Mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit: Katolička Crkva u Srbiji unatoč različitim jezicima, kulturama i obredima uvijek čuva jedinstvo i apostolstvo

U predvečerje Prvog svjetskog rata u Nišu je 24. srpnja 1914. bio ratificiran Konkordat između Svete Stolice i tadašnje Kraljevine Srbije kojim je omogućeno ponovno uspostavljanje Beogradske nadbiskupije koja je de facto nestala osmanskim osvajanjem Beograda četiri stotine godina ranije. Budući je upravo za vrijeme potpisivanja Konkordata počelo zveckati oružje za Veliki rat uspostavljanje Beogradske nadbiskupije je odgođeno za 10 godina te je ona konačno obnovljena tek 29. listopada 1924. Povodom te važne 90. obljetnice razgovarali smo s beogradskim nadbiskupom mons. Stanislavom Hočevarom.
 

Mons. Hočevar je rođen 1945. u Jelendolu kod Novog Mesta u Sloveniji. Nakon završene osnovne škole pridružio se Don Boskovim salezijancima. Gimnaziju je pohađao u Križevcima i Rijeci, a teologiju je studirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Za svećenika je zaređen 1973., a magistrirao je također na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1979. Na svetkovinu Navještenja 25. ožujka 2000. sv. Ivan Pavao II. imenovao ga je za nadbiskupa koadjutora u Beogradu, a godinu poslije preuzima službu beogradskog nadbiskupa i metropolite. S  njim smo razgovarali o Katoličkoj Crkvi u Srbiji, odnosu s pravoslavcima, Beogradskoj nadbiskupiji te važnoj obljetnici...

Preuzvišeni, Crkva katolička u Srbiji obilježava 90 godina od ponovnog uspostavljanja Beogradske nadbiskupije. U kakvom ozračju katolici B. Nadbiskupije zajedno s klerom i vama na čelu dočekuju tu obljetnicu?

Vama je poznato da se naša Beogradska nadbiskupija već poduže vrijeme intenzivno bavi poviješću i to iz više razloga! Prije svega: tko ne pozna prošlost  – naročito svoju – ne može kontinuirano i organski napredovati. Još je važnije znati da bez poznavanja Božjih djela u povijesti nemamo pravo nadahnuće za veličanje Boga, niti imamo snage živjeti iz Božje dobrote i Božjeg milosrđa.

Drugi je važan razlog što sve do sada nije bilo sustavnoga proučavanja prisutnosti Katoličke Crkve na našem području. U tom smo duhu slavili i prošlogodišnji jubilej 1700. obljetnice Milanskoga edikta i ove godine 100. obljetnicu Konkordata između Sv. Stolice i Kraljevine Srbije. Taj je ugovor omogućio ponovnu uspostavu Beogradske nadbiskupije i istovremeno Skopske, sufraganske, biskupije. Samo objektivno poznavanje ovih prilika može koliko-toliko objektivno osvijetliti problematiku naših prostora.

Znamo da se nad Srbijom već nadvijao Prvi svjetski rat, kada je u Nišu 24. srpnja 1914. ratificiran sporazum. Znamo, da je brzo nakon toga zbog velikog bola otkazalo srce papi sv. Piju X. Njemu nije bilo lako posvetiti posebnu pažnju našoj regiji zbog mnogo nerazumijevanja u europskim državama. Upravo zbog početka Velikoga rata, naša je nadbiskupija dobila svoga pastira tek 1924., dana 29. listopada.

Sva su naša slavlja usmjerena prema upoznavanju velikih Božjih djela, radosnom zahvaljivanju i pažljivom osluškivanju što Božji Duh govori danas „Crkvi Beogradskoj“. Zato ćemo upravo na dan slavlja 25. – 26. listopada proglasiti početak pripreme za Dijecezansku sinodu. Hodočašće svih župa sa svećenicima, redovnicima i redovnicama toga dana u Beograd označuje našu nutarnju raspoloživost djelovanju Duha Svetoga.

Što znači biti katolik u Srbiji i kakav je odnos pravoslavne većine prema Vašim vjernicima?

Nećete mi zamjeriti, ako Vam ne odgovorim isključivo iz trenutnog iskustva života. Previše je već bilo napisanih selektivnih pristupa povijesti. Toliko više to treba naglasiti jer je položaj na tom području izvanredno diferenciran, što je ponovno plod vrlo različitih povijesnih događanja, susreta, utjecaja...

Svakako treba primijetiti da mnogo toga ovisi o mudrosti i prosvijetljenosti lokalnih pastira sve do njihove nehrabrosti za stvaran egzistencijalni odnos. Osobno uvijek pozivam na temeljitije poznavanje prošlosti da bismo lakše i bolje prosuđivali sadašnjost. Vidim da je takav moj stav dobro prihvaćen. Redovito je praćen i mojom osobnom molitvom kako bih bio sposoban u svakom trenutku izreći riječi prosvjetljenja. Ali svakako svi trebaju od sada i dalje davati veći prioritet pravom školstvu, obrazovanju i duhovnom preporođenju. Zato se tako jako zauzimam za što veću suradnju  Katoličke i Pravoslavne Crkve na našem području. Nikako ne bi bilo dobro, ako bi nedostajala puna suradnja biskupskih konferencija na našim prostorima.

