Uskrsna objava daje pravo da pjevamo „aleluja“ u svijetu kojemu prijeti oblak smrti

Središte cjelokupnoga kršćanskoga vjerovanja jest uskrsnuće i jasno je kako bez Uskrsa ne bi bilo ni kršćanstva. On izgrađuje teološki, liturgijski i pastoralni život čitave Katoličke Crkve te svekolikom puku Božjem daje nadu kako smrt nije kraj. O poruci Uskrsa, uskrsnuću, relacijama s pravoslavnima u svezi s nadnevkom obilježavanja najveće kršćanske svetkovine te odnosu modernoga čovjeka prema Uskrsnom Otajstvu razgovarali smo s mons. Kirom Stojanovom, skopskim biskupom...

Mons. Stojanov je rođen u mjestu Radovo u Makedoniji 1959. Za svećenika je zaređen 1986., a biskupsko posvećenje imao je 1999. Skopskim biskupom ordinarijem i apostolskim egzarhom za katolike bizantskog obreda u Makedoniji imenovan je 2005., a svečano je ustoličen u skopskoj katedrali Presvetog Srca Isusova i strumičkoj katedrali Uspenja Presvete Bogorodice. Prvi je skopski biskup makedonske nacionalnosti, a također i u apostolskom egzarhatu nakon pune 104 godine. Podsjetimo, Skopska biskupija je sufraganska biskupija "ad instar" Vrhbosanske metropolije...

Oče biskupe, za početak nam recite što je to, zapravo, Otajstvo Uskrsa?

Jednom rečenicom rečeno: jako mnogo. Nama u teologiji, čini se, kao da je odmah jasno čim se kaže „Otajstvo Uskrsa“. Međutim, to je izričaj koji uvijek treba proširivati jer je „prenabijen sadržajem“. To je dakle pashalni misterij Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Riječju: to je čin našega spasenja. Ako imamo u vidu Kristovo utjelovljenje, a ovdje ponovno utjelovljenje u euharistiji na jedan posve novi način, onda je uistinu Otajstvo Uskrsa jednako pojmu: Otajstvo našega spasenja. Kako spasenje nije prošli čin nego stalno traje, tako i za nas vjernike Otajstvo Uskrsa nije spominjanje niti liturgijsko „skazanje“, nego je uistinu događaj spasenja. Postavili ste jednostavno pitanje, ali odgovor nikad nije jednostavan jer sa sobom nosi cijelu povijest spasenja koja se događa, a ne samo koje se sjećamo. Kratko: Otajstvo Uskrsa je čin spasenja danas i ovdje.

Kakve nam poruke donosi najveći kršćanski blagdan ove 2016.?

Svi smo suočeni s krizama u svijetu koje su u naše vrijeme, čini se, veće i teže. Naime, svjedoci smo jednoga velikoga migracijskog procesa koji je zahvatio veliki dio svijeta, no o tome ćemo još govoriti. Druga je kriza, barem u našim krajevima, drastično osiromašenje običnoga puka. To je problem sve veće razlike jedne manjine bogatih i ogromne većine siromašnih. Čini se da je čovjek danas i sam ušao u krizu jer ne vidi rješenje problema. S druge strane, sve nas više zapljuskuje buka oružja i, kako reče papa Franjo, „treći svjetski rat već je počeo“. Papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi Hod prema Uskrsu naziva naše vrijeme dramatski teškim u kojem čovjek ulazi u „civilizaciju smrti“, a mi kao kršćani donosimo i navješćujemo civilizaciju života. Drugim riječima, svijet treba neprestano braniti od kaosa koji je proizveo čovjek i koji dovodi u pitanje smisao samog postojanja. Stoga je posve jasno da istiniti vjernik u Uskrsu očekuje nadu. Upravo onu nadu koju je Krist donio. Osloboditeljski sadržaj uskrsne objave je u tome da je Božja moć ujedno nada i radost. U Uskrsu Bog objavljuje samoga sebe, svoju snagu – jaču od snage smrti – snagu Trojstvene ljubavi. Tako nam uskrsna objava daje pravo da pjevamo „aleluja“ u svijetu kojemu prijeti oblak smrti. Kršćani ove godine u pripravi za ovu svetkovnu u Godini jubileja Božjega milosrđa s više radosti i nade očekuju susret s Milosrdnim Ocem po sakramentima Crkve, da bi ojačani božanskom ljubavlju mogli unatoč problemima živjeti svoje kršćanstvo. Najkraće, Uskrs očekujemo kao susret s Milosrđem, izvorom ljubavi.  

