Drinske mučenice proglašene blaženima - Prve blaženice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi i Vrhbosanske nadbiskupije

Za vrijeme sv. misnog slavlja u Olimpijskoj dvorani Zetra, 24. rujna 2011., pred oko 25.000 vjernika i hodočasnika iz BiH, Hrvatske, Slovenije i ostalih zemalja Europe i svijeta izaslanik pape Benedikta XVI. kardinal Angelo Amato proglasio je blaženima pet sestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi. 

Tako su s. Marija Jula Ivanišević, s. Marija Berchmana Leidenix , s. Marija Krizina Bojanc, s. Marija Antonija Fabjan i s. Marija Bernadeta Banja, poznatije kao Drinske mučenice ovim činom uzdignute na čast oltara nakon 70 godina od njihove mučeničke smrti u prosincu 1941. i skoro deset godina od završetka biskupijskog postupka za proglašenje blaženim. Po svemu viđenom ovaj dan ostat će upamćen kao jedan od važniji u novijoj povijesti krajevne Crkve u BiH.

Svečanoj sv. misi u Zetri prethodio je glazbeno-meditativni program kao priprava za euharistijsko slavlje. Pretprogram na kojemu je izvedeno 13 glazbenih jedinica moderirali su s. Ivana Margarin, FDC i don Ivan Štironja.

Pjesma Zastidje se rijeka Drina oduševila nazočne

Nastupili su: župni tamburaški orkestar župe Uzašašća Gospodinova iz Novog Travnika pjesmom Danas smo sretni; župni zbor Svih svetih iz Sesveta otpjevao je Isus ih pozvao; bend Mir iz Županje s pjesmom Evo ti Sina; skupina sestara Kćeri Božje ljubavi i to iz Slovačke s pjesmom Kralovna nebies – Kraljice neba; iz Engleske s pjesmom God is faithful - Bog je vjeran; iz Poljske s pjesmom Wszystko – Sve; iz Albanije s pjesmom O ate na bashko me shpirtin tend  – O, Oče sjedini nas sa svojim Duhom; časne sestre iz Hrvatske pjesmom Moj Isus uz znakovlje gluhonijemih te sestre iz Zagreba s pjesmom Svima nam bile zagovor.

Uz navedene nastupili su i VIS Zvijezda mora iz Zadra s pjesmom Sestre blažene; skupina Otkrivenje iz Zagreba s pjesmom Kćeri Božje ljubavi; mješovita klapa Signum iz Čapljine s pjesmom Kćeri ljubavi Tvoje, te VIS Plamen ljubavi iz Studenaca s pjesmom Zastidje se rijeka Drina. Tekst za ovu pjesmu koju je napisao mons. Anto Orlovac oduševio je nazočne. Posebno je bila impresivna i pjesma Moj Isus koja je izvedena uz znakovlje gluhonijemih.

Koncelebriralo tridesetak nad/biskupa i 450 svećenika

Na početku sv. misnog slavlja pozdrav predslavitelju kardinalu Amatu i svim nazočnima uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kard. Puljić. Između ostalih pozdravio je nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, nuncija u BiH i u Crnoj Gori nadbiskupa Alessandra D'Errica, nadbiskupa nuncija iz Hrvatske Roberta Maria Cassarija, biskupe BK BiH, nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog Marina Srakića i nadbiskupa barskog Zefa Gashija te sve nadbiskupe i biskupe iz Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Mađarske, Makedonije i Albanije kao i ostale biskupske delegate.

Vrhbosanski nadbiskup je poseban pozdrav uputio biskupima zajednica iz kojih dolaze Drinske mučenice: mons. Andreju Glavanu iz Novog Mesta, mons. Antunu Škvorčeviću iz Požege i mons. Vjekoslavu Huzjaku iz Bjelovara te predstavnicima Bečke nadbiskupije. Pozdravio je i oko 450 svećenika suslavitelja kao i oko 700 časnih sestara među kojima najveći broj redovnica Kćeri Božje ljubavi.

Kardinal je potom zahvalio i svim hodočasnicima koji su došli u Sarajevo te onima koji su udomili hodočasnike i medijima koji su omogućili širenje istine o Drinskim mučenicama.

Napomenimo da su gledatelji BHT-a mogli pratiti izravni prijenos sv. mise preko malih ekrana.   

Životni put sestara mučenica

Nakon pozdrava kardinal Puljić i postulator kauze preč. mr. Marko Tomić zamolili su kardinala Amata da, prema odobrenju i nalogu Svetoga Oca, među blaženice ubroji pet službenica Božjih iz Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi.

Potom je nadbiskup vrhbosanski ukratko prikazao život pet sestara, rodom iz današnje Hrvatske, Slovenije i Austrije, koje su se ratne 1941. našle zajedno u samostanu na Palama, nedaleko od Sarajeva nesebično i požrtvovno služeći ljudima raznih vjera i nacija. Podsjetio je kako su 11. prosinca 1941. četnici odveli sestre s Pala do Goražda s tim da je 76-godišnja s. Berchmana ostavljena i kasnije ubijena u Sjetlini.

