Crkva u Bukovici još uvijek čeka vjernike...

Ratom poharana i potpuno uništena župa Bukovica nalazi se u Bosanskoj Posavini, nedaleko od prometnice Dugo Polje – Kulina – Polje. Udaljena je 15-ak km zračnom crtom od Dervente u pravcu sjeveroistoka. Crkva je skoro obnovljena, još malo pa dovršena, međutim, povratak se ovdje još uvijek ne nazire...

Nakon više godina "tutnjanja" Bosnom, Hercegovinom te dijelovima Hrvatske i Srbije shvatili smo kako postoje "atraktivne" župe za pisanje reportažâ te one koje to nisu....

Tko ne bi želio otputovati u župu koja ima 8 000 vjernika i tu pisati o radosti, novom životu, sveopćem napretku, svakodnevnim događanjima, nasuprot vjerničkoj zajednici koja ima članova kao prstiju jedne ruke i u kojoj se događaju jedino "uvezeni" sprovodi?

Dvije kuće, četiri vjernika, veća crkva

Međutim, ne radi se uvijek samo ono što se želi. Tako je i odlazak u ratom opustošena područja nužnost, ako ništa drugo, a ono kako bi se prisjetilo što je nekoć bilo, da bi zločin i progon bili zabilježeni te sve to potaknulo nekog neodlučnog da obnovi razrušeno ognjište i možda se vrati.

Župa Sv. Ante Padovanskog klasični je primjer ratom poharanog kraja u kojemu svećenik služi kao "stečajni upravitelj" i obično upravlja na više takvih (susjednih) župa. Takav je slučaj i s vlč. Ivom Kopićem, župnikom u Derventi i upraviteljem u Bukovici koji je tu od jeseni 2016. Kako nam je rekao, poslije blagoslova obitelji može se kazati da su samo dvije kuće u Bukovici stalno naseljene, dvije obitelji i četiri člana.

Ta je župa u Posavini posebna i po konfiguraciji tla. Nije riječ o onoj klasičnoj ravnici i crkvi "usred polja". Bukovička ljepotica s praznim selima i zaseocima je na uzvisini, lagano brežuljkastog kraja. Kako smo saznali, noću posebno dominira (praznim) podnebljem jer je stalno osvijetljena reflektorima...

Jasno je da ovdje nema klasičnog pastorala te je župnik zapravo samo "statističar" ove nekoć velike župe. Prema njegovim riječima sav se rad sveo na sprovode vjernika koji su umrli u izbjeglištvu, a imali su želju barem u smrti vratiti se u svoj kraj.

Većina vjernika iz Bukovice danas živi u Slavonskom Brodu i njegovoj okolici.

Tužna je to činjenica jer za lijepih ljetnih noći s platoa ispred crkve u Bukovici mogu se vidjeti svjetla Slavonskog Broda.

Kako nam je rekao, "crkva je prije rata bila malo drukčija". Posavski hrvatski inat je ponovno izgradio crkvu, međutim ne na istim temeljima i drugačijeg izgleda.

I u drugim devastiranim župama smo bili, obično su se gradile manje i skromnije crkve, a vratio se dvoznamenkast, a negdje čak i troznamenkast broj vjernika.

U Bukovici doslovce nema nikoga, a crkva se može mjeriti s prosječnom katedralom. I još je veća nego što je bila.

"Prije rata je imala jedan zvonik, a danas ih ima dva. Nije na istim temeljima, već je pomaknuta malo unazad. Nažalost, ovdje samo žive dvije obitelji koje nedjeljom dolaze kad mognu. Obično ja sa sestrama iz Dervente dođem kako bismo slavili misu. Bude desetak ljudi, neki odluče vikend provesti u rodnom selu pa navrate iz Slavonskog Broda. Ponekad ne dođe nitko pa 'poljubim' vrata", rekao nam je vlč. Kopić na početku razgovora.

Osnivanje župe

U ovakvim situacijama ostaje popričati najprije kako je nekoć bilo da bi usporedba prije i poslije rata bila jasnija.

