Globarica – župa u kojoj još ima života

Skoro na pola puta između Zavidovića i Maglaja, na lijevoj obali rijeke Bosne, pri strmim obroncima, za prolaznike bezimenih, brda koja se spuštaju k zaravni kojom osim pitome rijeke prolaze i željezničke tračnice, smještena su tri sela - Globarica, Devetine i Mišćići koja zajedno čine župu Marije Pomoćnice kršćana...

 

Župa Globarica pripada brdsko-planinskom području Središnje Bosne. Reljefni sklop ovoga područja dio je cjelokupnog dinarskog sustava u kojemu rijeka Bosna svojom tisućljetnom snagom usijeca svoje korito probijajući se između obronaka Ozrena i Duge Kose, praveći vrlo zanimljivu „zaobilaznicu“, te se može reći kako je „zagrlila“ sela koja administrativno tvore župu. 

I nije samo to zanimljivo. Ako malo bolje pogledamo zemljovid, vrlo se lako može uočiti da se ova župa prostire čak devet kilometara od juga prema sjeveru, a ima samo dva kilometra prosječne širine.

Potoci i zvuk vlakova

Čitava vjernička zajednica, koja počinje Vratolomskim, a završava Matinim potokom, ima formiranu vodovodnu mrežu čije slijevove kupi rijeka Bosna i vodi prema Savi. Riječ je o čak desetak potoka, izvorišta i bara koje župljani nazivaju i jezerima. U prošla vremena tu su vodovodnu snagu krotili brojni mlinovi, a napajala su se stada stoke, međutim danas toga više nema...

Između rijeke Bosne i prometnice nalaze se tračnice kojima, ipak, čini se češće nego bismo očekivali, prolaze vlakovi uz njihov karakteristični zvuk, te razbijaju jutarnju mirnoću koju nosi jesen na selu. Tako se zvukovi sata sa zvonika miješaju s bukom koju pravi stroj na tračnicama, a tu je i nezaobilazna „truba“ na lokomotivi.

Mlada župa odvojena od Radunica

Selo Stara Globarica, po kojemu je čitava župa dobila ime, smjestilo se sjeverno od današnje crkve iza Globaričkoga brijega. To je bilo i svojevrsno sjedište mjesta gdje su ljudi dolazili po vodu i „čašicu razgovora“.

Stoga nije ni čudo što je mons. Marko Jozinović, tadašnji nadbiskup vrhbosanski, koji je rodom iz ove župe, osnovao novu vjerničku zajednicu, i upravo selo Globaricu odredio za mjesto buduće crkve. Nakon nekoliko godina priprema, uspostavljanje župe i blagoslov temelja obavljeni su 16. prosinca 1984.

Sela su odvojena od matične župe Radunice od koje su još kroz povijest formirane i vjerničke zajednice u Lug-Brankovićima te župa u Maglaju.

Globarički župni ured i stan zajedno s bogomoljom, s kojom čini jednu cjelinu, smješten je uz samu prometnicu kojom se služi uglavnom lokalno pučanstvo, pa je promet, kako smo vidjeli, rijedak. Ali ima ljudi, rade oko kuće, obavljaju svoje poslove ili se druže u mjesnome domu.

Iako župa nema ni 40 godina, prvi pisani tragovi i spomen imena nekog od sela spominju se daleke 1565., i to u popisu Bosanskoga sandžaka u maglajskoj nahiji u poreznim tefterima. Međutim, tragovi života na ovome području sežu još dublje u prošlost. Na njezinu teritoriju nalaze se lokacije sa stećcima, i to iz vremena starih Ilira, pojedinačno i u nekropolama. Nažalost, zbog nebrige vlasti, zuba vremena i lošeg odnosa lokalnog pučanstva koje je stećke koristilo za gradnju kuća, napravljena je nepopravljiva šteta...

A  gdje su mladi?

O današnjoj situaciji u župi, ali i bližoj prošlosti razgovarali smo sa župnikom vlč. Vladom Jagustinom koji je ovdje na službi skoro sedam godina.

„Župa danas ima 430 vjernika u 155 obitelji, to jest kuća. Ima i mladih i starih, kao i u svim ostalim župama, ali mladih je sve manje. Ipak, ja sam zadovoljan. Vjernici dolaze u crkvu, mnoge se župe ne bi mogle tako pohvaliti u postotku dolazaka. Imam dvije mise: na ranoj bude oko 120, a na pučkoj oko 150 vjernika. Aktivni su i sudjeluju, i vidim da vjernici vole i poštuju svojega svećenika. Pozitivno odgovaraju na inicijative, pomažu, osjećaju crkvu svojom“, rekao nam je na početku župnik naglašavajući da je prije imao zbor mladih, međutim odlaskom studenata na fakultete u razne gradove pjevana je samo pučka misa s klasičnim župnim zborom.

Sve je manje djece...

Hol župne kuće krasi vitrina s mnoštvom pehara koje su osvajali mladi iz Globarice na različitim natjecanjima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Zanimalo nas je o čemu je riječ.

„Kada sam došao u župu prije šest godina, tada je ovdje bilo više od 50 djece. Svi su išli na školski i župni vjeronauk. U školi im laik predaje vjeronauk. Veoma su aktivni i dobro se odzivaju na sve projekte. Tako su ministranti na njihovim susretima osvajali pehare. Nabrojao sam ih 17. Također su zborovi dobivali zahvalnice na njihovim godišnjim susretima“, naglasio je župnik te ponovio da su takvi primjeri sve rjeđi: „U posljednje vrijeme se dogodilo, a bit će i sljedeće godine, da nema prvopričesnika. Krizmanika bude i do 15 jer je riječ o starijim generacijama.“

Duhovna zvanja i mlade mise

Župa Globarica s trima selima danas, ali i u prošlosti kada je pripadala Radunicama, dala je devet duhovnih zvanja. Sigurno je najpoznatiji peti vrhbosanski nadbiskup mons. Jozinović.

„Iz nekih obitelji imamo nekoliko svećenika, npr. Pranjići su dali četiri svećenika. Nisu samo dijecezanski svećenici, imamo i četiri salezijanca. Najvjerojatnije je to razlog što je nadbiskup 1984. posvetio župu Mariji Pomoćnici kršćana jer je ona zaštitnica salezijanaca. Osim tih svećenika imali smo i pet časnih sestara, dvije su pokojne, a jedna od njih je s. Matejka Jozović koja je zajedno s dvjema sestrama Služavkama Malog Isusa tragično stradala 17. kolovoza 2010. na pružnom prijelazu u mjestu Donji Kladari kod Modriče nakon što je na njihov automobil naletio putnički vlak“, rekao je vlč. Jagustin dodavši kako župa ima dva bogoslova Domagoja i Ivana Matijevića na koje je veoma ponosan.

