Sarajevo - XV. Katehetski dan Vrhbosanske nadbiskupije

U zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, točnije u prepunoj dvorani Pavla VI., 31. kolovoza 2011. održan je XV. Katehetski dan Vrhbosanske nadbiskupije. Glavna tema ovogodišnjeg  susreta, koji je okupio većinu katehista i katehistica koji djeluju u školama na teritoriji Vrhbosanske nadbiskupije, bila je Zakonodavstvo o vjeronauku u školi.

Tom prigodom je za vrijeme sv. mise u crkvi sv. Ćirila i Metoda vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić podijelio 56 kanonskih poslanja za nastavnike i profesore vjeronauka u školama.

Kako i dolikuje, prema dosadašnjoj tradiciji, susret je započeo molitvom Trećeg časa koju je predmolio nadbiskup Puljić. Nakon zajedničke molitve pozdravni govor svim nazočnima uputio je mons. Petar Jukić, pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije. On je potom ukratko objasnio razlog za izbor ovogodišnje glavne teme Katehetskog dana.

„Drago mi je da je molitva na početku susreta također postala dio tradicije. Ovaj godišnji susret je izrazito važan za razmatranje problematike i razmjenu iskustava. Potrebno je poznavati zakonodavstvo, tumačenje zakona, kako bismo znali koja su naša prava te prava roditelja, djece, učenika, uopće vjernika“, istaknuo je, između ostaloga, pročelnik Jukić te dodao da se dobrim poznavanjem tog područja izbjegavaju mnogi konflikti i nejasnoće.

Naglasio je posebnost BiH i šarolikost zakonodavstva zbog postojanja različitih razina vlasti, što poznavanje zakona još više stavlja u prvi plan.

Vjeronauk je ostao ravnopravni predmet u Sarajevu

Nazočne je pozdravio i dr. Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Tom prigodom je istaknuo da se vremena mijenjaju, ali kršćanska zadaća ostaje ista: živjeti u svijetu i svojim životom svjedočiti kršćanstvo.

„Da je moguće životom svjedočiti pokazuje blagoslov koji je darovan mjesnoj Crkvi – pet novih mučenica. One su životom svjedočile svoje kršćanstvo, ljubile Boga, ljubile čovjeka, ljubile svoj redovnički poziv te su za to život svoj položile“, kazao je dekan Jurišić izrazivši želju da svim katehistima i katehisticama nova školska godina bude što uspješnija.

Skupu se obratio i preč. Marko Zubak, rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. On je zahvalio Katehetskom uredu za učinak u borbi za ravnopravnost vjeronauka u školama  Sarajevskog kantona. Preč. Zubak je podsjetio na molitvenu nakanu pape Benedikta XVI. koji potiče molitvu za vjeroučitelje i katehiste tijekom rujna. Ponovio je da se od katehete očekuje da bude ne samo profesor već odgojitelj i mnogo više.

Živimo u vremenu diktature relativizma

Nakon uvodnih govora prvo predavanje i to o Drinskim mučenicama održao je kardinal Puljić. Prigodnom prezentacijom potaknuo je na razmišljanje o važnosti postojanosti i vjernosti u vremenu relativizma, jasnoći stavova i dosljednosti u životu. Tijekom videoprojekcije nazočni su mogli vidjeti fotografije i ilustracije posljednjih dana života Drinskih mučenica te pročitati dramatična ratna pisma koja su one pisale svojoj rodbini iz ratom zahvaćene Bosne i okolice Pala, gdje im se nalazila sestarska kuća.

„U ovom vremenu hedonizma rijetko se govori o vrijednosti i dostojanstvu čistoće. U ovom vremenu potrošačkog mentaliteta rijetko se govori o slobodi srca i o siromaštvu. U ovom vremenu trke za moći rijetko se govori o poniznosti, a Bog se malenima objavljuje“, rekao je, između ostaloga, kardinal Puljić na kraju prezentacije nadajući se da će proglašenje Drinskih mučenica blaženim u ljudima probuditi vrjednovanje da ono za što su one umirale i danas živi.

Vjeronauk trebaju predavati vjeroučitelji s kanonskim nalogom

Drugo predavanje održao je vojni biskup mons. dr. Tomo Vukšić. On je predočio veoma iscrpne podatke, kako smo od njega i navikli, o temi Zakonski okvir o vjeronauku u školi.

U svome izlaganju pojasnio je pojedine članke raznih sporazuma koji su potpisani u BiH. „Član 16 Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine određuje da BiH, u svjetlu načela o slobodi vjere, priznaje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te, u sklopu školskoga plana i programa i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamči nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama te predškolskim ustanovama kao obveznoga školskoga predmeta za sve koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi i nastava svih obveznih školskih predmeta“, naglasio je mons. Vukšić.

