Najveći izazov za mlade danas je pronaći nove modele autentična življenja

Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan kada se Crkva spominje Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Svojim sadržajem ona započinje temu Isusove muke smrti i uskrsnuća, tj. "vazmeno otajstvo". Međutim, na Cvjetnicu se od 1986. slavi i obilježava Svjetski dan mladih na biskupijskoj razini. Zato smo za ovogodišnju Cvjetnicu kao sugovornika izabrali p. Iku Mandurića, svećenika koji izgara u radu s mladima pri Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu, tj. u katoličkoj udruzi SKAC - Studentski katolički centar... 
P. Ivan rođen je 1962. u Imotskom što pomalo vodi na "pogrešan trag". Za sebe neće reći da je Dalmatinac nego Hercegovac budući da se u Hrvatskoj rodio samo zato što je to bilo najbliže rodilište u njegovu zavičaju koji, kako kaže, "udiše od glave do pete". Iako voli Imoćane i živio je u njihovoj blizini, čistokrvni je Hercegovac. U Posušju je završio osnovnu i srednju školu. Nakon studija arhitekture u Zagrebu vratio se u svoj rodni grad koji je ponovno napustio 1999. kada je otišao u Družbu Isusovu. Otkad je zaređen za svećenika, promijenio je dvije službe. Jednu godinu bio je bolnički kapelan pri župi na Jordanovcu, a potom je preuzeo pastoral mladih pri Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu, u katoličkoj udruzi SKAC - Studentski katolički centar. S njim smo razgovarali o uobičajenim problemima mladih danas, iseljavanju, duhovnim zvanjima te općenito o pastoralu mladih...

Poštovani, recite nam na početku, prema Vašem mišljenju, što zapravo znači pastoral mladih danas i što on treba uključivati te, s obzirom na različite interpretacije, tko su danas mladi ljudi?

Pastoral mladih znači budno motrenje pokreta koje Duh Sveti zahvaća među mladima, znakova vremena koje Bog po njima svima nama daje. To se mora događati u dubokoj vjeri u snagu i silu kojom Duh Sveti danas vodi Crkvu u nove misije, na neki način iste, a na neki način posve drukčije nego ikada prije. Što činimo jednim uhom naslonjenim na živu riječ evanđelja, a drugim na srce mladih ljudi. Tako se na posve nov i krajnje moderan način čuje ona stara radost evanđelja, stara dva tisućljeća, kad se Crkva rađala, dok u istodobnoj jeci novih simfonija koje skladaju mladi današnjice čujemo one iste pjesme radosti naviještanja kakva bijahu u vrijeme apostola. Pastoral mladih je stoga svojevrsna umjetnost prepuna paradoksa, krajnje odvažna, krajnje odvažno eksperimentiranje, a s druge strane je to umjetnost zakleto vjerna izvorima, toliko vjerna da je kadra i spremna napuštati krivu, ne-Božju „predaju otaca“ radi te vjernosti.

A sve to mora činiti pod vidikom ljubavi za živote mladih. Pa to mora biti rat protiv zlog otimača životne radosti mladih za koje je Krist umro. Mora to biti beskompromisni boj koji započinje i završava na koljenima pred Bogom silnim i jakim, u kojem mu se ponovno izručuje i sloboda i svaki naum skovan danas za sutra, kako bi ga Providnost mogla voditi kamo ona htjedne.

Mladi su danas mladi – oni koji su još u formaciji i koji se još spremaju za svoja životna poslanja. U svakom smislu. Obrazovnom, odgojnom, tjelesnom, duhovnom – sve to istodobno. Mladost prestaje onda kad prestane iskreno traženje, otvorenost i spremnost za onaj put koji mu se otvara i pokazuje da je njegov. Ako se ti izbori ne naprave u vrijeme tog svekolikog učenja i traženja, time se ne produžuje mladost. Ona ipak prolazi. Prestankom te mladosti, mijenjaju se i teme, pa se tako i pastoral mijenja. No, ne bi smio prestati. Drugo pitanje je zašto nema nastavka tog pastorala, i važno je. Ali to više nije pastoral mladih.

Kako vidite današnju situaciju mladih ljudi u hrvatskom društvu s naglaskom na (nad)biskupiju u kojoj pastoralno djelujete? Muče li mlade isti problemi u čitavoj Crkvi u Hrvata?

Nadbiskupija je zagrebačka, osobito kad je riječ o pastoralu mladih, specifična jer je to Hrvatska u malom. Stoga je on s razlogom u Zagrebu najrazvijeniji, i treba tako biti. Ne samo stoga što je ovdje najviše studenata, nego i stoga što se u ovaj glavni grad svih Hrvata slijeva hrvatska mladost iz svih hrvatskih krajeva diljem svijeta. Pa utoliko on ima i jednako takav utjecaj na sve te krajeve.

