Kolumbija - katolici žrtve bandi, rata protiv droge, privatnih vojski i korupcije

Republika Kolumbija je država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike, između Karipskoga mora, Tihog oceana i Paname na zapadu, Venezuele na istoku te Brazila Ekvadora i Perua na jugu i jugo-zapadu. Velika je to i mnogoljudna država koja se prostire na 1 141 748 km² i ima oko 48 milijuna stanovnika od kojih su većina katolici. Ipak, zbog nesređene političke i ekonomske klime najviše pate ljudi u udaljenim krajevima zemlje gdje naoružane bande siju smrt i teror dok rat protiv trgovaca droge bjesni odnoseći svoje žrtve.

Predšpanjolsku Kolumbiju nastanjivao je indijanski narod Čibča, a obale Kolumbije otkrili su godine 1499. A. Vespucci i Alonso de Ojeda. Španjolsko osvajanje započelo je 1525. osnivanjem grada Santa Marte i 1533. Cartagene. Španjolski konkvistador De Quesada osvojio je 1539. zemlju i nazvao je Nova Granada te 1538. osnovao prijestolnicu Santa Fé de Bogotá. Domorodačko stanovništvo podvrgnuto surovu izrabljivanju naglo je počelo odumirati, a u pomanjkanju radne snage kolonizatori su radi eksploatacije nalazišta zlata počeli uvoziti robove iz Afrike.

MN/ Velika Kolumbija

Godine 1739. Španjolci su od teritorija današnje Kolumbije, Paname, Ekvadora i Venezuele osnovali potkraljevstvo Nova Granada. Postupni gospodarski razvoj španjolskih kolonija doveo je u drugoj polovici XVIII. i na početku XIX. st. do borbe protiv španjolskoga gospodstva. U srpnju 1810. izbio je ustanak u Bogoti, pa je već 1813. bila donesena deklaracija o neovisnosti. Revolucionarno-oslobodilačka vojska, pod vodstvom S. Bolívara, osvojila je 1819. Bogotu, a Bolívar je bio izabran za predsjednika novoosnovane federativne republike Velika Kolumbija.

Borbe za neovisnost nastavile su se sve do 1826., kada su Španjolci bili protjerani. Velika Kolumbija raspala se 1830. na samostalne republike: Ekvador, Venezuelu i Novu Granadu, koja je osim područja današnje Kolumbije obuhvaćala i teritorij Panamske prevlake. Godine 1832. Kolumbija je pod generalom Santanderom dobila republikanski ustav te je nova republika postala poprište borbe između unitarista i federalista što se oduljilo na sljedeća desetljeća.

Kada je Kolumbija 1903. odbila SAD-u stanovite koncesije na Panamskoj prevlaci, došlo je do spora sa SAD-om, koji je pomagao ustanak u tom kraju, pa se iste godine Panama odcijepila i proglasila neovisnom republikom.

MN/ Sukobi s okolnim državama i gerila

Godine 1932.–'34. vodio se između Kolumbije i Perua rat zbog prijepornih pograničnih pitanja. Pogranični spor s Venezuelom Kolumbija je riješila na miran način 1941. U razdoblju od 1946. do 1953. na vlasti je bila Konzervativna stranka, a nakon ubojstva predsjedničkoga kandidata Liberalne stranke u Bogoti su izbijali nemiri. Sukobili su se pristaše liberala i konzervativaca pa je došlo do nasilja i bezvlašća u pojedinim dijelovima zemlje i do 1957. bilo je više od 200 000 poginulih.

U drugoj polovici 1960-ih i na početku 1970-ih nastalo je više ljevičarskih gerilskih skupina: Nacionalnooslobodilačka vojska (ELN), Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC), Narodnooslobodilačka vojska (EPL), Pokret 19. travanj (M-19) i dr. U prvoj polovici 1970-ih bila je raspuštena Nacionalna fronta i proširile su se gerilske borbe; rasla je ilegalna proizvodnja droge te utjecaj organiziranoga kriminala (tzv. narkokarteli).

MN/ Najveći izvoznik kokaina u svijetu

Sukobi gerilskih pokreta s vladinim snagama i paravojnim skupinama nastavili su se i u 1990-ima kada je bilo mnogo ubijenih, atentata i otmica te napada na naftovode i postrojenja naftnih kompanija iz zapadnih zemalja. Potkraj 1990-ih pod nadzorom FARC-a bilo je oko 40% kolumbijskoga teritorija; zbog djelovanja gerile u pograničju, česti su incidenti sa susjednim zemljama. Suparničke pobunjeničke i paravojne snage također su uključene u ilegalne poslove s drogom; procjenjuje se da je od ukupnoga kokaina u svijetu 2000. oko 80% dolazilo iz Kolumbije.

Od polovice 1990-ih Kolumbija gospodarski stagnira te postaje poznata po ilegalnoj trgovini narkoticima. Prema procjenama Svjetske banke (2001.), siromašno je oko 50% stanovništva, s dnevnim prihodom manjim od 1 USD. Glavni su prirodni izvori nafta, plin, ugljen, željezo, nikal, bakar, zlato, smaragdi i hidroenergetski potencijali. Obradivo je manje od 5% zemljišta, od čega je znatan dio pod nasadima koke (1992. oko 35 000 ha, a 2002. oko 150 000 ha).

