Mitološke životinje u Bosni i Hercegovini: Jeste li ikada vidjeli džudžana?

Od čudovišta iz Loch Nesa, preko Big foota i vampira, do zmajeva i morskih čudovišta, svako podneblje i ljudi koji ga nastanjuju imaju svoje mitološke životinje. Na tragu toga ni narodi u Bosni i Hercegovini ne zaostaju jer imaju, ipak ne planetarno popularna, svoja mitološka bića, džudžane i drekavce, a tu su i akrapi, bukavci te karakondžule...

Pojednostavljeno govoreći, mitologija obuhvaća skup fantastičnih priča i bića koja su manifestacija ili slikovita predstava ljudske mašte i potrebe da se metaforički objasne različiti fenomeni, opasnosti i pojave...

Mitološke životinje upozoravaju, ispravljaju te „savjetuju“ kako, npr., dijete ne smije ići samo u šumu, stoka ne treba biti bez nadzora ili zaštite, te da se ne treba naginjati nad bunarom ili ulaziti u mutno jezero...

U mitologiji moramo razlikovati dva pojma - entitete iz mašte, prošlosti ili legendi koja biološki ne mogu postojati (npr. križanje vrsta), te ona bića koja su tijekom godina „zamijenjena“ za neku stvarnu životinju ili izumrlu vrstu...

Na tragu te definicije, a kada se izbace babaroge, kučibabe i ostale personifikacije osobnosti ljudi, imamo na prostoru BiH skromnih sedam mitoloških životinja od kojih, naravno, prednjače  džudžan i drekavac.

Džudžana nitko nije vidio

Džudžan je, vjerojatno, najpoznatije mitsko stvorenje u Bosni i Hercegovini. Od davnina je to, posebice u selima i prigradskim naseljima, strašno biće koje napada kokoši i ostalu sitnu stoku te ih ubija. Džudžana nitko nije uspio vidjeti, a kamoli uhvatiti jer u narodu postoji mišljenje da se može provući i kroz najmanje rupe. Tako nikakve zamke ni ograde ne pomažu.

Velom tajne obavijena je ta mitska životinja koja predstavlja pravu opasnost u dječjoj mašti. U pričama odraslih, koji su je barem jednom čuli, džudžan je i prvak u brzom nestajanju s mjesta zločina.

Njega nitko nikad nije uhvatio, ni ubio, pokušali su ga trovati, ali bezuspješno. Ne zna se latinski naziv, nema ga u zoološkom vrtu, nikad nije fotografiran ili nacrtan. Neki kažu „nema ga k'o šaka“, a drugima je „velik k'o mungos“. Treći tvrde kako je to obična lasica, vrsta većeg miša. Ostali pričaju čak i kako leti...

O njemu se „previše“ zna, tako da se opet ništa zapravo i ne zna. On je klasični predstavnik mitološke životinje posebice za Hercegovinu, Dalmaciju, ali i ostale dijelove Hrvatske i BiH.

Jedno je jasno, životinje koje nanose štetu na stočnom fondu su stvarne, međutim kada je počinitelj nepoznat, ulogu krivca gotovo uvijek preuzima onaj dežurni - džudžan.

Drekavac je širok pojam

Drekavac je klasično biće iz mitologije Južnih Slavena. Vjerovanje o postojanju rašireno je među stanovnicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj te u Crnoj Gori. Naziv ovog stvorenja dolazi od glagola drečati (to jest vrištati). Riječ „drekavac“ se u nekim krajevima koristi kao sinonim vezan za sove. Lokalno može imati drugi naziv kao što su drekalo, krekavac, zdrekavac, zrikavac i ždrekavac.

Za drekavca se kaže kako pušta zastrašujuće zvukove (slične dječjem plaču, vučjem zavijanju, meketanju jarca, mijaukanju mačke ili kreštanju ptica) koje mogu oštetiti ljudima sluh ili dovesti do potpune gluhoće. Također se spominje kako ima velike oštre nokte na prstima koji su slični kandžama. Jako se plaši dnevne svjetlosti i pasa. Prema narodnom vjerovanju, naseljavaju jame, špilje, gore, šume, bare, rijeke...

Za razliku od džudžana, kojima nije pripisan nijedan napad na ljude, drekavcima to nije strano. Prema legendama, tko se kasno u noći zatekne u blizini groblja ili šume, susrest će se s drekavcem koji napada tako što „skače na leđa i svoju žrtvu tjera da ga nosi cijelu noć“. U blizini rijeka i jezera drekavci dave ljude. U nekim krajevima se vjeruje kako je drekavac vjesnik loših događaja.

Od podneblja do podneblja njegov izgled je veoma različit, od materijalne manifestacije umrloga, preko izobličenog psa koji hoda na dvije noge, dlakava čudovišta, do mješavina zeca, mačke i psa...

Karakondžula je mitsko biće Srba

Karakondžula je biće iz mitologije Južnih Slavena, koje je naročito zastupljeno kod Srba u Srbiji, BiH i Crnoj Gori te među Bugarima i Makedoncima. Ime ovog bića je pozajmljenica iz grčkog jezika i dolazi od riječi kalikanzaros ostvarenu preko turskog oblika karakonkolos. Ideja o ovom biću je došla iz Grčke.

Opisuje se kao žensko demonoliko biće s likom starice nakazna lica, svijetlim očima, velikim željeznim zubima i s rogovima. Karakondžule se jedino može susresti noću.