Župnik se nada da će ustrajati, te za dvije godine imati mlade mise.

Interijer crkve i raseljeni vjernici

Nakon razgledanja župnog stana i dvorišta zaputili smo se ka crkvi. Budući da je župa mlada, logično je da je i crkva takva. „Tadašnji župnik iz Radunica pok. Luka Janjić i prvi ovdašnji župnik vlč. Miljenko Džalto pripremili su teren, izlili temelje i bila je posveta crkve u gradnji 16. prosinca 1984. Vjernici su najviše svojim radom pomogli, a obitelj Šimunović ustupila je zemljište, imenom Selište, na kojem se nalazi današnja crkva“, rekao nam je vlč. Vlado ističući kako nema nekih posebnih znamenitosti u samoj bogomolji.

Pri osnivanju župe nabavljen je iz Italije kip za koji salezijanski svećenici kažu da nigdje nisu vidjeli takvu ljepotu. Pored oltara se nalazi umjetnička slika, dar slikara Ivice Matijevića koji radi i živi u Njemačkoj

Razgovarajući nadalje o vjernicima, župnik nam je naveo zanimljive podatke. „Kada sam došao na župu, pravio sam kartoteku iseljenih te onih koji ovdje žive. Zanimljivo je da ih je gotovo identičan broj, 144 obitelji su iseljene, a 155 živi u župi. Još jedna posebnost se zrcali u tome da u svakoj obitelji, bilo domaćoj ili iseljenoj, ima barem jedno fakultetski obrazovano. Ove je godine jedan iz obitelji Matijević, dr. Božidar, izabran za akademika u Zagrebu“, ustvrdio je župnik Jagustin objašnjavajući kako Globaričani posebice ulažu u visoko obrazovanje.

Župna monografija

Poslije župnika razgovarali smo s umirovljenikom Mirkom Šimunovićem koji  je čitav radni vijek djelovao u prosvjeti, te je za 25. obljetnicu utemeljenja župe, 2009., napravio monografiju o ovome kraju pod nazivom Spomenica župe Globarica. Sličnim se projektima ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije župe.

„Dolaskom blagopokojnog župnika Tunjića u ovu župu javila se ideja o prikupljanju građe. Usprkos činjenici da je ovo mlada vjernička zajednica, materijala je bilo mnogo, samo ga je trebalo prikupiti, uobličiti te staviti na papir. Zahvaljujući njemu, krenuo sam polako prikupljati podatke i izdali smo knjigu. Proces je trajao 10 godina, i on nije doživio njezino izdavanje, već je to učinjeno za župnika vlč. Marka Mikića. Radeći na knjizi o ovom kraju, bitno je reći da je oduvijek bilo života, a važno je dodati da je kraj vrvio od stećaka. Zanimljivo, saznali smo kako su ovdje u prošlosti živjeli ljudi visoke tjelesne građe. Prikupljali smo podatke i o običajima, grobljima, sijelima, praznovjerju, legendama i svemu onome što je bitno za župu i njezina sela“, rekao nam je Mirko i dodao da je istraživanjem bliže prošlosti te iseljavanja zaključio da bi župa danas trebala imati 1 100 žitelja, što nažalost nije slučaj.

Također nam je objasnio da se u međuvremenu od kada je izišla knjiga, pojavilo mnoštvo podataka te da bi se moglo objaviti novo prošireno izdanje. Među novim podatcima su i oni koji kažu da su u doba „turskoga vakta“ ljudi koji su tada živjeli u Globarici bili skeledžije te da su s Ozrena rijekom prebacivali drvnu građu što je prepoznala i Austro-Ugarska.

Osnovna škola

Nakon oproštaja sa župnikom i umirovljenikom Šimunovićem zaputili smo se u Osnovnu školu Globarica koja je područna ispostava škole Fra Grga Martić iz Osimice gdje smo razgovarali s profesorom biologije i kemije Zoranom Lučićem.

„Naša je škola osnovana 1976. kao četverogodišnja, i takva je djelovala sve do 1992. kada je uslijed ratnih događanja pretvorena u osmogodišnju. Kao takva je bila samostalna sve do 2002. kada je pripojena školi u Ozimici. Trenutno ovu školu od prvog do devetog razreda pohađa 20-ak učenika, imamo 14 nastavnika“, rekao nam je Zoran koji nas je proveo kroz učionice gdje smo kratko razgovarali s đacima i nastavnim osobljem.

A tko vam je susjed?

Na odlasku smo još saznali kako Globarica ima „zanimljive susjede“. Gledajući u daljinu, preko puta crkve, a dijeli ih samo rijeka Bosna, nalazi se općina Maglaj i nekoć srpsko selo Bočinja. U tom selu nakon rata u Bosni i Hercegovini formirana je prva veća vehabijska zajednica nastanjena pretežno islamskim vojnim dragovoljcima afroazijskog podrijetla iz odreda El Mudžahid.

Kakva je sada situacija sa selom, nismo ispitivali, ali može se reći da ta zajednica više ne postoji na način kako je bilo odmah poslije rata, kada su tamošnji stanovnici bili skoro pa država u državi sa svojim zakonima i pravilima te nisu, prema samovolji, dopuštali prolazak. Selo ima i srpskih povratnika, a vidi se i pravoslavna crkva.

Kako smo vidjeli, u jesenje dane sva naselja i zaseoci župe Globarica, koja inače pripadaju općini Žepče, utonula su u sive tonove koje nosi ovo godišnje doba. Trend napuštanja sela u korist gradova i drugih razvijenih zemalja na Zapadu nije pogodio samo ovaj kraj, već je to dio svjetskih gibanja. Ostaje nam nada kako će nakon sadašnje „jeseni“ Globarica preživjeti zimu te će doći novo proljeće za ovu župu i njezina sela.

Župna knjižnica

Kada stignete u Globaricu, pored crkve ćete vidjeti jedno manje zdanje koje je fizički odvojeno od kompleksa kojeg zajedno čine crkva, pastoralne prostorije i župni ured. Riječ je o knjižnici koja se može pohvaliti s 2 500 knjiga duhovnog, filozofskog i beletrističkog sadržaja. Knjižnicu je blagoslovio i 2000. otvorio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, a najveću zaslugu za njezin osnutak ima mons. Petar Tunjić. Većinu knjiga je upravo on nabavljao i kupovao, a jedan dio su darovali i mještani.

Otkud ime Globarica?

