Razgovor s dr. Ninom Raspudićem: Treba provoditi razliku između Europske unije i Europe

Evo jedan zakašnjeli intervju koji se negdje zagubio u ladici. Tek sam ga sad otkrio a ne mogu ga naći na blogu stoga...:

U vrijeme najveće krize EU od njenog osnutka, dok Grčku potresaju korupcijski skandali i dugovi koji ruše temelje same Unije, mnoge članice izražavaju nezadovoljstvo zbog obveze „krpanja“ tuđih dugova i pitaju se čemu članstvo u toj zajednici. U takvim uvjetima Republika Hrvatska intenzivno radi na uklanjanju prepreka na putu ulaska u istu. Kada će Hrvatska ući u EU, čemu se mogu nadati njeni građani, a što mogu očekivati Hrvati iz BiH nakon pristupanja, pitali smo s dr. Ninu Raspudića. S njim smo također razgovarali o odnosu Crkve i politike te o stereotipima koji u Hrvatskoj vladaju prema Hrvatima iz BiH. 

 

Rođen je 1975. u Hercegovini, u Mostaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1999. diplomirao je filozofiju i talijanski jezik i književnost. Sada radi kao znanstveni novak na katedri za talijansku književnost. Bavi se suvremenom talijanskom književnošću u horizontu postmodernog mišljenja. Prevodi s talijanskog jezika književnost i teoriju (Eco, Ammaniti, Vattimo, Pareyson), objavljuje književnu kritiku i esejistiku. Radi i kao dopisnik Večernjeg lista, a imao je zapažene tekstove u Našim ognjištima te brojne nastupe na TV-u.

Dr. Raspudiću, konstantno se u medijima provlači želja hrvatskog političkog vrha i naroda o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Koliko će Hrvatskoj i hrvatskom narodu ulazak u EU donijeti dobra?

To još nitko ne zna, naprosto jer nam naša politička elita nije ponudila nikakve konkretne argumente za ulazak u Uniju. Začuđujuće je kako se oko ključne odluke za budućnost hrvatske države i naroda ne vodi nikakva suvisla javna rasprava. I eurofili i euroskeptici barataju isključivo mitovima, jedni nam sugeriraju kako postoje nekakvi fondovi koje će drugi puniti, a mi ćemo se, čim uđemo u EU, o njih obilato okoristiti, a drugi plaše narod pričom kako će nam EU zabraniti sir i vrhnje i kako je isključivi smisao te zajednice u tome da nam napakosti. Da se referendum o pristupanju EU održava sutra, hrvatski državljani teško bi mogli racionalno odvagati svoju odluku.

Znate li za čim danas teži Europa? Koji je zapravo smisao EU?

EU je nastala kao jedna ekonomska i financija unija koja je, zbog logike globalnog kapitalizma, s vremenom morala prerastati u nešto više, ali čini mi se da još nije pronašla čvrste temelje, tj. zajedničku identitetsku osnovu, što se u ovo vrijeme krize najbolje vidi. Jer isključivo interesna zajednica nikada nije dugog vijeka.

U posljednje vrijeme se naglašava kako je veći dio posla u vezi sa pristupanjem EU završen. Vidite li Republiku Hrvatsku u Europskoj uniji u skorije vrijeme i kakav će položaj RH biti u toj megadržavi sastavljenoj od mnoštva različitih država? Hoće li Hrvati imati više koristi ili štete od članstva u EU?

Mislim da će se jako dugo otezati sa zatvaranjem zadnja tri otvorena poglavlja, i sumnjam da će Hrvatska ući u EU prije nego što ne bude donesena odluka da se primi i Srbija. Položaj Hrvatske u EU će dobrim dijelom ovisiti i o njoj samoj, tj. o tome koliko će hrvatska politička elita biti voljna i sposobna štititi državne interese u novom kontekstu. Nažalost, do sada se u tome nije iskazala. Što se tiče pitanja oko štete i koristi od ulaska u EU, odgovor je – kako kome. Neki društveni slojevi će profitirati, neki će biti gubitnici. Što se tiče zemlje u cjelini, kad vidim primjer Bugarske ili ranije primljene Mađarske, a da ne govorimo o staroj članici Grčkoj, hrvatska perspektiva mi se ne čini osobito svijetla. Što ne znači apriori da bi ostajući izvan EU nužno bilo bolje.

