Vlč. Marko Zubak, župnik u Bijeljini: Ljudske gluposti su najveće prepreke zbližavanju kršćana

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana tradicionalno se slavi od 18. do 25. siječnja. Te je nadnevke još 1908. predložio o. Paul F. Wattson kako bi obuhvatio razdoblje između blagdana Katedre sv. Petra i obraćenja sv. Pavla. Papa Franjo u svojoj molitvenoj nakani za siječanj nas poziva da se svi uključe u ovu molitvu i da pomoću dijaloga i bratske ljubavi, milošću Duha Svetoga, nadvladaju podjele među kršćanima... 

 

U razdoblju između tih dvaju nadnevaka diljem kršćanskog svijeta upriličuju se molitve za jedinstvo. Također, ti nadnevci imaju svoja simbolična značenja: prvi ističe cilj molitve - sve kršćanstvo u zajedništvu s apostolskim prvakom sv. Petrom, a drugi nadnevak ukazuje na način kojim je to jedino moguće - temeljitim obraćenjem Kristu svakog kršćanina.

Za ovogodišnju molitvu za jedinstvo kršćana odlučili smo razgovarati s vlč. Markom Zubakom, župnikom u Bijeljini, gradu koji ima pravoslavnu većinu. Vlč. Zubak rođen je 1969. u Kulini kod Dervente. Teologiju je studirao u Sarajevu i u Bolu na Braču, a za svećenika je zaređen u Kaknju 1995.

Tijekom svoje svećeničke službe obavljao je različite pastirske zadatke diljem Vrhbosanske nadbiskupije. U župi Bijelo Brdo i rodnoj Kulini 2001. gradio je župnu crkvu, bio urednik Vrhbosne; vicerektor, pedagog i duhovnik u Nadbiskupijskom sjemeništu u Travniku; kancelar Vrhbosanske nadbiskupije; rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa.

Od kolovoza 2014. župnik je u Bijeljini i tamošnjoj župi Prečistog Srca Marijina.

Poštovani vlč. Zubak, druga polovica siječnja tradicionalno je obilježena Molitvenom osminom za jedinstvo kršćana. Što o tom molitvenom događaju možete kazati iz Vaše osobne perspektive župnika bijeljinske župe u gradu u kojemu su pravoslavni većina?

Prije nego progovorim o Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kako Vi kažete, „iz perspektive župnika bijeljinske župe“, želim istaknuti da sam ekumenizam provodio od malih nogu. Uz moju rodnu kuću živjele su tri pravoslavne obitelji s kojima smo mi živjeli kao s najrođenijima, a ipak nitko nije gubio svoj vjernički i nacionalni identitet. Svake smo nedjelje, a ja kao ministrant i svakoga dana, odlazili na sv. misu i vjeronauk. Sve smo događaje i blagdane i jednih i drugih proživljavali zajedno. Mi djeca smo se družili i zajedno išli u školu, a odrasli su zajedno obavljali sve poslove pomažući jedni drugima i slaveći blagdane jedni s drugima. Na teološkom studiju sam se u tom duhu još više osnažio jer su nas odgojitelji i profesori usmjeravali da s poštovanjem o drugima trebamo govoriti da se oni u našem govoru mogu prepoznati. Tako sam i ja rado slušao međureligijske seminare i pisao radnje kod prof. Zovkića, biskupa Perića i Vukšića. Kod prof. Vukšića sam radio i diplomski rad iz ekumenizma na temu: Ekumenske nade i tjeskobe u crkvenoj katoličkoj periodici od 1945. do 1995. Dugo sam radio taj rad i kada sam konačno donio mentoru Vukšiću na pregled, on me zamolio da još neke stvari doradim kazavši: „Znaš, ja ti za ovo želim dati desetku.“ Tada mi je bilo drago što je moj entuzijazam nagrađen, ali sam pomislio kad bismo barem pred Bogom također dobili desetku iz ekumenizma. Međutim, rat je uvelike pokvario naše međuljudske i međucrkvene odnose, kako Drugi svjetski, tako i ovaj, nadam se posljednji. Tako da koliko sam god nastojao pronaći i istaknuti pozitivno naša ekumenska nastojanja, vidio sam da su to prečesto ostajala samo nastojanja ili kao „glas vapijućeg u pustinji“, poput onog blagopočivšeg patrijarha Pavla: „Budimo ljudi!“ ili sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića na blagdan sv. Lovre u Petrinji 1991.: „Braćo Srbi, mi vas ljubimo“ i „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu; dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre. To je evanđelje!“ Možemo biti radosni što se na našim prostorima ekumenizam, unatoč tako teškim događanjima, nikada nije potpuno ugasio. Naši crkveni velikodostojnici nisu nikada prestali i u najtežim danima jedni drugima čestitati Božić i Uskrs, a bilo je i većih nastojanja poput susreta episkopa i biskupa, te onih na teološkim razinama. Tako i danas. Dolazeći ovdje u Bijeljinu, znao sam da smo u Crkvi svugdje „kod kuće“, ali je ipak ljepše imati veći broj vjernika i ne biti na periferiji. Budući da smo morali mijenjati krov na župnoj kući, smatrali smo da je najbolje uzeti domaću tvrtku koja će to najučinkovitije učiniti. Tako je to i bilo. Radnici, uglavnom pravoslavci, svaki su dan dolazili i radili, a ja kako nemam puno pastoralnog posla, svaki sam im dan kuhao kavu i „vareniku“ (tako se ovdje zove kuhana rakija) jer je bilo jako hladno, pa bismo razgovarali u ugodnoj atmosferi. Jednog dana sam se našalio kazavši im: „Budući da ste vi većinom došli iz Federacije BiH, vi ste moji vjernici“, a oni meni kažu: „A kako kad smo mi druge vjere?“ Kažem im tada: „Ista je naša vjera, samo je obred drugi ili drukčiji.“ Često su znali pitati: „Hoće li se ikada kalendari ujednačiti?“

Koji je, prema Vašem mišljenju, značaj tog molitvenog nastojanja u današnjem svijetu i prilikama koje vladaju među državama i narodima?

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana važan je molitveni događaj za cijelu Crkvu jer sjedinjenje za koje molimo može se ostvariti samo kao plod Duha Svetoga. Stoga ne smijemo u to sumnjati, niti tu molitvu, ali i druge na tu nakanu propuštati. Znamo da je to Isusova posljednja želja i molitva: „Da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Isto tako ne smijemo smatrati kako mi trebamo nekoga vratiti u krilo Crkve ili k Isusu, nego se uvijek svi mi trebamo vraćati Isusu, tj. obraćati se, i kao takvi zajedno naći kod Isusa. Zato trebamo najprije moliti da se svi nađemo kod Isusa, ne samo fizički i jednokratno, nego duhovno, duševno, stvarno i potpuno (kako nas poziva liturgija smjerno stojmo). Samo takav povratak Isusu svih nas će biti plodonosan i trajan – potpuno ekumenski. Trebamo najprije oprostiti jedni drugima i zaboraviti sve uvrjede, nepravde, ugnjetavanja, nasilja koja smo god činili mi ili netko drugi u naše ime, bilo mišlju, riječju, djelom ili propustom. „Ognjem ili mačem“, perom i tintom ili nepromišljenim i neevanđeoskim govorom. Kada iz nas bude uvijek i na svakom mjestu progovarao samo Isus Krist i kada u potpunosti svi mi budemo njegovi, tada ćemo biti jedno u Kristu i međusobno.