Iako je korijen imena Globarica lako objasniti, nema pisanih dokaza niti objašnjenja kako je selo dobilo ime. Globar je čovjek koji globi, kažnjava i grabi. S druge strane globarica je njegova supruga, a globarina je iznos globe…

Ime Globarica može se potražiti i u legendama ovoga kraja koje opet upućuju na kažnjavanje (globa). Legenda kaže da su se ljudi u ovome mjestu bavili grnčarstvom, ali nisu plaćali porez vlastima. Tako su često morali bježati u šume dok su iza njih ostajala djeca i žene koje su nastavljale raditi u glini, te su supruge zvane globarice.

Crkve protiv nacionalizacije kršćanske obrazovne ustanove

Edwardes College, privatna obrazovna ustanova koju je 1900. ustanovilo Britansko crkveno misionarsko društvo, trebala bi biti nacionalizirana na temelju naloga kojeg je 2019. izdao Visoki sud u Peshawaru u Pakistanu.

Visoki sud izdao je nalog za nacionalizaciju Edwardes Collegea, najstarijeg visokoobrazovnog instituta u tom gradu. Koledž je nastao 1900. iz istoimene srednje škole, utemeljene 1853. To je sada privatna ustanova kojom službeno upravlja Peshawarska biskupija Anglikanske kršćanske zajednice u Pakistanu.

Edwardes College nije bio uključen u proces nacionalizacije privatnih ustanova kojeg su pakistanske vlasti provele 1972. Ipak, aktualna Pokrajinska vlada tvrdi da se taj institut već otprije nalazi na popisu ustanova predviđenih za nacionalizaciju.

Nadbiskup Joseph Arshad, predsjednik Pakistanske biskupske konferencije i Biskupske komisije za pravdu i mir, osudio je odluku Pokrajinske vlade te apelirao da opozovu nalog o nacionalizaciji Edwardes Collegea upozorivši da takvi postupci mogu utjecati na kvalitetu nastave.

Nadbiskup je također istaknuo kako kršćanske Crkve u Pakistanu svojim radom doprinose razvoju te zemlje, dodavši da i dalje žele raditi na poboljšanju zajednice, posebice na području obrazovanja.

Komisija za pravdu i mir Pakistanske biskupske konferencije izrazila je pak ozbiljnu zabrinutost zbog tog, kako je upozorila, ilegalna prisvajanja crkvene imovine, te se u nedavno objavljenoj izjavi požalila na nezakonito djelovanje Pokrajinske vlade tražeći povrat drugih instituta koji su 1970-ih nacionalizirani te nikad više nisu vraćeni Crkvama.

Kršćanima nakon 2000 godina prijeti nestanak

Svjetsko vijeće Crkava (WCC) 2019. pridružilo se pozivima na okončanje turske vojne operacije na sjeveroistoku Sirije, ističući pravo naroda na samoodređenje i izražavajući duboku zabrinutost. Također se naglašava bojazan o mogućem nestanku kršćana iz te zemlje.

„Crkve pozivaju na okončanje sukoba, borbi, kaosa smrti i patnje sirijskoga naroda“, izjavio je Olav Fykse Tveit, glavni tajnik Svjetskog vijeća Crkava (WCC) koji je, osim toga, izrazio duboku zabrinutost zbog humanitarnih posljedica turske vojne akcije na sjeveroistoku Sirije.

Dovoljno je patnje

Podsjetio je kako je sirijski narod već pretrpio previše sukoba, krvoprolića, razaranja i raseljavanja. Dodao je da je vrijeme za primirje, mir, dijalog i pravdu za žrtve zvjerstava počinjenih u katastrofalnim godinama nasilja.

Vijeće Crkava Bliskog istoka (MECC) pak izrazilo je žalost i bojazan zbog turske vojne operacije na sirijskom teritoriju, kao i zbog nedavna sukoba između prosvjednika i snaga reda u Iraku. Za tursku ofenzivu Vijeće je ustvrdilo kako će imati ozbiljne posljedice na teritorijalni integritet Sirije i dodatno otežati humanitarno stanje milijuna izbjeglica i raseljenih osoba u cijeloj regiji.

Kršćanski su vođe Bliskog istoka stoga pozvali na molitvu za kraj svih oblika nasilja i zajamčenu zaštitu dostojanstva svake osobe, potvrđujući istodobno pravo narodā na samoodređenje, s vrijednostima ljubavi, pravde, ljudskih prava i zajedničke odgovornosti u izgradnji mira. Na kraju je Vijeće apeliralo na savjest svih kako bi sukobljene strane prekinule krug rata i nasilja na blagoslovljenom području Istoka.

Kršćani u Siriji su u opasnosti nestanka

„Nemamo više suza za plakanje zbog onoga što se događa u Siriji“, rekao je 17. listopada u Napulju kardinal Gualtiero Bassetti, predsjednik Talijanske biskupske konferencije. Umjesto da se ostvaruju mirovni ciljevi, ponovno se nastavlja s naoružavanjem, ratovima i borbama.

Zabrinutost, osobito za kršćanske zajednice u Siriji, izrazilo je i Ekumensko vijeće Crkava i Vijeće bliskoistočnih kršćanskih Crkava.

„Kada postoji sukob, on pogađa sve: kršćane, muslimane i Kurde. No, kršćanska zajednica koja je 2 000 godina prisutna u Siriji sigurno je najviše pogođena. U opasnosti smo da nestanemo. Kršćani su bitan dio društva, a u opasnosti su da budu uništeni i izbrisani iz sjećanja Sirije“, istaknuo je fra Firas Lutfi iz Alepa.

„Plaši nas ponovno pogoršanje islamskog fundamentalizma na našim prostorima. Kurde, koji su se uvijek borili protiv takozvane Islamske države, prvo su podupirale Sjedinjene Američke Države, a potom su ih ti njihovi saveznici ostavili na milost uistinu nepoznate i tragične sudbine. Kurdi u svojim zatvorima imaju mnogo džihadista i drugih islamskih fundamentalista. Čuli smo da ti zatvorenici bježe, a jednom kad pobjegnu, ponovno se mogu organizirati. To nas plaši“, rekao je otac Lutfi.

Podsjećamo, situacija u Siriji se dodatno zakomplicirala 9. listopada nakon turske vojne operacije.

Mogućnost obnove Islamske države?

Mons. Antranik Ayvazian, armenski katolički svećenik koji djeluje na sjeveroistoku Sirije, govorio je zapadnjačkim medijima o stanju na tom području.

„Ljudi koji pristižu u velikom su strahu. Čak i u gradovima vlada ozračje užasnoga straha“, primijetio je svećenik dodavši da su se u Qamishliju, mjestu na samoj granici s Turskom, ljudi pitali trebaju li napustiti grad i otići, no ohrabrili su ih rekavši im da se ne boje.