Kazao je da su ostale četiri sestre odvedene u Goražde i smještene u vojarnu uz rijeku Drinu odakle su, braneći svoje zavjete čistoće, iskočile kroz prozor nakon čega su izbodene i bačene u rijeku Drinu. Spomenuo je da je postupak za njihovo proglašenje blaženima otvoren u središtu Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 4. prosinca 1999. te da je u siječnju 2011. papa Benedikt XVI. ovlastio Zbor za proglašenje svetih u Rimu da proglasi dekret o mučeništvu službenica Božjih Drinskih mučenica, čime je odobrio i odredio njihovo proglašenje blaženima 24. rujna 2011. u Sarajevu.

Svečano proglašenje blaženih i otkrivanje slike

Potom je kardinal Amato pročitao odobrenje za čašćenje Drinskih mučenica kao blaženica: „Sveti Otac Benedikt XI., udovoljavajući želji vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića te brojne druge braće u biskupstvu, sestara Kćeri Božje ljubavi i mnogih vjernika, nakon što je razmotrio mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Njegovom apostolskom vlašću dopustio je da se pet službenica Božjih iz Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi u narodu poznatih pod zajedničkim imenom Drinske mučenice: s. Mariju Julu Ivanišević, s. Mariju Berchmanu Leidenix, s. Mariju Krizinu Bojanc, s. Mariju Antoniju Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banja od sada naziva blaženicama i da se svake godine na dan njihova rođenja za Nebo, petnaestoga prosinca, može slaviti njihov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Nakon svečanoga proglašenja blaženima s. M. Ozana Krajačić, vicepostulatorica postupka beatifikacije, otkrila je sliku Drinskih mučenica koju je naslikao akademski slikar Ante Mamuša, a zatim je uslijedio gromoglasni pljesak nazočnih vjernika.

Potom su pred sliku mučenica s. Ivanka Mihaljević, predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH i s. Ana Marija Kustura, predsjednica Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica, kao dar prinijele dva svijećnjaka; s. M. Davorka Šarić donijela je vodu iz rijeke Drine koja simbolizira grobove pet sestara; kopije dokumenata preostalih nakon Drinskih mučenica prinijele su s. M. Slavica Buljan, FDC, s. M. Elvira Tadić, FDC, provincijalna glavarica, s. M. William iz Sjeverne Amerike, S. M. Benwenuta Kaczcha iz Poljske i s. M. Nivalda Montenegro iz Brazila. Sestre Kćeri Božje ljubavi iz Albanije donijele su pepeo sa zgarišta spaljenog Samostana na Palama, a vrhovna glavarica Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Lucyna Mroczek ciborij nađen na ruševinama spaljenog paljanskog sestarskog samostana.

Nakon završetka svečanog proglašenja blaženim vrhbosanski nadbiskup i preč. Tomić pristupili su Papinom izaslaniku i zahvalili mu za nove blaženice te izmijenili znak mira.

Nepobjedivo duhovno oružje - vjera i ljubav

U prigodnoj propovijedi kardinal Amato je rekao da je mučeništvo sestara družbe Kćeri Božje Ljubavi tragična, ali slavna stranica Katoličke crkve u plemenitom narodu Bosne i Hercegovine.

„Njihova pobjeda ima značenje mučenika prvih stoljeća, kada su poganski idoli zahtijevali nevine žrtve za nastavak njihovog prolaznog i nesigurnog postojanja“, rekao je kard. Amato. Podsjetio je da samostan katoličkih redovnica Marijin Dom na Palama bio poznat po njihovim djelima ljubavi prema svima, djeci i potrebitima svih jezika i vjera, katolicima, pravoslavnima, muslimanima te da je s. Jula bila Hrvatica, s. Berchmana Austrijanka, s. Krizina i s. Antonija Slovenke, a s. Bernardeta Mađarica što simbolizira univerzalnost Crkve.

„I osim toga što su pripadale različitim narodnostima i tradicijama bile su udružene svojim redovničkim pozivom u ljubavi prema siromašnima i potrebnima, živeći kao žive slike Krista Otkupitelja, svog Gospodina i Učitelja. Danas Crkva veliča ove svoje kćeri, istinske Kćeri Božje ljubavi, koje su svojom mukom pokazale da su ljubav i praštanje puno jači od mržnje i okrutnosti. Kalvarija njihove patnje postala je Tabor njihove slavne preobrazbe“, kazao je kardinal Amato naglasivši da Crkva pozna i veliča svoje neustrašive sinove i kćeri te zaključio da je „svijet mučenika“ poziv „da se trgnemo iz letargije i reagiramo onim nepobjedivim duhovnim oružjem, koje je vjera i ljubav“.

Prinos darova vjernika

Nakon propovijedi molitvu vjernika molile su sestre na raznim jezicima i iz različitih zemalja: Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske; Engleske, Južnog Brazila i Poljske.

Potom je uslijedio prinos darova vjernika: hostije u čestičnjaku koje su za sv. misno slavlje pripremile i darovale sestre klarise iz Brestovskog u Središnjoj Bosni prinijela je gđa Dinka Parlov, štovateljica Drinskih mučenica iz župe Granešina u Zagrebačkoj nadbiskupiji; kalež, koji je dar župe Staro Petrovo Selo u Požeškoj biskupiji, prinijeli su gosp. Tomislav Ivanšević, vjeroučitelj i gđica Lucija Akmačić, studentica iz Godinjaka rodnog mjesta s. M. Jule Ivanišević; vino i vodu prinijeli su sestra iz Slovačke i djevojka iz Češke; monstrancu, dar sestara Služavki Malog Isusa, prinijela je s. Hinka Rogalo.

