Mons. Zdenko Križić, novi biskup gospićko-senjski: Biskupstvo u ozračju "Bog sam dostaje"

Početkom mjeseca travnja papa Franjo prihvatio je zbog starosti odreknuće od službe mons. Mile Bogovića, dosadašnjeg gospićko-senjskog biskupa, i u skladu s odredbom Zakonika kanonskoga prava za novog ordinarija te biskupije imenovao o. Zdenka Križića, karmelićanina, dosadašnjeg rektora zavoda Teresianum u Rimu. To je bio središnji povod da razgovaramo s mons. Križićem o njegovu imenovanju, ali i o stanju Crkve u Hrvata te njegovoj rodnoj župi u Posavini...

 

 

O. Zdenko (od Bezgrješnog Srca Marijina) Križić, OCD, rođen je 1953. u Johovcu, župa Foča, kod Doboja u BiH. Nakon završene srednje škole, koju je pohađao kod otaca konventualaca u Zagrebu, nastavio je studij filozofije u Firenci, a potom na Papinskom teološkom fakultetu Teresianum u Rimu. Prve redovničke zavjete položio je 1970. u Somboru, a doživotne 1976. u Zagrebu gdje je i zaređen za svećenika sljedeće godine. U Rimu je 1978. magistrirao na temu Biblijski likovi u djelima svete Terezije Avilske.

Do sada je obnašao brojne službe, a izdvojit ćemo samo neke: prefekt Dječačkog sjemeništa otaca karmelićana u Zagrebu; prior samostana u Remetama-Zagreb; vanjski profesor na Institutu za kršćansku duhovnost u Zagrebu; provincijal Hrvatske karmelske provincije; vikar Provincije; prior novoosnovanog samostana u Krku; generalni vikar Karmelskog reda, a od 2012. obnašao je službu rektora Karmelskoga međunarodnog zavoda Teresianum ...Osim hrvatskog, dobro govori talijanski, a dostatno poznaje i španjolski jezik.

Oče biskupe, nedavno ste imenovani novim biskupom Gospićko-senjske biskupije. Nećemo Vas odmah "bacati u vatru" nego ćemo započeti s jednim uobičajenim pitanjem za ove prigode: Kako gledate na izazove koje nosi biskupsko imenovanje?

Ono čega sam bio potpuno svjestan jest velika odgovornost koju biskupska služba sa sobom nosi. Izazova je puno, ali znam da biti uvijek na razini tih izazova nije lako. Nije mi još uvijek jasno sve ono što me čeka. Prihvatio sam ovu službu snagom vjere i idem naprijed s pouzdanjem u Boga ne sumnjajući u Njegovu pomoć.

Službu biskupa preuzimate kao redovnik. Što mislite hoće li to utjecati na Vaš novi pastoralni zadatak?

Ja živim u samostanu već 49 godina, a kao redovnik sa zavjetima 46 godina. Svjestan sam da sada moram mijenjati svoj stil života što nakon toliko desetljeća nije lako. Međutim, nužno je prilagoditi se drugim zahtjevima, a kada to ne bi bilo moguće, dragi Bog ne bi od redovnika niti tražio ovakvo nešto. Svjestan sam da bez žrtve nema ništa, i prihvaćam tu cijenu.

U intervjuu za televiziju Laudato prigodom imenovanja rekli ste, između ostaloga, kako: "Tu čast nikad u životu ne bih tražio imati. Lijepo je biti redovnik, bio sam sretan." Možete li nam reći što mislite je li biti biskup čast ili služenje...? Smijemo li Vas upitati što mislite hoćete li biti sretni kao biskup?

Ja mislim da ovako razmišljaju i svi drugi koji su već proživljavali moje iskustvo. Kako bi netko zbog nekakve časti prihvaćao na ramena toliku odgovornost? U evanđelju nigdje Isus ne govori apostolima da su dobili neke časti, nego samo zadatak, a taj je služenje. Želim da moj život bude uistinu služenje, a ne da mi to bude samo neka prazna riječ. Ja sam kao redovnik bio jako sretan i zadovoljan, ali to je uvijek usko vezano uz vjernost pozivu. Ako ću biti vjeran Bogu, nema nikakva razloga da ne budem sretan. Biti sretan ne znači ne imati poteškoća, ali to ne obeshrabruje kada se osoba u poteškoćama ne osjeća sama, kada ima iskustvo Božje blizine i njegove pomoći.

Tijekom vremena obavljali ste brojne pastoralne dužnosti u svom Redu, međutim, prefektu kongregacije prigodom imenovanja rekli ste da niste mnogo radili u pastoralu, niti ste bili župnik ni kapelan. Odgovor je bio da i biskup nije župnik te da na biskupa spada vođenje u čemu imate iskustva. Kako komentirate to povjerenje koje Sveta Stolica ima u Vas?

Jasno je da mi je drago zbog povjerenja koje u mene ima Sveti Otac i najodgovorniji  u Crkvi, ali se borim i s pitanjem: jesam li ja zaslužio to povjerenje? Hoću li ja opravdati to povjerenje? Hoće li Bog biti sa mnom zadovoljan? Moguće je uvijek razočarati u povjerenju, pa stoga molim Boga da On jamči to umjesto mene, a ja da ne zatajim u suradnji s Njime.

Kako ocjenjujete aktualni moment Crkve u Hrvata, s posebnim osvrtom na Crkvu u Hrvatskoj?

