Zašto udišemo deset puta zagađeniji zrak nego ostali Europljani?

Životnu sredinu čini sve ono što okružuje čovjeka: zrak, voda, tlo te svekoliki živi svijet. Specifičan je to prostor u kojemu se najbrže i najlakše mogu zamijetiti sve prirodne ljepote, ali i negativne aktivnosti ljudskog roda. Od životne sredine ovisimo, stoga praćenje kvalitete zraka u područjima gdje žive ljudi ima veliku važnost. Proteklih godina, a posebice ove zime, svjedoci smo alarmantnih podataka o zagađenosti zraka u nekoliko bh. gradova kao što su: Sarajevo, Kakanj, Zenica... 

Želeći doznati više o ovom temi, a osobito zašto dolazi do povećanja zagađenja zraka, kontaktirali smo Hidrometeorološki zavod Federacije BiH.

Inače, praćenje kvaliteta zraka u Bosni i Hercegovini Zavod kontinuirano vrši od 1967. U okviru Sektora životne sredine, Odsjek za kvalitet zraka, vrši se prikupljanje i analiza svih pristiglih podataka koji se odnose na zagađivanje životne sredine. Podsjetimo, meteorološka mjerenja u BiH započela su u vrijeme Austro-Ugarske krajem 19. stoljeća. Do 1992. BiH je imala izrazito visoka aerozagađenja iznad industrijskih gradova, a poslije rata je bilježen blagi rast štetnih tvari u zraku. Međutim, nije bilo mnogo alarmantnih situacija u tako kratkom razdoblju.

Sarajevo, Zenica i Kakanj imaju najzagađeniji zrak

Danas sektor za kvalitetu zraka redovno daje informacije odgovarajućim institucijama, a po potrebi izdaje upozorenja javnosti, posebno onima koji imaju problema s dišnim organima te roditeljima s malom djecom.

Tako je Sarajevom u nedjelju navečer, 22. siječnja, odjeknula vijest o izmjerenih više od 500 mikrograma čestica prašine PM 10 i oko 130 mikrograma sumpor-dioksida po kubnom metru. Situacija nije bila mnogo bolja ni dan prije kada je izmjereno 400 mikrograma prašine i oko 90 mikrograma sumpor-dioksida. Zbog svoje male veličine, čestice prašine mogu prodrijeti u najdublje dijelove pluća, što može imati katastrofalne posljedice na ljudsko zdravlje.

Sarajevo je, dakle, prema mjerenjima u dva dana mjeseca siječnja bilo najzagađeniji grad u Europi, iako nema nikakve velike industrije u svojoj blizini. To nije prvi put. Slična mjerenja su objavljena i krajem studenog i u prosincu.

Prema podacima koje smo dobili u Hidrometeorološkom zavodu, glavni zagađivači, osim automobila, jesu i obiteljska ložišta. Po zagađenju glavni grad BiH u stopu prate Zenica i Kakanj te manja kotlinska naselja. Poznato je da se u Kaknju često izdaju upozorenja da se ne izlazi napolje prilikom velikih zagađenja, ponekad je slična situacija i u Zenici i Sarajevu, ali ovako alarmantne brojke zagađenja nikad do sada nisu spominjane.  

Neispravna vozila glavni zagađivači

Prema riječima Martina Taisa iz Odsjeka za kvalitet zraka Hidrometeorološkog zavoda Federacije BiH, ovakva situacija će se uvijek ponavljati zimi ako nema padalina ili vjetra koji će otjerati zagađeni zrak iz sarajevske kotline. 

On je naveo podatak da su glavni zagađivači zraka vozila, kojih u Sarajevu ima više od 140.000, te korištenje ugljena sumnjive kvalitete u sezoni grijanja. Sarajevo je grad koji prema svojoj konfiguraciji i zemljopisnom položaju može „primiti“ samo 70.000 automobila, a danas ih ima dvostruko više. Kao da svi žele imati osobno prijevozno sredstvo. Ako uzmemo u obzir podatak da Sarajevski kanton ima oko 415.000 stanovnika, oduzmemo li glavnom gradu broj stanovnika koji žive u prigradskim naseljima, može se zaključiti da svaka obitelj u gradu Sarajevu ima najmanje jedno vozilo. To vozilo je u dosta slučajeva i neispravno.

Na tehničkom pregledu automobila i drugih motornih vozila nema nikakvog kriterija, bitno je samo platiti kontrolu koja se formalno uradi i neispravno vozilo se odmah pušta u promet. Na taj način vozni otpad s europskih cesta postaje „normalna“ pojava u Sarajevu, ali ujedno i glavni zagađivač. Nepostojanje strože kontrole ispušnih plinova prilikom tehničkog pregleda motornog vozila pri postupku registracije uzrokuje kasnije dišne tegobe za sve stanovnike.

Veliki problem za glavni grad je i kašnjenje izgradnje longitudalne prometnice i sarajevske zaobilaznice koje bi skratile prolazak kroz grad u jeku najveće špice sa sadašnjih više od sat vremena na 15-ak minuta.

Povećanje cijena plin utječe na kvalitetu zraka

Prema riječima gosp. Taisa, situaciju je pogoršao i porast cijena plina na svjetskom tržišnu.

