Tamo gdje je stolovao posljednji bosanski kralj

Povijest... Zasigurno prva riječ koja pada na pamet kada se spomene grad Jajce je duga i zanimljiva historija ovoga podneblja gdje „svaki kamen ima svoju priču“. Nije to bez razloga jer je čitav taj kraj jedno od ključnih mjesta bosanske prošlosti koju se danas počesto iskrivljuje i prilagođava dnevnoj politici...

Na ušću rijeke Plive u Vrbas smjestio se kraljevski grad Jajce te franjevački samostan i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije koja, mnogi i ne znaju, za razliku od 10-ak kilometara udaljenog „vrhbosanskog“ Podmilačja, pripada Banjolučkoj biskupiji.

Grad poznat od davnih vremena danas je mjesto koje je, osim po starogradskoj jezgri i zaista velikim prirodnim ljepotama, čuvar počivališta posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića čiji se ostatci nalaze u muzeju u sklopu franjevačkog samostana Sv. Luke.

Upravo nas je taj podatak nagnao da malo prilagodimo naše zamišljene reportažne putove te pobliže upoznamo i ovo mjesto koje nam se, prvobitno, nije nalazilo na novinarskoj ruti.

Kulturno i povijesno blago na svakom koraku

Svoj smo hod po gradu započeli pješice, kao pravi turisti, od za nas bezimenog „plavog“ mosta koji spaja dvije obale Plive, nedaleko od kojeg Vrbas, „pojačan“ akumulacijom vode iz Plivskog jezera postaje velika rijeka kakvu znamo. Iako su nam cilj bili župna crkva i samostan u gradu, nismo mogli biti „slijepi“ na ostale znamenitosti.

Slika Jajca, s magistrale, koja je nadahnuće umjetnicima, marketinškim stručnjacima ili jednostavno mjesto za fotografiranje prolaznicima koji nemaju vremena svratiti, u osnovi sadrži tri glavna obilježja ovoga grada. Naravno, prvo je nezaobilazna tvrđava koja se kao čuvar izdiže iznad okolnih zdanja te svojim zidinama grli staru jezgru; drugo je crkva Sv. Marije s tornjem Sv. Luke koja je, kao nacionalni spomenik, nažalost nedavno postala međureligijskim „prijeporom“ u gradu i čitavoj državi; te Plivini vodopadi za koje kažu da spadaju među 12 najljepših na svijetu. Još kada se k tomu doda činjenica kako je ovo jedan od rijetkih vodopada (kažu u svijetu) koji se zapravo nalazi u samom središtu većeg grada, turistička „cijena“ raste.

Zanimljivo je i to što je ovo mjesto, zajedno sa svojim žiteljima kroz povijest, ali i danas, gotovo u savršenosti spojilo stari dio grada s modernim građevinama. Hodajući ulicama, točno se mogu prepoznati „skokovi“ između stoljeća, međutim nakaradnosti, novotarija i arhitektonskih vratolomija (kao npr. u dijelovima Sarajeva) nema.

Veličanstven vodopad

Prvo odredište bio je veličanstveni vodopad (cijena ulaska na plato je 4 KM) koji je, prema procjenama, prirodnim djelovanjem vođenim Božjom rukom nastao prije 50 000 godina. Nemoguće je proći tim dijelom ceste koja vodi kroz Jajce, a da se ne zastane i ne divi ovoj ljepoti. Jajce se mijenjalo kroz prošlost, mijenjale su se vlasti, sastav pučanstva, politička uređenja, ali vodopad stoji isti, ili skoro isti, s obzirom da je u modernom vremenu dio vodene mase iskorišten za gradski vodovod, te su sporedni vodopadi smanjeni ili presušili. No, kako smo čuli, postoje inicijative da se to ispravi.

Katakombe i crkva Sv. Marije sa zvonikom Sv. Luke

Poslije vodopada krenuli smo dobro urađenim i popločanim kamenim stazama i stepenicama te vrtovima ka središtu starog grada i naišli na katakombe koje se nalaze unutar gradskih zidina, kod Medvjed kule. Spomenik je zapravo podzemna crkva isklesana u živoj stijeni. Naime, u razdoblju krajem 14. i početkom 15. st. vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić isklesao je katakombe kao mjesto posljednjeg prebivališta njegove obitelji.

U predvorju na zidovima stijene nalaze se nedovršeni reljefi Hrvoja i njegova grba, te isklesana ženska figura s ljiljanima u ruci, simbolom (moralne) čistoće. Iz predvorja se ulazi u crkvu građenu u romaničkom, a zasvođenu u gotičkom stilu. Samo bi se o ovome zdanju moglo mnogo više pisati, međutim vrijeme za susret sa župnikom je polako istjecalo te smo krenuli ka obližnjoj crkvi Sv. Marije.

Godina gradnje nije poznata, ali arheološki podatci govore da je na ovom mjestu u 12. ili 13. stoljeću postojala crkva u romaničkom stilu, koja je poslije pregrađena u gotičku, najvjerojatnije oko 1410.

U njoj su se, između 1459. i 1463., čuvale moći (relikvije) Sv. Luke Evanđelista što ih je u miraz donijela kraljica Mara, kći srpskog despota. U crkvi Sv. Marije, uz nazočnost velika broja vlastele, okrunjen je 1461. posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) primivši krunu od izaslanika pape Pija II.

Nakon definitivnog osvajanja Jajca 1527. Turci su crkvu Sv. Marije pretvorili u džamiju, a toranj Sv. Luke u minaret. Džamija je nekoliko puta bila zahvaćena požarom, a od posljednjeg takvog 1832. nije bila u funkciji.

Ostatak munare skinut je 1888. prilikom posjeta princa Rudolfa Habsburškog Jajcu, dok je temeljita popravka izvršena između 1949. i 1953. Danas je toranj Sv. Luke jedini u širem području potpuno sačuvan kampanil (zvonik izgrađen bez izravne veze s crkvom), a spomenikom kulture proglašen je još 1892.

Zanimljivo, nakon pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1463.) kraljica Mara sa sobom je ponijela relikvije koje su se nakon mnogih nezgoda našle u Mlecima gdje su dočekane s velikim slavljem. Moći se sada nalaze u sakristiji jedne crkve u San Gobbeu (Italija) u drvenom sarkofagu ukrašenom reljefom krilatog vola, simbolom Sv. Luke. Bilo je pokušaja prije 50-ak godina za vraćanjem relikvija, ali na tome je stalo.

Danas se ostatci crkve Sv. Marije i zvonik Sv. Luke u Jajcu ubrajaju u veće spomenike duhovne kulture Hrvata u Bosni i Hercegovini i svjedoče o njihovoj stoljetnoj nazočnosti na ovom tlu.

Središte grada i stambeni objekti

Krenuli smo dalje, vođeni navigacijom za pješake, ka župnoj crkvi, međutim nismo mogli zanemariti Saračevu kuću (Šarenica) koja predstavlja primjer austrougarske arhitekture grada Jajca. Smještena je u južnom dijelu grada, u neposrednoj blizini tornja Sv. Luke i crkve Sv. Marije. Izgradio ju je ondašnji jajački posjednik Suljaga Sarač za stan svoje obitelji. Kuća je tipičan primjer ljepote austrougarske arhitekture, a dobila je naziv zbog svoje fasade.  Saračeva kuća, zajedno s Prvom osnovnom školom i Zgradom financija koje su nedavno renovirane, čini nacionalni spomenik.

Ne možemo zaobići dio naše zajedničke nesretne povijesti rađanja komunizma na ovom prostoru. Tako je u Saračevoj kući 1943. bilo sjedište Agit Propa CK-a KPJ-a i u njoj je Moša Pijade osnovao prvu telegrafsku agenciju nove Jugoslavije – TANJUG.

Ulice grada žurno se uređuju, ljudi ne nedostaje, ali kako smo čuli, zbog koronavirusa mnogo ih je manje nego prošle godine u isto vrijeme. Usput se u središtu može vidjeti spomenik poginulim bojovnicima HVO-a i HV-a s velikim križem te džamija Esme sultanije ili Čaršijska džamija, kažu jedina koja nosi ime po ženi, a proglašena je nacionalnim spomenikom BiH.