U Šematizmu Bosne Srebrene za 1856. u župi Plehan spominju se i sljedeća mjesta: Bukovica (32 katoličke obitelji s 206 katolika) i Kulina (30 katoličkih obitelji s 208 katolika). Šematizam za 1864. u župi Žeravac između ostalih mjesta navodi Bukovicu (31 katolička obitelj s 246 katolika).

U Šematizmu za 1932., u župi Žeravac selo Bukovica ima 626 katolika.

Konačno, župa Bukovica utemeljena je 1939. odvajanjem od Žeravca. Nova župna crkva građena je od 1964. do 1966. u naselju Velika Bukovica. Na području župe nalazi se staro groblje Buban, koje je zbog svoga zemljopisnog položaja i u tursko doba bilo pogodno za misna slavlja i kršćanske pokope. Postoji još jedno groblje – Sv. Luke na Topuzu.

Nažalost, zbog stanja prometnica bilo je nemoguće posjetiti Buban. Župnik nam je rekao kako je već jedno auto uništio oštetivši karter na rupi kada je kiša saprala šljunak na lokalnoj cesti. Auto je prodao u otpad, a u ljetnim danima mora mijenjati dva puta ljetne gume. Zimi je doslovce nemoguće prometovati. Kao ilustraciju o kakvim se putovima radi naveo je primjer jedne obitelji koja traktorom dolazi na misu...

Postojao je ekumenizam...

Tijekom rata od 1992. do 1995., to jest u drugoj polovini 1992. Srbi su župnu kuću teško oštetili, a crkvu minirali i srušili do temelja. Svi Hrvati katolici, njih 1 250, s područja župe protjerani su.

Začudo, pravoslavni vjernici iz okolnih sela i dan danas štuju Sv. Antu Padovanskog kojemu dolaze na hodočašća, isto kao prije posljednjeg rata. Ujutro na sami blagdan dođu do osam sati izjutra. Obave svoj zavjet, pomole se na svoj način i ostave milodar...

Zanimalo nas je otkud toliko razaranje u ratu ako je postojao ekumenizam među običnim pukom. Župnik smatra da je bila u pitanju „viša politika“ i „naredbe s vrha“...

Župi Sv. Ante Padovanskoga u Bukovici pripadaju sljedeća naselja: Bukovica Mala i Velika, Buban, Kulina (dio) i Podnovlje (dio). Zanimljivo je da su na desnoj obali potoka Glogovica u Podnovlju pronađeni temeljni kamen i ostaci srednjovjekovne crkve te grobovi s kamenim pločama.

Želja za povratkom postoji...

U selu se jako teško živjelo i u nekadašnjoj državi koju mnogi i danas, usprkos svemu, prizivaju kao ideal. Mnogi Hrvati morali su otići u zemlje Zapada: najviše u Njemačku, Austriju i druge, da bi nešto zaradili i ubrzo se vratili svojim kućama. Više ih se odselilo i u Republiku Hrvatsku te Sloveniju u kojoj i danas žive. Kada se tomu pridodaju oni protjerani 1992. može se reći da više generacija Bukovčana živi vani.

To se vidi i prateći statističke podatke posjećenosti web-stranica o Bukovici. Najviše posjetitelja dolazi iz nabrojanih zemalja.

Kod mnogih se osjeća želja za povratkom, ako ništa onda za obnovom, ili ponovnom izgradnjom kuće. Međutim, izostaju obećane donacije pa ljudi sami ulažu novce što sporije ide. Država i entiteti su davno zakazali što se vidi na primjeru infrastrukture. Cestu je "pojelo" vrijeme pa je od nje ostao samo nabijeni šljunak.

Još jedan problem je krađa šume, a Bukovičani nemaju podršku ni od kakvih razina vlasti te se taj lopovluk nastavlja.

"Ljudi bi se i vratili, ali kada se poslože i popišu svi problemi te nepostojanje nikakve mogućnosti zaposlenja ne ostavljaju im se domovi, obitelji i poslovi u Slavonskom Brodu", rekao nam je župnik.