MN/ Kršćani u grotlu bezvlašća

Kao što se može vidjeti iz priloženog Kolumbija je formalno moderna demokracija s dugom tradicijom izbora gdje postoji Ustav i zakon, a religiozne slobode su zagarantirane. Ipak, velike površine zemlje su pod kontrolom kriminalnih organizacija, narkokartela, revolucionarnih i paravojnih skupina. Tako stanovnici Kolumbije žive u strahu od širenja konflikata koji traju desetljećima. Kršćani su žrtve korupcije koja razara sve pore društvenog života, javnog djelovanja. Također sekularna država Kolumbija od 1930-ih ne tolerira previše vjeru u javnosti, pogotovo u državnim institucijama.

Prema popisu neprofitne američke organizacije Opendoors, Kolumbija zauzima 46. mjesto od 200 država kada je riječ o stradavanju kršćana. Čini se da je Kolumbija i njezino pučanstvo zbog svoje veličine i proizvodnje droge u pat poziciji.

Tko živi u Kolumbiji?

Prema službenoj procjeni za 2014. u Kolumbiji živi 47 661 800 stanovnika i druga je najmnogoljudnija država Južne Amerike, nakon Brazila. Gustoća naseljenosti je neravnomjerna; glavnina stanovništva (više od 95%) živi u području oko glavnoga grada (4 900 st./km²;). Stanovništvo se sastoji od mestika (mješanci Indijanaca i Europljana, 58,0%), bijelaca (20,0%), mulata (mješanci crnaca i bijelaca, 14,0%), crnaca (4,0%), mješanaca crnaca i Indijanaca (3,0%) i Indijanaca (1,0%). Po vjeri su uglavnom katolici (80,0%), protestanata ima 13,5%. Kolumbija je vanjskim migracijama izgubila više od 4,7 milijuna stanovnika.

Službeni je jezik španjolski, a glavni je i najveći grad Bogotá (7 555 165 st., šire gradsko područje 9 155 100 st.).

Prva svetica Kolumbije

Sv. Laura od svete Katarine Sijenske Montoya y Upegui rođena je 1874. u Jericou, u Kolumbiji. Otac joj je poginuo u kolumbijskom građanskom ratu kada je imala samo dvije godine. Nakon školovanja predavala je u školama diljem Kolumbije poučavajući djecu vjeronauku. S još četiri djevojke 1914. otišla je u 200 kilometara udaljeni Dabeibu. Tu je utemeljila novu žensku redovničku zajednicu Kongregaciju sestara misionarki BDM od Bezgrješnog začeća i svete Katarine Sijenske, koja je kasnije bila poznata pod imenom Misionarke Majke Laure. Dugo je radila među Indijancima. Sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 2004., a papa Franjo 2013. svetom. Prva je svetica Kolumbije. Njezin životni moto je bio: „Kao Indijanka među Indijancima naviještati Božju Riječ“. Danas njezina zajednica ima oko 500 sestara u 19 zemalja svijeta djelujući na trima kontinentima.

Nužno je da se crkveni ljudi međusobno susreću, usavršuju i traže nove mogućnosti djelovanja

Na zagrebačkoj se Šalati svake godine, u posljednjem tjednu mjeseca siječnja, u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upriličuje teološko-pastoralni tjedan (TPT) koji je prvenstveno znanstveni i pastoralni skup svećenika, profesora teologije, ali i redovnika, redovnica te laika koji su uposlenici različitih Crkvenih institucija. Kako bismo našim čitateljima pobliže objasnili što je to TPT u Zagrebu razgovarali smo s dr. fra Božom Lujićem, član povjerenstva za njegovu organizaciju.
 

Prof. Lujić predaje biblijske znanosti na KBF-u u Zagrebu, a gostujući je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene te pročelnik Katedre Svetoga pisma SZ-a i predsjednik Biblijskog instituta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Uz studij teologije u Sarajevu i Ljubljani specijalizirao je biblijske znanosti i hebrejski jezik u Rimu i Jeruzalemu, a diplomirao je također i germanistiku.

Autor je više knjiga, znanstvenih i stručnih radova u raznim domaćim i stranim časopisima te aktivan sudionik na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Njegovo područje teološkoga zanimanja prvenstveno su proroci i Božja vladavina kao teološko središte života i djelovanja Isusa Krista. U biblijsko-teološkom radu povezuje teologiju i antropologiju. Središnja tema našeg razgovora s njim bio je TPT, njegova organizacija kao i prateći sadržaji...

Poštovani prof. Lujić, kao član povjerenstva za organizaciju Teološko-pastoralnog tjedna možete li nam objasniti što zapravo TPT predstavlja i koji su njegovi ciljevi?

TPT je skraćenica za Teološko-pastoralni tjedan čime se misli na znanstveno-stručni skup što se svake godine u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizira i održava u zadnjem tjednu mjeseca siječnja na Šalati u Zagrebu. To je prvenstveno znanstveni i pastoralni skup svećenika kao pastoralnih djelatnika, profesora teologije, redovnika i redovnica, kao i vjernika laika koji djeluju u župama i temelji se na promišljanju suvremenih tema iz života Crkve u svijetu.

Skup ima za cilj pripomoći trajnoj izobrazbi i usavršavanju navjestitelja kršćanske poruke u Crkvi i svijetu. Okupljanje svećenika na ovome znanstvenome skupu neprekidno se održava već 56 godina i na njemu redovito sudjeluju brojni sudionici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i iz dijaspore, iz brojnih europskih država u kojima su pojedinci pastoralno djelatni.

