Pakistanski kršćanin u Bosni

Mnogi će reći kako život piše priče. Da je to istina, uvjerili smo se 2019. razgovarajući s Jaraldom Yousafom koji je kao poduzetnik iz pakistanskoga grada Abbottabada sasvim slučajno u Sarajevo došao 2012. kako bi pokrenuo biznis. Planirani ekonomski poslovi nisu ostvareni, međutim oženio se, dobio dvoje djece i zaposlio se kao prevoditelj s urdu jezika na engleski...

Danas Jarald živi sa svojom suprugom Anom Adilom i dvoje djece - Davidom i Sarom u iznajmljenu stanu u sarajevskom naselju Alipašino Polje koje pripada župi Sv. Luke evanđelista. Kao obitelj redovito idu na mise te su postali „zaštitni znak“ vjerničke zajednice u Novom Gradu. Vjerojatno nema nijednog katolika u ovom dijelu Sarajeva koji ih ne zna, barem iz viđenja.

Otkud pakistanski kršćanin u Bosni?

Otkud Pakistanac, još i katolik, u Sarajevu, kako je upoznao suprugu, kako vidi grad i njegove ljude te koji su mu planovi za budućnost, pitanja su koja odmah padaju na pamet.

O tome smo razgovarali u njihovu, doduše, iznajmljenu stanu koji pripada jednoj hrvatskoj obitelji koja je (trenutno) u Njemačkoj.

Iako je u glavnom gradu BiH od sredine 2012., osjeća se čudno kada govori hrvatski te smo razgovor vodili na engleskom koji je, uz neke druge jezike, službeni u njegovoj rodnoj zemlji. S jakim pakistanskim te istočnoeuropskim naglaskom izvrsno smo se sporazumjeli.

Naravno, sugovornik nam je omogućio ispijanje i tradicionalnog pakistanskog čaja kojeg nabavlja u jednoj specijaliziranoj radnji. Veoma ukusno piće izgleda kao Ness caffe, a okus je neobičan i zaista ugodan.

Jarald kaže da nikad u životu nije čuo za Bosnu, niti je znao gdje se ona nalazi. Preko prijatelja je saznao da bi ta zemlja mogla biti pogodno tržište za posao kojim se bavio. Planirao je ići na Kubu, ali se oduljio proces dobivanja vize za tu otočnu zemlju. Na prijedlog prijatelja promijenio je plan i u Bosnu je došao s idejom distribucije medicinske opreme koja je u Pakistanu jeftinija nego u BiH. Naravno, trebao je u Sarajevu biti predstavnik jedne skupine biznismena iz njegove rodne zemlje.

„Otišao sam u Veleposlanstvo BiH u Pakistanu i uredno dobio vizu, kupio putničku kartu te potom pogledao na zemljopisnu kartu kako bih vidio gdje idem. Surfajući po internetu, vidio sam, između ostaloga, i Međugorje i činjenicu kako u BiH ima kršćana“, rekao je naš sugovornik te se sjetio sna svoje sestre koja živi u SAD-u da će završiti u zemlji u kojoj se posebice štuje Blažena Djevica Marija.

Kako mu je propala viza za Kubu – jer je uvijek nedostajalo papira koje je trebao pribaviti – tada je čvrsto odlučio kako mora poći u Bosnu.

Iako tada još uvijek nije razumio Božji plan sa sobom, osjetio je kako ga nešto vuče. Cijeloga života je osjećao snažnu Božju ruku koja ga vodi i pokazuje mu put, te je znao da u Bosnu ne dolazi samo zbog posla.

Papirologija i administracija

Nakon dolaska u BiH shvatio je kako proces otvaranja tvrtke traje jako dugo. Iznajmio je stan na Ilidži, pored Sarajeva, locirao crkvu na Stupu u koju je išao na misu, te krenuo „rješavati papire“. Ono što je svima u BiH jasno, njemu je bilo nevjerojatno, a to je činjenica koliko postoji administrativnih prepreka za pokretanje posla. Vrijeme je protjecalo, investitori iz Pakistana su postali nervozni te su preusmjerili svoje novce u druge poslove.

Može se reći da je tako ostao na „vjetrometini“ i bilo je moguće da se vrati u svoju zemlju. Nedostajala mu je obitelj i pakistanska hrana, međutim nije odustajao, radio je razne poslove.

Ženidba i posao

S obzirom da je bilo „vrijeme za ženidbu“, kao i mnogo današnjih parova, sa suprugom se upoznao preko interneta, i to u studenome 2013. Iako ne dolazi iz katoličke obitelji, Ana Adila je i prije upoznavanja Jaralda propitkivala svoju vjeru te tražila odgovore na mnoga pitanja. Nakon kratke veze civilno su se vjenčali u srpnju 2014., a godinu poslije krstila se u njemačkom gradu Neussu.