Anđama

Anđama je biće iz mitologije Južnih Slavena rašireno u dijelovima BiH, Srbije i Crne Gore. Naziv dolazi od turske riječi henđam što znači nered i metež. U mitologiji i narodnim predajama anđama se opisuje kao ružno čovjekoliko demonsko biće koje boravi u mraku i noću plaši ljude.

Bauk je vjerojatno medvjed

Još jedna u nizu mitoloških životinja je bauk, stvorenje kojim se najčešće plaše djeca. Koristi se i kao sinonim za pauke i ostale kukce. Ime je najvjerojatnije dobilo od glagola bauljati ili buljati, što predstavlja nespretan hod, pa mnogi misle kako je riječ o mitološkoj životinji koja je zamijenjena za običnog euroazijskog mrkog medvjeda.

Kada se opiše gdje bauk živi, može se potvrditi kako se vjerojatno mislilo na stvarnu životinju. Bauka možete „sresti“ u napuštenim kućama, rupama u zemlji te općenito tamnim mjestima u kojima čeka žrtve koje zgnječi, zdrobi ili odnese. Otjerati se može bukom i jakim svjetlom.

Akrap

Riječ je o mitološkom biću čije ime potječe iz turskog jezika, a označava škorpiona. Naziv je za mršavo i ružno čovjekoliko biće koje se skriva u mraku i noću plaši ljude.

U prenesenom značenju koristi se za imenovanje mršave i ružne osobe te za čovjeka koji mnogo koristi jezik za vrijeđanje drugih ljudi.

Bukavac, ni ptica ni lisica

Posljednja u nizu mitskih životinja se u narodnim predajama opisuje kao demonoliko biće sa šest nogu, koje je prekriveno sluzavom kožom, ima velika usta, dug rep i duge, zakrivljene i kvrgave rogove na glavi... Njegov urlik je jako glasan kojim plaši ljude. Živi u rijekama, barama, močvarama i jezerima. Jedino se može susresti noću kada izlazi iz vode i stvara strašnu buku (po čemu je i dobio naziv). Bukavac napada ljude i životinje koji se kasno u noći zateknu u blizini vode te ih davi.

Ova je mitska životinja vjerojatno kombinacija podvrste crvene lisice i ptice koja se zove nebogled, inače slična ponašanja koje love pored rijeka, močvara...

Zasigurno je da u lokalnim predajama triju naroda u BiH ima više od sedam mitoloških životinja, međutim ovdje smo naveli samo one najpoznatije ne želeći se ponavljati s opisima i imenima drugih, a sličnih ili istih.

Islamska država je poražena vojno, ali ne i kao ideja

O stanju u Mosulu, metropoli na rijeci Tigris, za agenciju SIR govorio je kaldejski katolički nadbiskup Mosula i Akre dominikanac mons. Michaeel Najeeb Moussa.

„Bez religijskoga dijaloga stanje u Mosulu neće se moći stabilizirati“, istaknuo je nadbiskup grada koji je dugo bio pod vlašću terorista Islamske države dodajući da osobito u kršćanskim zajednicama rane još nisu zacijelile i njihov je povratak na ognjišta zasjenjen strahom i nesigurnošću u budućnost.

Ministrica za izbjeglice je kršćanka

„Materijalna izgradnja Mosula pretpostavlja ponovnu obnovu ljudske zajednice, a ona pak počiva na jačanju bratskih odnosa između pripadnika različitih religijskih zajednica i etniciteta kakvi su stoljećima vladali u gradu“, upozorio je nadbiskup Moussa te progovorio o nedavnom susretu za posjeta Mosulu premijera Mustafe al-Kadimija i ministrice za izbjeglice Eve Faeq Yaqub Jabro, inače kršćanke. Nadbiskup je susret ocijenio vrlo pozitivnim te je stekao dojam da je vladi zaista stalo do ponovne izgradnje Mosula i doline Ninive te kršćanima želi zajamčiti sigurnost i napredak.

Istaknuo je da je stanje u drugom najvećem iračkom gradu, nakon Bagdada, vrlo različito. „Zapadni dio grada je u opsadi terorista opljačkan i razrušen, dok su istočne četvrti očuvane te se pučanstvo vratilo domovima ubrzo nakon oslobođenja u srpnju 2017. Obnova se odugovlači i zbog toga što su mnogi građani još uvijek pod utjecajem 'zloduha tzv. Islamske države'“, smatra nadbiskup istaknuvši da je ona „poražena na vojnom, ali ne i na ideološkom planu“.

Nadbiskup Moussa traži ozračje solidarnosti, bratstva i poštovanja zakona. „Opraštamo, ali ne možemo zaboraviti prošlost, počinjene pogreške ne smiju se ponoviti“, istaknuo je te dodao kako je premijeru jasno rekao da „kršćani traže jednaka prava koja imaju ostali irački građani, ne smije ih se tretirati kao građane drugoga reda, a Irak mora biti zdrava laička država“. Religija ne bi smjela uzrokovati podjele, već ujedinjavati s obzirom na vrjednote solidarnosti, mira i tolerancije.

Povratak u grad otežan

Opisao je kako povratak kršćana u Mosul dosad ide vrlo sporo: vratilo se tek 50-ak obitelji i „previše su traumatizirani terorističkim nasiljem, ostali su bez svega – domova, poslova, svih dobara i teško im je pomoći“.

