika pape Pija II.

Nakon definitivnog osvajanja Jajca 1527. Turci su crkvu Sv. Marije pretvorili u džamiju, a toranj Sv. Luke u minaret. Džamija je nekoliko puta bila zahvaćena požarom, a od posljednjeg takvog 1832. nije bila u funkciji.

Ostatak munare skinut je 1888. prilikom posjeta princa Rudolfa Habsburškog Jajcu, dok je temeljita popravka izvršena između 1949. i 1953. Danas je toranj Sv. Luke jedini u širem području potpuno sačuvan kampanil (zvonik izgrađen bez izravne veze s crkvom), a spomenikom kulture proglašen je još 1892.

Zanimljivo, nakon pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1463.) kraljica Mara sa sobom je ponijela relikvije koje su se nakon mnogih nezgoda našle u Mlecima gdje su dočekane s velikim slavljem. Moći se sada nalaze u sakristiji jedne crkve u San Gobbeu (Italija) u drvenom sarkofagu ukrašenom reljefom krilatog vola, simbolom Sv. Luke. Bilo je pokušaja prije 50-ak godina za vraćanjem relikvija, ali na tome je stalo.

Danas se ostatci crkve Sv. Marije i zvonik Sv. Luke u Jajcu ubrajaju u veće spomenike duhovne kulture Hrvata u Bosni i Hercegovini i svjedoče o njihovoj stoljetnoj nazočnosti na ovom tlu.

Središte grada i stambeni objekti

Krenuli smo dalje, vođeni navigacijom za pješake, ka župnoj crkvi, međutim nismo mogli zanemariti Saračevu kuću (Šarenica) koja predstavlja primjer austrougarske arhitekture grada Jajca. Smještena je u južnom dijelu grada, u neposrednoj blizini tornja Sv. Luke i crkve Sv. Marije. Izgradio ju je ondašnji jajački posjednik Suljaga Sarač za stan svoje obitelji. Kuća je tipičan primjer ljepote austrougarske arhitekture, a dobila je naziv zbog svoje fasade.  Saračeva kuća, zajedno s Prvom osnovnom školom i Zgradom financija koje su nedavno renovirane, čini nacionalni spomenik.

Ne možemo zaobići dio naše zajedničke nesretne povijesti rađanja komunizma na ovom prostoru. Tako je u Saračevoj kući 1943. bilo sjedište Agit Propa CK-a KPJ-a i u njoj je Moša Pijade osnovao prvu telegrafsku agenciju nove Jugoslavije – TANJUG.

Ulice grada žurno se uređuju, ljudi ne nedostaje, ali kako smo čuli, zbog koronavirusa mnogo ih je manje nego prošle godine u isto vrijeme. Usput se u središtu može vidjeti spomenik poginulim bojovnicima HVO-a i HV-a s velikim križem te džamija Esme sultanije ili Čaršijska džamija, kažu jedina koja nosi ime po ženi, a proglašena je nacionalnim spomenikom BiH.

Izlaskom iz zidina prešli smo u moderni stil gradnje u Jajcu sa stambenim blokovima i nenapadnim privatnim kućama te spuštajući se, došli na naše odredište gdje nas je čekao župnik fra Vinko Marković sa suradnicima.

Župa u kojoj je uspio povratak

Danas župa Uznesenja BDM-a ima više od 4 600 župljana u 1 712 obitelji. Osim grada pripadaju joj i naselja: Barevo, Borci, Bulići, Carevo Polje, Donja i Gornja Klimenta, Lučina, Donje i Gornje Mile, Peratovci, Prudi, Rika i Vrbica. U župi postoji područna crkva Srca Isusova u Barevu, izgrađena 1988., porušena 1992. i sada obnovljena.

Može se reći kako je u jajačkom kraju uspio povratak jer se vratilo oko 8 000 vjernika, ali iseljavanje, nerađanje te izumiranje dovelo je da se ta brojka za 25 godina prepolovi. Inače, za vrijeme posljednjega rata, točnije u jesen 1992. kada su srpske formacije osvojile ovaj grad, crkva je miniranjem potpuno srušena, a vjernici protjerani. Nakon trogodišnje okupacije Jajce je 1995. oslobođeno i ubrzo zatim započeo je i povratak. Među prvim povratnicima bili su franjevci.

Kako je crkva bila potpuno srušena, pastoralni rad odvijao se u teškim uvjetima. Svete mise i sakramenti slavljeni su u prizemlju osnovne škole te se potom preselilo u drvenu kapelicu koja je podignuta između samostana i vjeronaučne dvorane.