Jarald je jedno vrijeme zbog bolesti živio u Zenici, a poslije povratka u Sarajevo pomogao mu je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić koji je o njemu saznao iz Katoličkog tjednika iz 2013. kada smo pisali o poduzetniku iz Pakistana koji je došao u BiH.

Najprije je dobio posao u Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije, a potom se budući da zna kuhati, zaposlio u jednom restoranu te vrlo brzo postao prepoznatljiv kao kuhar egzotičnih jela.

Budući da su u to vrijeme bili podstanari u sarajevskoj župi Presvetog Trojstva, oko papira za crkveno vjenčanje pomagao im je tadašnji župnik vlč. Ivo Paradžik te kard. Puljić dok ih je u listopadu 2018. vjenčao vlč. Željko Vlajić, župnik u Novom Gradu finalizirajući sve potrebno za njihovo crkveno vjenčanje.

Što misli o Sarajlijama?

Jarald o Sarajlijama kaže da su dosta zatvoreni ljudi koji nisu druželjubivi kao što je mislio. Prije nego je došao u BiH, pročitao je kako Bosna podsjeća na Kubu. Ipak nije bilo tako, tamo ljudi plešu i pjevaju čak i na ulicama, ovdje ne, primijetio je.

Kaže da se najteže naviknuo na daljinu od obitelji i hranu. Međutim, sad kada je zasnovao vlastitu obitelj te dobio stalni posao prevoditelja s urdu jezika na engleski u organizaciji SOS Dječje selo, iznimno mu je lakše.

Što život nosi, nikad se ne zna. Tko bi rekao kad je bio školarac, da će živjeti u Bosni? Zato sada sa suzdržanošću govori o budućnosti. Napomenuo nam je kako želi da mu sin krene za svećenike jer je i sam išao u sjemenište.

Kao mjesto prebivališta spominjao je Mostar ili Hrvatsku, ali o tome se nikad ne zna, čovjek snuje, a Bog određuje.

Križnim putem kršćana danas u Pakistanu

Svima je jasno da su patnje ljudi koje nikad nismo upoznali „mrtvo slovo na papiru“. Tako je i s vijestima o patnji kršćana u Pakistanu. Informacije koje dobivamo iz te zemlje su tako daleke, nevjerojatne i najradije bismo voljeli da su stvar nekih plemenskih problema, zastarjelih običaja itd., a ne religije.

Često i ne vjerujemo da su neka događanja moguća (slučajeva po zatvorima kao Asija Bibi ima oko 1 100, kamenovanje zbog „blasfemije“, prisilne udaje i otmice kršćanki), međutim Jarald nam je potvrdio najcrnje sumnje: „Teško je dolje biti kršćaninom. Kršćani imaju veliki pritisak. Ni danas se nisam riješio toga.“

Kršćani se nerijetko boje za svoje živote, svoje obitelji i djecu. Velike probleme stvaraju im i optužbe za blasfemiju koje su najčešće neutemeljene i neistinite. Muslimani samo čuju blasfemija i dolaze, bacaju kamenje na kršćanske kuće, pale ih, tuku vjernike...

Zanimali su nas i navodi da neki muslimani ne žele jesti iz posuđa iz kojeg su jeli kršćani. Naš sugovornik nam je potvrdio i tu činjenicu te ustvrdio kako s obrazovanim muslimanima nema problema, međutim takvih je 12% u zemlji. Zapitao se što je s ostalima?

Također, kršćani daju muslimanska imena djeci da nemaju problema u javnosti.

No, ipak uspijevaju, tako da obavljaju važne poslove u školama, bankama, bolnicama... Mogu biti uspješni, ali, nažalost, moraju mnogo ulagati u sebe i truditi se puno više nego muslimani. Šteta za jednu nuklearnu i veoma perspektivnu zemlju da tako tretira svoje lojalne građane kršćanske vjeroispovijesti. Još veća šteta što se Zapad uopće ne zanima za ljudska prava kršćana u Pakistanu.

Obitelj Yousaf u Pakistanu

Jaraldov djed se u Abbottabad doselio početkom 19. st. iz nekoliko stotina kilometara udaljena grada Sialkota. Obitelj je osjetila probleme zbog svoje vjere. Njegov otac Madan Jousaf, koji je preminuo 2011., imao je devetero djece: šest kćerki i tri sina. Bio je iznimno poznat i cijenjen čovjek u Abbottabadu. Ne samo da je bio angažiran u civilnom društvu grada u kojemu je balansirao između muslimanske većine i kršćanske manjine, nego je pokazao spremnost i snagu da po cijenu svoga posla i sigurnosti brani potlačene. Mr. Madan je bio članom kršćanske zajednice koju je branio cijelog svog života koristeći svoj autoritet te je (između ostaloga) spriječio rušenje jedne crkve te nepravedne deložacije brojnih kršćana.