Dom Sv. Josip u Vitezu - oaza za dostojanstvenu starost

Zahvaljujući napretku medicine i boljim životnim uvjetima, u cijelom se svijetu životni vijek značajno produljuje te je tako, prema podatcima UN-a, svaka deseta osoba na planetu u mirovini. Nažalost, unatoč toj činjenici mnogi ljudi, a posebice određeni svjetovni mediji, starost smatraju svojevrsnim porazom i manje vrijednim dijelom života o kojemu se ne govori, pa čak i izvrće ruglu. Tako se negira nepobitna istina da je starenje proces koji traje od začeća do smrti i kako čovjeka starost, kao posljednje životno razdoblje, nepobitno čeka...

 

Da bismo potvrdili kako se Katolička Crkva i njezine mnogobrojne institucije i redovi brinu o ljudima u poznoj dobi života, zaputili smo se ka Domu za stare i nemoćne osobe Sv. Josip u srednjobosanskom gradu Vitezu, 10-ak kilometara od Zenice, kojeg u duhu baštine Božje riječi, slijedeći socijalni nauk Crkve, vode sestre Služavke Malog Isusa.

Prošlost i sadašnjost

U mirnoj oazi u kojoj vladaju usporeni životni ritmovi, igranje društvenih igara, duhovni razgovori sa svećenikom i časnim sestrama te obične staračke priče, bez stresa, dreke i strke koju nose neka druga životna razdoblja, razgovarali smo sa s. Rudolfom Paradžik, ravnateljicom Doma Sv. Josip u Vitezu.

Naravno, kako to obično i biva, da bismo saznali nešto o sadašnjosti, skoro uvijek se moramo vratiti u prošlost u kojoj smo otkrili više od stoljeća prisutnosti sestara SMI u Vitezu i općenito Lašvanskoj dolini. Prošlost ispunjena brigom za starije, ali i one mlade, od početka 20. st. nasilno je prekinuta 1948. nacionalizacijom i komunističkom otimačinom. Na svu sreću nedugo nakon posljednjeg rata briga za bližnje ponovno se budi, možda jača nego prije.

No, krenimo redom. Sestre su u čast Jubilarne 2000. godine odlučile graditi dom za stare i nemoćne osobe, i to na imanju zvanom Hankompanija koje je sluga Božji Josip Stadler kupio 1907. kako bi sestre, koje je on utemeljio, mogle proizvoditi hranu te tako skrbiti za potrebite. Kako to socijalni nauk Crkve i nalaže, dr. Stadler je želio zaštititi nemoćna čovjeka na početku i na kraju njegova životnog puta. Samostan i cijelo imanje posvetio je sv. Josipu i upravo na tom povijesnom tragu 2000. godine rođena je ideja za izgradnjom staračkog doma. Rješavanjem imovinsko-pravnih pitanja, rad strojeva i vika radnika započeli su u listopadu 2001.

„Gradilo je i radilo koliko se moglo, tj. kako smo primali donacije i kako su naše sestre po Njemačkoj i drugim kućama zarađivale. Prikupljali smo financije tim tempom te smo 2009. mogli zaključiti gradnju i slaviti blagoslov doma. Vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić 20. srpnja 2009. blagoslovio je dom i zaželio Božji blagoslov u radu i nastojanju da uzmognemo biti Božja snaga, dobrota i ljubav onima koji nas budu trebali. Od 2009. smo počeli djelovati. Danas naša ustanova ima 70 mjesta za stare, bolesne, potrebite i one koji ne mogu više u svojim kućama živjeti. Riječ je o ljudima iz ovoga kraja, ali imamo korisnika i iz Kaknja, Zenice, Sarajeva te čak i iz Tuzle“, rekla nam je s. Rudolfa nakon što je objasnila povijesni tijek nastanka Doma Sv. Josipa.

Kapelica, duhovno središte doma

Nakon razgovora u prostorijama za prijam gostiju uputili smo se u kapelicu koja se nalazi uz središnji hol u prizemlju. Riječ je o svojevrsnoj duhovnoj oazi čitavoga zdanja.

„Kapelica je građena u sklopu Doma. Njezine klupe napravljene su od naših hrastova koje smo posjekli da bismo uopće počeli s radovima. To je bio gaj, zapravo šuma, a naš čovjek majstor pristupio je radu te nam isporučio gotove klupe. Svaki dan imamo ovdje sv. misu i molimo sa stanarima krunicu. U korizmeno vrijeme moli se i križni put, i to zajedno stanari i osoblje“, rekla nam je sestra Rudolfa te napomenula kako je kapelica relativno dovoljno velika, a dizajnirana je tako da se njezina vrata mogu rastvoriti po potrebi te se ona tako proširi na hol odakle se može sudjelovati na sv. misi. Zanimljivo je da se sv. misa može vizualno, ne samo zvučno, pratiti i s viših katova što pomaže onima kojima je teško ulaziti u dizalo ili silaziti stepenicama. Također, stariji ljudi koji ne mogu ići u župnu crkvu dođu u kapelicu ponekad.

