Optužbe na račun Draganovića demistificiraju navodnu bliskost Pavelića s Katoličkom Crkvom

 

Krajem siječnja 2016. u hrvatskom tjedniku Globus izišao je prikaz novog dokumentarca Jakova Sedlara u kojem je kćerka Ante Pavelića Višnja Pavelić govorila o svom životu. Između brojnih zanimljivih podataka koji se mogu pročitati, pokojna poglavnikova kćerka iznijela je izravnu optužbu na račun "popa Draganovića" kriveći tog svećenika Vrhbosanske nadbiskupije za organiziranje pokušaja atentata na Antu Pavelića. Upravo je ta rečenica bila razlog kontaktiranja dr. Miroslava Akmadže kako bismo razjasnili nedoumice koje su se možda pojavile kod određenog broja čitatelja.

Dr. Akmadža je rođen 1967. u Ljubuškom, a u Mostaru je završio Pedagošku akademiju i 1987. dobio zvanje nastavnika povijesti i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. stekao je zvanje profesora povijesti, a 2001. obranio magistarski rad na temu Odnosi države i Katoličke Crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. Dvije godine kasnije u istoj instituciji obranio je doktorsku disertaciju na temu Oduzimanje imovine Katoličkoj Crkvi od 1945. do 1966. i crkveno-državni odnosi. Zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. S njim smo razgovarali o izjavi Višnje Pavelić, Krunoslavu Draganoviću, životu u emigraciji, odnosu Crkve i NDH-a...

Dr. Krunoslav Draganović osoba je koja je ostavila dubok trag, kako u vjerskom i znanstvenom životu Crkve, tako i u političkom životu hrvatskoga naroda. Njegov život bio je iznimno zanimljiv i prate ga mnoge kontroverze pa i prilična tajnovitost. Drukčiji kut gledanja nudi izjava Višnje Pavelić, kćerke Ante Pavelića, koju je dala u Sedlarovu dokumentarcu što je prenio tjednik Globus, kako za atentat na njezina oca nisu krivi Tito i komunistički režim, već „hrvatski klerikalci, pop Draganović i fratri“. Kako komentirate taj svojevrstan novi trenutak u svezi s dr. Draganovićem?

Izjava Višnje Pavelić u kojoj za atentat na njezina oca Antu Pavelića optužuje Draganovića, fratre i hrvatske klerikalce u potpunosti je apsurdna i ne može se potkrijepiti nikakvim argumentima. Izjava je zapravo posljedica netrpeljivosti i nepovjerenja Pavelića prema Draganoviću. Iz povijesnih izvora sasvim je jasno da Draganović nije cijenio ni podržavao Pavelića. No, bez obzira na to, ipak mu je bio spreman pomoći da iz Italije prebjegne u Južnu Ameriku. Međutim, Pavelić nije imao povjerenja u Draganovića, pa je odlučio prebjeći uz pomoć drugih osoba, bez Draganovićeva znanja. Ipak, optužbe na račun klerikalaca i fratara zapravo demistificiraju navodnu bliskost Pavelića s vodstvom Katoličke Crkve i Crkvom općenito, što se Crkvi sve vrijeme komunističke vladavine, ali i danas, predbacivalo sa strane komunističkih vlasti i Srpske Pravoslavne Crkve. Iako se ne može reći da Pavelić i njegov režim nisu imali jasnu potporu pojedinih biskupa i dijela svećenstva, kritički stav nadbiskupa Stepinca i dijela biskupa prema Paveliću i ustaškom režimu, kao i Pavelićevo nezadovoljstvo njihovim stavovima i protivljenje imenovanju Petra Čule za mostarskog biskupa, ipak prevladavaju kao pokazatelji loših odnosa ustaškog režima i Katoličke Crkve.

Sedlar je Višnju Pavelić upoznao kad je ona imala 86 godina, i tijekom godina je s njom razgovarao u njezinu stanu u Madridu u kojem je desetljećima živjela u osami budući da se nikad nije udavala. Koliko povjesničari mogu s ozbiljnošću uzeti izjavu jedne starije osobe koja bitno mijenja sliku o Draganoviću?

Ona može mijenjati sliku o Draganoviću samo kod onih čitatelja koji zapravo o Draganoviću znaju malo ili ništa. Ozbiljni povjesničari uvijek s velikom rezervom uzimaju u obzir izjave proizišle iz tzv. naknadnog sjećanja. Takve izjave uvijek treba usporediti s arhivskim izvorima i postojećim istraživanjima. U ovom slučaju sasvim je jasno da izjava Višnje Pavelić nema potvrdu ni u jednom dosad poznatom povijesnom izvoru, niti se argumentira nekim eventualno novim izvorom. No, i neke ranije izjave i zapisi Višnje Pavelić ukazuju samo na to da je postojala velika nesnošljivost obitelji Pavelić prema Draganoviću.

Postoje li ikakvi dokumenti koji mogu potvrditi priču pokojne kćerke Ante Pavelića? Zapravo, je li ova priča nova za povjesničare ili se o tomu već imalo prigode drugdje ranije čuti?

Kao što sam već kazao, nijedan dokument ne može potvrditi navedene optužbe. Za mene osobno ovo je sasvim nova priča koja, međutim, spada u niz priča kojih sam se naslušao o Draganoviću, a koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Ova će priča samo nahraniti one koji gladuju za teorijama zavjere i mitovima o Draganoviću kao „špijunu u mantiji“, kako su ga nazvali komunistički publicisti.

Svjedoci smo da je za vrijeme bivše SFRJ dr. Draganović prozivan kao „zločinačko ustaško-nacistički pop“, a sada se pojavila izjava kako je dr. Draganović organizirao atentat na Antu Pavelića... Čini se da ga nijedna, uvjetno rečeno, strana nije voljela?

