Na početku je važno odrediti metodologiju
koja će se koristiti u rangiranju zločinaca u istraživanju. Prvo i osnovno
pravilo je da povijest pišu pobjednici. U obzir se uzima tko je započeo
(objavio) rat te tko ga je završio. Također, u zločin nikako ne mogu biti
uključeni poginuli vojnici u sukobima, kao ni civili koji nisu bili primarna
meta. S druge strane postoje i zločini koji nisu izvršeni oružjem već
uskraćivanjem hrane i liječničke pomoći te prinudnim radom u nehumanim uvjetima.
Također je važno istaknuti i činjenicu da iz današnje perspektive poznavanja
svih činjenica i „naknadne pameti“ nije moguće ispravno promatrati određene
povijesne događaje niti se smije vršiti njihova revizija, nego je događaje potrebno
pratiti i proučavati u duhu njihova vremena.
Pitanje tko je moćnik i kako „mjeriti“
razine njihove važnosti relativnog je karaktera. Međutim, može se reći kako se
taj pojam sam po sebi objašnjava. Riječ je o čovjeku koji u određenom razdoblju
ima moć na jednom teritoriju i nad skupinom ljudi mimo pravde i zakona.
Činjenica je da mnogi moćnici nikada
nisu procesuirani zbog nedostatka političke volje, odgovarajućih institucija te
iz ostalih praktičnih razloga, npr. nedostupnosti tijelima gonjenja te nedostatka
dokaza. Ipak, povjesničari mogu na osnovu naknadne rekonstrukcije i svjedočenja
preživjelih ispričati i objasniti kako su se događaji odvijali te ih spasiti za
budućnost. Tako se, iako nikada nije postojala službena istraga, određeni državnici
i ostali lokalni moćnici službeno mogu smatrati „masovnim zločincima“.
Usvojivši metodologiju proučavanja i
vrijeme koje se promatra, prilično je lagano popisati sve nekažnjene moćnike, i
to prema broju njihovih žrtava. Naravno, točne brojke nevino ubijenih, kao primjerice
i u Herodovo i Isusovo doba, nikada
neće biti poznate jer za to ne postoje objektivne mogućnosti. U takvim
slučajevima, iako je razbacivanje brojevima u najblažu ruku nehumano, približne
brojke se uzimaju kao prihvatljive.
Mao Ce Tung (1893. – 1976., a zločini su
činjeni od 1958. do 1969. u Kini i 1949. i 1950. u Tibetu). Kineski političar,
vojskovođa, revolucionarni vođa i državnik, smatra se najvažnijom osobom u
modernoj kineskoj povijesti. Tijekom njegove vladavine ubijeni su desetci
milijuna ljudi tijekom političkih progona te od posljedica i zabluda pogrešne ekonomske
politike. Virtualno je nemoguće istražiti koliko je desetaka milijuna ljudi
pobio, a također još je teže ispitati koliko je ljudi umrlo od gladi zbog
njegovih „genijalnih“ ekonomskih projekata. Povjesničari govore o nekoliko desetaka
milijuna ubijenih ljudi, dok se čak u određenim izvorima spominje i brojka od
78 milijuna duša koje su stradale zbog zabluda jednoga čovjeka. Da tragedija
bude veća, on je i dandanas u Kini „najdraži vođa“, iako su većina pobijenih
bili njegovi sunarodnjaci. Iz Kine je nemoguće na internetu istraživati njegove
zločine niti se o tome može govoriti. Mao Ce Tung je dočekao duboku starost bez
ikakvih krivičnih gonjenja, a danas je slavljen kao heroj te njegova slika
krasi brojne trgove u Kini.
Adolf Hitler (1889. – 1945., a zločine je činio
od 1933. do 1945. u cijeloj Europi). Ime o kojemu ne treba mnogo govoriti jer
je sve skoro poznato i djetetu. Holokaust, logori smrti, izgladnjivanje, industrija
zločina, lista je poduža... Kada se izuzmu ubijeni vojnici, može se govoriti o
brojci od 12 milijuna ljudi te 3 milijuna ruskih ratnih zarobljenika koji su
prepušteni smrti u kampovima. Hitler je svoj ovozemaljski život završio
samoubojstvom te je tako izmakao ruci pravde.
