U razdoblju između tih dvaju nadnevaka diljem
kršćanskog svijeta upriličuju se molitve za jedinstvo. Također, ti nadnevci imaju
svoja simbolična značenja: prvi ističe cilj molitve - sve kršćanstvo u
zajedništvu s apostolskim prvakom sv. Petrom, a drugi nadnevak ukazuje na način
kojim je to jedino moguće - temeljitim obraćenjem Kristu svakog kršćanina.
Za ovogodišnju molitvu za jedinstvo kršćana
odlučili smo razgovarati s vlč. Markom Zubakom, župnikom u Bijeljini, gradu
koji ima pravoslavnu većinu. Vlč. Zubak rođen je 1969. u Kulini kod Dervente.
Teologiju je studirao u Sarajevu i u Bolu na Braču, a za svećenika je zaređen u
Kaknju 1995.
Tijekom svoje svećeničke službe obavljao je
različite pastirske zadatke diljem Vrhbosanske nadbiskupije. U župi Bijelo Brdo
i rodnoj Kulini 2001. gradio je župnu crkvu, bio urednik Vrhbosne; vicerektor, pedagog i duhovnik u Nadbiskupijskom
sjemeništu u Travniku; kancelar Vrhbosanske nadbiskupije; rektor Vrhbosanskog
bogoslovnog sjemeništa.
Od kolovoza 2014. župnik je u Bijeljini i
tamošnjoj župi Prečistog Srca Marijina.
Poštovani vlč. Zubak, druga polovica siječnja tradicionalno je obilježena
Molitvenom osminom za jedinstvo kršćana. Što o tom molitvenom događaju možete
kazati iz Vaše osobne perspektive župnika bijeljinske župe u gradu u kojemu su
pravoslavni većina?
Prije nego progovorim o Molitvenoj osmini za
jedinstvo kršćana, kako Vi kažete, „iz perspektive župnika bijeljinske župe“,
želim istaknuti da sam ekumenizam provodio od malih nogu. Uz moju rodnu kuću
živjele su tri pravoslavne obitelji s kojima smo mi živjeli kao s
najrođenijima, a ipak nitko nije gubio svoj vjernički i nacionalni identitet.
Svake smo nedjelje, a ja kao ministrant i svakoga dana, odlazili na sv. misu i
vjeronauk. Sve smo događaje i blagdane i jednih i drugih proživljavali zajedno.
Mi djeca smo se družili i zajedno išli u školu, a odrasli su zajedno obavljali
sve poslove pomažući jedni drugima i slaveći blagdane jedni s drugima. Na
teološkom studiju sam se u tom duhu još više osnažio jer su nas odgojitelji i
profesori usmjeravali da s poštovanjem o drugima trebamo govoriti da se oni u
našem govoru mogu prepoznati. Tako sam i ja rado slušao međureligijske seminare
i pisao radnje kod prof. Zovkića, biskupa Perića i Vukšića. Kod prof. Vukšića sam radio i diplomski rad iz ekumenizma
na temu: Ekumenske nade i tjeskobe u
crkvenoj katoličkoj periodici od 1945. do 1995. Dugo sam radio taj rad i
kada sam konačno donio mentoru Vukšiću na pregled, on me zamolio da još neke
stvari doradim kazavši: „Znaš, ja ti za ovo želim dati desetku.“ Tada mi je
bilo drago što je moj entuzijazam nagrađen, ali sam pomislio kad bismo barem
pred Bogom također dobili desetku iz ekumenizma. Međutim, rat je uvelike
pokvario naše međuljudske i međucrkvene odnose, kako Drugi svjetski, tako i
ovaj, nadam se posljednji. Tako da koliko sam god nastojao pronaći i istaknuti
pozitivno naša ekumenska nastojanja, vidio sam da su to prečesto ostajala samo
nastojanja ili kao „glas vapijućeg u pustinji“, poput onog blagopočivšeg
patrijarha Pavla: „Budimo ljudi!“ ili sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića na
blagdan sv. Lovre u Petrinji 1991.: „Braćo Srbi, mi vas ljubimo“ i „Ako je moj
protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju
crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu; dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj
dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja
neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina,
sestre. To je evanđelje!“ Možemo biti radosni što se na našim prostorima
ekumenizam, unatoč tako teškim događanjima, nikada nije potpuno ugasio. Naši
crkveni velikodostojnici nisu nikada prestali i u najtežim danima jedni drugima
čestitati Božić i Uskrs, a bilo je i većih nastojanja poput susreta episkopa i
biskupa, te onih na teološkim razinama. Tako i danas. Dolazeći ovdje u
Bijeljinu, znao sam da smo u Crkvi svugdje „kod kuće“, ali je ipak ljepše imati
veći broj vjernika i ne biti na periferiji. Budući da smo morali mijenjati krov
na župnoj kući, smatrali smo da je najbolje uzeti domaću tvrtku koja će to najučinkovitije
učiniti. Tako je to i bilo. Radnici, uglavnom pravoslavci, svaki su dan
dolazili i radili, a ja kako nemam puno pastoralnog posla, svaki sam im dan
kuhao kavu i „vareniku“ (tako se ovdje zove kuhana rakija) jer je bilo jako
hladno, pa bismo razgovarali u ugodnoj atmosferi. Jednog dana sam se našalio
kazavši im: „Budući da ste vi većinom došli iz Federacije BiH, vi ste moji
vjernici“, a oni meni kažu: „A kako kad smo mi druge vjere?“ Kažem im tada:
„Ista je naša vjera, samo je obred drugi ili drukčiji.“ Često su znali pitati:
„Hoće li se ikada kalendari ujednačiti?“
Koji je, prema Vašem mišljenju, značaj tog molitvenog nastojanja u
današnjem svijetu i prilikama koje vladaju među državama i narodima?