Mise predslavi kućni svećenik kojemu je to pastoralni zadatak, tako da sestre ne moraju nikoga „ganjati“ za euharistijska slavlja i sakramente. Postojanje svećenika koji ima stan u sklopu doma daje svojevrsnu utjehu stanarima te njihovoj rodbini da nitko neće umrijeti bez bolesničkog pomazanja, sv. ispovijedi te pričesti. „Drago nam je što nam je kard. Puljić omogućio kućnog svećenika, trećeg po redu do sada, vlč. Pavu Brajinovića. Hvala Bogu što je on tu i sretni smo zbog toga“, rekla je ravnateljica doma te istaknula da i sestre nastoje pomagati svećeniku, a nedjeljom dijele pričest po sobama za one koji ne mogu sići na misu.

A što kažu korisnici?

Poslije razgledanja i razgovora u kapelici obišli smo čitavo zdanje te se susreli sa sestrama, osobljem i stanarima. Neke smo zatekli u ležernom razgovoru, drugi se nisu osvrtali na naše kamere jer su gledali televiziju, a nažalost oni manje sretni morali su ponovno na pregled u ambulantu dok su se za teži slučaj pripremala kola za prijevoz u vitešku bolnicu. Osoblje smo zatekli na njihovim radnim mjestima, u ambulanti, po sobama, pomažući starijima, ukratko: radeći ono zbog čega su uposlenici jedne ovakve institucije...

Zanimalo nas je što kažu korisnici usluga Doma Sv. Josip. Je li im dobro ovdje? Prvo smo upitali Katu Knežević koja dolazi iz župe Brestovsko. „Došla sam u dom prije 13 mjeseci. Ovdje mi je 'preodlično'. Volim naše sestre koje ovdje rade kao svoju majku. One nas toliko paze i vole da ne bih nikad otišla iz doma kad bih i kući imala uvjete“, rekla nam je Kata.

Marija iz župe Gromiljak se u domu nalazi dvije godine i naglašava da ne zna kako je sustanarima, ali je njoj ovdje dobro. „Što se kaže svak' za se travu pase. Imamo druženja, imamo s kime progovoriti“, istaknula je u šaljivu tonu.

Ivo Pranjković iz Viteza kaže da je u domu također dvije godine: „Za sada je vrlo dobro. Mogu vam reći kako nemam nikakvih problema.“ Ankica iz Putičeva Donjeg, odnosno iz župe Dolac ovdje je veoma kratko, tek mjesec dana, ali ima samo riječi hvale. „Iako sam ovdje kratko, prelijepo se osjećam. Ne znam što bih vam konkretno mogla reći, zadovoljna sam i osobljem, sestrama“, potvrdila je Ankica ono što su rekli i ostali sustanari.

U razgovoru s njima i sa sestrom Rudolfom zanimalo nas je ima li bračnih parova u domu, međutim saznali smo kako je bilo, ali sada trenutno nema. Također, određeni stanari dolaze sami da se prijave, dok druge pošalje rodbina i ne bude im pravo. „Neki ne dolaze svojevoljno i baš se pate dok se ne snađu, dok se ne prilagode. Sve zavisi od osobe do osobe. Nakon određenog vremena kada vide druženje bez samoće kao kod kuće, zavole ovaj dom. Stanari igraju karti i ostale društvene igre, četvrtkom imaju radionice, a ponekad se organizira i pjevanje. Tko želi i tko može, ima gimnastiku dva puta tjedno s fizioterapeutom. Naši su stanari poprilično bolesni da bi se mučili s prijevozom tako nema organiziranih izleta. Oni koji mogu podnijeti vožnju obično za vikend odu kod rodbine“, rekla je ravnateljica doma te naglasila kako osoblje ide na duhovne obnove. Tako su bili u Mariji Bistrici, Kondžilu, Maglaju, svake godine na drugo mjesto. Također, važno je napomenuti kako u domu nisu samo katolici, nego ima i pravoslavnih te se može reći kako dom sa stanarima i osobljem u konkretnom primjeru i životu djeluje ekumenski...

Nakon obilaska zdanja prošetali smo parkom zajedno sa sestrom Rudolfom i baš u tom trenu ambulantna kola su vozila jednu stanarku na pregled u Vitez. Medicinska kola su donacija iz Njemačke preko prijatelja svećenika koji je otkupio patronažno vozilo i darovao ga Domu Sv. Josip.

Pred kraj našeg obilaska zanimalo nas je kako se osjećaju oni koji svakodnevno gledaju starije znajući da je jedna od stvarnih istina činjenica kako će svi ljudi jednom biti stari... „Ja sam skoro 40 godina u tome. Bila sam u Njemačkoj i radila sam čitav život sa starima. Pomagati drugima to mi je radost. Nisu oni prezahtjevni, malo pažnje, ljubavi i milosrđa, kako Papa kaže, prema bolesnima i to čini ljepotu života“, rekla nam je sestra Rudolfa koju slobodno možemo nazvati prijateljem medija budući da je odmah pristala ugostiti nas te nije ni sekunde oklijevala otvoriti vrata skoro svake prostorije u domu. Vjerojatno je riječ o iskustvu iz Njemačke u kojoj je dugo boravila!