Izlaskom iz zidina prešli smo u moderni stil gradnje u Jajcu sa stambenim blokovima i nenapadnim privatnim kućama te spuštajući se, došli na naše odredište gdje nas je čekao župnik fra Vinko Marković sa suradnicima.

Župa u kojoj je uspio povratak

Danas župa Uznesenja BDM-a ima više od 4 600 župljana u 1 712 obitelji. Osim grada pripadaju joj i naselja: Barevo, Borci, Bulići, Carevo Polje, Donja i Gornja Klimenta, Lučina, Donje i Gornje Mile, Peratovci, Prudi, Rika i Vrbica. U župi postoji područna crkva Srca Isusova u Barevu, izgrađena 1988., porušena 1992. i sada obnovljena.

Može se reći kako je u jajačkom kraju uspio povratak jer se vratilo oko 8 000 vjernika, ali iseljavanje, nerađanje te izumiranje dovelo je da se ta brojka za 25 godina prepolovi. Inače, za vrijeme posljednjega rata, točnije u jesen 1992. kada su srpske formacije osvojile ovaj grad, crkva je miniranjem potpuno srušena, a vjernici protjerani. Nakon trogodišnje okupacije Jajce je 1995. oslobođeno i ubrzo zatim započeo je i povratak. Među prvim povratnicima bili su franjevci.

Kako je crkva bila potpuno srušena, pastoralni rad odvijao se u teškim uvjetima. Svete mise i sakramenti slavljeni su u prizemlju osnovne škole te se potom preselilo u drvenu kapelicu koja je podignuta između samostana i vjeronaučne dvorane.

Već 2001. započela je gradnja nove crkve, a kamen temeljac blagoslovio je 16. travnja  banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, dok je godinu dana kasnije uređena i blagoslovljena kripta za liturgijska slavlja. Bogoslužno zdanje je svoj konačni oblik dobilo u ljeto 2003. kada je pokriveno bakrom. Iako se ima još raditi na fasadi, a interijer može biti uljepšan nekim detaljima, možemo reći da je veliki dio posla urađen.

U usporedbi s drugim župama Banjolučke biskupije, ali i Vrhbosanske nadbiskupije, Jajce je velika župa, stoga i ne čude statistički podatci prije pandemije koronavirusa čiji je utjecaj na župne statistike nemilosrdan.

„Prošle je godine bilo 46 krštenih, a ove, do 18. lipnja, samo četvero. U istom razdoblju 2019. preminulo je 66 osoba, a u prvoj polovici ove godine 33. Vjenčanih je bilo 36 parova, a zbog pandemije 2020. samo jedan par. Neka su vjenčanja trebala biti, ali su ili otkazana ili su ponovni termini utvrđeni tijekom ljeta“, ustvrdio je na početku fra Vinko davši nam brzinsku „osobnu kartu“ njegove župe na kojoj djeluje tek godinu.

Ova kratka izjava dovoljna je da se vidi kako je koronavirus uspio naštetiti pastoralnim aktivnostima.

U župi Jajce i samostanu žive i djeluju petorica fratara te dvije časne Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina koje rade u pastoralu i predaju vjeronauk. Također, i dva laika predaju vjeronauk u školi.

Vjerski život i povijest

Što se tiče samoga vjerskog života, on je uobičajen i tradicionalan. Obilježavaju se prvi petci, mlade nedjelje, put križa koji je posebice popularan te listopadske i svibanjske pobožnosti.

„Ove su godine svibanjske pobožnosti zbog korone odmah 'zakazale', ali prošlih godina uvijek su bili nazočni vjernici, njih 50-ak, kako na krunici, tako i na misi. Imamo i župni i školski vjeronauk. Posebice se radi s prvopričesnicima i krizmanicima. Također organiziramo susrete framaša petkom koji su uključeni u programe župe, nadbiskupije i provincije. Župni i školski vjeronauk se odvijaju normalno“, rekao nam je župnik napominjući da nedjeljom slave pet misa, od kojih je jedna na filijalnoj crkvi, a sudjeluje oko 1 500 vjernika u prosjeku.

„Imamo dječji zbor koji svake nedjelje u 9:30h animira euharistiju pjevanjem. Veliki zbor nastupa na pučkoj, dok pod večernjom svetom misom pjevaju framaši. Imamo u župnom ekonomskom te pastoralnom vijeću 11 članova, a neki su u obama“, rekao je fra Vinko. Potom smo se „odvojili“ od današnjeg vremena i uronili u razdoblje stare župe Jajce koja je stara koliko i grad, više od šest stoljeća.

U 15. i 16. st. postojali su franjevački samostani u Jajcu i Jezeru. Kad su Osmanlije porušili crkvu Sv. Katarine i franjevački samostan, a crkvu Sv. Marije pretvorili u džamiju, franjevci su sjedište našli izvan grada, u Lučini i Kozluku, na desnoj obali Vrbasa.

Župna crkva građena je od 1866. do 1886., a obnovljena je 1973. Kako smo već rekli, ona je srušena 1992.

Na devet grobalja ove župe postoje kapelice: Sv. Marka na gradskom groblju u Jajcu; Sv. Matije u Borcima; Sv. Filipa i Jakova u Buličima; Sv. Leopolda Mandića u Carevu Polju; u Lučini; u Donjim Milama; Sv. Florijana u Gornjim Milama; Presvetoga Trojstva u Rici i kapelica Duha Svetoga u Vrbici.

Puls vjernika

Poslije župnika razgovarali smo s vjernicima, i to s prakaraturom Rudolfom Petrovićem, umirovljenikom i ocem šestero djece. On je član župnog i pastoralnog vijeća, a radni vijek je proveo u gradu te jedno vrijeme s nekadašnjim gigantom Hidrogradnjom u Iraku. Što se tiče suradnje sa župnicima, ističe kako stoji na raspolaganju svim svećenicima i da se trudi pomoći koliko može, te se nada da su oni zadovoljni.

„Život u ovom gradu ovisi o prohtjevima. Što koliko tko želi... Od moje djece jedno je u Zagrebu, a sin je nedavno otišao u Austriju. Ostali su svi ovdje. S normalnim radom se može pristojno živjeti. Mogu i ja poželjeti bolji auto pa bih otišao raditi u Njemačku ili Austriju“, rekao nam je Rudolf napominjući da su to dvije zemlje u koje Hrvati iz Jajca najradije idu. Dodao je i to da misli kako svi oni koji žele napustiti grad, perspektivu prije Austrije ne vide. Također dodaje kako polovica svih onih koji odu imaju potajnu želju vratiti se, ali sve ovisi kako se tko snašao.

Potom smo razgovarali s arheologom Franjom Leovcem, kustosom u Franjevačkom muzeju u Jajcu i članom ekonomskog i pastoralnog vijeća u župi. On završava magistarski studij arheologije u Sarajevu.

„Na studij nakon srednje škole iz Jajca ide oko 200 studenata, barem sudeći prema stipendijama, tu je 100-tinjak Hrvata. U većini slučajeva svi koji odu studirati dobiju stipendije od Općine. Nažalost, tih 100 KM je mala suma s obzirom na cijene studiranja koje su zaista visoke. Mogu reći da je s obzirom na sve, studiranje u Hrvatskoj jeftinije. Budući da su kriteriji za polaganje državne mature pooštreni te mnogi ne uspiju upisati željeni studij u Hrvatskoj, tako najviše studenata iz Jajca krene za Mostar, Sarajevo i Banju Luku. U posljednje vrijeme aktivna je i Tuzla zbog zdravstvenog studija koji je popularan među framom u Jajcu“, rekao nam je Franjo naglašavajući kako su mladi u ovom gradu veoma aktivni i odazivaju se na mnoge pozive.

