Natpise s Deset Božjih zapovijedi zamijeniti citatima predsjednika

Kršenja vjerskih sloboda, uključujući ponekad i prisilna zatvaranja, nasilje, pa čak i progone cijelog pučanstva, nisu novost stanovnicima Kine koji se izjašnjavaju pripadnicima određene religije. Međutim Komunistička partija uvijek ide korak dalje i šokira. 

Neovisno je li riječ o budizmu, kršćanstvu ili islamu, kineske vlasti pod vodstvom predsjednika Xija Jinpinga provode sinizaciju religija – prisilnu kulturnu asimilaciju u vidu prihvaćanja kineskog jezika, simbola ili kineskog nacionalnog identiteta. To, naravno, uključuje i prihvaćanje vrijednosti te nadzor Komunističke partije Kine i njezina vođe.

 Uklanjanje Boga iz priča za djecu

Pritom komunistički dužnosnici u tome postaju sve kreativniji. Nakon što su nedavno           budistički kip zamijenili divovskim čajnikom te izbacili riječ Bog iz Djevojčice sa žigicama i drugih književnih klasika u školama, službenici su naredili protestantskim zajednicama provincije Henan uklanjanje natpisa s  Deset Božjih zapovijedi.

Vlasti su najprije u jednoj protestantskoj crkvi tražili uklanjanje prve Božje zapovijedi, da bi im uskoro zasmetalo svih deset. U prefekturi Luoyang iz gotovo svih bogomolja koje pripadaju Državnoj Protestantskoj Crkvi (Three-self) maknuli su plakate s Deset Božjih zapovijedi zamijenivši ih citatima predsjednika Jinpinga.

Inače Three-self domoljubni je pokret i najveća protestantska zajednica u Kini pod patronatom države. Prema podatcima, imaju oko 23 milijuna vjernika.

Izraz Three-self dolazi od istoimene formule protestantskih misionara prema kojoj djelovanje, održivost i rast vjerske zajednice treba prepustiti pripadnicima lokalnog naroda. Formula je zasnovana na trima načelima: samoupravljanju, samoodržavanju i samorasprostranjivanju.

Neki vjernici i pastori odbili su implementirati naredbe o uklanjanju Božjih zapovijedi zbog čega su komunističke vlasti zatvorile nekoliko crkava. Pritom su vjernicima prijetili stavljanjem na „crnu listu“ (što za posljedicu ima, između ostalog, ograničenje kretanja te mogućnosti školovanja i budućeg zaposlenja za njihove potomke) ako nastave s protivljenjem.

„Morate biti potpuno poslušni Partiji. Morate učiniti što god vam Partija naredi. Ako se tome usprotivite, vaša će crkva biti odmah zatvorena“, poručile su kineske vlasti.

Prema iskazima svjedoka, jedna od poruka koja je zamijenila Deset Božjih zapovijedi dolazi iz govora koji je Xi Jinping navodno uputio na radnom sastanku Odjela rada Ujedinjene fronte 18. svibnja 2015.: „Temeljne socijalističke vrijednosti kineske kulture pomoći će u apsorbiranju različitih religija u Kini. Podržite religijske zajednice u interpretaciji vjerskih misli, doktrina i učenja u skladu s potrebama progresa. Odlučno branite od infiltracije zapadne ideologije te se savjesno oduprite utjecaju ekstremističke misli.“

Partija bi da bude kao Bog

Jedan od pastora Državne Protestantske Crkve izjavio je kako Komunistička partija Kine sustavno uništava Three-self zajednice nagrizajući kršćansko učenje.

Prvo zabranjuju plakate s kršćanskim porukama, zatim ruše križeve te naređuju isticanje državnih zastava i „temeljnih vrijednosti socijalizma“. Potom postavljaju sustav nadzora kako bi nadgledali vjerske aktivnosti, da bi na kraju zamijenili Deset Božjih zapovijedi govorima predsjednika Xija Jinpinga, opisao je pastor.

„Krajnji cilj Komunističke partije je da 'postane Bogom', jer to je ono što Sotona oduvijek radi“, rekao je jedan pastor.

Kad se ispeče zanat, ništa nije teško skuhati

Mnogi će reći kako nema dobre i kvalitetne institucije bez kuhinje u kojoj mora biti dobar chef. Zato smo u povodu 12. rođendana Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., 2019. odlučili zaviriti u prostorije gdje se spremaju jela, ponekad i za nekoliko stotina ljudi, te razgovarati s glavnim kuharom Petrom Škrabom…

 

Jedna stara misao o kulinarstvu kaže da ta profesija mora podrazumijevati američku temeljitost, francusku umjetnost, njemačku pedantnost i čistoću te arapsku gostoljubivost. Također, kuhar mora biti dobar znalac širokoga spektra voća, povrća, začina, umaka…, a kada je sve to svladao, on na kraju mora biti pažljiv, brz, točan i veoma inventivan…

Prilika za učenje

Kako bismo ustvrdili je li to točno, pričali smo s Petrom koji je rođen 1992. u Gornjem Vakufu  - Uskoplju. Nakon što je u svom rodnom mjestu završio Srednju ugostiteljsku školu, smjer kuharstvo, najprije je radio u kafiću, te potom na svadbama i sličnim događanjima.

Jedno je vrijeme razmišljao o odlasku u Njemačku, a u međuvremenu je čuo da u NCM-u u Sarajevu traže kuhara.

Došao je s preporukama 2016., i ostao te već tri godine svojim kulinarskim umijećem uveseljava djelatnike Centra, ali i djecu vrtića Anđeli čuvari koji djeluje u njegovu sklopu. Osim toga, nisu se požalili ni poznati gosti i uzvanice koji se zateknu na nekom od brojnih događanja koje organizira NCM Ivan Pavao II.