Napomenuo je i to da se u sela i manje gradove u dolini Ninive kršćani vraćaju brže jer su tamo u tijeku mnogi projekti obnove međunarodnih kršćanskih i humanitarnih organizacija. Naglasio je dobar podatak kako su se s kurdskoga područja vratile dvije trećine izbjeglih kršćana, premda postoje još mnoge poteškoće.

Izraelske vlasti ukinule licencu protestantskom TV kanalu

Izraelsko Vijeće za kabelsko i satelitsko emitiranje suspendiralo je licencu kršćanskom evangeličkom televizijskom kanalu na hebrejskom jeziku zbog optužbi da „pokušava preobratiti židovsku djecu na kršćanstvo“.

Shelanu TV, koja je u vlasništvu matične tvrtke God TV, započela je krajem travnja emitiranje u Izraelu na kabelskoj mreži HOT.

Međutim, kanal se našao na meti optužbi za „pokušaje preobraćenja židovske mladeži na kršćanstvo“, što je zakonom zabranjeno u Izraelu. Komentari izvršnog direktora kanala Warda Simpsona o „važnosti privlačenja ljudi na kršćanstvo“ također su doprinijeli žestokim kritikama.

Na to je posebno utjecao tadašnji izraelski ministar komunikacija David Amsallem koji je zaprijetio gašenjem kanala pri čemu se čekalo da Vijeće preispita potpisani ugovor.

Na kraju je kompaniji HOT upućena obavijest da je licenca oduzeta jer se „Shelanu TV obraćao Židovima kao svojoj ciljanoj publici, a ne kršćanima u Izraelu“, zapisano je u dozvoli za emitiranje.

Poticanje promjene religije u Izraelu nije nezakonito, ali zakon sprječava preobraćenje maloljetnika bez nazočnosti ili pristanka roditelja, što je i bilo izgovorom za ukidanje licence.

Dan spomena nasilja nad kršćanima diljem svijeta

U Rumunjskoj je 16. kolovoza proglašen Danom spomena na nasilje nad kršćanima diljem svijeta. Tada će najvažnije vladine zgrade, palače i kulturni spomenici u Bukureštu i regionalnim središtima biti crveno osvijetljeni u znak solidarnosti s progonjenim kršćanima.

Odluku o uvođenju novoga nacionalnoga dana donio je Zastupnički dom Parlamenta.

O obilježavanju novoga nacionalnog dana i stradanja kršćana u prošlosti i sadašnjosti pisat će i svjetovni mediji. Taj je nadnevak istodobno i spomendan mučenika Brancoveanua kojeg je 1992. proglasila Rumunjska Pravoslavna Crkva.

Inače, vlaškoga plemića Constantina Brancoveanua i četvoricu njegovih sinova pogubile su 1714. osmanske vlasti na temelju lažne optužbe.

Rumunjsku se danas ne može naći u rubrici Križnim putem kršćana danas, međutim njezina je povijest protkana brojnim mučenicima zbog vjere. Napomenimo samo biskupe-žrtve komunističkog režima u razdoblju od 1950. do 1970., riječ je o: Valeriu Traianu Frențiu, Vasileu Aftenieu, Ioanu Suciu, Titu Liviu Chinezu, Ioanu Bălanu, Alessandru Rusu i Iuliu Hossu. Radije su dali svoje živote za Katoličku Crkvu i zajedništvo s Papom, umjesto da izdaju svoju vjeru.

Papa Franjo proglasio ih je blaženim 2019.

Iz genocida u Srebrenici nisu naučene lekcije

Početkom srpnja nekako se uvijek u sjećanje vraćaju nadgrobni spomenici iz Potočara te događanja iz zaštićene zone UN-a u ljeto 1995. Upravo je to bio povodom u ljeto 2020. da razgovaramo s mladom osobom koja živi u radi u tome gradu, Ahmom Mehmedovićem, pripravnikom u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari...

Ahmo Mehmedović je rođen u listopadu 1995., što znači da je bio u utrobi svoje majke koja je trudna i s troje male djece spas pronašla u UN-ovoj bazi u Potočarima. On je sretan jer mu je i otac, u koloni koja se šumom domogla Tuzle, preživio genocid.

Kada je krenuo povratak vratili su se u Bostahovine, rodno selo njegova oca, gdje su nastavili živjeti. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Srebrenici, a Filozofski fakultet, odsjek za historiju, u Tuzli.

S njim smo razgovarali o Srebrenici općenito, njezinoj budućnosti te mogućnostima pomirenja...

 

Poštovani, što nam poručuje Srebrenica 25 godina poslije genocida? Je li svijet naučio lekciju ili je već zaboravio?

 

Srebrenica nam poručuje mnogo. Pitanje je čujemo li je ili možda da budem precizniji,  želimo li čuti. Drugi dio Vašeg pitanja je ključan u svemu tome. Učili smo kroz historiju, a i danas ćemo često čuti tu krilaticu, posebno od starijih ljudi koji su preživjeli genocid, da se više nikad i nikome ne ponovi Srebrenica.

