Božićno primirje u Prvom svjetskom ratu

Ne treba biti stručnjak za povijest da bi se shvatio besmisao ratova, patnje i razaranja te činjenice kako to ludilo iz ljudi izvlači ono najgore. Ipak, za vrijeme Prvog svjetskog rata na Božić 1914. rodila se iskra nade kada su, na najneuobičajenijem mjestu, krvavom Zapadnom bojištu, u nizu spontanih primirja, vojnici polagali oružja, razmjenjivali darove pa čak igrali nogomet s „neprijateljima“. Tako su pobijedili zlo i dokazali da dobro još uvijek postoji...

 Kada biste primjerice komedijaša pitali što je Prvi svjetski rat, vjerojatno bi vam odgovorio: To je sukob kada bosanski Srbin u Sarajevu ubije austrijskog prestolonasljednika da bi se novozelandski vojnici borili protiv turskih vojnika u operaciji na Galipoljskom poluotoku.

I upravo u tome leži velika istina jer, zasigurno, do tada nije bilo besmislenijeg vojnog sukoba u povijesti. Većina sudionika je u rat uvučena prema načelu čudnih savezništava, besmislenih načela i obećanja među vojskovođama, a obični ljudi su uvjeravani da će sukob trajati samo nekoliko mjeseci.

Međutim, on se oduljio na četiri godine te je predstavio do tada nepoznate načine masovnih ubojstava, bojnih otrova i modernih vojnih strojeva za ubijanje...

Blistavo svjetlo na Badnjak

Nakon ulaska Velike Britanije u rat u kolovozu 1914., većina vojnika se nadala da će do Božića biti doma. Ratna propaganda ih je uvjeravala u to. Međutim, gotovo pet mjeseci kasnije, i nakon milijun žrtava, rat je i dalje bjesnio u rovovima, bez vidljiva kraja. Sve je bilo na početku, kao i prvog dana rata, samo su mrtvi brojani u milijunima.

Tada se na Badnjak 1914. na Zapadnom bojištu dogodilo nešto doista nevjerojatno – oko 100 000 vojnika sudjelovalo je u spontanom blagdanskom primirju. Prvi zabilježeni slučaj dogodio se u regiji Ypres u Belgiji. Nijemci su zapalili svijeće i svjetiljke te ih postavili na svoje rovove, a zatim su počeli pjevati božićne pjesme. Britanci su im se uskoro pridružili, a zatim su si vojnici (uključujući časnike) obiju strana međusobno zaželjeli sretan Božić.

Uslijedio je susret u „ničijoj zemlji“ gdje su jedni drugima podarili simbolične darove poput dugmadi, kapa ili malih količina hrane, pića i duhana. Na nekim su dijelovima bojišnice održane zajedničke božićne mise na latinskom jeziku. Negdje je primirje potrajalo sve do Nove godine. Sačuvana su i svjedočanstva o tome kako su vojnici popili previše i zaspali u protivničkim rovovima, pa se idućeg jutra ispričali tamošnjim „stanarima“ i vratili se natrag na svoju crtu bojišnice, neozlijeđeni.

Susret ratnika na Božić

Na pojedinim područjima duž 800 km bojišnice, nenaoružani vojnici s obiju strana izlazili su istodobno iz rovova i polako pažljivo prelazili preko područja „ničije zemlje“, prepune zaleđenih trupala, uništenih stabala i kratera, kako bi pronijeli duh Božića.

„Rukovali smo se, zaželjeli jedni drugima sretan Božić i uskoro smo pričali kao da se znamo godinama“, napisao je britanski poručnik John Ferguson o susretu njegove postrojbe Seaforth Highlanders i njemačkih postrojbi. „Smijali smo se i pričali s ljudima koje smo prije samo nekoliko sati pokušavali ubiti“, ustvrdio je u svojem ratnom dnevniku poručnik Ferguson.

„Gotovo uvijek su Nijemci bili ti koji su barem neizravno pozivali na primirje“, napisao je Stanley Weintraub u svojoj knjizi Tiha noć: Priča o Božićnom primirju Prvog svjetskog  rata.

I tomu postoji više razloga, dijelom zbog toga jer su u to vrijeme Nijemci „dobivali rat“, bili su boljeg raspoloženja, a i mnogi njemački vojnici su prije rata radili u Velikoj Britaniji te su znali engleski.

Vojnici su razmjenjivali darove kao što su cigarete, čokolade, kobasice, piće i „čašicu razgovora“ o jadima sukoba. Ponegdje je čak „ničija zemlja“ postala poprište nogometnih utakmica. Nije to bio današnji nogomet jer su napucavane obične krpe umotane u klupko, ali ideja vodilja je jasna: želja za nadmetanjem kroz sport i dobre stvari, a ne kroz ubijanje i rat.

Družba je družba, a služba je služba

Zanimljivo je i izvješće iz Druge kraljevske velške pukovnije. U 8:30 sati 25. prosinca 1914. u Houplinesu, u sjevernoj Francuskoj, kapetan Charles Stockwell opalio je tri hitca u zrak i podignuo zastavu s natpisom „Sretan Božić“. Njegov kolega s njemačke strane podignuo je zastavu na kojoj je pisalo „Hvala“. Obojica su se popela na vrh svojih rovova i salutirali jedan drugom, nakon čega su se vratili na svoje pozicije. Stockwell je napisao da je nakon toga Nijemac „opalio dva hitca u zrak – i rat se mogao nastaviti“.

Najnevjerojatniji Božić

 Jedan od svjedoka primirja, britanski satnik Robert Patrick Miles ovako je opisao svoj doživljaj: „Petak (Božić). Slavimo najnevjerojatniji Božić kojeg je moguće zamisliti. Između nas i naših prijatelja nasuprot nas postoji neka vrsta nedogovorenog i naravno neodobrenog, ali i te kako razumljivog i skrupulozno poštivanog primirja. Čudno je da, izgleda, postoji samo na ovome dijelu borbene crte – s naše desne i lijeve strane još uvijek veselo pucaju jedni po drugima. Stvar je započela prošle noći – bila je posebno hladna noć, s bijelim mrazom – kada su nam Nijemci nedugo nakon zalaska sunca počeli vikati 'Sretan Božić, Englezi!' Naravno, naši su im dečki uzvratili, a zatim su mnogi s obiju strana nenaoružani napustili rovove i sreli se na osporenoj, hitcima prošaranoj ničijoj zemlji između borbenih crta. Tu je spontano sklopljen dogovor da nećemo gađati jedni druge do iza ponoći. Svi su se ljudi bratimili otprilike na pola puta između rovova (mi im naravno nismo dopustili da se previše približe našoj crti) i izmijenili cigarete i laži na vrlo prijateljski način. Te noći nije ispaljen niti jedan metak.“

Satnik Miles je zapisao i da je od Nijemaca saznao kako im je rat već dojadio te se zapitao zašto se uopće bore jedni protiv drugih. Iako je dogovor bio da primirje traje do ponoći, zapravo se odužilo do kraja idućeg dana (Stjepandana) jednostavno zato što se Nijemci još nisu željeli vratiti borbama, a Britanci su odbili pucati na njih jer su smatrali nečasnim gađati nespremna protivnika.

Naređenje da primirja više nema

Božićne radosti ubrzo su zamijenjene oružjem, a zapovjednik britanskih postrojbi John French izdao je naredbu da se takva proizvoljna primirja više nikad ne smiju dogoditi. Kad je nastupio Božić 1915., ona se nisu vratila, a oružje nije ponovno utihnulo sve do potpisivanja mira 11. studenoga 1918.

Božićno primirje 1914. ostavilo je velik dojam na mnoge vojnike, o tom događaju su napisane mnoge knjige te su snimljeni popularni filmovi.

Ova ljudska gesta u vihoru Prvog svjetskog rata ušla je u legendu i postala poznatija od mnogih bitaka, vojnih pohoda te strateških manevara na bojištima... Upravo je taj ljudski i vjernički čin među običnim vojacima i nižim časnicima pokazao kako većina ljudi zapravo ne želi sukobe niti ratove, nego jednostavan obiteljski život u miru.

Neformalno primirje

Službeno „Božićno primirje“ naziv je za niz neformalnih prekida vatre na Zapadnom bojištu Prvoga svjetskoga rata 1914. Vojnici zaraćenih država tada su na nekoliko dana obustavili paljbu i susreli se na ničijoj zemlji između rovova, izmijenili vijesti i darove, razgovarali, pjevali božićne pjesme pa i igrali nogomet. Provodila se razmjena zarobljenika, kao i zajednički sprovodni obredi te mise na latinskom među zaraćenim stranama čiji su vojnici bili katolici.