Mislim da su problemi mladih uglavnom posvuda isti. S tim što mladost Zagreba ima jedan specifičan problem: nitko ne zna tko su mladi Zagreba, niti se itko njime bavi. Ali to je problem svih metropola.

Činjenica je da je pastoral mladih danas u Zagrebu življi no ikada prije. To odgovorno tvrdim, ali i izazovi su daleko veći. U vrijeme komunizma imali ste samo jednu misiju: sačuvati vjeru i biti spremni svjedočiti je u svakoj pogibelji – i to je sve. Danas to ni izbliza nije dovoljno. Danas se traži aktivnost, inicijativa, prisutnost, informiranost, poučenost, i uz to spremnost na svjedočki život – što je vječna dimenzija vjere. Mislim da se u svemu ovome mladost Hrvatske odlično nosi – osim u jednom: pomalo ipak nedostaje inicijative. Ima je dosta, i više nego ikada prije, ali ipak premalo s obzirom na to koliko smo realno snažni. Nema veće snage, ni po brojnosti ni po kvaliteti, od mladih katolika u Hrvatskoj. No, često nas neki drugi pretječu. A to je stoga što mi stariji ne kužimo stvar. Previše pilimo po katehetici na starinski način, ex katedra, a to tako ne ide, tj. katehetika bez suživota s mladima. Ali treba malo i nas starije opravdati: komunizam je učinio svoje, pa ni mi nismo imali od koga to naučiti. No, ipak je to i dalje problem, ali koji se ubrzano mijenja.

Možete li nam reći, prema Vašem pastoralnom iskustvu, koji su danas najveći izazovi za mladog čovjeka?

Najveći izazovi su pronaći nove modele autentična življenja svog poslanja, u svojoj stvarnosti, na poslu, u obitelji, na ulici, društvu, i gdje god on jest. Stare obiteljske molitve trebaju nove izraze; više nisu iste ni svete slike na zidu, stare nisu više tako uvjerljive, a novih nema. Način odnosa prema modi, kulturi, odmoru, društvu i prijateljima, dokolici... Novi način života se brzo mijenja, a svaki treba svoj kršćanski izraz. Ni djecu više ne možete odgojiti na stari način; trebaju nove igre, način utjecanja... Često se tu mladi osjećaju izdani jer nitko ne nudi rješenja. To je najveći izazov jer im mi svećenici u tome ne možemo pomoći jer to ni mi ne znamo, a ne mogu ni njihovi roditelji. To će morati oni sami.

Kako gledate na sve veći broj mladih koji se iseljavaju, kako izvan BiH, tako i Hrvatske?

Nitko ne ide iz obijesti. Svatko zna da „nema raja bez rodnoga kraja“, kako pjeva jedna hercegovačka ganga. Pa kad unatoč tome napušta svoj kraj, znači da je dodijalo. Uvijek smo se selili. Cijeli svijet se seli i uvijek se selilo. Zbog ratova, bolesti, gladi, najezda divljih naroda, ali i zbog politike, represije. Naravno da nas to boli. Ali ako je razlog selidbe opravdan, čovjek barem nema grizodušja. Žao nam je. Ali moramo se uzdati u Boga. I Sveta je Obitelj morala bježati, seliti se. Nije tome bila kriva. Ne znamo zašto to Bog dopušta. Ali oni koji se sele, barem oni tome uglavnom nisu krivi, pa imaju pravo uzdati se u Božju providnost. No, moraju se i pitati: što Bog od njih traži i želi. Nije riječ samo o ekonomskim, nama vidljivim razlozima. Svaki vjernik seleći se u Njemačku, Irsku, Norvešku, ili bilo gdje, zapravo je poslan u misije. Ovoga časa stoga bi i Crkva trebala krenuti s nekom novom strategijom i uložiti dodatne napore u osluškivanje i propitivanje također novih modela tog pastorala, kako radi pomoći u vjerskom životu samim iseljenicima, tako i radi toga da njihova vjera bude bogatstvo sredini u koju dolaze. Sve ono što ne možeš promijeniti, za tebe je Volja Božja. A ona je uvijek tvoje dobro. Smijemo biti žalosni zbog toga, ali i vjerovati i u vjeri ići dalje s Bogom.

Što svaka župna zajednica, svećenici i Crkva općenito mogu učiniti da se pokuša taj negativni trend odlaska iz BiH i Hrvatske zaustaviti? Postoje li konkretne akcije?

