Kršćanske zajednice na Bliskom istoku, tzv. istočna Katolička i Pravoslavna Crkva, među kojima su primjerice Kaldejska, Maronitska i Armenska Crkva, danas su izložene progonu i izumiranju uz potpunu ravnodušnost međunarodne zajednice izuzev, naravno, pape Franje. Iako nabrojane Crkve spadaju među najstarije vjerske zajednice koje pripadaju religiji Knjige te nemaju svojih vojnih frakcija, na terenu različite radikalne džihadističke skupine, Nusra te FSA i tzv. Islamska država (nekadašnji ISIS) kao i „vjerska policija“, na okupiranim teritorijima u Siriji odlučile su sve tamošnje kršćane zbrisati s lica zemlje...
U
sjeni borbi koje već gotovo četiri godine (2015.) bjesne u Siriji, zločini nad
kršćanima postali su realnost na dnevnoj osnovi. Kršćani, koji su činili
otprilike 10 % pučanstva Sirije, omiljena su meta članova radikalnih skupina, dijelova
Slobodne sirijske vojske, a samoproglašena Islamska država, čiji je sirijski
Raka neslužbeni glavni grad, predstavlja primjer institucionalizacije zločina
nad manjinama, a samim tim i kršćanima.
Ubijanje
kršćana postalo rutina
Samo letimičan pregled svakodnevnih vijesti koje
dolaze iz te zemlje drevnog imena potvrđuju činjenicu kako je tamošnje stanje za
religijske manjine alarmantno. Situacija je još ozbiljnija za kršćane koji
uopće nemaju veze s unutarmuslimanskim sukobima i njihovim odnosom s
religijskom sektom alavitima (predsjednik Bašar
je alavit) te političkim nadmetanjem između Teherana, Rijada, Londona,
Washingtona i Dohe... Kao što to obično biva, nevini uvijek stradaju dok
arapski i svjetski moćnici vode svoju politiku od koje imaju korist.
Za rezultat imamo milijune izbjeglica u okolnim
zemljama, Libanu i Jordanu te unutar same Sirije u dijelovima koje drži Assadov
režim. Nažalost, veliki broj kršćana je već ubijen, njihovi gradovi i sela su
poharani i uništeni, a crkve spaljene ili im je namjena promijenjena.
Tisućljetni Alepo te Homs samo su primjeri gradova
gdje je živjelo više desetaka tisuća kršćana, a za vrijeme sukoba taj je broj
spao na samo nekoliko stotina. Homs je reintegriran, međutim autobombe su i
dalje realnost dok za povratak treba dosta hrabrosti, a valja i od nečega
živjeti... kad je sve porušeno. Borbe u Alepu su svakodnevna vijest, a barel
bombe iz režimskih zrakoplova ubijaju i civile, ne samo protivničke vojnike. Kršćanske
civile, ako ne umru od gladi, zime ili kao Assadovi vojnici, planski ubijaju različite
džihadističke skupine.
Po gradovima i selima ubijani su i svećenici,
zarobljavani biskupi, otimane časne sestre i monahinje, kršćani su klani, kršćanke
preprodavane, ljudi su razapinjani na križ... Nikakvo opravdanje nije činjenica
da radikalne skupine to rade i muslimanima koji im ne odgovaraju.
Čak i unutar svih tih vijesti o nebrojnim pokoljima,
zapadnjački mediji prave senzacije samo u onom trenutku kada shvate da
progonjena skupina nema mnogo veze s kršćanstvom. Onda saznamo za, do tada
relativno nepoznate, Jezide koje IS posebno mrzi jer ih smatra štovateljima
đavola.
Iako su kršćani (i ostali državljani Sirije koje
radikali smatraju neprijateljima) godinama progonjeni, zapadnjačka medijska
kampanja pokazuje zanimanje za patnju običnih ljudi tek kada se iz anonimnosti
izdvoji određena relativno nepoznata manjina ili do tada nezamisliv način
ubijanja. Nekoliko dana poslije sve ponovno upada u kolotečinu, do idućeg
"maštovitog" pokolja. Ubojstvo stranih novinara ili paljenje
nesretnog zarobljenog jordanskog pilota samo ponekad skrenu pozornost na patnju
tamošnjih manjina i običnog naroda... Obični čovjek se pita ako to rade javno
strancima koji imaju kakvu-takvu državu da se brine o njima, kakvi su prema
kršćanskom domicilnom pučanstvu?
Kakav je
život kršćana pod IS-om?