Cilj okupljanja velikoga broja sudionika jest prvenstveno produbljenje određene teološko-pastoralne teme koja je u tom povijesnome trenutku bila aktualna i tražila dublje poniranje u njezino suvremeno značenje u svijetu i u Crkvi. Osim toga, to je prigoda da se nakon Božića i blagoslova kuća susretne velik broj svećenika i redovnika iz svih krajeva naše domovine i inozemstva, da međusobno izmijene iskustva, da se porazgovore i podruže, podmire razna dugovanja, pogledaju najnovije teološke knjige raznih izdavača, poneke i kupe, te da se upoznaju s najnovijim teološkim izdanjima na jednome mjestu. Svake godine ponuda je u tom smislu sve veća i sve šarolikija.

Ove se godine, dakle, organizira 56. po redu TPT. Recite nam reći zašto i zbog čega se javila potreba za organiziranjem ovakvoga skupa koji je kasnije prerastao u svojevrsnu tradiciju?

Početak organiziranja Teološko-pastoralnoga tjedna seže do u daleku 1961. Jedno takvo skupljanje i jedan takav znanstveno-stručni skup vjerojatno je pokrenut iz potreba tog trenutka Crkve i društva: kad je Crkva u hrvatskome narodu bila okovana debelim okovima komunizma kao društvenoga sustava, ali i kao ideološkoga usmjerenja te je bilo nužno takvo skupljanje kao komunikacija među svećenicima.

U tom vremenu nije bilo nekih značajnijih teoloških znanstvenih skupova širih razmjera pa je postojala potreba za tom vrstom okupljanja. Rođen iz takvih potreba u određenoj društvenoj situaciji TPT je postao kroz svo vrijeme pozitivnom tradicijom sve do današnjih dana, iako danas u novim okolnostima i s novim pastoralnim potrebama. I danas na TPT dolaze mnogi svećenici kako radi predavanja tako i radi obavljanja drugih uzgrednih obveza. Pa ipak, čini se, zamjećuje se lagani umor u tom obliku susreta i druženja, jer mnogi mladi svećenici manje dolaze i manje su zainteresirani za takav način okupljanja. Takav stav mladih ljudi čini se da je neopravdan i štetan jer je nužno da se ljudi iz Crkve međusobno susreću, da se usavršuju, da traže nove putove i nove mogućnosti djelovanja u društvu danas. Zbog toga bi bilo potrebno otvarati oči mladim svećenicima i usmjeravati ih na tu mogućnost kako bi doista uvidjeli kolika je važnost takvoga međusobnoga druženja i susretanja, međusobnoga upoznavanja.

Kad se pogleda naslov ovogodišnjeg Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu on kao polazište uzima proglašenje Jubilarne godine milosrđa. Čini se kako nijedna druga tema ove godine nije mogla doći u razmatranje?

Što se tiče tema na Teološko-pastoralnim tjednima one su povezane s konkretnim potrebama danoga trenutka i mogućnostima. Teme su na tim skupovima bile uvijek aktualne i dodirivale su određene parametre suvremenoga života i djelovanja Crkve kao zajednice vjernika. Ove godine tema Tjedna nosi naslov Teologija i pastoral Božjega milosrđa. Iako je tema povezana s Jubilejskom godinom Božjega milosrđa, ipak je posrijedi velika i aktualna tema koja traži uvijek iznova određeno posvješćivanje i produbljivanje u raznim teološko-pastoralno-antropološkim smjerovima. Zato se nipošto ne može govoriti o slučajnom odabiru neke teme, pa ni u ovome zadnjem primjeru. Teme se dobro biraju i pripremaju kako bi TPT bio što privlačniji i u pragmatičkom smislu sve korisniji za ljude koji rade u dušobrižništvu i stalno su u komunikaciji s ljudima.

Kako se, onda, zapravo biraju teme pojedinog TPT-a i zašto je izabran baš posljednji tjedan u siječnju?

Teme se za TPT biraju svake godine na temelju raznih prijedloga koji dolaze od pojedinih članova Fakultetskoga vijeća Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nakon prikupljenih prijedloga povjerenstvo zaduženo za organizaciju TPT-a sustavno raspravlja o temama i odlučuje se za tri koje potom bivaju stavljene pred Fakultetsko vijeće KBF-a Sveučilišta Zagrebu koje onda donosi konačnu odluku o temi koja će biti obrađivana na nadolazećem Teološko-pastoralnom tjednu. TPT se uvijek održava zadnji tjedan u mjesecu siječnju. Razlozi za taj datum su višestruki. Župnici i drugi pastoralni djelatnici završili su s blagoslovom obitelji i imaju više vremena na raspolaganju. Mnogi bi uz to željeli podmiriti račune za časopise, novine, knjige – i to mogu to učiniti na jednome mjestu. Tu su i oni koji bi željeli nabaviti nove teološko-duhovne knjige, a knjige su uvijek primamljive kad ih se uzme u ruke i malo pobliže pogleda.

Možete li nam objasniti je li teško organizirati takav jedan skup na nivou Crkve u Hrvata gdje su uključene i mnoge hrvatske katoličke misije diljem svijeta? Može li se reći da TPT stalno raste ili je dosegnut zenit?