Otkud prijateljstvo među vojnicima?

Zahvaljujući složenom sustavu međudržavnih saveza i ugovora na početku 20. st., rat između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije koji je uslijedio nakon ubojstva prestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. ubrzo je prerastao u sukob svjetskih razmjera. Na strani Srbije stale su sile Antante – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija, dok su Austro-Ugarsku poduprle Njemačka i Osmansko Carstvo.

Nijemci su prije rata pripremili strategiju prema kojoj su smatrali kako je jedini način na koji Njemačka može pobijediti rat na dvama bojištima (Zapadno i Istočno) da u što kraćem roku prisili Francusku na predaju. Kako je Francuska na granici s Njemačkom posjedovala velik sustav utvrda, plan je predviđao da ga se zaobiđe napadom kroz neutralnu Belgiju. Njemačka je zamisao u početku bila uspješna te su u relativno kratkom roku napredovali kroz Belgiju. Njihovo je napredovanje, međutim, zaustavljeno u bitci kod Marne. Kako nijedna strana nije uspjela probiti neprijateljsku crtu na južnoj polovici bojišta, nastao je niz bitaka u kojoj je svaka strana pokušala neprijatelju prići s boka, a to je bilo najlakše sa sjevera u Flandriji, gdje još nije postojala jasno definirana crta bojišta. Tako je nastala tzv. "Trka do mora" koja je također završila pat-pozicijom jer niti jedna strana nije uspjela postići odlučujuću pobjedu prije nego se učvrstila crta bojišnice koja je sezala od francusko-njemačko-švicarske granice pa sve do Sjevernoga mora (oko 750 km). Obje su se strane ukopale te je počela faza pozicionog (rovovskog) ratovanja. Upravo je takav način ratovanja, u kojem nije bilo izgleda za laki proboj protivničkih crta, pogodovao pojavi slučajeva „fraternizacije s neprijateljem“.

Osim "bijele kule" u Gradačcu ponosno stoji i kamena crkva

Na sjeveroistoku Bosne, 15-ak km jugoistočno od Modriče, u ravničarskom kraju kroz koji teku rijeke Tolisa i Gradašnica smjestio se ponosni Gradačac, posebice poznat po kuli Husein-bega Gradaščevića. Osim tog simbola i zaštitnog znaka čitavoga kraja, grad se može podičiti i župnom crkvom Sv. Marka Evanđelista koja već 130 godina u kontinuitetu svjedoči o prisutnosti katolika na ovom području.Ravničarski kraj koji na sjeveru omeđuje rijeka Sava, a na jugozapadu brežuljci Trebovca i Majevice od davnina je ljudima nudio solidne mogućnosti za život. Plodna polja koja se izmjenjuju s hrastovim, bukovim i grabovim šumama te širokim pašnjacima i livadama, kao i rijekama bogatim ribom bili su znak ljudima "ovdje se može živjeti". 

 

Tako je bilo od vremena ilirskih plemena, rimske provincije Panonije te vremena srednjovjekovne Bosne, kao i osmanskog razdoblja, Austro-Ugarske Monarhije do obiju Jugoslavija i današnje BiH...

Prvi spomen grada

U srednjem vijeku ovo je područje bilo u sastavu župe Usora, a početkom 14. st. Nenavišta, to jest srednjovjekovne bosanske županije koja se protezala uz donji tok rijeke Bosne, a obuhvaćala je kraj oko današnjeg Gradačca s obiju strana Bosne. Naravno ona je nestala nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463.

Prvi spomen Gradačca u povijesnim vrelima nalazi se u jednoj darovnici koju je izdao kralj Stjepan Tomašević u Bobovcu 18. rujna 1461. Ova darovnica nije sačuvana u originalu, nego imamo prijepis u Fojničkoj kronici. Smatra se da se pod pojmom Gračac u župi Usori ne može kriti nikakav drugi grad već Gradačac, pogotovo jer se iz drugih izvora zna da je knez Radivoj (stric Stjepana Tomaševića) bio 1424. godine gospodar obližnjeg grada Sokola.

"Otkud u Gradačcu crkva?"

Korijeni kršćanstva u ovome kraju mogu se pratiti sve do vremena Rimskog Carstva... Ipak su oni mnogo jači i znatniji iz razdoblja srednjovjekovne Bosne, to jest predturskog vremena današnje BiH. U monografiji Gradačac i okolina iznose se podatci o barem četirima "crkvištima" u današnjim muslimanskim naseljima. U Kadić Mahali javlja se "crkvena bašča", na Mađarskom Putu i u Mahmut Mahali postoji "crkvište", dok u selu Guštama i dalje živi predaja o crkvi u prošlosti toga kraja. Iz ovoga se može vidjeti da su se na prostoru današnjeg Gradačca u predtursko doba nalazile barem četiri crkve. Kada se k tomu pridodaju kameni križevi kao ostatci grobalja, jasno je da su u ovom podneblju živjeli kršćani koji su vremenom ili otišli ili prešli na islam.

Oni preostali katolici su pastoralno opsluživani iz samostana u Modriči, a kasnije s prostora drevne župe Bijela-Ravne. Kada je 1802. osnovana župa Tramošnica, njoj su pripala sela oko Gradačca i današnje župe Garevac te Čardak s Kornicom.

Vremenom, i radi lakšeg opsluživanja vjernika, osnovana je kapelanija u Gradačcu koja se 1868. izdvojila u samostalnu župu i, osim samog grada, obuhvaćala: Ledenice, Bjeljevinu, Bare i Čardak. Kako nova župa treba crkvu, ona je izgrađena 1888. u neogotičkom stilu. Kada je župa osnovana, imala je oko 120 obitelji i 400 vjernika bez Čardaka i Kornice i ona je stalno rasla sve do posljednjega rata...

Ima i starih i mladih... 

O današnjoj situaciji razgovarali smo sa župnikom vlč. Markom Hrskanovićem koji je na službi u Gradačcu više od dvije i pol godine.

"Ove smo godine proslavili 150 godina župe. Iako je patron ove vjerničke zajednice Sv. Marko Evanđelist, svečanije i masovnije se slavi Sv. Antun Padovanski. Župa danas ima oko 200 duša na oko 100 adresa. Ja ne volim govoriti o obiteljima ako su na jednoj adresi samo jedan član ili dvije starije osobe, a svi mlađi su daleko. Zato kažem oko 100 adresa i 200 župljana", rekao nam je na početku vlč. Hrskanović nadodavši važan podatak kako ipak ima mladih i djece u nekoliko obitelji.

"Sada imam desetero djece na vjeronauku od prvog do devetog razreda. Sljedeće godine planiramo i dogovorili smo već s kardinalom da imamo krizmu za petero polaznika vjeronauka, a imat ćemo i troje prvopričesnika", istaknuo je gradačački župnik ustvrdivši kako se na desetak "adresa" žitelji stvarno mogu nazivati obiteljima.

Vjerski život

U Gradačcu se mise slave svaki dan i u prosjeku nazoči od pet do deset osoba, a ako je euharistija za pokojne, bude i više. Iako postoje tri lokacije na kojima bi se mogla imati misa, nedjeljom se slavi samo jedna, i to u župnoj crkvi. Razlog tomu je činjenica što župljani imaju osjećaj pripadnosti svojem vjerskom središtu.

"Vjerski život na župi sličan je ostalim vjerničkim zajednicama sličnog broja vjernika. Imamo svibanjske i listopadske pobožnosti te proljetni blagoslov polja. Uz Božić, Uskrs, patron, blagdan Sv. Ante te jesenje mise na Svi svete i Dušni dan, iseljeni vjernici sa svih strana dođu u većem broju", rekao nam je župnik naglašavajući da se divi njihovoj spremnosti vozariti iz Hrvatske i ostalih zemalja Europske unije te čekati ponekad satima na granici.

"Raduje me što barem na tih nekoliko nadnevaka živimo ono što je bilo prije posljednjega rata i iseljavanja", ustvrdio je vlč. Hrskanović.

Tragovi posljednjega rata

Gradačačka župa i crkva su "preživjele" dva svjetska rata, kao i ovaj posljednji. Crkva je bila u više navrata oštećivana, ali nije rušena iz temelja kao druge crkve u Bosanskoj Posavini.

Bila je oštećena, propao je krov, a kipovi su spašeni tako što su ih župljani sklonili na sigurno. Stara župna kuća je skoro u potpunosti srušena, a nova, koja je bila još nedovršena, pretrpjela je manje štete.