Već 2001. započela je gradnja nove crkve, a kamen temeljac blagoslovio je 16. travnja  banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, dok je godinu dana kasnije uređena i blagoslovljena kripta za liturgijska slavlja. Bogoslužno zdanje je svoj konačni oblik dobilo u ljeto 2003. kada je pokriveno bakrom. Iako se ima još raditi na fasadi, a interijer može biti uljepšan nekim detaljima, možemo reći da je veliki dio posla urađen.

U usporedbi s drugim župama Banjolučke biskupije, ali i Vrhbosanske nadbiskupije, Jajce je velika župa, stoga i ne čude statistički podatci prije pandemije koronavirusa čiji je utjecaj na župne statistike nemilosrdan.

„Prošle je godine bilo 46 krštenih, a ove, do 18. lipnja, samo četvero. U istom razdoblju 2019. preminulo je 66 osoba, a u prvoj polovici ove godine 33. Vjenčanih je bilo 36 parova, a zbog pandemije 2020. samo jedan par. Neka su vjenčanja trebala biti, ali su ili otkazana ili su ponovni termini utvrđeni tijekom ljeta“, ustvrdio je na početku fra Vinko davši nam brzinsku „osobnu kartu“ njegove župe na kojoj djeluje tek godinu.

Ova kratka izjava dovoljna je da se vidi kako je koronavirus uspio naštetiti pastoralnim aktivnostima.

U župi Jajce i samostanu žive i djeluju petorica fratara te dvije časne Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina koje rade u pastoralu i predaju vjeronauk. Također, i dva laika predaju vjeronauk u školi.

Vjerski život i povijest

Što se tiče samoga vjerskog života, on je uobičajen i tradicionalan. Obilježavaju se prvi petci, mlade nedjelje, put križa koji je posebice popularan te listopadske i svibanjske pobožnosti.

„Ove su godine svibanjske pobožnosti zbog korone odmah 'zakazale', ali prošlih godina uvijek su bili nazočni vjernici, njih 50-ak, kako na krunici, tako i na misi. Imamo i župni i školski vjeronauk. Posebice se radi s prvopričesnicima i krizmanicima. Također organiziramo susrete framaša petkom koji su uključeni u programe župe, nadbiskupije i provincije. Župni i školski vjeronauk se odvijaju normalno“, rekao nam je župnik napominjući da nedjeljom slave pet misa, od kojih je jedna na filijalnoj crkvi, a sudjeluje oko 1 500 vjernika u prosjeku.

„Imamo dječji zbor koji svake nedjelje u 9:30h animira euharistiju pjevanjem. Veliki zbor nastupa na pučkoj, dok pod večernjom svetom misom pjevaju framaši. Imamo u župnom ekonomskom te pastoralnom vijeću 11 članova, a neki su u obama“, rekao je fra Vinko. Potom smo se „odvojili“ od današnjeg vremena i uronili u razdoblje stare župe Jajce koja je stara koliko i grad, više od šest stoljeća.

U 15. i 16. st. postojali su franjevački samostani u Jajcu i Jezeru. Kad su Osmanlije porušili crkvu Sv. Katarine i franjevački samostan, a crkvu Sv. Marije pretvorili u džamiju, franjevci su sjedište našli izvan grada, u Lučini i Kozluku, na desnoj obali Vrbasa.

Župna crkva građena je od 1866. do 1886., a obnovljena je 1973. Kako smo već rekli, ona je srušena 1992.

Na devet grobalja ove župe postoje kapelice: Sv. Marka na gradskom groblju u Jajcu; Sv. Matije u Borcima; Sv. Filipa i Jakova u Buličima; Sv. Leopolda Mandića u Carevu Polju; u Lučini; u Donjim Milama; Sv. Florijana u Gornjim Milama; Presvetoga Trojstva u Rici i kapelica Duha Svetoga u Vrbici.

Puls vjernika

Poslije župnika razgovarali smo s vjernicima, i to s prakaraturom Rudolfom Petrovićem, umirovljenikom i ocem šestero djece. On je član župnog i pastoralnog vijeća, a radni vijek je proveo u gradu te jedno vrijeme s nekadašnjim gigantom Hidrogradnjom u Iraku. Što se tiče suradnje sa župnicima, ističe kako stoji na raspolaganju svim svećenicima i da se trudi pomoći koliko može, te se nada da su oni zadovoljni.

„Život u ovom gradu ovisi o prohtjevima. Što koliko tko želi... Od moje djece jedno je u Zagrebu, a sin je nedavno otišao u Austriju. Ostali su svi ovdje. S normalnim radom se može pristojno živjeti. Mogu i ja poželjeti bolji auto pa bih otišao raditi u Njemačku ili Austriju“, rekao nam je Rudolf napominjući da su to dvije zemlje u koje Hrvati iz Jajca najradije idu. Dodao je i to da misli kako svi oni koji žele napustiti grad, perspektivu prije Austrije ne vide. Također dodaje kako polovica svih onih koji odu imaju potajnu želju vratiti se, ali sve ovisi kako se tko snašao.