Na koji je način Uskrs središte kršćanskoga života? Je li to činjenica koja se slabo odražava u današnjici?

Jasno je da je Uskrs središte kršćanskog života, ali trebamo naglasiti da je to bilo daleko jasnije u prvim stoljećima kršćanstva nego li nama danas. Podsjetimo se da je u okviru proslave pashalnog misterija zajednica proslavljala ulazak odraslih po sakramentima kršćanske inicijacije u novi život. Sva liturgija sv. Trodnevlja – a šire i cijele korizme – protkana je Otajstvom novoga rođenja – uskrsnuća – po sakramentima krsta, euharistije i potvrde. Kako je u našem vremenu krštenje odraslih u tim stablima sve rjeđe, tako je i pojam središnjeg „blagdana“ izgubio svoju snagu proživljavanja. Ako se još k tomu doda da smo proveli korizmu bez naglašavanja da će Uskrs i ove godine doseći svoj vrhunac u obnovi naših krsnih zavjeta, onda je jasno da se Uskrs ne odražava na današnjicu. Sa žalošću to konstatiramo. S druge strane je istina da je liturgija Crkve sva ta velika otajstva „sažela“ u nekoliko dana pa je teško običnom vjerniku sve to proživjeti po liturgijskim riječima i znakovima. Čini se da je čovjek našega vremena trajno rastresen, pa se i na tih nekoliko dana ne može sabrati da bi sve razumio, a kamoli proživio i doživio. Dodajmo k tomu i slabost nas liturga koji smo u napasti sve te obrede „obavljati“, a ne slaviti. Ako liturg ili liturgijska zajednica ne proživljavaju otajstva spasenja, onda je teško doći do željenog cilja kojim bi Uskrs stvarno postao središtem kršćanskog života. Ponavljam, svijest da smo krštenjem s Kristom ukopani i uskrsli na „novi život“ je izblijedjela. Dolazi mi misao iz Isusove prispodobe da mi šijemo „novo platno na staru haljinu“. To jest, svaka proslava Uskrsa je kao „nova zakrpa“ na „starome odijelu“, a mi bismo trebali u uskrsnoj liturgiji uvijek obući „novo odijelo“. Tada bi taj godišnji blagdan postajao središnjim događajem „novoga odijela“ – novoga života.

Uskrs je najveći blagdan u kršćanstvu. Međutim, među običnim vjernicima može se reći spada u, uvjetno rečeno, apstrakciju, nešto previše teško da bi se razumjelo u odnosu na primjerice Božić. Zašto je to tako?