S kapelice u Ledenicama skinuti su i odneseni zvono i krov. Ostali su samo zidovi. Isto je prošla željezna ograda oko groblja. Porušeno je i polupano nekoliko desetaka nadgrobnih spomenika. U Bjeljevini je sa željeznih stupova skinuto i odneseno zvono i porušeni nadgrobni spomenici. Svi stanovnici iz dijela župe kojeg su držali bosanski Srbi morali su pobjeći, a potražili su utočište diljem Hrvatske, uglavnom oko Dugog Sela i Zaprešića i po Europi, dok se tek jedan mali dio zadržao u Gradačcu i Špionici.

Rada s mladima u klasičnom smislu nema. Kao i u drugim župama oni se nakon krizme "izgube", pogotovo kada je riječ o gradskim sredinama u kojima su katolici u manjini.

"Uvijek ih potičem da dolaze na misu, međutim mnogo toga ovisi o činjenici jesu li i njihovi roditelji redoviti na euharistijama. Ako roditelji ne dolaze, onda je i djeci teže doći zbog opasnosti od prometa, onda treba ići pješice ili biciklom. Školskog vjeronauka nema, nego djeca imaju predmet o religijama. U župi imamo zajednički vjeronauk za više generacija djece. Što se tiče crkvenog pjevanja, djeca bi željela da se formira zbor", rekao je gradačački župnik i naglasio jednu zanimljivost. Naime, na vjeronauk povremeno dolazi i jedna mlada pravoslavka.

"Završila je osnovnu glazbenu školu i iznimno je nadarena. Budući da je ona prijateljica kandidatima za krizmu te se druže, pokušavam ih sve zajedno angažirati kako bi naučili adventske i božićne pjesme. Rekao sam im da bi ona trebala uvježbati neke pjesme, a ostala djeca će je slijediti pjevajući na misi. Vidjet ćemo kako će to proći", objasnio nam je vlč. Hrskanović. U župi nema redovitih ministranata zbog konstantnog problema prijevoza djece do crkve.

Crkvi dati prepoznatljiv interijer 

Oci franjevci su nakon osnivanja gradačačke vjerničke zajednice bili župnicima. U Husein-begovu gradu ih je bilo četvorica do 1898. kada župu preuzimaju dijecezanski svećenici. Prvi župnik fra Juro Đipić bio je u Gradačcu 20 godina. Ne postoje podatci kako je tražena i kako je dobivena sadašnja lokacija crkve, međutim može se reći da je prije 130 godina izgrađena na periferiji jer je grad koji kilometar udaljen. Crkva je danas uz samu središnju prometnicu, i njezina je lokacija idealna budući da nitko ne može proći kroz Gradačac, a da ju ne vidi jer se nalazi tik do velikog kružnog toka.

"Prvi je župnik nakon 20 godina od osnivanja župe uspio izgraditi crkvu u neogotičkom stilu. Nakon njega fra Augustin Oršolić dovršava crkvu i daje joj konačni oblik koji je ostao do današnjih dana. Naravno da je trebalo crkvu obnavljati i dotjerivati. Međutim, konstruktivno nisu bili potrebni radovi, ostala je na istom mjestu i na istim temeljima 130 godina. Visina crkve je 10 metara, a zvonika 25. Baza crkve predstavlja pravokutnik kojemu je dulja strana 18 metara, a kraća dvostruko manja", progovorio je vlč. Marko o gradačačkoj ljepotici ističući kako je novijim renoviranjem ustvrđeno da je građena od kamena, što se nije moglo vidjeti u prošlosti jer je pročelje bilo prekriveno žbukom.

"Negdje sam pročitao da je u ono doba taj kamen darovao sam car Franjo Josip, a dopremljen je s Gradine ovdje u Gradačcu, s ove kule, od onih zidina koje su bile porušene", rekao je vlč. Hrskanović ponovivši kako je crkva u posljednjem ratu bila oštećena, zvonik i krov posebice, ali ratne rane više nisu vidljive, barem ne one fizičke.

"Prije godinu dana pokrenuo sam obnovu crkve jer je iznutra bila vlaga. Podigli smo stari pod, estrih, pločice te smo instalirali podno grijanje i nekoliko radijatora. Sve je na struju i sustavi su odvojeni jer nemamo mogućnost dodati kotlovnicu", naglasio je župnik i ustvrdio da se privremeno stalo s renoviranjem, ali da postoji ideja crkvu iznutra urediti i dati joj prepoznatljiv identitet. Kako je kazao, crkvu nije dovoljno obojiti, nego treba i ostaviti lijepe umjetnine. Riječ je o potrebi, a ne obijesti.

Automobil - moderna pošast

Nakon župnika razgovarali smo s Ilijom Josipovićem, umirovljenikom i članom župnog ekonomskog vijeća. Budući da je u Gradačcu od 1971., rekao je da je nekoć u tom gradu bilo više mladosti.

"Bilo je prije dosta katolika na prilično važnim funkcijama, direktori poduzeća i banaka npr. Rat je učinio svoje: ljudi su se raspršili i otišli te na drugim mjestima zasnovali novi život. I situacija poslije rata doprinijela je tomu da je sada u našoj župi pretežno stari živalj, a mladi su ljudi otišli. Zbog rata i loše ekonomske situacije, niskih primanja, mladost više nema strpljenja čekati da bude bolje kao što smo mi prije činili. Nas je nekoć katolika u ovom gradu bilo 17%, a sada se svelo na 3% i sve je rečeno kroz to", ustvrdio nam je Ilija te spomenuo modernu pošast u Gradačcu. Riječ je o 15 000 registriranih vozila što je trend i potreba jer nema više autobusnih linija kao prije. Problem je i parkiranja tako da se stječe dojam kako su auti doslovce jedni na drugima. Za vrijeme pijačnog dana, obično petkom, i župno dvorište služi kao parkiralište.

Na kraju razgovora Ilija nam je napomenuo da se i Bošnjaci masovno iseljavaju. Međutim, kako mali brojevi daju male brojeve, a veliki velike, jasno je da emigracija 1 000 Bošnjaka u gradu i općini od nekoliko desetaka tisuća ljudi nema snagu kao odlazak desetak Hrvata u župi s 200 vjernika...

Mnoge aktivnosti HKD-a Napredak

Potom smo u prostorijama Banje Gradačac, koja se lagano izdiže iznad grada, razgovarali s Marijanom Šimićem, predsjednikom gradačačke podružnice HKD-a Napredak, čije je djelovanje u ovome mjestu obnovljeno 2000. godine.

"Prvi je predsjednik bio vlč. Miroslav Agostini, a sada ja obnašam tu dužnost. Među naše stalne aktivnosti ubrajamo Posavsko sijelo, Međunarodni šahovski turnir, Božićni koncert te između tih termina kazališne predstave i likovne kolonije. Posebno bih skrenuo pozornost na Posavsko sijelo koje je ovdje okupljalo i po 1 500 Hrvata, kako iz Bosanske Posavine, tako i iz dijaspore. Imali smo skupine od po 300 sudionika koji su pokazivali hrvatsku kulturu, nošnju te svečanu povorku kroz grad. Naš Međunarodni turnir u šahu za Uskrs jedan je od najjačih u regiji, dolaze natjecatelji iz Španjolske, Rusije, Bugarske, Češke. Nikada nismo imali manje od 20 prvaka u šahu na našem natjecanju", rekao nam je u presjeku djelovanja Napretka Marijan Šimić i napomenuo da su mnogi umjetnici svoje prve korake pravili upravo u sklopu onoga što je organizirao ovdašnji Napredak. Među njima je svakako operna pjevačica Vedrana Šimić, Tuzlanka sa zagrebačkom adresom, inače Napretkova stipendistica.

Župnik-mučenik

Nakon razgovora ispred crkve oprostili smo se sa sugovornicima te razgledali grad. Tik uz crkvu, a vidljivo od kružnog toka, nalazi se križ s pločom spomenikom jednom od prijašnjih župnika ove župe - vlč. Jakovu Barišiću koga su 15. svibnja 1942. zvjerski mučili i ubili četnici, i to pred njegovom majkom. Pokopan je tri dana kasnije na mjesnom groblju, a na spomeniku su ugravirane njegove posljednje riječi: "Želim umrijeti za svoju vjeru i narod."

Upravo po tim posljednjim riječima ostao je trajno upamćen među vjernicima - ne samo župe Gradačac - te se oni i dandanas okupljaju na njegovu grobu kako bi se molili.

U prošlosti i danas krv mučenika zalog je opstanka kršćanstva, kako u svijetu, tako i u Gradačcu.