Muzej i počivalište posljednjega kralja

Zatim nas je proveo pola sata kroz impozantni muzej koji se nalazi u sklopu samostana. Ovdje se zaista može toliko toga vrijednog vidjeti. Tu je etnološka zbirka sa starim fotografijama tijekom 20. st., nošnja pojedinih naroda ovoga kraja, izgled kuća i zadruga. Arheološka zbirka nudi različite iskopine iz povijesti kroz različite kategorije i vremena, graditeljstvo i arhitekturu, srednjovjekovno oružje... Neizostavna je i sakralna zbirka nabožnih predmeta i artefakata iz prošlosti. Na kraju hoda kroz muzej došli smo do kraljeve sobe u kojoj se čuva sarkofag posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Riječ je o kosturu kojeg je 1888. iskopao Ćiro Truhelka. Obezglavljivanje posljednjeg bosanskog kralja simbol je propasti srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.

U prostorijama samostana nalazi se više vrijednih umjetničkih djela. Od starijih slika najvrjednija je slika Sveta Obitelj sa Sv. Ivanom Krstiteljem iz 17. st. od nepoznatog italo-grčkog majstora. Od suvremenih slikarskih ostvarenja značajan je bio niz tema iz Kristova života, što ih je u samostanskoj blagovaonici izradio ak. slikar Mirko Čurić. Samostanska riznica posjeduje mnogo predmeta kulturno-povijesnog i umjetničkog značenja. Prije svega, to su predmeti praktične crkvene namjene kao što su kaleži, monstrance, crkveno ruho itd. Posebice se ističu kasnogotički srebrni kalež iz 15. st., barokna srebrna monstranca (pokaznica) iz prve polovice 18. stoljeća, klasicistički srebrni kalež iz 1787.

Jajački samostan posebno je bogat antičkim, starokršćanskim i srednjovjekovnim arheološkim spomenicima, a u muzeju samostana nalazi se i mala etnografska zbirka. U sklopu samostana je i knjižnica koja posjeduje djela iz povijesti, filozofije, teologije i književnosti, te niz domaćih i stranih časopisa i listova iz austrougarskog i novijeg doba. U njoj se čuvaju i vrijedni rukopisi kao što je kronika samostana, te matične knjige iz prve polovice 18. st.

Života ovdje ima!

Zbog poslovične kratkoće vremena koje smo imali na raspolaganju, uskoro smo se, opremljeni s nekoliko brojeva lista ovdašnjeg samostana pod imenom Vjesnik, oprostili od sugovornika.

Možda smo bili opčinjeni jednim danom u ovom mjestu. Putnici inače nemaju predstavu kako je živjeti u manjem gradu bez obzira na njegov turistički potencijal. Istina, u Jajcu nema sve ono što bi ljudi željeli, pogotovo mladi, ali gdje svi imaju sve što žele?

Gradirajući probleme ovoga podneblja i čitave države, zaključili smo kako je prije korone bilo ljepše. Znači ono vrijeme prije godinu i više nam je tada bilo „loše“ te su se ljudi iseljavali, a danas to isto vrijeme smatramo dobrim jer su ulice i crkve, muzeji, koncerti, ulice bile pune ljudi i života.

Kada se sve pogleda, može se shvatiti kako Jajce može ponovno biti ugodno mjesto za život koje, uz svoju prošlost i sadašnjost, ima i budućnost. Samo da pandemija prođe, doći će opet turisti.

S ovisnošću nismo rođeni, s njom ne moramo umrijeti!

U povodu Međunarodnog dana borbe protiv zloporabe droga, razgovarali smo sa s. Amatom Anđelić koja godinama djeluje u terapijskoj zajednici, te iz prve ruke zna kakav je put izlaska iz pakla droga...

Sestra Amata je rođena 1960. u župi Prozor. U samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove ušla je 1976., a zavjete položila 1981. Završila je Katehetski institut pri KBF-u u Zagrebu 1988. te 15-ak godina radila u nekoliko škola u Hrvatskoj.

Godine 2003. otišla je u Rim u terapijsku zajednicu San Carlo Talijanskog centra solidarnosti Don Mario Picci, koja je smještena u Castel Gandolfu gdje je osposobljena za rad u terapijskoj zajednici po filozofiji i metodologiji programa Projekt Čovjek.

Nakon povratka radi u Centru Marjanovac nepunih 17 godina te je zahvalna Bogu za prigodu što može pomagati mladima i njihovim obiteljima pronaći put povratka iz pakla droge...

S njom smo razgovarali o drogama, razlozima započinjanja konzumiranja opojnih tvari te što je danas najopasnije za mlade ljude...

S. Amata, započinjući razgovor, možete li nam reći kako je moguće da pored svih reklama, vijesti, filmova, knjiga i primjera iz okolice o štetnosti droga mladi, a i oni malo stariji, zaglave u tom paklu?

Moramo znati jednu stvar, a to je da smo često u opasnosti od problema i supstance previdjeti osobu i olako je osuditi Ovisnost koliko god ona bila promatrana kao bolest, ona je ujedno i posljedica niza životnih situacija i frustracija s kojima se nismo znali nositi. Ovdje ću se pozvati na 20-godišnje traganje Centra Marjanovac za odgovorom na: „Zašto se odlazi u ovisnost?“ Odgovora je onoliko koliko i ovisnika.

Evo samo nekoliko njih: „Jer nemamo hrabrosti to ne činiti; da ne bismo izgledali slabi, drugačiji u grupi vršnjaka; jer želimo nekome pripadati; sukob sa samim sobom; umorili smo se biti savršeni i iz inata prema onima koji su nam stalno ponavljali 'pazi na drogu, na društvo!'; jer ne možemo podnositi bol, gubitke, zaborav; jer su nas uvjeravali da smo nitko i ništa i da od nas nikad neće biti koristi, da smo posljednji među ljudima; jer je svijet odraslih lažan, korumpiran, baziran na egoizmu, na novcu i moći i taj svijet nas ne zanima; ne privlači nas ideja odrasti i preuzeti odgovornost; jer mi se obitelj raspala, nema je: roditelji su odvojeni, rastavljeni, ponovno oženjeni, žive zajedno, svađaju se, piju, krpare ili je moja obitelj tu do te mjere da me guši, naravno savršena i ne dopušta pogreške..."

Slušajući njihove životne priče kroz 17 godina i ulazeći u njihove živote, na čemu sam im beskrajno zahvalna jer su obogatili i moj život, prepoznala sam jedan proces, a to je kako nastaje ovisnost, ali jednako tako i kako nestaje. S njom se nismo rodili i s njom ne moramo umrijeti. Ona je došla u određenom razdoblju našega života, ali nije došla bez našeg pristanka. Ovo je posebno važno znati kad počnemo okrivljivati sve oko sebe ili nama drage osobe kad se nađemo s problemom ovisnosti oči u oči.

Mnogi misle "samo da probam" i "mogu odustati kad želim". Mladi često ne razumiju što su to ovisnosti i zbog čega je problem ovisnosti složen.

Ovdje ću pokušati mladima dočarati (ako tu išta uopće čarobno postoji), ali i njihovim roditeljima kako je lako skliznuti u ovisnost. Ovisnost ima svoj proces nastanka i dobro je znati nešto o tom procesu. Naime, ima nekoliko faza i nijednu ne bi trebalo podcijeniti.

Prva faza nastanka ovisnosti je faza eksperimentiranja koja, nasreću, vrlo kratko traje. Može biti iz različitih motiva: zabranjeno je izazov, mladenačka znatiželja, dokazivanje moći pred vršnjacima... Ne zaboravite: ovo su ulazna vrata u pakao ovisnosti i zamka „ja uvijek mogu stati“, iako postoji šansa da se proces ovisnosti i zaustavi. Na svu sreću svi koji su probali bilo koju PAS nisu od prvog puta odmah postali ovisnici, ali su otvorili „ranu“ koja će jako teško zarasti i velika je opasnost da se „inficira“ čitav zdrav način života.

Nažalost, ima i onih, posebno mladih, ljudi kojima je prvo iskustvo s PAS-om bilo i posljednje. Nije bilo vremena za popravni.

Druga faza je sviđanje kada moram odlučiti na koju ću stranu, hoću li stati ili krenuti. Tu je moć rasuđivanja još uvijek slobodna da izabere životne vrijednosti nasuprot uništenju. Već u ovoj fazi očito je kako nije baš lako zaustaviti kola koja su krenula nizbrdo, stati kad ja hoću.

