Predstavljen Napretkov godišnjak i upriličeno druženje s novinarima

U organizaciji Hrvatskog kulturnog društva Napredak, 23. siječnja 2015. u Multimedijalnom domu na Trebeviću održano je predstavljanje 62. izdanja Hrvatskog narodnog godišnjaka za 2015., nakon čega je upriličeno tradicionalno druženje s novinarima i medijskim djelatnicima.

 

Novo izdanje Hrvatskog narodnog godišnjaka predstavila su zvučna imena medijske scene u BiH: Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, i Mario Vrankić, direktor BHT-a. Osim njih o Godišnjaku su govorili i dr. Ugo Vlaisavljević, redoviti profesor Univerziteta u Sarajevu te glavni i odgovorni urednik 62. izdanja godišnjaka, i dr. Pavle Mijović, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Moderator predstavljanja je bila Kristina Vukoja Milić.

Pozdravni govor na početku je uputio prof. dr. Franjo Topić, predsjednik HKD-a Napredak.  Istaknuvši simboličku važnost planine Trebević na kojoj se nalazi Napretkov dom, zahvalio je  medijima koji su u prethodnim godinama pratili rad društva kojemu je predsjednik.

„Želimo pokazati kako je u BiH moguć normalan život svih ljudi, sa svim različitostima i identitetima. Različitost je normalna i prirodna, a svaka pobuna protiv nje je kao da se bunimo zbog padanja kiše. Od sedam milijardi ljudi svi smo različiti i zato je vrlo važno da naše različitosti i sve ono što znači BiH pokušamo usklađivati, a ne suprotstavljati“, rekao je dr. Topić u svojem obraćanju naglasivši kako je prvobitna Napretkova misija upravo pomirenje, zbližavanje i istinski dijalog.

Prvi predstavljač bio je glavni i odgovorni urednik prof. Mijović koji je istaknuo kako je godišnjak, iako zastarjela forma, iznimno važan budući da je svjedok jednog vremena te donosi provjerljive, jasne i nedvosmislene činjenice, u potpunosti zanemarujući senzacionalistički pristup ljudskim aktivnostima i događajima.

Urednica Oslobođenja Selimbegović naglasila je kako su ljudi unatoč svim modernim sredstvima komuniciranja paradoksalno danas manje informirani nego ikad budući da se u moru informacija zaboravlja ono bitno i temeljno za život.

U svojem pomalo poetskom obraćanju direktor BHT-a Vrankić je Napredak nazvao “vitalnim stogodišnjakom” čija je dobra energija svojevrstan eliksir mladosti, dok je dr. Vlaisavljević govorio o ljudskoj potrebi vraćanja na početak i povijesne temelje analizirajući poemu Tugomira Alaupovića kojom Godišnjak i počinje.

Nakon predstavljanja upriličeno je druženje s medijskim djelatnicima i novinarima u opuštenijoj atmosferi Napretkova doma. Tom prigodom prof. Topić je, između ostalog, okupljenima rekao: „U BiH treba biti dodatno osjetljiv za ovu našu stvarnost koja nije jednostavna, ali je lijepa. Moramo više činiti da nam bude bolje i u ovoj magli i mraku paliti mala svjetla, razgoniti maglu i stvarati bolju i ljepšu atmosferu za život u BiH.“

Osim glavnog urednika na Godišnjaku su radili: Darijo Đopa, Kristina Milić i Dragana Radić, a zainteresirani ga mogu nabaviti u Napretku.

Izgleda kako nikog nije briga za kršćane u Siriji

Kršćanske zajednice na Bliskom istoku, tzv. istočna Katolička i Pravoslavna Crkva, među kojima su primjerice Kaldejska, Maronitska i Armenska Crkva, danas su izložene progonu i izumiranju uz potpunu ravnodušnost međunarodne zajednice izuzev, naravno, pape Franje. Iako nabrojane Crkve spadaju među najstarije vjerske zajednice koje pripadaju religiji Knjige te nemaju svojih vojnih frakcija, na terenu različite radikalne džihadističke skupine, Nusra te FSA i tzv. Islamska država (nekadašnji ISIS) kao i „vjerska policija“, na okupiranim teritorijima u Siriji odlučile su sve tamošnje kršćane zbrisati s lica zemlje...