Beatifikacija je milosni znak mjesnoj Crkvi

Na kraju euharistijskog slavlja vrhovna glavarica Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi s. Lucyna Mroczek uputila je riječi zahvale: „Beatifikacija naših sestara Mučenica milosni je dar ne samo našoj Družbi i ovoj mjesnoj Crkvi nego cijeloj Crkvi. Karizmu naše Družbe - ljubav nevidljivoga Boga činiti vidljivom svim ljudima - koju nam je u svetu baštinu ostavila naša Utemeljiteljica, službenica Božja Majka Franziska Lechner, svaka je od njih ostvarivala, daleko od doma i domovine, konkretnim djelima ljubavi prema svima potrebitima, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Zato su primjer vjernosti redovničkome posvećenju i karizmi, odanosti Crkvi, nesebičnoga i samoprijegornoga služenja dobrobiti bližnjega.“

Nakon molitve Anđeo Gospodnji, koju je predvodio nadbiskup vrhbosanski, završena je sv. misa kojom je mjesna Crkva dobila pet blaženica.

Euharistijsko slavlje svojim pjevanjem je uzveličao mješoviti zbor sastavljen od 1.200 pjevača iz brojnih župnih zborova pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića

U crkvi Kraljice sv. krunice postavljena slika Drinskih mučenica

Istoga dana večernjim u samostanskoj crkvi Kraljice sv. krunice upriličeno je moljenje Večernje tijekom koje je postavljena slika na oltar za nove blaženice.

Večernjoj je predsjedao pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar uz sudjelovanje kardinala Puljića, nadbiskupa Petra Rajiča, predsjednika Biskupske konferencije BiH mons. dr. Franje Komarice, mons. Nikole Kekića, biskupa križevačkog i većeg broja svećenika. Večernju su molile te na različitim jezicima pjevale i brojne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su za došle iz raznih država s tri kontinenta kako bi bile dionice povijesnog događaja proglašenja blaženima svojih prvih blaženica i molile njihov zagovor.

Bdijenje uoči beatifikacije Drinskih mučenica

U sklopu programa za proglašenje blaženima Drinskih mučenica održano je 23. rujna u crkvi Kraljice sv. krunice duhovno-molitveno bdijenje koje su u ime Družbe Kćeri Božje ljubavi pripremile s. Pia Herman i s. Antonela Rašić u suradnji s vlč. Šimom Maršićem, povjerenikom za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije i ravnateljem Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. Četverosatni program bdijenja koji je započeo u 20 h bio je podijeljen u dva dijela, a nazočio mu je veliki broj hodočasnika iz različitih zemalja.

Prvi dio programa započeo je obraćanjem vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića, nakon kojega je pozdravne riječi uputio  i  kardinal Amato.

„Počašćen sam jer vas mogu pozdraviti ovom prigodom. Iako nove blaženice dolaze iz više država ovo je velik događaj, posebno za mjesnu, vrhbosansku Crkvu. Kada sam predao sve službene dopise kardinalima u Rimu, koji su pratili ovu kauzu, svi su ostali duboko dirnuti jer su sestre bile spremne položiti vlastiti život za Krista. To je poruka koja je vrlo važna“, naglasio je izaslanik Svetog Oca u svom jezgrovitom obraćanju te je ujedno obećao detaljnije izlaganje tijekom homilije na sam dan beatifikacije.

Volonteri iz Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. pripremili su scenski prikaz života i smrti Drinskih mučenica koji je, unatoč tome što je bio bez teksta, bio vrlo dojmljiv i razumljiv svima, što je i bio cilj mladih izvođača.

Ona koja se od ostalih posebno izdvojila bila je poruka koja je naglašavala da su ih sve ujedinile prve skore blaženice iz Družbe Kćeri Božje ljubavi i ujedno prve blaženice čije se djelovanje i smrt vežu za BiH, a koje su bile podrijetlom iz različitih zemalja.

„Pet sestara udružuje pet država: Austriju, Sloveniju, Mađarsku, Hrvatsku i BiH. Tu smo iz različitih država, a ujedinjeni smo u molitvi“, istaknuto je, između ostaloga, u programu bdijenja koji su pjesmom animirali mladi iz benda Emaus i koji je bio protkan molitvom krunice te spontanim i osobnim molitva hodočasnika.

Nakon što je u suvremenom životu istaknuto nadahnuće Drinskih mučenica u borbi za ideale, vjeru u Boga i vjernost pozivu uslijedio je kratki predah.

Drugi dio bdijenja sastojao se u čašćenju Presvetog oltarskog sakramenta i čitanju kratkih citata iz Novoga zavjeta te molitvenih tišina za osobne nakane koje su povremeno bile prekidane pjesmom.

Hodočasnici su uz zahvalu za sudjelovanje, strpljivost, molitvu i pjesmu ispraćeni iz crkve Kraljice sv. krunice uz želju da nakon beatifikacije i proglašenja te iste crkve svetištem Drinskih mučenica ona postane njihovim stalnim utočištem.