Kako se prema vama odnosi pravoslavna većina, te postoji li u Bijeljini crkveni program za vrijeme Molitvene osmine u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi?

Katolička župa ovdje u Bijeljini ima svoju dugu tradiciju i povijest. Organizirano živi više od 130 godina, a u sebi krije bogatstvo različitosti. Međutim, teško je ovu župu svesti pod jedan zajednički nazivnik. Često kažem da bi život ovih vjernika trebao biti predmet proučavanja teoloških učilišta. Ona je dokaz da „iznimke potvrđuju pravila“. Kroz povijest ova župa je doživljavala svoje uspone i padove. I ovaj zadnji pad je bio takav da umalo nije „sahranjena“. Zahvaljujući Božjoj dobroti i entuzijazmu vrijednih župnika, ponajprije pok. mons. Mije Perića, koji je revno okupljao zajednicu i među njima boravio, a svojom toplinom i humanošću krčio put i do drugih, ova župa uživa respekt i predstavnika SPC-a, kao i IZ-a. Jutros mi je pričala jedna pravoslavna vjernica kojoj je pok. muž bio katolik kako ju je on svako jutro slao vidjeti je li župna crkva srušena ili nije, te joj je uvijek govorio „ako sruše crkvu, i mi moramo ići, za nas nema ovdje života bez crkve. Crkva je samo Božjim čudom preživjela iako teško devastirana, tako da je i nešto vjernika ostalo. Nažalost nemamo zajedničko ekumensko bogoslužje. To je moja želja još neostvarena, ali pokušat ćemo učiniti nešto u uskrsnom tjednu. Za patron župe episkop zvorničko-tuzlanski gosp. Hrizostom je poslao o. Miodraga Gavrića, starješinu sabornog hrama kao svoga izaslanika. I ja sam išao za Malu Gospojinu u saborni hram i bio sam vrlo lijepo primljen i od sveštenstva i od vjernika. To je ono što nam daje nadu i poticaj da nastavimo put suradnje i ljubavi, jer drugog puta nema, ali za Božić nije nitko došao niti nam čestitao, iako smo imali obećanja da će doći.

Koliko Molitvena osmina može utjecati na ekumenski dijalog?

Svaka molitva je uprisutnjenje samoga Boga: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, i ja sam među njima“, kaže Isus. (Mt 18,20). Dolazeći i odlazeći na zajedničke molitve, vjernici se međusobno susreću i uočavaju da nisu stranci ili protivnici, a možda su bili prije toga. U molitvi postajemo braća i sestre. Prepoznajemo se i bivamo prepoznati. Zajedno otkrivamo Boga Ljubavi. Uklanjamo predrasude jedni o drugima i prestajemo biti krvoločni vukovi, a postajemo braća. To je plod molitve, ali ne jednokratne. Apostol kaže „bez prestanka se molite“ (1 Sol 5,17) i „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). Apsurdno je da u našim sredinama ljudi različitih nacija, vjerozakona i društvenih uvjerenja složno žive zajedno, a da mi koji to isto propovijedamo od toga u praksi se libimo ili to u stvarnosti ne želimo. Time govorimo sami o sebi tko smo i kakvi smo. Može li nas Isus kao takve nazvati „svojima“ ako ne činimo ono što je On zapovjedio?

Može li se reći kako Vi i Vaši župljani praktično živite ekumenizam u župi koju slobodno možemo nazvati "stražom" u kojoj je većina vjernika iz miješanih brakova?

Da. Više puta sam rekao da se teško u ovom konglomeratu različitosti i izmiješanosti snaći i da se samo dragi Bog može snaći! Doista je tako. Crkveno pravo koje nam inače pomaže, ovdje kao da postaje zaprekom. Uvijek kažem ljudima da moram činiti kako nalaže Crkva. Ovdje ne može biti „privatluka“. Iako mi ponekad dođe misao što bi bilo kada bi neki negdje na lokalnoj razini pri zajedničkom susretu sjeli i potpisali potpuno jedinstvo i našli rješenje za sve „nerješivo“. Vjerojatno bi bili kažnjeni od „vrhova“. Znamo da to nije tako jednostavno za riješiti i ne smijemo biti naivni, jer da je jednostavno, ne bi naše nejedinstvo tako dugo trajalo, ali sigurno bi kraće trajalo da su samo crkvene stvari po srijedi. Moram reći da se divim našim vjernicima koji žive u ovakvim sredinama i u mješovitim brakovima. Dosta skladno to funkcionira, iako je uvijek lakše i bezbolnije prepustiti se „stihiji“, ima i onih koji snagom Duha smognu snage živjeti i ostati vjerni svojoj tradiciji. Rekle su mi naše katolkinje da su ih znali pohvaliti pravoslavni duhovnici kada bi uočili da se one javno križaju po svom katoličkom običaju na nekom skupu ili pokopu i u ono teško vrijeme! Vidio sam u maticama krštenih kako su roditelji ponekad znali, ako župnik nije bio dostupan, da im dijete ne bi umrlo nekršteno, odnijeti ga kod pravoslavnog na krštenje. Dozvolom mjesnog biskupa i ta su djeca upisana u matične knjige krštenih, tako ovdje i kod te katoličke djece svijetle imena pravoslavnih krstitelja. Isto tako na dar smo dobili od pravoslavnih monaha ikonu Božje Majke Kazanske koja se jako poštuje u Rusiji. Njom blagoslivljaju mladence pred brak i postavljaju je iznad dječjih krevetića kako bi Bogorodica bdjela nad njima. Kako u našu crkvu dolaze i pravoslavni, postavili smo i molitvu koju mogu moliti svi koji dođu. I u župnom uredu imamo pravoslavni diptih Krista i Bogorodice, pa su me neki koji uđu znali pitati je li to pravoslavno? Tada ih obično pitam je li Isus bio katolik ili pravoslavac? Odgovor je samo: “Pa da.” Dakle, iako znamo i to često ponavljamo da je Bog jedan i isti, da nam je isti Krist Gospodin i Blažena Djevica Marija, kao i nebeski zaštitnici, ljudima je nekako svojstveno, pa makar bili i vjernici, da traže razlike i u njima ustraju. Zato je prije svega na nama pastirima odgovornost da blagodat jedinstva molimo i za nju živimo.

Možete li usporediti ekumenski dijalog u trima župama u BiH: u prvoj gdje su katolici većina, u drugoj gdje su pravoslavni većina i u trećoj gdje su i katolici i pravoslavni manjina?