Leopold II. od Belgije (1835. – 1909.; zločine je činio u Kongu od 1886. do 1908.) Pomalo
začuđujuća je činjenica da visoko mjesto na ljestvici zločinaca zauzima jedan
relativno nepoznat vladar Belgije koji je odgovoran za smrt skoro 10 milijuna
ljudi u Kongu. Najviše je upamćen kao osnivač i vlasnik Slobodne Države Kongo,
njegova osobnog poslovnog projekta ili privatne svojine. Ova je država
obuhvaćala prostor današnje Demokratske Republike Kongo, a eksploatacija gume i
bjelokosti zasnivala se na prisilnom radu, što je kao posljedicu imalo smrt
desetak milijuna ljudi. Tek su međunarodni pritisak te izvješća katoličkih misionara
1908. doveli do toga da se prestane uništavati jedna država i narod. Leopold II.
nikada nije odgovarao za zločine.
Josif Visarionovič Staljin (1878. – 1953.; najteže
progone i zločine činio od 1932. do 1939.). Sveprisutno i poznato zločinačko
ime, a nekima i danas osoba-idol čije bi metode i politički sustav trebalo nasljedovati.
Odgovoran je za smrt skoro 7 milijuna ljudi u gulazima, čistkama i ukrajinskoj
gladi. Prototip diktatora iz Orvelove
knjige 1984. koji je jednim potpisom
ili naredbom mogao zbrisati čitave gradove s lica zemlje te iseliti milijune
ljudi iz njihovih domova. Glavni je krivac i za Holodomor u kojem je
isplaniranim genocidom ubio od tri do pet milijuna Ukrajinaca. Često mu se
pripisuje da je rekao: „Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna –
statistika“, međutim to nije točno, ali najbolje opisuje njegovu vladavinu u
kojoj je kao ubojica milijuna stekao „slavno“ mjesto u povijesti.
Ismail Enver – Enver-paša (1881. –1922., a
optužuje ga se da je činio zločine od 1915. do 1920.). Relativno nepoznato ime širem
čitateljstvu, ali sve postaje mnogo jasnije kada se spomene armenski genocid
jer je on bio ministar rata u Osmanskom Carstvu za vrijeme Prvog svjetskog rata
kada su se zločini i događali. Kontroverzna je osoba i danas u Turskoj, ali ne
zbog 1.2 milijuna ubijenih Armenaca i oko 350 000 Grka, nego što je zemlju uveo
u rat na stranu poraženih, što je izgubio te je tako propalo čitavo Carstvo.
Poginuo je u Rusiji na bojnom polju daleko od sudnice, a skoro 100 godina
poslije i dalje se vodi pravna bitka za davanje počasti žrtvama genocida. Kada
se popisu dodaju zločini nad drugim narodima, brojka se penje na čak 2
milijuna. U Turskoj je o ovomu zabranjeno govoriti, a kao i u Kini blokiraju se
internet stranice koje govore o zločinima njihovih velikana iz povijesti.
Pol Pot (1925. – 1998.,
u Kambodži činio zločine od 1975. do 1979.). Još jedan u nizu luđačkih
komunističkih zločinaca, vođa Crvenih kmera čiji su produkt kambodžanska polja
smrti. Prema istraživanju, ubijeno je 1,7 milijuna ljudi, a u nedostatku strjeljiva
većina zločina se činila bambusovim štapovima. Pol Pot također nikada nije osuđen,
a prema informacijama umro je u snu od infarkta čekajući početak suđenja. Grob
mu je mnogo skromniji od njegovih komunističkih drugova-diktatora, ali na njemu
uvijek bude cvijeća koje donesu obožavatelji njegova lika i djela...
Kim Il Sung (1912. – 1994.; zločine činio od
1948. do smrti). Samo jedan u nizu komunističkih diktatora iz Sjeverne Koreje
koji je čistkama i kampovima smrti ubio 1,6 milijuna ljudi. „Vječiti
predsjednik“ S. Koreje je umro od srčanog udara, a njegov sin nastavlja „obiteljsku
tradiciju“. Sungov praunuk je jedno vrijeme studirao u Mostaru te bio medijska
atrakcija.
Mengistu Haile Mariam (rođen 1937., a zločine
činio od 1975. do 1978. u Etiopiji). Zloglasni te širim masama nepoznati
diktator i zapovjednik komunističke pučističke skupine Derg koja je svrgnula s
prijestolja cara Hailea Selassiea.