Sv. misa zahvalnica za beatifikaciju Drinskih mučenica

Jutro nakon beatifikacije Drinskih mučenica, 25. rujna, u crkvi Kraljice svete krunice na Banjskom Brijegu, održano je zahvalno svečano misno slavlje za spomenuti događaj. Sv. misu je predslavio vrhbosanski nadbiskup i metropolit Vinko kardinal Puljić.

U koncelebraciji su bili (nad)biskupi: mons. Alessandro D’Errico, mons. Petar Rajič, mons. Franjo Komarica, mons. Pero Sudar, mons. Tomo Vukšić, mons. Nikola Kekić te provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran i još 30-ak svećenika. Svečano euharistijsko slavlje uveličale su sestre Kćeri Božje ljubavi iz različitih zemalja, sestre drugih redova, ali i veliki broj vjernika.

U pozdravnom govoru kardinal Puljić je podsjetio da se tom misom ne slavi samo proglašenje blaženica već i 100 godina posvete crkve Kraljice svete krunice. U prigodnoj propovijedi je napomenuo i da se upravo te nedjelje obilježava 25. Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija.

Pohvalio je sve medijske izvještaje s beatifikacije koji su bili zaista dostojanstveni i preneseni u pravom svjetlu, onako kako zapravo blaženice to i zaslužuju.

„To je unijelo jedan pozitivni trenutak u javnosti, zato je ovaj događaj, kao što bi majka Terezija rekla: 'Nešto lijepo za Boga.' Dogodilo se nešto lijepo u gradu Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Eho koji je došao s terena pokazuje koliko je važna bila uloga sredstava za priopćavanje“, kazao je kardinal zaželjevši da taj Dan sredstava društvenih komunikacija služi istini i pomaže čovjeku da bude upoznat s činjenicama, ali da ne bude zatrovan.

Podsjetivši na žrtvu koju su podnijele mučenice s Drine, ove hrabre žene, vrhbosanski nadbiskup je ustvrdio da će današnje društvo, koliko god teško bilo, biti obnovljeno samo uz pomoć žena, hrabrih majki, ali i redovnica koje su spremne žrtvovati se za vrijednosti, kao što su to učinile i Drinske mučenice koje su imale neizrecivu ljubav prema Bogu, vjernosti i ljubav prema dostojanstvu žene i redovnice. Pred takvom ljubavi promijenit će se društvo na bolje.

Kardinal je istaknuo i važnost stogodišnje crkve na Banjskom Brijegu za koju je svih pet novih blaženica bilo na određeni način vezano, te u kojoj će vjernici moći častiti te mučenice. Kazao je i da je snaga Crkve izgrađivati zajedništvo, stavljati Boga u prvi plan te tražiti i izvršavati Božju volju.

„Tada idemo stopama ovih blaženica, stopama biti Bogu vjeran. Ovo današnje zahvaljivanje neka nas ispuni da nam duša bude puna te vjere, konstantnog praštanja, puna hrabrosti praštati, duša koja pomoć sebi nosi da će ovaj svijet mijenjati jer smo u sebi promjenu doživjeli“, kazao je Vrhbosanski nadbiskup zaključivši propovijed.

Na kraju mise provincijalna glavarica Provincije Božje Providnosti Kćeri Božje ljubavi s. M. Elvira Tadić zahvalila je kardinalu Puljiću te svim ostalim koncelebrantima, Vrhbosanskoj nadbiskupiji i cjelokupnoj Crkvi u Hrvata, svim organizatorima i sudionicima beatifikacije. Izrazila je zahvalnost i svima onima koji su radili na postupku beatifikacije, a naročito don Anti Bakoviću i njegovoj obitelji na njihovom doprinosu očuvanja i širenja štovanja Drinskih mučenica. 

Nakon misnog slavlja upriličen je kulturno-zabavni program na kojem je predstavljena audio-vizualna prezentacija o povijesti crkve na Banjskom Brijegu. U zabavnom dijelu programa sudjelovali su učenici Katoličkog školskog centra Sveti Josip koji su nastupali pjesmom, plesom, ali i baletnim performansom dviju učenica o smrti Drinskih mučenica. Svojim pjevanjem događaj je uveličao i zbor sestara Kćeri Božje ljubavi. 

Nakon programa upriličen je domjenak u prostorijama KŠC-a.

Istog dana u Goraždu ispred Osnovne škole Husein ef. Đozo otkriveno je spomen-obilježje mjesta stradanja Drinskih mučenica. Svečanom činu nazočio je kardinal Puljić uz veliki broj časnih sestara Kćeri Božje ljubavi.    

Poštanska marka posvećena Drinskim mučenicama

Načelnik sektora za marketing i odnose s javnošću Hrvatske pošte Mostar Josip Bulić i djelatnica Željka Šaravanja predali su, 23. rujna, u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu prigodnu poštansku marku, žig i omotnicu koji su izdani u povodu beatifikacije Drinskih mučenica. Marku nominalne vrijednosti 0,70 KM, za koju je likovno rješenje izradio akademski slikar Anto Mamuša, primili su nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kard. Puljić, vrhovna glavarica Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi s. Lucyna Mroczek iz Rima i provincijalna glavarica iz Zagreba s. Elvira Tadić. Predaji marke nazočili su i postulator kauze vlč. mr. Marko Tomić te savjetnica vrhovne glavarice s. Bernarda Horvat.