Svećenik-dušobrižnik u staračkom domu

Na kraju smo o iskustvu rada na novoj pastoralnoj službi razgovarali s vlč. Pavom Brajinovićem iz kojega smo „izvukli“ dosta informacija. Zapravo je sve sam rekao iskreno i iz duše, što bi se reklo.

„Stalno naglašavam kako ja u kući najmanje radim. Tu sam nekih 7-8 mjeseci i došao sam na ovu pastoralnu službu iz Broda, a prije toga sam djelovao u Prudu i Novom Selu Balegovac. Velika je razlika između pastoralnog rada u župi i u staračkom domu. Ja bih prvo pohvalio časne sestre i sve radnike. Osoblje je posebna priča, oni su kao mala redovnička zajednica. S kojom oni to ljubavlju rade - da ja nakon 45 godina svećeništva sada učim od njih. Valjda je i to Božja milost jer se drugačije ne bi ni moglo raditi“, rekao je vlč. Brajinović i podijelio svoju pastoralnu službu u dva pravca.

„Jedan je naravno sv. misa u kapelici koju predslavim svaki dan. Nedjeljom je misa malo posjećenija i tada se otvaraju vrata kapelice i bude pola hola popunjeno. Dođe i cijeli 'komšiluk', a imamo i čitače... Drugi dio moga poslanja ovdje je susret sa stanarima kroz sv. ispovijed, bolesničko pomazanje te druženja poslije mise“, rekao je vlč. Pavo te naglasio da kada netko u dom dragovoljno dođe, ako je obitelj uz njega i ako ga redovito obilaze, onda je stanar kao u raju. Međutim, kako smo čuli, ako je na neki drugi način došao, a pogotovo ako ga ne obilaze najbliži, onda stanar ima u duši veliki lom. „Možete vi njima objašnjavati što god želite, Božja ljubav, milosrđe, praštanje... međutim to ide teško“, rekao nam je vlč. Pavo te progovorio o nekim neugodnim situacijama kao što su priče o snahama koje „istjeraju“ svekrve iz njihovih kuća kako ne bi živjele u zajednici koja je danas nadiđena, ali nakon nekog vremena u kuću muževljevih roditelja dovedu svoje... Također je veliki problem što neki ne žele posjećivati svoje djedove i bake te su stariji prinuđeni „zavrnuti pipu“ te njemačke penzije prosljeđuju samo ako ima posjeta.

Vlč. Brajinović je također naglasio kako je problem za svećenika na ovoj pastoralnoj službi što nema nekih velikih planova u radu kao na župama. Posebno je teško što nema mladih, a stari su dovedeni „pred zid“ pa je pastoralni rad limitiran. Međutim, kako nam je rekao, dobro mu je došao odmor od župa u kojima se mnogo radilo i gdje su se pravile crkve i dvorane.

Mirovina nije kraj!

Kako smo rekli na početku, zahvaljujući porastu životnog standarda i unaprjeđenju zdravstvene zaštite, dolazi do produženja životnoga vijeka, a time i većeg udjela starijih osoba u cjelokupnoj populaciji. Mnogim ljudima pomisao na starenje budi strah od smanjenih mogućnosti, popularno nazvana, kvalitetnog života. Također se plaše bolesti i smrti...

Na svu sreću, čovjek ima vremena kroz srednju životnu dob preispitati svoje vrijednosti i drugu polovicu života usmjeriti na ono što je doista bitno, a to su vjera i obitelj, te tako, bez razočaranja, spremno dočekati stariju životnu dob i umirovljenje. Kako smo saznali u jednodnevnom boravku u Domu Sv. Josip, svako vrijeme ima svoju ljepotu, valja je samo prepoznati i Bogu zahvaljivati za sve primljene darove za vrijeme života. Ipak, mnogi i ne dočekaju starost i unuke!

 Što Dom Sv. Josip nudi?

Zdanje raspolaže sa 70 mjesta i građeno je prema standardima i normativima struke. Prostire se na 800 m2 a i pet etaža (suteren prizemlje i tri kata). Ima oko 3 500 m2 iskoristiva prostora. Čitav dom prilagođen je pokretnim, polupokretnim i nepokretnim osobama. Postoje jednokrevetne i dvokrevetne sobe, a svaka ima kupaonicu, wc, terasu, telefon i satelitsku antenu te je opremljena namještajem prilagođenim bolesnicima. Uz nabrojano, dom nudi dodatne sadržaje koji uključuju duhovnu skrb i kršćanski pogled na završetak ovozemaljskog života, ambulantu, šetnicu kroz hrastov gaj. Tim medicinskog i duhovnog osoblja zadužen je za blagotvornu njegu na razini primarne zdravstvene zaštite, a 24 sata stoje na raspolaganju stanovnicima kuće. Kako smo saznali, lista čekanja je podulja, ali ako vas bilo što zanima, slobodno nazovite 030 718 620.