Dodao je da u suradnji s mjerodavnim crkvenim vlastima škole trebaju roditeljima i punoljetnim učenicima pri upisu u novu školsku godinu omogućiti slobodni odabir katoličkog vjeronauka na način da njihova odluka ne bude povod bilo kakvome obliku diskriminacije. Pojasnio je da programe i sadržaje nastave katoličkoga vjeronauka, udžbenike i didaktičku građu treba pripraviti i odobriti Biskupska konferencija BiH. Također je rekao da je Temeljnim ugovorom predviđeno da će katolički vjeronauk predavati kvalificirani vjeroučitelji s kanonskim nalogom mjesnoga dijecezanskog biskupa koji ispunjavaju uvjete propisane važećim zakonima BiH za dotičnu vrstu škole, pridržavajući se svih prava i dužnosti koje iz toga proizlaze. Istaknuo je i pravo biskupa da opozove kanonski nalog koji je izdao.

Nakon predavanja uslijedila je kraća rasprava na kojoj su nazočni postavljali pitanja predavačima. Zanimljivo je bilo pitanje cijene postupka za proglašenje blaženim/svetim što je izazvalo veliku pozornost. Kardinal je tom prigodom istaknuo da većinu poslova na proglašenju svetim sudionici obavljaju volonterski, ali i da postoje neke stvari koje se moraju platiti kao što su: dvorana, ozvučenje i parking za hodočasnike.

Poslije pauze je Ivana Klačar, djelatnica Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., održala je kratku prezentaciju programa 72 sata bez kompromisa potičući nazočne da u školama u kojima djeluju uključe učenike u projekt.

Prvi dio susreta završen je razgovorima o aktualnim pitanjima i problemima nove školske godine 2011./2012. , a nazočni su imali prigodu postavljati pitanja.

Nije dovoljan sam sebi na njivi Gospodnjoj

Drugi dio godišnjeg susreta kateheta započeo je sv. misom u crkvi sv. Ćirila i Metoda koja se nalazi u sklopu zdanja Sjemeništa. Euharistijsko slavlje je predvodio kardinal Puljić uz koncelebraciju tridesetak svećenika.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup je pozvao sve vjeroučitelje da istinski budu otvoreni jedni prema drugima kako bi bili u stanju izvršiti svoje poslanje. Upozorio ih je da jedni druge trebaju te da nitko nije dovoljan sam sebi na njivi Gospodnjoj.

„I mi gradimo državu, i mi gradimo društvo, kao vjernici, kao Crkva. Zato imamo itekako i pravo i dužnost boriti se za ljudsko dostojanstvo, za ljudska prava, na poseban način, za slobodu savjesti i odgoj vjere. Zato tu moramo biti složni“, rekao je kardinal Puljić potaknuvši okupljene da, oslonjeni na Boga, budu hrabri navjestitelji nade kako se ljudi ne bi plašili života. Kardinal se posebno obratio katehetama napominjući da oni ne rade samo svoj posao jer je taj posao zapravo i Kristov posao.

Za vrijeme sv. mise nadbiskup je podijelio 56 kanonskih poslanja za iduću školsku godinu. Dopuštenje za predavanje vjeronauka ovom prigodom su dobili svećenici, časne sestre i laici. Neka od kanonskih poslanja su dodijeljena prvi put, neka na određeno te na neodređeno vrijeme.

Svim katehistima i katehisticama želimo mnogo uspjeha u radu i obilje Božjeg blagoslova.

Kroz netaknutu austrijsku prirodu do ljepote Salzburga – «njemačkog Rima»

Ljeto i godišnji odmori su izvrsna prigoda za oplemenjivanje osobnosti putovanjima. To je ono što u većini slučajeva ne možemo činiti tijekom godine zbog previše poslovnih, fakultetskih ili drugih obveza. Za većinu građana Bosne i Hercegovine godišnji odmor podrazumijeva odlazak na Jadran. Oni malo imućniji će zasigurno otići na neko egzotično mjesto. Mi smo za kompromis odlučili, s približno isto sredstava koje bismo potrošili na Jadranu, otići u kamp mladih koji se održavao pored austrijskog jezera Attersee nedaleko od Salzburga. Nešto novo u životu svakog čovjeka je dobrodošlo, pa tako i promjena mjesta na kojem će provesti odmor.

