Prema procjenama, svakih pet minuta u svijetu zbog
vjere premine jedan kršćanin. Godišnje više od 105 000 kršćana podnese jedan od
oblika mučeništva. Zaista je riječ o pravom holokaustu koji se odvija pred
našim očima, ali o njemu se vrlo malo govori. Čak i kada se spomene, veliki dio
rasprave uvijek ode u pogrešnu stranu: od pogubnosti američkog imperijalizma,
preko križarskih ratova do revizionističkih pogleda na srednji vijek i Crkvu.
Ipak, činjenice kažu kako su u najmanje 50 zemalja svijeta kršćani na različite
načine progonjeni...
Prijevod pitanja vjerskih sloboda definiranog u 18.
članku Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, koja je 1948. proglašena na
Generalnoj skupštini UN-a, kaže: "Svatko ima pravo na slobodu misli,
savjesti i vjere, a to pravo podrazumijeva slobodu promjene vjere ili vjerovanja
te slobodu pojedinačno ili zajedno s drugima, javno ili privatno, očitovati
svoju vjeru ili vjerovanje učenjem i obredima."
Četvrtina milijarde kršćana progonjena
Jasno je kako su od velikih nadanja i želja za slobodom
svakog pojedinca izraženih u Deklaraciji o ljudskim pravima ostala samo mrtva
slova na papiru. Koliko je ljudski rod udaljen od ostvarenja tih ideala slobode,
unutar kojih je sloboda vjere možda i najvažnija, svakodnevno se podsjećamo
gledajući televizijske vijesti ili čitajući internetske portale. Zasigurno nema
dana da mediji ne prenesu vijest o bombaškom napadu na crkvu, zajednicu kršćana
ili protjerivanje i ubijanje Kristovih sljedbenika.
Čak i usprkos postojanju mase lijevo-liberalnih medija
i otvorenih antikatoličkih portala na hrvatskom jeziku, vijesti o stradanju
kršćana ipak uspijevaju doći do ljudi. Zanimljivo je to da svi suosjećaju sa
žrtvama, ali nitko ne traži ubojice. Međunarodne institucije su posebno inertne
kada treba i osuditi zločine, a kamoli pokušati spriječiti uzroke i uhititi
počinitelje. Kao da se sve prihvaća s jednom dozom rezignacije, a to zlo se percipira
kao nepobitna realnost koju se ne može promijeniti.
Dakle, kršćane se progoni, fizički zlostavlja i ubija
te otvoreno diskriminira u čak više od 50 zemalja svijeta. Jednostavnim
matematičkim zbrajanjem dolazimo do podatka da je skoro 250 milijuna kršćana
zbog svoje vjere na različite načine progonjeno.
Naravno, razlikuje se intenzitet, ali se svi mogu
svesti pod nekoliko pojava: prisilno obraćenje i različiti pritisci; tortura i
nasilje; zatvaranje, rušenje crkava i pastoralnih objekata; zapljena privatne i
crkvene imovine i na kraju ubojstva ili protjerivanja...
Neke od najgorih zemalja po kršćane
Kada se krene analizirati ovaj planetarni problem, na
prvo mjesto uvijek ispliva totalitarna i izolirana/zaboravljena Sjeverna Koreja
koja kršćane progoni zbog pseudoideoloških razloga. Naravno da točna brojka
nije poznata, ali predviđanja govore kako se u toj zemlji u zatvorima i radnim
logorima nalazi negdje između 50 000 i 70 000 kršćana.
S. Koreju po sustavnom progonu onih koji vjeruju na
drugačiji način slijede uglavnom i skoro jedino islamske zemlje: Somalija,
Sirija, Irak, Afganistan, Saudijska Arabija, Maldivi, Pakistan, Iran, Jemen... Neke
od njih su u ratu dok su vlade ostalih država proganjanje kršćana
"sakrile" kroz prizmu očuvanja nacionalnog i vjerskog identiteta, ili
ih jednostavno nije briga svaljujući krivicu na radikalne skupine. Mnoge vlade
tih zemalja štiti i nafta zbog koje zapadne zemlje "žmire na jedno
oko".
Irak je klasični primjer zemlje u kojoj nestaju
kršćani. Prije dolaska američkih vojnih snaga u njemu je živjelo oko 1,5
milijuna kršćana, a danas je taj broj reduciran na svega nekoliko stotina
tisuća koji su pod posebnim pritiskom raznih paravojnih frakcija koje smatraju
kako su „sve crkvene ustanove, organizacije, centri, vođe i sljedbenici kršćanstva
legitimni vojni ciljevi“. Nažalost, napadi se i dalje događaju dok su pojavom
tzv. Islamske države oni "institucionalizirani" i dovedeni do
perfidnog savršenstva (porez za "nevjernike", obilježavanje
kršćanskih kuća, robovlasništvo...).