Ovdje bih najprije rekao nekoliko „nažalost“. Prvo: ekumenizam je kod nas u Crkvi ipak novijeg nadnevka, a pod tim pojmom ne podrazumijevamo isto katolici i pravoslavci. Naime, mi kada molimo „da svi budu jedno“, vjerojatno mislimo da se pravoslavni „vrate“ k nama, a pravoslavni kada u liturgiji mole „za sjedinjenje svih“, misle na sjedinjenje svih pravoslavnih. Opet, neka se dragi Bog smiluje i snađe i upravi po svojoj volji, kako i molimo. Drugo „nažalost“ jest to da su uvijek „manjine“ za dijalog, a „većine“ ne. Kao i u demokraciji radi se o „diktaturi većine“. Ali, demokracija jedne zemlje mjeri se upravo po visini demokratskog odnosa prema manjinama. Tako i u našem dijalogu i ekumenizmu. Ali bih dodao i treće „nažalost“: Nisam nikada bio na službi tamo gdje su katolici većina, pa ne bih vam znao odgovoriti na to pitanje. Ali, dodao bih i četvrto „nažalost“: 1999. Ekopres Zrenjanin izdao je knjigu Dejana Lučića pod naslovom Islamska Republika Nemačka u kojoj je predvidio sva ova nedavna događanja oko „seobe naroda“ i terorizma. Nije ni nama teško predvidjeti što će se dogoditi ako ne stavimo Crkvu Kristovu vrh svake besjede svoje. Kako sam bio u Zenici odmah poslije rata, sjećam se da su naši župnici, kao i u drugim mjestima, koliko su mogli pomagali i pravoslavnim vjernicima i njihovim svećenicima. Toga se oni i danas sa zahvalnošću sjećaju. Trebalo bi više isticati te pozitivne primjere. Brojna su prijateljstva nastala iz tog vremena, ali ima i onih „okorjelih“ koji samo ponavljaju da „nije još vrijeme za dijalog“. Koliko znam lijepa je suradnja i u ekumenskom putu mladih pri Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II., za kojeg su episkopi dali svoj blagoslov. Znamo da „ono što raste ne čini buke“! Isus je Kraljevstvo Božje usporedio s malim sjemenom gorušice, a takva je i naša ekumena. Bog će sigurno dati da raste.

Kako općenito vidite suživot među pravoslavcima i katolicima u BiH, ali i Hrvatskoj i Srbiji? Je li nacionalni element prepreka susretu i suradnji katolika i pravoslavaca u BiH i šire?

Naš crkveni život i vjernički suživot obilježen je i omeđen, a nažalost nerijetko i uvjetovan društveno-političkim gibanjima. Sjećamo se kada je tri godine „nakon Daytona“ na Jurjevo 1998. kard. Puljić sa svećenicima i vjernicima bio kamenovan u Derventi, sutradan se sve to dogodilo i u Drvaru. Možemo reći da to trebamo zaboraviti, ali su negativne posljedice trajno ostale zato što su „pametni zašutjeli, a budale progovorile.“ I tako ljudskim glupostima nikad kraja. Trebali bismo se uvijek izdići iznad dnevnopolitičkih manipulacija i trivijalnih nesuglasica, ali to nije slučaj. Kada bismo uvijek i stalno isticali pozitivno, a svi zabranili širenje zla i negativnosti, počevši uvijek od sebe, svi bismo brzo izišli na pravi put. Bog nas je stvorio različite i to nam ne treba smetati. Ne smijemo u njegovo ime uklanjati razlike koje je On dao da postoje, nego ih trebamo respektirati. Mudriji i svetiji od nas kažu da nas Bog neće prepoznati ni po vjeri ni po naciji, već po dobroti i ljubavi kojom se u nama ta vjera odražavala. Na našim prostorima, uz čestu prisutnost zla, ipak je uvijek pobjeđivalo dobro i suživot, kako u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koliko je meni poznato, tako i u Srbiji. To je ono iskonsko ljudsko oduvijek progovaralo u svakom čovjeku, pa se po tom umijeću življenja uvijek isticalo da je „komšija preči od brata“.

Što bi, prema Vašem mišljenju, svaki kršćanin trebao osobno i u svojoj vjerničkoj ili drugoj zajednici činiti na promoviranju dijaloga, tolerancije i suradnje za Boga i opće dobro?

Život je lijep i jednostavan, a takav je i dragi Bog, samo ga mi katkada iskompliciramo. I život u obiteljskom zajedništvu je lijep i usrećujući dok svi čine ono što trebaju, ali čim netko ne uradi dio svoga posla ili nešto uradi krivo, odmah trpi cijela obitelj. Tako se događa i u našoj Ekumeni. Nataložilo se puno toga opterećavajućeg i nepodnošljivog pa nam Isus u neko doba povijesti poče govoriti: „Tko sam to po vama ja?“ A sv. Pavao se pita: „Zar je Krist razdijeljen?“ (1 Kor 1,13), a sami znamo da jest, ne po sebi, nego po nama. Iako to znamo, ipak to činimo! Što nam je mijenjati? Znamo da uvijek treba poći od sebe. Mijenjati sebe i biti svjestan da podjele ne dolaze od Boga, niti od Duha njegova. Podjele su naše ljudske gluposti protiv kojih se trebamo boriti i ne bojati se da ćemo pri tome izgubiti vlastiti identitet, ako ga imamo. Mi kršćani imamo svoj identitet u Bogu – Isusu Kristu. Zapravo, Bog je naš identitet! Krist je naša egzistencija! Ne trebamo se bojati drugih, samo nikomu ne bismo smjeli prilaziti bez pravedne i skrušene molitve.

Koje su, prema Vašem mišljenju, najveće prepreke putu zbližavanja kršćana općenito?

Najveće prepreke putu zbližavanja svih kršćana su, kako sam već rekao, naše ljudske gluposti i bremenita prošlost koja nam je natovarila sve to, pa smo postali kao oni magarci što se naviknu na teret i batine. Trebamo biti barem kao onaj pametni magarac koji je upao u bunar, pa seljaci rekoše: „Svakako je star, a bunar je presušio, idemo ga zatrpati.“ Ali kako su oni ubacivali zemlju da ga zatrpaju, magarac bi svaku tu lopatu zemlje stresao sa sebe i na kraju živ izišao iz bunara. Nismo na vrijeme znali stresti sa sebe sav taj otpad koji su navaljivali na nas i taj će nas otpad koštati glave ako ga u ovo „krajnje vrijeme“ ne zbacimo sa sebe i s drugih. „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28). Naša je zadaća da ljubimo Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom, a bližnjega svoga kao sebe samoga. (usp. Mt 22,37-40). Uvijek nam može dobro doći pravilo sv. Augustina: „U bitnome jedinstvo, u nebitnom sloboda, u svemu ljubav.“ Kada promatramo povijest našeg nejedinstva, čini se da smo mi nebitno pretvorili u bitno, a bitno ostavili po strani. U međuvremenu je ljubav nestala. Sada kada se sjetimo da najprije trebamo ljubiti, mi postupamo suprotno dragom Bogu, uvijek kažemo svojim bližnjima ili mislimo tako: „Promijeni se, pa ću te voljeti“, a Bog ne čini tako prema nama. On nas ljubi i prije nego se promijenimo, daje nam šansu, kao u ovoj Godini milosrđa i baš zato se možemo mijenjati. Prepreke su sigurno naše predrasude ili strahovi od drugih ili od sebe samih. Zato trebamo mi najprije čvrsto stajati na zemlji, zagrljeni s drugima, ali nam pogled mora uvijek biti okrenut prema Nebu. Treba ostaviti prošlost i okrenuti se budućnosti, tj. Kristu jer, kako netko dobro napisa:

„Ako se Istok pozapadi, bit će gori od Zapada,

ako se Zapad poistoči, bit će gori od Istoka.

Ako se Istok i Zapad susretnu u Kristu,

POSTAT ĆE JEDNO!“

Nekažnjeni zločini moćnika 20. i 21. stoljeća

Proslavili smo još jedan Božić. Radovali smo se dolasku Kneza mira. Međutim, nažalost,  i ove su godine nemir i neprijateljstvo kraljevali na mnogim stranama svijeta. Zapravo, ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da je cjelokupna povijest ljudskoga roda obilježena zločinima. Mnogi od zločinaca i nalogodavaca ubojstava nikada nisu kažnjeni za svoja zlodjela, niti su ikada vidjeli sudnice, dok neki čak i danas, u vrijeme kad su nam informacije pristupačnije nego prije, bivaju slavljeni kao heroji. U ovom tekstu ćemo pokušati donijeti popis svih moćnika u 20., ali i 21. stoljeću koji su činili masovne zločine, a prošli su nekažnjeno.