Kao "kompenzacija" nepostojanja konkretnog povratka Bukovičani se masovnije okupljaju u svome selu na Sv. Antu Padovanskog. Postoje dani kad se skoro polovica negdašnjih stanovnika ovoga posavskog mjesta "vrati" na svoje ognjište. Riječ je o manifestaciji Dani Bukovičana, nogometnom turniru u srpnju te naravno svetkovinama Svih Svetih i Uskrsu. I na Božić selo živne, ali kada odgovaraju vremenski uvjeti...

Svoj na svome

Nakon razgovora u crkvi čiji interijer još uvijek miriše na friške radove malo smo se "truckali" po selu. Zaista je riječ o teškim uvjetima kada nema asfaltirane prometnice. Spora vožnja, kiša koja prokopa put usprkos stalnom nasipanju šljunka te rastinje koje "pritišće" i oštećuje vozila sa strane.

Koliko god se mještani trudili oko puta priroda uvijek iznenadi, rastinje se ne može uklanjati onom brzinom kojom nikne. Često ispred vozila izleti srna ili poveći zec koji zbunjeno gleda i kao da se pita "otkud pak vi".

Nakon nekoliko desetaka minuta vožnje, što je bilo ni tri kilometra prema mjeraču, došli smo do obiteljske kuće Ivice i Ane Sušić. U domu nije bilo nikog te smo ih morali potražiti u polju, zapravo na nizbrdici gdje se čuo upaljen agregat koji iz malog jezera pumpa vodu za navodnjavanje.

Bračni par smo našli kako rade u tek zasađenim lješnjacima. Imaju 112 duluma zemlje, 30 duluma šume, 22 duluma zasađenih lješnjaka i pola duluma krastavaca. Kako su nam rekli to je maksimum o kojemu se njih dvoje mogu brinuti.

Zanimalo nas je zašto se drugi ne vraćaju. Ivica nam je u šali rekao iz istog razloga što oni ponekad žele otići...

"Ljudi se ne vraćaju što nema struje. To je prvi čimbenik. Drugo, putevi su loši. Najprije to dvoje treba dovesti u red jer i oni koji se žele vratiti kažu: '…Ali da barem dođe struja'. Za put sam išla u više navrata u općinu. Ovo je put koji dijeli derventsku i dobojsku općinu. Katastarska čestica je u Doboju i oni su ga 'isključili' iz održavanja", rekla nam je Ana i onima koji imaju želju vratiti se poručila da pogledaju lijepe slike okućnice, vrta i sadnica kad bude reportaža u Tjedniku.  Naglasila je da voća i povrća imaju u izobilju.

"Doć' u svoje je neprocjenjivo. Ja sad ne bih mogla živjeti u Brodu. Odem tamo ponekad jedva prespavam. Kako sam operirala grlo meni je ovdje zrak čist i uživam. Možeš tamo šaku lijekova piti, ali ako zrak nije čist nema nikakvog smisla", rekla nam je za kraj.

Gdje su temelji srušenih kuća?

Odlazeći iz župe Bukovica zapazili smo jedan "fenomen". Prije rata je ovdje bilo 1 250 Hrvata u nekoliko stotina kuća od kojih su 1992. ostali temelji. Međutim, tih temelja skoro da nigdje nema, pogotovo ne oko crkve i uz put gdje je bila velika koncentracija kuća. Neki su zarasli u šipražje, a ostali?

Vlč. Kopić nam je objasnio kako je poslije rata hrvatske kuće, to jest temelje i okućnice oko crkve otkupio jedan poduzetnik iz susjedne župe, katolik. Temelje je iskopao i zajedno s okućnicama pretvorio u velike obradive površine za svoj biznis. Zemlja je otkupljivana skoro pa budzašto i sada joj je dvostruka vrijednost.