Što mislite jesu li danas bh. Hrvati «kamen oko vrata» za Hrvatsku kad je u pitanju napredak prema europskim integracijama?

Hrvati iz BiH ne mogu biti „kamen oko vrata“ RH, jer su ih njezine vlasti odavno odbacile u svakom pogledu.

Postoji li u Europi sličan problem koji imaju Hrvati? Narod podijeljen u dvije države od kojih jedna ide naprijed prema EU, a druga stagnira?

Ne znam za primjer naroda koji je konstitutivan u dvije države, a koji se našao u sličnoj situaciji. Ali isto tako, ne znam ni za jednu državu u Europi, osim BiH, koja funkcionira kao protektorat međunarodne zajednice.

Može li se reći kako u vremenu u kojem živimo vlada razdoblje apsolutnog relativizma svega postojećeg? U skladu s tim određeni društveni krugovi nastoje nametnuti mišljenje kako vjera i moral nisu više potrebni, kako su «zastarjeli». Polazili im to za rukom?

Teško je generalno odgovoriti na to pitanje. Na Zapadu se, u vremenu kojeg nazivamo postmodernim, zadnjih nekoliko desetljeća događa i jedan suprotan proces, relativiziranje modernističkih dogmi i svojevrsni povratak duhovnosti i tradiciji, dok mi kasnimo, i tek sada prolazimo etapu prvog vala potrošačkog društva i liberalno-hedonističkih vrijednosti, naravno, u sirotinjskoj inačici. Status vjere i morala najviše ovisi o životnom svjedočenju onih koji ih zastupaju. Puno teža povijesna iskustva su pokazala da ih izvana nije moguće uništiti.

Možete li komentirati uvriježeno mišljenje kako je u Hrvatskoj (i BiH) na snazi «čvrsta sprega Crkve i politike»?

Mislim da je uloga Crkve u hrvatskoj politici uvelike precijenjena. I zadnji predsjednički izbori u RH pokazali su da potpora Crkve nije presudna.

O vama se često govori kako ste «netipičan Hercegovac». Smeta li vam to i je li riječ o stereotipu? Jeste li na svojoj koži osjetili predrasude u Hrvatskoj zato što dolazite iz Hercegovine?

Ja sam autentičan, a ne atipičan Hercegovac, kao što je to i svaki čovjek iz bilo koje regije. Hercegovina je vrlo heterogena, a to što su je neki stereotipno sveli na bahatog primitivca u mercedesu, prema kojem bi sve drugačije onda bilo „netipično“, to je njihov spoznajni problem. Osobno zbog svog porijekla nisam imao nikakvih problema, jer nisam tip na kojem se može olako iživljavati. Ali mi nije bilo ugodno doznavati iz medija da smo genetski lopovi, kockastoglavi zlikovci i slično.

Među bh. Hrvatima se konstantno naglašavaju stvari koje su zapravo potpomagale pojavljivanju stereotipa, npr.: «Pravi Hrvat je katolik i desničar»... Je li krivica obostrana, i onih koji stvaraju stereotipe i onih koji su pogođeni stereotipima?

Dio krivice je svakako obostran. Nekim mojim zemljacima je početkom devedesetih godio taj, tada pozitivan stereotip, pa su ga i sami reproducirali.

Predstavlja li pripadnost jednog naroda određenoj religiji kočnicu tendenciji globaliziranja svijeta? U konkretnom slučaju Hrvatske i BiH, je li katoličanstvo prepreka za centre moći koji imaju svoje planove za hrvatski narod?

Ne mogu zaviriti u centre svjetske moći, već samo spekulirati. No logično je da svaki ukorijenjeni identitet predstavlja prepreku ovakvom tipu globalizacije.

Na kraju, kakva je ljestvica vrednota koju nudi Europa?