Molitvena osmina za jedinstvo kršćana važan je
molitveni događaj za cijelu Crkvu jer sjedinjenje za koje molimo može se
ostvariti samo kao plod Duha Svetoga. Stoga ne smijemo u to sumnjati, niti tu
molitvu, ali i druge na tu nakanu propuštati. Znamo da je to Isusova posljednja
želja i molitva: „Da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Isto tako ne smijemo smatrati
kako mi trebamo nekoga vratiti u krilo Crkve ili k Isusu, nego se uvijek svi mi
trebamo vraćati Isusu, tj. obraćati se, i kao takvi zajedno naći kod Isusa.
Zato trebamo najprije moliti da se svi nađemo kod Isusa, ne samo fizički i
jednokratno, nego duhovno, duševno, stvarno i potpuno (kako nas poziva
liturgija smjerno stojmo). Samo takav povratak Isusu svih nas će biti
plodonosan i trajan – potpuno ekumenski. Trebamo najprije oprostiti jedni
drugima i zaboraviti sve uvrjede, nepravde, ugnjetavanja, nasilja koja smo god
činili mi ili netko drugi u naše ime, bilo mišlju, riječju, djelom ili
propustom. „Ognjem ili mačem“, perom i tintom ili nepromišljenim i
neevanđeoskim govorom. Kada iz nas bude uvijek i na svakom mjestu progovarao
samo Isus Krist i kada u potpunosti svi mi budemo njegovi, tada ćemo biti jedno
u Kristu i međusobno.
Kako se prema vama odnosi pravoslavna većina, te postoji li u Bijeljini
crkveni program za vrijeme Molitvene osmine u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi?
Katolička župa ovdje u Bijeljini ima svoju dugu
tradiciju i povijest. Organizirano živi više od 130 godina, a u sebi krije
bogatstvo različitosti. Međutim, teško je ovu župu svesti pod jedan zajednički
nazivnik. Često kažem da bi život ovih vjernika trebao biti predmet proučavanja
teoloških učilišta. Ona je dokaz da „iznimke potvrđuju pravila“. Kroz povijest
ova župa je doživljavala svoje uspone i padove. I ovaj zadnji pad je bio takav
da umalo nije „sahranjena“. Zahvaljujući Božjoj dobroti i entuzijazmu vrijednih
župnika, ponajprije pok. mons. Mije Perića, koji je revno okupljao zajednicu i
među njima boravio, a svojom toplinom i humanošću krčio put i do drugih, ova
župa uživa respekt i predstavnika SPC-a, kao i IZ-a. Jutros mi je pričala jedna
pravoslavna vjernica kojoj je pok. muž bio katolik kako ju je on svako jutro
slao vidjeti je li župna crkva srušena ili nije, te joj je uvijek govorio „ako
sruše crkvu, i mi moramo ići, za nas nema ovdje života bez crkve. Crkva je samo
Božjim čudom preživjela iako teško devastirana, tako da je i nešto vjernika
ostalo. Nažalost nemamo zajedničko ekumensko bogoslužje. To je moja želja još
neostvarena, ali pokušat ćemo učiniti nešto u uskrsnom tjednu. Za patron župe
episkop zvorničko-tuzlanski gosp.