Potom smo razgovarali s arheologom Franjom Leovcem, kustosom u Franjevačkom muzeju u Jajcu i članom ekonomskog i pastoralnog vijeća u župi. On završava magistarski studij arheologije u Sarajevu.

„Na studij nakon srednje škole iz Jajca ide oko 200 studenata, barem sudeći prema stipendijama, tu je 100-tinjak Hrvata. U većini slučajeva svi koji odu studirati dobiju stipendije od Općine. Nažalost, tih 100 KM je mala suma s obzirom na cijene studiranja koje su zaista visoke. Mogu reći da je s obzirom na sve, studiranje u Hrvatskoj jeftinije. Budući da su kriteriji za polaganje državne mature pooštreni te mnogi ne uspiju upisati željeni studij u Hrvatskoj, tako najviše studenata iz Jajca krene za Mostar, Sarajevo i Banju Luku. U posljednje vrijeme aktivna je i Tuzla zbog zdravstvenog studija koji je popularan među framom u Jajcu“, rekao nam je Franjo naglašavajući kako su mladi u ovom gradu veoma aktivni i odazivaju se na mnoge pozive.

Muzej i počivalište posljednjega kralja

Zatim nas je proveo pola sata kroz impozantni muzej koji se nalazi u sklopu samostana. Ovdje se zaista može toliko toga vrijednog vidjeti. Tu je etnološka zbirka sa starim fotografijama tijekom 20. st., nošnja pojedinih naroda ovoga kraja, izgled kuća i zadruga. Arheološka zbirka nudi različite iskopine iz povijesti kroz različite kategorije i vremena, graditeljstvo i arhitekturu, srednjovjekovno oružje... Neizostavna je i sakralna zbirka nabožnih predmeta i artefakata iz prošlosti. Na kraju hoda kroz muzej došli smo do kraljeve sobe u kojoj se čuva sarkofag posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Riječ je o kosturu kojeg je 1888. iskopao Ćiro Truhelka. Obezglavljivanje posljednjeg bosanskog kralja simbol je propasti srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.

U prostorijama samostana nalazi se više vrijednih umjetničkih djela. Od starijih slika najvrjednija je slika Sveta Obitelj sa Sv. Ivanom Krstiteljem iz 17. st. od nepoznatog italo-grčkog majstora. Od suvremenih slikarskih ostvarenja značajan je bio niz tema iz Kristova života, što ih je u samostanskoj blagovaonici izradio ak. slikar Mirko Čurić. Samostanska riznica posjeduje mnogo predmeta kulturno-povijesnog i umjetničkog značenja. Prije svega, to su predmeti praktične crkvene namjene kao što su kaleži, monstrance, crkveno ruho itd. Posebice se ističu kasnogotički srebrni kalež iz 15. st., barokna srebrna monstranca (pokaznica) iz prve polovice 18. stoljeća, klasicistički srebrni kalež iz 1787.

Jajački samostan posebno je bogat antičkim, starokršćanskim i srednjovjekovnim arheološkim spomenicima, a u muzeju samostana nalazi se i mala etnografska zbirka. U sklopu samostana je i knjižnica koja posjeduje djela iz povijesti, filozofije, teologije i književnosti, te niz domaćih i stranih časopisa i listova iz austrougarskog i novijeg doba. U njoj se čuvaju i vrijedni rukopisi kao što je kronika samostana, te matične knjige iz prve polovice 18. st.

Života ovdje ima!

Zbog poslovične kratkoće vremena koje smo imali na raspolaganju, uskoro smo se, opremljeni s nekoliko brojeva lista ovdašnjeg samostana pod imenom Vjesnik, oprostili od sugovornika.

Možda smo bili opčinjeni jednim danom u ovom mjestu. Putnici inače nemaju predstavu kako je živjeti u manjem gradu bez obzira na njegov turistički potencijal. Istina, u Jajcu nema sve ono što bi ljudi željeli, pogotovo mladi, ali gdje svi imaju sve što žele?

Gradirajući probleme ovoga podneblja i čitave države, zaključili smo kako je prije korone bilo ljepše. Znači ono vrijeme prije godinu i više nam je tada bilo „loše“ te su se ljudi iseljavali, a danas to isto vrijeme smatramo dobrim jer su ulice i crkve, muzeji, koncerti, ulice bile pune ljudi i života.

Kada se sve pogleda, može se shvatiti kako Jajce može ponovno biti ugodno mjesto za život koje, uz svoju prošlost i sadašnjost, ima i budućnost. Samo da pandemija prođe, doći će opet turisti.