Sama organizacija takvoga znanstveno-stručnoga skupa doista iziskuje velike pripreme i naporan trud oko njegova dobroga ostvarenja. Pa ipak, TPT je postao već uvelike poznat u katoličko-teološkim krugovima, što svakako omogućava njegovu lakšu organizaciju. Treba usput pripomenuti kako današnje vrijeme nije vrijeme naklonjeno organizaciji takvih velikih, masovnih, znanstvenih skupova. Čini se, kako rekoh, da broj osobito mlađih svećenika iz godine u godinu opada pa se dobiva dojam kao da mladi ljudine ne pokazuju više zanimanje za ovakve glomazne skupove. Unatoč svemu tomu, velik se broj svećenika, redovnika, redovnica i drugih teologa laika još uvijek okuplja na teološkom i svećeničkom druženju.

Recite nam kako nalazite predavače za izabrane teme?

Što se tiče predavača za predložene teme TPT-a, oni se traže prema kriteriju stručnosti, na različitim teološkim i drugim učilištima diljem zemlje. Doista je teško naći dobre predavače koji bi bili spremni prihvatiti i obraditi određenu temu. Pa ipak, uvijek se nađe dobrih znanstvenika i stručnjaka koji prihvate obradu pojedinih tema. Pri odabiru predavača nastoji se da budu zastupljena sva teološka učilišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Svatko tko je barem jednom bio na TPT-u u Zagrebu krajem siječnja mogao je zamijetiti da to nije samo razdoblje za slušanje predavanja nego još štošta. Kakvo je vaše razmišljanje o tome?

Kao što je već rečeno, ne dođu uvijek svi posjetitelji slušati predavanja na Teološko-pastoralnome tjednu. Mnogi imaju i pragmatične razloge. Dođu na dan-dva podmiriti svoja dugovanja, vidjeti što ima novoga na knjižnom tržištu, kupiti ono što je potrebno i susresti se s kolegama, poznanicima i prijateljima. Što reći na sve to? Istina je da to katkad sliči na veliki vašar, ali zar vašari ne prate sve naše vjerske sastanke: blagoslove, proslave zaštitnika župe, velike svetkovine? Čini se kao da i ovaj aspekt spada u život i njegovo normalno odvijanje. Vanjska proslava uvijek je povezana i s nekim oblikom „vašara“. To jednostavno nije lako odstraniti iz života jer odražava jedan vrlo važan aspekt života. Malo vašara zacijelo ne bi smetalo, ali ako se izgubi bit i smisao znanstvenoga skupa, dobiva se dojam kao da se gubi duša.

Ipak, mislim da je TPT prvenstveno pastoralno-znanstveni skup i da doista mnogi dođu samo poradi njega. Međutim, nije lako odbaciti i druge ciljeve koji jednostavno spadaju na ovu vrstu skupa. Problem nastaje onda kada onaj „vašarski dio“ daje ton i drugima tako da bi danas trebalo drukčije definirati ovo naše zajedničko okupljanje.

U posljednje vrijeme se sa ovoga skupa šalje brzojav Svetomu Ocu u kojemu se između ostaloga iskazuje vjernost Svetoj Stolici. Možete li nam reći od kada se ta praksa uvriježila u TPT-u ?

Doista se uvriježila praksa da se sa skupa uputi pismo pozdrava Sv. Ocu u kojemu se izvješćuje o temi i sudionicima ovoga skupa. Uloga takvoga obraćanja Sv. Ocu pokazuje da je potrebno pokazati povezanost i univerzalnost Crkve. To je osobito bilo važno u onome komunističkome režimu kad je svako okupljanje bilo suspektno. Mi to činimo rado i dostojanstveno, bez imalo uljepšavanja i dodvoravanja.

Može li se ustvrditi koji su plodovi dosadašnjih TPT-ova i što se planira za budućnost? Hoće li biti noviteta?

Što se pak plodova dosadašnjih TPT – ova tiče, to je teško utvrditi jer se ne radi o kvantitativnim nego o kvalitativnim vrijednostima. Dobiva se dojam da se pastoralni djelatnici s TPT-a vraćaju opušteniji, bolje raspoloženi, razdraganiji i zacijelo puno zadovoljniji. Treba ipak znati da mnogi napori ostanu zakopani ispod površine vidljivoga ili poprime neke druge oblike života. Ne treba zbog toga biti žalostan ni zabrinut, jer je prije svega važno naviještati Isusovu poruku o Božjem kraljevstvu i biti svjestan da svako zrno ne donosi uvijek očekivani plod. To ne znači da se ne treba truditi oko osvježavanja i obnove ovoga važnoga okupljanja svećenika i redovnika i tražiti nove načine posredovanja teoloških spoznaja. Naprotiv! Ta zadaća je od goleme važnosti.

Vlč. Marko Zubak, župnik u Bijeljini: Ljudske gluposti su najveće prepreke zbližavanju kršćana

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana tradicionalno se slavi od 18. do 25. siječnja. Te je nadnevke još 1908. predložio o. Paul F. Wattson kako bi obuhvatio razdoblje između blagdana Katedre sv. Petra i obraćenja sv. Pavla. Papa Franjo u svojoj molitvenoj nakani za siječanj nas poziva da se svi uključe u ovu molitvu i da pomoću dijaloga i bratske ljubavi, milošću Duha Svetoga, nadvladaju podjele među kršćanima... 