„Došao sam tu i probao. Pružila mi se dobra prigoda za učenje i stjecanje novih znanja. Dosta stvari sam svladao, usavršio posao i kako sam vidio da je okruženje dobro, a kolege sjajne, odlučio sam ostati“, ustvrdio nam je zadovoljno Petar na početku razgovora.

Kuhao za 1 000 ljudi i ispekao 2 400 ćevapa

Razgovarajući o kulinarstvu kao profesiji i profesionalnom pozivu, zanimalo nas je za koliko je najviše osoba odjednom pripravljao hranu, te što mu je najlakše, a što najteže pripremati.

„Brojke variraju, obično je u pitanju nekoliko desetaka gostiju, ali za prošlu proslavu Dana NCM-a imali smo 650 djece i 350 odraslih, i za sve je trebalo skuhati. To nam je jedan od većih događaja koje smo organizirali“, rekao je Pero i naglasio da on to ne radi sam, uz njega je i pomoćna kuharica Marija te kolege konobari, čitav tim ljudi zapravo. Posebice je naglasio da se volonteri koji pomažu tih dana ne smiju zaboraviti.

„Što se težine pojedinih jela tiče, kada se svlada zanat, ništa nije teško skuhati. Samo zavisi od vremena, svako jelo ima svoju pripremu. Ništa nije teško napraviti kad se ima volje, pogotovo kada se duže vremena radi ovaj posao“, ustvrdio je naglasivši da ipak najviše voli praviti slana jela kao što su šnicle, te razne umake.

Znajući kako je zahtjevno napraviti roštilj za nekolicinu ljudi, bili smo znatiželjni koliko je odjednom ispekao ćevapa. Odgovor je bio jednostavan, ali fascinantan, čak 60 kila, to je oko 2 400 ćevapa.

Doživotno usavršavanje

Nema profesionalca koji se zatvori u svoj fah ne gledajući smjerove kamo ide njegova profesija. Oni koji se začahure u samo ono što misle da je dovoljno, brzo će se probuditi kao „zastarjele osobe“, „staromodne“, a vjerojatno će izgubiti primat na tržištu, ili će im propasti posao.

Zato nam je Petar odao tajnu da preko interneta redovito prati moderna gibanja u kulinarstvu u svijetu. Istaknuo je da je najbitnije dobro organizirati posao i ljude, jer kada se to rasporedi, sve ide lakše.

„Pratim na internetu gibanja, ali ipak volim sam izmišljati jela i dekoracije. Važno je uvijek nešto novo ponuditi gostima. Kao i druge profesije, kuhar se uči dok je živ. Uvijek nešto novo otkriješ i probaš“, naglasio i rekao da je bolje sam otkriti nešto novo i originalno, nego kopirati.

Zanimalo nas je i koja je „misao vodilja“ koja ga nosi u poslu, a on je ustvrdio da je to zadovoljstvo djelatnika NCM-a, djece u vrtiću i svih gostiju.

Kada se vrati kući u rodno Uskoplje, uglavnom ne kuha, vani pravi roštilj i čo(r)banac, ali tada njegova majka preuzme posao. Na kraju nam je otkrio da nije kuhar, ne zna što bi bio, vjerojatno vozač.

Grčki je pisac Ksenofont rekao da je glad najbolji kuhar. Bez obzira je li riječ o kuharstvu ili nekoj drugoj profesiji, važno je ponoviti kako nema dobro obavljena posla – u ovom slučaju ukusno spravljena jela – bez zadovoljna radnika koji voli svoj zanat.

Dva desetljeća Udruge katoličkih studenata Emaus

U prostorijama Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. u večernjim satima 14. listopada 2019. svečano je proslavljeno 20 godina rada i djelovanja Udruge katoličkih studenata Emaus.

Susret je započeo euharistijskim slavljem u kapelici Centra koje je predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, u koncelebraciji sa šest svećenika među kojima je bio dr. vlč. Šimo Maršić, ravnatelj NCM-a Ivan Pavao II.

Emaus označava susretanje jednih s drugima

Pozdrav na početku uputio je ravnatelj dr. Maršić. „Ovih dana mi prolaze kroz misli lica više studenata, predsjednika, rizničara, članova Emausa kroz sve ove godine te svećenika koji su duhovno pomagali studente. Ta udruga je uvijek bila mjesto susreta studenata i rasta u vjeri“, rekao je vlč. Šimo.

U svojoj je propovijedi vrhbosanski nadbiskup zahvalio na 20 ljeta djelovanja Emausa. „Podsjetio bih nazočne na jednu činjenicu da čovjek ne može uspjeti sam. Čovjek je društveno biće, udruženi smo sposobniji za mnoge pothvate. Istinski pozdravljam to udruživanje“, rekao je nadbiskup na početku i podsjetio kako je prije Drugog svjetskog rata bilo mnogo katoličkih laičkih organizacija koje su mogle organizirati brojna velika događanja.

„Svako ime ima neko značenje. Tako i Emaus označava susretanje jednih s drugima i susretanje Gospodina“, kazao je kardinal ističući kako su Isusovi učenici stresno doživjeli njegovu smrt.

„Na Uskrs počinje priča kako Isusa nema u grobu. Dvojica iz misnih čitanja bježe iz Jeruzalema prema Emausu, ali ne mogu uteći i cijelim putem pričaju o događajima. Vrlo je zanimljivo kako se Uskrsli približava, a oni ga nisu prepoznali. Onda su mu priznali svoju muku, a Isus im je putem tumačio Sveto pismo. Dok im je govorio, srce im je gorjelo, ali ga nisu još prepoznali. Kad su došli u Emaus, on je htio produžiti, a oni su ga zadržali i zajedno su večerali. Isus tada prelomi kruh i onda su ga prepoznali“, podsjetio je kard. Puljić potičući nazočne neka im Isus bude u središtu djelovanja.