Inače, plin je ekološki najčistiji energent, međutim njegova sadašnja cijena je neprihvatljiva za dosta stanovnika BiH. Račun za ljude koji se griju na plin u zimskim mjesecima može dosegnuti i pola prosječne plaće. Mnogima, a posebno umirovljenicima, previše je davati mjesečno i po 350 KM za grijanje stana od 60 kvadrata. Tako su mnoge Sarajlije po rubnim dijelovima grada, u kojima nema centralnog grijanja, počele koristiti čvrsta goriva za zagrijavanje prostorija.

Osim drva, mnogi koriste i ugalj s visokim koncentratom sumpora (više od 4%) koji je jeftiniji, ali mnogo zagađuje.

Veliku ulogu igra i visina dimnjaka. Mnoge obiteljske kuće su na dva kata i dimnjak nije dovoljno visoko da bi se dogodilo raspršivanje. Tako se zagađenje u nedostatku vjetra i padalina zadržava po ulicama i naseljima, trujući ljude.

Istraživanja u Tuzli su pokazala da naselja bez obiteljskih ložišta, s tvornicama koje imaju više dimnjake manje zagađuju zrak od mjesta koje imaju samo obiteljska ložišta s niskim dimnjacima. Jasnije ne može biti: i niski dimnjaci predstavljaju problem.

Gradovi u kotlinama su u najtežoj situaciji

 

U Zavodu su nam rekli da, čim se temperatura spusti ispod nule i nastupi tzv. vremenska stabilizacija, najčešće dođe do aerozagađenja. Zrak je pun prašine, a u posljednjih godinu dana i sumpor-dioksida.

Sarajevo je grad na 500 metara nadmorske visine, a okružen je mnogim visokim planinama i faktički se nalazi u kotlini koja, kada nema vjetra, ne omogućava strujanje zraka.

Pitamo za rješenja problema, jer na raspored gorja, vjetar i količinu padalina ne možemo utjecati.

„Jednostavno treba smanjiti potrošnju nekvalitetnog uglja i sankcionirati one koji ga prodaju. Mi imamo dobre zakone koji govore o ovoj tematici, samo ih treba provesti. Prije smo trošili milijune maraka na uvođenje plina kako bismo spriječili slična zagađenja. Sada mnoga domaćinstva imaju plinske instalacije, ali zbog skupoće koriste alternativna goriva. Država se treba uključiti u regulaciju ovog problema jer se svi trujemo. Velik je problem i broj automobila. Kad bi se ljudi na posao vozili s komšijama ili kolegama prema sustavu 'par – nepar', što je i uobičajeno u situacijama zagađenja na Zapadu Europe, u mnogomu bi doprinijeli smanjenju zagađenja. Potrebno je postrožiti i tehnički pregled vozila i najveće zagađivače isključiti iz prometa, što bi smanjilo broj vozila na terenu“, savjetovao je gosp. Tais i dodao da je na kongresu uposlenika Hidrometeoroloških zavoda europskih zemalja u Berlinu iznio podatak o 600 mikrograma prašine u zraku izmjerene u nekim gradovima u BiH, što je izazvalo šok kolega iz Europe. Naime, mnogi su pitali je li mjerio prašinu u dimnjaku. To je izvrstan pokazatelj kako na mikročestice prašine gledaju u svijetu, a kako kod nas. Što je najgore od svega, čini se da su se ljudi u Bosni naviknuli na ovakvo stanje.

Ako država ne reagira neka se svatko snalazi kako umije

Kad se u drugim europskim zemljama dogode povećanja zagađenja zraka državni mehanizmi odmah reagiraju. U Rimu i Milanu, primjerice, reguliraju promet prema sustavu parnih i neparnih registracija, što odmah dvostruko smanji zagađenja. Mnogo građana Nizozemske i Belgije na posao idu biciklima, čak i zimi, dok je u ostalim zemljama do savršenstva razvijen sustav željezničkog i metro prijevoza. Također, automobili na Zapadu su novije generacije, što dobrano sprječava zagađenja slična našim.

Žiteljima ugroženih gradova u BiH ostaje samo osobna snalažljivost. Neki spas traže na planinama te djecu uključuju u škole skijanja, pogotovo za vrijeme zimskog raspusta. Onim slabije imućnim ostaje jedino ne izlaziti iz kuće ili stana i nadati se vjetru. U Hidrometeorološkom zavodu preporučaju odlazak na planine, pogotovo na više od 800 metara zbog toga što zagađeni zrak ne ide iznad tih visina. 

Dok je u Budimpešti proglašeno izvanredno stanje nakon što je vrijednost prašine u zraku premašila 100 mikrograma po kubnom metru, vlast u Sarajevu, u kojem je zagađenje pet puta veće, osim što izdaje nemušte apele, ne čini ništa. Zapravo, čini samo ono što smo i naviknuli od nje, jedno veliko ništa s bezbroj pustih priča.