Iako, možda na prvi pogled, ideja o provođenju šest dana u šatoru pored jezera, bez struje i tople vode izgleda malo odbojno, ipak smo se brzo naviknuli. Nije nas ni pokolebala vijest koju smo dobili dok smo bili na putu za Austriju: prvi snijeg (krajem srpnja!) je pao na planinama. Austrijska policija je bila u akciji intenzivnog provjeravanja sigurnosti autobusa na svojim cestama stoga je naš prijevoznik bio „oglobljen“ za više tisuća eura kazni kad nas je zaustavila patrola. Kasnije su putnici morali skupljati po nekoliko eura za automehaničara kako bi promijenio dotrajalu gumu, što je bio uvjet policije kako bismo mogli nastaviti put. Nažalost, idemo iz Bosne na odmor u drugu zemlju, ali bosanske nedaće nas prate u stopu.

Pješačkih staza ima više nego što iznosi opseg Zemlje

Inače, Austrija je raj za sve one koji rado borave na svježem zraku. Ljubitelji pješačenja i planinarenja s različitim zahtjevima razveselit će podatak od 50.000 kilometara dobro označenih staza, što je zapravo za 10.000 kilometara više od opsega Zemlje. S obzirom na to da skoro dvije trećine cjelokupne površine Austrije zauzimaju Istočne Alpe, ne čudi što državna himna započinje riječima „Zemlja planina...“. Toj činjenici ide u prilog i podatak da mnogo izvrsnih alpinista i ekstremnih planinara poput, primjerice, Gerlinde Kaltenbrunner ili Petera Habelera dolaze upravo iz te zemlje. Planinski lanci nisu inspirirali samo alpiniste. Richard Strauss posvetio je svoju posljednju kompoziciju Alpske simfonije tom moćnom planinskom divu.

Ako ste se uplašili planina, ne brinite, osim visokoplaninskih izazova Austrija, prije svega, nudi ogromne površine prirode za „normalne šetače“. 

Krajolik varira od blagih brežuljaka, preko prostranih planinskih pašnjaka, pa sve do strmovitih planinskih divova, među njima skoro 1.000 vrhova koji imaju više od 3.000 m. Kuće i gazdinstva su savršeno uređeni bez i tragova neurednosti. Za vrijeme cjelokupnog puta vidjeli smo samo jednu kuću bez fasade i u šali smo govorili da tu žive Bosanci.

Staze za pješačenje i planinarenje su u tri različita stupnja težine. Svaki početnik može naći vrlo lako svoju „ligu za šetanje“.

Mnogi iz sarajevske ekspedicije plašili su se ideje da će se izgubiti u nepreglednim austrijskim šumama, međutim taj strah je na početku raspršen. Putovi kroz najgušće šume su itekako dobro označeni. Ako nema šljunka koji će spriječiti prljanje vaše obuće i biti smjerokaz, tu su savršeno dobre upute na pločama. Neće se izgubiti čak ni oni koji ne znaju nimalo njemačkog jezika.

Da se priroda najintenzivnije doživi prilikom hodanja, znanstveno je dokazano. Krajolik se prilikom planinarenja i pješačenja upoznaje puno detaljnije od pogleda s terase, žičare, hotelskog balkona, vožnje brdskim biciklom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom. Ne kaže se uzalud zato: Čovjek je zaista bio samo ondje gdje je išao pješice. 

Osim toga, planinarenje i pješačenje jačaju imunološki sustav i srce te se poboljšava krvotok, nešto što bi u šali rekli da je strano Hrvatima iz Bosne. Ipak, kafana i obilje teletine  naš su omiljeni sport.

Gibanjem u prirodi, osim zdravlja kojeg ojačava, čovjek ponovno pronalazi sebe. Duboka meditacija i razmišljanje o Stvoritelju nepreglednih šuma, gorja i svekolikog biljnog i životinjskog svijeta dolaze sami od sebe. Čovjek misli i sanja o svojoj veličini, međutim, kada se nađe pored i najobičnije planine, shvaća koliko je zapravo malen. Odvojenost od civilizacije, osim prikladnih cipela i odjeće, pune boce tekućine i zaštite od vremenskih neprilika (uz mobitel za svaki slučaj) izvrsna je prilika za analiziranje svog osobnog života, vjere te učinjenog i propuštenog.

Zemlja dubokih kršćanskih korijenja

Hodajući šumama razmišljali smo o tome kako uvijek slušamo o sekulariziranoj Europi koja srlja u moralnu propast. Ipak, austrijski krajolik često krije sređene filijalne crkvice, kapelice i mala groblja pored asfaltiranih cesta i sporednih puteljaka. Čini se da je čitava država prožeta duhom katoličanstva. Katolički duh živi, iako su ljudi tu možda više ravnodušni na religiju nego prije. Groblja, baš kao i crkvice, nisu zapuštena. Očito je da se o njima vodi planska briga.