Crkva kod Hrvata, pa tako i u Hrvatskoj, hvala Bogu, je živa. Ali i ima puno poteškoća i izazova. Svi znamo koliki je utjecaj globalizacije i koliko ona utječe na kulturu i tradiciju, napose malih naroda. Negativan utjecaj sa Zapada sve je prisutniji. Mi znamo da se Zapadna Europa, u velikom dijelu, odrekla svojih kršćanskih korijena, a drugih nema. Vjerski indiferentizam i kod nas sve više raste, kao i antiteizam i negativan stav prema Crkvi. Jasno je da ti izazovi zahtijevaju nove odgovore i nove načine navještaja Radosne vijesti i načine kako jasnije približiti Isusov lik čovjeku našeg vremena. Sve ovo zahtijeva podrobnije analize naše situacije da bismo mogli dati i što adekvatnije odgovore. Ali ne smijemo biti pesimisti.

Podrijetlom ste iz Bosne, točnije Johovca u župi Foča kod Doboja. Redakcija Tjednika bila je u toj župi prije nekog vremena. Možda se može reći kako Foča oslikava svu tugu i patnju koja je zadesila posavske Hrvate... Recite nam iz sadašnje perspektive kako gledate na rodni kraj s obzirom da ste mnogo godina izvan Bosne?

Ja sam iz Bosne otišao s 14 godina, ali Bosna iz mene nije nikada otišla. Do prije rata sam redovito provodio godišnji odmor u Johovcu i veze nikada nisu prestale. Sada je tamo stanje više nego žalosno. Prođe se kroz selo, a da se ne vidi "žive duše". Ostala je ljepota kraja, predivna priroda, ali bez ljudi ta ljepota ima tužan izgled. Najžalosnije je što ne vidimo vedriju perspektivu u vidu masovnijeg povratka ljudi. Crkva se u tom smislu zauzima i bori, ali sama ne može riješiti te probleme.

Kao Hrvat iz Bosne recite nam kako gledate na Crkvu u BiH? Je li doista riječ o ranjenoj Crkvi?

Crkva u Bosni je i više nego ranjena. Najveći je problem što te rane neće nikada posve zacijeliti. Nestalo je toliko župskih zajednica, a mnoge su svedene na "ostatak ostataka", bliže umiranju nego li novom životu. Ali se ne smijemo odreći nade da i rane mogu biti izvorom najsrdačnijih susreta i početak novog života. BiH je bila nepresušni izvor duhovnih zvanja od kojih su toliki podareni i Crkvi u Hrvatskoj i u mnogim drugim zemljama. Želimo se nadati da će dragi Bog jednom pretvoriti naše sadašnje pustinje u izvore života za naš narod u Bosni i Hercegovini. Crkva će nastaviti davati sve od sebe da se naš narod u BiH ne osjeti nikada ostavljenim i prepuštenim samom sebi.

Ljubitelji zavjera u svemu vide neke "poruke" i "urote". Činjenica je da su u posljednjih nekoliko izbora za nove biskupe u Hrvatskoj odabrani redovnici. Također, Vi niste jedini svećenik iz BiH koji je imenovan biskupom u Hrvatskoj. Što nam govore ta novija imenovanja?

Mislim da je nemoguće osporiti da je hrvatski narod u Hrvatskoj i BiH jedan te isti narod i to ne treba posebno dokazivati. Koliko je samo Hrvata iz BiH u Hrvatskoj i nisu trebali nikakvu inkulturaciju ili integraciju. I po vjeri i duhovnosti prepoznaju se i prepoznati su kao integralni dio hrvatskog korpusa. A što se tiče imenovanja biskupa redovnika, to kod nas izgleda kao nekakvo iznenađenje jer je redovnika biskupa bilo veoma malo, ali za univerzalnu Crkvu to je nešto uobičajeno. Vidljivo je da je današnji Papa skloniji imenovanju za biskupe osoba iz drugih biskupija jer se smatra da će oni donijeti više novine, a i to se već događalo u našoj Crkvi, pa je u tom smislu bilo i imenovanja osoba iz BiH za biskupe u nekim hrvatskim biskupijama. Nije Crkva u Hrvatskoj u tome vidjela ništa revolucionarno, nego nešto posve normalno jer jedan smo narod.

Obično se osobu na novoj pastoralnoj dužnosti pita o budućnosti. Možete li nam reći jeste li u ovom kratkom vremenu odlučili koji će biti vaši prvi pastoralni zadatci i na što ćete staviti naglasak kao biskup?

Gospićko-senjsku biskupiju poznajem vrlo malo, te mi je prvi zadatak upoznati svećenike i redovništvo biskupije, te župske zajednice, a potom vidjeti koje su potrebe i mogućnosti, koje su poteškoće i strahovi. Stoga će mi trebati za to više vremena za neke konkretne, eventualno, nove inicijative. No ono što znam jest to da će mi jedan od glavnih prioriteta biti zauzetost na području duhovnost, bilo klera bilo Božjeg naroda. Ne zbog toga što se na tome prije malo radilo, ne, nego zato što je duhovnost duša svega. Vjera bez duhovnosti ostaje samo teorija, i nikada neće postati  istinski svjedočka vjera.

Jeste li razmišljali o biskupskom geslu?

Evo privodim kraju to razmišljanje. Budući da sam formiran prije svega u karmelskoj duhovnosti, za sada sam najbliže odluci da to bude izreka sv. Terezije Avilske: „Solo Dios basta“, „Bog sam dostaje.“