Pokušaji normalnog suživota

Iako nerijetko možemo čuti kako rane od posljednjega rata još nisu u potpunosti zarasle, jedan od primjera koji pokazuju da je uz međusobno poštivanje suživot ipak moguć, jest Gradačac. Prema riječima župnika, ovdje se pokušavaju izgraditi dobrosusjedski odnosi, kako s muslimanima, tako i s pravoslavcima temeljeći ih na međusobnom poštivanju. Pravoslavna crkva je stara gotovo kao i katolička, izgrađene su u kratkom vremenskom razdoblju i obje imaju dugu povijest. I, naravno, dijeli ih samo cesta. Susreti s pravoslavnim sveštenstvom vrlo su česti, a kontakti s imamima su redoviti. Susreti su na priredbama u gradu također stalni.

To je još jednom potvrda onoga što smo davno zaključili da katolici i pravoslavni surađuju na ekumenskom planu mnogo više u onim mjestima gdje su, uvjetno rečeno, manjina - što se, nažalost, ne bi moglo kazati za ona mjesta gdje su pravoslavni apsolutna većina.

Kula u Gradačcu

Gradačačka kula, Gradina, Kula Husein-kapetana Gradaščevića ili Kula Zmaja od Bosne glavno je obilježje ovoga gradića na sjeveru Bosne. Ona dominira krajolikom Gradačca, podignuta na najvišoj točki na ovom prostoru gdje završava posavska ravnica i počinju se uzdizati bosanska brdašca.

Izgradnju gradačačke kule započeo je brat najpoznatijeg gradačačkog kapetana Huseina Gradaščevića Murat-kapetan. Bilo je to 1765. i izgradnja je trajala gotovo 100 godina. Gradaščevići, najpoznatija familija iz Gradačca, koju je proslavio Husein-kapetan, u Bosnu i Hercegovinu je došla iz Ugarske.

Bili su u svoje vrijeme jedna od najmoćnijih begovskih obitelji u BiH, a danas je vrlo malo Gradaščevića ostalo u Gradačcu. Uglavnom su se raselili, neki u Sarajevo, neki u Banju Luku.

Sama kula je visoka 18 metara, široka 7,5, a debljina zidova koji je okružuju je metar. To i ne čudi jer je kula građena kao vojni kompleks, sustav obrane grada, u kojem je bila smještena vojska i gradska administracija. Kada se popnete na čardak gradačačke kule, imate pogled na okolinu od 360 stupnjeva.

Za lijepih dana odavde se pruža pogled na pet gradova – Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Brčko i Modriču, tako da su vojnici imali kompletan pregled okoline, ukoliko neka vojska krene, da na vrijeme bude uočena.

Proslava spomendana Bl. Drinskih mučenica

U crkvi Kraljice Sv. Krunice na Banjskome Brijegu u Sarajevu 15. prosinca 2018. proslavljen je spomendan Bl. Drinskih mučenica. Euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi sestara Kćeri Božje ljubavi predvodio je pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar, u zajedništvu s 20-ak svećenika.

Misi su nazočile brojne redovnice, predvođene provincijalnom glavaricom s. M. Gordanom Igrec, bogoslovi i vjernici okupljeni u crkvi koja je ujedno i svetište Drinskih mučenica.

Prije početka misnog slavlja nazočne je pozdravio vlč. Ljubo Zelenika, rektor svetišta Drinskih mučenica i odgojitelj u internatu Katoličkog školskog centra Sv. Josip. Započevši bogoslužje, biskup Sudar uputio je prigodne riječi ukazavši na sveti primjer s. M. Jule Ivanišević, s. M. Berchmane Leidenix, s. M. Krizine Bojanc, s. M. Antonije Fabjan i s. M. Bernadete Banje. Napomenuo je da Bogu nije samo ugodno srce koje je bez grijeha, nego i ono srce koje nastoji iskorijeniti grijeh.

Krv pravednika

Pomoćni biskup je u propovijedi govorio o značenju mučeništva, smislu prolivene krvi koja je "počelo, snaga i simbol života", i čudu Božje milosti po kojoj Bog "u svakom zlu, u svakoj mržnji, nekako nađe načina kako će utkati svoju milost, svoju dobrotu, svoju ljubav koja onda sve otkupljuje".

Zapitavši se "kako je moguće da Božja ljubav, Božja milost tako duboko pusti korijenje u srce jednog jednostavnog ljudskog bića da do te mjere voli život da iz ljubavi prema tom životu žrtvuje život", kazao je kako "veličinu života čini njegova nedodirljivost, njegova svetost i njegova povezanost s Kristom od kojega nas, kako kaže Sv. Pavao, 'ni smrt ne može rastaviti'".

"Drinske mučenice su posvjedočile da je moguće dati život iz ljubavi prema životu samo onda kada se ta ljubav pretvara u ljubav prema Bogu koji daje život. Svemu onome što se u jednom dijelu Bosne događalo, kada je prolivena krv od oko 8 000 katolika i muslimana, i svemu onome što se činilo da će sve uništiti, sestre su dale drugo značenje, svjedočile su da život ima drugi smisao i da je ljubav ta koja na kraju uvijek pobjeđuje jer da nije tako, rat nikada ne bi prestajao. Tek kada se sve ovo razumije, vidi se koliko je velika ljubav Božja prema čovjeku", rekao je biskup Sudar istaknuvši da su Drinske mučenice "najprije zaštitnice dostojanstva ljudskoga života, njegove svetosti, a onda zaštitnice i zagovornice neraskidivog veza između Boga stvoritelja i stvorenja, između Otkupitelja i otkupljenoga, između krvi na križu i krvi svih mučenika".

Na kraju svete mise biskup i svećenici uputili su se do sporednog oltara sa slikom Blaženih Drinskih mučenica gdje su zajedno s vjernicima izmolili prigodnu molitvu.

Misno je slavlje svojim pjevanjem animirao katedralni zbor pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Nakon euharistije upriličeno je druženje nazočnih oko obiteljskoga stola.

Duhovna priprava

Proslavi je prethodila trodnevnica sa sv. misama i prigodnim propovijedima koje su u večernjim satima predslavili mons. Tomo Knežević, fra Zvonko Miličić i mons. Anto Ćosić. Prije svake mise moljene su krunica i litanije Bl. Drinskim mučenicama.

Glas o mučeničkoj smrti pet sestara, poznatih u narodu kao Drinske mučenice, koje su četnici krvnički ubili krajem prosinca 1941., to jest za vrijeme Drugog svjetskog rata, brzo se proširio.

Nadbiskupijski postupak za njihovu beatifikaciju otvoren je u Sarajevu u prosincu 1999., a nakon njegova završetka postupak je nastavljen na Kongregaciji za kauze svetaca u Rimu. Nakon pozitivnog ishoda i zaključka teoloških i ostalih stručnjaka, u siječnju 2011. papa Benedikt XVI. odobrio je njihovo proglašenje blaženima.

Drinske mučenice proglašene su blaženima 24. rujna 2011. u Sarajevu. Svečano euharistijsko slavlje u Olimpijskom centru Zetra u Sarajevu predslavio je Papin izaslanik kardinal Angelo Amato, prefekt Zbora za proglašenje svetih. 

Humanitarni koncert i prodajna izložba za djecu Stadlerova dječjeg Egipta

Humanitarni koncert i prodajna izložba, pod geslom sluge Božjega Josipa Stadlera Živjela djeca, velika i mala, održan je 27. studenoga 2018. u Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije.Ovaj, 14. po redu, humanitarni događaj organizirale su sestre Služavke Maloga Isusa Provincije Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije te Stadlerova dječjeg Egipta. Sva prikupljena sredstva namijenjena su za školovanje štićenika toga doma, to jest djece bez prikladne roditeljske skrbi.

Trostruki Stadlerov jubilej

Program je vodila mr. Tanja Popec, urednica vjerskoga programa na Hrvatskom katoličkom radiju. Ona je na početku podsjetila da je nadbiskup Josip Stadler u Sarajevu na blagdan Sv. Rafaela Arkanđela 1898. osnovao ustanovu za zaštitu djece izložene nevolji, te poručio sestrama: „Kao što je Blažena Djevica Marija hranila Isusa u Betlehemu, s njim bježala u Egipat štiteći ga od zla, tako i vi hranite dobrom djecu i štitite ih od svakoga zla.“

 

Nazočnima se obratila i s. M. Maria-Ana Kustura, provincijalna glavarica, podsjetivši kako se humanitarni koncert i prodajna izložba održavaju u godini trostrukog Stadlerova jubileja: 175 godina od rođenja i krštenja, 150 godina od svećeničkog ređenja te 100 godina od smrti. Zahvalivši izvođačima, potaknula je goste da daju svoj prilog za Stadlerov Egipat.