Planinari se prekrste kada prođu pored kapelica, a poneko zastane i pomoli se. Tako smo vidjeli ruske turiste koji su se molili pored katoličke kapelice, zaista lijep ekumenski prizor.

Kada smo dolazili u Austriju napomenuli su nam da čak i polazne točke za planinarenje i pješačenje često «leže» tik do smještaja. Puteljci se jednostavno „pojavljuju“ na svakom koraku s uputama o visinama i razdaljinama koje se mogu doseći ako izaberemo baš taj smjer. Nema straha od zlonamjernih koji bi poremetili putokaze i usmjerili nas na pogrešan put, to je ovdje strano.

Prilikom otkrivanja prekrasne prirode, korak po korak, ostavljamo svakodnevicu iza sebe. Krenuti, otkriti i uživati, biti na putu iz jednog malog mjesta u drugo, ispunjava elementarne potrebe avanturističkog duha kojeg ima svaki čovjek. Svako selo krije neku posebnost. I najmanje kuće nude smještaj ili vinariju u podrumu. Česte su umjetničke kolonije i mjesne „fešte“. Potočići prolaze između kuća praveći buku na koju su mještani navikbuli, a osvijetljene crkve noću nude smjerokaz. Križevi se nalaze na kućama, a kroz prozore se vide i na unutarnjim zidovima domova. Hodajući od mjesta do mjesta shvaćamo da se planinarenje razvilo od nekadašnjeg običnog „skupljanja vrhova“ i „osvajanja visinskih metara“ do današnjeg odmora psihe uz šetnju, zdravlja, potrebe za izoliranošću i zelenilom te podizanjem raspoloženja. To je čista suprotnost pritisku za postizanjem što boljih rezultata na našim radnim mjestima ili fakultetskim klupama koje nam stvaraju vrlo štetni stres i frustracije koje opet izazivaju brojne bolesti.

Ljetno osvježenje: kupanje u jezeru ili rijeci

Austrijski krajolik prožet je mnogobrojnim potocima i rijekama koji se ubrajaju u najčišće u Europi. U većini njih može se kupati, naravno, ako su dovoljno veliki.

Samu salzburšku okolicu krasi oko 200 jezera. Ona se nalaze tik uz Njemačku granicu, u planinskim dolinama ili na visoravnima. Mnoge od njih sunce pretvara u sastajališta za sve one koji čeznu za kupanjem i vodenim sportovima. Odmah pored našeg kampa bilo je kupalište koje se nalazi na 20-ak kilometara dugačkom i četiri kilometra širokom jezeru Attersee. Zaista je nevjerojatan osjećaj kupati se u jezeru i gledati planine u daljini kako su pokrivene snijegom. Izrazito je čisto i u njemu obitava desetak vrsta riba. Zimi se rijetko zaledi, a zbog svojih povoljnih vjetrova povoljno je mjesto za sve one koji se bave jedriličarstvom. Austrijski simbolistički slikar Gustav Klimt (1862. – 1918.) znao je često doći na Attersee tijekom ljeta.

Nažalost, tek nakon dolaska u kamp saznali smo činjenicu da u ovom dijelu Austrije kiša pada veoma često. Zbog toga smo imali samo dva sunčana dana za kupanje.

Mozartov grad plijeni svojom ljepotom

Kako čitav odmor ne bismo proveli u „divljini“ iz kampa su organizirani izleti u obližnje gradove i gradiće te povijesna mjesta. Jedan od izleta autobusom je imao za cilj Salzburg. Grad je to koji se nalazi na rijeci Salzach, na sjeverozapadu Austrije, podno sjevernih padina Alpa i nedaleko od granice s Bavarskom. Glavni je i najveći grad savezne zemlje Salzburg (7.154 km2 i oko 520.000 stanovnika). Danas je važno kulturno i turističko središte s razvijenom pivarskom, metalnom, kemijskom i tekstilnom industrijom. Važno je prometno i željezničko čvorište, a često ga nazivaju i sjeverozapadnim vratima Austrije.

Salzburg se, uz Beč i Enns, ubraja u najstarije gradove Austrije. Razvio se prvotno kao naselje Ivavum krajem željeznog doba, a 15. godine prije Krista postaje dio Rimskoga Carstva kao Juvavum. Pod imenom Salzburg prvi se put spominje 755., a status grada dobiva 1287. Rimski car i njemački kralj Frederik III. proglasio ga je 1481. slobodnim kraljevskim gradom. Dio Habsburškog carstva postao je 1816. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Salzburg je sjedište američke vojske u Austriji (1945. – 1955.), pa iz tog vremena nosi epitet „tajni grad“.