Smatram da nije dovoljno reći tih nekoliko riječi. Potrebno je uraditi sljedeće stvari. Posebno oni koji se nalaze na pozicijama onih koji su zakazali u srpnju 1995. Nije dovoljno samo reći da je to bila velika greška i onda ništa ne poduzeti da se takve stvari više ne događaju, a svjedoci smo svakog dana da se one ipak dešavaju. Tako da se bojim da iz genocida u Srebrenici nisu naučene lekcije, a ono što me još više plaši je to da ukoliko je neka bila bar dijelom naučena da se počela zaboravljati. Ljudi brzo uče, ali brzo i zaboravljaju. Dvadeset i pet godina ipak je dugo razdoblje. Međutim, kada su ovakve stvari u pitanju zaborav ne bi smio imati mjesta. Štoviše, o genocidu bi se iz godine u godinu trebalo što više pričati kako bi se došlo do adekvatnijih rješenja za njegovu prevenciju.

 

Kako živi i diše grad Srebrenica i čitava općina?

 

Svjedoci ste zajedno sa mnom, barem putem medijskih izvještaja iz ovog grada, da svake godine pred obilježavanje godišnjice genocida neko želi uraditi kontaminaciju zraka koji dišemo lijepljenjem plakata ratnih zločinaca ili nekim drugim načinom negiranja genocida i glorifikacijom ratnih zločinaca.

E, sad zamislite kako većina ljudi koja živi ovdje i kojima su ubijeni najbliži članovi obitelji, koji su i sami preživjeli sve strahote srebreničkog genocida, kako žive i dišu.

 

Prema Vašem mišljenju, koji je najveći problem ovoga grada i njezinih stanovnika danas?

 

Problem je što je ova općina prvo Dejtonskim mirovnim sporazumom ostala u sastavu entiteta koji je počinio genocid nad nedužnim ljudima i što se i nakon silnih presuda o genocidu nije donio ili nametnuo zakon o posebnom statusu ove općine. Jedino tada bi se moglo govoriti o nekom napretku i prosperitetu. Ovako smo jedna od najnerazvijenijih općina u Bosni i Hercegovini i jedna od općina s najmanjim brojem stanovnika. Odlaze i stari i mladi.

 

Genocid u Srebrenici je jedno od najvećih masovnih ubojstava u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Veliki broj ubijenih mislilo je da imaju spas u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, međutim izigrani su... Što je grad Srebrenica danas za Europu i svijet?

 

Ne bih želio nikoga uvrijediti, ali želim kazati istinu. O Srebrenici se samo priča u srpnju. Od srpnja do srpnja i tako godina za godinu. Za prethodno pitanje i njegovo rješavanje upravo su Europa i svijet trebali insistirati zbog postulata osnovnih ljudskih prava koja su ovdje prekršena i koja se jedino posebnim statusom ovog grada mogu povratiti. To je minimum koje su velike europske i svjetske političke sile morale ili trebaju uraditi.

Po mom mišljenju Europa i svijet su malo uradile, a npr. danas Srebrenicom upravlja čovjek koji negira genocid.

 

Recite nam, kako vi Srebreničani gledate, na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

 

Glavni krivci su nalogodavci i izvršioci genocida. Sporedni krivci su oni koji su trebali štititi stanovništvo u Srebrenici, a nisu. Valjda je to jasno svima nama. Imamo i sudske presude koje to potvrđuju ili bar ih osobno tako razumijem. Konkretno mislim na presudu obitelji Nuhanović i Mustafić protiv UN-a odnosno Nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a.

 

Svjedoci smo, blago rečeno, čudnih odluka Haaškog suda u vezi s ratnim zločinima u BiH, i to nakon zakašnjelih maratonskih suđenja. Što mislite kakav je odnos tog suda prema žrtvama i preživjelima u Srebrenici? Jesu li realne dosadašnje kazne koje je Haaški sud izrekao odgovornima za zločine u Srebrenici?

 

Svakako da su presude nerealne i nekada izgledaju ponižavajuće za žrtve. Nikakve presude bilo kojeg suda, pa i onoga u Haagu, ne mogu imati potpunu satisfakciju za obitelji žrtava jer njihove najmilije više nitko ne može povratiti. Međutim, većim i rigoroznijim kaznama za ratne zločince poslala bi se nedvojbeno snažnija poruka njihovim sljedbenicima da odustanu od njihovih ideja i zaborave na mogućnost eventualno novih sukoba na ovim prostorima. Jedino tako bi i žrtve bile malo mirnije, a cijelo okruženje mnogo sigurnije.

 

Kako komentirate izjavu načelnika Srebrenice Mladena Grujičića od prije nekoliko godina koji je ustvrdio kako nikad neće reći da je u tom gradu počinjen genocid? Kasnije je bilo određenih njegovih fotografija s kokardama?

 

To je pitanje trebala riješiti Međunarodna zajednica u BiH odnosno njezini predstavnici. Očigledno je da se predstavnici tri konstitutivna naroda u BiH ne mogu složiti u vezi s tim jer cijelo rukovodstvo srpskog naroda i pored 50 presuda za genocid i danas isti negira. Donošenjem zakona o negiranju genocida i zakonom o posebnom statusu općine Srebrenica pod okriljem države BiH riješili bi se mnogi problemi i krenulo naprijed.

Da ne budem subjektivan sami se stavite u naš položaj i zamislite kako to izgleda, posebno majkama kojima se ubijeni muževi i djeca, a one moraju otići kod takvog načelnika i potražiti neku pomoć.