Vrlo brzo nas stiže treća faza povremenog konzumiranja. U ovoj fazi već naša moć slabi, a ovisnost raste do te mjere da živimo od vikenda do vikenda, od žurke do žurke, od kolektivnog opijanja ili drogiranja do potpunog povlačenja u sebe i drogiranja u nekom mračnom kutu svoje sobe ili ruševine. Problemi se ne rješavaju, nego bivaju veći. Dugovi rastu, ponestaje materijalnih sredstava, gomilaju se sudski procesi. Moć kritičkog rasuđivanja pada pred „ugodom“ zavaravanja samih sebe i drugih oko sebe tvrdeći kako mi nemamo problem ovisnosti. Radnih dana u tjednu nam biva sve manje, a vikendi postaju sve duži. Nažalost, onda dolazi ona agonija stanja ovisnosti kada više nismo mi gospodari, nego sluge nekoga ili nečega što nas uništava.

Svakodnevno možemo čuti kako se donja starosna granica osoba koje prvi put uzimaju drogu svake godine sve više smanjuje. Možete li nam reći koliko je to doista vidljivo u praksi u instituciji u kojoj djelujete? Tko je najmlađi ovisnik? Ima li primjera da ljudi pod stare dane postanu ovisnici?

Da. To je točno da se dobna granica vidno smanjuje, a time se smanjuje i dobna granica kada osobe ulaze u svijet ovisnosti. Opasnost je time još veća ako znamo i pratimo razvojni put mlada čovjeka koji još nije pravo prošao ni sve djetinje faze, ni adolescenciju, predpubertet, pubertet, a već se našao u surovom svijetu ovisnosti.

Mi se u našem savjetovalištu koje radi pri Centru Marjanovac sve češće susrećemo s upitima članova obitelji što učiniti s maloljetnom osobom koja je već prešla iz one faze eksperimentiranja u fazu povremenog pa i svakodnevnog korištenja PAS-a.

Ponajčešće su osim nikotina tu prisutni alkohol, marihuana, amfetamini, analgetici, tablete za mršavljenje kod ženske, a steroidi kod muške populacije, ecstasy. Već u osnovnim školama se pojavljuje ovaj alarmantni problem, kao i problem kockanja ili klađenja.

Mi u Centru Marjanovac ne radimo s maloljetnicima, tako da su naši korisnici u rasponu od 18 pa do 50-ak godina. Imali smo i osoba koje su krenule s eksperimentiranjima i ovisnošću poslije dvadesetih, pa i tridesetih. Do njih je ipak lakše doprijeti jer su svjesni da im vrijeme izmiče. Gotovo tri generacije se susreću u istom procesu što na određeni način zahtijeva dodatne napore kod prilagodbe programa.

Koliku ulogu u odvikavanju od droga igra obitelj? Može li obitelj ponekad biti i kočničar tog procesa?

Obitelj je uvijek ključna u formiranju i odrastanju mlade osobe, i nije svejedno je li ona funkcionalna, djelomično funkcionalna ili disfunkcionalna. Mladi čovjek ima potrebu za samostalnošću, samo što to ponekad nadvladava njihove procjene. Ne treba zaboraviti da smo svi mi kroz proces odrastanja poderali makar jedne „lude cipele“, ako ne i više, a kao da se to zaboravlja kad djeca odrastaju.

Njima trebaju iskustva odraslih i modeli koje će oni moći oponašati. Prvi model su njihovi roditelji preko kojih otkrivaju dva smjera - kakvi žele i oni biti ili kakvi nikad ne bi trebali biti. Kad se u obitelji žive i poštuju općeljudske pa i vjerničke vrijednosti, onda kad mlada osoba i odluta, znat će gdje se na kraju krajeva vratiti i zatražiti pomoć. Roditelji su najčešće ti koji prvi uspostavljaju kontakt s Centrom tražeći pomoć i savjet kako izići iz začaranog kruga. Dobro je tu pomoć početi tražiti što ranije jer se puno toga da na vrijeme preusmjeriti na pravi put.

Koja je najbolja prevencija ovisnosti među mladima i općenito čitavom populacijom?

Najbolja prevencija ovisnosti je baviti se osobama da se ne bismo morali baviti drogama. A to znači: ne može biti prerano, ali je važno da bude adekvatna i prilagođena dobnoj skupini. Važno je informirati se na pravilan način o štetnosti PAS-a jer ako znam gdje je opasnost, onda ću je lakše zaobići. Prevencija je vrlo zahtjevan posao i ne trpi improvizacije. Djecu i mlade treba odgajati za zdrav život, moralne, vjerske i etičke vrijednosti, usvajanje pozitivnih ljudskih vrijednosti kao što su solidarnost, volonterizam, međugeneracijska solidarnost, umjetnost, kreativnost, briga za prirodu koju nam je Bog podario da je čuvamo, a ne njome gospodarimo.

Koliko osobna vjera svakog pojedinca igra ulogu u procesu izlaska iz pakla ovisnosti?

Kad god u našem životu dođe do određenog nesklada, poremećaja ljestvice vrjednota, pokušavamo živjeti kao da Boga nema i imamo potrebu poput Adama skriti se pred Bogom. Kao da nam je to lakše nego u njemu vidjeti Oca koji oprašta i vraća dostojanstvo djeteta Božjeg. Kod ovisnika je također jako bitan proces čišćenja kroz pomirenje, i to ponajprije pomirenje sa samim sobom, a u konačnici sa svojim životom, svojom prošlošću, s drugima, onima koji su nas povrijedili i koje smo mi povrijedili. Bez Božje milosti nema ni pomirenja ni oproštenja. Pomirenje s Bogom za ovisnika je uvjetovano vlastitim iskustvom ponajprije primljenim kroz iskustvo vjere u djetinjstvu, iskustvo uloge oca ili majke u procesu odrastanja prije samog otuđivanja i ulaska u rizično ponašanje, kao i u svijet ovisnosti. Mladi čovjek inače kroz svoje sazrijevanje mora proći i odrastanje u vjeri kada mu djetinja duhovnost postaje pretijesna i on započinje tragati za osobnim iskustvom Boga i davanje prostora duhovnoj dimenziji bez koje nije potpun kao osoba. S postupnim vraćanjem životu u procesu rehabilitacije vraća se i osobna vjera koja je uvijek dar i milost. Nju ne možemo mi na silu zadobiti, niti ju nekomu nametnuti. Njoj se jednostavno trebamo otvoriti i čekati. Sam je Isus rekao; „Ja sam Put, Istina i Život.“

Mi nastojimo pomoći našim korisnicima povjerovati u čin novoga stvaranja kojega im Bog nudi, u novi ŽIVOT kojega će oni po svom izboru i u svom životu pisati velikim ili malim slovom. U našoj terapijskoj zajednici obilježavaju se sva tri vjerska blagdana od svih triju konfesije (Božić katolički i pravoslavni, Uskrs i Vaskrs, Ramazanski i Kurban-bajram) jer je i u tom smislu zajednica mješovita. To je ujedno i dobar način da kroz odgojno-informativne seminare upoznamo bogatstvo drugih i time naš suživot biva škola tolerancije za budućnost. Što se tiče drugih oblika prakticiranja vjere, on je ostavljen svakome na vlastiti izbor. Ali uistinu imamo divnih primjera preporoda življenja vjere koji se temelje na primljenom iskustvu u Marjanovcu. Oni nastaju uglavnom nakon završetka programa kada se osobe odluče živjeti život u svoj njegovoj punini. Čovjek je po svojoj biti tražitelj Boga.

Koje se znanstvene metode u Centru Marjanovac koriste i jesu li korisnici zadovoljni? Imate li povratne informacije kada se ljudi izliječe, pratite li ih "izvan" komune?