 

U razdoblju između tih dvaju nadnevaka diljem kršćanskog svijeta upriličuju se molitve za jedinstvo. Također, ti nadnevci imaju svoja simbolična značenja: prvi ističe cilj molitve - sve kršćanstvo u zajedništvu s apostolskim prvakom sv. Petrom, a drugi nadnevak ukazuje na način kojim je to jedino moguće - temeljitim obraćenjem Kristu svakog kršćanina.

Za ovogodišnju molitvu za jedinstvo kršćana odlučili smo razgovarati s vlč. Markom Zubakom, župnikom u Bijeljini, gradu koji ima pravoslavnu većinu. Vlč. Zubak rođen je 1969. u Kulini kod Dervente. Teologiju je studirao u Sarajevu i u Bolu na Braču, a za svećenika je zaređen u Kaknju 1995.

Tijekom svoje svećeničke službe obavljao je različite pastirske zadatke diljem Vrhbosanske nadbiskupije. U župi Bijelo Brdo i rodnoj Kulini 2001. gradio je župnu crkvu, bio urednik Vrhbosne; vicerektor, pedagog i duhovnik u Nadbiskupijskom sjemeništu u Travniku; kancelar Vrhbosanske nadbiskupije; rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Od kolovoza 2014. župnik je u Bijeljini i tamošnjoj župi Prečistog Srca Marijina.

Poštovani vlč. Zubak, druga polovica siječnja tradicionalno je obilježena Molitvenom osminom za jedinstvo kršćana. Što o tom molitvenom događaju možete kazati iz Vaše osobne perspektive župnika bijeljinske župe u gradu u kojemu su pravoslavni većina?

Prije nego progovorim o Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kako Vi kažete, „iz perspektive župnika bijeljinske župe“, želim istaknuti da sam ekumenizam provodio od malih nogu. Uz moju rodnu kuću živjele su tri pravoslavne obitelji s kojima smo mi živjeli kao s najrođenijima, a ipak nitko nije gubio svoj vjernički i nacionalni identitet. Svake smo nedjelje, a ja kao ministrant i svakoga dana, odlazili na sv. misu i vjeronauk. Sve smo događaje i blagdane i jednih i drugih proživljavali zajedno. Mi djeca smo se družili i zajedno išli u školu, a odrasli su zajedno obavljali sve poslove pomažući jedni drugima i slaveći blagdane jedni s drugima. Na teološkom studiju sam se u tom duhu još više osnažio jer su nas odgojitelji i profesori usmjeravali da s poštovanjem o drugima trebamo govoriti da se oni u našem govoru mogu prepoznati. Tako sam i ja rado slušao međureligijske seminare i pisao radnje kod prof. Zovkića, biskupa Perića i Vukšića. Kod prof. Vukšića sam radio i diplomski rad iz ekumenizma na temu: Ekumenske nade i tjeskobe u crkvenoj katoličkoj periodici od 1945. do 1995. Dugo sam radio taj rad i kada sam konačno donio mentoru Vukšiću na pregled, on me zamolio da još neke stvari doradim kazavši: „Znaš, ja ti za ovo želim dati desetku.“ Tada mi je bilo drago što je moj entuzijazam nagrađen, ali sam pomislio kad bismo barem pred Bogom također dobili desetku iz ekumenizma. Međutim, rat je uvelike pokvario naše međuljudske i međucrkvene odnose, kako Drugi svjetski, tako i ovaj, nadam se posljednji. Tako da koliko sam god nastojao pronaći i istaknuti pozitivno naša ekumenska nastojanja, vidio sam da su to prečesto ostajala samo nastojanja ili kao „glas vapijućeg u pustinji“, poput onog blagopočivšeg patrijarha Pavla: „Budimo ljudi!“ ili sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića na blagdan sv. Lovre u Petrinji 1991.: „Braćo Srbi, mi vas ljubimo“ i „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu; dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre. To je evanđelje!“ Možemo biti radosni što se na našim prostorima ekumenizam, unatoč tako teškim događanjima, nikada nije potpuno ugasio. Naši crkveni velikodostojnici nisu nikada prestali i u najtežim danima jedni drugima čestitati Božić i Uskrs, a bilo je i većih nastojanja poput susreta episkopa i biskupa, te onih na teološkim razinama. Tako i danas. Dolazeći ovdje u Bijeljinu, znao sam da smo u Crkvi svugdje „kod kuće“, ali je ipak ljepše imati veći broj vjernika i ne biti na periferiji. Budući da smo morali mijenjati krov na župnoj kući, smatrali smo da je najbolje uzeti domaću tvrtku koja će to najučinkovitije učiniti. Tako je to i bilo. Radnici, uglavnom pravoslavci, svaki su dan dolazili i radili, a ja kako nemam puno pastoralnog posla, svaki sam im dan kuhao kavu i „vareniku“ (tako se ovdje zove kuhana rakija) jer je bilo jako hladno, pa bismo razgovarali u ugodnoj atmosferi. Jednog dana sam se našalio kazavši im: „Budući da ste vi većinom došli iz Federacije BiH, vi ste moji vjernici“, a oni meni kažu: „A kako kad smo mi druge vjere?“ Kažem im tada: „Ista je naša vjera, samo je obred drugi ili drukčiji.“ Često su znali pitati: „Hoće li se ikada kalendari ujednačiti?“

Koji je, prema Vašem mišljenju, značaj tog molitvenog nastojanja u današnjem svijetu i prilikama koje vladaju među državama i narodima?