Svjedoci smo jednog skoro stoljetnog, najblaže rečeno mitološkog, čudnog i odnosa punog podmetanja službene Srbije prema katolicima u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, ali i Vatikanu. Kakva je situacija danas je li se što promijenilo?

Ne bih upotrebljavao taj i takav rječnik. Proučavajući dobro povijest od apostolskih vremena pa do danas, s posebnim pogledom na našu širu regiju, trebamo uočiti kako su se od rimskih vremena nadalje, na ovoj našoj granici Istoka i Zapada uvijek lomila koplja i stvarala dva načina organizacije konkretne povijesne Crkve: mjesna Crkva na Istoku (patrijaršije), sveopća Crkva (s rimskim biskupom na čelu) na Zapadu. Veliki raskol, različiti društveni, politički, kulturni i crkveni događaji (da uopće ne spominjem prisutnost Otomanskog imperija) doprinijeli su mnogim međusobno suprotstavljenim pogledima. Ove situacije ne možemo sanirati gledajući samo sadašnji trenutak. U takvom slučaju, nedostajala bi nam prava kriteriologija. Kako nas je pozvao Drugi vatikanski crkveni sabor, trebamo se vratiti k izvorima i – recimo poput jednog velikog teologa Yvesa Congara – prosuđivati povijest integralno. Bez obnovljenog pogleda na cjelinu, nećemo moći ozdraviti sadašnji trenutak.

Jesu li mediji u Srbiji dovoljno otvoreni za katolike i njihove probleme i općenito govoreći teme?

Rekao bih ovako: mediji koji su stvarno mediji, a ne „žuta“ i tabloidna stvarnost imaju prilično zdrav odnos. Daju dovoljno mjesta našim proročkim, ali i neproročkim stavovima. Svakako i mi iz Katoličke Crkve trebamo davati još jasnije poruke i doslovce boriti se za prisutnost u medijima. Nikakav pak paternalizam ili asistencijalizam ne bi bio u našu korist.

Ekumenizam je nezaobilazna tema... Vidite li mogućnosti da se, osim Molitvene osmine, učini nešto više na tom planu?

Pojam „ekumenizam“ treba pravilno shvatiti. To ne smije biti naš „voluntarizam“ i samo „naš projekt“, već najčišća sinergija s energijom Duha Svetoga. Traženje tako shvaćenog jedinstva svakako je najelementarnija i najprimarnija posljedica življenja iz Evanđelja. Zato „ekumenizam“ ne postoji primarno u „djelatnostima“, u „slavljima“, nego u dubinama evanđeoskog života nas pojedinaca i naših zajednica. Ovakva težnja se svakako „inkarnira“ i preko „utjelovljenih“ načina primicanja jedinstva. Konstatiram da ne postoji u svim kršćanskim Crkvama jednak dogovor oko toga procesa. Zato, osobno uvijek promičem ono, što je opće dobro svih: sada, recimo, trebamo iskreno pomoći Pravoslavnim Crkvama da 2016. dođe do svepravoslavnoga sabora. Trebali bismo mnogo više životom i molitvom „činiti“ da 2025. dođe do ponovnog susreta katoličkih i pravoslavnih biskupa povodom 1700. godišnjice Nicejskog sabora (sazvao car Konstantin) na što su upozorili papa Franjo i ekumenski patrijarh u Jeruzalemu, u svibnju ove godine. Jako su me povrijedile prve reakcije važnih ličnosti: „Tada ova dvojica neće više živjeti!“ I time se često, nažalost, završava naš „ekumenizam“! Svakako, se trebamo boriti protiv svakoga licemjerja gdje god se ono razvijalo.

Mnogi će reći kako je Katolička Crkva uvijek za ekumenizam dok je SPC samo za ekumenizam ondje gdje je u manjini. Tako imamo svećenike SPC koji u nekim područjima postavljaju pitanje čak i o valjanosti krštenja u Katoličkoj Crkvi. Kao pripadnik „manjinske“ zajednice u Srbiji jeste li osjetili taj hladni tretman brojnije kršćanske braće?

Na ovo sam Vam pitanje praktično već odgovorio. Ne smijemo nikako ni u sebi ni oko sebe pristati da nama teoretski i praktično „upravlja“ sadašnje stanje. Naš odgovor na takve situacije – ukoliko postoje – mora biti: koji je pravi put rješavanja problema i kako doći do toga puta? Osobno sam radije žrtva „nesporazuma situacija“, nego žrtva vlastitog pesimističnog promatrača i kritizera. Ja sam se htio svojim svećeničkim zvanjem uključiti u spasenjski proces i ne želim se reducirati na ciničnog promatrača svakodnevne prakse.