„Mlad čovjek u životu traži smisao i gdje ga naći. Jasno da mladi ljudi pričaju o uspjesima, neuspjesima i planovima, ali je važno da Isus bude 'sadržaj' tih susreta“, ustvrdio je kardinal podsjećajući da Isusa susrećemo na svakoj sv. misi.

„Isus je snaga, a mi jedni drugima pomažemo rasti u vjeri. Kad čovjek čita Bl. Ivana Merza, divi se kakva je to bila snaga vjere, ali oni su je svaki put na sastancima jačali. Ako ne dodajemo ulje, nema što gorjeti. To je molitva. Zato želim da Udruga bude gnijezdo u kojem ćete istinski rasti u vjeri i cjelovitoj sposobnosti, te kako ćete potom istinski moći graditi društvo“, naglasio je nadbiskup podsjećajući kako današnje društvo ubija nadu, baš kao što su dvojica bježeći iz Jeruzalema, izgubila nadu u srcu.

„Želim da ova godišnjica ražari radost zajedništva kako biste izrasli u zdrave i sposobne ljude. Osmišljanja života bez Krista nema. Što god pokušali, neće uspjeti, ali u Isusu naći će smisao“, poručio je kardinal Vinko.

Prva postava

Nakon popričesne molitve nazočni su otpjevali Tebe Boga hvalimo za 20 ljeta Udruge katoličkih studenata Emaus.

Euharistijsko slavlje animirao je bend Emaus, a Radio Marija BiH je izravno prenosio sv. misu.

Na kraju mise dr. Maršić je pozdravio „prvu postavu“ i osnivače Emausa koji su sudjelovali na misi, među njima koncelebranta vlč. Tomu Mlakića, župnika na Kupresu, te Tomislavu Banić-Hass i Kristijana Hrgića.

Dopustili Isusu da im se pridruži

Nakon mise upriličen je prijam u auli Centra, a moderator je bio Josip Milanović, djelatnik NCM-a Ivan Pavao II. Nazočne je najprije pozdravio kardinal istaknuvši kako je „dar živjeti 20 godina“. „Teško mi je prisjetiti se svih trenutaka, ali znam da sam se radovao tim početcima. Neki moji suradnici su bili skeptični, a meni je važno bilo da krene udruživanje jer samo zajedno možemo uspjeti. Želim ohrabriti nazočne: nemojte posustati kao katoličko društvo. Želim da se družite i Isusa prepoznate te se takvi vratite u društvo“, poručio je kardinal.

Vlč. Mlakić se prisjetio početaka Emausa, a nazočnima je progovorio o susretima mladih Sarajeva u vrijeme dok je bio župni vikar u katedralnoj župi 1995. te poslije kao župni vikar u Novom Gradu. „Ideja naziva je bila da dopustimo Isusu da nam se pridruži u tim našim razočaranjima“, ustvrdio je vlč. Mlakić.

Emaus kroz godine

Za vrijeme prijma upriličena je i prezentacija fotografija Emaus kroz godine te razgovor s ljudima koji su sudjelovali u osnivanju Emausa od prvih susreta u poratnom Sarajevu do mlađih generacija koje su prodefilirale kroz Udrugu.

Večer je uljepšana s nekoliko glazbenih točaka, a na kraju su podijeljene zahvalnice zaslužnima kroz 20 godina djelovanja ove udruge.

Inače, novu upravu Emausa od 7. listopada čine: predsjednica Anamarija Matijević i potpredsjednik Ivan Ćorić. Novoizabranom vodstvu pridružili su se i Filip Milošević kao tajnik udruge te Filip Čeliković koji će u idućem razdoblju obavljati funkciju rizničara.

Kakav je taj Bobovac grad?

Opće je poznato da je Bobovac bio najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne, podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica, jugozapadno od Vareša. Međutim, pitamo se kako i je li moguće danas, nakon toliko vremena, utvrditi njegov stvarni izgled?

Činjenice glase da je Bobovac podigao ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije prve polovice 14. stoljeća. U dokumentima se to ime prvi put spominje 1349. Od tada je bio sjedište bosanskih vladara od razdoblja vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, preko svih bosanskih kraljeva, do prestanka bosanske samostalnosti osmanlijskim osvajanjem 1463.

 

Da je upravo Bobovac, uz Jajce, Kraljevu Sutjesku te, donekle, Visoko, središnja točka srednjovjekovne povijesti Bosne, neosporna je činjenica.

Knjiga Bobovac i Kraljeva Sutjeska

Bobovac je najpoznatiji od 300-tinjak gradova koji su postojali u srednjovjekovnoj Bosni i relativno lako je pronaći crteže o njegovu izgledu. Tako smo tražeći podatke o ovome srednjovjekovnome gradu, došli do informacije da je umjetnik Ivica Tomićić iz Kaknja napravio njegovu maketu koja se danas nalazi u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu. Kako nam je rekao u telefonskom razgovoru, pravio ju je sedam godina. To mu je bio hobi i razbibriga, a koristio je kamen i prirodne materijale u njezinoj izradi. Sve potrebne informacije dobio je studirajući knjigu Pavla Anđelića Bobovac i Kraljeva Sutjeska, što je zapravo doktorska disertacija obranjena 1972. na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

I profesor povijesti na KBF-u u Sarajevu dr. vlč. Milenko Krešić nas je uputio na tu knjigu te je upravo to djelo bila naša „zvijezda vodilja“ u novinarskoj rekonstrukciji toga poznatoga mjesta.

Bobovac je imao sve odlike grada

Na početku recimo da je Bobovac izrazit primjer specifičnog srednjovjekovnog urbanog „nagomilavanja“ koje je karakteristično za cijelu tadašnju kontinentalnu Europu.