Od nečistoga zraka se umire

Onečišćeni zrak predstavlja rizik za zdravlje, a posebno za najosjetljivije dijelove populacije. Zdravstveni učinci onečišćenog zraka manifestiraju se kao: vrtoglavica, glavobolja, svrbež u očima, otežano disanje, grlobolja, bol u prsima, alergija te pogoršanje postojećih plućnih i srčanih bolesti. Bolesti povezane s onečišćenim zrakom jesu: astma, bronhitis, emfizem pluća, srčane i plućne bolesti i respiratorne alergije. Svjetska zdravstvena organizacija smatra da više od dva milijuna ljudi umire svake godine od uzroka izravno povezanih s onečišćenjem zraka. Više ljudi umire od bolesti koje se tiču onečišćenog zraka nego u prometnim nesrećama. Studije u SAD pokazuju da pola milijuna Amerikanaca godišnje umire od srčano-plućnih bolesti u vezi s udisanjem PM10 čestica. Procjenjuje se da godišnje 310.000 Europljana umire od onečišćenog zraka. Britanci su dokazali povezanost između smrti uzrokovanih upalom pluća i onečišćenja zraka ispušnim plinovima.

Evo malo fotografija Sarajeva bez snijega i iz vremena januara i februara 2012. 

Zatvaranje Zemaljskog muzeja BiH bilo bi sumrak kulture na ovom podneblju

Zasigurno na čitavom svijetu ne postoji nijedna relativno uređena država koja se prema svojoj kulturi ili kulturi narodâ koji obitavaju na njezinom teritoriju odnosi maćekinski kao Bosna i Hercegovina prema svome naslijeđu. BiH ima izvrsne turističke potencijale u kulturnoj baštini, umjetnosti i ljudskom stvaralaštvu uopće i ne smije se dopustiti da zbog zastoja formiranja političke vlasti i nametnute daytonske luđačke košulje dolazi u pitanje djelovanje institucija koje postoje više od stoljeća, a koje, između ostaloga, čuvaju i višestoljetno kulturno naslijeđe. 

Dok se agonija nekoliko institucija u kojima se čuvaju neprocjenjiva blaga kulturno-povijesnoga nasljeđa produžava, odlučili smo posjetiti jednu od najznačajnijih. Iako je nezahvalno ocjenjivati koja je institucija važnija od druge, izabrali smo Zemaljski muzej BiH kao utjelovljenje kulture i znanstvene tradicije u BiH. Muzej smo obišli i razgovarali s gđom Maricom Filopović, zamjenicom direktora i muzejskom savjetnicom.

Sa zamjenicom direktora, inače etnologinjom po zanimanju, razgovarali smo o povijesti muzeja od samih početaka osnivanja krajem 19. stoljeća do posljednjeg rata. U razgovoru smo se dotaknuli i teških problema koji danas tište Muzej i njegove djelatnike.

 

Bez austrougarske uprave ne bismo imali muzej kakav je danas

Mnogi će kazati da su se jedino za vrijeme austrougarske vlasti u Bosni događale dobre stvari. Možemo reći da se i ne treba ništa govoriti: ono što je ostalo nakon austrougarske uprave dovoljno govori za sebe. Jedno od tih veličanstvenih zdanja je i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovan 1888. Najstarija je to moderna zapadnoeuropska kulturna i znanstvena institucija u državi. Nalazi se tik uz glavnu sarajevsku prometnicu pored Filozofskog fakulteta i zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine - Parlamenta BiH i Vijeća ministara, upravo onih koji ga danas ugrožavaju.

Samom osnivanju muzeja kakvog danas poznajemo prethodilo je dugo razdoblje u kojem su brojni pojedinci ili skupine intelektualaca ukazivali na potrebe za jednom takvom ustanovom. Prema pisanim svjedočanstvima, prva misao o osnivanju muzeja javila se sredinom 18. stoljeća. Ideja odmah nije realizirana, a u međuvremenu je na prostoru današnje BiH osmanlijsku okupaciju zamijenila Austro-Ugarska carevina.

Politički, strateški, ekonomski i kulturološki ciljevi koje je zacrtala nova austrougarska uprava zahtijevali su raskidanje sa starim načinom djelovanja i svojevrsno nametanje europskog, zapadnjačkog načina razmišljanja i djelovanja.

Teritorij Bosne i Hercegovine, taj „tamni vilajet“ na balkanu privukao je u to doba mnoštvo radoznalih znanstvenika iz europskih krugova. Nažalost, uz civilizaciju dolaze i razne devijacije, a jedna od njih je ilegalno tržište umjetninama, što je rezultiralo gubitkom određenih blaga na samom početku austrougarske uprave.

Međutim, jedno zlo za drugo dobro. Otuđenja nezaštićenih umjetnina doprinijela su poduzimanju konkretnijih mjera u cilju ostvarivanja ideje o osnivanju muzeja, što se ogledalo u pokretanju Muzejskog društva nakon čega je 1. veljače 1888. Vlada osnovala Zemaljski muzej BiH. Prvi direktor je bio Vladin savjetnik Kosta Hörmann.

Kompleksna kulturna i znanstvena ustanova

S obzirom da je prostor u kojem je Muzej bio prvobitno smješten (Mirovinski fond blizu katedrale) ubrzo postao suviše skučen i nepogodan, 1908. je prema nacrtima Karla Paržika počela gradnja novog zdanja paviljonskog tipa za smještanje zasebnih cjelina svih postojećih zbirki. Gradnja je završena 1913., a Muzej je otvoren za javnost 4. listopada iste godine i tu djeluje do danas. 

