Škola gdje se uvijek traži malo više - Srebrni jubilej KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli

U povodu proslave jubileja 25 godina postojanja Katoličkog školskog centra Sv. Franjo u Tuzli, zaputili smo se u Grad Soli te otkrili kako katoličko školstvo, u različitim oblicima i s prekidima, u tom kraju, koji se nalazi u sjeverozapadom dijelu BiH, djeluje skoro 150 godina...

Četvrt stoljeća je samo zaokružena brojka, jedan dragulj na kruni katoličkog školstva koje, u različitim oblicima i u organizaciji različitih crkvenih redova, seže sve do doba Osmanskog Carstva.

Gdje je ta škola?

Zdanje Katoličkog školskog centra Sv. Franjo nalazi se u samom središtu Tuzle, nedaleko od Gradskog parka u Klosterskoj ulici koja je u narodu dobila ime po Zavodu Kraljice Sv. Krunice, kako se zvala škola koju su 1888. izgradile sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi. Usprkos službenom nazivu toga zdanja, stanovnici grada i okolice zvali su je jednostavno Kloster te se taj izraz udomaćio i za taj dio grada. Tako je nakon demokratskih promjena 1990-ih ulica gdje se danas KŠC nalazi i dobila ime.

Međutim, izgradnja tog kompleksa, koji je otvoren 2001., na istom mjestu gdje je nekoć bio rečeni zavod, nije bila laka jer je trebalo premostiti brojne pravne zavrzlame i prepreke. No, prije priče o povijesti i problemima, zanimalo nas je kakav je danas život odgojno-obrazovne ustanove koja, evo, slavi svoj srebrni jubilej.

Moderno zdanje u kojemu je lako učiti

U tkanju ove priče pomogao nam je ravnatelj KŠC-a Sv. Franjo vlč. Marko Zubak koji nas je dočekao ispred glavnog ulaza u školu te nas proveo čitavim zdanjem do svoga ureda u kojemu djeluje već tri godine. Osokoljeni glasnim i užurbanim đacima koji zajedno sa svojim profesorima i nastavnicima ispunjavaju dnevne obveze, kako u učionicama, tako i na tjelesnom odgoju, obišli smo čitavu školu koja danas ima više od 700 đaka, 70-ak osoba u nastavi te deset ljudi pomoćnog osoblja.

Na 9 000 m², koje čine jednu funkcionalnu cjelinu na četirima razinama, osim gimnazije i osnovne škole, nalaze se: internat, sportska dvorana, amfiteatar, podrum i podzemna garaža. Škola je opremljena prema najmodernijim standardima te posjeduje sve što je potrebno za djelovanje ovakve institucije u 21. st.

„Katolički školski centar u Tuzli, koji se nalazi u sastavu velike obitelji Sustava katoličkih škola za Europu u BiH, je, možemo reći, malo 'čudo' i doprinos, ne samo kulturi, odgoju i opismenjavanju naše djece i mladih, nego i sudbonosnom opstanku Hrvata i katolika na ovim našim prostorima. Centri su od samih početaka bili otvoreni svima, a njihova je vrijednost u tome što su i drugi prepoznali njegovu važnost“, rekao je ravnatelj te smo se, razgovarajući o srebrnom jubileju, dotaknuli proteklih godina i ustanovili da je možda „zlatno doba“ iza nas.

„Kada pogledamo statistike broja učenika koji stagnira, plašimo se da će, ne samo kod nas, nego u čitavoj BiH, Hrvatskoj pa i Europi biti sve manje djece, i onda se bojim da smo možda proživjeli 'najbolje godine'“, ustvrdio je vlč. Zubak te dodao kako, ipak, promatrajući povijest, vidimo da je „Bog svojom rukom vodio kroz nemoguće“. Kao za primjer naveo je veliki arhiv i pismohranu gdje se nalazi mnoštvo apelacija, presuda, žalbi, tužbi, osporavanja gradnje ovoga kompleksa. Međutim, „Gospod je slao dobre ljude koji su pobjeđivali snagom Duha i mudrosti, a ponajviše svojom velikodušnošću te danas Centar postoji“.

Težak i mukotrpan put

Nešto od tom mukotrpnom birokratskom procesu i samom tijeku gradnje saznali smo od arhitekta Jure Pranjića čija je cijela obitelj u tom poslu, a projektirali su nekoliko crkava i zgrada za Vrhbosansku nadbiskupiju. On je bio nadzorni inženjer i voditelj nadzorne službe koja je na teškom terenu s podzemnim vodama i slijeganjem tla uspjela podići moderni školski centar kakvoga danas vidimo. Čak su i trafostanicu morali izgraditi kako bi imali sigurno napajanje strujom.

Napominjući kako su rušenjem Klostera u gradu ostali žal i praznina za onim što je on nudio, kazao je kako je tijekom posljednjeg rata krenula inicijativa da se obnovi rad škole na istoj adresi.