Osnovne komponente toga grada su: gradski bedemi; kompleks kraljevskog dvora, koji ujedno ima funkciju akropole – citadele; glavna ulica; kompleks sakralnih i pratećih zdanja na Crkvici; mali trg ispred crkve s cisternom u sredini; stambeno naselje unutar bedema, oko glavne kapije i na padinama Visa; manje naselje (predgrađe) na jugozapadnim padinama Bobovačke kose – izvan gradskih bedema, te posebno naselje, podgrađe, ispred sjeverne kapije koje nosi i specifičan naziv Grad.

Budući da je Bobovac bio više administrativno središte i vojnička utvrda nego trgovinsko-zanatsko središte, jasno je da nedostaje specifičan prostor za tu djelatnost, unutar zidina bedema.

Ipak, trgovina se odvijala na prostoru podgrađa.

Zašto je Bobovac na tom mjestu?

Svi oni koji su barem jednom hodočastili na Molitveni dan za Domovinu na Bobovac reći će da je do cilja teško doći. Smještaj Bobovca u planinski, rijetko naseljeni teško prohodni kraj (i danas) imao je strateško-obrambeni značaj.

U širim okvirima pristup Bobovcu je otežan kanjonom Stavnje na istoku i Trstionice na zapadu te planinskim vijencem duž kanjona Krivaje na sjeveru. Najbliži je pak prilaz iz doline rijeke Bosne išao (opet) kanjonom rječice Bukovice.

Također, važan je za Bobovac bio element korištenja reljefa u obrambene svrhe jer su graditelji vješto koristili ove prirodne grebene te u njih uklapali zidana obrambena zdanja.

Prilaz gradu s juga bio je čuvan strijelcima u prirodnim elementima (skoro nedostupne špilje), ali i stalnim stražama na samom putu ka gradu.

Bedemi

Ukupna duljina bobovačkih bedema, kao sastavnih dijelova srednjovjekovnoga grada, iznosila je oko 1 100 metara, i oni su danas slabo očuvani te im maksimalna visina ne prelazi jedan metar.

Dok su stajali onako kako su ih zamislili njihovi graditelji, opasavali su u nepravilnoj crti kraški završetak Bobovačke kose na jugu; istočni zid se penjao hrptom kose, sve do terase Crkvice gdje je skretao na istočnu padinu te dopirao do poprečnog grebena Crvene stijene. Upravo tu je počinjao sjeverni bedem koji se uspinjao na Vis pa onda spuštao prema zapadu sve do razine terase Crkvice.

Zapadni zid je išao podnožjem Visa, sa zapada obuhvaćao je plato Crkvice, a zatim se, neobično, lomio pod pravim kutom i za nekih 100 metara spuštao niz padinu kose te se opet prelamao pod pravim kutom i došao pod glavnu kulu dvora

Njihova debljina je bila od 100 do 110 centimetara, i riječ je o standardu debljine svih fortifikacija toga vremena u tadašnjoj Bosni. Debljina od 140 centimetara bila je samo na dijelu gdje je bedem opasivao palaču.

Kule

Kada zamišljamo srednjovjekovne dvorce i utvrde, kule su njihov neizostavni dio. Tako je bilo i na Bobovcu koji ih je imao čak 11, i ne samo to, u izgradnji tih 11 kula bili su zastupljeni svi njihovi tipovi gradnje u tadašnjoj kraljevini.

Nažalost, izgled središnje kule nemoguće je rekonstruirati, dok je najstarija izgrađena u tom kompleksu bila veličine 8 x 8 metara. Stručnjaci sa sigurnošću mogu ustvrditi da su kule imale minimalno dva kata, a je li ih bilo više, teško je znati.

Braniči kula na Visu, u sredini sjevernog zida bedema, branili su pristup gradu iz toga pravca otkuda je prirodna zaštita bila najslabija. Danas se jedan toponim brežuljka tu naziva Branič. S prirodnim kompleksom na koji je naslonjena imala je fenomenalnih 30 metara, dok je debljina zidova u temeljima impozantnih od tri do četiri metra.

Dvije su kule vršile ulogu kapijskih, to jest ulaznih vrata na Bobovcu. Debljina zidova jedne od njih je oko 200 cm, a imala je oblik kvadrata 11.5 x 11.5 metara. Stil gradnje je stara romanička kula.

Osim ovih najpoznatijih, bilo je još pet kula ukomponiranih u bedeme, ali tako da im je bedem jedna strana, a čitav sustav kule je isturen izvan bedema...

Naravno ovdje su pobrojane samo kamene kule čiji su temelji pronađeni pa se matematičkim izračunima došlo do njihove rekonstrukcije, međutim one drvene, kojih je zasigurno bilo, su definitivno uništene. Slično je i sa stražarskim mjestima, prostorima za oružje, vojničkim spavaonicama itd.

Kraljevski dvor

Banski, kasnije kraljevski dvor, naravno, zauzimao je najbolje utvrđeni prostor Bobovca. Objekti dvorca uklopljeni su među pet kraških grebena i raspoređeni su na tri osnovna horizonta koji se stepenasto spuštaju sa sjevera prema jugu, građeni u tri etape.

Prilazni put prema dvoru vodio je od glavne gradske kapije preko zapadnih obronaka do prve dvorske kapije, odnosno ulaza u predvorje.

Cijelom svojom duljinom put je bio ravan, a njegova je širina iznosila oko jednog metra. Prvih 50-ak metara put je prolazio između kovačnice i nekoliko drvenih građevina, do pokretnog mosta preko jarka koji ga je presijecao. Potom je 30-ak metara išao preko strmih staza pa je morao biti usječen u kameno tlo. Dosta građevina oko puta bilo je od drveta pa se može samo pretpostavljati o čemu je riječ.

Vrata u dvoru su bila masivna, posebnim stepeništem se penjalo do druge dvorske kapije.

Okomita litica visoka do osam metara odvajala je predvorje donje palače od skupine objekata na samom vrhu kraške grude na kojoj je bio smješten, na relativno zaravnjenu terenu, dvor. Komunikacija između razina vršila se drvenom konstrukcijom.