Od samog početka rada Zemaljski muzej se razvio kao kompleksna kulturna i znanstvena ustanova u okviru koje se njeguje više disciplina: povijest, zemljopis, arheologija (prapovijesna, antička i srednjovjekovna), etnologija (materijalno i nematerijalno kulturno naslijeđe, folkloristika), povijest umjetnosti i prirodne znanosti (biologija, geologija, paleontologija i mineralogija), djelomično jezik, književnost, statistika i bibliografija, iz kojih su se vremenom iskristalizirala tri današnja odjeljenja: Odjeljenje za arheologiju, Odjeljenje za etnologiju i Odjeljenje za prirodne znanosti.

Danas u Muzeju djeluje: Odjeljenje za arheologiju, Odjeljenje za etnologiju, Odjeljenje za prirodne znanosti i knjižnica. Brojne su ustanove koje su se razvile iz ranijih djelatnosti Muzeja: Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti BiH, Orijentalni institut, Balkanološki institut,    Umjetnička galerija BiH, Institut za proučavanje folklora, Biološki institut, Fitopatološki zavod...

U Muzeju se čuva više od 105.000 inventarskih jedinica u Arheološkom odjelu, više od 700.000 jedinica u Odjelu za prirodne znanosti i oko 200.000 publikacija (knjige, časopisi, novine) u knjižnici.

Odjel za etnologiju posjeduje bogat fundus, tematski razvrstan u devet zbirki, folklorni arhiv i arhiv terenske građe.

Najznačajniji eksponati su predstavljeni u tematskim zbirkama Prahistorija, antika i srednji vijek, a Herbarij Bosne i Hercegovine je registriran u svjetskome popisu zbirki Index Herbariorum uspostavljenome 1890. U prostorijama s posebnom zaštitom se čuvaju Sarajevska Hagada, dva izvorna primjerka bosanskih kraljeva i grbovi s kraljevskoga plašta iz groba kralja Tvrtka I Kotromanića. To je samo vrh „ledenog brijega“ onoga što je u Muzeju sačuvano.

Sudbina Muzeja usko vezana za sudbinu države BiH

Muzej kroz povijest dijeli sudbinu države čije ime nosi u svom nazivu. Poslije Prvog svjetskog rata u vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio je zapostavljen. U tom razdoblju teritorij današnje BiH je bio na rubu društveno-ekonomskih, političkih i kulturnih tijekova. Agonija Zemaljskog muzeja nije ovim završena jer je Drugi svjetski rat njegov rad i razvoj sveo na minimum.

Za vrijeme SR BiH, 60-ih i 70-ih godina 20. st., kultura je proglašena djelatnošću od posebnog društvenog značaja. Tada Zemaljski muzej BiH postiže izuzetne rezultate u svim aktivnostima, pa u mnogomu napretkom tehnologije nadmašuje i ono što je postignuto u austrougarskom razdoblju. To se posebno odnosi na istraživačku, izdavačku i izložbenu aktivnost.

Sačuvan u ratu, a izgubljen u miru?

Dolaskom rata 90-ih crta razgraničenja je bila doslovce uz Muzej. Hrabrim radom dvadesetak djelatnika većina vrijednosti je na vrijeme spašena. Ti za nas nepoznati i bezimeni junaci su spasili ono što danas može propasti sustavnom nebrigom i političkim mešetarenjem. 

Danas, toliko godina nakon rata u radu Muzeja oslikava se životarenje čitave daytonske Bosne i Hercegovine. Umjetnička galerija je zatvorena, Univerzitetskoj biblioteci je isključeno grijanje i skraćeno radno vrijeme, Historijski muzej je zatvoren za javnost. Je li sljedeći Zemaljski muzej, pitamo se svi i tražimo razlog?

„Nastao je financijski problem, a on je posljedica političkog problema. Tijekom 2011. nije formirano Vijeće ministara i samim tim je izostalo raspisivanje granta pomoći institucijama od državnoga značaja. To radi Ministarstvo civilnih poslova, a ono nije bilo u mogućnosti raspisati natječaj za grant te mi nismo dobili redovnu financijsku pomoć za 2011. Rezultat je financijski kolaps te smo takoostali bez sredstava da plaćamo režijske troškove. Da ne govorim o sredstvima za uposlenike, posljednju plaću smo dobili prije pola godine, a topli obrok nikako nismo dobili tijekom 2011.“, rekla nam je etnologinja Marica Filipović.

Mogućim zatvaranjem je izravno ugrožena kulturna baština BiH. Ukoliko dođe do isključenja električne energije tada ne radi grijanje i naravno, dolazi do promjena temperature, što utječe na sve što se čuva u Zemaljskom muzeju BiH. Povećanje vlage pogoduje razvoju insekata i štetočina, što za rezultat ima propadanje izložbenih primjeraka.