Iako sin bivšeg roba, pokazao je okrutnost za vrijeme svoje vladavine kada je
pod patronatom Varšavskog pakta ubio ili zatvorio desetke tisuća političkih
protivnika. Sud u Etiopiji osudio ga je 2006. zajedno s još 70 čelnika njegova
bivšeg režima na smrt zbog zločina genocida. Međutim, kazna neće moći biti ispunjena
jer se nalazi u Zimbabveu gdje je pobjegao nakon pada komunizma, a s tom
zemljom Etiopija nema sporazum o izručivanju. Odgovoran je za stradavanje 1,5
milijuna ljudi: osuđen je na smrt zbog zločina, ali i dalje živi na slobodi!
Yakubu Gowon (rođen 1934., zločini
izgladnjivanja u Biafri činjeni od 1967. do 1970.). Nigerijski predsjednik i
vođa pobune za vrijeme koje je došao na vlast. Spriječio je odcjepljenje jedne
pokrajine u Nigeriji, ali je zbog ekonomske blokade prouzrokovao smrt milijuna
ljudi. Nikada nije odgovarao pred sudom. Bio je u egzilu u Britaniji, sada se
bavi privatnim biznisom te humanitarnim radom na cijepljenju protiv malarije i
sličnih bolesti. „Humanitarac“ u poznim godinama života izgleda nikad neće pred
sud i porotu.
Leonid Brežnjev (1906. – 1982.; zločini u
Afganistanu činjeni od 1979. do 1982.). Još jedan državnik iz komunističke
kuhinje koji je odgovoran za smrt skoro 900 000 ljudi za vrijeme vojne
intervencije u Afganistanu. Umro je bez suda te pokopan sa svim državničkim
počastima.
Tito (1882. – 1980.; zločini činjeni od 1945.
do 1980.). Josip Broz, ime koje i
danas nakon 35 godina izaziva podjele u hrvatskom nacionalnom biću. Dok se
Hrvati masovno iseljavaju i bivaju ekonomski osiromašeni te besperspektivni,
većina političkih kampanja i rasprava uvijek završava s osnovnom tezom i
pitanjem: je li Tito (bio) heroj ili zločinac. Strani stručnjaci i web-stranice
neopterećene emocijama i dnevnopolitičkim previranjima na teritoriju bivše SFRJ
smatraju kako je Tito odgovoran za smrt 570 000 ljudi i kao takav spada među 10
najvećih svjetskih zločinaca. Brojke su jasne, poslije ratnih događanja bez
suda i osude ljudi su stradavali iz čiste osvete. Njegov veličanstven sprovod i
prirodnu smrt u starosti mnogi i danas veoma dobro pamte. Poznato je da za
vrijeme njegova života nije bilo ni govora o suđenju, a putovanja po cijelom
svijetu te sprovod s najvećim počastima, nažalost, potvrđuju da se s time
slagao i čitav demokratski svijet. Njegov grob i mjesto rođenja i dalje
hodočaste tisuće ljudi na mjesečnoj osnovi.
Suharto (1921. – 2008.; zločini u Indoneziji
činjeni 1965. i 1966.). Spada među najkorumpiranije političare i kleptokrate koje
je upoznala moderna povijest (ukrao više od 35 milijardi dolara), a također je
odgovoran za smrt skoro pola milijuna ljudi. Njegovo zdravstveno stanje je
spriječilo suđenje, ali i nedostatak političke volje.
Mula Omar (1950. – 2013.; zločine u
Afganistanu činio od 1986. do 2001.). Sada skoro zaboravljeni predsjednik
Afganistana i duhovni vođa Talibana postao je planetarno poznat nakon napada na
Svjetski trgovinski centar 2001., a bio je optuživan da krije Osamu bin Ladena. Umro je od
tuberkuloze ne vidjevši sudnicu, mada se okrivljuje za smrt 400 000 ljudi.
Ante Pavelić (1889. – 1959.; zločine činio za vrijeme NDH). Još jedno od poznatih
imena u hrvatskom narodu, a i šire. Samozvani poglavnik i predsjednik Nezavisne
Države Hrvatske odgovoran je za smrt skoro 350 000 ljudi. Iako ga se ne može
okrivljivati za smrt Židova i Roma (50 000) jer je bio predsjednik države koja
je zavisila od Trećeg Rajha te je tako „morala“ provoditi njihovu rasnu
politiku, ipak, postojanje logora kao što je Jasenovac nemoguće je opravdati.