Centar Marjanovac je mješovita terapijska zajednica koja u svom radu primjenjuje metodologiju i filozofiju programa Projekt Čovjek Talijanskog centra solidarnosti don Mario Picchi iz Rima. To je program koji se zasniva na humanističkim načelima i zauzima se za promicanje i ostvarenje rasta svake osobe neovisno o njezinoj kulturi, društvenom statusu, vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj opredijeljenosti. Projekt Čovjek je na određen način ŠKOLA ŽIVOTA koja pomaže osobi da se slobodna vrati u svoju obitelj i zdravo društvo prihvaćajući svoju ulogu u životnoj i radnoj sredini potpuno odgovorno i samostalno.

Mi Klanjateljice Krvi Kristove kao nositeljice ovog projekta opredijelile smo se za ovaj program upravo zato što je njegov pogled na problematiku ovisnosti blizak našoj duhovnosti. On nas poziva i potiče na traženje i upoznavanje Boga kroz Čovjeka te odgovara ovim našim prilikama nudeći opciju i onima koji nisu zainteresirani za čiste vjerske programe, a imaju motivaciju za izlazak iz pakla ovisnosti promjenom vlastita života. Kroz svoje služenje nastojimo klanjati se Krvi Kristovoj u onima s kojima i kojima služimo, za koje je On prolio svu svoju krv ne pitajući nas za vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu opredijeljenost. Projekt Čovjek želi reći: "ljubiti." „Ljubiti sva stvorenja bez da ih se osuđuje, poštujući ih pomažući im. Evanđelje ne kaže da je ljubiti bližnjega važnije od ljubiti Boga, ali kaže da ljubav prema bližnjemu objavljuje stav onoga tko se daruje, onaj pokret koji nam dopušta da iziđemo iz zatvorenosti našeg egoizma i naše oholosti“ (don Mario Picchi, Projekt čovjek u trećem tisućljeću).

U svom radu zajedno s našim zaposlenicima koristimo psihosocijalni pristup kroz različite oblike skupne dinamike i individualni rad s korisnicima kao i radno-okupacijske aktivnosti.

Što se tiče pitanja koliko su korisnici zadovoljni, to biste trebali njih pitati. Mi nastojimo da korisnici budu sami uključeni u kreiranje života i rada u Centru doživljavajući ovaj prostor svojim. Naši odnosi s osobama koje su završile program rehabilitacije, vratili se svojim kućama i obiteljima, njih više od 120, postao je prijateljski. Vrlo rado, kako to oni vole reći, navrate svojoj kući, dijele i dalje s nama svoje radosne i manje radosne trenutke života. Posebna su radost za njih i za nas kad dolaze s vijestima novih ljubavi, plodovima njihove ljubavi. Možemo sa sigurnošću reći da bismo od novorođene djece nakon završetka programa mogli formirati najmanje tri školska razreda. Unatoč svim poteškoćama koje ovaj posao nosi sa sobom, optimizma nam ne manjka.

Prema iskustvu štićenika iz Aleksandrovca, kakav biste savjet dali roditeljima i samim mladima?

Poruka mladima: OVISNOST se može IZBJEĆI samo ako je na vrijeme upoznaš i boriš se protiv nje zdravim stilom života. Jednostavnije je reći “NE” problematičnim situacijama na početku, nego li se čitav život boriti s problemima ovisnosti. Izaberite ono najvrjednije: ZDRAV ŽIVOT i pazite da ne proigrate svoju mladost.

Poruka roditeljima: Kontakt djeteta s rizičnim ponašanjem nije moguće spriječiti. Nisu najgori nestašluci vaše djece. Puno je gore kad o tome s njima ne razgovarate. Kad osjetite da nešto nije u redu s vašom djecom, ne skrivajte se zbog srama i ljudskog obzira "da nitko ne sazna". Najčešće svi to već znaju, znate i vi, samo vam je teško u to povjerovati.

Zlatno pravilo i za jedne i za druge: Nema savršenih roditelja, ni savršene djece.

Najveća župa u Bosni i Hercegovini

Zamislite vjerničku zajednicu od 980 mladih na nedjeljnoj večernjoj misi. To je mostarska župa Centar – Zalik, prema posljednjim statistikama sudjelovanja na euharistijama. Iako spada među najmlađe u BiH, ako računamo broj duša, najveća je u cijeloj državi jer joj, procjenjuje se, gravitira između 15 000 i 20 000 vjernika.

Usprkos toj činjenici, ova vjernička zajednica još uvijek nema adekvatni bogoslužni prostor, a o zvoniku i „crkvi kakvu Bog zapovijeda“ da i ne govorimo.

Gdje je zapelo?

Povod za dolazak u ovu župu bila je činjenica kako ova vjernička zajednica "kuburi" već 25 godina s izgradnjom crkve. Svjesni da su (skoro) sve župe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a i u Banjolučkoj biskupiji završile taj proces, zanimalo nas je gdje je zapelo u gradu gdje ima najviše Hrvata u BiH?

Dok u Bosni i Sarajevu sada imamo problem sa živom Crkvom, u Mostaru smo se susreli s potpuno suprotnim stanjem: vjernici ne mogu stati u crkve koliko ih ima. Postavlja se pitanje zašto nisu napravljene katoličke bogomolje, te gdje toliki katolici idu na mise?

Kako bismo ogovorili na ta pitanja, potrebno je najprije "uroniti" u zemljopis te bližu i daljnju povijest Mostara.

Grad se smjestio na prijelaznom području iz niskoga krša u planinsko područje, gdje je stari trgovački put iz zaleđa prelazio Neretvu i nastavljao se prema moru. Značajno je prometno čvorište koje nadopunjuje i zračna luka čija važnost raste. To je i studentski grad te središte Mostarsko-duvanjske biskupije kao i Hercegovačke franjevačke provincije.

Smješten je na oko 50 metara nadmorske visine i udaljen 120 km jugozapadno od Sarajeva te 70-ak km sjeveroistočno od luke Ploče u Hrvatskoj. Mostarsko područje i okolica zemljopisno se mogu opisati kao čvorište sjeverne, zapadne i istočne Hercegovine.

Zasigurno nema osobe u BiH koja nije, barem jednom, idući na Jadransko more, prošla kroz ovaj grad kroz čije se središte proteže kanjon rijeke Neretve.

Mostar grad slučaj?

Gostima iz Sarajeva, običnim posjetiteljima ovoga grada, a napose stranim turistima sve izgleda lijepo. Većina njih ne zna činjenicu kako je u ovom gradu više od 12 godina na snazi politički vakuum. Zbog marifetluka antihrvatskih kolonijalnih visokih predstavnika te odluka Ustavnog suda, kao i nedostatka dogovora hrvatskih i bošnjačkih političkih opcija, ne mogu se provesti lokalni izbori.

Kada se govori o krizi u Federaciji BiH, spominje se tendencija njezine "mostarizacije". Nažalost, taj pojam dovoljno govori u kolikom je "blatu" zaglavio Grad na Neretvi koji često ima problema s odvozom smeća te općenito nedostatkom novih inicijativa za napredak lokalne zajednice.

Međutim, za katolike problem u ovome gradu nije od vremena neorganiziranja lokalnih izbora 2008., niti od početka rata 1992., a ni od vremena 1945. kada su došli "osloboditelji" partizani koji su bacali svećenike sa Staroga mosta. Problemi sežu u osmansko doba te uspostavu redovite crkvene hijerarhije 1881.

Tako povijest (neizgradnje) mostarskih crkava svjedoči kroz što su sve prolazili tamošnji katolici.

Živa Crkva mnogo bitnija

Upravo je to, uz brojnost župske populacije, bila prva tema razgovora sa župnikom don Mladenom Šutalom. Budući da je on u ovoj vjerničkoj zajednici punih 15 godina, zasigurno je "prava adresa" za sva pitanja koja odmah padaju na pamet, a među njima je i zašto župa nema adekvatni bogoslužni prostor.