Napomenuo je, osim toga, da je sirijska vojska prešla rijeku Eufrat te se približava granici s Turskom.

„Amerikanci su napustili sedam baza u regiji. U jednoj je od njih bio zatvor u koji su smjestili stotine, ako ne i tisuće pripadnika snaga Islamske države. Oko 870 ih je pobjeglo“, rekao je mons. Ayvazian te dodao da preko granice s Irakom, koju je prešlo najmanje 70 000 izbjeglica, bježe i žene džihadista.

Svećenik je, među ostalim, izrazio mišljenje da na tom području ne bi više bilo problema kada bi velike sile uvjerile Tursku da napusti Siriju. Na kraju je istaknuo da im je trenutno najpotrebniji krov nad glavom, hrana, odjeća, madraci i pokrivači, zato što se bliži zima, te izrazio nadu da trenutno stanje neće dugo trajati.

Sirijski su Kurdi postigli sporazum s režimom Bashara al-Assada o raspoređivanju sirijske vojske na području gdje se vode borbe, kako bi se spriječilo napredovanje turske vojske. Svjetska je zdravstvena organizacija objavila da je zbog sukoba na sjeveroistoku Sirije raseljeno oko 200 000 ljudi, a 1,5 milijuna ljudi treba medicinsku pomoć, te je izloženo visokom riziku od zaraznih bolesti.

Zaštita okoliša u ratu – zapostavljena tema

Opće je poznato da u ratovima, osim vojnika, stradaju civili, napose žene, djeca i starije osobe, a društvena i privatna imovina budu uništene. Također, u određenom smislu rat kao nastavak politike drugim sredstvima najprije ubije (medijsku) istinu, potom povjerenje među narodima te ideju mira kao trajnog cilja i stanja. Međutim, činjenica o kojoj se manje govori je utjecaj ratova na okoliš...U povodu Međunarodnog dana prevencije izrabljivanja okoliša u ratu i oružanim sukobima, koji se od 2001., odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda, obilježava 6. studenoga, odlučili smo se pozabaviti tom zapostavljenom temom na primjeru nekoliko ratova kroz povijest.

Ratovi nekoć i danas

Tijekom i nakon svakog rata statističari broje žrtve oružanih sukoba u smislu ranjenih i ubijenih vojnika, civila, kao i razorenih gradova, naselja i sela međutim, okoliš često ostaje „neobjavljena žrtva rata“. Računa se kako će se „priroda sama obnoviti“.

Danas Ujedinjeni narodi pridaju veliku važnost tome da djelovanje na okoliš bude dio prevencije sukoba, mirovnih strategija i strategija izgradnje mira. Ipak, mir ne može biti pravedan i trajan ako su prirodni resursi koji podržavaju egzistenciju i ekosustav uništeni (primjeri Afganistan, propale i poharane afričke zemlje te Bliski istok).

Važno je napomenuti da su ratni sukobi kroz povijest oduvijek ostavljali teške posljedice na pučanstvo, materijalna dobra i kulturnu baštinu, dok je prirodni okoliš bio relativno zaštićen. Međutim, suvremeni ratovi, zbog opsega i moći vojnih kapaciteta, tehnološki unaprijeđena naoružanja te invazivnih strategija i taktika, danas imaju daleko destruktivnija djelovanja i opsežnije učinke na okoliš. Ubrzanu dinamiku razvoja ratnih sredstava primarno je omogućio proces industrijalizacije zahvaljujući kojemu proizvodnja oružja postaje brza i masovna, što se zrcali u usavršavanju sredstava ratovanja, kao i povećavanju pokretljivosti vojnih snaga.

Klasičan primjer je Vijetnam i rat u kojemu je oružje korišteno kako bi se uništila džungla da bi se istjerali „neprijatelji“. Također, masovna uporaba helikoptera rezultirala je također mijenjaju prirode – pravljenje improviziranih helidroma. Tako je džungla ostala onečišćena kemijskim nusproduktima rata, a posljedice sječe i paleži osjećaju se i danas.

Procesi mijenjanja okoliša dodatno se intenziviraju tijekom proteklih desetljeća, što je omogućilo da vojne snage raspolažu potencijalima maksimalne destrukcije koja je „brza, temeljita i širokih razmjera“. Takva je situacija viđena u nekoliko iračkih sukoba i napetostima u Perzijskom zaljevu gdje su se i naftna polja koristila kao oružje i po potrebi palila i uništavala te puštala u more i tomu slično.

Za razliku od ratova vođenih u prošlosti, čije su posljedice najčešće bile ograničene na bojno područje, moderni ratovi, ma koliko bili lokalnoga karaktera, nose opasnost od odgođenih, lančanih efekata i na udaljenim područjima, do mogućnosti globalnih razaranja (bojni otrovi, radijacija, rakete dalekog dometa i slično).

Primjeri su viđeni na „vječitom ratu“ između Južne i Sjeverne Koreje, u Siriji, Turskoj i Izraelu te u „uspavanom sukobu“ u Ukrajini.

Problem mina u današnjim ratovima

Važno je napomenuti da, izuzev sigurnosne, danas teritorij gubi klasičnu ulogu  „posjedovanja“. Za razliku od prijašnjih ratova u kojima su se preraspodjela moći i ostvarenje interesa realizirali fizičkim osvajanjem i uspostavom vlasti, danas je takve ciljeve moguće ostvarivati ekonomskim ili političkim načinima, bez stupanja vojnika na taj teritorij.

Zahvaljujući globalizacijskim promjenama, omogućena je mobilnost ekonomske djelatnosti pa je tako potrebu za osvajanjem zamijenila kontrola teritorija, pa i njegovo fizičko uništenje raznim vidovima onečišćenja (npr. pesticidi, kemijske tvornice, GMO hrana, osiromašeni uran, nagazne mine).

Nažalost, Hrvati su upoznali ovaj problem u dvjema državama - Hrvatskoj i BiH, i to najčešće kroz protupješadijske mine te neeksplodirana sredstva koja i nakon 25 godina od rata ubijaju ljude. Također, zbog osiromašenog urana u pojedinim dijelovima BiH ljudi i do šest puta češće obolijevaju od malignih bolesti.

Dok se žrtve nagaznih mina u razdoblju poslije rata mjere tisućama, područja koja nisu razminirana ne mogu se koristiti ni za ekonomske procese ni za turizam. Na njima je nemoguće npr. gasiti požare, praviti prometnice i tome slično. Također, tu je i stalna opasnost za životinje, kako divlje, tako i domaće koje se puštaju na ispašu.