U sjeni borbi koje već gotovo četiri godine (2015.) bjesne u Siriji, zločini nad kršćanima postali su realnost na dnevnoj osnovi. Kršćani, koji su činili otprilike 10 % pučanstva Sirije, omiljena su meta članova radikalnih skupina, dijelova Slobodne sirijske vojske, a samoproglašena Islamska država, čiji je sirijski Raka neslužbeni glavni grad, predstavlja primjer institucionalizacije zločina nad manjinama, a samim tim i kršćanima.

Ubijanje kršćana postalo rutina

Samo letimičan pregled svakodnevnih vijesti koje dolaze iz te zemlje drevnog imena potvrđuju činjenicu kako je tamošnje stanje za religijske manjine alarmantno. Situacija je još ozbiljnija za kršćane koji uopće nemaju veze s unutarmuslimanskim sukobima i njihovim odnosom s religijskom sektom alavitima (predsjednik Bašar je alavit) te političkim nadmetanjem između Teherana, Rijada, Londona, Washingtona i Dohe... Kao što to obično biva, nevini uvijek stradaju dok arapski i svjetski moćnici vode svoju politiku od koje imaju korist.

Za rezultat imamo milijune izbjeglica u okolnim zemljama, Libanu i Jordanu te unutar same Sirije u dijelovima koje drži Assadov režim. Nažalost, veliki broj kršćana je već ubijen, njihovi gradovi i sela su poharani i uništeni, a crkve spaljene ili im je namjena promijenjena.

Tisućljetni Alepo te Homs samo su primjeri gradova gdje je živjelo više desetaka tisuća kršćana, a za vrijeme sukoba taj je broj spao na samo nekoliko stotina. Homs je reintegriran, međutim autobombe su i dalje realnost dok za povratak treba dosta hrabrosti, a valja i od nečega živjeti... kad je sve porušeno. Borbe u Alepu su svakodnevna vijest, a barel bombe iz režimskih zrakoplova ubijaju i civile, ne samo protivničke vojnike. Kršćanske civile, ako ne umru od gladi, zime ili kao Assadovi vojnici, planski ubijaju različite džihadističke skupine.

Po gradovima i selima ubijani su i svećenici, zarobljavani biskupi, otimane časne sestre i monahinje, kršćani su klani, kršćanke preprodavane, ljudi su razapinjani na križ... Nikakvo opravdanje nije činjenica da radikalne skupine to rade i muslimanima koji im ne odgovaraju.

Čak i unutar svih tih vijesti o nebrojnim pokoljima, zapadnjački mediji prave senzacije samo u onom trenutku kada shvate da progonjena skupina nema mnogo veze s kršćanstvom. Onda saznamo za, do tada relativno nepoznate, Jezide koje IS posebno mrzi jer ih smatra štovateljima đavola.

Iako su kršćani (i ostali državljani Sirije koje radikali smatraju neprijateljima) godinama progonjeni, zapadnjačka medijska kampanja pokazuje zanimanje za patnju običnih ljudi tek kada se iz anonimnosti izdvoji određena relativno nepoznata manjina ili do tada nezamisliv način ubijanja. Nekoliko dana poslije sve ponovno upada u kolotečinu, do idućeg "maštovitog" pokolja. Ubojstvo stranih novinara ili paljenje nesretnog zarobljenog jordanskog pilota samo ponekad skrenu pozornost na patnju tamošnjih manjina i običnog naroda... Obični čovjek se pita ako to rade javno strancima koji imaju kakvu-takvu državu da se brine o njima, kakvi su prema kršćanskom domicilnom pučanstvu?

