Drukčija
je to Hercegovina od one na koju smo navikli. Opremljeni skoro pa proljetnom
odjećom i obućom, očekivali smo ugodnih 15 stupnjeva na početku mjeseca veljače
kako je i bilo najavljeno za južnije krajeve. Željeli smo „smrzavanje“ u
glavnom gradu zamijeniti ugodnim danom na otvorenom u Hercegovini, te smo se, kao
i svaki put do sada, zaputili preko Ivan planine.
Međutim,
kako smo se približavali odredištu, baš prije Posušja, laganu kišicu polako je
zamijenio snijeg koji je padao sve jače i jače uz jak vjetar. Nije to ni čudno
jer je, kako smo vidjeli, čitav kraj u kojemu se nalazi Zagorje dominantno
brdsko-planinski s nepreglednim šumama. Takvih podataka nema u šematizmima
Katoličke Crkve dok se općenita vremenska prognoza, očito, ne može uzimati
zdravo za gotovo. Ipak, Zagorje se nalazi u okružju planina od kojih je najveća
i najpoznatija Zavelim, te brdskih prijevoja, i kao takvo spada u zonu hladnog
pojasa u kojemu je klima zimi hladna i oštra, a ljeti svježa i ugodna. Pitali
smo se gdje smo pošli i gdje smo došli. U Hercegovinu ili Bosnu?
Zamjenski župnik
Ovoga
puta župa Zagorje neće ostati upamćena samo po snijegu, već i po specifičnoj
situaciji u dosadašnjim reportažnim stremljenjima redakcije Katoličkog
tjednika. Naime, ugovarajući dolazak u kraj zapadno od Posušja, u razgovoru
sa župnikom u hercegovačkim Vinjanima don
Jozom Blaževićem saznali smo kako je zagorski župnik don Ante Ivančić privremeno odsutan zbog liječenja u mostarskoj
bolnici. Budući da je don Jozo, inače poznatiji kao don Joko, faktički
privremeno preuzeo upravljanje župom Zagorje, pristao je otvoriti nam vrata
crkve i župnog ureda te nas provesti selom i njegovim zaseocima.
Naravno, pomoć u razgovoru s nama
imao je u stalnoj telefonskoj vezi s don Antom. Za bilo koju nepoznanicu gotovo
odmah je telefonirao u Mostar kako bi otklonio nedoumice.
S don
Jokom smo se susreli ispred vinjanske crkve od koje nas je povezao 10-ak kilometara
do Zagorja.
Iako
je bila zima i snijeg je napadao skoro do članaka, a na pojedinim dijelovima
bilo je i većih smetova te smo razaznali kako dolazimo u jedno od ljepših
mjesta u posuškoj općini. Nije ni čudo što ljeti nosi epitet "oaza
ljepote". Kada ozeleni, čista i prelijepa priroda privlači izletnike. Ovdje je najpoznatije
mjesto slap Žukovice pored kojega ljeti prođe tisuće i tisuće ljudi, a postoji
i Tolušića jezero gdje Zagorani ljeti traže osvježenje. Ali dok zima ne prođe,
nema smisla dalje razmišljati o zelenilu. Dolaskom pred crkvu Gospe od Zdravlja
turističko-izletničke priče zamijenili smo onim vjerničko-pastoralnim...
Iseljavanje...
Naše tradicionalno prvo pitanje u
bilo kojoj župi u koju dođemo jest ono o stanju duša. Često su naše informacije
pogrešne ili zastarjele budući da podatke ponekad izvlačimo iz knjiga ili
web-stranica starih po pet i više godina. Prema odgovoru koji se odnosi na
popis s posljednjeg blagoslova kuća, odmah se može saznati o kakvoj je župi
riječ i koja daljnja pitanja treba smisliti.