Bilo bi veoma licemjerno podatke inozemnih povjesničara o broju ubijenih
uvažavati u slučaju Tita, a pokušati umanjivati u slučaju Pavelića. Predsjednik,
koji se ponašao kao sultan – kako je njegovu vladavinu nazvao svećenik dr. Dragutin Kamber – također je umro bez suda i osude od posljedica
atentata, ali postoje i teorije da je umro prirodnom smrću.
Idi Amin (1923.? – 2003.; zločine činio u
Ugandi od 1969. do 1979.). Predsjednik koji je bio personifikacija afričkog
političara: korupcija, kriminal, ubojstva neistomišljenika i masovni zločini.
Smatra se odgovornim za smrt 300 000 ljudi. Umro je u dubokoj starosti u
Saudijskoj Arabiji.
Yahya Khan (1917. – 1980.; u Pakistanu 1970. i
1971. vršio genocid). General koji je postao, kako to biva u zemljama trećeg
svijeta, nasilnim putem predsjednik te ubio 300 000 ljudi. Iako je bio jedno
vrijeme u kućnom pritvoru, umro je na slobodi od posljedica opijanja alkoholom.
Benito Mussolini (1883. –
1945.; zločini u Etiopiji 1936.; Libiji od 1934. do 1945.
i Jugoslaviji od 1941. do 1945.). Ogrezao u zločine u Africi i
na Balkanu. Smatra se odgovornim za smrt 300 000 ljudi. Strijeljali su
ga talijanski partizani bez suđenja.
Mobutu Sese Seko (1930. – 1997.; zločini u Zairu
od 1965. do 1997.). Autoritativni i okrutni predsjednik 30-ak godina. Ne zna se
točan broj ljudi koje je pogubio diktator koji je volio novac te javna
pogubljenja svojih protivnika. Bankovni račun kaže da je svom narodu ukrao 5
milijardi dolara, a bio je prijatelj brojnih zapadnjačkih političara. Procjene
ubijenih između 220 000 i 300 000 ljudi. Umro je prirodnom smrću u egzilu i
prošao je bez osude.
Foday Sankoh (1937. – 2003.; zločini u Sierra
Leoneu od 1991. do 2000.). Zloglasni gerilski vođa i pokretač građanskog rata
smatra se odgovornim za smrt 200 000 ljudi. Iako je bio u kućnom pritvoru, ipak
nije dočekao suđenje.
Ho Ši Min (1890. – 1969.; tereti se za
ubojstva u Vijetnamu od 1953. do 1956.). Revolucionar i državnik koji se smatra
odgovornim za smrt 200 000 ljudi. Ipak, na njegovu je sprovodu bilo više
desetaka tisuća ljudi, a današnji glavni grad Vijetnama nosi njegovo ime. Nije
vidio sudnice.
Michel Micombero (1940. – 1983.; Burundi 1972.)
U političkom neredu uspio se dokopati pozicije predsjednika Burundija. Za
njegove vladavine ubijeno je 150 000 ljudi. Umro prirodnom smrću bez osude.
Slobodan Milošević (1941. – 2006.; bivša SFRJ
1992. – 1999.). Jedan od posljednjih europskih diktatora odgovoran je za smrt oko
100 000 ljudi u nekoliko zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Osim za
ratne zločine optuživan je za ubojstva političkih protivnika. Unatoč svemu
potpisnik je Daytonskog sporazuma 1995. kada je u zapadnim medijima slavljen
kao mirotvorac. Demokratizacijom Srbije isporučen je u Nizozemsku gdje je i
umro u Haagu, ali bez izrečene presude.
Hasan Turabi (rođen 1932.; zločine činio u
Sudanu od 1989. do 1999.). Predsjednik i zločinac koji se smatra odgovornim za
smrt 100 000 ljudi. Živ je i na slobodi iako je bio više puta u kućnom pritvoru
te uhićivan.
Syngman Rhee (1875. – 1965.; Južna Koreja
1948. – 1950.). Državnik odgovoran za smrt 80 000 ljudi, uglavnom civila. Umro
u „zemaljskom raju“ živeći na Havajima bez osude.
Richard Nixon (1913. – 1994.; Vijetnam 1969. –
1974.). Američki predsjednik
odgovoran za smrt 70 000 vijetnamskih i kambodžanskih civila. Umro na slobodi.
Papa Doc Duvalier (1907. – 1971.; Haiti 1957.