 

Prema vašem mišljenju, u kontekstu svih problema koje ima BiH (npr. nezaposlenost, iseljavanje...), kakva je budućnost Srebrenice kao grada i samih Srebreničana?

 

Neizvjesna. Možda je ova riječ sasvim dovoljna za odgovor na Vaše pitanje.

 

Uposlenik ste Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari... Možete li nam izdvojiti trenutno najbitnije projekte kojim se bavite u svom poslu?

 

Dolaskom novog direktora Memorijalni centar Srebrenica-Potočari pokrenuo je niz projekata. Neke realiziramo sami, a neke u suradnji s drugim institucijama, udruženjima i organizacijama. Izdvojio bih samo neke: snimanje 100 priča s osobama koje su kao djeca preživjeli genocid; prikupljanje osobnih predmeta žrtava genocida; prikupljanje fotografija žrtava genocida; prikupljanje arhivske građe i kreiranje vlastite arhive; prikupljanje knjiga za biblioteku MC...

 

Završili ste fakultet u Tuzli... Sigurno ste imali više poslovnih opcija u tom gradu, zbog čega ste izabrali Srebrenicu?

 

Iskren da budem teško je danas doći do posla. Mada nisam razmišljao da ostanem u Tuzli. Tu mi je obitelj, dugo godina sam ovdje i želim dati svoj doprinos u razvoju ove sredine. Volio bih ostati ovdje i raditi u instituciji u kojoj danas radim. To je velika odgovornost ali i izazov za mene kao mladu osobu.

 

Na kraju intervjua možemo li govoriti o pomirenju?

 

Ja sam uvijek za pomirenje i nemam problem s tim. Oni koji slijede politike koje su dovele do genocida u ovom gradu i etničkog čišćenja trebaju preuzeti odgovornost, priznati genocid i biti nositelji aktivnosti koje će voditi ka pomirenju i suživotu.

Nažalost, to je dug proces i kod nas on izgleda još uvijek nije počeo.

Tamo gdje je stolovao posljednji bosanski kralj

Povijest... Zasigurno prva riječ koja pada na pamet kada se spomene grad Jajce je duga i zanimljiva historija ovoga podneblja gdje „svaki kamen ima svoju priču“. Nije to bez razloga jer je čitav taj kraj jedno od ključnih mjesta bosanske prošlosti koju se danas počesto iskrivljuje i prilagođava dnevnoj politici...

Na ušću rijeke Plive u Vrbas smjestio se kraljevski grad Jajce te franjevački samostan i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije koja, mnogi i ne znaju, za razliku od 10-ak kilometara udaljenog „vrhbosanskog“ Podmilačja, pripada Banjolučkoj biskupiji.

Grad poznat od davnih vremena danas je mjesto koje je, osim po starogradskoj jezgri i zaista velikim prirodnim ljepotama, čuvar počivališta posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića čiji se ostatci nalaze u muzeju u sklopu franjevačkog samostana Sv. Luke.

Upravo nas je taj podatak nagnao da malo prilagodimo naše zamišljene reportažne putove te pobliže upoznamo i ovo mjesto koje nam se, prvobitno, nije nalazilo na novinarskoj ruti.

Kulturno i povijesno blago na svakom koraku

Svoj smo hod po gradu započeli pješice, kao pravi turisti, od za nas bezimenog „plavog“ mosta koji spaja dvije obale Plive, nedaleko od kojeg Vrbas, „pojačan“ akumulacijom vode iz Plivskog jezera postaje velika rijeka kakvu znamo. Iako su nam cilj bili župna crkva i samostan u gradu, nismo mogli biti „slijepi“ na ostale znamenitosti.

Slika Jajca, s magistrale, koja je nadahnuće umjetnicima, marketinškim stručnjacima ili jednostavno mjesto za fotografiranje prolaznicima koji nemaju vremena svratiti, u osnovi sadrži tri glavna obilježja ovoga grada. Naravno, prvo je nezaobilazna tvrđava koja se kao čuvar izdiže iznad okolnih zdanja te svojim zidinama grli staru jezgru; drugo je crkva Sv. Marije s tornjem Sv. Luke koja je, kao nacionalni spomenik, nažalost nedavno postala međureligijskim „prijeporom“ u gradu i čitavoj državi; te Plivini vodopadi za koje kažu da spadaju među 12 najljepših na svijetu. Još kada se k tomu doda činjenica kako je ovo jedan od rijetkih vodopada (kažu u svijetu) koji se zapravo nalazi u samom središtu većeg grada, turistička „cijena“ raste.

Zanimljivo je i to što je ovo mjesto, zajedno sa svojim žiteljima kroz povijest, ali i danas, gotovo u savršenosti spojilo stari dio grada s modernim građevinama. Hodajući ulicama, točno se mogu prepoznati „skokovi“ između stoljeća, međutim nakaradnosti, novotarija i arhitektonskih vratolomija (kao npr. u dijelovima Sarajeva) nema.

Veličanstven vodopad

Prvo odredište bio je veličanstveni vodopad (cijena ulaska na plato je 4 KM) koji je, prema procjenama, prirodnim djelovanjem vođenim Božjom rukom nastao prije 50 000 godina. Nemoguće je proći tim dijelom ceste koja vodi kroz Jajce, a da se ne zastane i ne divi ovoj ljepoti. Jajce se mijenjalo kroz prošlost, mijenjale su se vlasti, sastav pučanstva, politička uređenja, ali vodopad stoji isti, ili skoro isti, s obzirom da je u modernom vremenu dio vodene mase iskorišten za gradski vodovod, te su sporedni vodopadi smanjeni ili presušili. No, kako smo čuli, postoje inicijative da se to ispravi.