Na ovo pitanje dao bih malo širi odgovor. Sjetimo se vremena koja su iza  nas – već je skoro stotinu godina kako su Crkva i liturgijski život potiskivani iz društva. Konkretno od vremena komunizma pa do najnovijih promjena sve što je vjersko, kršćansko, bilo je potiskivano na marginu života. S druge strane, na pojedine blagdane nudili su se sadržaji kao surogati kršćanskom svetkovanju. Sjetimo se novogodišnjih praznika i Djeda Mraza. U toj tradiciji marginalizacije već se rađa četvrta generacija. Nakon nasilne ateizacije došlo je vrijeme „nagle“ obnove vjerskih običaja, ali bez prethodne katehizacije. Tako su „uskrsnuli“ mnogi običaji, ali nisu uskrsnuli i događaji. Druga činjenica je u tomu što Božić kao događaj Kristova utjelovljenja i rođenja – na prvi pogled – od nas ne zahtijeva neku promjenu života. No, to je očito krivo jer čin vjere nije čin pristanka samo sviješću, nego i opredjeljenjem. Uskrs je, u tom smislu, daleko zahtjevniji blagdan. Priprava za Uskrs je dulja, trebala bi biti temeljita i, kako rekoh, zadire u naše životno pitanje, a to je obnova saveza s Bogom po sakramentima krštenja, euharistije i pomirenja. Uskrs je nezamisliv bez te snažne duhovne obnove. Imajući u vidu da je naša ljudska narav, osobito pod utjecajem mentaliteta današnjeg vremena, dosta površna i nije baš sklona temeljitim promjenama, možemo potvrditi da se Božić slavi „lakše“ nego li Uskrs koji je zahtjevan i, kako smo rekli, središnji. Konačno sa žalošću konstatiramo da je Božić postao komercijalni blagdan Europe (vjerojatno i Amerike), a to odgovara potrošačkom mentalitetu našega vremena. Tobožnje „darivanje“ koje činimo o Božiću samo je često „varanje savjesti“ kojim zadovoljavamo svoju potrebu „biti dobar“. Tako, čini mi se, da su ta tri razloga dovoljno jasna zašto u širim slojevima puka Božić „uživa središnje mjesto“, a ne Uskrs. Božić i Uskrs duboko u sebi su povezani jer u njima slavimo događaje povijesti spasenja, odnosno Boga koji dolazi u svijet kako bi nas spasio od smrti.

Krucijalno je da je Isus uskrsnućem pobijedio smrt. Što današnjem čovjeku znači ta činjenica?

Ovo pitanje bi zaslužilo jednu posebnu katehezu i ne samo jednu. Pavao tvrdi da je uskrsnuće središnji događaj u koji vjerujemo, a da nije događaj, bili bismo najjadniji ljudi vrijedni sažaljenja. Da, to je tako. Međutim, imajući oko sebe život suvremenog čovjeka, primjećujemo da se obistinjuje ona stara narodna poslovica: „Kakav život - takva smrt, kakva smrt - takva vječnost.“ U vremenu materijalizma, hedonizma, konzumizma kako govoriti i uvjeriti čovjeka današnjice koji bezglavo juri - imati, a zaboravlja biti? Kako govoriti čovjeku koji jedva veže „kraj s krajem“ radeći noć i dan za bijednu plaću, da je život bogatstvo koji ima i drugi sadržaj osim naprosto preživjeti? Naša civilizacija, barem europska, već je svjedokom da je nastupila civilizacija smrti. A sada mi navješćujemo civilizaciju života, i to civilizaciju ljubavi čiji je simbol križ. Ali križ nije simbol smrti i to je krivo postavljeno u našu ikonografiju jer je križ simbol ljubavi, pobjede i uskrsnuća. S druge strane, sve veći je broj agnostika i „umornih“ ljudi koje pitanje života i smrti ne zanima. Kad se smrt dogodi, prihvaća se kao neizbježna stvarnost i samo kod jednoga manjeg dijela ljudi nameće se pitanje o vječnom životu. Ovdje je nama katolicima u današnje vrijeme ponuđena Božjom dobrotom jedna veličanstvena prilika navijestiti dvije temeljne istine o čovjeku, i to na sprovodima. Istina o Bogu koji ne „uzima“ čovjeka kažnjavajući, nego ga poziva u puninu svoga života. I druga istina navještaj o čovjeku čiji život nema smisla ako je omeđen samo ovozemaljskim godinama. Slavlje sprovoda postalo je propovjedaonica gdje sabrano slušaju i vjernici i nevjernici i pripadnici drugih Crkava i vjerskih zajednica. Često potičem svećenike da ovu priliku shvate kao veliki kairos, navijestiti Isusovo uskrsnuće! Krist je svojim uskrsnućem započeo novi život, novog svijeta i tako su naša groblja svete njive gdje su posijana tijela naših dragih pokojnika koji čekaju uskrsnuće. Bez obećanja uskrsnuća tijela naš tjelesni život stvarno se čini kao teško progonstvo. Međutim, ako vjerom – a to je Božji dar – prihvaćamo Kristovu pobjedu nad smrću, onda nam se rađa nada, poštovanje i ljubav koji traju i nakon groba. Imate pravo, ovo je pitanje krucijalno, čitao sam nedavno da u Njemačkoj čak 40% vjernika ne vjeruje u uskrsnuće tijela. Kristovo uskrsnuće još prihvaćaju, ali naše ne. Međutim, Njegovo uskrsnuće je temelj našega zajedništva s Njim.