Nismo ni postavili upit, don Joko
je već pozivao svoga kolegu. „Ne morate ga uznemiravati“, rekli smo, jer ipak
je zagorski župnik u bolnici i vjerojatno „muči neke druge brige“. „Neću ga
uznemiravati... Imam ga pravo uznemiravati, uznemiravao je i on mene“,
odgovorio nam je kroz smijeh don Joko koji se kao i don Ante nalazi 20 godina
na istoj župi. Dva prijatelja, dvije susjedne župe, približno isto vremena na
pastoralnoj službi u tim vjerničkim zajednicama... Zanimljiv podatak.
„Halo. Slušaj, molim te! Koliko
imaš, prema zadnjem popisu, kuća i čeljadi? OK! Što ima veze ako ga malko i
omanemo?...“, slušali smo kratak ali jezgrovit bratski razgovor dvojice
svećenika koji se vole našaliti, te saznali kako Zagorje danas ima 496 vjernika
u 130 obitelji, to je za 70-ak župljana manje nego prema podatcima iz 2010. Kao
što smo i mogli pretpostaviti, riječ je, nažalost, o župi koja se iseljava.
Sada je samo pitanje kolikih je razmjera ovo iseljavanje.
Prva postaja Posušje
Don Joko nam je potom u župnom
uredu uz policu knjiga na kojoj stoji majica s natpisom Ja volim Zagorje progovorio o tom mjestu. „Nalazimo se u župi Zagorje
koja je nastala 1980. odvajanjem od župe Vir. Na početku je imala 160 kućanstava
i oko 900 osoba, što je dosta velika razlika u odnosu na trenutno stanje. Predvidjelo
se da će župa biti i veća, ali stjecajem povijesnih okolnosti ona je danas mnogo
manja. Nažalost, neke stvari su se dogodile. Prva stvar je što su ovdje bili
veliki rudnici boksita, pa je ljudima izuzimana zemlja, a zauzvrat su dobivali
placeve u Posušju, tako da se najveći broj Zagorana preselio u Posušje“, rekao
nam je don Joko i istaknuo kako iseljavanje Zagorana nije stalo s odlaskom u
Posušje.
„Izgubivši posao u Posušju,
većina je završavala u Njemačkoj. Vidimo taj tužni put od Zagorja, preko
Posušja do bijelog svijeta. Hodali su svuda po svijetu kako bi zaradili i
preživjeli. Ova zemlja, doci i dolčići davali su samo ono osnovno za pojesti,
npr. krumpir ili odgojiti što blaga da bi se prehranilo“, rekao je trenutni
župni upravitelj i posebno naglasio kako su za sve više od toga Zagorani morali
ići vani da bi kući poslali ili donijeli novce. Poželjni radnici, a kako kruže
priče, Nijemci su se „otimali“ za njih jer je bilo dobro za tvrtke imati takve uposlenike.
Pastoralni rad i lovci
Prema podatcima koje je iz
župskih matica don Joko pronašao za 2015., bilo je 12 umrlih, a samo sedam
krštenih osoba. Važno je napomenuti kako mnogi donesu dijete iz Posušja na krštenje
u Zagorje. Isto tako oni koji se ne vode u „stanju duša“ u ovoj župi dovede ih
se pokopati, a živjeli su negdje drugdje, najčešće opet u Posušju.
Što se tiče vjeronauka, on se
redovito održava i u župi i u školi. Prema riječima našeg sugovornika, zbog
prijevoza u školu te različitih obveza koje djeca imaju, vjeronauk se održava
subotom. Prošle godine bilo je 20 krizmanika. Brojka je lijepa, međutim tada su
objedinjene tri generacije. Pet prvopričesnika za 2015. približnije oslikava
stanje stvari.
I vjenčanih parova je tu negdje
na godišnjoj razini kao i prvopričesnika. Međutim treba naglasiti kako većina
nakon ženidbe ne živi u župi jer je običaj da se iz dijaspore dolaze vjenčati u
Zagorje, ili se ženidba obavlja u župi iz koje je mlada rodom, dok je mjesto za
stanovanje u mladoženjinoj župi.
Zanimljivo je napomenuti kako je Mostarsko-duvanjska
biskupija odmah poslije Đakovačko-osječke nadbiskupije u bivšoj državi uvela pripravu
za brak koju danas nitko od bračnih parova ne osporava niti dovodi u pitanje.
