Jednom upaljen misionarski žar nikad se ne ugasi

Činjenica je da većina ljudi voli putovati. Obično se mašta o odlasku u tzv. „zemaljski raj“, na neki od rijetko naseljenih sunčanih otoka zvučnih imena gdje nema gužve i problema. Postavlja se pitanje koliko ljudi je spremno otići u jednu od zemalja trećeg svijeta na nekoliko godina ili cijeli život samo s jednim ciljem: služiti i pomagati. Među brojnim humanitarcima, liječnicima i općenito ljudima koji žive za služenje drugima nalaze se i brojni misionari. Jedan od takvih koji je sedam godina proboravio u Africi jest i vlč. Marko Stipić.

Na sami spomen Afrike prva asocijacija je zelenilo, brojne bune i ratovi, glad, dijamanti, i nažalost, u posljednje vrijeme ebola i Boko Haram. Oni malo upućeniji svjesni su problema koji muče Crni kontinent, a među njima su neokolonijalizam, politički sukobi te teški uvjeti života i rada među tamošnjim ljudima.

Veliki problemi i opasnosti koji postoje u Africi ne obeshrabruju stotine i tisuće misionara koji djeluju na tom napaćenom kontinentu. Sve ono što vidimo na televiziji, pročitamo u novinama ili saznamo izravno od njih potvrđuje činjenicu kako su misionari ljudi koji su se, riskirajući svoj život, posvetili toj plemenitoj svrsi pomaganja drugima u negostoljubivim uvjetima, svjedočeći im ljubav Kristovu.

Slučajni misionar

U komunikaciji s ljudima koji žele ići u misije možemo saznati kako većina tijekom studija i života dugo razmišlja o tomu u kom pravcu i gdje će vršiti svoj pastoralni rad. Međutim, među njima postoje i oni koji su o svojem pozivu odlučili sasvim slučajno. Takav je i sadašnji župnik u Srednjoj Slatini, u srcu Bosanske Posavine, koji je u Zambiji djelovao od 1985. do 1992.

„Nisam imao neku posebnu želju za misionarskim zvanjem. Kolega koji je bio dolje u Africi, pokojni vlč. Zdravko Mandić, je za vrijeme godišnjeg odmora pričao o svojim doživljajima. Dok mi je govorio kako izgleda život u Zambiji, ja sam osjetio da to i mene zanima te sam pitao bih li i ja mogao ići dolje. Budući da je on rekao kako može bilo tko, ako ispunjava uvjete, krenuti u Afriku, obećao je da će srediti papire i potrebne dozvole u Zambijskoj biskupiji. On je tamo bio sâm od naših svećenika, tako sam mu se ja pridružio“, objasnio je vlč. Stipić kako je njegova želja za pastoralnim djelovanjem na Crnom kontinentu nastala gotovo spontano u jednom trenutku običnog razgovora s kolegom svećenikom.

Najteže se naviknuti

Čitajući misionarska iskustva, ali i iskustva laika koji su barem mjesec dana boravili u Africi, dolazimo do zaključka da je to sasvim drugi svijet. Razmišljanja ljudi različitih profesija i godina su skoro identična. Svjedočenja govore kako su gosti u Africi vidjeli čitava podneblja i milijune ljudi koji doista nemaju ništa. Ipak su ti ljudi i unatoč silnoj neimaštini i bijedi, zapravo sretni, neopterećeni i zadovoljni svim onim malim stvarima, ako i njih igrom slučaja dobiju. Nažalost, te male stvari ljudi u razvijenim zemljama svijeta uzimaju, blago rečeno, zdravo za gotovo. Svatko se na iste uvjete drukčije navikava te nas je zanimalo što je bilo posebno teško nakon dolaska u jednu afričku zemlju.

„Bilo je teško naviknuti se na dosta stvari. Teška je klima i meni je to bilo najproblematičnije. Ja sam malo gadljiv pa mi se bilo teško naviknuti i na hranu. Jedanput sam gledao gdje oni vade vodu. To je jedna lokva oko koje goveda i krmad hodaju, a žene uzimaju vodu za puru ili drugo jelo te njome peru tanjure“, objasnio je vlč. Stipić kroz smijeh svoja prva iskustva s Afrikom.

Samo rad, rad i opet rad

Prema njegovu sjećanju, posla za svećenika u pastoralu ima mnogo. „Nema ništa drugo nego samo raditi. Rad, rad i samo rad. U ono vrijeme ja sam bio u mjestima gdje nije bilo struje, dakle ni televizije nije bilo. Radiš, voziš, prašina, baš teški uvjeti... Mi smo imali 10 filijala i pet tjedana obilazimo filijale, a šestog tjedna budemo u središnjoj misiji, a onda opet pet tjedana na kotačima“, ističe sadašnji župnik u Srednjoj Slatini.