Kardinal Puljić je izrazio zahvalnost Hrvatskoj pošti Mostar što su izdanjem prigodne marke prepoznali da beatifikacija Drinskih mučenica ima osobitu važnost ne samo za Vrhbosansku nadbiskupiju i Družbu Kćeri Božje ljubavi nego i za Crkvu i u BiH i u hrvatskom, slovenskom i mađarskom narodu, ali i za brojne građane Bosne i Hercegovine i druge ljude dobre volje.

Mauthausen – mirno austrijsko selo pored kojeg se nalazio logor smrti

Idejnom strukturom i fenomenologijom totalitarističkih ideologija koje su zahvatile čovječanstvo u XX. stoljeću bavi se veliki broj filozofa, politologa, sociologa, teologa i povjesničara. Sami površinski pregled njihovih stajališta pokazuje da je malo pitanja u vezi s kojima postoji opća suglasnost. O industrijaliziranom masovnom ubojstvu koje su počinili nacisti uvijek se mogu voditi duge rasprave i polemike, međutim jedna je stvar teoretizirati i statistički promatrati brojke i slike zločina, a potpuno druga biti na mjestu zločina gdje je planski pogubljeno više od 100.000 ljudi.

 

Za vrijeme našeg boravka u Austriji, kako nam čitav odmor ne bi protekao u bezbrižnom turističkom razgledanju gradova i sela, odlučili smo dio vremena odvojiti za organizirani posjet najpoznatijem koncentracijskom logoru na teritoriji te srednjoeuropske države-  Mauthausenu.

Tisućljetno selo čije ime stvara jezu

Povijest nam govori da je ovaj koncentracijski kamp bio i najveći nacistički logor za vrijeme Drugog svjetskog rata na području današnje Austrije. Nalazio se pored prelijepog srednjovjekovnog sela Mauthausena, 15 km istočno od Linza. Danas to selo ima oko 4.000 stanovnika i nosi teški biljeg iz prošlosti. Čak i za vrijeme Prvog svjetskog rata u njegovoj blizini je bio logor za vojne zarobljenike.

Logor pored Mauthausena je postojao od 8. kolovoza 1938. do oslobađanja, kojeg su izvršile američke postrojbe 11. oklopne divizije, 5. svibnja 1945.  

U skoro cjelodnevnom posjetu ostacima ovog koncentracijskog kampa došli smo nakon brzinskog obilaska grada Linza. Ulazak u logor je besplatan ako se dolazi organizirano, a naš vodič je bio izrazito elokventan i raspoložen mladi profesor povijesti, rođeni Austrijanac koji se nije ustručavao odgovarati i na najosjetljivija pitanja iz povijesti. Našu skupinu su doslovce činili ljudi iz cijelog svijeta, od  Kolumbijaca do Mongola.

Oblačan i tmuran dan samo je pospješio tugu koju smo svi očekivali znajući kamo smo se zaputili. Mnogi su se kasnije i razočarali što nisu ostali u Linzu. Povijesne lekcije izgledaju daleke i drugačije, nekako blaže, kad se uče iz knjiga.

Nogomet je bio popularan među stražarima u logoru

Prema ustaljenoj praksi izlaganje o logoru se započinje pored nogometnog igrališta koje je nekoć služilo za zabavu čuvarima, vojnicima i ostalom logorskom osoblju. Utakmice su se odigravale stotinjak metara od zida koji je okruživao logoraše. Vjerojatno su logoraši mogli ponekad iz daljine vidjeti bezbrižne čuvare kako u dokolici igraju nogomet. Nikada nećemo saznati što su tada osjećali.

Danas su od igrališta ostale samo konture tribina, a barake vojnika i čuvara koje su se nalazile tik do stadiona uništene su nakon oslobađanja kako bi se ispod njih zakopali ubijeni da se ne bi širile bolesti.

Odmah na početku smo bili zaprepašteni, iako još nismo ni kročili u logor. Vojnici i čuvari na stadionu imali su svoju vrstu koja je nedjeljom regularno sudjelovala u nižoj nogometnoj ligi Austrije dok su se za to vrijeme nekoliko desetina metara u barakama nad bolesnim odvijali opskurni medicinski eksperimenti. Svi bolesni, povrijeđeni i slabi logoraši su bili predodređeni za monstruozne eksperimente, jer nisu bili od koristi.

Komentirajući srušene barake i uništeno nogometno igralište vodič je naglasio da se u prvim godinama poslije rata uopće nije planski znalo što će biti s logorom. S obzirom da je čitav kompleks oslobodila američka vojska, povijesni ostaci logora su dijelili sudbinu samovolje bahatih Amerikanaca. Budući da nitko nije razmišljao o sjećanjima na stravične zločine i upozorenju za buduće generacije dio po dio logora je uklanjan prema dnevnim potrebama. Mjesni austrijski političari su početkom 1950-ih željeli što prije ukloniti ostatke logora kako bi pokušali izbrisati tu neizbrisivu mrlju na savjesti.