Crkva ne može učiniti puno na području investicija i pronalaska gospodarskih programa kakvi bi trebali doći, odnosno ne može izravno puno utjecati na gospodarsku situaciju koja se smatra glavnim razlogom odlaska mladih ljudi. No, može učiniti puno ako jasno i hrabro govori. Može učiniti puno ako jasno prepoznaje uzroke problema koji je uvijek povezan s grijehom, u svakoj borbi za dobro. U borbi protiv kriminala, korupcije i nehumanih struktura, nepravednih plaća, iskorišćivanja radnika, nelojalne konkurencije. Nitko nije pozvan niti je ikomu dano da može i ima pravo govoriti i ukazivati na bit i početak svih problema kao što je to Crkva. Ona to mora činiti, a taj govor mora biti jednostavan, jasan, brz, svima čitljiv, krajnje izravan. Takav proročki govor sigurno može i mora utjecati na tvorce i provoditelje zakona i politike uopće. Njezin govor mora biti usmjeren i strukturama svake vlasti, ali i naroda. Po mom mišljenju, ovdje smo začuđujuće tihi. Crkva je ona koja uvijek jasno govori. Njezina snaga i oružje je riječ. U Djelima apostolskim čitamo: „Jedne noći reče Gospodin Pavlu u viđenju: 'Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!'“ Ono što Gospodin govori sv. Pavlu, danas i nama govori. Trebamo učiti od Stepinca, silnog učitelja koji se nije bojao, nego su se njega drugi bojali. Umrijeti smijemo, ali se bojati ne smijemo. A tako ni zatvarati oči pred patnjama svoga naroda, kako to ni Mojsije nije činio, nego ih na srcu nosio.

Kako gledate na mlade i njihovu ulogu u Crkvi danas, tj. na prostor koji "dobiju" u Crkvi? Jesu li svi u Crkvi otvoreni za suradnju s mladima kao što je bio npr. sv. Ivan Pavao II. ili danas papa Franjo? Postoje li oni župnici koji ne žele "talasati", te suradnju s mladima svode samo na kratke susrete ili nedjeljno pjevanje? Što biste im poručili?

Postoje, naravno. Ali i to ima svoje pred-epizode. Često takvi svećenici na svojim formacijama nisu o tome puno učili. Naše teologije su često previše usmjerene znanstveno, a pastoral se prepušta vlastitoj maštovitosti svećenika, tako da je često osuđen na vlastitu snalažljivost. Mislim da je to loše. Posljedica toga je da sve vrijeme zapravo ne znamo tko su naši bogoslovi – budući svećenici, i jesu li uopće prikladni za posao koji ih čeka – budući da ih nitko u tome i ne provjerava, a oni koji bi i bili za to, tijekom svoje formacije ne dobiju puno u pripravi za posao koji ih čeka. Na neki način rekao bih: ako i dođe do oltara svećenik koji zapravo nema zvanje za rad s ljudima, pitanje je je li on tomu kriv. Danas Crkva treba biti silno brza i dovitljiva, u ljubavi prema narodu, pojedincu, čovjeku, a to se mora očitovati i u pripremi svećenika. Znam puno slučajeva gdje se dogodila evangelizacija svećenika narodom, preko mladih, u obrnutom pravcu, ali svećenici su bili otvoreni. Činjenica je ipak da danas mladi nisu toliko kao prije osuđeni na ne-rad svog kapelana ili župnika, jer smo danas u globalnom selu, tako da vrlo često za neku dobru inicijativu u Crkvi prije saznaju mladi nego svećenici, i oni će ga tome poučiti, a ako on to i neće, ipak nisu posve time limitirani. Danas mladi mogu vršiti pritisak, i vrše, na svoje svećenike, i pobijedit će u ime Božje svugdje gdje budu htjeli.

Recite nam, prema Vašim saznanjima, utječe li pastoral mladih na kasnije opredjeljenje za duhovna zvanja?

Da, ali ne sudbonosno. Svećeničko zvanje je nešto s čim se rađamo. No, možemo ga odbiti, i na to može utjecati loš primjer. Ali pastoral mladih ipak utječe tako što će u tom nekomu, tko u sebi nosi klicu zvanja, u sredini u kojoj jest, ako je plodna i ako je autentična, ta klica zvanja proklijati, mladić će prepoznati da je upravo to onaj ambijent u kojemu on želi djelovati i ugraditi se, kojem pripada više nego bilo komu drugomu.

Recite nam koliko pastoralnih plodova ima od okupljanja mladih na biskupijskoj, nacionalnoj te europskoj i svjetskoj razini (npr. Krakow 2016., Modrave, Komušina-Kondžilo...)? Neki znaju reći da su se ti susreti pretvorili u klasični turizam?