Kakvo je iskustvo slavlja svetkovine Uskrsa u jednoj većinski pravoslavnoj zemlji?

Na ovo pitanje odgovaram s osobitim osjećajem jer ste me pitali kao biskupa koji je ordinarij vjernika katolika zapadnog obreda, ali i vjernika katolika istočnog obreda. Kao pastir, sva otajstva naše vjere u većini slavim dva puta.

Nama je kao velikoj manjini, bilo zapadnog ili istočnog obreda, iskustvo slavljenja Uskrsa lijepo. Uvijek većinska zajednica, pa bilo kojeg obreda ili Crkve, u proslavi nalazi svoj vjernički, ali i nacionalni identitet. Mi kao manjina smo u svojem slavljenju bez potrebe iskazivanja nacionalnog identiteta, nego nam je Uskrs kojega slavimo snažna potreba potvrditi svoj vjerski identitet. Ne slavimo Uskrs u „javnom životu“, nego samo u Crkvi i obitelji. Ukoliko povežemo istinu da je Crkva obitelj, a da je Hram zajednička obiteljska kuća, onda vam je jasno da je naše iskustvo slavljenja Uskrsa duboko i isključivo vjerničko. Ta činjenica pred nas pastoralne radnike stavlja velike zahtjeve. Treba biti svjestan koji su motivi kojim ljudi dolaze tih dana u Crkvu i uistinu dati mogućnost da u slavljenju unutar liturgije omogućimo zajedno proživljavanje otajstava i snažnu obnovu duha u katoličkom identitetu. Samim tim smanjen je i radijus mnogih običaja koje kod većinskih Crkava opterećuju svetkovanja. Time što je kod nas ta „vanjska“ proslava umanjena, više je proživljavanje produbljeno pa i onda kad datumski slavimo ista otajstva s pravoslavnom većinskom zajednicom. U ovom slučaju postoje česta isprepletanja običaja, pogotovo u mješovitim brakovima. Hvala Bogu, nisam primijetio da bi naši vjernici bili samo „običajni“, nego u tom slavljenju vide i potvrdu svoga katoličkog identiteta.

S obzirom da je Uskrs „pomična“ svetkovina, dogodilo se da ga katolici ove godine proslavljaju 27. ožujka, a pravoslavni 1. svibnja. Papa Franjo je nedavno pozvao na razmatranje zajedničkog nadnevka za Uskrs koji bi poštivali svi kršćani. Kakav je Vaš stav o ovoj temi i je li Vam poznato kako razmišljaju pravoslavni vjernici u Makedoniji?

U meni jednoga biskupa Ordinarija i zapadnog i istočnog obreda, a nisam dva nego jedan. Iskustveno govoreći, malo je teško slaviti sva otajstva dva puta. Još ove godine je i pogodno jer je nadnevak proslave Uskrsa na Istoku i Zapadu razdvojen cijelih mjesec dana. Problem je onda kada je razlika samo tjedan dana. Moram reći da je dobro što su obredi različiti, a otajstvo isto. Različitošću obreda mogu doživljavati u oba slučaja otajstvo koje slavimo. Istočni obred je stariji jer znamo da na Istoku nije bilo općih sabora nakon raskola koji bi mogli donijeti temeljnu promjenu u samom obredu liturgije. Stoga je istočni obred sačuvao svoju mističnost. No, i zapadni obred ima svoju vrijednost jer je u svojoj jednostavnosti postao razumljiviji. U svakom slučaju oba puta mogu proživjeti s vjernicima isto otajstvo, na dva liturgijska načina. U pastoralnoj poslanici, međutim, vjernicima šaljem istu poruku. Jasno, u homiliji ne jer se držim teksta navještene Božje riječi.