Koncert je započeo izvedbom Životinjski bal djece iz vrtića kuće Egipat te pjesmom Kemala Montena Sarajevo, ljubavi moja, a nastavio pjesmama Zbora djece i sestara Stadlerova dječjeg Egipta: Zvjezdica se pojavila (tekst i glazba s. M. Virgina Ninić) i Tebi pjevam (Sedlak Komarevski) te Služavke Malog Isusa.

Vojnici na službi u Oružanim snagama BiH Vlado Kudić i Goran Totić otpjevali su pjesmu posvećenu Josipu Stadleru pod naslovom Sluga Božji (tekst i glazba Vlado Kudić, aranžman Josip Vukoja). Također su izveli pjesmu Izgubljeni sinovi (tekst i glazba Vlado Kudić) koja je osvojila nagradu za najbolji tekst pjesme 2015. u Zadru, na festivalu duhovne glazbe.

Potom su nastupili VIS Speranza iz župe Prozor te mješovita pjevačka skupina Veseli Šokci iz župe Brodsko Vinogorje. Pod ravnanjem s. Marinele Zeko, članice Speranze otpjevale su pjesme: Isuse, daj nam milost (tekst i glazba Vlado Kudić, aranžman Josip Vukoja) i Za tebe ću živjeti (tekst i glazba s. Tihana Strancarić, aranžman Toni Eterović).

Odgajati djecu da budu ljudi

Događaju su bili nazočni vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Ivan del Vechio te predstavnici crkvenoga, kulturnoga i političkog života u Sarajevu i BiH.

Na kraju koncerta nazočnima se obratio kard. Puljić. Osvrćući se na geslo Živjela djeca, velika i mala, kazao je da odgojitelji i dječji psiholozi ukazuju na potrebu odgoja djece na način da ih se nauči igrati. „I to da se igraju zemljom i da se pritom uprljaju zemljom kako bi zavoljeli zemlju. Danas se puno govori kako brojni mladi bježe, a bježe jer nisu zavoljeli ovu zemlju“, kazao je kardinal dodajući da je današnje društvo u velikoj mjeri izgubilo osjećaj za djecu, i to ne da ih mazi, nego da ih vrjednuje i poštuje.

„Kada dijete doživi da ga se uzima ozbiljno, tada nevjerojatno razvija svoje unutarnje psihičke sposobnosti. Zato je prevažno vratiti ovom društvu tu dimenziju poštivanja djece – i velike i male“, istaknuo je kardinal Vinko podsjećajući na Isusove riječi: „Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Vrhbosanski nadbiskup je svoje obraćanje završio riječima zahvale sestrama na trudu koji čine u odgoju najmlađih. Izrazio je radost da se u Stadlerovu dječjem Egiptu djeca odgajaju da budu djeca i da kad odrastu, tu ljubav dalje prenose.

Poslije koncerta uslijedila je prodajna izložba u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Sestre Služavke Malog Isusa pripremile su skupa s Prijateljima Malog Isusa i dobročiniteljima štandove s raznim rukotvorinama i domaćim proizvodima. Bogata ponuda rezultirala je i velikom potražnjom te su mnogi obavili kupnju u cilju pomoći djeci Egipta.

Đakonsko ređenje u sarajevskoj prvostolnici

Na Prvu nedjelju došašća, 2. prosinca 2018. u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić zaredio je za đakone po trojicu kandidata iz Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa i Franjevačke bogoslovije u Sarajevu.U koncelebraciji s nadbiskupom bili su fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene, te još 40-ak svećenika.

Proročka služba

Nakon što su kandidati predstavljeni za red đakonata, a kršćanski puk izrazio zahvalnost Bogu za taj čin, vrhbosanski nadbiskup uputio je prigodnu homiliju.

Najprije je progovorio o liturgijskom vremenu došašća koje je priprema i proces ususret dolaska Božića. Istaknuo je da su upravo budnost i bdijenje smisao adventa pojašnjavajući da bdjeti znači biti "svjesni onoga što činimo, kome putujemo i kamo idemo". Napominjući da nije jednostavno suprotstaviti se evanđeoskim duhom vremenu kada nerijetko cvatu kriminal, pokvarenost, ozakonjivanje ubijanja nerođene djece, pozvao je vjernike da u svojem hodu u susretu Gospodinu, tijekom došašća, u sebi probude evanđeoske vrijednosti i kršćansko dostojanstvo.

U drugom dijelu propovijedi obratio se ređenicima predloživši im tri sveta lika kao uzor: proroka Izaiju, Sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Pozvao ih je da im prorok Izaija bude poticaj da proročki naviještaju kraljevstvo Božje "u ovom vremenu kada se teško prima govor o duhovnim i moralnim vrijednostima".

"Preuzmite proročku službu, ne samo naviještanja riječi Božje, nego i celibata. Radi kraljevstva Božjega ostavljate bračni život da biste svojim životom mogli naviještati“, potaknuo je kardinal te za primjer nasljedovanja istaknuo Blaženu Djevicu Mariju koja se sasvim stavila Bogu na raspolaganje. "Budite raspoloživi da se Božja riječ u vama prepozna i po vama čita kako bi ljudi po vama nalazili Boga“, kazao je nadbiskup te podsjetio kandidate kako nisu sami, nego da je uz njih molitvom čitava zajednica iz koje su poniknuli.

Obred ređenja

Nakon propovijedi kandidati za ređenje izrazili su spremnost prihvatiti posvećeno beženstvo, obdržavati bogoslužje časova te poštovanje i poslušnost dijecezanskom biskupu i zakonitom redovničkom poglavaru.

Kard. Puljić polaganjem ruku i posvetnom molitvom podijelio im je sakrament svetoga reda đakonata. Potom su novozaređeni đakoni obukli službenu liturgijsku odjeću te na kraju obreda primili evanđelistar iz nadbiskupovih ruku te s njim izmijenili cjelov mira, a zatim pristupili služenju kod oltara.

Za đakone su zaređeni: Ivan Dragičević (župa Sv. Ante Padovanskog, Žepče); Stipica Lešić (župa Sv. Ivana Krstitelja, Travnik); Adnan Petar Mihael Jašarević (župa Sv. Josipa, Sarajevo); fra Nikola Pejčin (župa Uznesenja BDM-a, Jajce); fra Franjo Baraban (župa Sv. Franje, Rumboci) te fra Josip Kapetanović (župa Sv. Ante, Lepenica).

Misu je izravno prenosio Radio Marija BiH. Nakon euharistije upriličeno je zajedničko fotografiranje s nadbiskupom i provincijalom.

Podsjetimo, Vrhbosanska nadbiskupija ove godine ima ukupno osam novih đakona jer su mjesec ranije za đakone zaređeni vlč. Štefan Marković iz Zagreba i vlč. Fabijan Štedul iz Duge Rese, obojica bogoslovi Međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater iz Vogošće kod Sarajeva.

Egipat: Dvojica ozlijeđenih kršćana u Kairu

Vjernici u crkvi Sv. Jurja u Kairu napadnuti su 11. studenoga 2018., a izvršitelj toga čina bio je 22-godišnji muškarac koji je ozlijedio dvojicu kršćana dok je izgovarao islamske slogane. Na mjestu događaja intervenirala je policija i uhitila napadača te spriječila najgore.

Egipatske vlasti navode kako je napadač "mentalno bolesna osoba koja konzumira drogu", što je i bilo razlogom ovakvog napada. No, kako god, mjesni kršćani su izrazili zabrinutost tvrdeći kako je obrazloženje za ovaj napad još jedan pokušaj skrivanja islamskog ekstremizma.

„Mediji ne govore istinu“, izjavio je Ehad, mjesni kršćanin, te dodao: „Sada smo otkrili da je to bio mlad čovjek, a ne stariji. Također, držao je Kur'an i jedan oštri predmet dok je ozljeđivao ljude. Uloga medija je otkriti istinu, a ne skrivati informacije da bi se koptski kršćani mogli smiriti.“

Još jedan kršćanin, Majeed, rekao je predstavnicima ICC-a (Internacionalni kršćanski koncern): „Ovo je prestrašno. Ne mogu zamisliti da trebamo prihvatiti ovakve incidente. Laži, i laži, i laži... siguran sam da ovi kriminalci neće biti kažnjeni.“ 

Hani, također kršćanin, izjavio je kako mentalna bolest neke osobe nije razlog da mediji na ovakav način manipuliraju njima.