Na početku je važno odrediti metodologiju koja će se koristiti u rangiranju zločinaca u istraživanju. Prvo i osnovno pravilo je da povijest pišu pobjednici. U obzir se uzima tko je započeo (objavio) rat te tko ga je završio. Također, u zločin nikako ne mogu biti uključeni poginuli vojnici u sukobima, kao ni civili koji nisu bili primarna meta. S druge strane postoje i zločini koji nisu izvršeni oružjem već uskraćivanjem hrane i liječničke pomoći te prinudnim radom u nehumanim uvjetima. Također je važno istaknuti i činjenicu da iz današnje perspektive poznavanja svih činjenica i „naknadne pameti“ nije moguće ispravno promatrati određene povijesne događaje niti se smije vršiti njihova revizija, nego je događaje potrebno pratiti i proučavati u duhu njihova vremena.

Pitanje tko je moćnik i kako „mjeriti“ razine njihove važnosti relativnog je karaktera. Međutim, može se reći kako se taj pojam sam po sebi objašnjava. Riječ je o čovjeku koji u određenom razdoblju ima moć na jednom teritoriju i nad skupinom ljudi mimo pravde i zakona.

Činjenica je da mnogi moćnici nikada nisu procesuirani zbog nedostatka političke volje, odgovarajućih institucija te iz ostalih praktičnih razloga, npr. nedostupnosti tijelima gonjenja te nedostatka dokaza. Ipak, povjesničari mogu na osnovu naknadne rekonstrukcije i svjedočenja preživjelih ispričati i objasniti kako su se događaji odvijali te ih spasiti za budućnost. Tako se, iako nikada nije postojala službena istraga, određeni državnici i ostali lokalni moćnici službeno mogu smatrati „masovnim zločincima“.

Usvojivši metodologiju proučavanja i vrijeme koje se promatra, prilično je lagano popisati sve nekažnjene moćnike, i to prema broju njihovih žrtava. Naravno, točne brojke nevino ubijenih, kao primjerice i u Herodovo i Isusovo doba, nikada neće biti poznate jer za to ne postoje objektivne mogućnosti. U takvim slučajevima, iako je razbacivanje brojevima u najblažu ruku nehumano, približne brojke se uzimaju kao prihvatljive.

Mao Ce Tung (1893. – 1976., a zločini su činjeni od 1958. do 1969. u Kini i 1949. i 1950. u Tibetu). Kineski političar, vojskovođa, revolucionarni vođa i državnik, smatra se najvažnijom osobom u modernoj kineskoj povijesti. Tijekom njegove vladavine ubijeni su desetci milijuna ljudi tijekom političkih progona te od posljedica i zabluda pogrešne ekonomske politike. Virtualno je nemoguće istražiti koliko je desetaka milijuna ljudi pobio, a također još je teže ispitati koliko je ljudi umrlo od gladi zbog njegovih „genijalnih“ ekonomskih projekata. Povjesničari govore o nekoliko desetaka milijuna ubijenih ljudi, dok se čak u određenim izvorima spominje i brojka od 78 milijuna duša koje su stradale zbog zabluda jednoga čovjeka. Da tragedija bude veća, on je i dandanas u Kini „najdraži vođa“, iako su većina pobijenih bili njegovi sunarodnjaci. Iz Kine je nemoguće na internetu istraživati njegove zločine niti se o tome može govoriti. Mao Ce Tung je dočekao duboku starost bez ikakvih krivičnih gonjenja, a danas je slavljen kao heroj te njegova slika krasi brojne trgove u Kini.

Adolf Hitler (1889. – 1945., a zločine je činio od 1933. do 1945. u cijeloj Europi). Ime o kojemu ne treba mnogo govoriti jer je sve skoro poznato i djetetu. Holokaust, logori smrti, izgladnjivanje, industrija zločina, lista je poduža... Kada se izuzmu ubijeni vojnici, može se govoriti o brojci od 12 milijuna ljudi te 3 milijuna ruskih ratnih zarobljenika koji su prepušteni smrti u kampovima. Hitler je svoj ovozemaljski život završio samoubojstvom te je tako izmakao ruci pravde.

Leopold II. od Belgije (1835. – 1909.; zločine je činio u Kongu od 1886. do 1908.) Pomalo začuđujuća je činjenica da visoko mjesto na ljestvici zločinaca zauzima jedan relativno nepoznat vladar Belgije koji je odgovoran za smrt skoro 10 milijuna ljudi u Kongu. Najviše je upamćen kao osnivač i vlasnik Slobodne Države Kongo, njegova osobnog poslovnog projekta ili privatne svojine. Ova je država obuhvaćala prostor današnje Demokratske Republike Kongo, a eksploatacija gume i bjelokosti zasnivala se na prisilnom radu, što je kao posljedicu imalo smrt desetak milijuna ljudi. Tek su međunarodni pritisak te izvješća katoličkih misionara 1908. doveli do toga da se prestane uništavati jedna država i narod. Leopold II. nikada nije odgovarao za zločine.

Josif Visarionovič Staljin (1878. – 1953.; najteže progone i zločine činio od 1932. do 1939.). Sveprisutno i poznato zločinačko ime, a nekima i danas osoba-idol čije bi metode i politički sustav trebalo nasljedovati. Odgovoran je za smrt skoro 7 milijuna ljudi u gulazima, čistkama i ukrajinskoj gladi. Prototip diktatora iz Orvelove knjige 1984. koji je jednim potpisom ili naredbom mogao zbrisati čitave gradove s lica zemlje te iseliti milijune ljudi iz njihovih domova. Glavni je krivac i za Holodomor u kojem je isplaniranim genocidom ubio od tri do pet milijuna Ukrajinaca. Često mu se pripisuje da je rekao: „Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika“, međutim to nije točno, ali najbolje opisuje njegovu vladavinu u kojoj je kao ubojica milijuna stekao „slavno“ mjesto u povijesti.

Ismail Enver – Enver-paša (1881. –1922., a optužuje ga se da je činio zločine od 1915. do 1920.). Relativno nepoznato ime širem čitateljstvu, ali sve postaje mnogo jasnije kada se spomene armenski genocid jer je on bio ministar rata u Osmanskom Carstvu za vrijeme Prvog svjetskog rata kada su se zločini i događali. Kontroverzna je osoba i danas u Turskoj, ali ne zbog 1.2 milijuna ubijenih Armenaca i oko 350 000 Grka, nego što je zemlju uveo u rat na stranu poraženih, što je izgubio te je tako propalo čitavo Carstvo. Poginuo je u Rusiji na bojnom polju daleko od sudnice, a skoro 100 godina poslije i dalje se vodi pravna bitka za davanje počasti žrtvama genocida. Kada se popisu dodaju zločini nad drugim narodima, brojka se penje na čak 2 milijuna. U Turskoj je o ovomu zabranjeno govoriti, a kao i u Kini blokiraju se internet stranice koje govore o zločinima njihovih velikana iz povijesti.