Kakav je život kršćana pod IS-om?

IS(IS), tj. najbrutalnija teroristička, institucionalizirana i organizirana „pojava“ koja je odgovorna za mnogobrojne zločine nad kršćanima i ostalim neistomišljenicima, samo je neželjeno čedo nemoralnih političkih, interesnih i neokolonijalnih zbivanja na Bliskom istoku u posljednjim desetljećima.

Osim što je samoproglašeni IS rezultat stvaranja političkog vakuuma na onim područjima gdje je sirijski režim izgubio tlo, on je postao nova inicijalna kapisla za stvaranje daljnjeg kontroliranog kaosa. Prema svemu onomu što se događa na Bliskom istoku, ali i šire, nažalost, nema mnogo razloga za optimizam. Novi radikali svakodnevno pristižu, kao i novac za njihovo financiranje. Udari međunarodne zajednice na IS su se pokazali nedjelotvornim.

Kako je cijela ova priča počela, tko su IS-ovci o kojima svakodnevno slušamo, čiji su oni igrači, što im je ideologija i cilj te zašto ih se ne želi ili ne može eliminirati, sada je potpuno nebitno... Njihov početak vodi u vrijeme američke invazije na Irak, a veliki uspon u tzv. Arapsko proljeće i destabilizacije sirijskog režima. IS je nastao u Iraku, prelio se u Siriju, pa osvojio veliki dio Iraka i sada izgleda jači no ikad. Jači da čini zločine nad slabijima.

Kakav je život danas u Siriji – a samim tim i tamošnjih kršćana – gdje vlada IS, možete pogledati u dokumentarcima medijske kuće VICE pod nazivom Unutar Islamske države. Borci IS-a imaju najbolju medicinsku pomoć, dok su civili prepušteni „sreći“. Sirotinja dobiva dnevne mrvice hrane, dok se dječaci od najmanjih nogu vrbuju za terorizam. U općinskim tijelima šerijatskog suda muslimani, kao i ostali, mogu tražiti svoja prava, međutim snimke ne varaju: u spomenutom dokumentarcu redovi za imovinsko-pravne odnose između muslimana su dugački, dok je odjel za nemuslimane, tj. kršćane prazan.

Kršćana više jednostavno nema. Oni su ili pobjegli jer nisu htjeli plaćati porez za nemuslimane, ili su iz raznoraznih ludih razloga pobijeni. Lokalna crkva u Raki, glavnom gradu islamske države, pretvorena je u dvoranu za predstave i indoktrinaciju djece. Svi, uključujući i pokrivene žene, nose oružje na ramenu, a glazba, alkohol i cigare su zabranjene...

Međunarodna zajednica i sirijska vojska redovito bombardiraju Raku i okolicu ciljajući borce IS-a, ali zasigurno pogađaju i civile, što opet stvara plodno tlo za terorizam... Začarani krug teško je moguće prekinuti.

Zašto kršćani podržavaju režim?

Nakon nekoliko mjeseci i godina sukoba u Siriji postalo je jasno da diktator neće "pasti za 14 dana", kako je najavljeno. U međuvremenu je dobio nekoliko milijuna glasova na relativno demokratskim izborima te je u pojedinim područjima postao popularniji nego prije.

Kršćani, koji su na početku bili protiv režima i za revoluciju, shvatili su da su obmanuti nakon dolaska džihadista iz cijelog svijeta. Zbog sve većih sukoba i stradanja pod čizmom pobunjenika kršćani su se definitivno okrenuli Assadu i vratili se na njegovu stranu. Oni sada podržavaju režim, ne zbog toga što vole poluautoritarne države, već zbog toga što laički i sekularni poredak u Siriji nastoji štititi vjerski pluralizam i slobode, za razliku od uvezenih skupina koje i ne kriju svoje militantno antikršćansko raspoloženje, dok ih Zapad još uvijek smatra legitimnim saveznicima.