Napadač/uhićenik je, kako se izvješćuje, ušao u crkvu Sv. Jurja kroz sobu u kojoj se priprema kruh namijenjen za Večeru Gospodnju tijekom slavlja koptske službe. Udario je pekara po glavi željeznom šipkom dok je vikao: „Allahu egber!“ Dok je drugi kršćanin koji je pokušao spasiti pekara također ozlijeđen.

Incident se dogodio nešto više od tjedan dana nakon što su napadnuti egipatski kršćani dok su putovali u samostan Sv. Samuela.  Egipatske vlasti su ponovno meta kritike zbog neuspjeha u rješavanju temeljnih uzroka islamskog ekstremizma i zaštite kršćana od napada.

Claire Evans, regionalni upravitelj ICC-a, istaknula je kako je sreća što nitko nije ozbiljno ozlijeđen tijekom napada u crkvi Sv. Jurja te što je policija brzo reagirala.

„No, svejedno se ne može zaboraviti kontekst napada te da nije neobično za egipatske vlasti da tvrde kako nešto drugo, a ne islamski ekstremizam, dovodi do, u medijima, manje poznatih napada. Situacija kršćana iz Egipta neće se poboljšati dok se ne prizna istinitost zašto se ovakvi napadi događaju. Moramo nastaviti moliti za egipatske kršćane“, istaknula je Claire.

Ovo je samo jedan u nizu napada na kršćane u Egiptu koji nije dobio medijsku pozornost na Zapadu.

Agresivni nacionalizam potiče mržnju prema kršćanima

Agresivni nacionalizam u Indiji, Kini, Burmi i Pakistanu uzročnik je porasta nasilja i drugih zastrašivanja protiv vjerskih manjina, posebice kršćana, a Zapad ne uspijeva pretvoriti „riječi zabrinutosti“ u akciju, stoji u izvješću katoličke humanitarne organizacije Pomoć Crkvi u nevolji o ljudskim pravima u svijetu za 2018.

Izvješće organizacije papinskoga prava Aid to the Church in need (ACN), u našim krajevima poznatije pod njemačkim nazivom Kirche in Not, za 2018. utvrdilo je, procjenjujući 196 zemalja svijeta, kako je „ultranacionalizam“ vladinih i nevladinih aktera izazvao mržnju protiv manjina u mnogim zemljama uključujući vodeće regionalne sile poput Indije, Kine i Pakistana.

Izvješće, koje se radi svake dvije godine, otkrilo je da je „religijska nepismenost“, uključujući i medije i nedostatak političke akcije na Zapadu, pogoršala taj problem te se zaključuje da mnoge vjerničke manjinske skupine pate zbog „zavjese ravnodušnosti“.

Također se navodi: „Većina zapadnih vlada nije pružila žurno potrebnu pomoć manjinskim vjerskim skupinama, posebno raseljenim zajednicama koje se žele vratiti kući.“ Tu se, prije svega, misli na sjeverni Irak i okolne krajeve nakon uništenja Islamske države i drugih terorista.

Istraživanje katoličke humanitarne organizacije utvrdilo je da su mediji na Zapadu usredotočeni gotovo isključivo na borbu protiv Islamske države i povezanih skupina, a uvelike zanemaruju nemilosrdno širenje militantnih islamističkih pokreta u dijelovima Afrike i Azije te drugdje na Bliskom istoku.

Prema izvješću, glavni pokretač ekspanzije ekstremizma je rastući sukob između sunita i šijita, suparničkih struja islama.

Također se navodi da je situacija za manjinske vjerske skupine u 25-mjesečnom razdoblju, od prošlog istraživanja, pogoršana u gotovo polovici zemalja klasificiranih kao „značajna kršenja vjerske slobode“, to jest u 18 od ukupno 38 zemalja.

Pogoršanje netolerancije prema vjerskim manjinama značilo je da se u 19-godišnjoj povijesti izvješća pojavljuju dvije nove države: Rusija i Kirgistan – i to u kategoriji „diskriminacija“.

Također, u nekim slučajevima, kao što je Saudijska Arabija i Sjeverna Koreja, situacija je bila toliko loša da je u promatranom razdoblju bilo teško zamisliti da bi se moglo pogoršati.

Izvješće je istaknulo eksploziju ekstremističkih napada militanata protiv ciljeva na Zapadu te da je opasnost od takvih terorista „univerzalna, neposredna i uvijek prisutna“.

Vjerska sloboda u svijetu 2018. obilježena je rastom islamofobije i antisemitizma na Zapadu.

Sažimajući glavni zaključak izvješća, John Pontifex je rekao: „Agresivni ultranacionalizam,  bilo da je riječ o tvrdolinijaškim vladama ili nasilnim ekstremističkim skupinama, doprinosi da se mnoge manjinske vjerske skupine osjećaju kao stranci u svojoj zemlji. Oni su laki ciljevi u novoj eri neznanja i netolerancije. Istina, postoje neki poput Rohingya muslimana čiji je položaj na Zapadu dobio odgovarajuću pozornost, ali mnogi drugi – kao što su kršćani u Nigeriji, ahmadije u Pakistanu i baha'i u Iranu – osjećaju se napušteno od Zapada gdje su vjerske slobode skliznule s ljestvice prioriteta ljudskih prava.“

Ubijen svećenik u Kamerunu

Ubojstvo svećenika Cosmasa Ombata Ondarija dogodilo se 21. studenog1 2018., oko 15 sati u selu Kembong u biskupiji Mamfe u Kamerunu.

Katolički svećenik Cosmas Ombato Ondari, podrijetlom iz Kenije, ubijen je u anglofonoj regiji Kameruna, na jugozapadu te zemlje. Svećenik je imao 30 godina i pripadao je Misionarskoj družbi Sv. Josipa s Mill Hilla.

Zaređen je prije godinu i pol i bio je župnikom u selu Kembongu u blizini grada Mamfea. Prema priopćenju objavljenom na internetskoj stranici Misionarske družbe Sv. Josipa, na p. Ondarija pucali su vojnici dok je stajao pred crkvom.

Dvije anglofone kamerunske pokrajine, bivše britanske kolonije, već godinama zahtijevaju veću autonomiju te su u listopadu 2017. proglasile neovisnost i svoj teritorij nazvale Republika Ambazonija. Kamerunska je frankofona vlada pak reagirala slanjem vojske i redarstvenih snaga kako bi suzbila bilo kakav oblik pobune.

Kamerunska biskupska konferencija je u svibnju ove godine objavila priopćenje u kojem je osudila nečovječno, slijepo, strahovito nasilje i radikalne stavove koje su zauzele sukobljene strane. Biskupi su tada zatražili posredovanje kako bi zemlja lakše izišla iz krize te bila pošteđena beskorisnog i neutemeljenog građanskoga rata.

Prema podatcima nevladinih udruga koje djeluju u Kamerunu, u cijeloj je zemlji u tom sukobu smrtno stradalo već nekoliko stotina ljudi, od kojih je više od 200 vojnika te više od 500 civila. Također, zbog sukoba je skoro 450 000 ljudi napustilo svoj dom, a nekoliko desetaka tisuća ih je prešlo u susjednu Nigeriju.

Kamerun (Cameroun, Cameroon; Republika Kamerun/francuski République du Cameroun, engleski Republic of Cameroon) je država u ekvatorskoj Africi na obali Gvinejskoga zaljeva (Atlantski ocean), između Nigerije na zapadu i sjeverozapadu, Čada na sjeveroistoku, Srednjoafričke Republike na istoku, Republike Kongo na jugoistoku te Ekvatorske Gvineje i Gabona na jugu. Obuhvaća 475 650 km².

Prema popisu pučanstva iz 2005., u Kamerunu živi 17 463 836 ljudi, a prema procjeni za 2013. godinu, 21 143 237 st. ili 44,4 st./km².

Stanovnici Kameruna jezično su i kulturološki vrlo raznoliki jer postoji više od 200 naroda/plemena. Najbrojniji su pripadnici naroda Fang (20,0%) na jugu države, Bamileke i Bamum (18,5%) te Tikar (7,4%) u središnjem dijelu, Duala, Luanda i Basa (14,7%) na jugu, Fulbe (9,6%) na sjeveru i u gradovima, ostali su Mandara (5,7%), Maka (4,9%), Chamba (2,4%), Mbum (1,3%), Hausa (1,2%) te Francuzi (0,2%); najstariji su stanovnici Pigmejci koji u malim skupinama žive u prašumama na jugoistoku zemlje.

Po vjeri su katolici (38,4%,), protestanti (26,3%), muslimani suniti (20,9%), animisti (5,6%).