U svibnju 2000. zaređeni ste za biskupa Beogradske nadbiskupije. Recite nam, nakon skoro 15 godina, kako ocjenjujete svoj rad i kako je bilo doći iz jedne relativno sređene države u drugu koja je evidentno siromašnija i s nižim stupnjem razvoja demokracije te katolika koji su manjina?

Kako rekoh, meni redovništvo i svećeništvo mnogo znači, iako sam vrlo svjestan svojih ograničenosti. Ali kada sam rekao Bogu DA, rekao sam isto tako da želim biti samo tamo gdje me želi On. Ja sam, i kao bogoslov, i kao mlad svećenik molio poglavare da me pošalju u misije. To se nije dogodilo.

Onda me je sv. Ivan Pavao II. poslao u Beograd, u Srbiju. Nikad nisam mnogo pažnje posvećivao gdje se nalazim već više kolikom sam ljubavlju tu prisutan. Jako sam se trudio da bih bio dosljedan i nije bilo lako. Zato su i različite ocjene „da volim previše ili jednoga ili drugoga ili trećega“. A ja volim konkretne osobe, koje nisam stvorio ja, već dobri Stvoritelj. Svaka osoba je za mene veliko nadahnuće i izazov. Zato sam sretan kada bez strahova idem Beogradom pješice pa mi ljudi čestitaju; idem s pravoslavnim svećenikom i zaustavi nas žena govoreći: „Tako treba! Tako vas želim vidjeti!“

Za mene je svaki vjernik „biskupija“ (sv. Franjo Saleški), zato imam uvijek previše posla jer ne mogu još tako malobrojnim „biskupijama“ posvetiti dovoljno vremena. Na neki način me slomilo i samo veliko siromaštvo ljudi i napose braće svećenika i redovnika kao i redovnica. Mogao bih biti razočaran jer često kucam na vrata velikih pa se ne otvaraju, ali to ne dozvoljavam. U svoj grb zapisah „Servite Domino in letitia“ i pokušavam biti tome vjeran. Svakoga jutra se posebno molim sv. Josipu i nadam se da će pronaći „hranu“ za našu nadbiskupsku obitelj.

Dolazite iz Slovenije, djelujete u Srbiji, a dobro poznajete Crkvu u BiH. Možete li dati ocjenu situacije u kojoj se nalazi Crkva u ove tri države?

Moglo bi se reći da prilično dobro poznajem Crkvu u ovim zemljama. Ali Crkva je – prije svega – tajna i tko sam ja da bih mogao sasvim objektivno prosuđivati?

No, ipak! Kako se ne bih divio Crkvi u Bosni i Hercegovini koja daje toliko plodova milosti (npr. tako brojna duhovna zvanja)? Kako se ne bih divio snazi Duha u Crkvi u Sloveniji koja je tako izvanredno jako prokušana, ali ustraje i rađa „u suzama“ dobre nove pastire (novi ljubljanski nadbiskup franjevac Stane Zore)! Kako se jako radujem „katolicitetu“ naše Crkve u Srbiji koja, unatoč toliko različitih jezika, kultura i obreda, uvijek iznova čuva jedinstvo i apostolstvo!

Ali isto tako se jako molim, zato svim molitvama dodajem „Marijo, Majko Crkve“, da bismo još mnogo jače otkrivali svetost Crkve i katolicitet, kao univerzalnu vrijednost, stavljali na prvo mjesto. Samo tako će naši partikularni identiteti dobivati sjaj i inspirativnu dijalošku dimenziju.

Kakvo je stanje u vašoj nadbiskupiji što se tiče tiskovina i medijskih kuća s katoličkim predznakom? Preporučate li svojim vjernicima Katolički tjednik?

Poznato je da imamo vrlo malen Medijski centar koji izdaje mjesečnik Blagovest, kalendar, mnogo različitih jednostavnih pastoralnih pomagala, a sada i važne knjige povijesti. Pokušavamo razvijati web stranicu. Surađujemo s Radio Marijom Srbije. Željeli bismo da vjernici još više čitaju, nažalost ne mogu svi slušati Radio Mariju jer još nismo dobili frekvencije u svim općinama! To je prilično velika briga za mene jer je tako važno okupljati  i formirati vjernike.

Vrlo redovito pratim Katolički tjednik i preporučujem svećenicima i vjernicima da na poseban način prate one članke koji nadahnjuju dublju refleksiju. Vrlo su naime opasna svećenička usta, na kojima „nema spoznaje“ kaže prorok.

Hvala Vam na pozivu na produbljivanje, osobito putem članaka fra dr. Tomislava Pervana. Budući da mnogi naši vjernici dolaze iz BiH, Katolički tjednik je uvijek dobrodošao.