Katakombe i crkva Sv. Marije sa zvonikom Sv. Luke

Poslije vodopada krenuli smo dobro urađenim i popločanim kamenim stazama i stepenicama te vrtovima ka središtu starog grada i naišli na katakombe koje se nalaze unutar gradskih zidina, kod Medvjed kule. Spomenik je zapravo podzemna crkva isklesana u živoj stijeni. Naime, u razdoblju krajem 14. i početkom 15. st. vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić isklesao je katakombe kao mjesto posljednjeg prebivališta njegove obitelji.

U predvorju na zidovima stijene nalaze se nedovršeni reljefi Hrvoja i njegova grba, te isklesana ženska figura s ljiljanima u ruci, simbolom (moralne) čistoće. Iz predvorja se ulazi u crkvu građenu u romaničkom, a zasvođenu u gotičkom stilu. Samo bi se o ovome zdanju moglo mnogo više pisati, međutim vrijeme za susret sa župnikom je polako istjecalo te smo krenuli ka obližnjoj crkvi Sv. Marije.

Godina gradnje nije poznata, ali arheološki podatci govore da je na ovom mjestu u 12. ili 13. stoljeću postojala crkva u romaničkom stilu, koja je poslije pregrađena u gotičku, najvjerojatnije oko 1410.

U njoj su se, između 1459. i 1463., čuvale moći (relikvije) Sv. Luke Evanđelista što ih je u miraz donijela kraljica Mara, kći srpskog despota. U crkvi Sv. Marije, uz nazočnost velika broja vlastele, okrunjen je 1461. posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) primivši krunu od izaslanika pape Pija II.

Nakon definitivnog osvajanja Jajca 1527. Turci su crkvu Sv. Marije pretvorili u džamiju, a toranj Sv. Luke u minaret. Džamija je nekoliko puta bila zahvaćena požarom, a od posljednjeg takvog 1832. nije bila u funkciji.

Ostatak munare skinut je 1888. prilikom posjeta princa Rudolfa Habsburškog Jajcu, dok je temeljita popravka izvršena između 1949. i 1953. Danas je toranj Sv. Luke jedini u širem području potpuno sačuvan kampanil (zvonik izgrađen bez izravne veze s crkvom), a spomenikom kulture proglašen je još 1892.

Zanimljivo, nakon pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1463.) kraljica Mara sa sobom je ponijela relikvije koje su se nakon mnogih nezgoda našle u Mlecima gdje su dočekane s velikim slavljem. Moći se sada nalaze u sakristiji jedne crkve u San Gobbeu (Italija) u drvenom sarkofagu ukrašenom reljefom krilatog vola, simbolom Sv. Luke. Bilo je pokušaja prije 50-ak godina za vraćanjem relikvija, ali na tome je stalo.

Danas se ostatci crkve Sv. Marije i zvonik Sv. Luke u Jajcu ubrajaju u veće spomenike duhovne kulture Hrvata u Bosni i Hercegovini i svjedoče o njihovoj stoljetnoj nazočnosti na ovom tlu.

Središte grada i stambeni objekti

Krenuli smo dalje, vođeni navigacijom za pješake, ka župnoj crkvi, međutim nismo mogli zanemariti Saračevu kuću (Šarenica) koja predstavlja primjer austrougarske arhitekture grada Jajca. Smještena je u južnom dijelu grada, u neposrednoj blizini tornja Sv. Luke i crkve Sv. Marije. Izgradio ju je ondašnji jajački posjednik Suljaga Sarač za stan svoje obitelji. Kuća je tipičan primjer ljepote austrougarske arhitekture, a dobila je naziv zbog svoje fasade.  Saračeva kuća, zajedno s Prvom osnovnom školom i Zgradom financija koje su nedavno renovirane, čini nacionalni spomenik.

Ne možemo zaobići dio naše zajedničke nesretne povijesti rađanja komunizma na ovom prostoru. Tako je u Saračevoj kući 1943. bilo sjedište Agit Propa CK-a KPJ-a i u njoj je Moša Pijade osnovao prvu telegrafsku agenciju nove Jugoslavije – TANJUG.

Ulice grada žurno se uređuju, ljudi ne nedostaje, ali kako smo čuli, zbog koronavirusa mnogo ih je manje nego prošle godine u isto vrijeme. Usput se u središtu može vidjeti spomenik poginulim bojovnicima HVO-a i HV-a s velikim križem te džamija Esme sultanije ili Čaršijska džamija, kažu jedina koja nosi ime po ženi, a proglašena je nacionalnim spomenikom BiH.

Izlaskom iz zidina prešli smo u moderni stil gradnje u Jajcu sa stambenim blokovima i nenapadnim privatnim kućama te spuštajući se, došli na naše odredište gdje nas je čekao župnik fra Vinko Marković sa suradnicima.