Kao svećenik i upravitelj ove župe vlč. Kopić očekuje i nada se povratku, barem starijih župljana i obitelji koje se baš nisu snašle u izbjeglištvu u Hrvatskoj koja nije daleko. Još je teže kada se shvati da oni žive u Slavonskom Brodu koji se vidi iz Bukovice.

"Uvijek sam poticao, a i svećenici prije mene, na povratak i obnovu te što češći dolaza u Bukovicu na proslave i blagoslove polja", rekao je upravitelj župe Bukovica te zahvalio Bogu što su, barem djelomično, taj poziv poslušali.

Istina je, okupljanja i dolasci su česti, ali obnova kuća ide sporije. Crkva potiče i zove, obnovljena bukovička ljepotica čeka vjernike na povratak. Tu je i obećanje vlasti da ako se tkogod još vrati postoji velika mogućnost za asfaltiranje te popravku strujne infrastrukture. Crkva čeka svoje vjernike!

Zavičajni klub

Zavičajni klub Velika Bukovica osnovan je 2009. sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Udruženje je to građana i svih onih koji žele surađivati. Ideja za organiziranje Zavičajnog kluba Velika Bukovica potekla je od Bukovčana, a zadaća mu je okupljanje članova, očuvanje povijesne baštine, običaja te publiciranje svoga rada široj javnosti. Zavičajni klub Velika Bukovica djeluje na jedinstvenom programu kao nepolitička i vanstranačka organizacija, a najvažniji cilj je spriječiti Bukovičane da zaborave svoje selo i župu.

Vjerničko mnoštvo oko Gospe Stupske

Više tisuća Gospinih štovatelja okupilo se 15. kolovoza kako bi proslavili svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije u istoimenoj župi i svetištu u sarajevskom prigradskom naselju Stup. Središnje euharistijsko slavlje s procesijom predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić. 

 

U proslavi su sudjelovali hodočasnici iz sarajevskih župa kao i pristigli vjernici iz dijaspore.

Svečanost je započela procesijom od župne crkve do vanjskog oltara sa slikom Gospe Stupske gdje je nazočne pozdravio župnik vlč. Miroslav Ćavar zaželjevši svima dobrodošlicu, a posebno kard. Puljiću koji već tradicionalno predslavi misu na Stupu za Veliku Gospu.

Stići u vječnu domovinu

Uvodeći u euharistiju vrhbosanski nadbiskup je naglasio kako je danas Bog dao izvrstan dan da bi se dostojanstveno obilježilo uzašašće Blažene Djevice Marije na Nebo.

U svojoj je homiliji govorio o današnjem vremenu i stanju vjere u Europi.

„Ljudi danas žive bez Boga i tako umiru. Oni su nezainteresirani za vječni život. Ponašaju se kao da Isus nije došao. Crkve su prazne, kod nas iz jednog, a u Europi iz drugog razloga. Crkve služe za kulturne manifestacije izdaju se čak za restorane. Smrtnost raste, rađanje se smanjuje, a veliki broj djece skonča život u utrobi. Europski parlament donosi zakone kontra deset zapovijedi“, rekao je na početku kardinal i govorio o tome kako čovjek danas nema vremena ni za što, pa ni za Boga.

Potom je istaknuo kako je svetkovina Velike Gospe čovjekov putokaz za pravilan život. Naglasio je kako zemaljskom domovinom čovjek treba hoditi da bi u onu vječnu stigao.

Potom je progovorio o Isusu koji je od čovjeka preuzeo, sve osim grijeha.

„Isusovo domoljublje je iskazano u vjernosti zavičaju, Nazaretu i Galileji koja je bila u to doba prezirana. Tako i danas kažu 'Što će Hrvati u Sarajevu?'“, rekao je kardinal i ponovio kako je Isus poznavao baštinu svoga naroda kojeg se nije odricao.

Naglasio je kako čovjek napuštajući svoju zemlju i narod postaje obezvrijeđen te progovorio o prodavanju domovine i njezinu preziranju.

Poželio je da svetkovina Uzašašća BDM potakne ljude da dostojanstveno zemljom hode kako bi lakše došli u nebesku domovinu.