Ime grada u sebi sadrži riječ „sol“ (njem. Salz). Nije ni čudo jer se u okolici Salzburga nalaze rudnici soli koji su se eksploatirali još od 800. pr. Krista pa sve do 1989. Rudnici su danas jedna od najvećih turističkih atrakcija pokrajine Salzburg.

Središte grada na popisu svjetske kulturne baštine

U „Mozartovom gradu“ dominiraju crkve, tvrđave, dvorci i palače, pa nije ni čudno da je jezgra starog grada uvrštena na popis svjetske kulturne baštine. Čini se da je grad «srastao» s Mozartom. Na svakom koraku sve vrvi od Mozarta, tu su i popularne Mozart kugle, suveniri te izložbe i koncerti koji nose njegovo ime.

Naš hod po Salzburgu započeo je iznad središnjeg dijela grada na brdu Mönchberg (523 m). Tu se izdiže utvrda Hohensalzburg iz XI. stoljeća koja se u ubraja u najstarije i najbolje očuvane utvrde u Europi. Gradnja je započela 1077., proširena je oko 1500., a dovršena 1681. Utvrda je služila kao sjedište nadbiskupa tijekom ratova u XV. i XVI. stoljeću. Danas je svojevrsni simbol grada i jedna od najvećih turističkih atrakcija. U stijenama Mönchberga iskopane su ranokršćanske katakombe.

S tvrđave se pruža prelijep pogled na grad te se može planirati kojim putem dalje krenuti. Nas je odmah privukla salzburška katedrala - najvažnija sakralna građevina u gradu poznata i po tome što je u njoj kršten Wolfgang Amadeus Mozart, genius loci svoga rodnog grada.

Današnji izgled grada uglavnom datira iz razdoblja XVI., XVII. i XVIII. st. Neizbrisiv trag u arhitekturi grada ostavili su tadašnji nadbiskupi: Wolf Dietrich von Raitenau, Markus Sittikus i Paris Lodron. Oni su potaknuli izgradnju brojnih, danas reprezentativnih građevina Salzburga. Time je započela njegova transformacija iz srednjovjekovnog u barokni grad. Na njihovu inicijativu u Salzburg su pristigli tada neki od najcjenjenijih talijanskih arhitekata i graditelja.

Mozartova rodna kuća

Naš plaćeni vodič bio je izrazito druželjubiv i spreman na suradnju te odgovaranje na naša pitanja, međutim, imao je čudno viđenje povijesti. S njim smo obišli najvažnije dijelove grada: Kapitelplatz, salzburšku katedralu, Rezidenciju nadbiskupa, franjevački samostan... Međutim, zajednička crta svih ovih mjesta i njegovih predavanja nije bila srednjovjekovna povijest ili kršćansko nasljeđe nego nacističko razdoblje u Austriji. Najveći dio vremena koji smo proveli s njim slušali smo priče samo o tom mračnom, ali na svu sreću za povijest kratkom razdoblju kroz koji je prošla Europa. 

Zaista, svaki dio grada koji smo posjetili s našim vodičem imao je naglašenu nacističku povijest, od mjesta gdje je Gestapo započeo s terorom (Franjevački samostan), preko glavnog štaba SS trupa (Kaptol) i mjesta spaljivanja 1.200 knjiga 30. travnja 1938. (Nadbiskupska rezidencija) do posjete Adolfa Hitlera samom salzburškom festivalu. Kad god bi prišao o kršćanskim korijenjima ovoga grada i zemlje pričao bi i o negativnostima iz srednjeg vijeka koji se tiču katoličke vjere. Izmiješane, nikad dokazane informacije te uvriježeno mišljenje o mračnom srednjem vijeku bile su dosta. Umorni od politike i revizionističkih povijesnih lekcija napustili smo organiziranu skupinu te sami krenuli u otkrivanje Salzburga. Shvatili smo da je to bio pun pogodak.

Tražeći McDonald's kako bismo se okrijepili jeftinom i provjerenom hranom odmah smo u Getreidegasse ulici našli Mozartovu rodnu kuću. Tu je 27. siječnja 1756. došao na svijet genijalni skladatelj. Mnoštvo turista, visoke i uske kuće, zamamni dućani te romantična dvorišta pobrinuli su se za stvaranje predivne atmosfere oko Mozartove rodne kuće.