„Mnogi se pitaju zašto je do svega toga došlo? Zato što nije još uvijek riješen status Zemaljskog muzeja BiH i ostalih kulturnih institucija. Zbog toga smo održali konferenciju krajem prosinca 2011., kako bismo upozorili javnost. Ako se isključi snabdijevanje električnom energijom, ne radi alarm. Tko će čuvati blago? Mi imamo uposlenika koji noću čuvaju četiri objekta, ali bez alarma su nemoćni“, komentirala je gđa Filipović posljedice nestanka električne energije i mogućeg kaosa koji bi nastao bez protuprovalnog alarma.

Daytonski sporazum nije regulirao pitanje kulture

Korijeni ovog današnjeg problema sežu u 1995. i Dayton. Tim sporazumom, nažalost, nije regulirano pitanje kulture. BiH nema ministarstvo kulture na razini države, što je apsurd. Od završetka rata u vakuumskom prostoru su se našle kulturne institucije od državnog značaja u bivšoj državi. Obećavalo se da će pitanje kulture biti riješeno za pola godine od sporazuma u Daytonu, ali taj problem se vuče više od 15 godina.

„Direktor muzeja je neprekidno urgirao, pisao pisma, išao na sastanke, međutim, nije bilo političke volje riješiti problem. Mi imamo neslužbenu informaciju da nije problem u statusu Muzeja, svi se slažu da ostanemo državna institucija. Problem je status ostalih šest institucija jer na razini oba entiteta nema suglasnosti o Umjetničkoj galeriji koja je zatvorena prije nekoliko mjeseci, Historijskom muzeju, bivšem muzeju Socijalističke revolucije, Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti, Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci, Kinoteci i Biblioteci za slijepe i slabovidne osobe. To su institucije od državnoga značaja u bivšoj državi, a sada se ne zna što s njima“, rekla nam je zamjenica direktora.

Podsjetimo, kada je nastao financijski kolaps kulturnih institucija zbog neformiranja vlasti, prvo je stradala Umjetnička galerija koja je ugašena, pa Historijski muzej koji se zatvorio za javnost; probleme imaju u Muzeju književnosti u vezi s izborom novog direktora. Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci je isključeno grijanje i skraćeno radno vrijeme, dok je Kinoteka vječito u problemima. Sve ove institucije imaju poteškoća u poslovanju kao i Zemaljski muzej BiH.

Saznali smo da ima neslužbenih informacija o mogućem rješenju problema.

„Naš muzej su posjetili federalni ministri kulture i obrazovanja. Donijeli su rješenje o jednokratnoj pomoći od 50.000 KM kako bi se prebrodili problemi s režijama. Nama treba oko 4.500 KM za električnu energiju. Imamo besplatno grijanje od Parlamenta, međutim Zemaljski muzej je smješten u četiri objekta. Podstanica ima pumpe koje šalju toplu energiju u ostale zgrade te nam zato električna energija treba za grijanje, ali i za osvjetljenje izložbenog materijala. Kada se na cijenu električne energije dodaju još cijene vode, telefona, odvoz smeća…, to je skoro 10.000 KM režija mjesečno“, komentirala je kustosica Filipović.

Kruha i igara

Ministri su donijeli rješenje o jednokratnoj financijskoj injekciji i to će riješiti problem neplaćanja računa u posljednjih dva mjeseca i u predstojećem razdoblju. Svi znaju da to nije trajno, ali započela je kampanja za rješavanje problema ovih institucija. U neformalnim razgovorima je rečeno da se svi slažu kako Zemaljski muzej mora ostati institucija na razini države, a za ostale kulturne institucije će se pronaći pojedinačna rješenja.

Na prvi pogled 50.000 KM za Muzej izgleda mnogo, ali pažljivi promatrač prilika u našoj državi će se sjetiti da je Nina Badrić od uprave grada za sat pjevanja 1. siječnja 2012. dobila 40.000 KM.

Ovdje ne želimo govoriti protiv estradne umjetnice nego samo kazati kolike su disproporcije u izdacima naše gradske uprave. Za „derneke i teferiče“ ima uvijek novaca, a za kulturu se mora moliti i prijetiti zatvaranjem da bi se potakli mjerodavni. Ne želimo razmišljati koliko je još novaca izdvojeno za prijeme, poticaje i koncerte te druge sumnjive aktivnosti dok kulturne institucije propadaju.

Mnogi prigovaraju da uprava muzeja ništa ne radi i čeka pomoć države aludirajući na borbu za svakog posjetitelja u manirama privatne tvrtke. Muzej sa 65 radnika ima 30.000 posjetitelja godišnje, što nije dovoljno za samofinanciranje. Mnogi posjetitelji, pogotovo građani Sarajeva, čekaju Dan muzeja 18. svibnja kada bude besplatan ulaz te tada posjete muzej.

Prihod od ulaznica može pokriti dio troškova, ali ne sve. Cijene ulaznica za učenike i studente su 2 KM, a za odrasle 5 KM, ali ne treba zaboraviti da se s tim novcima mogu posjetiti tri muzeja pod jednim krovom. Muzej ima prihode i od iznajmljivanja botaničkog vrta za prijeme, međutim, ni to nije dovoljno za samoodrživost.