IS(IS), tj. najbrutalnija teroristička, institucionalizirana i organizirana
„pojava“ koja je odgovorna za mnogobrojne zločine nad kršćanima i ostalim neistomišljenicima,
samo je neželjeno čedo nemoralnih političkih, interesnih i neokolonijalnih
zbivanja na Bliskom istoku u posljednjim desetljećima.
Osim što je samoproglašeni IS rezultat stvaranja političkog vakuuma na onim
područjima gdje je sirijski režim izgubio tlo, on je postao nova inicijalna
kapisla za stvaranje daljnjeg kontroliranog kaosa. Prema svemu onomu što se
događa na Bliskom istoku, ali i šire, nažalost, nema mnogo razloga za
optimizam. Novi radikali svakodnevno pristižu, kao i novac za njihovo
financiranje. Udari međunarodne zajednice na IS su se pokazali nedjelotvornim.
Kako je cijela ova priča počela, tko su IS-ovci o kojima svakodnevno
slušamo, čiji su oni igrači, što im je ideologija i cilj te zašto ih se ne želi
ili ne može eliminirati, sada je potpuno nebitno... Njihov početak vodi u
vrijeme američke invazije na Irak, a veliki uspon u tzv. Arapsko proljeće i destabilizacije
sirijskog režima. IS je nastao u Iraku, prelio se u Siriju, pa osvojio veliki
dio Iraka i sada izgleda jači no ikad. Jači da čini zločine nad slabijima.
Kakav je život danas u Siriji – a samim tim i tamošnjih kršćana – gdje
vlada IS, možete pogledati u dokumentarcima medijske kuće VICE pod nazivom Unutar
Islamske države. Borci IS-a imaju najbolju medicinsku pomoć, dok su civili
prepušteni „sreći“. Sirotinja dobiva dnevne mrvice hrane, dok se dječaci od
najmanjih nogu vrbuju za terorizam. U općinskim tijelima šerijatskog suda
muslimani, kao i ostali, mogu tražiti svoja prava, međutim snimke ne varaju: u
spomenutom dokumentarcu redovi za imovinsko-pravne odnose između muslimana su
dugački, dok je odjel za nemuslimane, tj. kršćane prazan.
Kršćana više jednostavno nema. Oni su ili pobjegli jer nisu htjeli plaćati
porez za nemuslimane, ili su iz raznoraznih ludih razloga pobijeni. Lokalna
crkva u Raki, glavnom gradu islamske države, pretvorena je u dvoranu za
predstave i indoktrinaciju djece. Svi, uključujući i pokrivene žene, nose
oružje na ramenu, a glazba, alkohol i cigare su zabranjene...
Međunarodna zajednica i sirijska vojska redovito bombardiraju Raku i
okolicu ciljajući borce IS-a, ali zasigurno pogađaju i civile, što opet stvara
plodno tlo za terorizam... Začarani krug teško je moguće prekinuti.
Zašto kršćani podržavaju režim?
Nakon nekoliko mjeseci i godina sukoba u Siriji postalo je jasno da diktator
neće "pasti za 14 dana", kako je najavljeno. U međuvremenu je dobio
nekoliko milijuna glasova na relativno demokratskim izborima te je u pojedinim
područjima postao popularniji nego prije.
Kršćani,
koji su na početku bili protiv režima i za revoluciju, shvatili su da su
obmanuti nakon dolaska džihadista iz cijelog svijeta. Zbog sve većih sukoba i
stradanja pod čizmom pobunjenika kršćani su se definitivno okrenuli Assadu i
vratili se na njegovu stranu. Oni sada podržavaju režim, ne
zbog toga što vole poluautoritarne države, već zbog toga što laički i sekularni
poredak u Siriji nastoji štititi vjerski pluralizam i slobode, za razliku od
uvezenih skupina koje i ne kriju svoje militantno antikršćansko raspoloženje,
dok ih Zapad još uvijek smatra legitimnim saveznicima.
Čini se kako je opstanak režima usko vezan sa sudbinom
preostalih kršćana. I mnogi su toga svjesni. Dok borbe u Siriji i dalje traju,
njihov kraj se ne nadzire, izbjeglica i poginulih je sve više...