Dimenzije gornje palače bile su 19 x 5.6 metara. Tu je bila, između ostaloga, glavna kula, cisterna za vodu, bio je i spremnik za žito te privatna kapelica najvjerojatnije izgrađena za Doroteju, suprugu Tvrtka II.

Postojale su (najmanje) dvije etaže, a sve su pregrade između bile od drveta.

Stambene zgrade, zanatske radnje, cisterne i groblja

Stambene zgrade bobovačkog naselja razbacane su u nekoliko skupina unutar gradskih zidina, te u malom predgrađu s južne strane i nešto većem predgrađu sa sjeverne strane, izvan bedema. Graditelji su se morali prilagoditi strmom i specifičnom terenu.

Nažalost, nemoguće je reći koliko je bilo stanovnika unutar zidina, koliko izvan, te koji je broj ukupan. Bilo bi nezahvalno bilo koju brojku iznijeti, čak i „lupiti“. To nam je potvrdio i profesor povijesti dr. Krešić.

Srednjovjekovni gradovi bili su, uglavnom, jezgra oko koje se okupljalo mnoštvo svijeta, a među njima zanatlije i trgovci. Danas je, također, nemoguće saznati koliko je bilo zanata i trgovaca na Bobovcu. Kovačke radionice su bile locirane na trima mjestima (jedna je bila kod ulaza, kako smo već naveli) te ih je iskapanjem bilo lako pozicionirati. Slično je i s grnčarijom, jednom od najstarijih ljudskih zanata. Zanatlija je uvijek moralo biti dovoljno, pogotovo zidara, pa se pretpostavlja da su tu i živjeli i imali svoje obrte.

Slično je i sa svim radnicima koji su radili na dekorativnim poslovima, npr. rezbarenje drveta, ukrasnih zidova, interijera kraljevskoga dvora.

U okviru grada otkrivene su tri cisterne, dvije u kompleksu dvora, a jedna na Crkvici. Obično su bile ugrađene u zidnu masu. Osnova cisterne je elipsa promjera 5 x 4 metra.

Na Bobovcu i bližoj okolici, onomu što možemo s pravom nazvati gradskom području, bilo je pet grobalja: kapela kraljevske obitelji, dvorište grobne kapele s ukopnim mjestima, oveće groblje na Braniču, lokacija Crkvica, te groblje kod Sastavaka na podnožju Bobovca.

Velika i nedovršena crkva

Na kraju ovog kratkog presjeka arhitekture jednog glavnog grada srednjovjekovne kraljevine, donosimo prikaz onoga što je jednostavno nazvano, u nedostatku drugih naziva, „velika crkva“.

Razlog je tomu dvojak, nepostojanje podataka komu je crkva posvećena te činjenici da je na relativno malom prostoru bila još jedna (manja) crkva.

U širim prostorima i vremenskim relacijama crkva uopće nije velika, međutim u okvirima srednjovjekovne države do sada nije otkrivena nijedna veća.

Ukupno je duga 23 metra, od toga lađa 13, kor 6, prezbiterij 4, dok je širina lađe 14, a kora 8 metara.

Nažalost, crkva nije nikad dovršena. Građena je u posljednjim godinama bosanske samostalnosti, u vrijeme kralja Tomaša i kraljice Katarine. Zbog težine terena i građevinskih predzahvata koji je bilo potrebno uraditi prije nego bi se trebalo krenuti u gradnju zidova, arheolozi se slažu da crkva nikad nije bila završena.

Podatci iz arhiva u Dubrovniku datiraju je u 1461., a donacije za njezinu gradnju su davali i dubrovački plemići

Što reći na kraju? Nažalost, danas možemo konstatirati kako je Bobovac, kao i dosta toga u BiH, kamen spoticanja. Prisvajanje od jednog naroda, uskraćivanje i negiranje od drugog, potpuno ignoriranje od trećeg...

Međutim, treba reći kako ne postoje različite ili „sukobljene“ povijesti, postoje samo različite i „sukobljene“ interpretacije istih povijesnih datosti.

Najbolji put da se dođe pomirenja tih različitosti ili sukobljavanja jest put znanosti koji zahtijeva istinoljubivost, objektivnost i provjerljivost, jer metodološki bi bilo neispravno današnja poimanja države i nacije projicirati u prošlost.

Bobovac je jedan povijesni fakt, nikako temelj za stvaranje neke nove mitologije koja bi naštetila današnjim odnosima među narodima u BiH. Kao takav pripada svim stanovnicima današnje BiH!

Prekidanje tišine o genocidu nad kršćanima u Nigeriji

Većina ljudi na Zapadu čula je primjerice za 276 školarki iz sjeveroistočne Nigerije koje je 2014. otela islamska teroristička skupina Boko Haram. Međutim, to je bio samo najzloglasniji i u medijima najeksponiraniji slučaj progona kršćana u toj zemlji, dok su ostali skoro pa nepoznati.

Šerijatski zakon službeno je uspostavljen u dijelovima Nigerije 1999., a islamističko nasilje poraslo je otkako je 2015. Muhammadu Buhari izabran za predsjednika. Stanje koje je nastalo uvođenjem šerijata najbolje je opisao pokojni biskup Joseph Bagobiri iz Kafanchana: "Progon kršćana u Nigeriji nema istu razinu međunarodne pozornosti kao progonjeni kršćani na Bliskom Istoku."

Nova Ruanda u Nigeriji?

Noviji primjer antikršćanskog nasilja, koje je kod zapadnih mainstream medija prošlo potpuno neprimjetno, je ubojstvo vlč. Paula Offua u južnoj Nigeriji. Zločin su počinili islamisti Fulani 1. kolovoza. Predsjednik Buhari nije osudio fulanske militante kao teroriste, možda zato što pripada istom plemenu. To je navelo bivšeg nigerijskog predsjednika Oluseguna Obasanjoa da napiše otvoreno pismo Buhariju upozoravajući ga na rizik od genocida u Nigeriji nad kršćanima u ruandskom stilu ako Vlada ne poduzme trenutne mjere da zaustavi nasilje. S obzirom na nezainteresiranost Vlade i predsjednika, može se pretpostaviti kako je takvo nasilje dio dobro organizirane operacije za potpuno istrjebljenje kršćana.