Povodom problema koje imaju u Muzeju reagirala je i svjetska javnost. BBC je pravio prilog, za problem se zanimaju i njemački mediji te UNESCO. No, sve su to pisma potpore ili vijesti koje se zaborave za nekoliko dana. Muzej treba konkretno rješenje na razini države, kako statusa tako i financiranja.

Očito je da budućnost muzeja moramo dovesti u vezu s budućnošću kulture u ovoj zemlji. Nitko nema snage reći da Zemaljski muzej BiH ne treba ovoj državi, ali također nitko nema snage konačno trajno riješiti status i financiranje.

Ako je Muzej opstao sve ove godine i preživio tri rata te nekoliko političkih sustava onda je zaista tragikomično što u demokraciji ima problema s financiranjem. Gašenje jednog ovakvog kulturnog zdanja bilo bi zaista sumrak kulture u BiH. Nadamo se da će se problem uskoro riješiti na zadovoljstvo čitave kulturne javnosti i građana BiH, ali i svih uposlenika. Poželimo da sljedeći put u Zemaljski muzej dođemo opet, ali nekim vedrijim povodom. 

Mir i vjerske slobode bi trebali biti cilj svih nas

Pitanje vjerskih sloboda jedno je od važnijih problema u modernom društvu. Svjedoci smo svakodnevnih kršenja tih prava kod nas i u svijetu. Ljudi, samo zato što vjeruju ili vjeruju drugačije, postaju žrtve progona, terora pa i ubojstava. Kako bi se svake godine barem jedan dan podsjetili na taj gorući problem, ustanovljen je Svjetski dan vjerskih sloboda koji se obilježava 15. siječnja. 

Tom prigodom željeli smo se dotaknuti ove teme i potražiti odgovore na pitanja o vjerskim pravima i slobodama u Bosni i Hercegovoni. Sugovornika smo našli u gosp. Emiru Kovačeviću, djelatniku Međureligijskog vijeća BiH. Rođen je 1961. u Banovićima, diplomirao je na pravnom fakultetu, a od 1999. se, u ime Islamske zajednice, bavi pitanjima međureligijskog dijaloga. 

Svjetski dan vjerskih sloboda se obilježava 15. siječnja. Što je zapravo sadržaj pojma „vjerske slobode“?

Pojam „vjerske slobode“ je jasno definiran u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, točnije čl. 9. koji definira što se podrazumijeva pod slobodom vjere i koja su to ograničenja u slobodi vjere. Kada je riječ o BiH, naša zemlja izravno primjenjuje Europsku konvenciju o ljudskim pravima. Mi imamo zakon o slobodi vjere koji je preuzeo sve instrumente iz Europske konvencije i koji je u potpunosti u skladu sa svim europskim standardima. Tako možemo reći da u BiH pravno i teorijski imamo zaokruženu situaciju i zadovoljni smo kako je to napisano. Nažalost, u praksi imamo situaciju da se sloboda vjere još uvijek ne poštuje, da nailazimo na pokazatelje kršenja prava na slobodu vjere i ograničavanja slobode vjere.

Postoje li vjerske slobode u BiH u pravom smislu riječi?

Teorijski da, zaokružen je okvir. MRV je dao veliki doprinos tome jer je predložio zakon o slobodi vjere. Radili smo s Vladom u podzakonskim aktima. Imamo zakon o registru vjerskih zajednica, pravilnik o primjeni zakona o slobodi vjere. Svi potrebni dokumenti su doneseni, ali u praksi je situacija drugačija i moramo reći da postoji mnogo situacija gdje se ti zakoni ne poštuju te da dolazi do kršenja slobode vjere.

U Općoj deklaraciji o ljudskim pravima navodi se da „svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“. Što mislite, koliko se to pravo danas poštuje u svijetu?

Teško je sada odgovoriti na globalnoj razini. Sigurno da ima dijelova Zemlje gdje se to ne poštuje, ali smatramo da je Opća deklaracija važna za sve vjernike i ne samo za njih nego i za one koji ne vjeruju. Taj članak, koji ste naveli, omogućava ljudima da, kao što imaju pravo vjerovati, imaju pravo i mijenjati vjeru. Tako se u toj deklaraciji pronalaze i oni građani koji ne moraju biti vjernici. Svjedoci smo čestih kršenja tih prava, ali ne preostaje ništa drugo nego jačati sve instrumente koji jamče slobodu.

Svjedoci smo brojnih i kontinuiranih napada na vjerske objekte, vjerske službenike i same vjernike u pojedinim dijelovima BiH. Možete li nešto više reći o tome?

MRV i vjerski lideri koji čine Skupštinu MRV-a, to jest najviši vjerski poglavari iz četiri vjerske zajednice također su prepoznali problem čestih napada na vjerske objekte. U tom smislu MRV je pokrenuo poseban projekt koji se bavi nadgledanjem napada na vjerske objekte. On se provodi u suradnji s međunarodnim organizacijama i želja nam je, zajedno s drugim organizacijama, da se pri UN-u usvoji jedan dokument, deklaracija ili konvencija koja bi štitila vjerske objekte diljem planete. Drugim riječima, smatramo da vjerski objekti i simboli zaslužuju posebnu zaštitu. Napad na neki vjerski objekt je često napad na simbole i može se doživjeti kao napad na cijelu zajednicu i građane koji tu žive. U tom smislu, ponavljam, smatramo da vjerski objekti zaslužuju posebnu zaštitu. Pokrenuli smo projekt nadgledanja napada prije godinu dana i upravo sada vršimo obradu podataka. 