Samo u Hrvatskoj procjenjuje se da je milijun stanovnika relativno u blizini mina za koje stručnjaci kažu da ih ima još oko 150 000 protupješadijskih i oko 80 000 protuoklopnih.

Svjedočimo kako se i dandanas pronalaze neeksplodirana sredstva iz Drugog svjetskog rata. Slijedeći dinamiku razminiravanja, očekivati je da problem nagaznih mina bude u BiH i Hrvatskoj aktualan još nekoliko desetljeća. Upravo zato u svijetu rastu pokreti da se ograniče ili totalno zabrane nagazne mine.

Različiti oblici uništenja okoliša

Rat je „kompleksan fenomen“ koji ovisi o socijalnim mijenama i procesima, te koji se destruktivno manifestira na društvo. Kako smo rekli, uništenje prirodnog okoliša može biti ratna strategija s vojnim ciljevima, ali i onima usmjerenim na „oslabljivanje pučanstva“.

Nadalje, prirodni okoliš u ratnim operacijama može biti sredstvo prijetnji, a njegovo uništenje osvetnički čin poraženih koji u bezizlaznoj situaciji gubljenja rata ne prezaju od postupaka koji nemaju vojna, niti strateška značenja, ali kojima se nanose bitne štete zemlji u kojoj se vodio rat i njezinim saveznicima.

Poseban vid utjecaja rata na okoliš predstavlja uništenje kulturne baštine, a kulturne se vrijednosti podređuju ratnim ciljevima. Korištenjem eksplozivnih sredstava tijekom rata okolišem se manipulira u vojne svrhe, da bi, nakon njegova završetka, tako degradiran i unatoč vizualnoj cjelovitosti, okoliš ostao dugoročno opasan i nedostupan.

Na kraju je važno napomenuti da rizici modernizacije vojske pokazuju društveni učinak bumeranga, koji se očituje u tome da će ranije ili kasnije doskočiti i onima koji ih proizvode ili od njih profitiraju. Takve mogućnosti ratnih djelovanja, od terorističkih napada do prljavih bombi u kućnoj radinosti, na poseban način potvrđuju sveopću nesigurnost suvremenog svijeta čiji je okoliš samo jedan dio.

Što je to okoliš, a što okolina?

Prema određenju Općeg zakona o zaštiti okoliša, „okoliš je prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica uključivo i čovjeka, koje omogućuje njihovo postojanje i njihov daljnji razvoj: zrak, voda, tlo, zemljina kamena kora, energija te materijalna dobra i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio čovjek; svi u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamna djelovanja“.

Izuzev okoliša, potrebno je ukazati i na pojam okoline koji bi u najširem smislu obuhvaćao sve sadržaje i odnose koji se nalaze „oko“ nekoga ili nečega na što se ili na koga se ti sadržaji (prirodni i društveni) odnose. Treba napomenuti i kako se pojam „okolina“ često uporabljuje kao sinonim za „sredina“.

U anglosaksonskom jezičnom području nema razlike u terminima, te tako termin environment podrazumijeva okolinu, sredinu i okoliš.

Svečano obilježena 25. obljetnica oslobođenja Kupresa

U organizaciji kupreških udruga proisteklih iz Domovinskog rata, Općine Kupres i Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata HR-a H-B-a, u Kupresu je 3. studenoga 2019. svečano obilježena 25. obljetnica oslobođenja ovoga grada.

Istoga dana obilježena je i 13. obljetnica Dana Udruge specijalne policije MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Hrabrost za oproštenje

Program obilježavanja započeo je u 8 sati polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred masovne grobnice Ogledala za žrtve Drugog svjetskog rata, te ispred spomen-obilježja Suho Polje, Kupreško polje i spomen-obilježja Vukovarcima. Potom je u crkvi Svete Obitelji slavljena sveta misa koju je, uz koncelebraciju 10-ak svećenika, među kojima je bio župnik vlč. Tomo Mlakić, predvodio mons. Tomo Vukšić, vojni biskup ordinarij u Bosni i Hercegovini.

Na početku misnoga slavlja riječi pozdrava vlč. Mlakić uputio je svim nazočnim, medijima koji prenose kuprešku obljetnicu, ali na poseban način braniteljima i djeci smrtno stradalih i nestalih branitelja. „Hvala Bogu da nas nije zatrovala mržnja. Ostale su rane duboke i neizbrisive, ali i spremnosti i hrabrost da oprostimo i molimo oproštenje. Sjetit ćete se dragi hrvatski branitelji kako ste prije 25 godina početkom studenog s krunicom oko vrata ponovno kročili na Kuprešku visoravan. Tad prije 25 godina se nismo stidjeli krunice i ona nam je bila utjeha i znak prepoznatljivosti. Zahvaljujemo Bogu na daru slobode, a braniteljima za svaku i najmanju žrtvu“, kazao je vlč. Mlakić.

Odgovornost prema slobodi

Opisujući odlomak iz evanđelja i Zakeja carinika, propovjednik mons. Tomo Vukšić kazao je kako je on za Isusa bio samo čovjek. „Samo jedan od ljudi, radi čijega obraćenja, radi povratka na put dobrote i vječnoga spasenja je došao na ovaj svijet. Spasenja koje započinje već na ovoj zemlji ako se prihvati Isusa, ako mu se dopusti da uđe u kuću i savjest vlastita života, da nam govori, ako se nastojimo poistovjetiti s njim i njegovim načinom, ako se trudimo u tomu postati mu slični. I gdje god Isus biva zaista primljen i sluša ga se, s njim dolazi njegovo spasenje“, kazao je.

Osvrćući se na riječi apostola Pavla „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! (Gal 5,1)“, propovjednik govori o slobodi. „To je misao Svetoga pisma koja je uvijek suvremena kao vrjednota, podsjetnik i opomena. Dȁ, svojim djelom otkupljenja od grijeha Krist nas je za slobodu duhovno oslobodio. Darovao nam je tu slobodu i očekuje naš odgovoran odnos prema njoj. Naime, odgovornost je konstitutivna oznaka svake slobode, pa i duhovne. Ona je njezina bitna oznaka, a naša velika i teška obveza. Odgovornost za slobodu i u slobodi mjesto je i način ostvarenja sreće na ovoj zemlji, ali i jedini put prema vječnoj radosti. Okupili smo se na molitvu u slobodi za koju zahvaljujemo ponajviše braniteljima. I molimo milosrdnoga Gospodina Boga da bude milostiv prema svima koji su poginuli ili na neki drugi način prerano završili ovozemaljski život. Neka ih sve uskrsnuli Krist nagradi životom zauvijek, a njihovim obiteljima i prijateljima izražavamo ljudsku solidarnost, kršćansku blizinu i molitvu“, istaknuo je vojni ordinarij.