Tijekom ljeta 2019. kršćane nisu samo progonili Fulani, nego i pripadnici terorističke skupine Boko Haram. Otmica je bilo u katoličkoj Biskupiji Maiduguri na sjeveroistoku Nigerije, a tolika grozna ubojstva ostaju "neprimjetna" za medije.

Korijen problema je u šerijatskom pravu

Iako zapadne sile, predvođene SAD-om, misle kako mogu oružjem uništiti islamski terorizam, ne uspijevaju iščupati korijen problema, a to su šerijatsko pravo i sustav koji se zove almajiri. Riječ je o islamskoj edukaciji koji se prakticira u sjevernoj Nigeriji, a zrcali se u ranom napuštanju obiteljskoga doma, uglavnom dječaka koji idu u potragu za islamskom mudrošću i znanjem. Većina njih nikad ne završi školu, a ta je praksa dobra za siromašne obitelji koje onda ne moraju trošiti novac na školovanje svoje djece.

Poput terorista Islamske države, "almajiri dječaci" indoktrinirani su u ranoj dobi. Izveden iz arapske riječi koja znači "pobjeći iz svoje zemlje" ili "iseliti", almajiri sustav treba trenirati dječake, "tražitelje znanja", kako Allah u Kur'anu naređuje: "A tko emigrira radi Allaha, naći će na zemlji mnogo [alternativnih] mjesta i obilja. A tko napusti svoj dom kao emigrant kod Allaha i Njegova Poslanika i tada ga smrt zavlada - već ima nagradu."

Većina vjerskih škola u Nigeriji osigurava besplatno školovanje, ali učenici almajirije moraju se pobrinuti za svoje svakodnevne potrebe, zbog čega mnogi od njih prosjače kad ne idu na nastavu.

Prema izvješću Vijeća nigerijske Vlade za dobrobit siromašnih ljudi za 2017., oko sedam milijuna almajirija dnevno luta ulicama sjeverne Nigerije. Mnogi podlegnu u uličnom nasilju, trgovini djecom, bolestima ili gladi. Oni koji prežive ostaju nekvalificirani i u konačnici obavljaju manje vrijedne poslove s vrlo ograničenim izgledima u životu.

Kritičari iz Nigerije i iz inozemstva kažu da su upravo "almajirijevi dječaci" idealni novaci za ekstremiste: siromašni, očajni i u potrazi za vjerskim vodstvom.

Nadoknade samo muslimanima

Naravno, neke od žrtava Boko Harama i Fulanija su i muslimani. Ipak, nakon što su uništeni životi i imovina te je započela obnova, Vladina sredstva koriste se za rehabilitaciju muslimanskih zajednica i nadoknadu muslimanskim obiteljima. U međuvremenu, kršćani su izostavljeni, što je jasan primjer vjerske diskriminacije u aranžmanu države.

Kršćanima se također rutinski uskraćuje zemljište za izgradnju crkava. Npr. posljednji put kad je izdana potvrda za izgradnju crkve u Biskupiji Maiduguri bio je hladni rat, to jest 1979.

Kršćanskim se učenicima uskraćuje vjeronauk u osnovnim i srednjim školama, pa su umjesto toga prisiljeni učiti islam. Odbijani su za posao i napredovanje u državnim tvrtkama.

Progon kršćana u Nigeriji je nažalost nešto uobičajeno, konstantno i loše medijski popraćeno, međutim to i ne čudi kada se vidi koja politička misao danas kontrolira većinu medija.

 

Natpise s Deset Božjih zapovijedi zamijeniti citatima predsjednika

Kršenja vjerskih sloboda, uključujući ponekad i prisilna zatvaranja, nasilje, pa čak i progone cijelog pučanstva, nisu novost stanovnicima Kine koji se izjašnjavaju pripadnicima određene religije. Međutim Komunistička partija uvijek ide korak dalje i šokira.

Neovisno je li riječ o budizmu, kršćanstvu ili islamu, kineske vlasti pod vodstvom predsjednika Xija Jinpinga provode sinizaciju religija – prisilnu kulturnu asimilaciju u vidu prihvaćanja kineskog jezika, simbola ili kineskog nacionalnog identiteta. To, naravno, uključuje i prihvaćanje vrijednosti te nadzor Komunističke partije Kine i njezina vođe.

Uklanjanje Boga iz priča za djecu

Pritom komunistički dužnosnici u tome postaju sve kreativniji. Nakon što su nedavno           budistički kip zamijenili divovskim čajnikom te izbacili riječ Bog iz Djevojčice sa žigicama i drugih književnih klasika u školama, službenici su naredili protestantskim zajednicama provincije Henan uklanjanje natpisa s  Deset Božjih zapovijedi.

Vlasti su najprije u jednoj protestantskoj crkvi tražili uklanjanje prve Božje zapovijedi, da bi im uskoro zasmetalo svih deset. U prefekturi Luoyang iz gotovo svih bogomolja koje pripadaju Državnoj Protestantskoj Crkvi (Three-self) maknuli su plakate s Deset Božjih zapovijedi zamijenivši ih citatima predsjednika Jinpinga.

Inače Three-self domoljubni je pokret i najveća protestantska zajednica u Kini pod patronatom države. Prema podatcima, imaju oko 23 milijuna vjernika.

Izraz Three-self dolazi od istoimene formule protestantskih misionara prema kojoj djelovanje, održivost i rast vjerske zajednice treba prepustiti pripadnicima lokalnog naroda. Formula je zasnovana na trima načelima: samoupravljanju, samoodržavanju i samorasprostranjivanju.