„Najprije je trebalo osigurati urbanističko-tehničke uvjete te smo na osnovu nacrta jedne tipske srednje i osnovne škole dokazali da na ovoj lokaciji mogu biti izgrađeni željeni sadržaji. Dobili smo načelne urbanističko-tehničke uvjete na osnovu kojih je organiziran međunarodni natječaj za izgled buduće škole. Izabrano je vrhunsko projektantsko rješenje Srećka Kreitmayera iz Ljubljane, koji vodi podrijetlo s ovoga prostora“, rekao je Pranjić te dodao da se potom krenulo u tešku borbu za dobivanje ostalih potrebnih papira, urbanističkih suglasnosti kako bi se stekli uvjeti za gradnju „što je koštalo i živaca i novaca“.

„Kako su se na ovoj lokaciji nalazila četiri stambena i devet pomoćnih objekata, proces je bio težak“, ustvrdio je i dodao da je nakon rušenja i početka gradnje, već 2001. godine sve bilo završeno te su prostorije mogle primiti prve učenike.

Svoju priču potkrijepio je brojnim fotografijama koje prikazuju kako je tekla gradnja te nacrtima u kojima je objašnjavao kako je bio težak teren za gradnju.

Baština sestara Kćeri Božje ljubavi

Iskazavši veliko poštovanje prema Redu sestara KBLJ-a koje su više od 60 godina oblikovale mlade ljude ovoga grada, razgovarali smo s pedagoginjom u Osnovnoj školi sestrom Elizabetom Ćosić. Ona nas je provela kroz veliku i raznovrsnu baštinu koju su ostavile njezine susestre predšasnice.

„Rado susrećemo čak i praunuke naših nekadašnjih djelatnika. Imala sam prigodu vidjeti u školi djecu čije su bake i prabake ovdje bile učenice. Pokazale su nam i njihove razredne fotografije iz tog vremena“, rekla je s. Elizabeta ističući zahvalnost vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kard. Puljiću i Vrhbosanskoj nadbiskupiji na „prekrasnoj zgradi koja je izgrađena na temeljima Zavoda Kraljice Sv. Krunice“. Sestra je izrazila zahvalu i umirovljenom biskupu Peri Sudaru te ocima franjevcima na borbi za povratak zemljišta i dobivanje svih dozvola.

„Kao u onom prijašnjem zavodu, tako i u današnjem Centru naše sestre djeluju sve vrijeme. Među prvima je, s tadašnjim ravnateljima ocima franjevcima, započela raditi s. Kristijana Jurić. Tada Centar nije bio u ovoj zgradi, nego u iznajmljenim prostorijama drugih škola. Poslije nje su dolazile druge sestre koje su radile kao odgojiteljice, a najviše kao vjeroučiteljice“, istaknula je s. Elizabeta spominjući kako osim nje, u školi djeluje i vjeroučiteljica s. Matea Radman.

Potrebni kvalitetni nastavnici

U razgovoru s direktoricom Osnovne škole Žanom Altumbabić, koja je uposlenica Centra od 2001., saznali smo da je prva sjednica upriličena 21. kolovoza iste godine kada su podijeljena zaduženja nastavnicima u novom zdanju.

„Školsko se zvono prvi put u našoj školi oglasilo 3. rujna 2001., i to za 311 učenika. Usporedbe radi, danas imamo 536 učenika u osnovnoj školi, koji su raspoređeni u 26 odjela, te četiri skupine u produženom boravku“, rekla nam je na početku prisjećajući se velika entuzijazma i oduševljenja.

„Od samog osnutka do danas naša škola nije orijentirana samo na izvršavanje zadanih nastavnih planova i programa, nego je svojim nastavnim i izvannastavnim aktivnostima otvorena, kako životu, tako i čovjeku uopće. Mi smo svjesni da didaktička oprema i tehnička pomagala pridonose suvremenoj realizaciji plana i programa, ali znamo kako put kvalitetnoj školi utiru upravo kvalitetni i dobri nastavnici“, rekla je direktorica napominjući da se velika pozornost posvećuje usavršavanju kadra. Istaknula je kako učenici sudjeluju na različitim natjecanjima na raznim razinama, pa i onim međunarodnim, te postižu zapažene pa i izvanredne rezultate. Dotaknula se i činjenice da su i roditelji učenika važan dio škole sa svojim prijedlozima, sugestijama, ali i kritikama. Napomenula je kako se stvara ozračje koje školu čini zajednicom u kojoj se uči, ali i grade bliski međuljudski odnosi što je rezultiralo stvaranjem prepoznatljive kvalitete.   

Učenici su najveće bogatstvo

O tome kakav duh vlada u Općoj gimnaziji, razgovarali smo s njezinim direktorom Alenom Matoševićem koji je i sam znanje stjecao u ovoj školi. On je povezan sa školom najprije kao učenik njezine prve generacije, a potom i kao profesor 18 godina, te na kraju i direktor.