Na pitanje koliko je imao župljana, rekao je da nikada nisu stigli sve prebrojati i evidentirati, ali se pretpostavlja, prema procjenama, kako su imali oko 18 000 vjernika. Promjer misije-župe u kojoj je djelovao bio je 100 km u krug, i na tom području živjelo je oko 60 000 ljudi. Od toga je jedna trećina katolika, druga trećina su bili ostali kršćani. Pogani i pripadnici mješavine raznih religija, među kojima je bilo oko 1% muslimana činili su ostatak pučanstva. Prema njegovim riječima, popisa nikad nije bilo, tako da je teško dati točne brojke. Fascinantno je to što su godišnje u misiji imali oko 700 krštenja, 500 djece i 200 odraslih te 200 krizmanika i stotinjak vjenčanja.

Nema psovke

Naš sugovornik o tamošnjim katolicima ima samo riječi hvale. Afrički čovjek nakon krštenja zaista živi ono što je učio, sluša svećenika i nastoji biti bolji čovjek. Naravno, uvijek postoje određeni problemi, a za to podneblje bio je izražen fenomen višeženstva među poganima. Problem su stvarale katolkinje koje počinju živjeti s nekršćanima kao prva ili druga žena.

 „Imali smo jedan slučaj, katolkinja se vjenčala s poganinom i imala 10 djece s njim. Djeca se normalno krste, idu u crkvu bez ikakvih problema. Nakon određenog vremena za poganina se uda druga žena katolkinja. Takve krupne probleme smatrali smo javnim grješnicima s teškim grijesima i zvali smo ih otpadnicima. Slično je kada kršćani idu k vračevima. Javne grješnike smo pribilježili u kartotekama i čekali da se vrate. Kad shvate svoju pogrešku i pomire se s Crkvom, imali smo za njih obred pomirenja. Oni određeno vrijeme pohađaju pouke, imaju pokoru te nakon ispovijedi ponovno ih primimo u zajednicu“, komentirao je neke od najvećih problema tamošnjih zajednica vlč. Stipić i naglasio kako kod njih nema psovke.

„Psovka općenito govoreći ne postoji. Imaju određene nepristojne izraze, ali to nisu psovke koje mi znamo“, rekao je naš sugovornik.

Mnogo duhovnih zvanja

Prema riječima vlč. Stipića, biskupija u kojoj je djelovao imala je sjemenište i bogosloviju, međutim nisu svi na kraju išli „u svećenike“.

„U Africi, općenito govoreći, ima dosta duhovnih zvanja. Međutim, postoji jedan fenomen kao i kod nas. Kad sam i ja išao u sjemenište, bila je aktualna generacija 1946., dakle poslijeratna generacija kad su mnoge majke ostale udovice. U sjemeništu u Dubrovniku bilo je 80% udovičkih sinova. Dečki dođu da se školuju i dalje nastave život ne odlazeći u svećenike. Neki su to smišljeno radili jer bilo je jeftinije školovanje, a nije se imalo uvjeta. E, isto se tako dole događa“, komentirao je vlč. Stipić i istaknuo da je zahvaljujući bogosloviji u Zambiji stasala generacija kvalitetnog domaćeg klera.

Jedan od dugogodišnjih profesora na tamošnjoj bogosloviji bio je i p. Luka Lucić koji je skoro 20 godina sudjelovao u oblikovanju budućih zambijskih svećenika.

Išao bi opet!

Nakon što je u Africi obolio od malarije u vrijeme rata 1992., morao se vratiti u BiH. Iako je „upao“ u zonu ratnih sukoba, u Zavidoviće gdje je bio kapelan, zanimalo nas je što mu je najviše smetalo u BiH, a nedostajalo iz Afrike.

„Ja sam sve vrijeme od povratka u BiH bio po manjim i raseljenim župama. Teško mi je bilo što ljudi ne idu u crkvu kao u Africi i što ih malo ima. Dole sve vrvi od ljudi i života“, naglasio je vlč. Stipić te potom potvrdio kako bi unatoč skoro 70 godina života vrlo rado išao ponovno u Afriku. Naravno da ima uvjete i zdravlje za to.

Iz životnog primjera vlč. Marka možemo vidjeti kako se misionarska iskra vrlo brzo i iznenada može upaliti, ali da žar koji ona stvori nikada ne zgasne.