Tek kada su se, nakon nekoliko godina, preživjeli logoraši usudili vratiti na mjesto stravičnog zločina, došlo se na ideju o konzervaciji preostalog dijela logora.

Dijelovi logora više ne postoje

Nažalost, šteta je već učinjena. Veliki dio baraka koje nisu srušene istrunuo je, a dijelovi logora i kamenoloma su iskorišteni za gradnju okolnih kuća ili su jednostavno nestali.

Slušajući predavanja vodiča dolazili smo do šokantnih podataka: logor, iako državni, zapravo je osnovala privatna tvrtka s ciljem ostvarenja profita na obradi kamena.

Taj kamen, natopljen krvlju prisilnih radnika, i danas krasi neke građevine i mostove koje su preživjele savezničko bombardiranje Austrije.

Prvi logoraši su bili politički zatvorenici – neprijatelji nacista iz vremena prije anschlusa, dakle političari i obični Austrijanci koji su otvoreno kritizirali Nacionalsocijalističku stranku. Nakon njih su u logor počeli dopremati: homoseksualce, Rome, Židove, vojne zarobljenike s Istoka, Slavene, španjolske revolucionare, britanske vojnike... Zna se za slučajeve da su ljudi pukim nesretnim slučajem završili u logoru i više se nikada nisu iz njega mogli izvući. Jednostavno su bili u krivo vrijeme na krivom mjestu kada su se formirale kolone za odlazak na prinudni rad.

Kasnije smo na internetskoj stranici logora Mauthausen gledali iskustva preživjelih, a jedan od njih je rekao da nikada nije saznao zašto je bio u logoru, a drugi preživjeli kaže da po dolasku u logor nije ni znao pojam riječi „politika“.

Svoj daljnji obilazak prostora oko logora nastavljamo slušajući predavanja o spomenicima pojedinih zemalja koje su odlučile poslije završetka rata podsjetiti na svoje ubijene državljane. Jedan od veličanstvenijih memorijalnih zdanja je izraelski spomenik ubijenim Židovima, dok je najmlađi spomenik podsjetnik na stradale Rome. 

Na ovom lokalitetu između desetak drugih nalazi se i jugoslavenski spomenik, podsjetnik na ovdje stradale pripadnike narodâ iz bivše Jugoslavije. Veliku pozornost je izazvao i spomenik ubijenoj djeci načinjen kao ljuljačka i  tobogan koji se pretvara u zimske saonice.

Stepenice smrti pored kamenoloma

Nakon memorijalnog dijela krenuli smo ka kamenolomu i Stepenicama smrti. Riječ je o 186 stepenica, zajedno visokih 31 metar, koje su vodile iz kamenoloma prema logoru. Logoraši su iz kamenoloma morali iznositi granitne ploče, a na tim stepenicama je, kroz nesretne slučajeve i ubojstva nastradalo tisuće logoraša. Čuvari su se zabavljali time da bi logoraše, koji bi u koloni nosili granit, obarali na zemlju, tako da bi padom jedan logoraš oborio drugoga, te bi se njih nekoliko kotrljalo zajedno s kamenjem koji su nosili. Za dobro osmišljeno ubojstvo čuvari bi dobili nagradu – slobodan dan, a za onesposobljene radnike su slijedili medicinski eksperimenti i sigurna smrt.

Pored Stepenica smrti, na rubu kamenoloma nalazila se 50 metara visoka gotovo okomita stijena. Čuvari logora bacali su logoraše s vrha koji bi, ili pali u vodu i utopili se, ili bi se razbili o stijene.

Skupina Židova iz Nizozemske, dovedena na ljeto 1942. bačena je u provaliju prilikom posjete Heinricha Himmlera, koji je spomenuto mjesto cinično nazvao Zid padobranaca.

Stepenice smrti i danas zbog svoje konfiguracije predstavljaju tešku prepreku i bez ogromnog tereta kojeg su inače logoraši morali nositi. Napravljene su neravno kako bi se logoraši povrijedili dok bi radili jer je to značilo smrt – logoraš koji ne može raditi uopće nije potreban. Zabilježeni su podaci o tome kako su najjači logoraši iznijeli i kamenje od 50 kilograma uz Stepenice smrti. Svakodnevica u logoru imala je za cilj uništavanje volje logoraša, s mučenjima, prinudnim i besmislenim radom koji bi ubijao logorašima svaki smisao za normalan život. 

Dok smo bili u obilasku logora mnogima i u modernim tenisicama bio je problem sići i popeti se uz stepenice, a od vodiča smo čuli da su neuhranjeni logoraši imali drvenu ili drugu neodgovarajuću obuću dok su nosili teret. Zaista je pravo čudo kako su onda neki među njima mogli mjesecima i godinama obavljati ove besmislene zadatke i ostati živi.

U dolini kamenoloma danas se i dalje nalazi jezero u kojemu su se utapali logoraši, međutim, kamen se više ne izvlači tako da je zelenilo osvojilo veliki dio ovog dijela logora. Trava i raslinje su prekrili mjesto zločina, ali okomita stijena s koje su bacani logoraši i dalje stoji i pokazuje svoju zastrašujuću visinu.