Čini se kako je opstanak režima usko vezan sa sudbinom preostalih kršćana. I mnogi su toga svjesni. Dok borbe u Siriji i dalje traju, njihov kraj se ne nadzire, izbjeglica i poginulih je sve više...

Kršćanin i litra nafte

Naravno da je nemoguće u jednom prikazu predočiti razmjere stradavanja kršćana u Siriji. To je posao za veći interdisciplinarni tim istraživača. Dok vijesti o zločinima nad kršćanima u Siriji svakodnevno pristižu, prisjetit ćemo se izjava vjerskih lidera na tamošnjem području:

grkokatolički melkitski patrijarh Antiohije Gregorios III. Laham kritizirao je isporuku oružja pobunjenicima te pozvao SAD i Rusiju da izrade mirovni plan za žurno zaustavljanje nasilja i rata, istaknuvši kako je već 450 000 sirijskih kršćana (jedna trećina sveukupnog broja, i to prema podatcima od prije godinu i pol) moralo napustiti svoje domove i pronaći utočište u drugim susjednim zemljama. Naglasio je kako razni ekstremisti nastoje raspirivati mržnju između kršćana i muslimana radi viših političkih interesa; sirijsko-katolički patrijarh Youssef III. Younan otvoreno je rekao: „Zapad je sirijske kršćane prodao za naftu.“

„Sirija je žrtva globalizacije ravnodušnosti, a kršćani se bore za opstojnost na Bliskom istoku“, ocijenio je papa Franjo tijekom 2014. zatraživši od katoličkih organizacija da u pružanju pomoći ne gledaju na vjersku pripadnost.

Uvjetno rečeno, zanimljiv je slučaj malog mjesta Malule, starog kršćanskog gradića koji je 55 kilometara udaljen od Damaska u kojem se još uvijek govori stari aramejski, a u koje je upala radikalna skupina Nusra i druge islamističke grupe te poubijala civile i porušila spomenike. I diljem Sirije uništavaju se starokršćanski aramejski natpisi i spomenici pa se u pravom smislu može govoriti, ne samo o genocidu, nego i o kulturocidu. Zanimljivo je da se 2003. međunarodna zajednica zgražavala zbog uništavanja kipova Bude u Afganistanu, a da se gotovo nitko nije digao prosvjedovati zbog vandalizma kada je riječ o kršćanskim svetinjama, ali i životima. Ako laže koza, ne laže rog. Očito je kako postoje veliki antikršćanski elementi u mnogim zapadnjačkim institucijama. Kao da postoji prešutni dogovor i čekanje da kršćani potpuno nestanu s pojedinih teritorija.

Vječiti rat

Izgleda da su kršćani u Siriji i čitavom arapskom svijetu „žrtvena janjad“ za preklapanje različitih sila, motiva i stajališta. Dok ih radikalni muslimani smatraju stranim tijelom, zapadnjaci ih ne drže dijelom svojeg kulturološkog bića iako s njima, uvjetno rečeno, dijele istu religiju, a naravno dotle kapitalizam i tržište isključivo nastoji naftom i ostalim resursima etničko-vjersku pripadnost iskoristiti u političke svrhe i još više profitirati.

Nažalost, narodski rečeno, kršćani na Bliskom istoku našli su se u „neobranu grožđu“, a budućnost u Siriji nije im nimalo ružičasta. Možda i to ne bi toliko boljelo, da se pokušava zaustaviti rat i da zapadnjački mediji i političari toliko ne lažu i ne pokušavaju iskriviti istinu o njihovu stradanju.

