Rasprave o „ženskom pitanju“, „ravnopravnosti spolova“ ili, pak, o nekom feminizmu u Katoličkoj Crkvi nerijetko izazivaju nevjericu i bude određene predrasude. Tema je to na kojoj se desetljećima, posebice nakon Koncila, lome koplja, a u posljednje vrijeme kao da eskalira u neželjenu pravcu...
Ne treba zaboraviti da je borba žena za jednakopravnost na svjetskoj razini iznimno dug i složen proces, a bitno je naglasiti – koji još uvijek traje. Na primjer, Novi Zeland je 1893. bio prva država koja je ženama dala pravo glasa, ali do današnjega vremena još uvijek postoje države koje to svojim državljankama uskraćuju. A to je samo vrh ledenoga brijega!
Unatoč tomu što je zdravorazumski ustvrditi da su žene, u okviru svojih imanentnih bioloških predispozicija, u potpunosti jednako vrijedne kao muškarci u svim aspektima života i da ih se ni u kojem slučaju ne treba diskriminirati na osnovi spola, takav ideal još uvijek nije prihvaćen svagdje u svijetu.
Upravo se zato diljem svijeta raspravlja o ulozi žena, ravnopravnosti spolova ili o feminizmu. Iste teme prelile su se i u Crkvu.
Percepcija sekularizma
Na početku valja napomenuti kako je „problem žena“ u Crkvi mač s dvjema oštricama. U ovoj raspravi postoje dva dijametralno različita pravca.
Prvi je onaj koji bi želio stvari ostaviti „onakvima kakve jesu“, jer žensko pitanje u Crkvi „ne postoji“, a problem nameću rubne skupine i subverzivni elementi koji siju razdor.
Drugi pravac želi hitno mijenjati, u duhu vremena u kojemu se sve događa brzo i odmah, stoljećima uhodane običaje i prakse, pa se spominje i đakonsko – s perspektivom i svećeničkog – ređenje žena.
Problem je i u pogrešnom shvaćanju sekularizma. Pojam „sekularna kultura danas“ shvaća se kao pravilo u kojemu vjerske zajednice imaju male ili nikakve ingerencije na državu i društvo, i obratno. Upravo je posljednja riječ „obratno“ često zanemarivana pa se s druge strane potiču, traže i nameću „promjene“ u Crkvi, čak i iz onih redova koji nisu njezini članovi.
Na tragu toga „feministička teologija“, pokret nastao 1970-ih, ima za cilj čitavu teologiju, pa i crkvenu praksu „osloboditi“ od muškaraca.
Pogrešan rezon?
Čini se da je rezon feministica imperativ uzvraćanja udarca muškarcima, odmah i sad, jer su „stoljećima zanemarivali ženu (u svjetlu vjere)“. Stoga sve što je muško u kršćanstvu mora dobiti ženski prototip, tako moramo imati đakonisu, svećenicu, biskupicu, kardinalicu, a u budućnosti možda i papisu.
Teško da takav pristup može zaživjeti budući da ne inzistira na promišljanju vlastite posebne uloge žena u životu samoga Krista i njegova djelovanja.
Iako nije uzeo žene za izravne suradnike, Gospodina je rodila upravo žena koja je, de facto, iznad svih apostola, posebice u vjerujućem puku kojemu je odmah stepenicu ispod Trojedinoga Boga. Isus je prvo ženskoj osobi otkrio svoju Božansku narav, tri su žene bile podno njegova križa i ženama se Uskrsli prvi objavio.
Tijekom stoljeća mistične objave i rane imale su i žene, jednako kao i muškarci. Žene su osnivale snažne redovničke zajednice, bile misionarke, djelovale u svim krajevima svijeta i širile evanđelje. Žene su upravo te koje, najčešće, prenose svjetlo vjere na potomke u obiteljima...
Može li onda itko i dalje sumnjati da žena ima posebno mjesto u Božjim planovima – kako nekoć, tako i danas? Postavlja se pitanje zašto to mijenjati i osjećaju li se žene zaista podređeno u Katoličkoj Crkvi?
Zašto nemamo dekanica?
Kako sve ne bi bila prazna priča muškog novinara koji uopće ne može pojmiti svijet iz ženske perspektive, kontaktirali smo nekoliko uposlenica institucija u Katoličkoj Crkvi u BiH.