„Mi nismo velika škola po broju učenika. Kroz naše je klupe prošlo u 25 godina tek oko 2 000 đaka. To nije mnogo ako se usporedi sa školama koje imaju toliko učenika u jednoj godini. Ali ako gledamo kvalitetu učenika, njihovu rasprostranjenost diljem svijeta te njihovo obrazovanje koje su stekli dalje, mi smo jedna važna škola. Malobrojni jesmo, ali taj sveobuhvatni gimnazijski program se priznaje i poznaje“, ustvrdio je direktor Alen te dodao kako njihovi učenici danas rade i žive od Brazila, preko Sjeverne Amerike, skoro čitave Europe do Australije. Ističući kako su oni najveće bogatstvo, s ponosom je rekao kako 95% đaka redovito završi fakultete, a mnogi i poslijediplomske studije.

„To je lijepa mreža ljudi koji se vrlo rado vraćaju u svoju školu. Ako netko želi studirati u Grazu, mi ćemo pronaći našeg đaka koji je već bio tamo kako bi mu dao savjet te ga uputio“, rekao je prof. Matošević te naglasio da osoblje u školi ne kaže „naši učenici“, nego „naša djeca“. „Nije to samo fraza. Učenici ne mogu biti bivši, kao što majci djeca ne mogu biti bivša kad odrastu“, zaključio je direktor.

Zahvala Stadleru i sestrama

Zbrajajući dojmove, na kraju smo se s ravnateljem Centra vratili u prošlost te konstatirali kako je providonosna bila odluka prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjeg dr. Josipa Stadlera što je u Bosnu pozvao redovnice Kćeri Božje ljubavi. „Mi na tim tragovima i temeljima i s istom ljubavlju prema Bogu i svakom čovjeku nastojimo i danas odgovoriti na sve izazove te dati svoj mali doprinos da bi ljudi u ovoj zemlji nakon svih nemilih događaja ponovno živjeli zajedno i sretno“, poručio je na kraju ravnatelj Zubak pozivajući sve koji su u mogućnosti, kako nekadašnje učenike i uposlenike, tako i sve dobročinitelje i prijatelje da dođu 5. listopada 2020. na proslavu srebrnog jubileja KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli. 

Zaključno se može kazati da je ovaj grad sretan što ima jednu ovakvu instituciju koja je kroz 25 godina gradila međuljudske, međunacionalne, društvene i kulturne odnose te svojom čestitošću, znanjem i radinošću dala dodatni poticaj čitavoj zajednici.

Bogata baština sestara Kćeri Božje ljubavi

Društvene promjene s kraja 19. stoljeća rezultirale su činjenicom da su već 1883. u Tuzlu došle časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi.

Na prijedlog prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Stadlera, utemeljiteljica te družbe s. M. Franziska Lechner poslala je svoje sestre u Tuzlu. One su stigle 5., a već 17. prosinca počela je djelovati njihova škola u kući koju im je dala Općina. Nastava je bila na hrvatskom i njemačkom jeziku jer se doselilo dosta austrijskih obitelji pa je to diktirao duh vremena.

Broj đaka se stalno povećavao pa se početkom 1888. započelo s izgradnjom većeg i adekvatnijeg zdanja. Krajem godine izgradnja je završena te je kompleks nazvan Zavod Kraljice Sv. Krunice

Nemoguće bi bilo pisati o svim školovanim generacijama, darovima i napretku Tuzle koji je došao zahvaljujući tom zavodu koji je rastao. Nakon promjena 1918. Zavod je i dalje funkcionirao te je dočekao Drugi svjetski rat i bio 1944. oštećen u bombardiranju.

Dolaskom partizana 1945. sve prestaje. Unutra se nasilno uselila Državna učiteljska škola, a sestre su 1949. morale napustiti Tuzlu i skloniti se u 15-ak km udaljene Breške.

Kloster je srušen 1969. zbog oštećenja prilikom slijeganja tla te potresa, a na njegovu su mjestu izgrađene neke druge zgrade.

Početci katoličkog školstva u Tuzli

U tuzlanskom kraju, kao i na ostalim područjima Bosne i Hercegovine, a u usporedbi s ostatkom Europe, veoma je kasno organizirano školstvo u njegovu modernom obliku. Dok su katolici, ali i ostali građani BiH tavorili pod turskim jarmom, Stari kontinent je napredovao te je tako austrougarska vlast 1878. na prostoru onoga što će kasnije nazvati corpus separatum zatekla gotovo 97% formalno nepismenih ljudi.

Ipak nije sve bilo tako crno. Hrvatski su mladići, školovani unutar franjevačkih samostana, čak i za vrijeme Osmanlija odlazili na studije u Austriju, Italiju i Mađarsku, te vraćajući se kući, znanje prenosili drugima.

Tijekom 19. st. u Tuzli su postojali i aktivni pokušaji školovanja hrvatskih djevojčica, uglavnom po kućama pismenih gospođa. Već 1853. u Bosni je bilo desetak hrvatskih škola, a franjevci su željeli da svaka župa ima po jednu, a o tome su „pisali i u Carigrad i Beč“.