Čak ako i je turizam, dobar je i kao takav. Čak i da je samo turizam, dobro je da postoji. Treba nam i turizam koji je zdrav, nije konzumeristički i amoralan, nego ipak vjerski, s duhovnim programima. Ako bi tako i bilo, trebali bismo biti sretni što ga mladi vole. No, on je ipak puno više od toga. Evangelizacija silnim mnoštvom je nešto što se ne da ničim zamijeniti. Sjećam se kako je na mene ostavio dubok dojam jedan takav susret kad sam bio mlad. Bio je to prvi susret mladih s papom Ivanom Pavlom II. To je bio raj. Kao da se sila Duha Svetoga umnožila onoliko puta koliko je bilo mladih. Ta snaga i sila je nešto što je dobro da mladi dožive. Neki to ne razumiju, ali mladi da. Može se govoriti o tome koliko je neki program dobro ili loše osmišljen, ali da to u konačnici nema učinka, posve je pogrešno. A što se tiče programa kao što su Modrave, ili slični kampovi, o tome ću reći: daj Bože da takvih programa imamo barem još stotinu. I svi bi bili puni, i svi bi donosili ploda kakva nijedna pastoralna inicijativa nije donijela. Ne može se izreći koliko je to danas potrebno i nezamjenjivo. U to toliko vjerujemo da smo, inspirirani Modravama, osnovali novu udrugu – pod imenom MAGIS, i koja za cilj ima upravo osmišljavanje i pokretanje raznovrsnih ljetnih programa u kampovima za mlade, u nakani da u neko dogledno vrijeme imamo kapaciteta za barem 10-ak tisuća mladih. Ljeto je ono doba kad mladi napokon imaju vremena na pretek, a mi baš tada gasimo pastoralne aktivnosti i idemo na odmor. To treba promijeniti, i ljeto tempirati kao vrhunac pastoralne aktivnosti s mladima.

Kako u budućnosti vidite rad s mladima, u kojem bi se pravcu trebao odvijati i na što staviti naglaske?

Evo upravo nešto o tome i rekoh. Rad s mladima mora biti takav u kojem je svećenik mentor, svjedok, prisutan, ali čvrst u vjernosti nauku Crkve, nepopustljiv oko ćudoređa, ali posve otvoren. Pastoral mladih će to bolje ići što je poznavanje problema mladih veće, i što je povjerenje u njih veće. No, u tom razumijevanju problema i povjerenju u mlade, centar mora biti Krist, kao onaj koji ih jedini razumije i ima povjerenja u njih. Na Zapadu se naglasak stavlja na caritas, na Istoku na duboku duhovnost. Gdje god je zapostavljeno jedno od ovoga dvoga, mora se dogoditi umiranje. Rad s mladima mora ići u pravcu objedinjavanja ovih dviju dimenzija vjere: jedinstvo s Bogom u dubokoj duhovnosti, osobito kroz jasno vođene duhovne vježbe, i jedinstvo s čovjekom u njegovoj muci ma koja ona bila. Kao da ništa novoga nismo rekli. To su dvije zapovijedi ljubavi. A jesmo: zanemarivali smo caritas i prepuštali ga slučajnosti. A zanemarivali smo i sustavnu duhovnost čije mjesto često zauzima stihijski karizmatizam koji je bez nadzora. Moje je mišljenje da nam treba novi iskorak koji će uskladiti razum, duhovnost i aktivnu ljubav. To je pravac koji bi mi se svidio i koji me istinski raduje. U tu svrhu treba podizati kampove, pokretati sustavne programe formacije, graditi modele caritasa, ali ni koraka bez suradnje s mladima, od temelja do krova.

Osobito treba u vidu imati činjenicu da stare forme same od sebe nestaju. Tamo gdje se otvorimo potrazi za novim formama, novim mješinama za novo vino, tu će pastoral cvasti. To će učiniti oni koji shvaćaju da je samo novo vino ono pravo – kakvo bijaše na početku, i da su samo nove mješine kadre to držati. Tko to čini, ljubi Crkvu Kristovu. Crkva je uvijek nova, uvijek blista novim licem, svake zore ona sviće nova, u ljubavi naviještanja umivena, i samo takva je kadra preduhitriti protivštine i preoteti izgubljene, dvoumne, kolebljive, zbunjene, prevarene. Tamo gdje se budu znale pjevati nove pjesme stvaralaštva u ljubavi, živjet će Crkva.

To neće biti pomodarstvo i puko kopiranje protestantskog duha koje ima potrebu sve ponovno propitivati kao da je sve upitno, nego upravo na temelju nedvojbene sigurnosti u tu istinu, gradit će nove izraze i načine kako to blago tradicije i naučiteljstva Crkve predstaviti, i na nov način obogaćivati nove tražitelje ljepote Božje.

Moramo dopustiti mladima da traže nove pjesme, slike, igre i izraze kroz koje izričemo ono isto i nepromjenjivo, nezabludivo, vječno, katoličko.

To također može biti i most ekumenskog i međureligijskog dijaloga. No, ovo posljednje ne smije biti naš prvi cilj, nego smijemo očekivati da će takva pršteća radost biti razumljiva, vidljiva i shvatljiva i za druge religijske poglede.