Što se tiče objedinjavanja o kojem govorite stavom pape Franje, podsjetimo se povijesti. Jedna od najstarijih rasprava iz prvih stoljeća kršćanstva bila je rasprava o nadnevku proslava Uskrsa između Crkava Istoka i Rimske Crkve. Znamo da se tada nisu složili, ali su se poštivali kao braća i svatko je ostao pri tumačenju razloga zašto slavi o jednom ili drugom nadnevku. Moram reći svoju bojazan da će još puno godina proći da bismo se o tom pitanju složili. Čini mi se da bi mentalitet Zapada bio skloniji prihvatiti „uvjete“ Istoka da dođe do jedinstvenoga nadnevka Uskrsa, nego što bi Istok bio spreman prihvatiti prijedlog Zapada. Zašto? Već sam spomenuo da u Pravoslavnim Crkvama nije bilo općih sabora, a i ovaj koji je u pripravi nema temu o slavljenju Uskrsa, nego bremenito nasljeđe stotina godina koje treba promatrati i u cijelom pravoslavlju te napose u ekleziologiji učiniti „korake naprijed“. Očito da bi proslava na jedan nadnevak mogla biti snažna poruka čovječanstvu, ali sada to još ne ide. U svijetu pravoslavlja često se poistovjećuje i na taj način živi sjedinjeno identitet vjere i nacije. Dirati u to pitanje znači dovesti u pitanje jednu od najvećih vrjednota, a to je identitet. Mislim da za to nitko nema snage. Druga pojava u pravoslavlju je činjenica da postoje mnogi običaji koji su sačuvani stotinama godina i trebali bi biti malo „pročišćeni“. Ali dirati u običaje skoro je nemoguće. Običaji su nešto što nadživljava samu povijest. Često se događa da je i jezik izumro i kultura, ali običaj nije. Podsjetimo se toga u vremenu o kom sam govorio. A i sada je tako, društveni mediji daleko češće i radije govoreći o blagdanima, forsiraju običaje, obiteljske stolove i mnoge magične primjese. I na taj način zasjenjuju i onako slabo poznavanje vjere u užem smislu, kako u pravoslavlju, tako i kod nas. Često se događa da je običaj važniji pa i nadnevak od same vjerske istine. Kako vidite, pitanje nadnevka bilo Uskrsa bilo Božića za sada je nerješivo. Ja se nadam i molim u vjeri da Isusova molitva „da svi budu jedno“ ima svoju budućnost, ali smo se mi ljudi predugo razilazili pa i sukobljavali da bismo sada tako lako ili barem lakše došli do rješenja tako osjetljivih pitanja. Promjena nadnevka nije problem vjere ni Crkve, nego drugorazredni problem. Stoga je moja nada okrenuta Duhu Svetom, da ono što ne možemo mi, može On. Neka bude posrednik i u svojoj molitvi da barem generacije iza nas dožive tu sreću slavljenja blagdana istoga nadnevka. Čovjek sam nade, ali i realan. U našoj zemlji Makedonska državna televizija redovito prenosi i božićnu i uskrsnu misu i poruku iz Katoličke Crkve što čini i za Pravoslavnu, tako da je i to jedna okolnost koja se može promatrati i pozitivno. Vjerujem kada bi bio jedan nadnevak, onda bismo bili bliži pa bi nam i poruke bile zajedničke.

Kanonizacija bl. Majke Terezije najavljena je za početak rujna 2016. Što predstavlja za Katoličku Crkvu u Makedoniji kanonizacija jedne „domaće“ svetice, i jesu li priprave za misno slavlje započele? Kakva je reakcija pravoslavnih vjernika i države?