Treba provoditi razliku između Europske unije i Europe. EU je jedna ekonomsko-financijska unija koja obuhvaća samo dio kontinenta, premda pretendira na to da „poklopi“ i prisvoji pojam Europe i cjelokupnu njezinu baštinu. Europa je nešto puno više. Tako da čak i najzagriženiji euroskeptici (u odnosu na EU) mogu istovremeno biti i pravi Europejci. Evo, to je jedna od ljepših vrijednosti prave Europe.

Medicinski potpomognuta oplodnja – industrija za žetvu ljudi

Dobivanje potomstva predstavlja cilj gotovo svakoj obitelji jer je temelj većine sklopljenih brakova dobrobit supružnika i težnja za potomstvom. Nažalost, sama želja često nije dovoljna jer se trudnoće između određenih supružnika jednostavno ne mogu postići prirodnim putem. Za mnoge parove tada jedinu mogućnost predstavlja umjetna oplodnja. Statistički podatci govore kako se u svijetu na milijun stanovnika radi 1 000 postupaka potpomognute oplodnje, a u BiH je taj postotak pet puta manji. Cijene se kreću od 2 000 do 8 000 KM, premda postoje i parovi koji su do prvog začeća izdvojili skoro 30 000 KM.
 

Zbog daytonske regulative, pitanje u svezi s potpomognutom oplodnjom ne može se rješavati na razini BiH, a u Federaciji Bosne i Hercegovine još uvijek nije zakonski regulirano. Ipak,  Federalno ministarstvo zdravstva u parlamentarnu proceduru uputilo je Nacrt zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom, a o njemu je održana i javna rasprava.

Predloženi zakon, između ostaloga, postupak oplodnje definira kao otklanjanje neplodnosti ili umanjene plodnosti zahvaljujući biomedicinskim dostignućima. Liječenje podrazumijeva i „uzimanje i čuvanje sjemenih ćelija muškarca ili jajnih ćelija žene u slučajevima kada postoji opasnost da može doći do neplodnosti”.

Pravo na potpomognutu oplodnju bi imale punoljetne i radno sposobne osobe koje žive u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, a preduvjet je da ne mogu začeti prirodnim putem i da je žena u dobi primjerenoj za rađanje, te da njezino opće zdravstveno stanje dopušta trudnoću i porod. Predloženi nacrt predviđa dvije mogućnosti oplodnje: onu pri kojoj se koriste spolne stanice bračnih partnera te jednog od partnera i spolne stanice darivatelja.

Prema nacrtu zakona, parovi bi imali pravo na dva pokušaja oplodnje besplatno što do sad nije bio slučaj...

Kada se bračni partneri odlučuju na izvantjelesnu oplodnju?

Mnogi bračni parovi se pitaju kolika je vjerojatnoća da će, odnosno da neće moći dobiti dijete tijekom svojeg braka ako to žele. Znanost je dala odgovor na to pitanje: vjerojatnost da će doći do začeća u jednom mjesecu braka je od 15 do 25%, unutar prva tri mjeseca iznosi 40% , a prosječna vjerojatnost da će do začeća doći unutar godine iznosi 85%.

Postoje mnogi čimbenici koji utječu na plodnost, prije svega godine starosti budući da se nakon 30. godine života izgledi začeća smanjuju. Također, tu su bolesti i različita stanja koja mogu utjecati na trudnoću: kronične bolesti, konzumacija alkohola, pušenje, eventualna izloženost kemikalijama ili otrovima, izbor donjeg rublja...

Uobičajeno je ako bračni par nakon godinu dana redovitih spolnih odnosa nije zatrudnio, posjetiti liječnika i posavjetovati se o sljedećim koracima.

Predrasude u svezi s neplodnošću

Često se neplodnost u hrvatskome narodu, a pogotovu na selima tretira kao „ženski“ problem. Iako vlada uvriježeno mišljenje kako se u većini slučajeva neplodnost pojavljuje samo kod žena, istina je da se bračna neplodnost javlja podjednako i kod muškaraca i kod žena, u oko 40% slučajeva, dok 20% slučajeva otpada na neplodnost obaju partnera. 