Pol Pot (1925. – 1998., u Kambodži činio zločine od 1975. do 1979.). Još jedan u nizu luđačkih komunističkih zločinaca, vođa Crvenih kmera čiji su produkt kambodžanska polja smrti. Prema istraživanju, ubijeno je 1,7 milijuna ljudi, a u nedostatku strjeljiva većina zločina se činila bambusovim štapovima. Pol Pot također nikada nije osuđen, a prema informacijama umro je u snu od infarkta čekajući početak suđenja. Grob mu je mnogo skromniji od njegovih komunističkih drugova-diktatora, ali na njemu uvijek bude cvijeća koje donesu obožavatelji njegova lika i djela...

Kim Il Sung (1912. – 1994.; zločine činio od 1948. do smrti). Samo jedan u nizu komunističkih diktatora iz Sjeverne Koreje koji je čistkama i kampovima smrti ubio 1,6 milijuna ljudi. „Vječiti predsjednik“ S. Koreje je umro od srčanog udara, a njegov sin nastavlja „obiteljsku tradiciju“. Sungov praunuk je jedno vrijeme studirao u Mostaru te bio medijska atrakcija.

Mengistu Haile Mariam (rođen 1937., a zločine činio od 1975. do 1978. u Etiopiji). Zloglasni te širim masama nepoznati diktator i zapovjednik komunističke pučističke skupine Derg koja je svrgnula s prijestolja cara Hailea Selassiea. Iako sin bivšeg roba, pokazao je okrutnost za vrijeme svoje vladavine kada je pod patronatom Varšavskog pakta ubio ili zatvorio desetke tisuća političkih protivnika. Sud u Etiopiji osudio ga je 2006. zajedno s još 70 čelnika njegova bivšeg režima na smrt zbog zločina genocida. Međutim, kazna neće moći biti ispunjena jer se nalazi u Zimbabveu gdje je pobjegao nakon pada komunizma, a s tom zemljom Etiopija nema sporazum o izručivanju. Odgovoran je za stradavanje 1,5 milijuna ljudi: osuđen je na smrt zbog zločina, ali i dalje živi na slobodi!

Yakubu Gowon (rođen 1934., zločini izgladnjivanja u Biafri činjeni od 1967. do 1970.). Nigerijski predsjednik i vođa pobune za vrijeme koje je došao na vlast. Spriječio je odcjepljenje jedne pokrajine u Nigeriji, ali je zbog ekonomske blokade prouzrokovao smrt milijuna ljudi. Nikada nije odgovarao pred sudom. Bio je u egzilu u Britaniji, sada se bavi privatnim biznisom te humanitarnim radom na cijepljenju protiv malarije i sličnih bolesti. „Humanitarac“ u poznim godinama života izgleda nikad neće pred sud i porotu.    

Leonid Brežnjev (1906. – 1982.; zločini u Afganistanu činjeni od 1979. do 1982.). Još jedan državnik iz komunističke kuhinje koji je odgovoran za smrt skoro 900 000 ljudi za vrijeme vojne intervencije u Afganistanu. Umro je bez suda te pokopan sa svim državničkim počastima.

Tito (1882. – 1980.; zločini činjeni od 1945. do 1980.). Josip Broz, ime koje i danas nakon 35 godina izaziva podjele u hrvatskom nacionalnom biću. Dok se Hrvati masovno iseljavaju i bivaju ekonomski osiromašeni te besperspektivni, većina političkih kampanja i rasprava uvijek završava s osnovnom tezom i pitanjem: je li Tito (bio) heroj ili zločinac. Strani stručnjaci i web-stranice neopterećene emocijama i dnevnopolitičkim previranjima na teritoriju bivše SFRJ smatraju kako je Tito odgovoran za smrt 570 000 ljudi i kao takav spada među 10 najvećih svjetskih zločinaca. Brojke su jasne, poslije ratnih događanja bez suda i osude ljudi su stradavali iz čiste osvete. Njegov veličanstven sprovod i prirodnu smrt u starosti mnogi i danas veoma dobro pamte. Poznato je da za vrijeme njegova života nije bilo ni govora o suđenju, a putovanja po cijelom svijetu te sprovod s najvećim počastima, nažalost, potvrđuju da se s time slagao i čitav demokratski svijet. Njegov grob i mjesto rođenja i dalje hodočaste tisuće ljudi na mjesečnoj osnovi.

Suharto (1921. – 2008.; zločini u Indoneziji činjeni 1965. i 1966.). Spada među najkorumpiranije političare i kleptokrate koje je upoznala moderna povijest (ukrao više od 35 milijardi dolara), a također je odgovoran za smrt skoro pola milijuna ljudi. Njegovo zdravstveno stanje je spriječilo suđenje, ali i nedostatak političke volje.

Mula Omar (1950. – 2013.; zločine u Afganistanu činio od 1986. do 2001.). Sada skoro zaboravljeni predsjednik Afganistana i duhovni vođa Talibana postao je planetarno poznat nakon napada na Svjetski trgovinski centar 2001., a bio je optuživan da krije Osamu bin Ladena. Umro je od tuberkuloze ne vidjevši sudnicu, mada se okrivljuje za smrt 400 000 ljudi.

Ante Pavelić (1889. – 1959.; zločine činio za vrijeme NDH). Još jedno od poznatih imena u hrvatskom narodu, a i šire. Samozvani poglavnik i predsjednik Nezavisne Države Hrvatske odgovoran je za smrt skoro 350 000 ljudi. Iako ga se ne može okrivljivati za smrt Židova i Roma (50 000) jer je bio predsjednik države koja je zavisila od Trećeg Rajha te je tako „morala“ provoditi njihovu rasnu politiku, ipak, postojanje logora kao što je Jasenovac nemoguće je opravdati. Bilo bi veoma licemjerno podatke inozemnih povjesničara o broju ubijenih uvažavati u slučaju Tita, a pokušati umanjivati u slučaju Pavelića. Predsjednik, koji se ponašao kao sultan – kako je njegovu vladavinu nazvao svećenik dr. Dragutin Kamber –  također je umro bez suda i osude od posljedica atentata, ali postoje i teorije da je umro prirodnom smrću.

Idi Amin (1923.? – 2003.; zločine činio u Ugandi od 1969. do 1979.). Predsjednik koji je bio personifikacija afričkog političara: korupcija, kriminal, ubojstva neistomišljenika i masovni zločini. Smatra se odgovornim za smrt 300 000 ljudi. Umro je u dubokoj starosti u Saudijskoj Arabiji.

Yahya Khan (1917. – 1980.; u Pakistanu 1970. i 1971. vršio genocid). General koji je postao, kako to biva u zemljama trećeg svijeta, nasilnim putem predsjednik te ubio 300 000 ljudi. Iako je bio jedno vrijeme u kućnom pritvoru, umro je na slobodi od posljedica opijanja alkoholom.

Benito Mussolini (1883. – 1945.; zločini u Etiopiji 1936.; Libiji od 1934. do 1945. i Jugoslaviji od 1941. do 1945.). Ogrezao u zločine u Africi i na Balkanu. Smatra se odgovornim za smrt 300 000 ljudi. Strijeljali su ga talijanski partizani bez suđenja.

Mobutu Sese Seko (1930. – 1997.; zločini u Zairu od 1965. do 1997.). Autoritativni i okrutni predsjednik 30-ak godina. Ne zna se točan broj ljudi koje je pogubio diktator koji je volio novac te javna pogubljenja svojih protivnika. Bankovni račun kaže da je svom narodu ukrao 5 milijardi dolara, a bio je prijatelj brojnih zapadnjačkih političara. Procjene ubijenih između 220 000 i 300 000 ljudi. Umro je prirodnom smrću u egzilu i prošao je bez osude.