Neki vjernici i pastori odbili su implementirati naredbe o uklanjanju Božjih zapovijedi zbog čega su komunističke vlasti zatvorile nekoliko crkava. Pritom su vjernicima prijetili stavljanjem na „crnu listu“ (što za posljedicu ima, između ostalog, ograničenje kretanja te mogućnosti školovanja i budućeg zaposlenja za njihove potomke) ako nastave s protivljenjem.

„Morate biti potpuno poslušni Partiji. Morate učiniti što god vam Partija naredi. Ako se tome usprotivite, vaša će crkva biti odmah zatvorena“, poručile su kineske vlasti.

Prema iskazima svjedoka, jedna od poruka koja je zamijenila Deset Božjih zapovijedi dolazi iz govora koji je Xi Jinping navodno uputio na radnom sastanku Odjela rada Ujedinjene fronte 18. svibnja 2015.: „Temeljne socijalističke vrijednosti kineske kulture pomoći će u apsorbiranju različitih religija u Kini. Podržite religijske zajednice u interpretaciji vjerskih misli, doktrina i učenja u skladu s potrebama progresa. Odlučno branite od infiltracije zapadne ideologije te se savjesno oduprite utjecaju ekstremističke misli.“

Partija bi da bude kao Bog

Jedan od pastora Državne Protestantske Crkve izjavio je kako Komunistička partija Kine sustavno uništava Three-self zajednice nagrizajući kršćansko učenje.

Prvo zabranjuju plakate s kršćanskim porukama, zatim ruše križeve te naređuju isticanje državnih zastava i „temeljnih vrijednosti socijalizma“. Potom postavljaju sustav nadzora kako bi nadgledali vjerske aktivnosti, da bi na kraju zamijenili Deset Božjih zapovijedi govorima predsjednika Xija Jinpinga, opisao je pastor.

„Krajnji cilj Komunističke partije je da 'postane Bogom', jer to je ono što Sotona oduvijek radi“, rekao je jedan pastor.

Pakistanski kršćanin u Bosni

Mnogi će reći kako život piše priče. Da je to istina, uvjerili smo se 2019. razgovarajući s Jaraldom Yousafom koji je kao poduzetnik iz pakistanskoga grada Abbottabada sasvim slučajno u Sarajevo došao 2012. kako bi pokrenuo biznis. Planirani ekonomski poslovi nisu ostvareni, međutim oženio se, dobio dvoje djece i zaposlio se kao prevoditelj s urdu jezika na engleski...

Danas Jarald živi sa svojom suprugom Anom Adilom i dvoje djece - Davidom i Sarom u iznajmljenu stanu u sarajevskom naselju Alipašino Polje koje pripada župi Sv. Luke evanđelista. Kao obitelj redovito idu na mise te su postali „zaštitni znak“ vjerničke zajednice u Novom Gradu. Vjerojatno nema nijednog katolika u ovom dijelu Sarajeva koji ih ne zna, barem iz viđenja.

Otkud pakistanski kršćanin u Bosni?

Otkud Pakistanac, još i katolik, u Sarajevu, kako je upoznao suprugu, kako vidi grad i njegove ljude te koji su mu planovi za budućnost, pitanja su koja odmah padaju na pamet.

O tome smo razgovarali u njihovu, doduše, iznajmljenu stanu koji pripada jednoj hrvatskoj obitelji koja je (trenutno) u Njemačkoj.

Iako je u glavnom gradu BiH od sredine 2012., osjeća se čudno kada govori hrvatski te smo razgovor vodili na engleskom koji je, uz neke druge jezike, službeni u njegovoj rodnoj zemlji. S jakim pakistanskim te istočnoeuropskim naglaskom izvrsno smo se sporazumjeli.

Naravno, sugovornik nam je omogućio ispijanje i tradicionalnog pakistanskog čaja kojeg nabavlja u jednoj specijaliziranoj radnji. Veoma ukusno piće izgleda kao Ness caffe, a okus je neobičan i zaista ugodan.

Jarald kaže da nikad u životu nije čuo za Bosnu, niti je znao gdje se ona nalazi. Preko prijatelja je saznao da bi ta zemlja mogla biti pogodno tržište za posao kojim se bavio. Planirao je ići na Kubu, ali se oduljio proces dobivanja vize za tu otočnu zemlju. Na prijedlog prijatelja promijenio je plan i u Bosnu je došao s idejom distribucije medicinske opreme koja je u Pakistanu jeftinija nego u BiH. Naravno, trebao je u Sarajevu biti predstavnik jedne skupine biznismena iz njegove rodne zemlje.

„Otišao sam u Veleposlanstvo BiH u Pakistanu i uredno dobio vizu, kupio putničku kartu te potom pogledao na zemljopisnu kartu kako bih vidio gdje idem. Surfajući po internetu, vidio sam, između ostaloga, i Međugorje i činjenicu kako u BiH ima kršćana“, rekao je naš sugovornik te se sjetio sna svoje sestre koja živi u SAD-u da će završiti u zemlji u kojoj se posebice štuje Blažena Djevica Marija.

Kako mu je propala viza za Kubu – jer je uvijek nedostajalo papira koje je trebao pribaviti – tada je čvrsto odlučio kako mora poći u Bosnu.

Iako tada još uvijek nije razumio Božji plan sa sobom, osjetio je kako ga nešto vuče. Cijeloga života je osjećao snažnu Božju ruku koja ga vodi i pokazuje mu put, te je znao da u Bosnu ne dolazi samo zbog posla.

