petak, 16. studenoga 2018.

Eritreja – „rasadnik“ izbjeglica u kojemu kršćani traže mjesto pod suncem

Eritreja je diktatorska država u istočnoj Africi, na obali Crvenoga mora, koja obuhvaća 121 100 km². Na sjeverozapadu graniči sa Sudanom, na jugu s Etiopijom, a na jugoistoku im je susjed Džibuti. Eritrejaca, tj. pripadnika raznih plemena ima oko 6 milijuna. Polovica od njih su sunitski muslimani, a ostatak čine kršćani Eritrejske Ortodoksne Crkve 40%, protestanti 2%, rimokatolici 1%, te ostali... Kršćani se susreću ovdje s dvojakim problemom: s jedne strane je režim, a s druge radikalni islam...

Eritrejska prošlost je obilježena brojnim ratovima i seobama naroda. U X. st. na eritrejsko je područje svoj utjecaj proširila etiopska država, a zemlja je imala kakvu-takvu samostalnost sve do pada pod osmanlijsku vlast 1557. koja je trajala tri stoljeća. U svezi s izgradnjom Sueskoga kanala, Eritreja je postala predmetom zanimanja europskih kolonijalnih sila. Tako su je 1882. djelomično osvojili Talijani, a proširivši osvojena područja u ratu s Etiopijom, osnovali su 1890. koloniju Eritreju. Od 1936. do 1941. Eritreja je bila u sastavu Talijanske Istočne Afrike, a potom su je okupirali Britanci. Nakon Drugog svjetskog rata Eritreja je postala skrbnički teritorij UN-a pod britanskom upravom sve do stvaranja federacije s Etiopijom 1952. Autonomija joj je ukinuta 1962. kada je počela borba nekoliko eritrejskih gerilskih pokreta za samostalnošću. Pobunjeničke snage nadzirale su znatan dio Eritreje sve dok ih 1978. etiopska vojska uz sovjetsku i kubansku vojnu pomoć nije potisnula.

Jedna od najmlađih država Afrike

Prevlast u Eritreji stekao je EPLF, a njegov lider Issayas Afewerki dogovorio je 1991. sa središnjom vlasti Etiopije referendum o budućnosti Eritreje. Tako je ova zemlja neovisnom postala 1993., a prema oprobanom afričkom receptu, Afewerki je postao (doživotni) predsjednik države. EPLF je prerastao u Narodnu frontu za demokraciju i pravdu (PFDJ) te je uspostavljen autoritarni režim jer je taj pokret zapravo jedina stranka u državi. Zbog spornih granica Eritreja je imala pogoršane odnose s Džibutijem (1996.) i s Jemenom (1995. – '98.), a Sudan ju optužuje zbog pograničnih sukoba (1996.). Uvođenjem vlastite valute 1997. Eritreja se financijski osamostalila od Etiopije, što je pogoršalo međusobne odnose i 1998. uzrokovalo rat (povod je sporno područje od oko 400 km²).

Država jedne partije

Prema Ustavu iz 1997., koji zbog izvanrednog stanja nikad nije potpuno zaživio, Eritreja je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik je istodobno šef države i nositelj izvršne vlasti koju obavlja Državno vijeće, a kojemu je predsjednik republike na čelu.
Zbog toga zemlja predstavlja jednu od onih autoritarnih gdje je gotovo sva moć u rukama jednog čovjeka. Osim te otegotne činjenice, kršćani se suočavaju i s prijetnjama radikalnih muslimana.
Eritrejski je režim netolerantan prema bilo kakvim disidentima i slobodnu mišljenju. Vlada pokušava kontrolirati sve religijske institucije, što je 2007. kulminiralo stavljanjem patrijarha Eritrejske Pravoslavne Crkve u kućni pritvor. Uz to, država konstantno podržava širenje radikalnog islama u tom dijelu Afrike. Tako podatak o 10 000 političkih zatvorenika koji žive U katastrofalnim uvjetima dovoljno opisuje režim koji se nalazi na svim svjetskim crnim listama kada je riječ o kršenju ljudskih prava...
Također, Eritreja je silom prilika veliki „rasadnik“ izbjeglica budući da većina mladih želi napustiti tu besperspektivnu zemlju.

Nova „Sjeverna Koreja“?