Hrizostom je poslao o. Miodraga
Gavrića, starješinu sabornog hrama kao svoga izaslanika. I ja sam išao za
Malu Gospojinu u saborni hram i bio sam vrlo lijepo primljen i od sveštenstva i
od vjernika. To je ono što nam daje nadu i poticaj da nastavimo put suradnje i
ljubavi, jer drugog puta nema, ali za Božić nije nitko došao niti nam čestitao,
iako smo imali obećanja da će doći.
Koliko Molitvena osmina može utjecati na ekumenski dijalog?
Svaka molitva je uprisutnjenje samoga Boga: „Gdje
su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, i ja sam među njima“, kaže Isus. (Mt
18,20). Dolazeći i odlazeći na zajedničke molitve, vjernici se međusobno
susreću i uočavaju da nisu stranci ili protivnici, a možda su bili prije toga.
U molitvi postajemo braća i sestre. Prepoznajemo se i bivamo prepoznati.
Zajedno otkrivamo Boga Ljubavi. Uklanjamo predrasude jedni o drugima i prestajemo
biti krvoločni vukovi, a postajemo braća. To je plod molitve, ali ne
jednokratne. Apostol kaže „bez prestanka se molite“ (1 Sol 5,17) i „Po ovom će
svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv
13,35). Apsurdno je da u našim sredinama ljudi različitih nacija, vjerozakona i
društvenih uvjerenja složno žive zajedno, a da mi koji to isto propovijedamo od
toga u praksi se libimo ili to u stvarnosti ne želimo. Time govorimo sami o
sebi tko smo i kakvi smo. Može li nas Isus kao takve nazvati „svojima“ ako ne
činimo ono što je On zapovjedio?
Može li se reći kako Vi i Vaši župljani praktično živite ekumenizam u župi
koju slobodno možemo nazvati "stražom" u kojoj je većina vjernika iz
miješanih brakova?
Da. Više puta sam rekao da se teško u ovom
konglomeratu različitosti i izmiješanosti snaći i da se samo dragi Bog može
snaći! Doista je tako. Crkveno pravo koje nam inače pomaže, ovdje kao da
postaje zaprekom. Uvijek kažem ljudima da moram činiti kako nalaže Crkva. Ovdje
ne može biti „privatluka“. Iako mi ponekad dođe misao što bi bilo kada bi neki
negdje na lokalnoj razini pri zajedničkom susretu sjeli i potpisali potpuno
jedinstvo i našli rješenje za sve „nerješivo“. Vjerojatno bi bili kažnjeni od
„vrhova“. Znamo da to nije tako jednostavno za riješiti i ne smijemo biti
naivni, jer da je jednostavno, ne bi naše nejedinstvo tako dugo trajalo, ali
sigurno bi kraće trajalo da su samo crkvene stvari po srijedi. Moram reći da se
divim našim vjernicima koji žive u ovakvim sredinama i u mješovitim brakovima.
Dosta skladno to funkcionira, iako je uvijek lakše i bezbolnije prepustiti se
„stihiji“, ima i onih koji snagom Duha smognu snage živjeti i ostati vjerni
svojoj tradiciji. Rekle su mi naše katolkinje da su ih znali pohvaliti
pravoslavni duhovnici kada bi uočili da se one javno križaju po svom katoličkom
običaju na nekom skupu ili pokopu i u ono teško vrijeme! Vidio sam u maticama
krštenih kako su roditelji ponekad znali, ako župnik nije bio dostupan, da im
dijete ne bi umrlo nekršteno, odnijeti ga kod pravoslavnog na krštenje.
Dozvolom mjesnog biskupa i ta su djeca upisana u matične knjige krštenih, tako
ovdje i kod te katoličke djece svijetle imena pravoslavnih krstitelja. Isto
tako na dar smo dobili od pravoslavnih monaha ikonu Božje Majke Kazanske koja
se jako poštuje u Rusiji. Njom blagoslivljaju mladence pred brak i postavljaju
je iznad dječjih krevetića kako bi Bogorodica bdjela nad njima. Kako u našu
crkvu dolaze i pravoslavni, postavili smo i molitvu koju mogu moliti svi koji
dođu. I u župnom uredu imamo pravoslavni diptih Krista i Bogorodice, pa su me
neki koji uđu znali pitati je li to pravoslavno? Tada ih obično pitam je li
Isus bio katolik ili pravoslavac? Odgovor je samo: “Pa da.” Dakle, iako znamo i
to često ponavljamo da je Bog jedan i isti, da nam je isti Krist Gospodin i
Blažena Djevica Marija, kao i nebeski zaštitnici, ljudima je nekako svojstveno,
pa makar bili i vjernici, da traže razlike i u njima ustraju. Zato je prije
svega na nama pastirima odgovornost da blagodat jedinstva molimo i za nju
živimo.