Priprava je nešto što se mora obaviti i ne postavlja se pitanje zašto.
Župa nema zbor i crkveno pjevanje
se svodi na ono što „župnik povuče“ te nekoliko mladenačkih pjesama. Međutim,
kako don Joko kaže, župljani su spremni pjevati koliko znaju i glasno moliti. Kako
nam je rekao, na jedinoj misi nedjeljom bude oko trećine župljana. Kada bi se
dolazak vjernika mogao opisati školskim jezikom, djeca i mladi bi dobili
peticu, žene vrlo dobru ocjenu, dok muški jedva dovoljnu. Problem je baš
specifičan za ovu župu jer se s tom činjenicom nismo susreli u ostalim
krajevima. Nedjeljom naime muškarci idu u lov te tako skoro da i ne dolaze na
misu.
Kako oživjeti župu?
Nakon
razgovora o pastoralu razmišljali smo o iseljavanju i mogućnostima oživljavanja
župe koja prijeti da postane staračka. Na tom fonu postoji jedna antologijska
rečenica iz prošlosti koja je dobro opisivala stanje što se tiče broja duša: „Hercegovina
cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli.“ Vjerojatno je ta misao nastala u
vrijeme kada se dosta ljudi iz Hercegovine iseljavalo, ali se to nije osjetilo
jer se i mnogo djece rađalo. Tim tragom pitali smo ima li mnogo neoženjenih u
župi.
„Samaca ima, brojevi nisu alarmantni,
ali ih ima. Kad bi se svi momci, koji su trebali biti u brakovima, oženili,
opet bi živnula ova župa. Čudna je to situacija, mnogi bi pomislili kako cure
neće da se udaju u Zagorje, ali dosta momaka i ne traži. On bi htio imati curu
ili curâ, ali ne prihvaća nikakvu odgovornost“, rekao nam je don Joko nekoliko činjenica
o problemu smanjenja broja župljana koji nije samo zbog iseljavanja...
Poslije teških tema koje trebaju
biti predmet, kako viših crkvenih, tako i državnih instanci razgledali smo unutrašnjost
lijepe crkve te se odlučili za obilazak sela koje se sastoji od zaseoka:
Jurišići, Tolušići, Nugli, Petričušići, Jaže, Jažina Dubrava, Ploče, Bešlići,
Pijukovići, Šišići, Rakiljevac, Crno Osoje... i nadamo se da koji nismo
zaboravili.
Zemaljski
raj okovan snijegom
Nakon crkve sljedeće odredište
nam je bila kuća udovice Vinke Gašpar, posljednje mlinarice ovoga kraja, koja
nam je i bila vodič do Žukovičkog slapa. Vinka živi sama, djeca su joj se
raselila po bijelom svijetu. Kaže nam kako je nekoć u čitavom zaseoku bilo
15-ak mlinova, a danas tu živi samo ona nakon što su joj se i susjedi odselili
u Austriju. Veli da je teško biti sam, te da joj je drago kad joj netko dođe u
posjet. Iako u kasnim godinama života, starica je agilnija od mnogih ljudi koji
su dvostruko mlađi od nje. Stalno radi nešto oko kuće, a po don Joki je
spremila dar za Dudušu, tj. Anku, don Jokinu mamu. Ni trenutka nije oklijevala
kad je ugledala župnika i novinare, samo je obula čizme i povela nas do
odredišta, ne baš laganim putem koji je uključivao veranje uzbrdo te
preskakanje nekoliko potočića. Društvo nam je pravio i njezin šarplaninac. Ne
treba napominjati kako je redakcija zaostajala za njom u tom svojevrsnom
treningu kondicije, dok je postojao opravdani strah pada u potok ili kotrljanja
niz snježno brdo.
Poslije dolaska kod slapa
zaključili smo kako turistički potencijal ovdje nije iskorišten. Dok su većini
ljudi koji vole prirodu dobro poznati slapovi Kravica, pa Blidinje, Buna ili
Blagaj, slap rijeke Žukovice je relativno nepoznat kao i čitava župa. Mora se
naglasiti nepravedno.