Bogatstvo kršćanskih Crkava i tradicija

Od 2,4 milijuna kršćana u Siriji najbrojniji su pripadnici Pravoslavne antiohijske Crkve. Sjedište patrijarhata nalazi se u Damasku. U zemlji djeluje i Grčka Pravoslavna antiohijska Crkva, Istočna apostolska Crkva, kao i pravoslavni Armenci. Od istočnih Katoličkih Crkava (vlastitoga prava, ali sjedinjene sa Svetom Stolicom) najveća je Melkitska grkokatolička Crkva Antiohijskoga patrijarhata (sjedište u Damasku, patrijarh Gregorius III. s 1,6 milijuna vjernika po čitavom Bliskom istoku i brojnom dijasporom). Oko 60 000 katolika u Siriji pripadnici su Sirske Katoličke Crkve (patrijarhat u Beirutu, u Libanonu), a oko 50 000 Maronitske Crkve (većinska Crkva u Libanonu gdje se nalazi i patrijarhat). Siro-malabarska Katolička Crkva velika je nadbiskupska Crkva istočnog sirijskog obreda koja se nalazi u punom zajedništvu s Katoličkom. U Siriji djeluju i manje skupine katoličkih kaldejaca (patrijarhat u Bagdadu u Iraku), armenaca (patrijarhat u Beirutu u Libanonu) te rimokatolika (sjedište apostolskog vikarijata u Aleppu). Nažalost, u mnogim podnebljima kršćana više nema, ne slave se mise niti se rađaju nova duhovna zvanja, dok se topi bogata raznolikost sirijskih Crkava...

Mediji koji zbog slobode vrijeđaju religiozne osjećaje su najblaže rečeno neodgovorni

Najmanje 12 ljudi je ubijeno, a desetak ranjeno, 7. siječnja 2015., kada su tri maskirana napadača naoružana automatskim puškama u središtu Pariza upali u redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo i izvršili klasičnu egzekuciju. U napadu je ubijeno 10 novinara, među kojima glavni urednik lista Stephane Charbonnier, trojica karikaturista poznatih kao Cabu, Wolinski i Tignou te dvojica policajaca. Riječ je o najsmrtonosnijem terorističkom napadu u Francuskoj u posljednjih nekoliko desetljeća koji je nametnuo pitanje odnosa liberalne demokracije, odgovornosti medijskih djelatnika za objavljeno te (ne)uspjele integracije useljenika i njihovih potomaka.

 Čahure na mjestu zločina još se nisu ni ohladile, a većini je već bilo jasno kako je zločin u Parizu prekretnica koja će imati velike političke reperkusije ne samo na Francusku nego i većinu Europe. Razvidno je kako je svako ubojstvo jednako stravično, ali u slučaju napada na novinare i policajce taj čin dobiva dodatnu dimenziju. Postavlja se pitanje što može očekivati obični čovjek kada stradaju novinari pod zaštitom i sami policajci kojima je posao štititi druge. Iako veliki, to nije jedini problem...

Mediji, vrh ledenog brijega demokracije

Mnogi će reći da ako želite saznati stanje demokracije u jednoj zemlji dovoljno je da pogledate u kakvom su položaju njezini mediji i ima li novinara u zatvorima. Sloboda izražavanja novinara jedan je od ključnih načela za vrednovanje ljudskih prava u određenoj državi. Ako nema slobode medija onda je jasno kako to društvo nije dosegnulo zadovoljavajući nivo demokracije i poštovanja ljudskih prava. 

S druge strane, novinari koji djeluju u demokratskim društvima gdje su medijske slobode na civilizacijskom nivou suočavaju se s problemima poštenoga i objektivnoga izvješćivanja, odolijevanja na pritiske oglašivača, poštovanja privatnosti i što je možda u ovom trenutku najvažnije religioznih i drugih osjećaja publike... Jasno je kako novinar ne može uvijek ugoditi svima u svakom svom tekstu ili nekom drugom novinarskom žanru, ali temeljna etičnost i ljudskost trebali bi biti zadovoljeni...

U tom kontekstu postavlja se pitanje je li sloboda govora zapravo pomicanje granica do „usijanja“. Povremeno treniranje i testiranje slobode govora potrebno je, ako ništa drugo onda zbog „održavanja“ dostignutog stupnja razvoja demokratičnosti jednog društva.