Na kraju se može kazati kako je Eritreja zemlja koja je neovisnost izborila 1993. nakon tridesetogodišnjeg gerila-rata, međutim demokratizacija nije nikad provedena, a sukobi sa susjedima doveli su ju u veliku gospodarsku i društvenu krizu te je ona danas jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, a ima i jedan od najrepresivnijih režima u kojem se sustavno odvija kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Kao prilog tomu navest ćemo izvješće tročlanog povjerenstva za istragu ljudskih prava u Eritreji na čelu s vodećim stručnjakom UN-a o stanju prava u toj zemlji Sheilom Keetharuth. U monitoringu Eritreje koji je trajao godinu dana stanje u društvu se može opisati kao Orvelov roman 1984.
Povjerenstvo je u priopćenju navelo da su kršenja prava u državi „opsega i razmjera koje se rijetko viđa na drugim mjestima“. Ljudi mogu provesti godine u zatvoru u očajnim uvjetima, a da ne znaju za što ih se optužuje. Sustav neograničena novačenja svih Eritrejaca mnoge primorava na težak rad u ropskim uvjetima u vojsci ili drugim državnim poslovima, koji može trajati desetljećima. I što je najvažnije, povjerenstvo je utvrdilo da se sustavno i rasprostranjeno kršenje ljudskih prava u Eritreji odigrava pod kontrolom vlasti.
Na listi web-stranice opendoors.org koja nadgleda proganjanje kršćana diljem svijeta, Eritreja drži visoko treće mjesto. Diktatorska paranoja, režimski aparat i radikalni islam dovoljni su razlozi za tu neslavnu poziciju.

 Tko su Eritrejci?

Prema procjeni UN-a za 2012., u Eritreji živi 6 131 000 stanovnika. Od devet glavnih naroda najbrojniji su Tigrinja (50%), koji žive na ravnicama, a bave se uglavnom poljoprivredom, te Tigre (31,4%), uglavnom polunomadi koji žive na sjeveru i zapadu zemlje. Ostali su pripadnici naroda Afar (5,0%), Saho (5,0%), Bedža (Beja; 2,5%), Bilin ili Bilen (2,1%) te drugi. Glavni su uporabni jezici tigrinja i arapski te engleski (u visokoškolskim ustanovama) i talijanski. Populacija Eritreje vrlo je mlada: u dobi do 14 godina čak je 41,6% pučanstva. Glavnina žitelja živi na selu (78,7%,) i bavi se poljoprivredom ili stočarstvom, a u gradovima obitava samo 21,3% pučanstva.

Situacija u Eritreji zvoni na uzbunu!

Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir na plenarnoj sjednici održanoj 27. svibnja 2015. u Bruxellesu snažno se založila za poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda u Eritreji te pozvala Europsku uniju da se uključi u rješavanje problema ove zemlje. „Situacija u Eritreji zvoni na uzbunu!“, upozorila je zastupnica Petir prilikom rasprave na kojoj se govorilo o razvojnoj pomoći Europske unije Eritreji u svjetlu dokumentiranih kršenja ljudskih prava.
Petir se u svom govoru reflektirala na kršenje medijskih sloboda napomenuvši da se novinari u zemlji nalaze u velikoj opasnosti. „Eritreja je uspjela s vrha liste zemalja s najvećim cenzurama i medijskim neslobodama skinuti čak i Sjevernu Koreju“, konstatirala je Petir te rekla kako je ta država najveća tamnica novinara.
No nisu progonjeni samo novinari: narod živi ispod ruba siromaštva, u strahu je od neograničena vojnog novačenja i prisilna rada, konstantnih psihičkih i fizičkih maltretiranja.
Petir je podsjetila kako je cijela nogometna momčad pobjegla iz zemlje 2013., dok godišnje 15 000 eritrejskih izbjeglica stiže u Italiju svake godine.

Biskup sv. Jakobis

Sv. Giustino (Justin) de Jacobis, talijanski redovnik lazarist, misionar, etiopski biskup, apostol Abesinije, „otac Etiopske Crkve“, rođen je 1800. u San Feleu u Italiji. Poslije ređenja neko vrijeme djelovao je kao pučki misionar u pokrajini Apuliji i Napulju, međutim prevladala je želja za misijama. Tako se 1839. kao misionar uputio u Etiopiju gdje je neumorno radio 20 godina na području na kojem su živjeli pogani, muslimani i koptski kršćani. Smatra se osnivačem nadbiskupije Addis Abeba. Naročita mu je briga bio odgoj domaćega klera. Bio je uvijek odjeven kao domorodac, naučio domorodačke jezike i zavolio etiopsku kulturu. Ubrzo se zbližio s domaćim pukom i mjesnim svećenicima. Bio je ipak trn u oku nekim predstavnicima Etiopske Pravoslavne Crkve koji su od etiopskog cara Téwodrosa II. tražili da oca Giustina protjera iz zemlje.
Hrabro je podnosio progonstva, a 1847. potajno je zaređen za biskupa i imenovan apostolskim vikarom za Etiopiju. Udario je temelje Katoličke Crkve u Etiopiji i Eritreji. Posljednjih godina života djelovao je u pustinjskom progonstvu, kao misionar na području Halayja, u južnoj Eritreji, uz Crveno more. Preminuo je 1860. u Zuli (središnja Eritreja), a pokopan je u eritrejskom selu Hebu. Blaženim ga je 1939. proglasio papa Pio. XII., a svetim 1975. papa Pavao VI.
Osim sv. Justina Eritreja ima još jednog slugu Božjega - Felixa Ghebreamlaka (1895. - 1934.), svećenika, rođenog Eritrejca koji je svoj život posvetio dovođenju Cisterijanskog reda u njegovu rodnu zemlju. 


Nema komentara:

Objavi komentar