"Ovo je klasična gradska župa te se pastoral ovdje umnogome razlikuje od seoskih župa. Ovoj župi gravitira između 15 000 i 20 000 vjernika. Nažalost, još ih ima koji ne znaju kojoj župi pripadaju. Ima župljana koji stanuju preko puta crkve, a nikad nisu ušli u našu crkvu jer je smatraju skladištem. Radije odu u katedralu ili samostan. A za mene je kudikamo važnija živa Crkva od izgleda same građevine. Milijun puta sam rekao i ponovio da mi je draže imati ovo skladište puno vjernika, nego kölnsku katedralu – praznu. Točan broj vjernika teško je utvrditi jer se samo ravnamo po onima koji ovdje dolaze ili koje u blagoslovu obitelji pohodimo. A taj broj nije ni blizu realna broja vjernika“, pokušao nam je objasniti na početku razgovora don Mladen ističući kako na sedam misa nedjeljom bude oko 3 500 duša.

Nadalje smo progovorili o genezi nastanka župe te zašto nema „pravu“ crkvu.

Katedrala nije mogla biti napravljena

Popuštanjem stega Osmanskog Carstva za vrijeme apostolskog vikara Anđela Kraljevića 1866. počela je gradnja crkve Sv. Petra i Pavla koja je završena 1872. te je trebala biti katedralom. Ta je prva mostarska crkva 1890. pripojena franjevačkom samostanu te je istodobno nastavila služiti i kao župna, ali i (privremena) stolna crkva.

Nažalost, sve do početka 1980-ih, dakle skoro 100 godina, bila je to u Mostaru jedina crkva za potrebe ovdašnjih katolika kojih je u jednom trenutku bilo više od 35 000.

Za razliku od Sarajeva i Banje Luke u kojima su, nakon obnove redovite crkvene hijerarhije, gotovo u rekordnu roku 1886. i 1889. brzo podignute katedrale, u Mostaru to nije bio slučaj.

Biskup fra Paškal Buconjić (1881. – 1910.) kupio je zemlju na Rondou, današnjem Trgu hrvatskih velikana, a nabavljeno je i građevnog materijala. Međutim, 40 godina je sve stajalo.

U takvu ga je stanju zatekao i novi mostarsko-duvanjski biskup Alojzije Mišić (1912. – 1942.) koji je kupio 250 m² klesanog kamena. No, ni on za 30 godina nije uspio započeti gradnju.

Takve su (ne)prilike dočekale i biskupa Petra Čulu kada je 1942. preuzeo biskupiju. Najprije zbog Drugog svjetskog rata, a potom i zbog zatvora od 11 godina na koji je osuđen 1948. Ni on nije mogao sve od 1967. krenuti s „mrtve točke“. Nažalost, morao je mijenjati lokaciju za izgradnju. Unatoč svim poteškoćama, biskup i njegovi svećenici uspjeli su podignuti katedralu i ona je 1980. bila osposobljena za bogoslužje, a gravitiralo joj je oko 25 000 vjernika.

Uz crkvu Sv. Petra i Pavla to je bila tek druga katolička bogomolja u Gradu na Neretvi.

Kako je župa dobila zaštitnika?

Nije prošlo ni 12 godina započeo je rat. Zbog novonastale situacije župu Sv. Ivana Apostola i Evanđelista, Centar – Zalik osnovao je biskup Pavao Žanić na Bogojavljenje, 6. siječnja 1993., kako bi izišao ususret pastoralnim i karitativnim potrebama katoličkog puka u Mostaru. Tako je u vrijeme kada su mnoge župe zbrisane s lica zemlje, stvorena jedna od najvećih vjerničkih zajednica u BiH.

Istodobno s ovom osnovane su još tri župe koje su posvećene ostaloj trojici evanđelista. Sve četiri se nalaze na prostoru dotadašnje prostrane katedralne župe.

Jedan od razloga zašto su posvećene evanđelistima je činjenica što se iznad oltara u katedrali nalazi veliko svjetlo u obliku sunca što simbolizira Krista kao Mlado Sunce s visine. Iz tog sunca izlaze i prema zemlji (po krovnoj konstrukciji crkve) silaze četiri zrake sunca, na četiri strane svijeta. Te zrake predstavljaju četiri evanđelja. Vitraj koji je predstavljao Sv. Ivana Ap. i Ev. bio je okrenut prema središtu grada i Zaliku. Tako je župa dobila za zaštitnika Sv. Ivana, a prvi župnik bio je mons. Ivan Vukšić.

Traženje lokacije za crkvu

Kalvarija mostarskih katolika s izgradnjom crkava se tako nastavila. Kako nam je rekao don Mladen, prvi liturgijski prostor u ratu rođene župe bio je Tvrtkov dom (nekadašnji Abrašević) u Šantićevoj ulici, koja se od završetka posljednjeg rata zove Ulica dr. Mile Budaka. Na lijevoj obali Neretve, u Zaliku, za liturgijski prostor i župni Caritas vojne vlasti dodijelile su atomsko sklonište u sklopu prostora Salon namještaja.

Prvu misu na području župe u Tvrtkovu domu mons. Ivan slavio je 18. siječnja 1993. u 9:00 sati, i u Zaliku istoga dana u 11:00 sati.

Župni stan i ured bili su u Sveučilišnoj knjižnici u Ulici branitelja br. 3. Ova zgrada dodijeljena je Biskupskom ordinarijatu u Mostaru nakon što je granatama uništeno, a potom izgorjelo zdanje Biskupije.

Koliko god bio žestok rat u Sarajevu, činjenica je da nije bilo mnogo pomicanja crta obrane te se znalo „odakle prijeti opasnost“. Upravo iz te perspektive Sarajlijama je malo teže shvatiti iznenadnu žestinu ratnih događanja u Mostaru i uličnih borbi između Hrvata i Bošnjaka. O tome nam svjedoči i župna kronika gdje je don Ivan napisao: „Knjiga oglasa župe Sv. Ivana Ap. i Ev. izgorjela je zajedno sa svim drugim župnim knjigama 9. svibnja 1993. kada su provalile muslimanske snage u župni ured ove župe koji se nalazio u zgradi Sveučilišne biblioteke, Lenjinovo šetalište 3. Ovaj župni ured preselio se u prostorije u Splitskoj ulici br. 21, u nekadašnji Razvitkov butik (Mostar, 17. svibnja 1993.).“

Taj je butik služio kao kapelica, a prostorija od njihove bivše samoposluge kao skladište za Caritas.

Na kraju je u bivšem vojnom skladištu, u Ulici kneza Višeslava 2, kod Stare bolnice, danas u sjeni Mepasa, 1994. započelo uređenje crkve od 250 m² i isto toliko za župni ured i dvorane za vjeronauk. Svečani blagoslov imao je 26. veljače 1995. biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić.

 Započela pa stala izgradnja crkve

Budući da se mislilo kako je skladišna crkvica "privremeno" rješenje i da je kvadraturom premalena, odmah se poslije Daytonskog sporazuma počelo ozbiljno razmišljati o izgradnji nove crkve. Tako je 12. veljače 1996. postavljen i blagoslovljen kamen temeljac za novu crkvu Kristova uskrsnuća, u Ulici kardinala Stepinca, na južnoj strani Stare bolnice, uz hotel Eru. Radovi na njezinoj izgradnji uskoro su počeli. Bilo je predviđeno da kripta nove crkve bude posvećena Sv. Ivanu Apostolu i Evanđelistu.

Do svibnja 1999. napravljeni su betonski radovi kripte i dvije etaže pastoralnog centra. Zbog nedostatka financijskih sredstava i političkih zavrzlama koje je sa sobom donijela Europska uprava u BiH, kao i u Mostar, radovi su obustavljeni. Uza sva nastojanja nisu počeli ni do danas. Nažalost, ova je crkva postala i politički kamen spoticanja u gradu.

Velika sramota

Krajem 1999. u župu je došao novi župnik don Krešo Puljić koji je odmah "skladišnu crkvu" obnovio i još bolje prilagodio za liturgijsku uporabu te je opremio novim namještajem. U jubilarnoj 2000. godini otpočeo je graditi Župni sportski centar koji je blagoslovljen i svečano otvoren iste godine, a sastoji se od jednog nogometno-rukometnog igrališta i dvaju manjih igrališta za košarku, mali nogomet i odbojku.

Biskupijski Caritas je početkom 2006. dodijelio polovicu svog skladišta od 250m², koje se nalazi preko puta župnog ureda. U četvrtini toga napravljen je prostor za druženje djece i mladih, katehetske susrete kao i razne susrete vjernika poslije misa.