Kršćanin i litra nafte
Naravno da je nemoguće u jednom prikazu predočiti
razmjere stradavanja kršćana u Siriji. To je posao za veći interdisciplinarni
tim istraživača. Dok vijesti o zločinima nad kršćanima u Siriji svakodnevno
pristižu, prisjetit ćemo se izjava vjerskih lidera na tamošnjem području:
grkokatolički melkitski patrijarh Antiohije Gregorios III. Laham kritizirao je isporuku oružja
pobunjenicima te pozvao SAD i Rusiju da izrade mirovni plan za žurno zaustavljanje
nasilja i rata, istaknuvši kako je već 450 000 sirijskih kršćana (jedna trećina
sveukupnog broja, i to prema podatcima od prije godinu i pol) moralo napustiti
svoje domove i pronaći utočište u drugim susjednim zemljama. Naglasio je kako
razni ekstremisti nastoje raspirivati mržnju između kršćana i muslimana radi
viših političkih interesa; sirijsko-katolički patrijarh Youssef III. Younan otvoreno je rekao: „Zapad je sirijske
kršćane prodao za naftu.“
„Sirija je žrtva globalizacije ravnodušnosti,
a kršćani se bore za opstojnost na Bliskom istoku“, ocijenio je papa Franjo tijekom
2014. zatraživši od katoličkih organizacija da u pružanju pomoći ne gledaju na
vjersku pripadnost.
Uvjetno rečeno, zanimljiv je slučaj malog mjesta
Malule, starog kršćanskog gradića koji je 55 kilometara udaljen od Damaska u
kojem se još uvijek govori stari aramejski, a u koje je upala radikalna skupina
Nusra i druge islamističke grupe te poubijala civile i porušila spomenike. I
diljem Sirije uništavaju se starokršćanski aramejski natpisi i spomenici pa se
u pravom smislu može govoriti, ne samo o genocidu, nego i o kulturocidu.
Zanimljivo je da se 2003. međunarodna zajednica zgražavala zbog uništavanja
kipova Bude u Afganistanu, a da se
gotovo nitko nije digao prosvjedovati zbog vandalizma kada je riječ o kršćanskim
svetinjama, ali i životima. Ako laže koza, ne laže rog. Očito je kako postoje
veliki antikršćanski elementi u mnogim zapadnjačkim institucijama. Kao da
postoji prešutni dogovor i čekanje da kršćani potpuno nestanu s pojedinih
teritorija.
Vječiti rat
Izgleda da su kršćani u Siriji i čitavom arapskom
svijetu „žrtvena janjad“ za preklapanje različitih sila, motiva i stajališta.
Dok ih radikalni muslimani smatraju stranim tijelom, zapadnjaci ih ne drže
dijelom svojeg kulturološkog bića iako s njima, uvjetno rečeno, dijele istu
religiju, a naravno dotle kapitalizam i tržište isključivo nastoji naftom i
ostalim resursima etničko-vjersku pripadnost iskoristiti u političke svrhe i
još više profitirati.
Nažalost, narodski rečeno, kršćani na Bliskom istoku
našli su se u „neobranu grožđu“, a budućnost u Siriji nije im nimalo ružičasta.
Možda i to ne bi toliko boljelo, da se pokušava zaustaviti rat i da zapadnjački
mediji i političari toliko ne lažu i ne pokušavaju iskriviti istinu o njihovu stradanju.
Bogatstvo
kršćanskih Crkava i tradicija
Od 2,4 milijuna kršćana u Siriji najbrojniji su
pripadnici Pravoslavne antiohijske Crkve. Sjedište patrijarhata nalazi se u
Damasku. U zemlji djeluje i Grčka Pravoslavna antiohijska Crkva, Istočna
apostolska Crkva, kao i pravoslavni Armenci. Od istočnih Katoličkih Crkava
(vlastitoga prava, ali sjedinjene sa Svetom Stolicom) najveća je Melkitska
grkokatolička Crkva Antiohijskoga patrijarhata (sjedište u Damasku, patrijarh
Gregorius III. s 1,6 milijuna vjernika po čitavom Bliskom istoku i brojnom
dijasporom). Oko 60 000 katolika u Siriji pripadnici su Sirske Katoličke Crkve
(patrijarhat u Beirutu, u Libanonu), a oko 50 000 Maronitske Crkve (većinska Crkva
u Libanonu gdje se nalazi i patrijarhat). Siro-malabarska Katolička Crkva
velika je nadbiskupska Crkva istočnog sirijskog obreda koja se nalazi u punom
zajedništvu s Katoličkom. U Siriji djeluju i manje skupine katoličkih kaldejaca
(patrijarhat u Bagdadu u Iraku), armenaca (patrijarhat u Beirutu u Libanonu) te
rimokatolika (sjedište apostolskog vikarijata u Aleppu). Nažalost, u mnogim
podnebljima kršćana više nema, ne slave se mise niti se rađaju nova duhovna
zvanja, dok se topi bogata raznolikost sirijskih Crkava...
Nema komentara:
Objavi komentar