Možete li usporediti ekumenski dijalog u trima župama u BiH: u prvoj gdje
su katolici većina, u drugoj gdje su pravoslavni većina i u trećoj gdje su i
katolici i pravoslavni manjina?
Ovdje bih najprije rekao nekoliko „nažalost“.
Prvo: ekumenizam je kod nas u Crkvi ipak novijeg nadnevka, a pod tim pojmom ne
podrazumijevamo isto katolici i pravoslavci. Naime, mi kada molimo „da svi budu
jedno“, vjerojatno mislimo da se pravoslavni „vrate“ k nama, a pravoslavni kada
u liturgiji mole „za sjedinjenje svih“, misle na sjedinjenje svih pravoslavnih.
Opet, neka se dragi Bog smiluje i snađe i upravi po svojoj volji, kako i
molimo. Drugo „nažalost“ jest to da su uvijek „manjine“ za dijalog, a „većine“
ne. Kao i u demokraciji radi se o „diktaturi većine“. Ali, demokracija jedne
zemlje mjeri se upravo po visini demokratskog odnosa prema manjinama. Tako i u
našem dijalogu i ekumenizmu. Ali bih dodao i treće „nažalost“: Nisam nikada bio
na službi tamo gdje su katolici većina, pa ne bih vam znao odgovoriti na to
pitanje. Ali, dodao bih i četvrto „nažalost“: 1999. Ekopres Zrenjanin izdao je knjigu Dejana Lučića pod naslovom Islamska
Republika Nemačka u kojoj je predvidio sva ova nedavna događanja oko „seobe
naroda“ i terorizma. Nije ni nama teško predvidjeti što će se dogoditi ako ne
stavimo Crkvu Kristovu vrh svake besjede svoje. Kako sam bio u Zenici odmah
poslije rata, sjećam se da su naši župnici, kao i u drugim mjestima, koliko su
mogli pomagali i pravoslavnim vjernicima i njihovim svećenicima. Toga se oni i
danas sa zahvalnošću sjećaju. Trebalo bi više isticati te pozitivne primjere.
Brojna su prijateljstva nastala iz tog vremena, ali ima i onih „okorjelih“ koji
samo ponavljaju da „nije još vrijeme za dijalog“. Koliko znam lijepa je
suradnja i u ekumenskom putu mladih pri Nadbiskupijskom centru za pastoral
mladih Ivan Pavao II., za kojeg su
episkopi dali svoj blagoslov. Znamo da „ono što raste ne čini buke“! Isus je Kraljevstvo
Božje usporedio s malim sjemenom gorušice, a takva je i naša ekumena. Bog će
sigurno dati da raste.
Kako općenito vidite suživot među pravoslavcima i katolicima u BiH, ali i Hrvatskoj i
Srbiji? Je li nacionalni element prepreka susretu i suradnji katolika i
pravoslavaca u BiH i šire?
Naš crkveni život i vjernički suživot obilježen je
i omeđen, a nažalost nerijetko i uvjetovan društveno-političkim gibanjima.
Sjećamo se kada je tri godine „nakon Daytona“ na Jurjevo 1998. kard. Puljić sa svećenicima i
vjernicima bio kamenovan u Derventi, sutradan se sve to dogodilo i u Drvaru.
Možemo reći da to trebamo zaboraviti, ali su negativne posljedice trajno ostale
zato što su „pametni zašutjeli, a budale progovorile.“ I tako ljudskim
glupostima nikad kraja. Trebali bismo se uvijek izdići iznad dnevnopolitičkih
manipulacija i trivijalnih nesuglasica, ali to nije slučaj. Kada bismo uvijek i
stalno isticali pozitivno, a svi zabranili širenje zla i negativnosti, počevši
uvijek od sebe, svi bismo brzo izišli na pravi put. Bog nas je stvorio
različite i to nam ne treba smetati. Ne smijemo u njegovo ime uklanjati razlike
koje je On dao da postoje, nego ih trebamo respektirati. Mudriji i svetiji od
nas kažu da nas Bog neće prepoznati ni po vjeri ni po naciji, već po dobroti i
ljubavi kojom se u nama ta vjera odražavala. Na našim prostorima, uz čestu prisutnost
zla, ipak je uvijek pobjeđivalo dobro i suživot, kako u Bosni i Hercegovini i
Hrvatskoj, koliko je meni poznato, tako i u Srbiji. To je ono iskonsko ljudsko
oduvijek progovaralo u svakom čovjeku, pa se po tom umijeću življenja uvijek
isticalo da je „komšija preči od brata“.
