Abrahamski sporazum i vjerska sloboda kršćana na Bliskom istoku

Sredinom rujna 2020. održana je povijesna ceremonija potpisivanja sporazuma kojim je formalno normaliziran odnos između Izraela i dviju arapskih država. Predsjednik SAD-a Donald Trump nazvao je to novom zorom Bliskog istoka.

Samo ime dogovora, Abrahamski sporazum, naglašava važnost religije na Bliskom istoku te prikazuje zajedničke korijene islama i židovstva, i dakako kršćana. Iako je sporazum prvotno usmjeren na razvoj ekonomskih i sigurnosnih veza, on će uvelike utjecati na vjersku slobodu promicanjem pluralizma, nastavak unutarmuslimanske rasprave o islamu u 21.st. te, što je možda najvažnije, promociju stabilnoga mira gdje bi kršćani trebali najviše „profitirati“.

U kontekstu iranske teokracije

Bitno je naglasiti kako se do ovoga sporazuma dolazilo desetljećima. Izrael, UAE i Bahrein nisu na ceremoniju potpisivanja sporazuma došli kao „stranci“, već su se okupili oko zajedničkog regionalnog neprijatelja, velikog i mnogoljudnog šijitskog Irana. Zemlja je to koja već godinama pokušava preuzeti tron vođe islamskog svijeta te biti baza za širenje šijitske inačice islama koja nije omiljena u sunitskom svijetu kojega predvode – svaka na svoj način i u svojoj domeni – Saudijska Arabija i Turska.

Iako je uzajamni strah od Irana možda pokretačka snaga za postizanje te potpisivanje sporazuma, njegove su „nuspojave“ promoviranje pluralizma u regiji, nešto što je bilo nezamislivo prije 15 ili 20 godina.

Međutim, čini se kako arapski vlastodršci polako shvaćaju da su demokracija, pluralizam i sloboda ispovijedanja vjere koncepti koji zbilja nemaju alternativu.

Godina tolerancije

Podsjetimo, UAE su preuzeli titulu predvoditelja promjena u arapskom svijetu kada su 2019. proglasili Godinom tolerancije, te u veljači 2019. ugostili papu Franju koji je tada bio u prvom posjetu Arapskom poluotoku. U Abu Dhabiju, glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sveti Otac i Ahmed el-Tayeb, čelnik najprestižnije teološke institucije sunitskog islama, potpisali su dokument o ljudskom bratstvu kako bi potaknuli kulturu uzajamnog poštovanja između muslimana i kršćana.

Uz Oman, svjetionik slobode i demokracije na Bliskom istoku, UAE su svoju Godinu tolerancije zatvorili svečanim otvaranjem Abrahamske obiteljske kuće, zdanja u kojem će se nalaziti crkva, sinagoga i džamija, i to do 2022.

Iako to prosječnom Zapadnjaku ne izgleda kao nešto bitno, bio je to ogroman korak za islamski svijet, nešto skoro pa nezamislivo prije nekoliko godina.

Jasno je da će Abrahamski sporazum podići ugled UAE-a kao predvodnice pluralizma u arapskom svijetu. U prilog tomu ide i činjenica da se Bahrein pridružio tome sporazumu, a čini se kako će ga slijediti još neke arapske zemlje.

Komu smeta sporazum?

Nažalost, pluralizam nije u interesu nekih bliskoistočnih zemalja, npr. Saudijske Arabije, te je Abrahamski sporazum izazvao regionalne kontroverze. Iako su sporazumi uglavnom zaobišli složeno pitanje državnosti između Izraela i Palestine, Iran i Turska su se javno protivili dogovoru, a upućene su i prijetnje „invazijom“ na UAE.

U svjetlu kritika da su UAE „muslimanima svijeta zabili nož u leđa“, ipak je bitno naglasiti da su se te dvije arapske države koristile i islamskim zakonom kako bi opravdale svoje zbližavanje s Izraelom.

Šeik Abdullah bin Bayyah, predsjedavajući vrhovne vjerske vlasti UAE-a, tvrdi da „sporazum s Izraelom štiti jedan od osnovnih ciljeva islamskog zakona i da će koristiti čovječanstvu“.

Šeik Bin Bayyah citirao je islamske spise i rekao da „šerijat obiluje mnogim primjerima takvih slučajeva pomirenja i mirenja u skladu s javnim dobrom i okolnostima“.

Dihotomija između stava Irana i Turske (koja ironično već ima veleposlanstvo u Izraelu) da su zaljevske države „izdale islam“, i UAE-ova tumačenja islamskog zakona kako ga je izgovorio šeik Bin Bayyah, od iznimne je važnosti za napredovanje u odnosima. Konačno se različita mišljenja ne rješavaju terorističkim napadima, niti ratovima, već suprotstavljanjem činjenica.

Praćenje ove „vjerske rasprave“ između Turske, Irana i UAE-a ključni je događaj koji treba pratiti u sljedećim mjesecima i godinama jer će se njegovi rezultati očitovati izravnim utjecajem na živote, najprije kršćanskih radnika u muslimanskom arapskom svijetu, a potom i onih autohtonih kršćana u, primjerice, Iraku...

Kako se neke države Zaljeva i dalje koriste strogim tumačenjem islama da bi opravdale svoje postupke prema svojim građanima, raste šansa za tolerantnijom verzijom islama koji se može proširiti Bliskim istokom.

Iako je rasprava o islamskom tumačenju teksta uvelike prethodila njegovu potpisivanju, sada je prvi put debata prebačena sa zveckanja oružja prema Izraelu na raspravu o tomu tko će se još pridružiti mirovnom sporazumu te u kojem će stupnju biti olakšan život kršćana u muslimanskim zemljama. Možda i najvažnije, sporazum dalje potiče izglede za stvarni mir na Bliskom istoku.

Tračak nade

Na kraju, ovaj sporazum je posljednja brana vjerskih sloboda na Bliskom istoku i možda on upravo bude pokretačem napretka koji će zaustaviti iseljavanje kršćana iz te regije, a omogućiti ostanak stranim radnicima bez bojazni za gubitak vjerskog identiteta.

U svjetlu pretvaranja Aje Sofije u džamiju u Turskoj, proganjanja kršćana i ostalih nemuslimana u Iranu, „tvrdog islama“ u Saudijskoj Arabiji, poluratnog stanja u Iraku te zaboravljenih stradanja u Jemenu, sporazum koji se izričito ne bavi vjerskom slobodom, prebacuje lopticu i agendu u pozitivnom pravcu za regiju koja odlučuje hoće li gledati prema prošlosti ili budućnosti.

Ta pitanja i problemi neće nestati preko noći, ali se pojavio tračak nade za ozbiljno preoblikovanje Bliskog istoka. Nadamo se da će Abrahamski sporazum biti još jedan korak ka ostvarenju univerzalnoga prava na prakticiranje svoje vjere bez progona.