Župa u kojoj je uspio povratak

Danas župa Uznesenja BDM-a ima više od 4 600 župljana u 1 712 obitelji. Osim grada pripadaju joj i naselja: Barevo, Borci, Bulići, Carevo Polje, Donja i Gornja Klimenta, Lučina, Donje i Gornje Mile, Peratovci, Prudi, Rika i Vrbica. U župi postoji područna crkva Srca Isusova u Barevu, izgrađena 1988., porušena 1992. i sada obnovljena.

Može se reći kako je u jajačkom kraju uspio povratak jer se vratilo oko 8 000 vjernika, ali iseljavanje, nerađanje te izumiranje dovelo je da se ta brojka za 25 godina prepolovi. Inače, za vrijeme posljednjega rata, točnije u jesen 1992. kada su srpske formacije osvojile ovaj grad, crkva je miniranjem potpuno srušena, a vjernici protjerani. Nakon trogodišnje okupacije Jajce je 1995. oslobođeno i ubrzo zatim započeo je i povratak. Među prvim povratnicima bili su franjevci.

Kako je crkva bila potpuno srušena, pastoralni rad odvijao se u teškim uvjetima. Svete mise i sakramenti slavljeni su u prizemlju osnovne škole te se potom preselilo u drvenu kapelicu koja je podignuta između samostana i vjeronaučne dvorane.

Već 2001. započela je gradnja nove crkve, a kamen temeljac blagoslovio je 16. travnja  banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, dok je godinu dana kasnije uređena i blagoslovljena kripta za liturgijska slavlja. Bogoslužno zdanje je svoj konačni oblik dobilo u ljeto 2003. kada je pokriveno bakrom. Iako se ima još raditi na fasadi, a interijer može biti uljepšan nekim detaljima, možemo reći da je veliki dio posla urađen.

U usporedbi s drugim župama Banjolučke biskupije, ali i Vrhbosanske nadbiskupije, Jajce je velika župa, stoga i ne čude statistički podatci prije pandemije koronavirusa čiji je utjecaj na župne statistike nemilosrdan.

„Prošle je godine bilo 46 krštenih, a ove, do 18. lipnja, samo četvero. U istom razdoblju 2019. preminulo je 66 osoba, a u prvoj polovici ove godine 33. Vjenčanih je bilo 36 parova, a zbog pandemije 2020. samo jedan par. Neka su vjenčanja trebala biti, ali su ili otkazana ili su ponovni termini utvrđeni tijekom ljeta“, ustvrdio je na početku fra Vinko davši nam brzinsku „osobnu kartu“ njegove župe na kojoj djeluje tek godinu.

Ova kratka izjava dovoljna je da se vidi kako je koronavirus uspio naštetiti pastoralnim aktivnostima.

U župi Jajce i samostanu žive i djeluju petorica fratara te dvije časne Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina koje rade u pastoralu i predaju vjeronauk. Također, i dva laika predaju vjeronauk u školi.

Vjerski život i povijest

Što se tiče samoga vjerskog života, on je uobičajen i tradicionalan. Obilježavaju se prvi petci, mlade nedjelje, put križa koji je posebice popularan te listopadske i svibanjske pobožnosti.

„Ove su godine svibanjske pobožnosti zbog korone odmah 'zakazale', ali prošlih godina uvijek su bili nazočni vjernici, njih 50-ak, kako na krunici, tako i na misi. Imamo i župni i školski vjeronauk. Posebice se radi s prvopričesnicima i krizmanicima. Također organiziramo susrete framaša petkom koji su uključeni u programe župe, nadbiskupije i provincije. Župni i školski vjeronauk se odvijaju normalno“, rekao nam je župnik napominjući da nedjeljom slave pet misa, od kojih je jedna na filijalnoj crkvi, a sudjeluje oko 1 500 vjernika u prosjeku.

„Imamo dječji zbor koji svake nedjelje u 9:30h animira euharistiju pjevanjem. Veliki zbor nastupa na pučkoj, dok pod večernjom svetom misom pjevaju framaši. Imamo u župnom ekonomskom te pastoralnom vijeću 11 članova, a neki su u obama“, rekao je fra Vinko. Potom smo se „odvojili“ od današnjeg vremena i uronili u razdoblje stare župe Jajce koja je stara koliko i grad, više od šest stoljeća.

U 15. i 16. st. postojali su franjevački samostani u Jajcu i Jezeru. Kad su Osmanlije porušili crkvu Sv. Katarine i franjevački samostan, a crkvu Sv. Marije pretvorili u džamiju, franjevci su sjedište našli izvan grada, u Lučini i Kozluku, na desnoj obali Vrbasa.

Župna crkva građena je od 1866. do 1886., a obnovljena je 1973. Kako smo već rekli, ona je srušena 1992.

Na devet grobalja ove župe postoje kapelice: Sv. Marka na gradskom groblju u Jajcu; Sv. Matije u Borcima; Sv. Filipa i Jakova u Buličima; Sv. Leopolda Mandića u Carevu Polju; u Lučini; u Donjim Milama; Sv. Florijana u Gornjim Milama; Presvetoga Trojstva u Rici i kapelica Duha Svetoga u Vrbici.

Puls vjernika

Poslije župnika razgovarali smo s vjernicima, i to s prakaraturom Rudolfom Petrovićem, umirovljenikom i ocem šestero djece. On je član župnog i pastoralnog vijeća, a radni vijek je proveo u gradu te jedno vrijeme s nekadašnjim gigantom Hidrogradnjom u Iraku. Što se tiče suradnje sa župnicima, ističe kako stoji na raspolaganju svim svećenicima i da se trudi pomoći koliko može, te se nada da su oni zadovoljni.