Nakon kamenoloma i kratkog odmora za „presabiranje“ misli uputili smo se unutar zidina logora slušajući predavanja našeg vodiča.

Logoraši su zidom i električnom energijom odvojeni od svijeta

Do 1945. u Mauthausen i njegove sporedne logore deportirano je oko 200.000 osoba. Među njima je bilo ljudi iz više od 30 različitih nacionalnosti. U logoru su također bili zatvoreni mladi i djeca. Posljednji logoraški broj bio je 139.317, s on je izdat početkom svibnja 1945. Treba napomenuti kako sovjetski vojni zarobljenici nisu brojani u logoraše, zato je konačna brojka logoraša veća. Kako nam je rekao vodič, najmanju mogućnost za preživljavanje u ovom logoru su imali Židovi, Romi i zarobljenici s istočnog bojišta.

Nakon dolaska prvih logoraša njihov je zadatak bio izgradnja polazne četiri barake, ali i rad u kamenolomu. Nedugo nakon toga, logor je imao 14 baraka i najveći dio logoraša radio je za vojnu industriju, pogotovo nakon bitke u Staljingradu. Uvidjevši da se ratna sreća okreće, malo su se popravili odnosi prema logorašima i to samo iz razloga potrebe za radnom snagom. Ubijanja su, međutim, i dalje nastavljena.

Ukupna površina logora s trgom za smotru bila je 25.000 m², logor za bolesne je imao oko 15.000 m², a šatorski logor 16.000 m².

Normalne barake bile su veličine 52m x 8 m, a podijeljene na dva dijela. Svaki se dio sastojao od dvije sobe, prostora za boravak i spavaonica. Većina logoraša nije se smjela zadržavati u prostorijama za boravak koje su služile kao spavaonice za upravitelje baraka. Glavni logor bio je ograđen zidom visokim 2.5 metra u dužini od oko 1.700 m. Na vrhu je bila montirana žica u kojoj je bila električna energija visokog napona. Logor za bolesne bio je ograđen dvostrukom bodljikavom žicom, priključenom na električnu energiju visokog napona.

Čuvari, pripadnici SS-a imali su neograničene ideje u ponižavanju i mučenju logoraša. Logoraši su, primjerice, morali satima mirno stajati, ili u noći 10-20 puta skakati kroz prozor, valjati se u blatu i nakon toga prati odijela i tome slično...

Zaboravite svoje ime, vi koji ulazite ovdje

Nije bila rijetkost da logoraši pokušaju pobjeći, međutim stravična je bila činjenica kako su u njihovom hvatanju sudjelovali i obični farmeri koji žive oko logora. Austrijanci jednostavno nisu znali, ili nisu htjeli znati da su se tu događali zločini. Mnogi su mislili da su u logoru: kriminalci, ubojice, ratni zločinci s istoka, ljudi prema svojim zaslugama, zato su sudjelovali u lovu na odbjegle. Nepoznavanje mjesnog jezika i brojne prepreke unutar granica Austrije sprečavale su logoraše da prežive vani. Mnogi su vraćeni, ako bi preživjeli lov, u logor i ubijeni radi upozorenja drugima. Zaista je bilo stravično gledati mirne zelene predjele oko logora i oranice koje kriju sjećanje na patnje tisuća ljudi.

U dijelu između očuvanih baraka slušali smo o proceduri koju su prolazili dopremljeni zatočenici. Iako su već do dolaska u logor prošli mnoge torture tu ih je čekalo dodatno poniženje. Dobivali bi broj koji je ubuduće postajao njihovo ime. Prijašnje ime i prezime više nije postojalo. Sve njihove dragocjenosti i odjeća bili su otimani. Oni koji su imali zlatne zube i umjetničke tetovaže na tijelu – popisani su .

Nakon dezinfekcije i šišanja mnogi su morali stajati na suncu ili snijegu čekajući daljnja naređenja. Neki su umirali prilikom dolaska u logor od prebijanja ili hladnoće koja je zimi znala biti i do -25° C.

Iako je većina iz naše „međunarodne“ skupine znala za strahote koje su se odvijale u logorima mnogima je sama priča o industriji zločina bila dostatna za suze i odustajanje od obilaska. Na većinu pitanja koja je postavljao vodič, odgovore je znala samo naša „delegacija“. Jesmo li samo manje stidljivi za pričanje pred više ljudi na engleskom ili smo toliko opterećeni poviješću?... Nakon nekoliko kraćih pauza nastavljali smo dalje, ali dosta ljudi je odlučilo napustiti obilazak logora i vratiti se u autobus jer je najgore tek dolazilo. U logor su došle dvije velike skupine turista istovremeno, međutim zbog odustajanja spojile su se u jednu.

Svoj daljnji put nastavili smo kroz sačuvane barake u kojima su cjelodnevne audio-video projekcije objašnjavale svakodnevni život logoraša. Lavež istreniranih pasa koji napadaju nemoćne logoraše i njihovi krici zauvijek se urežu u sjećanja. U sklopu baraka se nalaze i brojne informacije o logoru koje su posjetitelji mogli čitati; tu su i makete logora, svjedočanstva preživjelih i razni artefakti iz tog razdoblja.