Raj za bicikliste

Iako je Salzburg relativno mali grad, očito je da živi za turiste. Ako stanovnici primijete da fotografirate nešto, odmah će se pokušati skloniti ili sagnuti kako vam ne bi „upali u kadar“. Isto će učiniti i poslovni čovjek na biciklu ili će stati ili ubrzati kako vam ne bi upropastio fotografirani objekt.

Kasnije smo saznali da je grad na rijeci Salzach najviše prijateljski nastrojen prema biciklistima u čitavoj Austriji. Mjesna samouprava je davno razvila osjećaj za takav vid prijevoza te se može pohvaliti sa 170 kilometara staza i skoro 1.000 jedinica vodoravne i uspravne signalizacije za bicikliste. Sami grad ima više od 5.500 parkirnih mjesta za bicikle i 23 označene rute. Stoga nije ni čudno što smo viđali moderne managere i japije kako sa svojim laptopima na leđima i modernim telefonima vozare kroz grad. Inače, osim staza za bicikle, grad ima dobro razvijenu mrežu trolejbusnog prijevoza te, posebno za turiste, kočija. Rute kuda idu kočije redovno čiste pa se prisutnost životinja ne osjeti.

Salzburška katedrala – dojmljiva barokna građevina

Napokon smo došli i do slavne katedrale posvećene sv. Rupertu, osnivaču grada. Svojom veličanstvenom fasadom i moćnom kupolom predstavlja najimpresivniju ranobaroknu građevinu sjeverno od Alpa. Kroz svoju prošlost je uništavana u požarima, obnavljana, povećavana i nadograđivana te kao takva predstavlja svjedočanstvo važnosti i utjecaja salzburških nadbiskupa u ovom kraju.

Prvu katedralu je napravio biskup Virgilije 767. Taj je svetac po rođenju bio Irac, a 743. napustio je svoj rodni otok kako bi započeo misijsko putovanje po europskim zemljama. Naviještao je evanđelje u Bavarskoj, Koruškoj i Panoniji. Nakon smrti sv. Bonifacija, apostola Njemačke, bio je 755. posvećen za biskupa u Salzburgu. Sv. Virgilije je umro u svom biskupskom sjedištu 784., a pokopan je u salzburškoj katedrali.

Kada je gorio čitav Salzburg 1167. uništena je i katedrala te je trebalo desetak godina da se obnovi.

Stotinama godina poslije salzburška prvostolnica je uništavana i dograđivana i kao takva dijeli sudbinu grada u kojem je posvećena. U Drugom svjetskom ratu dio crkve uništen je u bombardiranju i tek je 1959. cjelokupno obnovljena.

Četiri statue se nalaze ispred glavnog ulaza: apostola Petra i Pavla s ključem i mačem, sv. Ruperta i sv. Virgilija s mineralima soli i modelom crkve. Unutar veličanstvene katedrale nalaze se i predivne orgulje.

Barokna fontana, hollywoodski film i Hrvatska katolička misija

Inače, iz povijesti smo još saznali da se ovaj grad razvio oko pet trgova: Residenzplatza, Mozartplatza, Domplatza, Kapitelplatza i kompleksa oko crkve i samostana Sv. Petra, prema planu „idealnog renesansnog grada“ Vincenza Scamozzije, talijanskog arhitekte iz Venecije.

Glavni gradski trg Residenzplatz s lijeve strane rijeke Salzach krasi fontana Residenzbrunnen (1656. – 1661.), djelo talijanskog kipara Tommasa di Garona. To je najveća i najljepša barokna fontana izvan Italije.

Zahvaljujući bogatom kulturnom programu s više od 4.000 događanja godišnje grad na rijeci Salzach kulturna je metropola svjetske kategorije. Naročito su poznate Salzburške igre, festival utemeljen 1920. koji sa svojim koncertnim, opernim i kazališnim izvedbama uvelike doprinosi svjetskoj kulturi. Grad ima i dugogodišnju tradiciju održavanja Božićnog sajma (Christkindlmarkt), koji se na Domplatzu održava u vrijeme adventa, još od daleke 1491.

Kuriozitet je spomenuti da je jedan od svjetski popularnih filmova, Moje pjesme, moji snovi s Julie Andrews i Christopherom Plummerom snimljen 1964. u Salzburgu i njegovoj okolici. Danas se turistima koji posjete Salzburg nudi organizirani posjet svim lokacijama na kojima je rađen taj film.

Nije zgorega spomenuti kako je nazočnost Hrvata u Salzburgu intenzivirana od kraja Drugog svjetskog rata. Danas u njemu djeluje Hrvatska katolička misija bl. Alojzija Stepinca. Iako misija za Hrvate – katolike djeluje već 60 godina, tek od prije tri godine uzdignuta je na rang personalne župe s imenom Hrvatska katolička župa bl. Alojzija Stepinca Salzburg.