Razumljivo je da ga nijedna strana nije voljela jer on nije služio nijednoj od njih. Obje su vlasti imale prema njemu odnos sličan kao prema Stepincu. Za komuniste neprijatelj broj jedan, kojeg treba uništiti, za ustaški režim nepodobna osoba, ali koju nije pametno dirati. Draganović je bio protiv komunističkog režima i Jugoslavije, volio je hrvatsku državu, ali ne i ustaški režim.

Možemo li znati kakav je odnos bio između dr. Draganovića i Ante Pavelića? Je li on ikada upoznao poglavnikovu kćer Višnju?

Nije mi poznato je li Draganović ikad upoznao Višnju Pavelić, a kao što sam već kazao, odnos Draganovića i Pavelića bio je obilježen velikim animozitetom i nepovjerenjem. S obzirom da su njih dvojica vrlo rijetko komunicirali, vjerojatno je da je Pavelić o Draganoviću gradio stav na temelju informacija svojih bliskih suradnika, posebice onih koje je Draganović pokušao spriječiti da netransparentno razdijele blago koje su ponijeli prilikom bijega iz Jugoslavije.

Mnogi će se naši čitatelji pitati tko je zapravo dr. Krunoslav Draganović jer običnim ljudima, nasuprot proučavateljima moderne hrvatske i Crkvene povijesti, to ime i nije tako poznato. Mnogi će i preko izjave Višnje Pavelić prijeći skoro i ne obazirući se. Znate li razlog zašto dr. Draganović nije poznat širim masama?

Kao i u drugim slučajevima u vrijeme komunizma, u javnosti se o njemu nije smjelo govoriti, a kad se i govorilo, govorila je samo UDBA, pa se na to nije smjelo ni reagirati. Široj javnosti postaje poznat tek krajem šezdesetih, nakon njegova „zagonetnog“ povratka u Jugoslaviju, do kojeg je ipak, po svemu sudeći, došlo akcijom UDBA-e koja ga je na prijevaru prevela iz Italije u Jugoslaviju. Tako je spriječena objava knjige o Bleiburgu i žrtvama Križnog puta koju je Draganović upravo pripremao za tisak. S druge strane, Draganović je poslužio komunističkim vlastima kao adut u pregovorima o obnovi diplomatskih odnosa do kojih će doći 1970. Zauzvrat su komunističke vlasti odustale od suđenja Draganoviću.

U iseljeništvu je u duljem vremenskom razdoblju djelovalo mnogo svećenika. Zašto je bivši režim gotovo uvijek vrtio samo nekoliko imena od kojih je najpoznatije ono dr. Draganovića kao neprijatelja države i naroda?

Svećenička emigracija bila je neprijatelj broj jedan komunističkog režima, ponajprije zato što je to svećenstvo imalo mogućnost, znanje i poznanstva što je koristilo da upozna Zapadni svijet s terorom komunističkog režima u Jugoslaviji prema Crkvi i političkim protivnicima. Draganović je bio najutjecajniji među njima i imao je iznimno dobre odnose s inozemnim vladama, veleposlanstvima, pa i njihovim sigurnosnim službama, ali i izniman ugled u Vatikanu. Bio je osoba oko koje su se okupljali mnogi ugledni svećenici, ali i drugi emigranti, posebice u Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Zato su jugoslavenske vlasti ustrajavale u pregovorima s Vatikanom i jugoslavenskim biskupima da Draganović i ostali napuste taj zavod jer u protivnom neće dopustiti odlazak svećenika iz Jugoslavije na školovanje u Rim. Pod tim pritiscima, a zbog većeg interesa Crkve, Draganović je napustio i Zavod, ali i Rim te se odselio u Austriju gdje se posvetio istraživanju stradanja hrvatskoga naroda na križnim putovima.

Povratak dr. Draganovića 1967. u Jugoslaviju bio je svojevrsni šok. Danas bismo rekli „senzacionalna vijest“... Međutim, tresla se gora, rodio se miš. Kakav je bio odjek o neprocesuiranju Draganovića?

Mnogi dugo nisu znali što je razlog neprocesuiranju Draganovića, što je kod nekih stvorilo i sumnje da je on bio suradnik UDBA-e i da se stvarno, kako su jugoslavenske vlasti tvrdile, svojevoljno vratio u Jugoslaviju. No, u to se vrijeme o tomu moralo šutjeti, pa u javnosti i nije bilo nekog odjeka, osim komentiranja u kuloarima. Međutim, danas imamo pouzdane izvore koji svjedoče o razlozima neprocesuiranja, a koje sam već gore naveo. Iz iskaza koje je nakon uhićenja dao komunističkim istražiteljima, sasvim je jasno da nikoga nije prokazao ili kazao bilo što što bi moglo štetiti Crkvi i hrvatskom narodu ili bilo kojem pojedincu.

Na kraju... Tko je zapravo bio dr. Draganović?

Draganović je bio ponajprije ugledan katolički svećenik i veliki humanitarac. No, bio je i izniman povjesničar koji je, iako za to nije imao puno vremena, iza sebe ostavio značajna znanstvena djela, posebice Šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji kojem ni dandanas ne može konkurirati nijedan kasniji šematizam na našim prostorima. Može se reći da je bio i dobar diplomat i da je, s obzirom na okolnosti, često koketirao s politikom, pa i sam bio političar. No, politička epizoda u njegovu životu je zanemariva u odnosu na njegov svećenički, humanitarni i znanstveni rad. Bio je i još će dugo ostati velika enigma povjesničarima i javnosti jer priča o njemu tek je otvorena i trebat će još dugo vremena i istraživanja da se do kraja rasvijetli.