Kada se iscrpe sve prirodne mogućnosti za uklanjanje bračne neplodnosti, bilo muškarca, žene ili obaju partnera, nastupa razdoblje suočavanja s idejom o podvrgavanju nekoj od metoda umjetne ili potpomognute oplodnje.

Različite metode medicinski potpomognute oplodnje

Često se u kolokvijalnom govoru sve metode potpomognute oplodnje nazivaju samo jednim zbirnim imenom: npr. oplodnja u epruveti, „dijete iz epruvete“ ili in vitro. Međutim, činjenice govore kako postoji dvadesetak takvih metoda s različitim nazivima. Neke od najpoznatijih su inseminacija, oplodnja in vitro, GIFT i ZIFT, metoda ICSI...

Metode umjetne oplodnje GIFT i ZIFT predstavljaju modificirane oblike oplodnje in vitro, koje se također temelje na izvlačenju jajnih stanica i unošenju embrija u maternicu. GIFT (od engl. Gamete Intrafallopian Transfer) i ZIFT (Zygote Intrafallopian Transfer) znatno su kraće procedure. Dok se kod oplodnje in vitro, prije unosa u maternicu, provodi promatranje razvoja embrija u trajanju od tri do pet dana, kod ZIFT metode se oplođene jajne stanice (zigote) unose u jajovode unutar 24 sata, a kod GIFT metode spermiji i jajne stanice samo se pomiješaju i unose unutar jajovoda.

Statistički od 100 zametaka, 92 bivaju žrtvovana

U određenim metodama oplođena jajna stanica se ne može odmah staviti u maternicu žene, nego se razvija u inkubatoru te se nakon dva do pet dana zametak prenosi u maternicu žene. U „zdjelici“ se oplodi nekoliko jajnih stanica dobivenih hormonskom stimulacijom žene. U prosjeku se dobije desetak jajnih stanica, a od njih 10, uspješno se oplodi 8, do petog dana preživi samo 4 - 5, a tek će se matematičkih 1,3 i roditi.

Dakle u prosjeku 92% zametka prestaje s razvojem zbog različitih genetskih nepravilnosti. Dopušteno je vratiti najviše tri zametka; najčešće se vraćaju dva, ali u nekoliko europskih zemalja potiče se vraćanje samo jednog zametka. Preostali zametci mogu se zamrznuti da se uporabe za sljedeće pokušaje u slučaju izostanka trudnoće. Uspjeh postupka najviše ovisi o „kvaliteti“ zametaka vraćenih ženi, a to ovisi o kvaliteti jajne stanice i spermija...

Mnogi stručnjaci preporučuju uvođenje triju ili četiriju embrija kako bi se povećali izgledi za trudnoću. S druge strane, to povećava mogućnost višestruke trudnoće. Ako nakon prvog pokušaja oplodnje in vitro ostane višak embrija, klinika ih može zamrznuti za eventualne sljedeće pokušaje.

Nakon uspješno završene umjetne oplodnje, bračni par se može spremati za prinovu u obitelji, međutim uvijek će etičko pitanje visjeti iznad čitavog procesa.

Umjetna oplodnja s etičkog gledišta

Vjerojatno će uvijek postojati dva sukobljena pogleda na nova dostignuća u potpomognutoj i umjetnoj oplodnji. S jedne strane su ljudi koji se žestoko suprotstavljaju toj tehnologiji budući da omogućava manipuliranje prirodom, igranjem Boga i sa sobom nosi dosta štetnih posljedica, dok su s druge strane oni koji čitav proces gledaju s utilitarističkog stava smatrajući tehnologiju samo sredstvom za svladavanje prepreka na koje čovjek naiđe u svojem životu. Zagovaratelji ove metode naglašavaju kako će bračni parovi odlaziti u inozemstvo ako im se ovdje ne omogući izvršiti ono što su naumili, tako da je, između ostaloga, bolje da to čine u matičnoj zemlji.

Još jednom se naglašava posebnost BiH u svemu ovome. Mnogi ističu kako je u ratu nastradala čitava generacija mladića koji su posljednjih godina trebali biti stupovi obitelji. Samim time približno isti broj žena, zbog nedostatka muškaraca, nije na vrijeme mogao zasnovati obitelj tako da se sada nalaze pri kraju reproduktivnog razdoblja.