Nema veće radosti jednoj mjesnoj Crkvi od doživljaja da netko „domaći“ bude uzdignut na čast oltara, i to za cijeli svijet. To je radost nas katolika, Makedonije kao države, a vjerujem i pravoslavne braće. Država je već odavno pokazala veliki interes već i kod otvaranja Memorijalnog centra Majke Terezije na mjestu gdje je bila crkva u kojoj je ona krštena, i kod naziva bolnice koja nosi njezino ime. Također, još mnogo detalja postoji u Makedoniji, napose u Skopju, koji upozoravaju da je ovo grad Majke Terezije. Na primjer kada dolazite autocestom u Skopje, imate velike panoe koji upućuju na tu činjenicu. Mnoge natpise, tj. rečenice bl. Majke Terezije nalaze se u samom središtu grada na pločama prikovanima za koju značajnu zgradu i mostove. Mi kao Crkva obilježavamo svakog petog dana u mjesecu zavjetni dan blažene Majke Terezije, gdje vjernici iz biskupije i Apostolskog egzarhata dolaze na hodočašće u Skopje. Tako imamo pod misnim slavljem izložene moći bl. Majke Terezije, tematske propovijedi, a onda imamo klanjanje pred sv. Sakramentom i nakon blagoslova čašćenje moći bl. Majke Terezije. Jasno da će naš odbor prigodom proslave kanonizacije zajedno s državom organizirati hodočašće na slavlje tamo gdje odredi Sv. Otac. A nakon proglašenja razmišljamo o domovinskoj proslavi toga događaja ovdje u Skopju. No, o tome za sada postoje samo planovi. Nemam posebnih informacija da bi Pravoslavna Crkva reagirala drugačije nego svi građani Makedonije: Bogu smo zahvalni, ponosni i radosni.

Nažalost, svjedoci smo tužnih slika u svezi s migrantskom krizom, a Makedonija je jedna od središnjih ruta i predstavlja tranzitnu zemlju za stotine tisuća ljudi. Kako Makedonci vide svu tu situaciju i što Katolička Crkva čini na tom planu?

Nedavno na sastanku u Heiligenkreuzu u Austriji rekao sam da je kroz Makedoniju u zadnjih 12 mjeseci prošlo nekoliko stotina tisuća izbjeglica s Bliskog istoka prema Zapadnoj Europi. Poznat vam je geopolitički položaj Makedonije, gdje postoji uski koridor Povardarije kuda je sve to mnoštvo trebalo proći. S druge strane, vjerojatno vam je poznato da Makedonija nije bogata država. Kako je ta mala zemlja mogla poslužiti tom ogromnom mnoštvu koje je prošlo kroz nju? Ali ipak ovdje bih se ograničio samo na djelovanje naše Katoličke Crkve na tom planu.

Svoje smo vjernike poticali, ne samo na liturgijskim skupovima, nego u svakoj prilici na svijest o solidarnosti i bratskoj pomoći onima koji su u većoj potrebi jer su na putu bez doma i domovine. Ta svijest solidarnosti i supatnje s izbjeglicama i migrantima rađa jedan poseban mentalitet duhovnosti za koji je svaki vjernik naše Crkve svjestan (sjetimo se bl. Majke Terezije koja je iz Skopja).

Od samog početka na dvije smo lokacije postavili punktove konkretne pomoći, a to je u Gevgeliji na ulazu iz Grčke u Makedoniju i u Tabanovcu na izlazu iz Makedonije prema Srbiji. Na tim se odredištima u prosjeku dnevno dijeli oko 1 000 toplih obroka, plus paketa s hranom te zimskom odjećom. Ovdje želim spomenuti da su nam u tome pomogli i omogućili pomoć potrebnima i Caritas Europe i Caritas Internazonalis. Uopće nije bilo teško animirati ljude da se stave na raspolaganje kao volonteri i dnevno po nekoliko sati, pa i cijeli dan budu na usluzi izbjeglicama.