Salzburg nije bio jedini grad koji smo podsjetili za vrijeme boravka u Austriji, ali je zasigurno najljepši i najpoznatiji. Nije to samo naš zaključak niti pretjerivanje. Čitajući kasnije o povijesti ovoga grada i regije saznali smo da je, primjerice, poznati njemački geograf Alexander von Humboldt Salzburg, Napulj i Konstantinopol proglasio najljepšim mjestima na svijetu. Nije to čudno jer Salzburg, ali i čitava Austrija zapravo predstavljaju predivan spoj kulture, arhitekture i prirode, u što smo se i sami uvjerili.

Tiha noć nastala u okolici Salzburga

U okolici Salzburga je „rođena“ i možda najljepša božićna pjesma Tiha noć. Napisao ju je svećenik malog sela Oberndorf Josef Franz Mohr 1816. Prvi put je izvedena na Badnjak 1818. u kapelici u Oberndorfu.

Obilježavanje 16 godina od vojno-redarstvene akcije - Što je ostalo nakon Oluje?

Početkom kolovoza u Republici Hrvatskoj kroz proteklih 16 godina slavi se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja kao podsjetnik na slavne dane iz ljeta 1995. kada je Hrvatska vojska oslobodila okupirani dio svoga teritorija i vratila ga pod ustavno-pravni poredak RH. Oluja je uz Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata, a u čitavoj akciji oslobođeno je 10 400 četvornih kilometara ili 18% ukupne površine Hrvatske.

Nakon četverogodišnje okupacije skoro trećine hrvatskog teritorija, života mnogih građana u izbjeglištvu i u strahu od neprijateljske odmazde, brojnih neuspješnih pregovora i inicijativa,vojno-političkom vrhu nije preostalo ništa osim oružanom silom oslobodi odmetnute krajeve.

Nitko nije želio ciparski scenarij vječitih pregovora

Kad se uvidjelo da se vojna situacija u BiH zaoštravala, skoro mjesec dana nakon genocida u Srebrenici i okruženja bihaćke enklave, vojno-politički vrh na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom odlučuje da je pravo vrijeme za pokretanje akcije. Nitko u Hrvatskoj tada nije želio ciparski scenarij višedesetljetnog pregovaranja i podijeljene zemlje koja bi uvijek bila žarište sukoba.

U svitanje 04. kolovoza 1995. došlo je vrijeme za pokret. Bila je to u taktičkom i strateškom smislu vojna operacija koju će, zahvaljujući njenoj uspješnosti, dugo izučavati brojni vojni povjesničari. Oslobađanjem Knina, središta pobune u Hrvatskoj, ostvaren je najvažniji strateško-politički i vojni cilj cijelog Domovinskog rata. U samo 84 sata vojno-redarstvene operacije Oluja, Hrvatska vojska ostvarila je sve zacrtane ciljeve. Bili su to slavni dani kada se cijela Hrvatska veselila.

Danas se postavlja pitanje što je 16 godina poslije ostalo od Oluje. Je li ponos i radost zamijenila tuga i depresija?  Mnogi mogu pomisliti kako su osim okusa pobjede i nacionalnog ponosa ostali gorki okusi nametnute „kolektivne odgovornosti za progon Srba“, presuda Haaškog tribunala, loše privatizacija te još desetine problema koje tište svaku zemlju u tranziciji.

Zaborav i orvelijansko mijenjanje povijesti

Pojavljuje se još jedna tendencija, a to je zaboravljanje ili umanjivanje zločina počinjenih za vrijeme srpske okupacije te uvećavanje zločina koji su se dogodili za vrijeme Oluje. O tome svjedoče i haaške presude u kojima napadači dobijaju nekoliko puta manje kazne od branitelja i to za brojno veće zločine. Šezdesetak granata na Knin je prekomjerno granatiranje, a za srpsko neselektivno granatiranje Vukovara, Županje, Vinkovaca, Zadra, Osijeka, Šibenika, Slavonskog Broda, Kutine, Gospića i stotine bezimenih sela, većina napadača nikad neće odgovarati.

Dok se govori o „genocidu nad Srbima“ i „planiranom progonu“ svih pripadnika tog naroda kao i sprječavanju njihovog povratka, istovremeno se zanemaruju bitne činjenice.

Prije svega, stvari treba postaviti na svoje mjesto. Hrvatska je bila napadnuta, a dio teritorije je pobunom odvojen od ustavno-pravnog poretka ostatka zemlje zarad prekrajanja međunarodno priznatih granica. Sama ta činjenica čini Oluju legitimnom akcijom koju svi Hrvati ne smiju prestati smatrati čistom i časnom pobjedom.