Možete li usporediti stupanj poštovanja vjerskih sloboda u našoj zemlji s onima u drugim državama?

Teško je praviti usporedbu jer nemamo podatke iz drugih sredina. Međutim, s obzirom da je BiH zemlja u kojoj žive tri naroda koji su u značajnom broju preklopljeni nacionalnim i vjerskim identitetom, u tom smislu odnosi prema vjerskim objektima vrlo lako mogu preći i u nacionalne odnose što, opet, može postati politički problem. Zašto ovo govorim? Zato što mi u BiH moramo voditi više računa o vjerskim objektima i vjerskim zajednicama i međuvjerskim odnosima upravo zbog tog preklapanja vjerskih i nacionalnih identiteta. Ovo je odgovor na vaše pitanje. U drugim zemljama, gdje nema takvih situacija, lakše je nego kod nas.

Bosna i Hercegovina je osigurala kontinuitet pravnog lica Katoličkoj crkvi, Islamskoj zajednici u BiH, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Židovskoj zajednici BiH i jamči im pravo da slobodno uređuju vlastitu organizaciju, uz puno poštivanje prava na slobodu savjesti i vjere. Je li samo to dovoljno što se od države može očekivati?

Ne bih rekao da je to dovoljno, ali je sigurno važno. Mi smo tim člankom kojeg ste Vi upravo citirali premostili jedan problem koji su imale tradicionalne vjerske zajednice i Crkve u BiH, a to je pitanje pravnog status. Za vrijeme komunističkog režima vjerske zajednice su imale teškoća s pravnim statusom i to je jedan od ozbiljnih problema sve vrijeme. Naime, u modernom pravu, ako niste pravno lice ne možete ostvariti puno toga. Mi smo to pitanje vrlo brzo riješili, priznat je kontinuitet, imamo uređen pravni status sve četiri vjerske zajednice i Crkve. Taj se model primjenjuje i u drugim zemljama regije. To je jedan od osnovnih uvjeta, ali naravno da nije dovoljno. Iako je BiH sekularna država u kojoj je država odvojena od vjerskih zajednica, to ne znači da ne mora postojati uzajamna pomoć i interakcija. To je pohvalno i treba podržati. Pitanje je sada u kojim područjima će doći do te suradnje? Uvjeren sam da u mnogima vjerske zajednice mogu pružiti svoj doprinos za državu i u tom smislu to treba podržavati i poticati. Očekujem da interakcija bude živa te da se održava i da, naravno, država, u okviru svojih nadležnosti, podržava rad vjerskih zajednica. 

Početkom svake godine papa Benedikt XVI. predstavlja svoju poruku povodom Svjetskog dana mira koji se u Katoličkoj crkvi obilježava 1. siječnja. Jedna od poruka za protekle godine je nosila naslov Vjerska sloboda, put za mir. Koliko se dotiču ova dva pojma: mir i vjerske slobode?

To je vrlo povezano. Vjerske slobode i mir su vrlo bliski i jedno bez drugog ne može. To bi trebao biti cilj i zadatak svih nas, promovirati vjerske slobode, a samim tim i mir. Moramo voditi računa da je pluralizam jedna od važnijih tekovina demokratskog društva i ne možemo očekivati da društvo bude po našoj mjeri. Društvo ne može funkcionirati onako kako ja želim. Moramo biti svjesni toga da u društvu imamo razne skupine i interese i ja kao pojedinac, ili zajednica, moram biti toga svjestan i uvažavati pluralizam. Naravno, u okviru ustava i zakona nužno je ostvarivati svoja prava i slobode.

Vi radite u Međureligijskom vijeću BiH. Koliko cjelokupno djelovanje MRV-a utječe na poštivanje vjerskih sloboda?

Smatramo da dajemo značajan doprinos. Naravno da poštivanje vjerskih sloboda trebaju nadgledati i mjerodavne institucije, država i državni aparat. Mi kao jedna međureligijska institucija dajemo svoj doprinos, prije svega, u smislu toga da se čuje glas onih čija su prava oduzeta. Naravno, predlažemo i konkretne prijedloge o tome kako riješiti neke probleme jer je MRV nevladina organizacija. Mi nemamo ni policiju ni sudstvo niti možemo koga uhititi i kažnjavati, ali možemo javno govoriti i dignuti glas kad smatramo da je to potrebno.

Jedan od pokrenutih projekata u MRV-u je Monitoring napada na vjerske objekte i druga mjesta od značaja za vjerske zajednice i crkve u BiH. U sklopu tog projekta prate se svi napadi na vjerske objekte i službenike te se zajednički izlazi na mjesto nemilih događaja. Mijenja li to sliku na terenu i smanjuje li broj napada?