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana važan je molitveni događaj za cijelu Crkvu jer sjedinjenje za koje molimo može se ostvariti samo kao plod Duha Svetoga. Stoga ne smijemo u to sumnjati, niti tu molitvu, ali i druge na tu nakanu propuštati. Znamo da je to Isusova posljednja želja i molitva: „Da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Isto tako ne smijemo smatrati kako mi trebamo nekoga vratiti u krilo Crkve ili k Isusu, nego se uvijek svi mi trebamo vraćati Isusu, tj. obraćati se, i kao takvi zajedno naći kod Isusa. Zato trebamo najprije moliti da se svi nađemo kod Isusa, ne samo fizički i jednokratno, nego duhovno, duševno, stvarno i potpuno (kako nas poziva liturgija smjerno stojmo). Samo takav povratak Isusu svih nas će biti plodonosan i trajan – potpuno ekumenski. Trebamo najprije oprostiti jedni drugima i zaboraviti sve uvrjede, nepravde, ugnjetavanja, nasilja koja smo god činili mi ili netko drugi u naše ime, bilo mišlju, riječju, djelom ili propustom. „Ognjem ili mačem“, perom i tintom ili nepromišljenim i neevanđeoskim govorom. Kada iz nas bude uvijek i na svakom mjestu progovarao samo Isus Krist i kada u potpunosti svi mi budemo njegovi, tada ćemo biti jedno u Kristu i međusobno.

Kako se prema vama odnosi pravoslavna većina, te postoji li u Bijeljini crkveni program za vrijeme Molitvene osmine u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi?

Katolička župa ovdje u Bijeljini ima svoju dugu tradiciju i povijest. Organizirano živi više od 130 godina, a u sebi krije bogatstvo različitosti. Međutim, teško je ovu župu svesti pod jedan zajednički nazivnik. Često kažem da bi život ovih vjernika trebao biti predmet proučavanja teoloških učilišta. Ona je dokaz da „iznimke potvrđuju pravila“. Kroz povijest ova župa je doživljavala svoje uspone i padove. I ovaj zadnji pad je bio takav da umalo nije „sahranjena“. Zahvaljujući Božjoj dobroti i entuzijazmu vrijednih župnika, ponajprije pok. mons. Mije Perića, koji je revno okupljao zajednicu i među njima boravio, a svojom toplinom i humanošću krčio put i do drugih, ova župa uživa respekt i predstavnika SPC-a, kao i IZ-a. Jutros mi je pričala jedna pravoslavna vjernica kojoj je pok. muž bio katolik kako ju je on svako jutro slao vidjeti je li župna crkva srušena ili nije, te joj je uvijek govorio „ako sruše crkvu, i mi moramo ići, za nas nema ovdje života bez crkve. Crkva je samo Božjim čudom preživjela iako teško devastirana, tako da je i nešto vjernika ostalo. Nažalost nemamo zajedničko ekumensko bogoslužje. To je moja želja još neostvarena, ali pokušat ćemo učiniti nešto u uskrsnom tjednu. Za patron župe episkop zvorničko-tuzlanski gosp. Hrizostom je poslao o. Miodraga Gavrića, starješinu sabornog hrama kao svoga izaslanika. I ja sam išao za Malu Gospojinu u saborni hram i bio sam vrlo lijepo primljen i od sveštenstva i od vjernika. To je ono što nam daje nadu i poticaj da nastavimo put suradnje i ljubavi, jer drugog puta nema, ali za Božić nije nitko došao niti nam čestitao, iako smo imali obećanja da će doći.

Koliko Molitvena osmina može utjecati na ekumenski dijalog?

Svaka molitva je uprisutnjenje samoga Boga: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, i ja sam među njima“, kaže Isus. (Mt 18,20). Dolazeći i odlazeći na zajedničke molitve, vjernici se međusobno susreću i uočavaju da nisu stranci ili protivnici, a možda su bili prije toga. U molitvi postajemo braća i sestre. Prepoznajemo se i bivamo prepoznati. Zajedno otkrivamo Boga Ljubavi. Uklanjamo predrasude jedni o drugima i prestajemo biti krvoločni vukovi, a postajemo braća. To je plod molitve, ali ne jednokratne. Apostol kaže „bez prestanka se molite“ (1 Sol 5,17) i „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). Apsurdno je da u našim sredinama ljudi različitih nacija, vjerozakona i društvenih uvjerenja složno žive zajedno, a da mi koji to isto propovijedamo od toga u praksi se libimo ili to u stvarnosti ne želimo. Time govorimo sami o sebi tko smo i kakvi smo. Može li nas Isus kao takve nazvati „svojima“ ako ne činimo ono što je On zapovjedio?

Može li se reći kako Vi i Vaši župljani praktično živite ekumenizam u župi koju slobodno možemo nazvati "stražom" u kojoj je većina vjernika iz miješanih brakova?