Znak sjećanja

Svečano misno slavlje predvođenjem liturgijskoga pjevanja uveličala je klapa Hrvatske ratne mornarice Sv. Juraj, a za orguljama je svirao satnik iz Oružanih snaga BiH Ivan Bevanda.

Nakon mise položeni su vijenci i upaljene svijeće na križu ispred crkve Svete Obitelji Kupres u znak sjećanja na poginule Hrvate u Drugom svjetskom ratu. Potom je održan svečani pobjednički mimohod branitelja kroz grad uz pratnju I. benda orkestra OS-a BiH.

Na kraju programa održana je svečana akademija u povodu Dana oslobođenja Kupresa u Hrvatskom domu kulture Kupres, a potom je uslijedilo druženje s braniteljima.

Humanost društva se mjeri po njegovu odnosu prema starijima

Da bismo vidjeli kako se Katolička Crkva brine o ljudima u poznoj dobi života, kontaktirali smo 2019.  Dom za stare i nemoćne osobe Sv. Josip kojega, u srednjobosanskom gradu Vitezu, vode sestre Služavke Malog Isusa, te smo razgovarali s ravnateljicom s. M. Admiratom Lučić koja u toj instituciji djeluje slijedeći socijalni nauk Crkve i sluge Božjega Josipa Stadlera, utemeljitelja Družbe SMI.

Sestra Admirata (Marica) Lučić rođena je 1953. u Bugojnu. U pripravništvo Družbe Služavki Malog Isusa stupila je 1968., a doživotne zavjete položila 1978. u Sarajevu.

Završila je medicinsku školu, zatim studij odgojnih znanosti na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu. Djelovala je kao medicinska sestra u Njemačkoj, a zatim u upravnim službama zajednice sestara u Sarajevu. Provincijska glavarica Sarajevske provincije SMI-ja bila je u dvama mandatima. S njom smo razgovarali o brizi za stare danas, odnosu mlađih generacija i obitelji prema toj populaciji, ali i o uopćenim pitanjima odnosa današnjeg društva prema osobama treće životne dobi...

Poštovana sestro Marijo Admirata, starost i mladost su često relativni pojmovi. Svi znamo primjere življih i energičnijih umirovljenika od studenata. Tko je danas star čovjek, tko je zapravo „kandidat“ za ulazak u Dom za stare i nemoćne osobe Sveti Josip?

Da, upravo relativni! Veoma je različit pogled na pojmove mladosti i starosti. Kada životni tijek gledamo kroz kršćansku antropologiju, ljudski život je raslojen na dušu, psihu i tijelo. Sve sastavnice su neizostavno važne, imaju učinak na život u cijelosti. Duša nije podložna starenju, psiha ima vlastitu zakonitost u tijeku vremena, a i tjelesnost svoju. Kad je pitanje o tome tko je star čovjek, najčešće čovjeka vidimo ili prosuđujemo po biološkoj dobi, godištu rođenja, životnom tijeku.

Zbunjuje i to što riječ: starost, star, koristimo jednako za ljude, živa bića i za stvari. Često čujemo kako zub vremena nagriza predmete i kako sve ima vijek trajanja pa se na kraju odlažu kao beskorisni, nefunkcionalni.

Zaista, ljudska tjelesnost, ovisno o veliku broju čimbenika, se „troši“, oboli, nema više primarnu funkciju, jednostavno ostari. Ako tako gledamo na ljudska bića, vidimo samo tjelesnu nemoć, beskorisnost.

Ipak, u ljudskoj tjelesnosti živi duša, bezvremenska, besmrtna. Ona je snažna silazno-uzlazna vertikala života. Imala sam milost pratiti veliki broj osoba do potpuna odumiranja tjelesnosti – do smrti. Uvelike mi je pomogla spoznaja da se dva puta rađamo: na tjelesni – ovozemaljski život, i na vječni život, i to kroz tjelesnu smrt. I pri prvom i pri drugom rođenju je dobro imati uz sebe drage osobe.

Pitam se: mogu li osjećaji ostarjeti? Mogu li ljudske potrebe ostarjeti?

Da, pitali ste me tko je kandidat za naš dom. Nemoćna, bolesna, starija osoba koja nema članove obitelji koji se za nju mogu brinuti, njegovati, nositi, hraniti.

Imaju li, uvjetno rečeno, mlađi ljudi danas senzibiliteta prema starijima?

Mislim da se ne može generalizirati niti kazati da mladi nemaju pozitivne i naklone osjećaje prema starijima. Znam da im mnogošto odvraća pozornost od potreba starijih osoba i teško se mogu uživjeti u njihove teškoće. Ritam i interesi mlada čovjeka su na drugom polu. Nemoguće ih je uskladiti bez duhovne dimenzije. Vrijednosti obiteljskoga života su poljuljane, ponekada i uništene. U nekim slučajevima možemo zapaziti odbojnost mladih prema obitelji gdje je zastupljeno više generacija. Ne uspijevaju naći ni podariti sklad života u tako različitim mogućnostima i potrebama pa se udaljuju, svatko ide svojim putem. No, više je sućutnih primjera. Sjećam se divnih, dragih situacija kada unučad s izvrsnom empatijom pristupaju svojim bakama i djedovima. Nedavno mi je jedan dječak rekao: „Moja baka voli razgovarati, nadam se da će joj kod vas, u domu, biti dobro.“ Gledala sam ga i kazala: „Pa i ja se nadam, ali vjerujem da joj je s tobom bilo daleko bolje, najbolje.“

Je li, prema vašem mišljenju, slanje roditelja u starački dom „uvrjeda“ onima koji su se o potomcima brinuli cijeloga života dok su mogli i imali snage? Kako to doživljavaju roditelji, i stari ljudi općenito, koje djeca pošalju u dom (nekad i protiv njihove volje)?

Pa skoro da nikada nisam doživjela da je smještaj u dom roditelju uvrjeda. Roditelj voli svoje dijete, koliko god godina imalo, i po svaku cijenu čini što misli da je za dijete bolje. Puno puta sam doživjela da im je teško smjestiti svoga roditelja. Još vidim suze sina kada ostavlja svoju mamu kod nas. Svima je teško. Najčešće su svjesni da se kući više nikada neće vratiti. Dolazak u dom znači odvojiti se od svega što su radili i poznavali i doći u nepoznato. Ta promjena „odlaska“ teško pada i roditeljima i njihovoj odrasloj djeci. Vidjela sam puno suza.

Mislim da još uvijek, hvala dragom Bogu, ima obitelji koje se organiziraju i same brinu za svoje bolesne i nemoćne roditelje. To je najbolje!