Također zbog loših ekonomsko-društvenih gibanja granica sklapanja brakova i odlučivanja za roditeljstvo je odgađana tako da se mnogi, kada se konačno odluče za taj korak, suočavaju s problemom mogućnosti trudnoće.

Treba razmišljati o štetnosti za majku

Kao i samo laičko društvo, tako je i medicinska struka podijeljena na dva suprotstavljena tabora. Određeni medicinski djelatnici u svemu samo vide dobrobit supružnika ne obazirući se na štetne nuspojave, dok drugi razmišljaju i o etičkim implikacijama.

Jedna od onih liječnika koji su protiv medicinski potpomognute oplodnje je Verica Mišanović, pedijatar.

„Ja sam protiv potpomognute oplodnje jer to nije prirodan, Bogom dan, način kako se ljudsko biće začne, raste i rodi. Potrebno je naglasiti da je sam postupak iznimno zdravstveno štetan i jako bolan za majku koja je podvrgnuta oplodnji. Lijekovi koji se koriste za stimulaciju imaju veliki broj štetnih efekata, od toga da majka može razviti trajna oštećenja pojedinih organa do smrtnog ishoda. Sam proces je jako bolan i može imati fatalne posljedice po život porodilje. Potrebno je naglasiti i utjecaj na psihičko zdravlje žene i promjenu osobnosti, naročito ukoliko se postupak nekoliko puta provodi bez rezultata. Nekad se u samom postupku dogodi da imamo istodobno veći broj zametaka pa roditelji moraju odlučiti koga će izabrati! Ostali su osuđeni da se 'zalede' pa ako uspije oplodnja, više nisu potrebni i njihova sudbina je nepoznata. Moglo bi se još puno toga reći zašto se ja ne slažem s potpomognutom oplodnjom, ali mislim da je i ovo dovoljno“, komentirala je doktorica Mišanović medicinski potpomognutu oplodnju.

Stav Katoličke crkve

Osim navedenih štetnih nuspojava pokreće se i pitanje koja su prava embrija? Mnogi smatraju da istraživanja na embrijima ne smiju biti dopuštena budući da je svaki embrij ljudsko biće.

Među teže razloge protivljenja Crkve spadaju: eksperimentiranje, zamrzavanje i usmrćivanje ljudskih embrija tijekom postupka, trgovina embrijima te njihovo eventualno korištenje u kozmetičke svrhe, npr. kreme za lice i preparati protiv starenja. Osim toga, umjetna oplodnja uspostavlja vlast tehnike nad početkom ljudskog života. Treba naglasiti kako Crkva nije protiv djece rođene umjetnom oplodnjom, niti pravi razliku između njih i onih rođenih prirodnim putem: sva su ta djeca, bez razlike, dar Božji, ali postupak medicinski potpomognute oplodnje ostaje moralno i stručno neprihvatljiv.

To objašnjava dr. Zorica Maros, profesorica moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.

„Postojeći način medicinski potpomognute oplodnje, kako je stručno nazvana oplodnja u epruveti, Crkva osuđuje kao nemoralan i grješan čin. Takvom se metodom, bilo svjesno, bilo neizbježno proizvode zametci kojima se kasnije eksperimentira, ili ih se zaleđuje i uništava, zbog čega je ta metoda duboko u sebi nehumana i nemoralna. Riječ je, između ostaloga, o manipuliranju ljudskim bićima i nasilnom prekidu njihova života. Naime, temeljno načelo katoličke moralne teologije, kod svih pitanja koja se odnose na život ili smrt jednog čovjeka, je da: 'Nitko nema pravo pod bilo kakvim okolnostima izravno uništiti nedužno ljudsko biće.' Svaki je ljudski život svet i Crkva štiti svetost tog života od njegova početka pa do same smrti. Dakle, kršćanska etika govori o svetosti života, dok laička, dakle ova koja podržava umjetnu oplodnju, govori o kvaliteti života što u načelu znači da dostojanstvo čovjeka nije u njegovoj stvorenoj i urođenoj naravi, nego da ovisi o njegovim sposobnostima i genetskim mogućnostima. Prilikom oplodnje u epruveti stvara se višak zametaka koji se onda selektiraju, odnosno biraju se 'bolji', 'kvalitetniji', 'zdraviji', oni koji će se prenijeti u maternicu žene. Riječ je o selektivnom pobačaju ili ideologiji eugenizma (davanje prednosti zdravijim i jačim naspram slabijih i bolesnih). Stoga Crkva medicinski potpomognutu oplodnju smatra teškom povredom svetosti ljudskog života i njegova dostojanstva“, kaže dr. Maros.