Foday Sankoh (1937. – 2003.; zločini u Sierra Leoneu od 1991. do 2000.). Zloglasni gerilski vođa i pokretač građanskog rata smatra se odgovornim za smrt 200 000 ljudi. Iako je bio u kućnom pritvoru, ipak nije dočekao suđenje.

Ho Ši Min (1890. – 1969.; tereti se za ubojstva u Vijetnamu od 1953. do 1956.). Revolucionar i državnik koji se smatra odgovornim za smrt 200 000 ljudi. Ipak, na njegovu je sprovodu bilo više desetaka tisuća ljudi, a današnji glavni grad Vijetnama nosi njegovo ime. Nije vidio sudnice.

Michel Micombero (1940. – 1983.; Burundi 1972.) U političkom neredu uspio se dokopati pozicije predsjednika Burundija. Za njegove vladavine ubijeno je 150 000 ljudi. Umro prirodnom smrću bez osude.

Slobodan Milošević (1941. – 2006.; bivša SFRJ 1992. – 1999.). Jedan od posljednjih europskih diktatora odgovoran je za smrt oko 100 000 ljudi u nekoliko zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Osim za ratne zločine optuživan je za ubojstva političkih protivnika. Unatoč svemu potpisnik je Daytonskog sporazuma 1995. kada je u zapadnim medijima slavljen kao mirotvorac. Demokratizacijom Srbije isporučen je u Nizozemsku gdje je i umro u Haagu, ali bez izrečene presude.

Hasan Turabi (rođen 1932.; zločine činio u Sudanu od 1989. do 1999.). Predsjednik i zločinac koji se smatra odgovornim za smrt 100 000 ljudi. Živ je i na slobodi iako je bio više puta u kućnom pritvoru te uhićivan.

Syngman Rhee (1875. – 1965.; Južna Koreja 1948. – 1950.). Državnik odgovoran za smrt 80 000 ljudi, uglavnom civila. Umro u „zemaljskom raju“ živeći na Havajima bez osude.

Richard Nixon (1913. – 1994.; Vijetnam 1969. – 1974.). Američki predsjednik odgovoran za smrt 70 000 vijetnamskih i kambodžanskih civila. Umro na slobodi.

Papa Doc Duvalier (1907. – 1971.; Haiti 1957. – 1971.). Represija, ubijanje političkih protivnika i strahovlada odnijela je 60 000 života. Nije osuđivan.

Rafael Trujillo (1891. – 1961.; zločini u Dominikanskoj Republici od 1930. do 1961.). Brutalni predsjednik koji je postao diktator. Ubili su ga pripadnici njegove skupine tako da nije dočekao ruku pravde, a odgovoran je za smrt 50 000 ljudi.

Hisene Habre (rođen 1942., a od 1982. do 1990. činio zločine). Čadski diktator odgovoran za smrt 40 000 ljudi trenutno je u pritvoru jer mu se sudi. Presuda još nije izrečena, a s obzirom na godine, nije isključeno da završi kao Milošević.

Čang Kaj Šek (1887. – 1975.; zločini na Tajvanu 1947.). Borac protiv kineskih komunista odgovoran je za smrt 30 000 ljudi za vrijeme ustanka.

Vladimir Lenjin (1870. – 1924.; zločini tijekom revolucije u SSSR-u od 1917. do 1920.). Državnik, pravnik, filozof i publicist; predvodnik revolucije 1917. Odgovoran je za 30 000 ubijenih disidenata. Nakon smrti tretiran kao polubog. Umro od moždanog udara, ali obdukcija nakon pada komunizma ukazuje na smrt od sifilisa. Nikad nije odgovarao za ubojstva koja je naredio.

Francisco Franco (1892. – 1975.; Španjolski građanski rat od 1936. do 1939.). Generalisimus Španjolske je kriv za smrt 30 000 disidenata i zarobljenika nakon završetka Španjolskog građanskog rata. Neke informacije govore i o 100 000 ljudi.

Fidel Castro (rođen 1926.; zločini na Kubi od 1959. do 1999.). Predsjednik kojega optužuju da je ubio 30 000 ljudi, živi na slobodi nakon povlačenja iz aktivnog političkog života.

Lyndon Johnson (1908. – 1973.; zločini u Vijetnamu od 1963. do 1968.). Američki predsjednik smatra se krivim za smrt 30 000 ljudi. Nikada nije za to odgovarao.

Maximiliano Hernandez Martinez (1882. – 1966., El Salvador 1932.) Predsjednik odgovoran za smrt 30 000 ljudi. Suđenje nije dočekao jer je ubijen nožem i tako postao jedan od najstarijih državnika koji je poginuo u atentatu.

Hafez Al-Assad (1930. – 2000.; Sirija 1982.) Otac sadašnjeg sirijskog predsjednika Bašara odgovoran je za smrt 25 000 ljudi u gušenju lokalne pobune te progonu političkih neprijatelja od kojih su politički istomišljenici svoje pravo lice pokazali u sadašnjem sirijskom sukobu.

Homeini (1902. – 1989.; Iran 1979.). Odgovoran za smrt 20 000 ljudi, umro na slobodi i pokopan u mauzoleju uz sve počasti. I danas heroj Irana.

Robert Mugabe (rođen 1924., a odgovoran za zločine u Zimbabveu 1982. – 1987.) Još uvijek živ i neosuđivan iako je kriv za smrt 20 000 ljudi.

Guy Mollet (1905. – 1975.; Alžir od 1956. do 1957.). Francuski socijalist, premijer koji je odgovoran za smrt 10 000 ljudi u Alžiru, nikada nije odgovarao pred sudom.

Harold McMillans (1894. – 1986.; Kenija od 1952. do 1956.). Britanski premijer odgovoran za smrt najmanje 10 000 ljudi za vrijeme jedne od afričkih pobuna. Naravno nedodirljiv.

Paul Koroma (1960. – 2003.?; Sierra Leone, 1997.). Predsjednik koji je suđen u odsustvu za zločine nad 6 000 ljudi, ali zbog bijega i smrti nikada nije doživio kraj suđenja. Postoje razne teorije o tome da je čak i živ budući da se DNK njegova navodnog tijela nije poklapao sa stvarnim uzorcima DNK-a prikupljenih za njegova života.

Osama Bin Laden (1957. – 2011.; zločine činio u Aziji, Africi i Sjevernoj Americi od 1993. do 2001.). Terorist koji je odgovoran za smrt najmanje 3 500 ljudi diljem svijeta te možda najpoznatiji napad na Njujorške blizance 11. rujna 2001. Ubijen u akciji američke vojske i nikada nije doveden pred sud.

Augusto Pinochet (1915. – 2006.; zločini u Čileu 1973.). Diktator i član vojne hunte nikada nije odgovarao za 3 000 ubijenih. Iako je imao diplomatsku putovnicu, uhićen je prema španjolskoj potjernici. Zbog starosti od skoro 90 godina mu nije suđeno te je umro nekoliko godina poslije.

Balkan i Bliski istok

Naravno, lista zločinaca može biti još duža, ali u jednom tekstu se ne mogu popisati svi planetarni moćnici koji su gospodarili nad sudbinom milijuna ljudi, a za to nisu odgovarali. Također, trenutno se u svijetu vodi pedesetak oružanih sukoba od kojih su najgori oni na Bliskom istoku te u Africi, tako da je broj „kandidata“ za listu mnogo veći. Sponzore terorizma iz arapskih zaljevskih monarhija ne vrijedi ni spominjati jer bi lista bila zaista predugačka, a očito je kako ti zaljevski moćnici pod zaštitom SAD-a nikada neće biti procesuirani. Na listama bi se trebao naći i samozvani kalifa tzv. Islamske države Al Bagdadi...