Zadržimo se još malo na Bliskom istoku. Saudijska
Arabija je fenomen za sebe jer spada među zemlje s najmanje vjerskih sloboda, a
da se o tome u svijetu najmanje zna i govori. Sve religije osim islama zakonom su
zabranjene, a za obraćenje muslimana na drugu vjeru predviđena je smrtna kazna
koja prijeti i onomu koji bi na bilo koji način bio posrednikom nedopuštene
konverzije. Iako u Saudiji živi oko 800 000 kršćana, uglavnom doseljenih
radnika s Filipina, njima je zabranjeno svako izražavanje vlastite vjere. Riječ
je o svojevrsnom tragikomičnom paradoksu: zemlja koja krši sva moguća vjerska
prava u svom dvorištu, zbog novca i nafte ne biva optuživana, dok s druge
strane troši milijarde dolara za širenje islama po svijetu.
Slično je u ostalim arapskim i bliskoistočnim zemljama
koje imaju većinsko muslimansko, sunitsko pučanstvo. Kršćani u Siriji plaše se
najgorega ukoliko Bašar al-Asad padne
jer su otvorene prijetnje mnogobrojnih terorističkih skupina jasne:
"obraćenje" ili smrt...
Nadalje, u šijitskom Iranu prijeti smrt ukoliko se s islama prijeđe na
kršćanstvo, a godišnje se javno spali 10-ak tisuća primjeraka Biblije. Inače, u
Iranu, uglavnom Teheranu, ima 100 000 kršćana od kojih 35% katolika koji se
moraju strogo pridržavati pravila kako ne bi snosili posljedice...
Indijski potkontinent, Afrika i Amerika
Otiđimo na trenutak u dijelove Azije. Progon kršćana u,
do jučer tolerantnoj zemlji, Indoneziji u stalnom je porastu kao i u mnogim
azijskim zemljama manje zvučnih imena koje prosječni čovjek ne može ni na mapi
naći...
U mnogoljudnoj Indiji ponukani paljenjem crkve sv.
Sebastijana u Delhiju krajem 2014. katolički biskupi su takva djela nazvali
ciljanim nasiljem, a nikako izoliranim slučajevima ukazujući kako policija i
vlasti iskazuju nemar u poduzimanju bilo kakve mjere da zaštite, ne samo kršćane,
nego i Ustav Indije. Vođe kršćanskih zajednica u toj zemlji osobito ukazuju na
program nacionalističke i vjerske mržnje prema nehindusima.
U Africi su kršćani, osim u (sjevernoj) Nigeriji, koja
često dolazi na stranice medija, progonjeni u većini zemlja s muslimanskom
većinom, a najbrutalnije u Somaliji i Sudanu. Žalosno je da jedna zemlja u
Africi mora biti diktatura ili poluprotektorat Zapada kako bi tamošnji
predsjednik čestitao Božić ili posjetio polnoćku (npr. Egipat), dok je u
ostalim to skoro nezamislivo.
Od ritualnog klanja kršćana na obalama Sredozemnog
mora u Libiji, čemu svjedoče videouradci terorističkih skupina, do više zemalja
srednje Afrike gdje se susreću rastuće kršćanstvo i agresivni islam, najčešći
cilj naoružanih ekstremista su obraćenje, protjerivanje ili smrt "nevjernika".
U mnogim, donedavno umjerenim, afričkim zemljama raste broj ekstremističkih skupina
kao i poziva na nasilje protiv različitih. U glavama indoktriniranih nema
mjesta pluralizmu ni suživotu... Animozitet prema kršćanima pokazao se još
jednom blizu talijanske obale kada su imigranti bacali u more one za koje su
ustvrdili da su kršćani – također još jedna stvar koja se prešućuje kada se u
medijima govori o napaćenim migrantima.
Može se reći da vlada određena doza relativiziranja
zločina nad kršćanima u Africi. Misao vodilja je da su u prošlosti kršćani
progonili muslimane, a danas muslimani progone kršćane. Spominju se
kolonizatori, europski izrabljivači i razni bijeli osvajači te se tako neprikladnim
povijesnim komparacijama relativizira zlo današnjeg religijskog čišćenja,
nepojmljiva za 21. stoljeće.
Na američkom kontinentu problemi koje kršćani imaju u državama
kao što je Meksiko, Kolumbija... pretežito su vezani za trgovinu drogom i
različite pobunjeničke ljevičarske frakcije koje imaju privatne vojske.
Središnje mete su kršćani (jer i nema drugih) budući da staju na put trgovini
drogom, ili svećenici koji u svojim propovijedima potiču mlade da primjerice
izaberu sport, a ne drogu. Planetarni je to problem koji se tiče svih ljudi, a
ne samo kršćana, dok borba protiv trgovaca drogom postaje pravi rat.