Osobito bih istaknuo ulogu svećenika. Svaki dan su na tim punktovima imali susret s volonterima i ostalim osobljem. Vlastitom nazočnošću cijeloga dana na tom mjestu bili su znak prepoznavanja osobito za izbjeglice kršćane. Davali su trajno svjedočanstvo – jasno, ne samo kršćanima, nego i svim ljudima dobre volje i ljudskom humanitarnom pristupu, puni razumijevanja i za duhovne potrebe tih ljudi. Ogromno iskustvo koje obogaćuje i svećenika i suradnike je upravo taj fenomen koliko su ljudi potrebni i duhovne utjehe. Čini mi se da ni u jednoj humanitarnoj akciji ne smije izostati duhovna asistencija. Ta činjenica je možda najveći doprinos koji smo mi mogli trajno davati izbjeglicama, ali i oni nama. Tako da se može tvrditi kako je nevolja – progonstvo u nekim trenutcima jako povezujuća snaga za osvješćivanje dostojanstva čovjeka kao osobe.

I na kraju osobno sam posjetio ova mjesta i stekao iskustvo koliko je značajno: prvo za volontere i pripadnike naše Crkve da je i pastir prisutan s njima u istom zadatku, bratskom služenju potrebnima; a drugo na što sam potaknuo svećenike je da smo uspostavili intenzivnu vezu sa svećenicima odakle su izbjeglice pošli i pokušali uspostavljati most prema pravcu kamo su namjeravali doći. Ovaj lanac pastirske ljubavi je najjači znak brige, da pastiri nisu napuštali svoje stado i sada su prisutni u njihovim tjeskobama, brigama i radostima.

Ova migrantska kriza – unatoč svojoj tragičnosti – kod vjernika moje biskupije podigla je svijest kršćanske solidarnosti, supatnje i odgovornosti za čovjeka kao osobu. Unatoč našem siromaštvu ipak su vjernici dijelili i svoje najosnovnije potrebe s ljudima u kojima su prepoznali još potrebniju braću. Čini mi se da je porast suodgovornosti veliki znak nade da je Crkva budna i živa u brizi za čovjeka. Nisam čuo nijednu riječ osude prema bilo kojoj situaciji, nego odluku činiti što možemo za druge.

Jasno, Nacionalni Caritas, Caritas Makedonije, župski Caritasi, volonteri ne bi mogli učinkovito djelovati bez čvrste nutarnje organizacije i trajne koordinacije. Uz najskromnije mišljenje smijem reći da je naša Crkva odgovorila i odgovara na najbolji mogući način na ove izazove.

Za kraj možete li komentirati Isusove riječi koje posebno odzvanjaju u uskrsnom vremenu: „Ne bojte se“ i „Mir vama“?

Kršćanstvo je vjera nade i vjera snage. Isus je pozdravljao „Mir vama“ i bodrio hrabreći „Ne bojte se“. Koncentrirao bih se sada na male zajednice u dijaspori kao što smo mi. Sjetimo se da je židovska Pasha obiteljski blagdan: da su se oni sastajali u obitelji i tu spasenjsku noć slavili kao obitelj; da je to činio i Isus. S obzirom da je Židovima bilo zabranjeno napustiti Jeruzalem, Isus je ipak išao u Getsemanski vrt i tako je iz „obitelji“ prošao put križa, i kao pobjednik, kao Uskrsli, vratio se u istu dvoranu posljednje večere upravo ovim riječima: „Mir vama“ ili „Ne bojte se“, te je iz toga mjesta Duh Sveti poveo Apostolski zbor po cijelome svijetu do danas. Zato su za mene te dvije rečenice poruka obiteljima da prime Krista Uskrsloga koji je prošao križni put ljubavi, i da se ne boje jer će ih Duh Sveti upravo kao obiteljsku Crkvu jačati i moći će svjedočiti i izvan svoje kuće navješćujući mir i hrabreći one koji se boje. Tim mislima i papa Franjo u svom pontifikatu vidi Crkvu kao Majku koja ne čeka, nego ide ususret malenima, napuštenima, rubnima i navješćujući im samo jednu istinu: da ih Bog ljubi!

Na kraju Vama i svim čitateljima Katoličkog tjednika u Godini jubileja Božanskog milosrđa želim sretan i blagoslovljen Uskrs.