Da. Više puta sam rekao da se teško u ovom konglomeratu različitosti i izmiješanosti snaći i da se samo dragi Bog može snaći! Doista je tako. Crkveno pravo koje nam inače pomaže, ovdje kao da postaje zaprekom. Uvijek kažem ljudima da moram činiti kako nalaže Crkva. Ovdje ne može biti „privatluka“. Iako mi ponekad dođe misao što bi bilo kada bi neki negdje na lokalnoj razini pri zajedničkom susretu sjeli i potpisali potpuno jedinstvo i našli rješenje za sve „nerješivo“. Vjerojatno bi bili kažnjeni od „vrhova“. Znamo da to nije tako jednostavno za riješiti i ne smijemo biti naivni, jer da je jednostavno, ne bi naše nejedinstvo tako dugo trajalo, ali sigurno bi kraće trajalo da su samo crkvene stvari po srijedi. Moram reći da se divim našim vjernicima koji žive u ovakvim sredinama i u mješovitim brakovima. Dosta skladno to funkcionira, iako je uvijek lakše i bezbolnije prepustiti se „stihiji“, ima i onih koji snagom Duha smognu snage živjeti i ostati vjerni svojoj tradiciji. Rekle su mi naše katolkinje da su ih znali pohvaliti pravoslavni duhovnici kada bi uočili da se one javno križaju po svom katoličkom običaju na nekom skupu ili pokopu i u ono teško vrijeme! Vidio sam u maticama krštenih kako su roditelji ponekad znali, ako župnik nije bio dostupan, da im dijete ne bi umrlo nekršteno, odnijeti ga kod pravoslavnog na krštenje. Dozvolom mjesnog biskupa i ta su djeca upisana u matične knjige krštenih, tako ovdje i kod te katoličke djece svijetle imena pravoslavnih krstitelja. Isto tako na dar smo dobili od pravoslavnih monaha ikonu Božje Majke Kazanske koja se jako poštuje u Rusiji. Njom blagoslivljaju mladence pred brak i postavljaju je iznad dječjih krevetića kako bi Bogorodica bdjela nad njima. Kako u našu crkvu dolaze i pravoslavni, postavili smo i molitvu koju mogu moliti svi koji dođu. I u župnom uredu imamo pravoslavni diptih Krista i Bogorodice, pa su me neki koji uđu znali pitati je li to pravoslavno? Tada ih obično pitam je li Isus bio katolik ili pravoslavac? Odgovor je samo: “Pa da.” Dakle, iako znamo i to često ponavljamo da je Bog jedan i isti, da nam je isti Krist Gospodin i Blažena Djevica Marija, kao i nebeski zaštitnici, ljudima je nekako svojstveno, pa makar bili i vjernici, da traže razlike i u njima ustraju. Zato je prije svega na nama pastirima odgovornost da blagodat jedinstva molimo i za nju živimo.

Možete li usporediti ekumenski dijalog u trima župama u BiH: u prvoj gdje su katolici većina, u drugoj gdje su pravoslavni većina i u trećoj gdje su i katolici i pravoslavni manjina?

Ovdje bih najprije rekao nekoliko „nažalost“. Prvo: ekumenizam je kod nas u Crkvi ipak novijeg nadnevka, a pod tim pojmom ne podrazumijevamo isto katolici i pravoslavci. Naime, mi kada molimo „da svi budu jedno“, vjerojatno mislimo da se pravoslavni „vrate“ k nama, a pravoslavni kada u liturgiji mole „za sjedinjenje svih“, misle na sjedinjenje svih pravoslavnih. Opet, neka se dragi Bog smiluje i snađe i upravi po svojoj volji, kako i molimo. Drugo „nažalost“ jest to da su uvijek „manjine“ za dijalog, a „većine“ ne. Kao i u demokraciji radi se o „diktaturi većine“. Ali, demokracija jedne zemlje mjeri se upravo po visini demokratskog odnosa prema manjinama. Tako i u našem dijalogu i ekumenizmu. Ali bih dodao i treće „nažalost“: Nisam nikada bio na službi tamo gdje su katolici većina, pa ne bih vam znao odgovoriti na to pitanje. Ali, dodao bih i četvrto „nažalost“: 1999. Ekopres Zrenjanin izdao je knjigu Dejana Lučića pod naslovom Islamska Republika Nemačka u kojoj je predvidio sva ova nedavna događanja oko „seobe naroda“ i terorizma. Nije ni nama teško predvidjeti što će se dogoditi ako ne stavimo Crkvu Kristovu vrh svake besjede svoje. Kako sam bio u Zenici odmah poslije rata, sjećam se da su naši župnici, kao i u drugim mjestima, koliko su mogli pomagali i pravoslavnim vjernicima i njihovim svećenicima. Toga se oni i danas sa zahvalnošću sjećaju. Trebalo bi više isticati te pozitivne primjere. Brojna su prijateljstva nastala iz tog vremena, ali ima i onih „okorjelih“ koji samo ponavljaju da „nije još vrijeme za dijalog“. Koliko znam lijepa je suradnja i u ekumenskom putu mladih pri Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II., za kojeg su episkopi dali svoj blagoslov. Znamo da „ono što raste ne čini buke“! Isus je Kraljevstvo Božje usporedio s malim sjemenom gorušice, a takva je i naša ekumena. Bog će sigurno dati da raste.

Kako općenito vidite suživot među pravoslavcima i katolicima u BiH, ali i Hrvatskoj i Srbiji? Je li nacionalni element prepreka susretu i suradnji katolika i pravoslavaca u BiH i šire?

