Eritreja je diktatorska država u istočnoj
Africi, na obali Crvenoga mora, koja obuhvaća 121 100 km². Na
sjeverozapadu graniči sa Sudanom, na jugu s Etiopijom, a na jugoistoku im je
susjed Džibuti. Eritrejaca, tj. pripadnika raznih plemena ima oko 6 milijuna. Polovica
od njih su sunitski muslimani, a ostatak čine kršćani Eritrejske Ortodoksne
Crkve 40%, protestanti 2%, rimokatolici 1%, te ostali... Kršćani se susreću
ovdje s dvojakim problemom: s jedne strane je režim, a s druge radikalni
islam...
Eritrejska
prošlost je obilježena brojnim ratovima i seobama naroda. U X. st. na
eritrejsko je područje svoj utjecaj proširila etiopska država, a zemlja je
imala kakvu-takvu samostalnost sve do pada pod osmanlijsku vlast 1557. koja je
trajala tri stoljeća. U svezi s izgradnjom Sueskoga kanala, Eritreja je postala
predmetom zanimanja europskih kolonijalnih sila. Tako su je 1882. djelomično osvojili
Talijani, a proširivši osvojena područja u ratu s Etiopijom, osnovali su 1890.
koloniju Eritreju. Od 1936. do 1941. Eritreja je bila u sastavu Talijanske
Istočne Afrike, a potom su je okupirali Britanci. Nakon Drugog svjetskog
rata Eritreja je postala skrbnički teritorij UN-a pod britanskom upravom sve do
stvaranja federacije s Etiopijom 1952. Autonomija joj je ukinuta 1962. kada je
počela borba nekoliko eritrejskih gerilskih pokreta za samostalnošću. Pobunjeničke
snage nadzirale su znatan dio Eritreje sve dok ih 1978. etiopska vojska uz
sovjetsku i kubansku vojnu pomoć nije potisnula.
Jedna od najmlađih država Afrike
Prevlast u Eritreji stekao je EPLF, a njegov lider Issayas
Afewerki dogovorio je 1991. sa središnjom vlasti Etiopije referendum o budućnosti
Eritreje. Tako je ova zemlja neovisnom postala 1993., a prema oprobanom
afričkom receptu, Afewerki je postao (doživotni) predsjednik države. EPLF je
prerastao u Narodnu frontu za demokraciju i pravdu (PFDJ) te je uspostavljen
autoritarni režim jer je taj pokret zapravo jedina stranka u državi. Zbog
spornih granica Eritreja je imala pogoršane odnose s Džibutijem (1996.) i s
Jemenom (1995. – '98.), a Sudan ju optužuje zbog pograničnih sukoba (1996.).
Uvođenjem vlastite valute 1997. Eritreja se financijski osamostalila od
Etiopije, što je pogoršalo međusobne odnose i 1998. uzrokovalo rat (povod je
sporno područje od oko 400 km²).
Država jedne partije
Prema Ustavu iz 1997., koji zbog izvanrednog stanja
nikad nije potpuno zaživio, Eritreja je republika s predsjedničkim sustavom
vlasti. Predsjednik je istodobno šef države i nositelj izvršne vlasti koju
obavlja Državno vijeće, a kojemu je predsjednik republike na čelu.
Zbog toga zemlja predstavlja jednu od
onih autoritarnih gdje je gotovo sva moć u rukama jednog čovjeka. Osim te
otegotne činjenice, kršćani se suočavaju i s prijetnjama radikalnih muslimana.
Eritrejski je režim netolerantan prema bilo kakvim
disidentima i slobodnu mišljenju. Vlada pokušava kontrolirati sve religijske
institucije, što je 2007. kulminiralo stavljanjem patrijarha Eritrejske Pravoslavne
Crkve u kućni pritvor. Uz to, država konstantno podržava širenje radikalnog
islama u tom dijelu Afrike. Tako podatak o 10 000 političkih zatvorenika koji
žive U katastrofalnim uvjetima dovoljno opisuje režim koji se nalazi na svim
svjetskim crnim listama kada je riječ o kršenju ljudskih prava...
Također, Eritreja je silom prilika veliki „rasadnik“
izbjeglica budući da većina mladih želi napustiti tu besperspektivnu zemlju.
Nova „Sjeverna Koreja“?
Na kraju se može kazati kako je Eritreja zemlja
koja je neovisnost izborila 1993. nakon tridesetogodišnjeg gerila-rata, međutim
demokratizacija nije nikad provedena, a sukobi sa susjedima doveli su ju u
veliku gospodarsku i društvenu krizu te je ona danas jedna od najsiromašnijih
zemalja svijeta, a ima i jedan od najrepresivnijih režima u kojem se sustavno odvija
kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Kao prilog tomu navest ćemo izvješće tročlanog povjerenstva
za istragu ljudskih prava u Eritreji na čelu s vodećim stručnjakom UN-a o
stanju prava u toj zemlji Sheilom
Keetharuth. U monitoringu
Eritreje koji je trajao godinu dana stanje u društvu se može opisati kao
Orvelov roman 1984.