Procesija sa svijećama

Prije završnog blagoslova riječi zahvale vjernicima, hodočasnicima te onima koji su pomogli u organizaciji proslave patrona izrekao je župnik Ćavar.

Nakon toga uslijedila je tradicionalna procesija s Gospinom slikom i svijećama do špilje s Gospinim kipom gdje je kardinal izmolio litanije i blagoslovio okupljene hodočasnike.

Vrijedi spomenuti kako su se župljani župe Stup za proslavu patrona pripremali misama devetnicama i trodnevnicom.

Misu uočnicu predslavio je vlč. Oliver Jurišić, profesor na KBF-u u Sarajevu i novi župnik na Marijin Dvoru.

Na samu svetkovinu slavljene mise od ranoga jutra sv. misama u 6, 7, 8, 9 (bolesnička) i 11 sati koju je također predslavio vlč. Jurišić.

Posebno raduje činjenica da je veliki broj vjernika hodočasnika tijekom tih dana pristupio sakramentu pomirenja.

Napomenimo i to kako je proslava svetkovine Velike Gospe ujedno bila i oproštaj sa župom dosadašnjeg kapelana vlč. Dražena Kusture koji odlazi na studij u Rim, dok je na njegovo mjesto došao vlč. Ivan Ivančević.

Misi su nazočili i Romi koji na poseban način časte Gospu Stupsku.

Pred sami rat 1991. u župi Stup je bilo skoro 11 000 vjernika, što je danas nedostižna brojka. Dosta župljana se iselilo tijekom rata i u poraću i to trbuhom za kruhom, ali i nezadovoljstvom zbog političke i društvene situacije u glavnome gradu.

Ipak, može se reći kako se danas broj župljana stabilizirao na oko 2 500 duša, a zamjetan je broj mlađih bračnih parova kao i broj krštenja djece koji nudi nadu.

Sva Gospina ukazanja tijekom povijesti

U osnovi, ukazanja su vidljiva pojava nadnaravnih bića koja je u uobičajenim uvjetima nedostupna ljudskim osjetilima. Kroz povijest kršćanstva ljudi su prijavljivali da im se najčešće ukazuju Isus, Gospa, te anđeli i sveci. Prema procjenama bilo je nebrojeno mnogo različitih ukazanja, neki izvori govore i o brojci od 2 500, ali dokazano i priznato ih je veoma malo...

Crkveno učiteljstvo tijekom povijesti pridržavalo je pravo da se svaki pojedini fenomen dokumentira, ispita i na kraju utvrdi njegova istinitost. Iz toga se vidi kako se nadnaravnost jednog događaja ne može pretpostavljati, nego se ona treba i dokazati.

U kontekstu modernog vremena koje je uvijek po nekoj osnovi „apokaliptično“, često se javljaju proročke tendencije i pojave koje onda nalaze oduška u psihozi masa što vodi ka „ukazanjima“.

Ljudi koji prijave ukazanja ne moraju biti dobronamjerni, mogu biti bolesni ili jednostavno željni pozornosti, slave, ali i novaca.

Zato je jasno zašto se svakomu fenomenu treba pristupati hladne glave i ispitivački.

Vrste ukazanja i svetišta

Ukazanja se mogu podijeliti na dvije vrste, to su privatna i javna.

Privatna ukazanja bitna su za život pojedine osobe, često kasnije blaženika i sveca, dok su javna ukazanja sa širim društvenim značajem.

Budući da postoje priznata i nepriznata javna ukazanja, izuzetno je važno ne brkati pojmove hodočasničkog mjesta ili svetišta s mjestom ukazanja, koje je često i hodočasničko mjesto i svetište. Dakle, nije svako svetište mjesto ukazanja, ali je svako mjesto ukazanja svetište.

Popis priznatih ukazanja

Budući da ne bi bilo nemoguće na jednom mjestu pobrojati svih 2 500 navodnih ukazanja te onih mjesta za koje se još uvijek vodi proces ili istraživanje, za sada ćemo se usredotočiti samo na ona svetišta koja su dobila i biskupijsko i papinsko priznanje.