Naš crkveni život i vjernički suživot obilježen je i omeđen, a nažalost nerijetko i uvjetovan društveno-političkim gibanjima. Sjećamo se kada je tri godine „nakon Daytona“ na Jurjevo 1998. kard. Puljić sa svećenicima i vjernicima bio kamenovan u Derventi, sutradan se sve to dogodilo i u Drvaru. Možemo reći da to trebamo zaboraviti, ali su negativne posljedice trajno ostale zato što su „pametni zašutjeli, a budale progovorile.“ I tako ljudskim glupostima nikad kraja. Trebali bismo se uvijek izdići iznad dnevnopolitičkih manipulacija i trivijalnih nesuglasica, ali to nije slučaj. Kada bismo uvijek i stalno isticali pozitivno, a svi zabranili širenje zla i negativnosti, počevši uvijek od sebe, svi bismo brzo izišli na pravi put. Bog nas je stvorio različite i to nam ne treba smetati. Ne smijemo u njegovo ime uklanjati razlike koje je On dao da postoje, nego ih trebamo respektirati. Mudriji i svetiji od nas kažu da nas Bog neće prepoznati ni po vjeri ni po naciji, već po dobroti i ljubavi kojom se u nama ta vjera odražavala. Na našim prostorima, uz čestu prisutnost zla, ipak je uvijek pobjeđivalo dobro i suživot, kako u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koliko je meni poznato, tako i u Srbiji. To je ono iskonsko ljudsko oduvijek progovaralo u svakom čovjeku, pa se po tom umijeću življenja uvijek isticalo da je „komšija preči od brata“.

Što bi, prema Vašem mišljenju, svaki kršćanin trebao osobno i u svojoj vjerničkoj ili drugoj zajednici činiti na promoviranju dijaloga, tolerancije i suradnje za Boga i opće dobro?

Život je lijep i jednostavan, a takav je i dragi Bog, samo ga mi katkada iskompliciramo. I život u obiteljskom zajedništvu je lijep i usrećujući dok svi čine ono što trebaju, ali čim netko ne uradi dio svoga posla ili nešto uradi krivo, odmah trpi cijela obitelj. Tako se događa i u našoj Ekumeni. Nataložilo se puno toga opterećavajućeg i nepodnošljivog pa nam Isus u neko doba povijesti poče govoriti: „Tko sam to po vama ja?“ A sv. Pavao se pita: „Zar je Krist razdijeljen?“ (1 Kor 1,13), a sami znamo da jest, ne po sebi, nego po nama. Iako to znamo, ipak to činimo! Što nam je mijenjati? Znamo da uvijek treba poći od sebe. Mijenjati sebe i biti svjestan da podjele ne dolaze od Boga, niti od Duha njegova. Podjele su naše ljudske gluposti protiv kojih se trebamo boriti i ne bojati se da ćemo pri tome izgubiti vlastiti identitet, ako ga imamo. Mi kršćani imamo svoj identitet u Bogu – Isusu Kristu. Zapravo, Bog je naš identitet! Krist je naša egzistencija! Ne trebamo se bojati drugih, samo nikomu ne bismo smjeli prilaziti bez pravedne i skrušene molitve.

Koje su, prema Vašem mišljenju, najveće prepreke putu zbližavanja kršćana općenito?

Najveće prepreke putu zbližavanja svih kršćana su, kako sam već rekao, naše ljudske gluposti i bremenita prošlost koja nam je natovarila sve to, pa smo postali kao oni magarci što se naviknu na teret i batine. Trebamo biti barem kao onaj pametni magarac koji je upao u bunar, pa seljaci rekoše: „Svakako je star, a bunar je presušio, idemo ga zatrpati.“ Ali kako su oni ubacivali zemlju da ga zatrpaju, magarac bi svaku tu lopatu zemlje stresao sa sebe i na kraju živ izišao iz bunara. Nismo na vrijeme znali stresti sa sebe sav taj otpad koji su navaljivali na nas i taj će nas otpad koštati glave ako ga u ovo „krajnje vrijeme“ ne zbacimo sa sebe i s drugih. „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28). Naša je zadaća da ljubimo Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom, a bližnjega svoga kao sebe samoga. (usp. Mt 22,37-40). Uvijek nam može dobro doći pravilo sv. Augustina: „U bitnome jedinstvo, u nebitnom sloboda, u svemu ljubav.“ Kada promatramo povijest našeg nejedinstva, čini se da smo mi nebitno pretvorili u bitno, a bitno ostavili po strani. U međuvremenu je ljubav nestala. Sada kada se sjetimo da najprije trebamo ljubiti, mi postupamo suprotno dragom Bogu, uvijek kažemo svojim bližnjima ili mislimo tako: „Promijeni se, pa ću te voljeti“, a Bog ne čini tako prema nama. On nas ljubi i prije nego se promijenimo, daje nam šansu, kao u ovoj Godini milosrđa i baš zato se možemo mijenjati. Prepreke su sigurno naše predrasude ili strahovi od drugih ili od sebe samih. Zato trebamo mi najprije čvrsto stajati na zemlji, zagrljeni s drugima, ali nam pogled mora uvijek biti okrenut prema Nebu. Treba ostaviti prošlost i okrenuti se budućnosti, tj. Kristu jer, kako netko dobro napisa:

„Ako se Istok pozapadi, bit će gori od Zapada,

ako se Zapad poistoči, bit će gori od Istoka.

Ako se Istok i Zapad susretnu u Kristu,

POSTAT ĆE JEDNO!“