Na nekoliko poslanih upita prva (i jedina) se javila dr. Vikica Vujica rodom iz Brestovskog gdje je završila osnovnu školu, te od djetinjstva bila vezana uz župu, osobito uz pokojnog fra Karla Kujunđića koji je bio duhovni vođa tamošnjim mladima te ih, kako je rekla, „poticao crkveno i teološki promišljati i osjećati se jednakim i punopravnim članovima zajednice“.
Dr. Vikica je završivši srednju školu, upisala teologiju te diplomirala 2002. Jedno je vrijeme radila kao novinar upravo u Katoličkom tjedniku, dok nije otišla studirati u Rim gdje je magistrirala na Urbaniani i doktorirala iz misiologije na Gregoriani. Osim Kiseljaka i Sarajeva, djelovala je u Dubrovniku i Zadru.
Pri Katoličkoj Crkvi je radila kao vjeroučiteljica, novinarka, asistentica na fakultetu, tajnica vijeća, Predstojnica biskupijskog ureda za brak i obitelj i za informiranje, savjetovanje i posredovanje u pastoralu rastavljenih Dubrovačke biskupije i kao takva mogla nam je iz osobnog iskustva govoriti o ženama u Crkvi.
„Ako govorimo o svim poslovima koje mogu jednako obavljati žene i muškarci, potpuno je nejasno zašto na bitnim pozicijama nema žena. I u civilnom društvu se uloga žene povezuje primarno s majčinstvom ili kućanstvom te s onim poslovima koji ne nose upravnu odgovornost. Na području hrvatskog govornog područja imamo mnogo teologinja, profesorica na teološkim fakultetima, ali nemamo nijedne dekanice“, rekla nam je dr. Vujica napominjući da u Sarajevu na KBF-u postoje jedan dekan i tri prodekana, te se zapitala zašto nijedna žena nije prodekan.
„Zašto žena ne može biti direktor Caritasa, ili predstojnica Katehetskog ureda ili Generalna tajnica BK bilo da je riječ o ženi laikinji ili ženi časnoj sestri? Tu nema nikakve potrebe da bude svećenik, a pričat će se kako je manjak svećenika. Ja bih naglasila pozitivan primjer Dubrovačke biskupije u kojoj su žene već na pozicijama odlučivanja – od predsjednice Vijeća za mlade do voditelja biskupijskog ureda za medije, preko direktorice Caritasa i drugih. Ja dok sam radila u Dubrovačkoj biskupiji, bila sam voditeljica Ureda za brak i obitelj, iako sam otišla ostala sam suradnik u Uredu za informiranje, savjetovanje i posredovanje u pastoralu rastavljenih. To je biskupija u kojoj djeluje veliki broj laika u biskupijskim uredima, i od tih laika dosta njih su žene, a što je još bitnije, one su na odgovornim položajima“, ustvrdila je prof. Vujica navodeći i negativni primjer i iz Italije s jedne sinode u kojoj su redovnici imali pravo glasa, dok redovnice nisu.
Na kraju smo je pitali je li se osjetila kao žena ugroženom u institucijama Katoličke Crkve. „Od mojih početaka rada u Crkvi, a to je bio Katolički tjednik, ja se nikada nisam osjećala drugotnom. U suradnji s pokojnim vlč. Ivom Balukčićem nikada nisam osjećala da sam zapostavljena što sam žena. Kada sam radila na KBF-u, bila sam asistentica, ali sama ta pozicija znači da si podređen, međutim to je akademski proces“, rekla nam je dr. Vujica te navela negativan primjer ne želeći navesti ime institucije Crkve u Hrvata u kojoj se to dogodilo, u kojemu je jedan crkveni autoritet „naredio“ da se izabere svećenik s magisterijem umjesto nje koja je imala doktorat.
Istaknula je da s koracima pape Franje koje čini, Katolička Crkva ide u pravom smjeru, a samo jedan primjer tomu jest da je Sveti Otac imenovao četiri žene u Opće tajništvo biskupske Sinode.
Kako vidimo, problema ima. Ipak, temeljni razlog koji zahtijeva suradnju žene i muškarca nije dokazivanje jednakosti ili potreba za većom djelotvornošću pastoralnoga rada Crkve, nego Stvoritelj koji je od početka htio ljudsko biće kao jedinstvo dvoga, odnosno muškarca i ženu. Žena ima svoje poslanje, pozvana je surađivati na onom planu i u onim strukturama za koje se smatra nadarenom i osjeća sklonost ne negirajući Sveto pismo, crkveno naučiteljstvo i tradiciju...
Nema komentara:
Objavi komentar