Nedavno uključivanje Rusije u sukobe u Siriji te dosadašnje Irana, Iraka kao i Turske polako prerastaju u regionalni sukob koji papa Franjo naziva Trećim svjetskim ratom. Dok raste lista žrtava, tako i raste lista moćnika „spremnih“ za sudnicu.

U Haagu se vode i brojni procesi za Ruandu i bivšu SFRJ od kojih su možda najpoznatiji oni za Radovana Karadžića i Ratka Mladića te je njihov „status“ trenutno nejasan. Sudeći prema duljini procesa kojeg je imao nedavno pušteni Vojislav Šešelj te Milošević, moguće je da svijet nikada ne dočeka presudu poznatog dvojca vođa bosanskih Srba.

U Haagu je trenutno i nekoliko hrvatskih i nižerangiranih bošnjačkih političara te časnika, međutim nije riječ o „moćnicima“, a sve tvrdnje o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ zdrav razum i pravo odbacuju.

Nezaključena lista

Također, vječito je pitanje zločina kao što su primjerice oni na kraju Drugog svjetskog rata u Drezdenu ili bacanje atomskih bombi na civile u Hirošimi i Nagasakiju. Za njih nitko nije odgovarao, premda su rezultirali smrću tisuća nevinih ljudi.

Osim nabrojanoga, tema modernih ratova je također intrigantna. Zasigurno je George Bush Mlađi odgovoran za zločine počinjene tijekom invazije na Irak i Afganistan, međutim nigdje nema naredbe o ubojstvu civila niti su oni bili primarna meta. Pojam kolateralnih žrtava je toliko rastezljiv i može se proširiti na sve ratove u novije vrijeme. Bush, Tony Blair te svi oni političari koji su poslije 11. rujna 2001. krenuli u oportunističke i sumnjive ratove, zasigurno su moralni krivci... Slična je situacija i nakon tzv. Arapskog proljeća kada su rušeni režimi u Libiji, Egiptu te pokušaja u Siriji...

Sarkozi te ostali političari jesu bombardirali Gadafijevu Libiju, međutim nisu sudjelovali u namjernom ubijanju civila. Moralno su krivi svi koji pokreću sumnjive ratove, ali pravo i pravda nisu isto.

Nažalost, iz priloženog očito je kako lista koja je podulja nije konačna i kako bi se morala stalno ažurirati...

 Što su zločini?

Prema Ženevskoj konvenciji, uz sva ostala kršenja zakona i običaja rata u konfliktima masovni zločini predstavljaju dio šireg plana ili politike, a zabranjeni činovi uključuju, između ostaloga, i: ubojstvo; unakazivanje, loš tretman i mučenje; uzimanje talaca; izravne napade na civile; izravne napade na religiozne objekte, škole i fakultete, umjetnička zdanja, karitativne institucije, povijesne spomenike; pljačka; silovanje, seksualno ropstvo, prisilne trudnoće i uključivanje djece mlađe od 15 godina u ratna djelovanja.

Ruža Tomašić: Europa nastoji zaboraviti svoje korijene, stoga joj životi kršćana na Bliskom istoku nisu bitni

Razdoblje koje obilježava prijelaz iz stare u novu kalendarsku godinu izvrsno je vrijeme za zbrajanje učinjenog, ali i gledanje u budućnost. S obzirom da se Europska unija suočava s do sada najvećom institucionalnom krizom koju su pojačali imigrantska kriza, teroristički napadi i ratovi koji se vode na njezinim rubovima, razgovarali smo s hrvatskom zastupnicom u Europskom parlamentu Ružom Tomašić. 

Naša je sugovornica rođena 1958. u velikoj obitelji Budimir u Mladoševici kod Žepča u BiH. Dio života provela je u Kanadi gdje je završila policijsku akademiju i radila kao policajka. U međuvremenu se udala za Vladu Tomašića, podrijetlom s Korčule, te rodila dvoje djece. Stjecajem životnih okolnosti bila je u timu osiguranja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana za vrijeme njegova posjeta Kanadi, te ju je on pozvao da dođe raditi u osiguranju na Banskim dvorima. Tako je došla u Zagreb. Taj posao napustila je zbog zdravstvenih razloga te se vratila u Kanadu na liječenje. Nakon konačnog povratka u domovinu počela se baviti politikom i postala je članica Hrvatske stranke prava. Bila je saborska zastupnica HSP-a od 2003. do 2008. Na parlamentarnim izborima 2011. na čelu koalicije Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević i Hrvatska čista stranka prava izabrana je u Hrvatski sabor. Na izborima za Europski parlament 2013. dobila je čak 65 000 glasova. U siječnju 2015. pristupila je Hrvatskoj konzervativnoj stranci te je izabrana za njezinu predsjednicu. S njom smo razgovarali o aktualnom političkom i društvenom trenutku u Europi, ali i hrvatskom narodu...

Poštovana eurozastupnice Tomašić, u ovom povijesnom trenutku Europa se, opterećena prošlošću, „bori“ sama sa sobom i sa svojom budućnošću... Možemo li uputiti pogled u 2016. i razmisliti kakva nas godina čeka?

Čeka nas teška godina u kojoj će Europa konačno morati pronaći rješenja za probleme koji ju muče desetljećima. Ipak, očekujem da će u nekim segmentima 2016. biti uspješnija od 2015., pogotovo kad je riječ o gospodarskim pokazateljima.

Koji su danas, osim terorizma i milijunske migracije, najveći problemi s kojima se susreće Europska unija? Može li EU ostati imuna na ratna događanja i nemire na njezinim granicama?

Najveći problem Europske unije je što je ona u ovim zadanim okvirima došla do svog maksimuma, a promjena tih okvira mijenja samu prirodu Unije i mnogi na to nisu spremni pristati. Ja prva. Naime, da bi eurozona kao monetarna unija dodatno prosperirala, treba joj i fiskalna unija, tj. ujednačena fiskalna politika u svim članicama. To bi značilo da uvođenjem eura kao valute Bruxelles počinje određivati i prihode i rashode našeg proračuna. Ako nemamo vlastitu valutu, ne upravljamo sami svojim financijama, ne odlučujemo samostalno o svojim granicama i migracijskoj politici, ne možemo samostalno potpisivati trgovinske sporazume s drugim državama, što točno ostaje od naše države i njezine samostalnosti?

Različite ideologije danas pokušavaju ukloniti iz Europe njezine vrijednosti koje su prisutne stoljećima te ne žele graditi budućnost na tradiciji, nego na sumnjivim teorijama novijeg nadnevka. Čini se kako ekonomske i kulturne skupine te nevladin sektor mobiliziraju same Europljane protiv Europe? Kako to komentirate?

Pitanje je što su to europske vrijednosti jer je Europa sama po sebi jako heterogena. Skandinavija, Sredozemlje, tzv. Stara Europa, europski istok nemaju kulturno-civilizacijski puno toga zajedničkog. Ono što nas povezuje su određeni civilizacijski dosezi koji su karakteristični za cijelu zapadnu civilizaciju. Tu, prije svega, mislim na demokratsko kapitalističko društvo i kršćanske vrijednosti. Na njih doista mnogi jurišaju pokušavajući Europu odvojiti od njezinih kršćanskih korijena i povući je u tminu bezbožničkog socijalizma.