Tako je "privremeni prostor" postao skoro pa trajni, sve do danas. Sve to ide na sramotu gradske uprave i međunarodne zajednice jer je jadno da župa koja ima toliko vjernika te primjerice 100-tinjak krštenja godišnje, nema riješeno "stambeno pitanje".

Tisuću djece na vjeronauku

Iako je riječ o velikoj župi, uz don Mladena pastoralno djeluje samo vikar don Damir Pažin. Ipak, dvojac ima ispomoć radnim danima i nedjeljom kada mise u 7 sati slavi i dr. Božo Goluža, urednik Crkve na kamenu, kao i drugi svećenici koji dolaze po potrebi.

U pastoralnom pogledu ova velika župa ima sve što imaju i druge vjerničke zajednice. Međutim, često se osjeti nedostatak prostora što nažalost sužava mogućnosti pastoralnog djelovanja. Gotovo uvijek na velikim slavljima vjernici ne mogu svi stati u crkvu pa "slušaju" sv. misu na otvorenom. Kako smo rekli ,nedjeljom je sedam, a radnim danom najmanje tri mise.

"Svake prve nedjelje imamo obiteljsko klanjanje poslije sv. mise u 12:00 pa sve do 17.00 sati. Drugom i četvrtom srijedom imamo navečer klanjanje za mlade što je nažalost bilo stopirano zbog nesretne korone, ali polako se vraća vjerski život 'u normalu'. Svakog četvrtka, prije večernje sv. mise, imamo klanjanje pred Presvetim, kao i svakodnevnu krunicu u crkvi prije večernjih misa. Također, organiziramo pobožnosti trodnevnica i devetnica pojedinim svetcima, kao i 13 utoraka Sv. Anti", ustvrdio je don Mladen posebice ističući nevjerojatnu brojku od skoro tisuću djece od prvog osnovne do prvog srednje koja su upisana na župni vjeronauk.

"U župi ove godine imamo 117 prvopričesnika i stotinjak krizmanika", ponosito je istaknuo župnik te naglasio kako za mlade postoji župni pokret mladih za novu evangelizaciju – BIOS (Biti i ostati svoj). Zatim, dječji pokret DUGA – Dioništvo u grupnom apostolatu“, kazao je župnik Šutalo i dodao da u župi djeluje i sedam živih zajednica koje se okupljaju svake subote na svojim redovitim sastancima.

Još djeluju i župni zborovi i bendovi koji uveličavaju misna slavlja nedjeljom i radnim danima.

Pohvalne aktivnosti u doba korone

Pri župi djeluje i molitveno-karitativna zajednica Milosrdni Samaritanac koja svakog ponedjeljka poslije večernje svete mise moli krunicu Božanskom Milosrđu i litanije te molitvu da Gospodin blagoslovi životni rad župljana. Oni također djeluju kao ispomoć starim i nemoćnim koji nemaju nikoga te im pomažu u osnovnim životnim potrebama.

"Konkretno za vrijeme korone svaki dan imali smo župne volontere koji su bili spremni, po pozivu, pomagati župljane o trošku župe ili svom osobnom trošku. Neki su trebali lijekove, neki hranu, nekima platiti režije, izbaciti smeće... Volonteri su bili voljni pomagati te smo na svaku zgradu na terenu naše župe zalijepili plakat kroz koji smo ponudili pomoć svima onima kojima je pomoć u vrijeme korone bila potrebna", rekao je don Mladen.

Malo vjerno stado na istočnoj strani župe

Važno je napomenuti kako je prije posljednjeg rata u naselju Zalik bilo oko 3 500 vjernika. Rat je učinio svoje, podjela grada na istočnu i zapadnu stranu dovela je do prelijevanja stanovnika, te nam je župnik rekao kako u naselju Zalik ima 10-ak obitelji koje zovu svećenika na blagoslov, ali župnik smatra da ih je puno više.

"Ponavljam, riječ je o katolicima iz istočnog dijela župe koji su smješteni u Zaliku, a prije posljednjeg rata bili su usmjereni prema najbližoj crkvi – Sv. Petra i Pavla, te su i dalje nastavili odlaziti tamo na sv. mise. Mi znamo samo za one koji nas zovu i čije obitelji blagoslivljamo", ustvrdio je Šutalo s kojim smo potom prošetali nekoć vojnim skladištem, a  danas bogoslužnim prostorom.

Ovdje je iznimno živo, župnika smo jedva odvojili od vjernika koji su stalno dolazili. Mnogi koji prolaze svrate u crkvu pomoliti se ili jednostavno s "Hvaljen Isus" pozdravljaju. Tu je i sportski teren u sklopu zdanja te je dječja graja normalna, a i prigodni caffe bar za okrjepu i druženje nakon misa i raznih susreta.

O ovoj bi se župi, s ogromnom živom Crkvom, moglo pričati nadugo i naširoko. Međutim, župnik je bio vremenski ograničen. Sve odgođene aktivnosti za vrijeme pandemije morale su biti organizirane u što kraćem razdoblju, a tu je i pričest te rad na adaptaciji bogoslužnog prostora… pa je bilo vrijeme krenuti dalje.

Što budućnost nosi?

U veljači 2020. ovdašnja je župna zajednica "proslavila" 25 godina otkako se nalazi u sadašnjem "privremenom prostoru". Sada se krenulo u "konačno uljepšavanje" sadašnjega prostora do nekih boljih vremena. Što bi se u Bosni reklo: čemu je vrijeme, tome je i vakat!

Iako Boga vrijeme ne ograničava, nama, malim ljudima, je potrebno dobro uređeno, adekvatno i nadasve lijepo bogoslužno mjesto odmah, ili za naših života.

Ako ništa, 980 mladih s početka priče to zaslužuje.

Crkva Uskrsnuća Krista Gospodina

Nedosanjani san od kojega se nikad neće odustati je crkva zamišljena kao jubilejska (trebala je biti dovršena do 2000., jubilarne godine kršćanstva) i konkatedralna crkva s naslovnikom: Uskrsnuća Krista Gospodina.

Arhitektonski, crkva je koncipirana i prostorno organizirana kao "peterolist" po uzoru na ranosrednjovjekovni predromanički tip crkava s višelisnim središnjim tlocrtom. Sa svoja dva zvonika crkva je trebala dati novu upečatljivu sliku gradu Mostaru. Dva zvonika su kao dvije uzdignute ruke prema nebu koje simboliziraju vjerničko i nacionalno biće koje teži prema uskrsnuću.

Unutrašnjost (lađa) crkve imala bi oko 600 m². Ovomu treba dodati četiri okrugla prostorna dodatka koja zajedno imaju oko 300 m². U njima je predviđena kapelica Gospi Radosnoj, mjesto za crkveni zbor i ispovjedaonice.

Ispod crkve Kristova Uskrsnuća predviđena je kripta koja je posvećena Sv. Ivanu Apostolu i Evanđelistu. Sve dok se ne izgradi crkva, ova kripta trebala je služiti za redovite nedjeljne i dnevne liturgijske sastanke i ostale pastoralne potrebe župe. Ona bi kasnije trebala služiti i kao duhovno-kulturni centar koji bi bio u službi duhovnog i kulturnog uzdizanja. U kripti je trebala biti jedna kapelica hrvatskih mučenika, branitelja i sveukupnih žrtava hrvatskog naroda iz svih dosadašnjih ratova i režima.

Nažalost, za sada sve stoji kako stoji... Molimo za Božju providnost, kako za vjernike, tako i za crkvena zdanja da budu Bogu na slavu, a vjernom puku na korist i spasenje.

Kineske vlasti traže „propovijedanje patriotizma“

U dospjelim naputcima od svećenika, 2020. u jednoj kineskoj provinciji se traži da na bogoštovnim mjestima, uz osiguravanje potrebnih epidemioloških mjera, tijekom bogoslužja „poučavaju patriotizam“.

Katoličko patriotsko udruženje i nadležne obrazovne vlasti u provinciji Zhejiang izdale su upute glede predstojećeg otvaranja crkava i ponovnih javnih slavlja svetih misa nakon smirivanja pandemije koronavirusa.