– 1971.). Represija, ubijanje političkih protivnika i strahovlada odnijela je 60
000 života. Nije osuđivan.
Rafael Trujillo (1891. – 1961.; zločini u
Dominikanskoj Republici od 1930. do 1961.). Brutalni predsjednik koji je postao
diktator. Ubili su ga pripadnici njegove skupine tako da nije dočekao ruku pravde,
a odgovoran je za smrt 50 000 ljudi.
Hisene Habre (rođen 1942., a od 1982. do 1990.
činio zločine). Čadski diktator odgovoran za smrt 40 000 ljudi trenutno je u
pritvoru jer mu se sudi. Presuda još nije izrečena, a s obzirom na godine, nije
isključeno da završi kao Milošević.
Čang Kaj Šek (1887. – 1975.; zločini na
Tajvanu 1947.). Borac protiv kineskih komunista odgovoran je za smrt 30 000
ljudi za vrijeme ustanka.
Vladimir Lenjin (1870. – 1924.; zločini
tijekom revolucije u SSSR-u od 1917. do 1920.). Državnik, pravnik, filozof i
publicist; predvodnik revolucije 1917. Odgovoran je za 30 000 ubijenih
disidenata. Nakon smrti tretiran kao polubog. Umro od moždanog udara, ali
obdukcija nakon pada komunizma ukazuje na smrt od sifilisa. Nikad nije
odgovarao za ubojstva koja je naredio.
Francisco Franco (1892. – 1975.; Španjolski
građanski rat od 1936. do 1939.). Generalisimus Španjolske je kriv za smrt 30 000
disidenata i zarobljenika nakon završetka Španjolskog građanskog rata. Neke
informacije govore i o 100 000 ljudi.
Fidel Castro (rođen 1926.; zločini na Kubi od
1959. do 1999.). Predsjednik kojega optužuju da je ubio 30 000 ljudi, živi na
slobodi nakon povlačenja iz aktivnog političkog života.
Lyndon Johnson (1908. – 1973.; zločini u
Vijetnamu od 1963. do 1968.). Američki predsjednik smatra se krivim za smrt 30 000
ljudi. Nikada nije za to odgovarao.
Maximiliano Hernandez Martinez (1882. – 1966.,
El Salvador 1932.) Predsjednik odgovoran za smrt 30 000 ljudi. Suđenje nije
dočekao jer je ubijen nožem i tako postao jedan od najstarijih državnika koji
je poginuo u atentatu.
Hafez Al-Assad (1930. – 2000.; Sirija 1982.)
Otac sadašnjeg sirijskog predsjednika Bašara
odgovoran je za smrt 25 000 ljudi u gušenju lokalne pobune te progonu političkih
neprijatelja od kojih su politički istomišljenici svoje pravo lice pokazali u
sadašnjem sirijskom sukobu.
Homeini (1902. – 1989.; Iran 1979.). Odgovoran
za smrt 20 000 ljudi, umro na slobodi i pokopan u mauzoleju uz sve počasti. I
danas heroj Irana.
Robert Mugabe (rođen 1924., a odgovoran za
zločine u Zimbabveu 1982. – 1987.) Još uvijek živ i neosuđivan iako je kriv za
smrt 20 000 ljudi.
Guy Mollet (1905. – 1975.; Alžir od 1956. do 1957.).
Francuski socijalist, premijer koji je odgovoran za smrt 10 000 ljudi u Alžiru,
nikada nije odgovarao pred sudom.
Harold McMillans (1894. – 1986.; Kenija od 1952.
do 1956.). Britanski premijer odgovoran za smrt najmanje 10 000 ljudi za
vrijeme jedne od afričkih pobuna. Naravno nedodirljiv.
Paul Koroma (1960. – 2003.?; Sierra Leone,
1997.). Predsjednik koji je suđen u odsustvu za zločine nad 6 000 ljudi, ali
zbog bijega i smrti nikada nije doživio kraj suđenja. Postoje razne teorije o
tome da je čak i živ budući da se DNK njegova navodnog tijela nije poklapao sa
stvarnim uzorcima DNK-a prikupljenih za njegova života.
Osama Bin Laden (1957. – 2011.; zločine činio
u Aziji, Africi i Sjevernoj Americi od 1993. do 2001.). Terorist koji je
odgovoran za smrt najmanje 3 500 ljudi diljem svijeta te možda najpoznatiji
napad na Njujorške blizance 11. rujna 2001. Ubijen u akciji
američke vojske i nikada nije doveden pred sud.