Završili smo prvu godinu monitoringa i Vi ste prvi koji ste dobili podatke. Prema tim podacima zabilježili smo 56 prijavljenih napada na vjerske objekte. To je veliki broj, posebno jer sigurno ima napada koji nisu prijavljeni. Mi putem medija animiramo vjerske službenike da prijave sve napade, ali moramo biti svjesni da određen broj napada nije prijavljen. Napadi u našoj evidenciji su rađeni prema: mjesecima, entitetima i vjerskim zajednicama. Vodili smo računa da ima i određeni postotak riješenih slučajeva. Evidentno je, iz naših analiza, da su manjinske zajednice predmet napada, što govori da još uvijek imamo problem većine i manjine i na tom polju treba raditi. Priželjkivali smo da se broj napada smanjuje, ali je još uvijek visok. Smatramo da smo imali direktne rezultate na  terenu, jer gdje se pojavimo zajedno i osudimo napad uglavnom se tu više ne događaju, osim u malom broju slučajeva. Dobili smo informaciju, s terena na kojima se dogode napadi, da su uočene učestale policijske patrole koje posvećuju više pozornosti vjerskim objektima. Uočili smo i tendenciju uvođenja videonadzora za vjerske objekte i te procedure su u tijeku u: Sarajevu, Modriči i Banjoj Luci. Još jedna je važna stvar. Osim što vršimo monitornig, objavljujemo i update baze te pratimo na koji način se slučaj odvija na sudu, pratimo i rad policije te kazne za učinjena djela. Primijetili smo da su na početku takvi prekršaji bili s minornim kaznama od 10 KM ili 20 KM za razbijen prozor ili grafit, što je sigurno neadekvatna kazna. Takav napad ne može biti samo prekršaj, ne može se platiti krečenje ili prozor. To je ozbiljniji napad te smatramo da se takva djela trebaju tretirati kao kaznena djela izazivanja i širenja nacionalne i vjerske mržnje. Ovo kazneno djelo je predviđeno Federalnim i RS kaznenim zakonima i tada su kazne veće. Informacije s terena govore da su već pokrenuti neki kazneni postupci, što nas raduje.

Karakteri napada koje smo analizirali mogu se podijeliti u dvije skupine. Prva je pitanje koristoljublja: krađe oluka, čaša ili novca, a druga kategorija je skrnavljenja. Imali smo slučajeve kada se želi napraviti šteta i oskrnaviti nečija svetinja, kada je jasno da se ne želi pribaviti materijalna korist. Vrlo teško je boriti se protiv lopova, krađa će uvijek biti, međutim trebamo se boriti protiv ove druge kategorije. Naravno, i protiv prve kategorije se treba boriti, ali u drugoj kategoriji napada imamo slučajeve da maloljetne osobe rade skrnavljenja kako bi se dokazale da su veliki patrioti i „vjernici“. Osudom želimo poslati poruku da to ne može biti nikakav čin junaštva nego je to kukavički čin. Veoma je bitna reakcija lokalne zajednice u kojoj se dogodio napad. Potičemo lokalne zajednice da taj čin osude kako bi se poslale jasne poruke da se takve stvari ne događaju u budućnosti. 

Možete li nam reći koliko je bilo kršenja vjerskih sloboda i u čemu se ona najviše očituju? 

Kada je riječ o napadu na vjerske objekte, rekli smo već da ih je bilo 56. Uzevši u obzir naše godišnje izvješće o stanju prava i slobode vjere, uglavnom su u pitanju problemi odnosa prema vjeronauku. To se pitanje u Sarajevskom kantonu često spominje. Pitanje vjeronauka u školama je važan segment slobode vjere, kao i vojno dušobrižništvo te pitanje slobode vjere u zatvorima i bolnicama. U oružanim snagama je problem vrlo dobro riješen i zadovoljni smo. Još uvijek je nedefinirano pravo slobode vjere u zatvorima i bolnicama i očekujemo da se i to riješi. Jedan veliki problem koji treba riješiti je restitucija. Imovina koja je oduzeta za vrijeme komunističkog režima još uvijek nije vraćena i krajnje je vrijeme da se zakon donese kako bi se oteta imovina vratila. 

Je li, prema Vašim podacima, neka religijska zajednica u lošijem položaju od druge, i u čemu bi se to očitovalo? 

Moram naglasiti da nam, kad smo pokretali ovaj projekt, cilj nije bio ustvrditi koja je vjerska zajednica najugroženija ili koja je u najtežoj situaciji. Naš cilj bio je poboljšati zaštitu vjerskih objekata. U izvještajima nemamo namjeru komentirati koja je vjerska zajednica najugroženija jer to sa sigurnošću ne možemo ni utvrditi. Bez obzira što imamo 56 napada, mi ne možemo utvrditi težinu napada. Nekad imamo razbijen prozor, a u drugom slučaju imamo puno veću povredu zajednice. Zbog toga nije isti intenzitet napada i vrlo teško je ga ocijeniti. Ne mislimo se upuštati u to jer nam to i nije mjerodavnost. Zato se držimo našeg pravila da svi zajedno ustajemo i osuđujemo napad na vjerski objekt koji se dogodio bilo gdje u BiH.

Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za našu bh. svakodnevicu?

Svaki pojedinac treba znati da, kako on uživa slobodu vjere – moli se ili ne moli Bogu, isto to treba dopustiti i drugomu, uvažavajući ga u njegovoj različitosti.