Sjećam se nedavnog razgovora s jednim gospodinom. Došao je u dom i donio neka higijenska pomagala. Kazao je kako mu je mama nedavno preminula i kako nam želi te stvari darovati da nekomu posluže. Upitala sam ga: „Je li vam mama bila teško bolesna?“

Rekao je kako ju je nakon teškog moždanog udara, zajedno sa svojom suprugom, njegovao. Ništa nije mogla sama. Sve je podredio njezinim potrebama. I tako tri godine. Molio je da joj se Bog smiluje. Zaključio je: „I mene je mama tri godine nosala i vodala sve dok nisam mogao sam. Otišla je i sada mi puno nedostaje.“ Ovo zasigurno nije usamljen slučaj.

Kakvi su odnosi roditelja i djece nakon što se majka ili otac smjesti u dom? Ima li napetosti, posjećuju li djeca i unuci svoje stare?

Mislim da se odluke o dolasku i smještaju u Dom mogu svrstati u nekoliko skupina. Kada sam radila u razvijenim zemljama, vidjela sam kako su mnoge osobe dok su još bile u snazi, donijele odluku da će kada dođu u mirovinu, ići u dom i kako ne žele nikomu biti na teret. Imaju financijsku sigurnost i svoju udobnost. U našim uvjetima je veoma rijedak ovakav primjer.

Prva i najčešća skupina su osobe koje su se teško razboljele: nepokretnost zbog moždanog udara, zbog teškog loma kosti, sada sve češće, ili zbog uznapredovale staračke demencije. Takve osobe su u potpunosti ovisne o drugomu. Teško da neka obitelj može odgovoriti na potrebe takvoga bolesnika. U ovakvim slučajevima svi trpe, cijela obitelj i šire.

Druga skupina su osobe koje nemaju obitelji, nisu imali svoje djece ili invalidne osobe od davno. Najčešće takve osobe nemaju na koga računati. Kada dođe vrijeme da trebaju njegu, kada postanu nemoćne, traže mogućnost smještaja u dom.

Treća skupina su osobe koje u dogovoru sa svojom djecom sudjeluju u odluci da se presele u dom. Razlog smještaja je starosna usamljenost. Svi članovi obitelji su, sve češće, negdje daleko, u vlastitim planovima i obvezama, i ne mogu se posvetiti svojim nemoćnim roditeljima. Mislim da se odnosi između starijih roditelja i njihove djece ne mijenjaju dolaskom u dom. Ako su bili empatični u obiteljskoj kući, takvi ostaju i u našemu domu, a ako hladni, i dalje ostaju takvi.

Pitali ste o posjetu. U našemu domu smještaj su našli ljudi iz cijele BiH. Posjeti su rjeđi onima koji su došli npr. iz Bijeljine od ovih iz Središnje Bosne. Svakako, posjeti su korisni i veoma potrebni emotivni trenutci razgovora i druženja. Predivno je vidjeti obitelj na okupu – u posjetu u našem domu. Ta blizina i srdačnost je podjednako korisna i potrebna i jednima i drugima. Uvijek sam radosna gledajući prizore susreta u posjetu. Nažalost, ima i onih kojima rijetko tko dođe, ili nikada.

Kada su već u domu kao što je Sv. Josip u Vitezu, što najviše nedostaje vašim štićenicima u odnosu na prijašnji način života?

Svaka osoba ima vlastitu životnu priču, osobne teškoće. Mislim da im ponaosob nedostaju navike svakodnevne rutine u obiteljskoj kući ili stanu, zdravlje, fizička kondicija, vlastita obitelj, djeca. Često doživim kako je njihov svijet ostao izvan prostora doma, pogled fiksiran negdje daleko, u prošlosti. Osoba koja je sama donijela odluku ili sudjelovala u odluci da se preseli u dom lakše podnosi promjenu, pokušava se racionalno odnositi prema sadašnjem vremenu i prostoru. Zahvalna je i djeci i domu da se za nju brinu, da je konačno bez brige, kako kažu. Daleko teže je osobama koje nisu imale izbora, kojima je zbog osobnog psihofizičkog stanja jedina mogućnost smještaj u dom. Nevoljko su došli, misle da su se djeca drugačije mogla organizirati ili da nisu ispravno procijenili njihove još uvijek „dobre“ sposobnosti. Pomoć takvim osobama je veoma zahtjevna. One puno trpe. Uzrok njihova trpljenja nije otklonjen dolaskom u dom.

Njega je danonoćni sustavni proces koji treba zadovoljiti potrebe na svim razinama ljudskog bića. Ipak, nemoć i trpljenje su stanja koja prate starost.

Kada kažem nemoć, ta je riječ u starosti veoma bremenita. Osobe se teško mogu okrenuti u krevetu, nekada nikako, ne mogu se ustati, stajati, hodati, ne mogu kontrolirati svoje fiziološke potrebe, ne mogu se hraniti, odjenuti, čuti, govoriti.

Uvijek, osobito u nemoći koju sa sobom donosi starost i bolest, veliku utjehu donosi vjera i blizina dragih osoba. Ljudi u molitvi dobivaju snagu i mir. Nose se s teškoćama starosti sasvim drugačije od osoba koje nemaju iskustvo vjere u Boga.

Je li se u Domu Sv. Josip u Vitezu, uvjetno rečeno, teže naviknuti na novi ritam života muškarcima ili ženama s obzirom na njihove ranije uloge u obiteljima?

Osobe na subjektivan način doživljavaju promjenu načina života neovisno o spolu. Ipak se doima kako su žene prilagodljivije, a samim time i lakše podnesu promjenu. Mislim da muškarci općenito teže prihvaćaju osobnu nemoć i sve što je s takvim stanjem povezano.

Duhovna briga za stare i nemoćne je zasigurno veliki dio pastorala Katoličke Crkve. Koliko pozornosti uprava Doma Sv. Josip u Vitezu tomu daje i jesu li potencijalni korisnici vaših usluga toga svjesni?