„Život u ovom gradu ovisi o prohtjevima. Što koliko tko želi... Od moje djece jedno je u Zagrebu, a sin je nedavno otišao u Austriju. Ostali su svi ovdje. S normalnim radom se može pristojno živjeti. Mogu i ja poželjeti bolji auto pa bih otišao raditi u Njemačku ili Austriju“, rekao nam je Rudolf napominjući da su to dvije zemlje u koje Hrvati iz Jajca najradije idu. Dodao je i to da misli kako svi oni koji žele napustiti grad, perspektivu prije Austrije ne vide. Također dodaje kako polovica svih onih koji odu imaju potajnu želju vratiti se, ali sve ovisi kako se tko snašao.

Potom smo razgovarali s arheologom Franjom Leovcem, kustosom u Franjevačkom muzeju u Jajcu i članom ekonomskog i pastoralnog vijeća u župi. On završava magistarski studij arheologije u Sarajevu.

„Na studij nakon srednje škole iz Jajca ide oko 200 studenata, barem sudeći prema stipendijama, tu je 100-tinjak Hrvata. U većini slučajeva svi koji odu studirati dobiju stipendije od Općine. Nažalost, tih 100 KM je mala suma s obzirom na cijene studiranja koje su zaista visoke. Mogu reći da je s obzirom na sve, studiranje u Hrvatskoj jeftinije. Budući da su kriteriji za polaganje državne mature pooštreni te mnogi ne uspiju upisati željeni studij u Hrvatskoj, tako najviše studenata iz Jajca krene za Mostar, Sarajevo i Banju Luku. U posljednje vrijeme aktivna je i Tuzla zbog zdravstvenog studija koji je popularan među framom u Jajcu“, rekao nam je Franjo naglašavajući kako su mladi u ovom gradu veoma aktivni i odazivaju se na mnoge pozive.

Muzej i počivalište posljednjega kralja

Zatim nas je proveo pola sata kroz impozantni muzej koji se nalazi u sklopu samostana. Ovdje se zaista može toliko toga vrijednog vidjeti. Tu je etnološka zbirka sa starim fotografijama tijekom 20. st., nošnja pojedinih naroda ovoga kraja, izgled kuća i zadruga. Arheološka zbirka nudi različite iskopine iz povijesti kroz različite kategorije i vremena, graditeljstvo i arhitekturu, srednjovjekovno oružje... Neizostavna je i sakralna zbirka nabožnih predmeta i artefakata iz prošlosti. Na kraju hoda kroz muzej došli smo do kraljeve sobe u kojoj se čuva sarkofag posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Riječ je o kosturu kojeg je 1888. iskopao Ćiro Truhelka. Obezglavljivanje posljednjeg bosanskog kralja simbol je propasti srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.

U prostorijama samostana nalazi se više vrijednih umjetničkih djela. Od starijih slika najvrjednija je slika Sveta Obitelj sa Sv. Ivanom Krstiteljem iz 17. st. od nepoznatog italo-grčkog majstora. Od suvremenih slikarskih ostvarenja značajan je bio niz tema iz Kristova života, što ih je u samostanskoj blagovaonici izradio ak. slikar Mirko Čurić. Samostanska riznica posjeduje mnogo predmeta kulturno-povijesnog i umjetničkog značenja. Prije svega, to su predmeti praktične crkvene namjene kao što su kaleži, monstrance, crkveno ruho itd. Posebice se ističu kasnogotički srebrni kalež iz 15. st., barokna srebrna monstranca (pokaznica) iz prve polovice 18. stoljeća, klasicistički srebrni kalež iz 1787.

Jajački samostan posebno je bogat antičkim, starokršćanskim i srednjovjekovnim arheološkim spomenicima, a u muzeju samostana nalazi se i mala etnografska zbirka. U sklopu samostana je i knjižnica koja posjeduje djela iz povijesti, filozofije, teologije i književnosti, te niz domaćih i stranih časopisa i listova iz austrougarskog i novijeg doba. U njoj se čuvaju i vrijedni rukopisi kao što je kronika samostana, te matične knjige iz prve polovice 18. st.

Života ovdje ima!

Zbog poslovične kratkoće vremena koje smo imali na raspolaganju, uskoro smo se, opremljeni s nekoliko brojeva lista ovdašnjeg samostana pod imenom Vjesnik, oprostili od sugovornika.

Možda smo bili opčinjeni jednim danom u ovom mjestu. Putnici inače nemaju predstavu kako je živjeti u manjem gradu bez obzira na njegov turistički potencijal. Istina, u Jajcu nema sve ono što bi ljudi željeli, pogotovo mladi, ali gdje svi imaju sve što žele?

Gradirajući probleme ovoga podneblja i čitave države, zaključili smo kako je prije korone bilo ljepše. Znači ono vrijeme prije godinu i više nam je tada bilo „loše“ te su se ljudi iseljavali, a danas to isto vrijeme smatramo dobrim jer su ulice i crkve, muzeji, koncerti, ulice bile pune ljudi i života.

Kada se sve pogleda, može se shvatiti kako Jajce može ponovno biti ugodno mjesto za život koje, uz svoju prošlost i sadašnjost, ima i budućnost. Samo da pandemija prođe, doći će opet turisti.