Papirologija i administracija

Nakon dolaska u BiH shvatio je kako proces otvaranja tvrtke traje jako dugo. Iznajmio je stan na Ilidži, pored Sarajeva, locirao crkvu na Stupu u koju je išao na misu, te krenuo „rješavati papire“. Ono što je svima u BiH jasno, njemu je bilo nevjerojatno, a to je činjenica koliko postoji administrativnih prepreka za pokretanje posla. Vrijeme je protjecalo, investitori iz Pakistana su postali nervozni te su preusmjerili svoje novce u druge poslove.

Može se reći da je tako ostao na „vjetrometini“ i bilo je moguće da se vrati u svoju zemlju. Nedostajala mu je obitelj i pakistanska hrana, međutim nije odustajao, radio je razne poslove.

Ženidba i posao

S obzirom da je bilo „vrijeme za ženidbu“, kao i mnogo današnjih parova, sa suprugom se upoznao preko interneta, i to u studenome 2013. Iako ne dolazi iz katoličke obitelji, Ana Adila je i prije upoznavanja Jaralda propitkivala svoju vjeru te tražila odgovore na mnoga pitanja. Nakon kratke veze civilno su se vjenčali u srpnju 2014., a godinu poslije krstila se u njemačkom gradu Neussu.

Jarald je jedno vrijeme zbog bolesti živio u Zenici, a poslije povratka u Sarajevo pomogao mu je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić koji je o njemu saznao iz Katoličkog tjednika iz 2013. kada smo pisali o poduzetniku iz Pakistana koji je došao u BiH.

Najprije je dobio posao u Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije, a potom se budući da zna kuhati, zaposlio u jednom restoranu te vrlo brzo postao prepoznatljiv kao kuhar egzotičnih jela.

Budući da su u to vrijeme bili podstanari u sarajevskoj župi Presvetog Trojstva, oko papira za crkveno vjenčanje pomagao im je tadašnji župnik vlč. Ivo Paradžik te kard. Puljić dok ih je u listopadu 2018. vjenčao vlč. Željko Vlajić, župnik u Novom Gradu finalizirajući sve potrebno za njihovo crkveno vjenčanje.

Što misli o Sarajlijama?

Jarald o Sarajlijama kaže da su dosta zatvoreni ljudi koji nisu druželjubivi kao što je mislio. Prije nego je došao u BiH, pročitao je kako Bosna podsjeća na Kubu. Ipak nije bilo tako, tamo ljudi plešu i pjevaju čak i na ulicama, ovdje ne, primijetio je.

Kaže da se najteže naviknuo na daljinu od obitelji i hranu. Međutim, sad kada je zasnovao vlastitu obitelj te dobio stalni posao prevoditelja s urdu jezika na engleski u organizaciji SOS Dječje selo, iznimno mu je lakše.

Što život nosi, nikad se ne zna. Tko bi rekao kad je bio školarac, da će živjeti u Bosni? Zato sada sa suzdržanošću govori o budućnosti. Napomenuo nam je kako želi da mu sin krene za svećenike jer je i sam išao u sjemenište.

Kao mjesto prebivališta spominjao je Mostar ili Hrvatsku, ali o tome se nikad ne zna, čovjek snuje, a Bog određuje.

Križnim putem kršćana danas u Pakistanu

Svima je jasno da su patnje ljudi koje nikad nismo upoznali „mrtvo slovo na papiru“. Tako je i s vijestima o patnji kršćana u Pakistanu. Informacije koje dobivamo iz te zemlje su tako daleke, nevjerojatne i najradije bismo voljeli da su stvar nekih plemenskih problema, zastarjelih običaja itd., a ne religije.

Često i ne vjerujemo da su neka događanja moguća (slučajeva po zatvorima kao Asija Bibi ima oko 1 100, kamenovanje zbog „blasfemije“, prisilne udaje i otmice kršćanki), međutim Jarald nam je potvrdio najcrnje sumnje: „Teško je dolje biti kršćaninom. Kršćani imaju veliki pritisak. Ni danas se nisam riješio toga.“

Kršćani se nerijetko boje za svoje živote, svoje obitelji i djecu. Velike probleme stvaraju im i optužbe za blasfemiju koje su najčešće neutemeljene i neistinite. Muslimani samo čuju blasfemija i dolaze, bacaju kamenje na kršćanske kuće, pale ih, tuku vjernike...

Zanimali su nas i navodi da neki muslimani ne žele jesti iz posuđa iz kojeg su jeli kršćani. Naš sugovornik nam je potvrdio i tu činjenicu te ustvrdio kako s obrazovanim muslimanima nema problema, međutim takvih je 12% u zemlji. Zapitao se što je s ostalima?

Također, kršćani daju muslimanska imena djeci da nemaju problema u javnosti.

No, ipak uspijevaju, tako da obavljaju važne poslove u školama, bankama, bolnicama... Mogu biti uspješni, ali, nažalost, moraju mnogo ulagati u sebe i truditi se puno više nego muslimani. Šteta za jednu nuklearnu i veoma perspektivnu zemlju da tako tretira svoje lojalne građane kršćanske vjeroispovijesti. Još veća šteta što se Zapad uopće ne zanima za ljudska prava kršćana u Pakistanu.

Obitelj Yousaf u Pakistanu

Jaraldov djed se u Abbottabad doselio početkom 19. st. iz nekoliko stotina kilometara udaljena grada Sialkota. Obitelj je osjetila probleme zbog svoje vjere. Njegov otac Madan Jousaf, koji je preminuo 2011., imao je devetero djece: šest kćerki i tri sina. Bio je iznimno poznat i cijenjen čovjek u Abbottabadu. Ne samo da je bio angažiran u civilnom društvu grada u kojemu je balansirao između muslimanske većine i kršćanske manjine, nego je pokazao spremnost i snagu da po cijenu svoga posla i sigurnosti brani potlačene. Mr. Madan je bio članom kršćanske zajednice koju je branio cijelog svog života koristeći svoj autoritet te je (između ostaloga) spriječio rušenje jedne crkve te nepravedne deložacije brojnih kršćana.