Ne može se zaboraviti radost povrataka prognanih Hrvata i ostalih naroda svojim kućama, kao ni otklanjanje artiljerijske opasnosti po slobodne hrvatske gradove te ponovno spajanje juga i sjevera zemlje.

Otvorena i goruća pitanja

Međutim, zbog svega što se nakon Oluje događalo od lopovluka, pljački, paljevina, ubojstva srpskih civila, nezaposlenosti u reintegriranim krajevima pa i čitavoj Hrvatskoj te teškoj gospodarskoj krizi, tajkunima do loše privatizacije, veliki dio građana Hrvatske je ogorčen.

Zato je danas sama radost zbog oluje Oluje „zasjenjena“ lošim događajima koji su slijedili godinama nakon nje. Razumljivo kako entuzijazam splašnjava zbog razočaranja općom političkom klimom i lošom gospodarskom situacijom.

Brojne afere i političari koji za vrijeme obljetnica nastoje dobiti koji bod kod svojih birača, nimalo ne pridonose ugledu te slavne pobjede.

Očito je kako je vidan pomak u razmišljnju. Za razliku od prije nekoliko godina, mnogi će danas otvoreno priznati da su se događale pljačke i zločini nad Srbima koji su ostali. Međutim, uvijek treba znati kako to nije bilo planirano ni sustavno provođeno kako se možda čini iz haaških nepravomoćnih presuda.

U mjestima povratka za izbjegle Srbe i iz BiH naseljene Hrvate toliko godina nakon Oluje mnogo je otvorenih i gorućih problema u vezi s imovinom, a postoje i međunacionalne tenzije.

Oslobođena područja su ostala pusta

Jedina prednost u odnosu na devedesete godine je službena retorika koja otvara prostor za „više osjećaja“ za probleme i barem na riječima postoji želja za njihovo rješavanje. Očito je kako Hrvati i Srbi još uvijek imaju o Oluji oprječne stavove. Između ova dva, potpuno suprotstavljena mišljenja, sasvim oprečnih političkih opcija, cijela je lepeza mišljenja o Oluji. Međutim jasno je kako se temeljne ocjene nisu izmijenile ni nakon 16 godina.

Za većinu Hrvata riječ je o oslobađanju, a za većinu Srba o okupaciji i progonstvu pa čak i genocidu.
Još jedan veliki problem su pusta područja u kojima su nekad živjeli Srbi. Danas se mladi ljudi rijetko vraćaju odakle su pobjegli 1995. Uglavnom se vraćaju stariji koji čuvaju ognjišta dok ne umru ili ne prodaju kuće. Također, postoji mnogo nepravilnosti u vezi s imovinom. Mnogi Srbi koji su se vratili, i dalje se ne mogu pomiriti s činjenicom da postoji Hrvatska država, a mnogi Hrvati se ne mogu pomiriti s tim da su se Srbi vratili.

Na prostoru Banije, Korduna, Like i dijelova sjeverne Dalmacije ne samo da nema Srba, nego nema ni Hrvata. Zasigurno je depresivno gledati ta ispražnjena sela, među kojima neka još uvijek nemaju struju te neuređene ceste.

Prostor bez ljudi, zarastao i pust podsjeća na neke krajeve bivše Jugoslavije poslije 1945. kada je domicilno neslavensko stanovništvo napuštalo svoje domove ostavljajući praznine: prostorne i demografske.

Gospodarska je situacija osjetno bolja u hrvatskim povratničkim selima i mjestima jer se nakon Oluje, ipak, vratila većina tamošnjeg stanovništva.

Bez Oluje ne bi bilo današnje Hrvatske

Kada se uz sve navedene probleme nadoda nepravedni rad haaškog tribunala kojemu nije cilj ni pravda ni pravo nego izjednačavanje krivice i kriminalizacija Oluje, postaje jasno zašto određeni dio građana Hrvatske burno reagira i na sami spomen Domovinskog rata, odbijajući bilo što o Oluji i pojedinačnim zločinima koji su se tijekom nje dogodili.

Na kraju se možemo pitati što je ostalo od Oluje?

Mnogi ljudi ono što imaju smatraju normalnim, a ono što nemaju smatraju velikom nepravdom i nesrećom. Zato se ne smije zaboraviti kako hrvatski narod danas ima slobodnu i neovisnu državu koja omogućava kako osobni tako i društveni rast: slobodan život, obrazovanje, biranje vlasti i život bez straha za sebe i bližnje, što danas ne bi bilo moguće bez Oluje.