Što bi, prema Vašem mišljenju, svaki kršćanin trebao osobno i u svojoj
vjerničkoj ili drugoj zajednici činiti na promoviranju dijaloga, tolerancije i
suradnje za Boga i opće dobro?
Život je lijep i jednostavan, a takav je i dragi
Bog, samo ga mi katkada iskompliciramo. I život u obiteljskom zajedništvu je
lijep i usrećujući dok svi čine ono što trebaju, ali čim netko ne uradi dio
svoga posla ili nešto uradi krivo, odmah trpi cijela obitelj. Tako se događa i
u našoj Ekumeni. Nataložilo se puno toga opterećavajućeg i nepodnošljivog pa
nam Isus u neko doba povijesti poče govoriti: „Tko sam to po vama ja?“ A sv.
Pavao se pita: „Zar je Krist razdijeljen?“ (1 Kor 1,13), a sami znamo da jest,
ne po sebi, nego po nama. Iako to znamo, ipak to činimo! Što nam je mijenjati?
Znamo da uvijek treba poći od sebe. Mijenjati sebe i biti svjestan da podjele
ne dolaze od Boga, niti od Duha njegova. Podjele su naše ljudske gluposti
protiv kojih se trebamo boriti i ne bojati se da ćemo pri tome izgubiti
vlastiti identitet, ako ga imamo. Mi kršćani imamo svoj identitet u Bogu –
Isusu Kristu. Zapravo, Bog je naš identitet! Krist je naša egzistencija! Ne
trebamo se bojati drugih, samo nikomu ne bismo smjeli prilaziti bez pravedne i
skrušene molitve.
Koje su, prema Vašem mišljenju, najveće prepreke putu zbližavanja kršćana
općenito?
Najveće prepreke putu zbližavanja svih kršćana su,
kako sam već rekao, naše ljudske gluposti i bremenita prošlost koja nam je
natovarila sve to, pa smo postali kao oni magarci što se naviknu na teret i
batine. Trebamo biti barem kao onaj pametni magarac koji je upao u bunar, pa
seljaci rekoše: „Svakako je star, a bunar je presušio, idemo ga zatrpati.“ Ali
kako su oni ubacivali zemlju da ga zatrpaju, magarac bi svaku tu lopatu zemlje
stresao sa sebe i na kraju živ izišao iz bunara. Nismo na vrijeme znali stresti
sa sebe sav taj otpad koji su navaljivali na nas i taj će nas otpad koštati
glave ako ga u ovo „krajnje vrijeme“ ne zbacimo sa sebe i s drugih. „Znamo pak
da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28). Naša je
zadaća da ljubimo Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom, a bližnjega svoga
kao sebe samoga. (usp. Mt 22,37-40). Uvijek nam može dobro doći pravilo sv.
Augustina: „U bitnome jedinstvo, u nebitnom sloboda, u svemu ljubav.“ Kada
promatramo povijest našeg nejedinstva, čini se da smo mi nebitno pretvorili u
bitno, a bitno ostavili po strani. U međuvremenu je ljubav nestala. Sada kada
se sjetimo da najprije trebamo ljubiti, mi postupamo suprotno dragom Bogu,
uvijek kažemo svojim bližnjima ili mislimo tako: „Promijeni se, pa ću te
voljeti“, a Bog ne čini tako prema nama. On nas ljubi i prije nego se
promijenimo, daje nam šansu, kao u ovoj Godini milosrđa i baš zato se možemo
mijenjati. Prepreke su sigurno naše predrasude ili strahovi od drugih ili od
sebe samih. Zato trebamo mi najprije čvrsto stajati na zemlji, zagrljeni s
drugima, ali nam pogled mora uvijek biti okrenut prema Nebu. Treba ostaviti
prošlost i okrenuti se budućnosti, tj. Kristu jer, kako netko dobro napisa:
„Ako se Istok pozapadi, bit će gori od Zapada,
ako se Zapad poistoči, bit će gori od Istoka.
Ako se Istok i Zapad susretnu u Kristu,
POSTAT ĆE JEDNO!“
Nema komentara:
Objavi komentar