Podsjetimo na kraju, svaki oblik liječenja neplodnosti koji ne narušava dostojanstvo čovjeka Crkva, ne samo da prihvaća, nego i podržava. Dakle „potpomognuta oplodnja“ je prihvatljiva u onim oblicima koji ne proturječe svetosti ljudskoga života jer pomaže bračnom činu da dođe do svrhe. Umjetna ne jer ne samo da zamjenjuje bračni čin, nego narušava dostojanstvo ljudske osobe.

U jeku bitke za Vukovar nobelovci potpisali peticiju za mir

Krajem kolovoza 1991. započela je bitka za Vukovar, koja se unatoč velikom nesrazmjeru u ljudstvu i tehnici oduljila na tri mjeseca. Zahvaljujući obrani grada na Dunavu tijekom opsade, oslabljen je ratni potencijal JNA, a čitava Hrvatska dobila nekoliko mjeseci za podizanje i opremanje svojih oružanih snaga na drugim bojištima. Strahovita ratna razaranja i brojne žrtve među civilima potaknule su mnoge pojedince, ali i institucije u svijetu da se aktiviraju u pokušaju zaustavljanja agresije u Hrvatskoj. Među njima su bili i brojni nobelovci.

Dok su međunarodni političari promatrali hrvatsku tragediju razmišljajući što činiti, pokušati spašavati Jugoslaviju ili dati svakoj republici i narodu pravo na samoopredjeljenje, oni od kojih se možda nije ni očekivalo da se miješaju, progovorili su jasno i glasno.

Nekoliko dana pred konačni pad Vukovara, promatrajući kako svjetski lideri ne čine ništa da zaustave najveći zločin koji je od Drugoga svjetskog rata zadesio Europu, 49 nobelovaca iz cijeloga svijeta 13. studenoga 1991. potpisalo je peticiju kojom se pozivaju relevantni međunarodni čimbenici da zaustave rat i nasilje.

„Nasilje i uništavanje koje se zbiva u Hrvatskoj dosegnulo je stupanj kakav u Europi nije viđen još od Drugoga svjetskoga rata. Mi ovim pozivom za mir tražimo od svih vlada, humanitarnih organizacija svih žena i muškaraca da učine sve moguće kako bi se što prije zaustavilo ubijanje u Hrvatskoj“, stoji, između ostalog, u peticiji nobelovaca.

Tako su znanstvenici, fizičari, kemičari, matematičari za koje često kažemo kako su hladni, nemaju emocija i zanimanja za ljudsku patnju, iskazali svoje stavove o zločinu koji se događao. Krik i apel nobelovaca bio je revolt intelektualaca diljem svijeta na bezumlje i ravnodušnost međunarodne zajednice na pokolj koji je bio u tijeku i koji se mogao zaustaviti.

Idejni začetnik peticije je bila hrvatska znanstvenica Greta Pifat s Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba. Ona je iskoristila svoje poznavanje tadašnje intelektualno-znanstvene scene u Europi te je pokrenula peticiju koju su, između ostalih, potpisali nobelovci: Willy Brandt, bivši njemački kancelar, anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, nobelovac i protivnik aparthejda u Južnoj Africi, tibetanski vjerski poglavar dalaj-lama, Vradimir Prelog, hrvatski kemičar, Linus Pauling, dvostruki nobelovac i kemičar, te mnogi drugi...

Vukovar je već bio pao, a u sljedećim mjesecima apel za mir potpisalo je skoro stotinu nobelovaca...