Takvih je ukupno 16, poredano kronološki po godini ukazanja, a predstavit ćemo tri Hrvatima najpoznatija:

Guadalupe, Mexico (1531.);

Lezajsk, Poljska (1578.);

Siluva, Litva (1608.);

Laus, Francuska (1664.);

Rue du Bac, Paris, Francuska (1830.);

Rim, Italija (1842.);

La Salette, Francuska (1846.);

Lourdes, Francuska (1858.);

Filippsdorf, Češka Republika (1866.);

Pontmain, Francuska (1871.);

Gietrzwald, Poljska (1877.);

Knock, Irska (1879.);

Fatima, Portugal (1917.);

Beauraing, Belgija (1932);

Banneux, Belgija (1933) te

Kibeho, Rwanda (1981.).

Gospa Lurdska

Lourdes je najposjećenije Gospino svetište u Europi s pet milijuna hodočasnika godišnje, a u  jubilejskoj godini (2008.) bilo ih je više od 9 milijuna. Kažu da samo Rim i Sveta zemlja imaju više hodočasnika.

Nalazi se u južnoj Francuskoj, a počeci su vezani uz ukazanja siromašnom seoskoj djevojčici Bernardici Soubirous.

Prema izvješću ona je od 11. veljače do 25. ožujka 1858. u 18 prigoda vidjela „lijepu gospođu“ koja joj je dala različite poruke.

Nakon četiri godine istraživanja, ukazanja su proglašena autentičnim. Bernardica je stupila u redovnice, a svetom je proglašena 1952.

U Lourdesu su organizirani marijanski kongresi, pohodili su ga različiti pape, upriličuju se vojna hodočašća, a ozdravljena su prilično česta te je u Lourdesu formiran i Medicinski ured kako bi se sve evidentiralo. Slavi se 11. veljače.

Gospa od Guadalupe

Meksički seljak Juan Diego vidio je 9. prosinca 1531. na putu preko Tepeyaca, brdima izvan grada Meksika, „lijepu gospođu“ koja mu je rekla da je Marija. Poslala je poruku biskupu kako želi crkvu na tom mjestu. Budući je biskup htio dodatni znak kao potvrdu, BDM je po Diegu poslala predivne ruže koje su cvale na kamenom tlu usred zime. Kada je Juan biskupu odnio cvijeće i rasuo po podu, nazočni su vidjeli sliku djevojke koja je postala poznata kao Gospa iz Guadalupe, to jest zaštitnica Mexico Cityja (1737.), Puerto Rica (1757.), Nove Španjolske (1746.), Meksika (1895.), Latinske Amerike, i Carica obiju Amerika.

Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku Nahuatl znači „Ona koja satire glavu zmiji“. Slavi se 12. prosinca.

Gospa Fatimska

Fátima je gradić smješten 130 km sjeverno od Lisabona u Portugalu. Najvažnije je hodočasničko središte u toj zemlji i jedno od najvažnijih marijanskih svetišta Katoličke Crkve u svijetu.

Mjesto je dobilo ime prema legendi po kojoj je Fátima, lijepa kćer maurskog kneza, u 12. st. iz ljubavi prema mladiću-vitezu prešla na kršćanstvo.

Tamo je 1915. troje djece, Lucia dos Santos (8) i njezini rođaci Francisko (7) i Jacinita (6) Marto vidjelo lik žene s plaštem. Sljedeće godine su vidjeli tri različite prilike anđela koji ih je poticao na molitvu i zazivanje Srca Isusova i Srca Marijina.

Tijekom 1917., između 13. svibnja i 13. listopada, djeca su imala ukazanja „Gospođe od Krunice“ koja je od djece zahtijevala molitvu krunice za mir u svijetu...

Četiri Pape su pohodile Fatimu, a brat i sestra Marto proglašeni su svetima. Slavi se 13. svibnja.