Plinske komore i krematorij

Nakon obilaska sačuvanih baraka krenuli smo u najstrašniji dio logora, ono što danas zovemo industrijom smrti. U doba dok je logor bio u funkciji postojanje plinskih komora i krematorija se krilo od logoraša. Svi su mislili da idu na obično tuširanje, međutim njihova sudbina je već bila zapečaćena i zvala se Ciklon B. U preuređenim dvoranama za tuširanje umjesto vode izlazio je smrtonosni plin koji bi ubijao logoraše čija su tijela čuvana u velikim hladnjačama. 

U ovom dijelu logora se među posjetiteljima osjetila velika tuga. Od velike skupine ostala je samo nekolicina koja može stati u sobu prosječne veličine.

Riječi više nisu bile potrebne. Bez objašnjenja vodiča prolazili smo kroz prostorije za koje smo znali kakva im je bila namjena. 

Prostorija u kojoj su se vadili zlatni zubi ugušenih logoraša i odvajala koža koja ima tetovažu i konačni počinak u pećima za spaljivanje bile su vrhunac čitavog posjeta logoru. Pokoji bljesak fotografskog aparata i tužna lica bilo je sve što se moglo vidjeti i čuti od ljudi. I to je bilo dovoljno. 

U prostoriji za spaljivanje ubijenih svuda po zidovima nalaze se imena logoraša, s fotografijama ili bez njih. Brojni europski jezici s posvetama novi su podsjetnik o širini zločina... Nakon svega je ostala samo tišina u kojoj je svatko ostao sam sa svojim mislima i kiša koja je napolju počela padati.

Kapelica – oaza duhovnog mira na mjestu strahota

Nakon što smo krenuli napustiti logor vidjeli smo u jednoj od baraka kapelicu. Vodič nam nije naglasio da je ovaj logor imao mjesto za molitvu. Na ulazu u nju uklesano u kamenu stoji da je blaženi papa Ivan Pavao II. posjetio logor 24. lipnja 1988. i molio u njoj za sve žrtve nacizma. Mala kapelica je duhovna oaza mira na mjestu na kojem je toliko zla počinjeno. 

Ukrašena je slikama sveca Katoličke crkve koji je također ubijen u logoru. Sv. Maksimilijan Kolbe, inače franjevac konventualac, deportiran je u logor Auschwitz.

Kapelica je bila posljednje mjesto u logoru koje smo obišli i u njoj se pomolili za ubijene.

Putujući u nazad u tišini autobusa nismo mogli ne pitati se zašto postoji zlo, logori, totalitarizam...

Nakon Drugog svjetskog rata svjetski su moćnici rekli nikad više, međutim to „nikad više“ se nažalost ponovilo toliko puta, u što smo se početkom devedesetih i sami uvjerili.

Zašto se zlo dogodilo i zašto se ponavlja?

Nedvojbeno je da totalitarizam i danas duboko utječe na um ljudi, a još uvijek se burno raspravlja o razlogu zbog kojeg su u ime „višeg interesa“ počinjene tako strašne okrutnosti. Od 1945. povjesničari, psiholozi pa i teolozi pokušavali su shvatiti i objasniti tu nezamislivo izopačenu pojavu kao što je bio nacizam. Dok su se znanstvenici uglavnom bavili bitnim gospodarskim, društvenim i povijesnim čimbenicima koji su oblikovali nacističku ideologiju, obični čovjek se pita kako se to zlo dogodilo i zašto.

U kasnijim suđenjima zločincima stvari su još više izlazile na vidjelo. Mnogi su mislili da čine ispravnu stvar za viši državni interes, drugi su samo „slušali naredbe“.

Zlo ovolikih razmjera se, dakle, može pojaviti prilikom pokušaja ostvarenja planiranih ideoloških i političkih programa. Za to se kao primjeri uzimaju politike nacizma i komunizma koje su imale utopijske ciljeve. Da bi se izgradilo društvo iz snova i sve ono što su idealisti zamislili, moraju se oni koji stoje kao prepreka tome (neprijatelji rase, neprijatelji nacije, neprijatelji radničke klase... ) istrijebiti, ukloniti s puta, uništiti...

Za razumijevanje svijeta današnjice pojam zla zauzima veoma važno mjesto. Živimo, radimo i izloženi smo zlu. Većina od nas zaboravlja zlo da bismo žestoko i brutalno bili podsjećani na njega ponovno. Spoznaja o zlu pobjeđuje samo u kratkim razdobljima da bi zlo bilo ponovo zaboravljeno.

Čineći zlo protiv čovjeka istovremeno se čini zlo protiv Boga. To se naročito odnosi na užase koje izvršava jedna skupina ljudi prema drugoj. Ovo planirano, organizirano, kolektivno zlo ima svoj vrhunac u genocidu: gasne komore u Auschwitzu, arhipelag gulaga, „polja smrti“ u Kambodži, „etničko čišćenje“ u BiH... Nažalost, ne manjka primjera ni danas.

Iako je logor Mauthausen djelovao tolike godine za vrijeme kojih su se počinili užasni zločini, dobro je ipak na kraju pobijedilo u svibnju 1945. kada su preživjeli logoraši oslobođeni, a ideologija koja je pobila tolike nedužne poražena. Na nama je ne zaboraviti i izvući pouku za budućnost.