Kršćanofobija u Europi
Je li išta bolje na Starom kontinentu? Naravno da jest:
nema ubojstava, barem ne organiziranih, vjerski objekti se ne ruše, osim ako
župne zajednice i gradovi više nemaju novca održavati ih. Međutim, primijeti se
određena pojava koja je teško uočljiva jer se potura kao nešto moderno i
napredno: kršćanstvo se polako i sustavno izbacuje iz javnog života i prikazuje
kao retrogradno, nazadno, mračno pa čak i reakcionarno... Čestitanje Božića se
pretvara u čestitanje blagdana, a da se manjine ne bi uvrijedile, miču se
križevi iz javnih ustanova. Želi se Crkvu zatvoriti u sakristiju...
U Europi je očit govor mržnje prema „crkvenom“ i „Božjem“.
Svjesni smo da se takvi ljudi ne pozivaju na toleranciju, osim u slučaju kada s
njima dijelite isto mišljenje. U Europi se očituje nesnošljivost kao kulturna i
pravna pojava. U najkraćem, klasičan primjer su hajke na one škole koje promiču
kršćanske vrijednosti i simbole u npr. školskim aktivnostima, dok se na drugoj
strani istodobno promoviraju istočnjačke filozofije, joga, Noć vještica i tome
slično... Kršćanstvo je predstavljeno kao nešto loše, apriori i zastarjelo, dok
se sve novo i sve tuđe nameće kao dobro ili bolje...
Nakon što se o kršćanofobiji posljednjih godina i
desetljeća podosta govorilo, stvar se našla i pred Parlamentarnom skupštinom
Vijeća Europe. Ondje je početkom 2015. izglasovana Rezolucija 2036: Suočavanje s netolerancijom i
diskriminacijom u Europi sa specijalnim fokusom na kršćane.
U njoj se konstatira da su i vjerske većine u Europi izložene diskriminaciji na vjerskoj
osnovi: bilježe se brojni slučajevi
neprijateljstva, nasilja i vandalizma protiv kršćana i njihovih crkava, ali se
takvi čini često zanemaruju. U
Rezoluciji se navodi kako vjerska većina u nekoj zemlji ima ista onakva
prava na zaštitu od diskriminacije kakva se jamče i manjinama te da propise
kojima se osigurava zaštita sloboda vjeroispovijesti treba primjenjivati
također i radi zaštite pripadnika vjerskih većina, tj. kršćana.
Uloga medija i podijeljeni kršćani
Većina ljudi će se složiti kako su novinari pali na
ispitu pravodobnog izvješćivanja u kontekstu progona kršćana. Osim što se puke
vijesti šturo prenose negdje pred kraj novina ili TV emisije, ne predočava se
šira slika koja kaže: globalni rat protiv kršćanstva najveća je priča danas, a
koja nikad u potpunosti nije ispričana.
Dok svijet svjedoči nastanku čitave generacije
kršćanskih mučenika, divljaštvo i zločini nad njima se odvijaju na tako velikoj
razini da to ne predstavlja najdramatičniju priču o kršćanima danas, nego i
najveći izazov za ljudska prava i međunarodne institucije.
Često se zločini nad kršćanima
svrstavaju u kovanicu "sukoba civilizacija", to jest kršćanskog i
islamskog svijeta. Ipak, iz kratka prikaza smo vidjeli da se kršćanstvo ne
suočava samo s jednim "dželatom", već je riječ o čitavom nizu
različitih te vidljivih i nevidljivih neprijatelja u plejadi država...
Još jedan problem koji boli je
činjenica da skoro 2,5 milijardi kršćana nije u stanju dići glas protiv progona
"braće po vjeri". Naravno, i za to postoje razlozi, kršćani su
podijeljeni u mnoge države, Crkve, nacije i jezike... Većina ih ne živi u
bogatim i snažnim zemljama koje mogu donijeti neku promjenu u svijetu. U onim
zemljama koje bi mogle pokušati zaustaviti progone kršćana mediji su opterećeni
nekim drugim unutardržavnim problemima, a vlasnici sedme sile uopće nisu
zainteresirani za stradanje ljudi u zemljama Trećeg svijeta...
Na kraju, kao svojevrsni test može se
izvršiti ispitivanje i propitati ljude što misle o pojmu religijskog progona.
Većina će odmah pomisliti i odgovoriti na tragu inkvizicije, spaljivanja
vještica, križarskih ratova, religijskih ratova iz prošlosti, a rijetki će se
sjetiti onoga što se događa danas, u ovom trenutku, što će povijest zasigurno
pamtiti kao genocid i globalni rat protiv kršćana koji su istinski mučenici 21.
stoljeća.
Nema komentara:
Objavi komentar