Došašće je opetovani poziv na buđenje nade

Došašće (2018.) vrijeme pred najradosniji kršćanski blagdan – Božić, poseban je dio crkvene, liturgijske godine. Kroz cijeli advent provlači se tiha radost nadanja, očekivanja, ali došašće je i pokorničko vrijeme kada se čine djela pokore. Upravo o tome smo razgovarali s novoustoličenim hvarskim biskupom mons. Petrom Palićem...Mons. Palić je podrijetlom iz Janjeva, najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu. Rođen je 1972. u Prištini, tadašnjoj Skopsko-prizrenskoj biskupiji. Nakon osnovne škole pohađao je Klasičnu gimnaziju u Skopju i Subotici te od 1990. do 1995. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1996. te potom obnašao službu predstojnika Katehetskog ureda, bio osobni tajnik dubrovačkog biskupa, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Poslijediplomski studij na teološkom fakultetu sveučilišta Karl-Franzens u Grazu upisao je 2005., a doktorirao je 2009. Za vrijeme studija upravljao ježupom Dobl u biskupiji Graz-Seckau, Austrija. Od 2011. do 2017. obnašao je službu generalnog vikara Dubrovačke biskupije te je 2017. imenovan generalnim tajnikom HBK-a.

Oče biskupe, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o samom značaju obilježavanja ovoga vremena? Što to liturgijsko vrijeme znači Vama osobno?

Htio bih na početku pozdraviti sve čitatelje Katoličkog tjednika i zahvaliti uredništvu za mogućnost s vama i vašim čitateljima podijeliti neke svoje misli.

Podsjetio bih na neke temeljne oznake i smisao vremena došašća. Najprije, vrijeme došašća je vrijeme nutarnje, duhovne priprave za proslavu svetkovine Isusova rođenja, Božića. Prije je više bila naglašena tišina i duh sabranosti ovoga vremena. U vrijeme predbožićne gužve i raznih priprava ne bi bilo naodmet zaroniti malo u sebe i u skrušenoj sakramentalnoj ispovijedi potražiti mir s Bogom i bližnjima.

No, došašće nije samo priprava na jednu svetkovinu. U Božiću slavimo Božji dolazak u naš svijet rođenjem Isusa Krista. Taj Božji dolazak ne prestaje završetkom slavlja Božića. On se nastavlja i danas, u životu ljudi koji su vjerom povezani s Isusom Kristom. I nama Bog dolazi. I u nama se želi roditi, kako govore crkveni oci. To su one bitne značajke vremena došašća.

Osobno vrijeme došašća doživljavam kao opetovani poziv na buđenje nade. Prorok Izaija će to kratko i jasno izreći u čitanju koje čitamo Prve nedjelje došašća: „Evo, dolaze dani kad ću ispuniti obećanje...“

Bog će i na meni osobno ispuniti svoje obećanje, što se zapravo već počelo događati jer mi je spasenje ponuđeno, ali će se ostvariti konačno kad će ovaj „lažni“ veo biti skinut s naših očiju i kad ćemo ga gledati licem u lice.

Svako razdoblje Crkvene godine ima svoje specifičnosti. Recite nam što je zapravo najvažnije za vjernika u vremenu došašća?

Biti budan. Na to nas osobito liturgija Riječi u došašću poziva. Isus nas opominje na budnost za slučaj njegova dolaska. Ne želi nas naći pozaspale, umorne, nesposobne, okružene nekom našom udobnošću. Međutim, svjesni smo da budnost ima i svoje granice. I najbudnijem kršćaninu se jednom zaklope oči. Astrofizika nam pruža informacije koliko milijardi godina razlike postoji između prošlosti i sadašnjosti, te što bismo eventualno mogli očekivati u budućnosti. Računamo koliko godina treba jednoj zvijezdi, odnosno meteoru da s neba padne na zemlju. U tom smislu nam možda slike o svršetku svijeta i Isusov poziv na budnost zvuči nestvarno i daleko, bez nekog značenja za naš sadašnji život. Zbog čega bismo onda trebali biti budni?

Za četiri tjedna ćemo slaviti Božić. Spomenut ćemo se Isusova rođenja, ali i ispovjediti svoju vjeru u njegov dolazak na kraju vremena. Međutim, razlog da budemo budni nije u dalekoj prošlosti, niti u neizvjesnoj budućnosti, nego u sadašnjosti. Sada i ovdje Gospodin dolazi. U euharistiji i u svojoj riječi, ali i u liku brata čovjeka. Trebamo samo pogledati čovjekovo lice da bismo susreli Njega. U svima. U onima koje grlimo i u onima koji vježbaju našu strpljivost; u onima koji spuštena pogleda traže našu sućut i u onima koji nam daruju svoje povjerenje; u onima koji će u ovoj trgovačkoj „groznici“ proći pored nas i u onima koji će nas se svojim pisanim čestitkama sjetiti.

Najvažnije za vjernika u vremenu došašća je otvorenih očiju, budna duha i srca, stvarno i istinski živjeti u svijetu, ali, unatoč svemu, biti optimističan i nošen spoznajom Božje blizine ovom čovječanstvu koje je Krist otkupio.

Došašće je vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Koliko smo toga svjesni?

Došašće bi trebalo biti temeljni stav vjerničkog života i ponašanja. Ne bismo temeljnu poruku došašća smjeli ograničiti samo na četiri tjedna prije Božića. Kršćanin nije samo u ta četiri tjedna, nego bi uvijek trebao biti čovjek došašća, odnosno čovjek iščekivanja, obraćenja i nade.

Poznati obraćenik i kardinal John Henry Newman lijepo je i sažeto definirao kršćaninovu bit: „Kršćanin je čovjek čiji je pogled usmjeren prema Kristu.“ Toga bismo trebali uvijek biti svjesni.

Često u propovijedima čujemo da je došašće vrijeme „zaustavljanja“ i promišljanja. Zašto se vjernik treba zaustaviti?

Puno je segmenata koji čine našu životnu cjelinu i ima puno toga o čemu bi trebalo promišljati. Spomenimo samo jedan segment o kojemu baš ne razmišljamo.

Svi mi danas nekako živimo i razumijemo svijet i sve oko sebe kao nešto samo po sebi razumljivo. Možda bismo puno toga trebali svjesnije i promišljenije činiti: neizmjerni je dar i milost kad ujutro možemo ustati zdravi, što uopće živimo i što se možemo kretati, što možemo sjesti za stol, što se mnogi od nas ne moraju mučiti za kruh svagdanji, što oko sebe imamo osobe s kojima možemo dijeliti radost i tugu, što je priroda oko nas lijepa.

Svi ovi primjeri pokazuju da „svjesnije“ i promišljenije živjeti znači zahvalno živjeti. A zahvalno živjeti znači, također, biti svjestan da me, kako kaže jedna pjesma, moj Otac daruje: vremenom i ljudima, sposobnostima i darovima stvorenja. Tamo gdje nedostaje ta svijest i kad nismo skloni promišljenije živjeti, onda počinjemo živjeti nezadovoljno i bez ikakvih mjerila i strahopoštovanja.

Zaustaviti se i živjeti promišljeno, znači imati i kritički pogled, odnosno primijetiti i biti svjestan što to znači i kako se odgovorno koristiti vodom, voziti automobil, proizvoditi smeće i tako zapravo shvatiti da danas živimo o trošku budućih generacija. Papa Franjo nas u svojoj enciklici Laudato si poziva na odgovornost življenja prema svemu stvorenome jer to je naša odgovornost prema budućnosti.

Uloga majke u rođenju i životu djeteta je neizmjerna. U događaju rođenja Sina Božjega nezaobilazna je Gospa... Kako možemo u svojem životu povezati ulogu Marije u Božjem planu kako bismo istinskije doživjeli došašće?

Marijin stav u prihvaćanju Božjega plana s njom, koji joj je anđeo Gabrijel navijestio, može nas naučiti mnogočemu.

Živimo u vremenu naglašenog individualizma i autoreferencijalnosti te ne dopuštamo da nam drugi dodjeljuje „uloge“ koje bismo trebali „igrati“. Pa tako ni Bog. Radije sami izabiremo ulogu koju rado „igramo“ i koja nas baš ne košta puno truda.

Marija ne čini tako. Ona nije sama odabrala biti Spasiteljevom majkom. Niti to odbacuje u lažnoj poniznosti. Ona jednostavno osjeća: sad sam tu potrebna. Bog me treba ovdje i sada. Učinit ću što on od mene želi.