Biskupska priznanja

Mjesni biskup ima prvi i glavni autoritet u vezi s pitanjem ukazanja. Potvrda od Svete Stolice nije nužna kako bi se određeno ukazanje smatralo autentičnim.

Nakon biskupskog odobrenja, iz Vatikana može doći dar tom svetištu, apostolsko pismo, krunjenje pojedine ikone, odobrenje izgradnje bazilike, ustanovljenje blagdana ili pokretanje procesa za proglašenje blaženim i svetim pojedinog vidioca.

U svijetu je takvih 11 svetišta:

Quito, Ekvador (1594.)

Querrien, Bretania, Francuska (1652.);

Montagnaga, Italija (1729.);

Robinsonville (ime promijenjeno u Champion), SAD (1859.);

Castelpetroso, Italija (1888.);

Amsterdam, Nizozemska (1945.);

Betania, Venezuela (1976.);

Akita, Japan (1973.);

Cuapa, Nikaragva (1980.);

San Nicolas, Argentina (1983.) te

Itapiranga, Brazil (1994.)

Kršćanin ako uzima ozbiljno narav objave, mora dopustiti barem mogućnost ovakvih pojava, ali svaki pojedini slučaj podvrći kritici razuma u svjetlu vjere.

Prilično se lako može ustanoviti odvraćaju li takve pojave od pobožnosti prema središtu kršćanske vjere, Sinu Božjemu Isusu Kristu te vode li vjernike iskrenom slušanju riječi Božje i sakramentalnom životu.

Kao što je u jednom intervjuu talijanski svećenik vlč. Salvatore Perrella jasno rekao: „Crkva mora ispitati i potvrditi sva ukazanja ne zato što ne vjeruje u to, nego zato što ima zadatak čuvati bit vjere. Kršćanin koji temelji svoju vjeru na ukazanjima nije odrastao kršćanin, on kao vjernik uopće nije zreo.“

Nekoliko zanimljivosti o ukazanjima

Učenjaci su došli do broja od 2 500 ukazanja, od kojih čak 500 u 20. st.

Od svih ukazanja u 20. st. samo je za četiri došla papinska potvrda.

Čak 308 ukazanja BDM kroz povijest pripisana su ukazanjima svetica i blaženica.

Samo sedam Papa je svjedočilo Marijinim ukazanjima.

Najmlađe priznanje ima francusko svetište Le Laus iz 2008.

Dva najmlađa biskupijska priznanja ukazanja su iz SAD-a (2010.) i Argentine (2016.) s obzirom na događaje iz 1859. u Robinsonvilleu i 1983. u provinciji Buenos Aires.

U kontekstu dugogodišnje vjerničke tradicije hodočašća, priznanje je dobilo 19 mjesta, od kojih je najstarije iz 50. godine, a najmlađe iz 1900. godine i to iz država: Španjolske, Francuske, Italije, Engleske, Švicarske, Meksika, Indije, Venezuele, Kolumbije, Vijetnama, Poljske i Kine.

Postoje i šest priznatih ukazanja BDM kod egipatskih Kopta.

Najzanimljivije pitanje Crkve u Hrvata

Vjerojatno najzanimljivije pitanje u ovom kontekstu kod katolika Hrvata je Međugorje koje spada među pet najposjećenijih hodočasničkih mjesta u svijetu.

Tema je to na kojoj se posljednjih 36 godina vode velike rasprave i lome koplja kako u teološkim tako i u laičkim krugovima.

Službeni odgovor Crkve sa zasjedanja iz Zadra 1991. je da u svemu tome, prema navedenim dokazima, nije bilo nadnaravnih elemenata.

Iako na prvu ruku odgovor zvuči veoma negativno, on nije ni pozitivan ni negativan.

Vatikan je 2010. osnovao komisiju koja se ima time baviti, a tijekom 2017. papa Franjo je poslao poljskog nadbiskupa Henryka Hosea da nadgleda i daje sugestije glede pastoralne skrbi hodočasnika koji pristižu u Međugorje.