Međutim, činjenica je da ono što danas podrazumijevamo pod slobodom govora jest stupanj do kojeg se nešto može reći bez bojazni da će sud biti uključen, što je naravno bolesno koncipirano i zapravo jedna velika zamjena teza. Sloboda bez odgovornosti nije sloboda nego anarhija u kojoj je sve dozvoljeno.

Koje su granice slobode izražavanja?

Svaki normalni čovjek će osuditi ovaj brutalni napad, ali i svako drugo ubojstvo bez obzira iz kojih je pobuda izvršen taj čin. Ubijati u Božje ime je zabranjeno i pogrešno na više razina.  Međutim, sada dolazimo do trenutka kada treba razmisliti o slobodi govora koja ne donosi nikakvu širu društvenu korist, nego postaje i služi samo kao svrha sama sebi.

Postavlja se pitanje što za pojedinca znači objavljivanje karikatura u Francuskoj. Kakav je smisao u tome? Da se netko nasmije na sekundu ili dvije? Kakvu korist ima individua i šira društvena zajednica od toga? Hoće li svijet biti bolje mjesto za život ako se konstantno objavljuju karikature muslimanskih svetinja kao što se to desetljećima radi s kršćanskim? Odgovor je jasan: nikakve! A šteta je kako vidimo nemjerljiva.

Onda moramo zaključiti kako su se ovdje sukobila dva ekstrema: oni koje nije strah poginuti za slobodu izražavanja bez odgovornosti i oni koje nije strah umrijeti kako bi tu slobodu nasilno ugasili.

U svom traženju apsolutne slobode govora medijski djelatnici često „preskaču“ određene korake, a suštinski se nedostatci slobode govora namjerno ignoriraju osim u slučaju kada sudstvo može biti uključeno, pa čak ni tad ako je dobit od prodaje ili gledanosti veća od štete koju donosi sudska presuda.

U konačnici može se zaključiti kako je ispitivanje odgovornosti medijskih djelatnika izgubilo svoj smisao. Umjesto da mediji budu društveno odgovorni prema svome konzumentu i da novinarstvo bude u funkciji ljudskog napretka dobili smo „liberalističke“ medije koji su svoj nemilosrdni pohod okrenuli protiv religijskih svetinja, obitelji i svega tradicionalnog. Sve u ime tobože slobode i prava pojedinca na izražavanje (ali probajte pisati protiv homoseksualaca ili raznih zaštitnika životinja pa se nećete dobro provesti).

Problem imigranata

Gnusni čin egzekucije novinara nije se mogao dogoditi u gorem trenutku. Dok se u Njemačkoj javlja pokret PEGIDA, Patriotski Europljani protiv islamizacije Okcidenta(Zapada), prosvjedujući protiv vladajućeg establišmenta koji je svojim potezima omogućio migracione procese koji su doživjeli fijasko. Dio imigranata i u Njemačkoj i Francuskoj te u ostatku Europe žive odvojeno od domicilnog stanovništva. Iz zemalja iz kojih su, uvjetno rečeno, pobjegli donijeli su svoja pravila koja im odgovaraju te su ih počeli primjenjivati u svom novom okruženju. Polagano se stvaraju dva paralelna sustava koji nikome ne odgovaraju, a najmanje običnim ljudima. U svojoj novoj domovini žele drugačije zakone i pravila. I to se upravo kosi s elementarnim europskim zakonima o osobnim slobodama, među kojima je i pravilo o slobodi govora. Takve se može vidjeti na skupovima ljevičara tj. liberala jer koriste demokraciju samo u obliku i dosegu koji njima odgovara.