Preko ljudi Bog zadire u naš svijet i našu povijest. Marija daje svojom vjerničkom otvorenošću Bogu prostor u kojemu on može djelovati. Tu otvorenost Bog traži i od nas. Na taj način ona postaje svima nama uzor i uči nas što znači vjera i život iz vjere.

Svetkovina Bezgrješnog Začeća BDM-a pada u vrijeme došašća. Koliko ona još dodatno naglašava Marijinu ulogu u povijesti spasenja?

Svetkovinom Bezgrješnog začeća BDM-a mi vjernici ispovijedamo da je ona od trenutka svojega postanka bila i ostala „milosti puna“, od Boga zamilovana, odnosno da je Bog Blaženu Djevicu Mariju očuvao od svake ljage iskonskoga, „istočnoga“ grijeha već u krilu njezine majke Ane i da je sjena grijeha nije dotaknula. Mučenik, isusovac Petar Perica vjeru našega čovjeka u Bezgrješno začeće i ovu vjersku istinu izrazio je u jednoj rečenici u poznatoj marijanskoj pjesmi Zdravo Djevo: „Blažena si, jerbo sva si čista, zmijin dah ne okuži ti grud.“

Ta zamilovanost od Boga Mariju je učinila spremnom i otvorenom za Božji dolazak. Njezine su ruke bile slobodne za Boga, zato je Bog mogao po njoj djelovati.

Naše su ruke često prepune ili se čvrsto držimo za nebitne stvari, pa zbog toga Bog ne može djelovati po nama.

Ne bismo smjeli smetnuti s uma da smo i mi zamilovani. Svakome od nas Bog govori: S tobom sam. Darovao sam ti mnoge darove i mogućnosti. Uporabi ih da doneseš plodove dobra svima.

Jedino ako poput Marije budemo otvoreni za Boga, onda ćemo i mi donijeti plod u svojem životu. Ako se zatvorimo i priječimo Božje djelovanje, ostajemo neplodni.

Došašće je vrijeme radosti, međutim ne smije se zaboraviti kako je ono ujedno i pokorničko vrijeme...

Jedna od istaknutijih biblijskih osoba vremena došašća je Ivan Krstitelj. On je pozivao na obraćenje, na pokoru, pa bismo u skladu s tim mogli reći da je došašće pokorničko vrijeme, vrijeme obraćenja unatoč romantici i gužvi suvremenih adventskih događanja. I u došašću je, kao i u korizmi, liturgijska boja ljubičasta. Već se po tome može primijetiti da se ne radi o nekom slavljeničkom tonu ovoga vremena, nego o sabranosti i pokori. Ivan Krstitelj je pripravljao narod na Mesijin dolazak molitvom i postom.

Sakrament pokore, ispovijed, sakrament je došašća jer upravo njime pripravljamo put Kristu u kamenoj pustinji svojega srca. Došašće je vrijeme sabranosti, da bismo mogli čuti Božji glas koji nam govori u molitvi i u savjesti nas opominje da činimo dobro.

Često se trgovi i čitavi gradovi uređuju za vrijeme adventa kao da je već stigao Božić. Čak smo zabilježili i da se krajem rujna po tržnim centrima pojavljuju okićene jelke. Kako komentirati tu društvenu pojavu?

Naravno da će suvremeni političko-ekonomski sustavi, kao što su liberalizam, kapitalizam i neoliberalni kapitalizam, koji prevladavaju u jednom ili drugom segmentu života, učiniti sve da se izbore za svoje mjesto i ideje.

Sigurno da smisao došašća nisu trgovački lanci i da došašće nije samo predbožićno vrijeme obilježeno raznim popratnim pojavama u posljednje vrijeme ili vrijeme simpatičnih pripovijesti o djetetu Isusu ili, još gore, o „djedu Božićnjaku“.

No, veći je problem kad se mi kršćani prepustimo stihiji. Isus će na jednom mjestu reći da kraljevstvo Božje osvajaju silnici (Mt 11,12), a ne kršćani foteljaši. Možda ove riječi narušavaju našu kvaziadventsku sentimentalnost, izraženu riječima mir, radost...

Lijepa je pjesma Visom leteć ptice male, ali ponekad se u svom kršćanstvu trebamo uhvatiti u koštac i s lošim navikama u sebi.

Bog nas svojom milošću ne uspavljuje, ne opija, nego nas budi. I kršćani nisu sladak šećer na medenjacima, nego su pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta.

Možemo i smijemo biti kritični prema pojavama koje nas odvlače od pravog smisla došašća, ali bismo, također, trebali biti kritični i prema mlakosti i osrednjosti kršćana koji se zovu „dobrim kršćanima“.

Zato bismo mi kršćani, unatoč mnogim suvremenim popratnim pojavama u došašću koje nisu i ne moraju biti nužno loše, trebali iskoristiti ovo vrijeme i ove dane došašća da kroz ispovijed, molitvu, odricanje, pravu ljubav prema Bogu i bližnjima postanemo bolji katolici, kako bismo iskusili pravu božićnu radost Kristova dolaska.

Postoji li neki narodni običaj u vašoj biskupiji koji se veže isključivo za ovo razdoblje crkvene godine, a nema ih npr. u ostatku Hrvatske?

Ono što je opće poznato za Hvar i Hvarsku biskupiju, a i sam to uočavam, jest bogata pasionska baština. Nisam baš čuo da postoje neki običaji koji su vezani isključivo za ovo razdoblje. I ovdje se slave mise zornice. Mogla bi se istaknuti, možda, kolenda, odnosno čestitarska pjesma koja se pjeva uz poznate blagdane u došašću kao što je Sv. Nikola, Sv. Katarina, Sv. Lucija itd...

Možete li se prisjetiti došašća iz svojeg djetinjstva i mladosti?

Došašće svojega djetinjstva pamtim kao škripanje snijega pod čizmama; kao dozivanje i rane budnice dječjom vikom da ne bismo zakasnili na misu zornicu; kao adventske pjesme i mise zornice više stotina raspjevane janjevačke djece. I po nagradama župnika i redovnica vjeroučiteljica za ustrajnost u pohađanju misa zornica.

Sjemenišna došašća pamtim po adventskim večerima koja su bila subotom uoči svake nedjelje u došašću, ispunjenima molitvom, pobožnošću, razmatranjima kao pripravu za Božić.

U kakvoj društvenoj situaciji, prema Vašem mišljenju, došašće dočekuju katolici u Dalmaciji, to jest Hrvatskoj?

Ovih je dana Hrvatski Caritas proslavio 25. obljetnicu svojega djelovanja. Na toj proslavi mogli su se čuti podatci da u Hrvatskoj 27,9% ljudi (što je gotovo svaki treći čovjek) živi na rubu siromaštva ili društvene isključenosti, što je skoro 1,2 milijuna ljudi, i da se ovim brojkama svrstavamo u sami vrh europskih zemalja s velikom opasnošću od siromaštva.

Zadnjih godina svjedočimo velikom iseljavanju i odlasku mladih ljudi, mladih obitelji iz Hrvatske.

Sve ove činjenice govore da u mnogim srcima odjekuje pitanje: što nas čeka u budućnosti?

Unatoč ovoj neizvjesnosti trebali bismo čuti i poruku nade došašća da je Gospodin s nama i da ne ostavlja svojih.

Znamo kako je život jednog biskupa ispunjen brojnim događanjima. Zanima nas čime se bavite u ono malo slobodnog vremena koje imate i kako ćete provesti ovogodišnji advent?

Kad nisam na kotačima automobila ili na trajektu, volim poslušati dobru glazbu, pročitati knjigu, pogledati zanimljivu emisiju, film ili neki sportski događaj.

Ovogodišnji advent ću provesti u dubljem upoznavanju života svoje biskupije, osobito u predbožićnom vremenu, u razmišljanju o božićnoj poruci svojim vjernicima, u pripravi za bolje vršenje svojega poslanja pastira i učitelja u vjeri.

Tek ste nedavno postali biskupom. Popularno je pitanje „kako ste se snašli“?

Snalazim se. Upoznajem izazove, prednosti i nedostatke svoje biskupije. Raduje me susret s ljudima u prigodi posjeta župnim zajednicama, zauzetost svećenika u župnim pastoralnim aktivnostima, aktivni vjernici laici i brojni bratimi i njihov angažman u župnim zajednicama, bogata kulturna i vjerska baština i tradicija, veličanstvene župne crkve...

Žalosti me depopulacija naših otoka i sve manje stanovnika, odlazak mladih ljudi, galopirajuća sekularizacija.

Ali, tu smo i moramo učiniti sve što smo dužni učiniti. I evanđeoski reći: sluge smo beskorisne!