Kada razmišljam o pastoralu Katoličke Crkve, vidim slugu Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, utemeljitelja moje redovničke zajednice. Crkvu je ponajprije doživljavao kao majku koja nas rađa u Duhu, grli, odgaja, njeguje. Crkva ima i sve majčinske osobine. Brinuti o starijim osobama, a ne koristiti sredstva spasenja, ne ponuditi duhovnim sadržajem, meni je nezamislivo. Znam da svi nemaju tu milost i da ne grade svoju egzistenciju na kršćanskoj filozofiji kojoj je, među ostalim, imanentna spasiteljska moć trpljenja i utjeha nade. Neusporediva je razlika njegovati osobe koje trpljenje i umiranje potkrjepljuju snagom sakramenata i kršćanskim krjepostima, od onih koji ne znaju ili ne prihvaćaju kršćanski pogled na život od začeća do prirodne smrti. Tjelesnost starijih osoba je iscrpljena, s minimumom tjelesne energije. Mnogi tu malaksalost kompenziraju duhovnim komponentama npr. molitvom. Često razmišljam o kvaliteti života u bolesti i staračkoj nemoći. Koliko je samo važno učiti starjeti, a to znači učiti ostavljati, vjerovati i povjeravati sve što ti je drago Besmrtnomu, Moćnomu. Način odnosa prema stečenome prema vlastitim uspjesima može nam olakšati ili otežati put. S povjerenjem u Boga ostaviti stečeno ulijeva spokoj, mir i sigurnost, i takve se osobe spokojno susreću s tjelesnom smrću kao neizbježnim životnim događajem.

Ima li današnje društvo sluha za stare, nemoćne, a često i napuštene osobe treće životne dobi?

Kada govorimo o društvu koje ima sluha ili nema za potrebe starijih osoba, pomislim na uređenost društva, države, zakona, na socijalni status koji zakoni daju osobama treće životne dobi na svim razinama društva.

U našoj domovini mirovinski sustav je tako uređen da rijetko tko može živjeti od svoje mirovine. Slušala sam životne priče velika broja ljudi. Preko svojih leđa su prenijeli životnu stvarnost koju mi danas imamo. Brinule smo se za osobe koje su rođene i odrastale u vremenu teških posljedica Prvoga svjetskoga rata, pa su bili u jeku mladosti ili zrele dobi u vrijeme strašnoga Drugoga svjetskoga rata, a kada su se u sveopćem zauzimanju izborili za egzistenciju svoje obitelji, nametnut im je zadnji rat koji je poljuljao sve naše korijene i mnoge učinio beskućnima. U našoj kući je živjelo, ili živi na desetke osoba koje su podnijele ili podnose bol pogibije svojih sinova.

Što reći čovjeku koji je svojevrsna enciklopedija životnoga iskustva kada dobije 300-400 KM mirovine? Uz sve teškoće starosti, pada im teško biti financijski ovisni o svojoj djeci.

Papa emerit Benedikt XVI. je rekao: „Humanost se društva, ili neke kulture mjeri po njegovu odnosu prema starijim osobama i mjestu koje im namjenjuje u zajedničkom životu. Tko daje prostora starijim osobama, daje prostor životu, a tko prihvaća starije, prihvaća život.“

A sadašnji papa Franjo je ustvrdio da su molitve starijih osoba, baka i djedova dar za Crkvu, pravo bogatstvo! Ove poruke su nam poticaj za ispravan stav prema našim starijim osobama kojima puno dugujemo.

Budući da ste se zasigurno naslušali različitih životnih priča, možete li nam progovoriti o nekoj starijoj osobi u Vašem domu koja je imala zaista težak život?

Pri kraju našega razgovora izgleda kao da sam govorila samo o teškoćama. Da, istina je, nije lako! Više puta se sjetim jedne drage gospođe koju smo njegovale. Bila je nepokretna, nije mogla ustati. Ujutro bismo joj pomogli da sjedne u kolica ili fotelju. Kada bih joj došla, zatekla bih je kako sjedeći koraca i koraca svom snagom. Rekla sam nakon pozdrava: „Ah, kako dugo vježbate, to je divno!“

Odgovorila mi je: „Da, sestro! Ne mogu ništa raditi, samo molim. A imam jedan zadatak. Svaki dan obiđem svu svoju djecu, unuke, praunuke. Idem od Njemačke do Australije. Sve ih posjetim, za njih se pomolim. Da, nazovu oni mene, ponekada i dođu. Daleko su. Rade i rijetko imaju vremena. Ja sada imam vremena. Hvala dragom Bogu da ih u mislima i u srcu vidim.“

Držala sam ju za ruku, a ona je dalje koracala. Noge su bile ukočene i otečene. Pomisao na dugi, bogati život starice koju smijem gledati izmamio mi je suzu. Samo sam rekla: „Blago Vama, blago Vašoj djeci, unucima i praunucima! Vaš doprinos im je najvažniji.“ Virtualni svijet ove starice je utemeljen na kršćanskoj duhovnosti i ljubavi obiteljskoga života. Blago onomu tko ima milost ovakve starosti.

Što posebice preporučujete u Domu Sv. Josip u odnosu na ostale slične ustanove?

Dugo sam izravno ili neizravno povezana s brigom o bolesnicima ili starijim osobama. U svijetu se veoma razvija medicinsko područje gerijatrije, istražuju se sve češća oboljenja povezana sa staračkom demencijom ili Alzheimerovom bolešću. Razvijaju se vještine za unaprjeđenje kvalitete života što se odnosi na fizičku pokretljivost, prehranu, druženje, stambeno područje.

I moja zajednica vodi računa o svim gore navedenim potrebama starijih osoba koje trebaju institucionalni smještaj. Ipak posebno nastojimo biti blizu osobama u njihovim duhovnim potrebama. Razgovarati s njima, moliti s njima i za njih, biti uz njih u času smrti. Kako god teško bilo, za mene je uvijek predivan osjećaj kada uz uskrsnu svijeću umirućemu zatvorim umorne i bolne oči.

Medicinske sestre, njegovateljice, fizikalni i radni terapeuti su najveći kapital jedne ustanove. Njega je težak posao, ali uvijek kažem to je više od posla – to je poslanje u kojem smo pozvani činiti dobro, mijenjati sve oko sebe nabolje. Kada imamo suradnike u domovima za pomoć i njegu starijih osoba koji s kršćanskim načelima i istinskom empatijom pristupaju ljudskoj nemoći u starosti i bolesničkom krevetu, sve je drugačije, podnošljivije, sve je sveto jer u nemoćniku, kako je kazao Utemeljitelj moje zajednice Josip, dotičemo samoga trpećega Krista. Ako ima razlike među ustanovama za starije osobe, onda je spomenuta karakteristika ona koju želim i na kojoj u našemu domu radimo.

Ako netko od naših čitatelja poželi svoju treću životnu dob provesti kod vas, što treba napraviti? Postoje li liste za čekanje, posebni uvjeti za prihvat?

Potrebno je prijaviti se na listu čekanja, ako možete čekati, kada bude slobodno mjesto, rado ćemo primiti kojima je pomoć potrebna. Više o Domu sveti Josip u Vitezu možete pogledati na stranici www.ssmi.hr/dom-sveti-josip/