Žele li otvoriti svoje crkve, katolički će svećenici u Kini u liturgijska slavlja morati uvrstiti „propovijedanje patriotizma“. Riječ je o jednom od uvjeta koje su u nekim dijelovima Kine u svojim uputama za ponovno otvaranje crkava donijeli predstavnici tzv. Kineske „državne Crkve“.

Ovakav zahtjev osudili su brojni katolički svećenici među kojima je i o. Liu iz Provincije Hebei koji smatra kako bi poučavanje patriotizma tijekom liturgijskih slavlja bilo potpuno pogrešno.

„Kao članovi sveopće Katoličke Crkve ne možemo prihvatiti i veličati ono što komunisti smatraju patriotskim obrazovanjem“, kazao je o. Liu, dok je Jacob Chung, vjernik laik iz Wenzhoua, potez kineskih vlasti okarakterizirao kao izravno miješanje države u vjerska pitanja.

Podsjetimo, Sveta Stolica i Kina 2018. postigle su dogovor o zajedničkom izboru biskupa u kineskim biskupijama, dajući komunističkom režimu glas u odabiru i provjeri biskupskih kandidata. Taj je sporazum trebao ujediniti Katoličku Crkvu u Kini povezivanjem države i kineske katoličke zajednice. No, dogodilo se upravo suprotno, odnosno već nakon godinu dana otkako je potpisan sporazum, pogoršala se situacija te je dodatno pojačan progon katolika.

U veljači ove godine umirovljeni biskup Hong Konga kardinal Joseph Zen izjavio je da je trenutačna situacija s Crkvom u Kini strašna i da tamošnje katolike, poglavito posljednjih nekoliko godina, sve više proganja kineski komunistički režim.

„Situacija s Katoličkom Crkvom u Kini je jako loša, praktički beznadna. Nažalost, papa Franjo ne zna mnogo o Kini, bez obzira što Sveti Otac prema meni osobno pokazuje posebnu naklonost. No, Komunistička partija Kine je progonitelj vjere, oni žele potpunu predaju, nisu za kompromis. To je komunizam“, rekao je kardinal Zen.

Isto je potvrdilo i izvješće američke Vlade, prema kojemu se stanje katolika u Kini nakon ugovora s Vatikanom pogoršalo. „Kineske su vlasti najavile nove restrikcije koje su stupile na snagu u veljači ove godine, a koje uključuju propise da se vjerske skupine moraju 'pridržavati direktiva o religijama u Kini, provoditi vrijednosti socijalizma' te promovirati 'principe i politike Komunističke partije Kine'“, stoji u izvješću.

Čini se kako i posljednja odluka kineskih vlasti glede otvaranja crkava potvrđuje kako su katolici u Kini u sve težem položaju.

Pastor i njegova supruga ubijeni su početkom lipnja 2020. na farmi na sjeveroistoku Nigerije. Žena je bila trudna – nosila je njihovo deveto dijete. Kršćanska zaklada Hausa smatra kako su ubojstva dio „sustavnog i izravnog rata protiv kršćanstva u Nigeriji“.

Prema policijskom izvješću, „dok su radili na farmi, iznenada su došle naoružane osobe i otvorile vatru" te ubile pastora Emmanuela Sabu Bileyja i suprugu Juliannu. Smrt su potvrdili s Webberova instituta za bogoslužje na kojem je Emmanuel radio od 2014. Također je služio kao pastor Kršćanske reformirane Crkve.

Kršćanska zaklada Hausa smatra kako su ubojstva dio „sustavnog i izravnog rata protiv kršćanstva u Nigeriji“, dodavši kako u ovoj zemlji na tjednoj osnovi bivaju „otimani i ubijani pastori, kršćanski vođe i bogoslovi“.

Darius Ishaku, guverner savezne države Tarabe, u kojoj se zločin dogodio, nazvao je ubojstva pokvarenim i nehumanim. „Ubojstva ovakve vrste dogodila su se prečesto u posljednje vrijeme u zajednicama na jugu Tarabe te odmažu Vladinim naporima postizanje trajnog mira među zajednicama na tom području“, dodao je Ishaku.

Progoni kršćana u središnjim i sjeveroistočnim dijelovima Nigerije nažalost nisu rijetka pojava. Samo u prvih šest mjeseci ove godine dogodilo se nekoliko otmica i ubojstava biskupa, svećenika i bogoslova. Prema informacijama, u napadima su najčešće sudjelovali pripadnici terorističkih skupina Boko Haram i Zapadnoafrička provincija Islamske države (Iswap) te militantni Fulani koji su nomadski stočari u potrazi za pašnjacima koje obično drže kršćanski seljaci.

S ovakvim sugrađanima budućnost nigerijskih kršćana izgleda mračna i turobna.

EG/ KPKD

 

Nadbiskup Alepa mons. Jean-Clément Jeanbart

Premda ispunjen srećom zbog svoga poziva i poslanja, nadbiskup Jeanbart u poruci za Duhove priznaje kako je istodobno i žalostan zbog svega što se već devet godina događa u Siriji.

"Rad za Gospodina ispunjava moj život smislom i daje mi razlog za život. Kako bih onda mogao šutjeti i ne zahvaliti Gospodinu prepoznajući kako sam sretan upravo zahvaljujući Njemu", napisao je u svojoj poruci nadbiskup Alepa Jean-Clément Jeanbart. Premda ispunjen srećom zbog svoga poziva i poslanja, nadbiskup priznaje kako je istodobno i žalostan zbog svega što se već devet godina događa u Siriji.

"Očito je kako ne mogu biti sretan gledajući stotine tisuća žrtava koje su nestale zbog besmislena i okrutna rata koji je opustošio našu siromašnu zemlju", naveo je nadbiskup dodavši kako ne može osjećati radost promatrajući srušene škole, bolnice i domove svojih vjernika i naroda Sirije koji je ostao bez svoje svakodnevice, tvornica i trgovina.

Među brojnim žrtvama nadbiskup se prisjetio i dvojice biskupa koji su izgubili život u ludilu rata. Riječ je o Yohannau Ibrahimu i Boulosu Yazijiu koji su oteti 22. travnja 2013., a čija je sudbina, baš kao i o. Paola Dall’Oglija, i dalje nepoznata.

„Pogled na naše srušene crkve, ali i uništene društvene i kulturne institucije u meni izaziva veliku patnju. Osobito sam žalostan znajući koliko je žrtve, truda i naporna rada uloženo u izgradnju svake od ovih životnih i dragocjenih ustanova“, napisao je nadbiskup Alepa dodajući da je patnje povećala i pandemija koronavirusa koja je potpuno paralizirala zemlju.

„U trenutku kad se činilo da se vraćamo normalnom životu, sve je ponovno stalo“, naveo je nadbiskup te dodao kako je zbog nedostatka medicinske skrbi Sirija još uvijek u blokadi kako bi se onemogućilo širenje virusa.

„I dok su na Duhove apostoli hrabro počeli svjedočiti, a prvi Sirijci primili krštenje, danas su, nažalost, svi i dalje iza zaključanih vrata“, ustvrdio je i poručio „kako unatoč svim izazovima i poteškoćama ne možemo šutjeti, već želim glasno i bez srama kazati 'Sretan sam!'“.

„Sretan sam što unatoč užasnom ratu, u svakom danu mogu pronaći Gospodina i što nikada prije nisam tako snažno osjećao pouzdanje u Boga i Njegovu blizinu", naglasio je mons. Jean-Clément i dodao da je sretan i zbog toga što su mnogi prijatelji i dobročinitelji prepoznali njihove patnje i odlučili im pomagati.

Zbog sukoba koji više od devet godina razara Siriju u zemlji je ostalo oko 2% kršćana, i to ne zbog toga što su razorene crkve, nego, između ostaloga, zato što se muškarci iseljavaju, a obitelji sastavljene od kršćana i muslimana uglavnom slijede islam.

Nakon Drugog svjetskoga rata kršćani su činili 25% pučanstva u Siriji, a taj je postotak i prije sukoba koji je počeo godine 2012. pao na 6%.