Povjerenstvo je u priopćenju navelo da su kršenja prava
u državi „opsega i razmjera koje se rijetko viđa na drugim mjestima“. Ljudi
mogu provesti godine u zatvoru u očajnim uvjetima, a da ne znaju za što ih se
optužuje. Sustav neograničena novačenja svih Eritrejaca mnoge primorava na
težak rad u ropskim uvjetima u vojsci ili drugim državnim poslovima, koji može trajati
desetljećima. I što je najvažnije, povjerenstvo je utvrdilo da se sustavno i
rasprostranjeno kršenje ljudskih prava u Eritreji odigrava pod kontrolom vlasti.
Na listi web-stranice opendoors.org koja nadgleda
proganjanje kršćana diljem svijeta, Eritreja drži visoko treće mjesto.
Diktatorska paranoja, režimski aparat i radikalni islam dovoljni su razlozi za
tu neslavnu poziciju.
Tko su Eritrejci?
Prema procjeni UN-a za 2012., u Eritreji živi
6 131 000 stanovnika. Od devet glavnih naroda najbrojniji su Tigrinja
(50%), koji žive na ravnicama, a bave se uglavnom poljoprivredom, te Tigre
(31,4%), uglavnom polunomadi koji žive na sjeveru i zapadu zemlje. Ostali su
pripadnici naroda Afar (5,0%), Saho (5,0%), Bedža (Beja; 2,5%), Bilin ili Bilen
(2,1%) te drugi. Glavni su uporabni jezici tigrinja i arapski te engleski (u
visokoškolskim ustanovama) i talijanski. Populacija Eritreje vrlo je mlada: u
dobi do 14 godina čak je 41,6% pučanstva. Glavnina žitelja živi na selu
(78,7%,) i bavi se poljoprivredom ili stočarstvom, a u gradovima obitava samo
21,3% pučanstva.
Situacija u Eritreji zvoni na uzbunu!
Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir na plenarnoj sjednici
održanoj 27. svibnja 2015. u Bruxellesu snažno se založila za poštivanje
temeljnih ljudskih prava i sloboda u Eritreji te pozvala Europsku uniju da se
uključi u rješavanje problema ove zemlje. „Situacija u Eritreji zvoni na
uzbunu!“, upozorila je zastupnica Petir prilikom rasprave na kojoj se govorilo
o razvojnoj pomoći Europske unije Eritreji u svjetlu dokumentiranih kršenja
ljudskih prava.
Petir se u svom govoru reflektirala na kršenje
medijskih sloboda napomenuvši da se novinari u zemlji nalaze u velikoj
opasnosti. „Eritreja je uspjela s vrha liste zemalja s najvećim cenzurama i
medijskim neslobodama skinuti čak i Sjevernu Koreju“, konstatirala je Petir te rekla
kako je ta država najveća tamnica novinara.
No nisu progonjeni samo novinari: narod živi ispod
ruba siromaštva, u strahu je od neograničena vojnog novačenja i prisilna rada,
konstantnih psihičkih i fizičkih maltretiranja.
Petir je podsjetila kako je cijela nogometna
momčad pobjegla iz zemlje 2013., dok godišnje 15 000 eritrejskih izbjeglica
stiže u Italiju svake godine.
Biskup sv. Jakobis
Sv. Giustino (Justin) de Jacobis, talijanski redovnik
lazarist, misionar, etiopski biskup, apostol Abesinije, „otac Etiopske Crkve“,
rođen je 1800. u San Feleu u Italiji. Poslije ređenja neko vrijeme djelovao je
kao pučki misionar u pokrajini Apuliji i Napulju, međutim prevladala je želja
za misijama. Tako se 1839. kao misionar uputio u Etiopiju gdje je neumorno
radio 20 godina na području na kojem su živjeli pogani, muslimani i koptski
kršćani. Smatra se osnivačem nadbiskupije Addis Abeba. Naročita mu je briga bio
odgoj domaćega klera. Bio je uvijek odjeven kao domorodac, naučio domorodačke
jezike i zavolio etiopsku kulturu. Ubrzo se zbližio s domaćim pukom i mjesnim
svećenicima. Bio je ipak trn u oku nekim predstavnicima Etiopske Pravoslavne
Crkve koji su od etiopskog cara Téwodrosa
II. tražili da oca Giustina protjera iz zemlje.
Hrabro je podnosio progonstva, a 1847. potajno je
zaređen za biskupa i imenovan apostolskim vikarom za Etiopiju. Udario je
temelje Katoličke Crkve u Etiopiji i Eritreji. Posljednjih godina života
djelovao je u pustinjskom progonstvu, kao misionar na području Halayja, u
južnoj Eritreji, uz Crveno more. Preminuo je 1860. u Zuli (središnja Eritreja),
a pokopan je u eritrejskom selu Hebu. Blaženim ga je 1939. proglasio papa Pio. XII., a svetim 1975. papa Pavao VI.
Osim sv. Justina Eritreja ima još jednog slugu Božjega - Felixa Ghebreamlaka (1895. - 1934.),
svećenika, rođenog Eritrejca koji je svoj život posvetio dovođenju Cisterijanskog
reda u njegovu rodnu zemlju.
Nema komentara:
Objavi komentar