Vidljivo je kako europske institucije imaju problema jer pate od odvojenosti od svoje, uvjetno rečeno, baze u narodima. Osim što se ignorira identitet onih naroda zbog kojih su političari u svojim uredima, dužnosnici koji vode EU su često daleko od stvarnog života prosječnog Europljanina...

Europske institucije, onakve kakve danas jesu, ni ne služe tome da uvaže posebnosti europskih naroda i suverenitet njihovih nacionalnih država, već upravo suprotno. Njihov je cilj izgradnja europskog identiteta koji bi trebao biti temelj buduće federalne EU u kojoj će današnje nacionalne države biti nešto poput regija. Sve više je nas koji smo opozicija takvoj viziji, ali ljudi nažalost ne vide što se zbiva i još uvijek nasjedaju na propagandu federalista, a to su vam i Europski pučani, i socijalisti, i liberali, i zeleni.

Može li se reći kako je, zbog aktualnih događanja proteklih mjeseci, u tijeku proces laganog slabljenja europske kohezije na razini susreta među državama. Pojavile su se žice na granicama, a neki govore i o suspenziji Šengena dok SAD uvodi vize za određene članice EU-a?

Europska unija vodila je neku svoju politiku prema migrantima koju nije uskladila s državama članicama. Sad vidimo posljedice toga. Umjesto zajedničke strategije koja bi uvažila zabrinutosti i strahove svih i ponudila rješenja za njih, dobili smo nepremostive razlike u pristupu krizi na dvjema različitim razinama: onoj nacionalnoj i nadnacionalnoj. Svatko se zatvorio u svoje dvorište, štiti isključivo samog sebe, a šira slika više nikoga ne zanima. Pa vidite da se mi, Slovenci i Mađari nismo uspjeli dogovoriti, a ni u jednoj od tih država migranti ne žele ostati, već samo traže prolaz!

U današnje vrijeme ratovi na Bliskom istoku i migracija koja je i ratna, ali i čisto ekonomska, predstavljaju najveće izazove za Europu. Može li se ustvrditi kako je europski kontinent postao pasivni promatrač zbivanja? Tako je migracija postala trpljenje dok je izostalo mudro i odgovorno upravljanje migrantskim gibanjima koje se očekivalo.

Europa trenutno proživljava jednu identitetsku krizu, a usto ima jako puno unutarnjih problema – od čisto političkih do ekonomskih. Nažalost, pokazalo se da nismo spremni učinkovito riješiti ni probleme u svome dvorištu da bismo bili globalni igrač. Ne treba tome ni težiti u ovome trenutku jer ovakva Europa za to nema kapaciteta pa bi svako naše veće uplitanje u svjetske krize moglo završiti katastrofalno po nas same. Snaga za nositi se s globalnom ulogom crpi se iznutra, iz vlastite društvene kohezije i ekonomske moći. Toga na većem dijelu europskog kontinenta nema.

Čini se kako Europa ne mari za kršćane na Bliskom istoku, a rijetki su političari koji progovore o tome. Kako komentirate tu licemjernost Zapada?

Osobno sam nekoliko puta govorila o tome problemu, a nedavno sam na televiziji jasno rekla kako bismo i u ovoj krizi trebali prednost davati kršćanima, ali ne samo zbog vjere, nego zbog činjenice da su njihovi životi na Bliskom istoku najugroženiji. Unija nažalost kao da pokušava zaboraviti svoje kršćanske korijene i ovdje u Europi pa ne čudi da im kršćani na Bliskom istoku nisu od prevelikog značaja. Da kontroliraju važne energente, vjerojatno bi bili. To samo pokazuje koliko je izgradnja tog novog europskog identiteta umjetna i štetna za europske nacije jer se u toj cijeloj priči gledaju isključivo parcijalni interesi.

Danas su mladi ljudi i obitelji često na marginama društva, pogotovo u Hrvatskoj. Tako sve više njih napušta Hrvatsku, ali i BiH kako bi pronašli posao i egzistenciju. Što mislite je li moguće i kako pokušati zaustaviti taj proces?

U Europskom sam parlamentu jedna od onih zastupnika koji iz sjednice u sjednicu naglašavaju kako se problem nezaposlenosti u Europi ne može riješiti na razini Unije, nego mu moramo pristupati na razini svake države zasebno. Odlazak mladih iz slabije razvijenih u bolje razvijene države članice ne rješava problem, nego ga samo produbljuje. Da, statističke podatke ćete uljepšati jer ćete njemačku potrebu za radnom snagom zadovoljiti preko nezaposlenih mladih iz zemalja poput Hrvatske ili BiH, ali i dalje imate problem jer se socijalni sustavi tih država urušavaju bez novih generacija zaposlenih. Slabije razvijene članice postaju parkovi prirode, a gospodarska moć Europe spada na jednoznamenkasti broj država. Porazno i kratkovidno!

Možete li ocijeniti kakav je odnos Republike Hrvatske kao članice EU-a u odnosu na susjedu BiH u kojoj je hrvatski narod konstitutivan i talac nepravedna Daytonskog sporazuma?

Hrvatska je premalo napravila za bosanskohercegovačke Hrvate koji su, kako sam nedavno rekla na jednoj tribini u povodu 20. obljetnice Daytona, konstitutivni samo na papiru. Naročito je porazna naša diplomatska aktivnost, u vezi s tim pitanjem, koja se više-manje svela na rad mene i hrvatskih kolega zastupnika u Europskom parlamentu. Hrvatska premalo lobira za Hrvate u BiH u međunarodnim krugovima, a nije ni sama unutar sebe donijela stav kakav bi to budući ustroj BiH bio u interesu Hrvata. Sve se više spominje federalni ustroj, a ja sam osobno pobornik upravo takva uređenja. No, bez nacionalnog konsenzusa o tom pitanju teško ćemo postići značajan napredak u željenom pravcu.

U kakvom je stanju danas hrvatski nacionalni korpus, bez obzira je li riječ o Hrvatima u BiH, Hrvatskoj i šire?

Hrvati su živi i postojani. Suočavamo se s krizom, prije svega socijalnom i ekonomskom, a onda i moralnom i duhovnom, ali smo još uvijek tu. Ne treba očajavati, treba se uhvatiti posla. I Hrvatska i BiH imaju sve preduvjete za postati srednje razvijene države u kojima je svima ugodno živjeti. Zasučimo rukave i ostvarimo to!

Koji su to najveći izazovi za Europu u budućnosti, ali i za hrvatski narod u cjelini?

Budući ustroj Europske unije glavni je izazov. Daljnja politička integracija vodi u stvaranje europske superdržave u kojoj će nacionalni suvereniteti nestati, a nacionalni identiteti biti bačeni u drugi plan. Ne vidim kako će to proći bez velikih otpora i političkih turbulencija, što će nas svakako vratiti unatrag. Hrvatski narod mora zadržati svoju samostalnu Republiku Hrvatsku i izboriti se za jednakopravnost Hrvata u njihovoj drugoj državi – Bosni i Hercegovini. Tko će nam u tome biti saveznik i hoćemo li moći računati na one koji su nam pomogli početkom 90-ih, tek ostaje za vidjeti. Nikome ne treba naivno vjerovati, već se uzdati samo ''u se i u svoje kljuse''!