Prelijepi slap koji svom silinom
udara pravi glasne šumove, a njegovu okolicu uljepšavaju i špilje koje su dugo
vremena bile i privremene naseobine svih mogućih bjegunaca od režima za vrijeme
bivše države... Inače, špilju je tijekom 1970-ih istraživao prof. Brunislav Marijanović, arheolog i
profesor na sveučilištima u Zadru i Mostaru.
Saznali smo kako je na ovom
prostoru pronađen novac iz vremena cara Konstantina
I. i cara Valensa. Također, na teritoriju
župe nalazi se pretpovijesna gradina iz željeznog doba na području iznad
Petričušića.
Potencijal
je velik, ali...
Netaknuta priroda, hladna i pitka
voda predstavljaju izvrsnu prigodu za odmor i „punjenje baterija“... ali je
potrebno „potrefiti“ neki ljepši dan za razliku od nas. Iako je veljača uz ožujak
zasigurno najbolji mjesec za posjetiti Žukovicu, jer je slap tada najbogatiji
vodom, možda bi bolje bilo obići ga u proljeće kada nema snijega. Uz malo
ulaganja te mnogo volje ovo bi mjesto turistički procvalo i od njega bi mnogi
ljudi imali koristi. A tu je uvijek i potencijal za neko etnoselo koje bi
pokrilo i mlinove koje načinja zub vremena... Zato ako ste ljubitelji netaknute
prirode, vrijeme je da se uvjerite u gore navedeno i pritom skupite energiju za
nove izazove.
Na povratku smo svratili do Vinkine kuće i uz „čašicu“
razgovora, ali i domaće rakije rastali se od posljednje mlinarice te župe
Zagorje.
Možemo slobodno reći da smo na
trenutak bili u djeliću zemaljskoga raja u kojem sada buči samo slap jer su
mlinice odavno zamrle. Nadamo se da narod neće nestati jer kako nam don Joko
reče za Vinjane, gdje pastoralno djeluje, vidi perspektivu, ali nažalost za
Zagorje je skoro da i nema. Čudno je o tome razmišljati... Povijesne okolnosti,
udaljenost od crkve, rast broja duša i 900 vjernika su prije 35 godina nagnali
biskupa da osnuje novu župu. Nadamo se da za 50. obljetnicu neće uslijediti
njezino dokidanje.
Križ od 10
metara
Tijekom 2013. u Zagorju, tj. zaseoku
Jurišići podignut je zavjetni križ obitelji Jurišić. Uz pomoć djelatnika elektroprivrede,
mještana i MUP-a uspješno je prevezen na brdo Gradina gdje je župnik don Ante predvodio
molitvu i blagoslovio križ. Nažalost, vremenski uvjeti i odsutnost župnika spriječili
su nas da fotografiramo križ u zimskom razdoblju te da se možda susretnemo s
tom obitelji.
Nadaleko poznat nogometni turnir
Svakog ljeta u župi Zagorje održava
se turnir koji je zaista žestok, borbe su junačke i muške jer svatko želi biti
pobjednik. Sve je počelo 2006. kada je u Zagorju napravljen sportski centar pod
nazivom Toni Petričušić i na njemu se
od tada organizira tradicionalni malonogometni turnir Mate Bešlić - Matko. Privilegiju da igraju na njemu nemaju svi, već
samo Zagorani i njihovi potomci diljem svijeta...
Posušaci u hrvatskoj
Vladi
Kada je krajem siječnja hrvatski
mandatar Tihomir Orešković na
konferenciji za novinare objavio imena novih ministara u Vladi RH, odmah je
bilo jasno kako njih trojica korijene vuku iz Posušja: Kovač (Podzavelim), Romić
(Rakitno) i Tolušić (Zagorje).
Župan virovitičko-podravske županije Tomislav Tolušić rođen je 1979. u
Virovitici, ali podrijetlo vuče iz Zagorja.
Nema komentara:
Objavi komentar