Mržnja prema imigrantima postaje sve izraženija i opasno se lako prihvaća, ali i ignorira problem koji stvaraju doseljenici. Mediji nas uvjeravaju kako je sve u redu, kako nije bitno tko čini kaznena djela, a zbog političke korektnosti o tome se ne smije pričati. Nameće se pitanje do kada će se to moći obuzdavati, do kada će ekstremisti s druge strane sjediti skrštenih ruku i neće odgovarati na probleme koje stvara dio imigranata. Nadajmo se da se takvo što neće dogoditi, no masakr u Parizu mogao bi biti upravo to, okidač koji će pokrenuti spiralu nasilja.

Jesu li samo karikature problem?

Nikako ne možemo ući u ljudsku glavu i saznati što netko zaista misli, možemo samo nagađati i pretpostavljati ili pogledati u njezin rad. U tom kontekstu primijetit ćemo kako redakciji Charlie Hebdo lista ništa nije bilo sveto. Charlie je samo nastavak višestoljetne prakse proizašle iz Francuske buržoaske revolucije koja je, između ostalog, proklamirala osobne slobode te uvjetno rečeno srušila položaj Katoličke Crkve, njezinih, svećenika, redovnika i redovnica te same katoličke vjere. Blasfemija nauštrb kršćana u Francuskoj traje stoljećima, rušenje i prodavanje „nepotrebnih“ crkava i odvajanje naroda od njihovih duhovnih pastira (bio) je mainstream poduhvat. Takvo sekularizirano i u političkim krugovima antikršćansko društvo je u jednom povijesnom trenutku počelo primati muslimanske imigrante kojima se ni u trećem koljenu potomaka nimalo ne sviđaju tekovine revolucije. I tu nastaju problemi. Sjetit ćemo se velikih i masovnih protesta prije nekoliko godina baš zbog karikatura koja ismijavaju muslimanske svetinje, a pariški masakr je samo jedan u nizu događaja kao odgovor na to.

Objavljivanje karikatura prvi put je možda i imalo značenje i efekta na širu društvenu zajednicu. Možda je nosilo i određenu, iako sumnjivu, poruku, ali konstanto ponavljanje jednih te istih motiva ili crteža s vjerskim  religioznim motivima u multireligijskom društvu kakva je Francuska i Europa u ovom trenutku je zaista u najmanju ruku neodgovorno i neukusno.

Što nam je činiti?

Knjige iz povijesti civilizacija govore da u slučaju susreta dviju kultura postoje samo tri rješenja: da jedna kultura potisne, uništi ili asimilira onu drugu, da se stvori nova kultura koja će biti mješavina dviju prethodnih ili da obje kulture nastave živjeti jedna pored druge.

Očito je kako u Francuskoj, ali i čitavoj Europi to nije ostvareno. Stvoren je neki hibrid, mutant, prividni osjećaj uspjeha migracione politike slobode i jednakosti između domicilnog stanovništva i doseljenika. Kada se zagrebe ispod površine vidimo mnoge međurasne i međuvjerske probleme koji se nisu ni počeli rješavati nego su samo gurani ispod tepiha.  

Rješenje problema nije jednostavno, ali se treba krenuti od najmanjih stvari. Za početak treba prestati s brutalnom promocijom medijskih sloboda bez odgovornosti jer je očito da su postale sami sebi svrha, barem u religioznom segmentu. Iskreno govoriti o problemima imigrantske populacije u Europi i pokušati ih rješavati, ali na stol staviti i pitanja ubijanja kršćana u Pakistanu zbog blasfemije ili plaćanje poreza za manjine na teritoriji Sirije i Iraka te još brojne druge probleme koje tište manjine u većinski muslimanskim zemljama.

Pokušati učiniti nešto na planu politike useljavanja u smislu integracije imigranata jer je očito da dosadašnji projekti nisu urodili plodom. Na kraju, možda i najteže, prekinuti sa svim oblicima neokolonijalizma u Aziji, Africi jer se ekstremizam, terorizam, ali i fašizam hrane i bujaju na temeljima nepravde, siromaštva, smrti i bijede.