Augusto Pinochet (1915. – 2006.; zločini u
Čileu 1973.). Diktator i član vojne hunte nikada nije odgovarao za 3 000
ubijenih. Iako je imao diplomatsku putovnicu, uhićen je prema španjolskoj
potjernici. Zbog starosti od skoro 90 godina mu nije suđeno te je umro nekoliko
godina poslije.
Balkan i Bliski istok
Naravno, lista zločinaca može biti
još duža, ali u jednom tekstu se ne mogu popisati svi planetarni moćnici koji
su gospodarili nad sudbinom milijuna ljudi, a za to nisu odgovarali. Također,
trenutno se u svijetu vodi pedesetak oružanih sukoba od kojih su najgori oni na
Bliskom istoku te u Africi, tako da je broj „kandidata“ za listu mnogo veći.
Sponzore terorizma iz arapskih zaljevskih monarhija ne vrijedi ni spominjati
jer bi lista bila zaista predugačka, a očito je kako ti zaljevski moćnici pod
zaštitom SAD-a nikada neće biti procesuirani. Na listama bi se trebao naći i
samozvani kalifa tzv. Islamske države Al Bagdadi...
Nedavno uključivanje Rusije u sukobe
u Siriji te dosadašnje Irana, Iraka kao i Turske polako prerastaju u regionalni
sukob koji papa Franjo naziva Trećim
svjetskim ratom. Dok raste lista žrtava, tako i raste lista moćnika „spremnih“
za sudnicu.
U Haagu se vode i brojni procesi za
Ruandu i bivšu SFRJ od kojih su možda najpoznatiji oni za Radovana Karadžića i Ratka
Mladića te je njihov „status“ trenutno nejasan. Sudeći prema duljini
procesa kojeg je imao nedavno pušteni Vojislav
Šešelj te Milošević, moguće je da svijet nikada ne dočeka presudu poznatog
dvojca vođa bosanskih Srba.
U Haagu je trenutno i nekoliko hrvatskih
i nižerangiranih bošnjačkih političara te časnika, međutim nije riječ o „moćnicima“,
a sve tvrdnje o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ zdrav razum i pravo odbacuju.
Nezaključena lista
Također, vječito je pitanje zločina kao
što su primjerice oni na kraju Drugog svjetskog rata u Drezdenu ili bacanje
atomskih bombi na civile u Hirošimi i Nagasakiju. Za njih nitko nije odgovarao,
premda su rezultirali smrću tisuća nevinih ljudi.
Osim nabrojanoga, tema modernih
ratova je također intrigantna. Zasigurno je George Bush Mlađi odgovoran za zločine počinjene tijekom invazije
na Irak i Afganistan, međutim nigdje nema naredbe o ubojstvu civila niti su oni
bili primarna meta. Pojam kolateralnih žrtava je toliko rastezljiv i može se
proširiti na sve ratove u novije vrijeme. Bush, Tony Blair te svi oni političari koji su poslije 11. rujna 2001.
krenuli u oportunističke i sumnjive ratove, zasigurno su moralni krivci...
Slična je situacija i nakon tzv. Arapskog
proljeća kada su rušeni režimi u
Libiji, Egiptu te pokušaja u Siriji...
Sarkozi te ostali političari jesu bombardirali
Gadafijevu Libiju, međutim nisu
sudjelovali u namjernom ubijanju civila. Moralno su krivi svi koji pokreću
sumnjive ratove, ali pravo i pravda nisu isto.
Nažalost, iz priloženog očito je kako
lista koja je podulja nije konačna i kako bi se morala stalno ažurirati...
Što su zločini?
Prema
Ženevskoj konvenciji, uz sva ostala kršenja zakona i običaja rata u konfliktima
masovni zločini predstavljaju dio šireg plana ili politike, a zabranjeni činovi
uključuju, između ostaloga, i: ubojstvo; unakazivanje, loš tretman i mučenje;
uzimanje talaca; izravne napade na civile; izravne napade na religiozne
objekte, škole i fakultete, umjetnička zdanja, karitativne institucije,
povijesne spomenike; pljačka; silovanje, seksualno ropstvo, prisilne
trudnoće i uključivanje djece mlađe od 15 godina u ratna djelovanja.
Nema komentara:
Objavi komentar