Sva Gospina ukazanja tijekom povijesti

U osnovi, ukazanja su vidljiva pojava nadnaravnih bića koja je u uobičajenim uvjetima nedostupna ljudskim osjetilima. Kroz povijest kršćanstva ljudi su prijavljivali da im se najčešće ukazuju Isus, Gospa, te anđeli i sveci. Prema procjenama bilo je nebrojeno mnogo različitih ukazanja, neki izvori govore i o brojci od 2 500, ali dokazano i priznato ih je veoma malo...

Crkveno učiteljstvo tijekom povijesti pridržavalo je pravo da se svaki pojedini fenomen dokumentira, ispita i na kraju utvrdi njegova istinitost. Iz toga se vidi kako se nadnaravnost jednog događaja ne može pretpostavljati, nego se ona treba i dokazati.

U kontekstu modernog vremena koje je uvijek po nekoj osnovi „apokaliptično“, često se javljaju proročke tendencije i pojave koje onda nalaze oduška u psihozi masa što vodi ka „ukazanjima“.

Ljudi koji prijave ukazanja ne moraju biti dobronamjerni, mogu biti bolesni ili jednostavno željni pozornosti, slave, ali i novaca.

Zato je jasno zašto se svakomu fenomenu treba pristupati hladne glave i ispitivački.

Vrste ukazanja i svetišta

Ukazanja se mogu podijeliti na dvije vrste, to su privatna i javna.

Privatna ukazanja bitna su za život pojedine osobe, često kasnije blaženika i sveca, dok su javna ukazanja sa širim društvenim značajem.

Budući da postoje priznata i nepriznata javna ukazanja, izuzetno je važno ne brkati pojmove hodočasničkog mjesta ili svetišta s mjestom ukazanja, koje je često i hodočasničko mjesto i svetište. Dakle, nije svako svetište mjesto ukazanja, ali je svako mjesto ukazanja svetište.

Popis priznatih ukazanja

Budući da ne bi bilo nemoguće na jednom mjestu pobrojati svih 2 500 navodnih ukazanja te onih mjesta za koje se još uvijek vodi proces ili istraživanje, za sada ćemo se usredotočiti samo na ona svetišta koja su dobila i biskupijsko i papinsko priznanje.

Takvih je ukupno 16, poredano kronološki po godini ukazanja, a predstavit ćemo tri Hrvatima najpoznatija:

Guadalupe, Mexico (1531.);

Lezajsk, Poljska (1578.);

Siluva, Litva (1608.);

Laus, Francuska (1664.);

Rue du Bac, Paris, Francuska (1830.);

Rim, Italija (1842.);

La Salette, Francuska (1846.);

Lourdes, Francuska (1858.);

Filippsdorf, Češka Republika (1866.);

Pontmain, Francuska (1871.);

Gietrzwald, Poljska (1877.);

Knock, Irska (1879.);

Fatima, Portugal (1917.);

Beauraing, Belgija (1932);

Banneux, Belgija (1933) te

Kibeho, Rwanda (1981.).

Gospa Lurdska

Lourdes je najposjećenije Gospino svetište u Europi s pet milijuna hodočasnika godišnje, a u  jubilejskoj godini (2008.) bilo ih je više od 9 milijuna. Kažu da samo Rim i Sveta zemlja imaju više hodočasnika.

Nalazi se u južnoj Francuskoj, a počeci su vezani uz ukazanja siromašnom seoskoj djevojčici Bernardici Soubirous.

Prema izvješću ona je od 11. veljače do 25. ožujka 1858. u 18 prigoda vidjela „lijepu gospođu“ koja joj je dala različite poruke.

Nakon četiri godine istraživanja, ukazanja su proglašena autentičnim. Bernardica je stupila u redovnice, a svetom je proglašena 1952.

U Lourdesu su organizirani marijanski kongresi, pohodili su ga različiti pape, upriličuju se vojna hodočašća, a ozdravljena su prilično česta te je u Lourdesu formiran i Medicinski ured kako bi se sve evidentiralo. Slavi se 11. veljače.

Gospa od Guadalupe

Meksički seljak Juan Diego vidio je 9. prosinca 1531. na putu preko Tepeyaca, brdima izvan grada Meksika, „lijepu gospođu“ koja mu je rekla da je Marija. Poslala je poruku biskupu kako želi crkvu na tom mjestu. Budući je biskup htio dodatni znak kao potvrdu, BDM je po Diegu poslala predivne ruže koje su cvale na kamenom tlu usred zime. Kada je Juan biskupu odnio cvijeće i rasuo po podu, nazočni su vidjeli sliku djevojke koja je postala poznata kao Gospa iz Guadalupe, to jest zaštitnica Mexico Cityja (1737.), Puerto Rica (1757.), Nove Španjolske (1746.), Meksika (1895.), Latinske Amerike, i Carica obiju Amerika.

Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku Nahuatl znači „Ona koja satire glavu zmiji“. Slavi se 12. prosinca.

Gospa Fatimska

Fátima je gradić smješten 130 km sjeverno od Lisabona u Portugalu. Najvažnije je hodočasničko središte u toj zemlji i jedno od najvažnijih marijanskih svetišta Katoličke Crkve u svijetu.

Mjesto je dobilo ime prema legendi po kojoj je Fátima, lijepa kćer maurskog kneza, u 12. st. iz ljubavi prema mladiću-vitezu prešla na kršćanstvo.

Tamo je 1915. troje djece, Lucia dos Santos (8) i njezini rođaci Francisko (7) i Jacinita (6) Marto vidjelo lik žene s plaštem. Sljedeće godine su vidjeli tri različite prilike anđela koji ih je poticao na molitvu i zazivanje Srca Isusova i Srca Marijina.

Tijekom 1917., između 13. svibnja i 13. listopada, djeca su imala ukazanja „Gospođe od Krunice“ koja je od djece zahtijevala molitvu krunice za mir u svijetu...

Četiri Pape su pohodile Fatimu, a brat i sestra Marto proglašeni su svetima. Slavi se 13. svibnja.

Biskupska priznanja

Mjesni biskup ima prvi i glavni autoritet u vezi s pitanjem ukazanja. Potvrda od Svete Stolice nije nužna kako bi se određeno ukazanje smatralo autentičnim.

Nakon biskupskog odobrenja, iz Vatikana može doći dar tom svetištu, apostolsko pismo, krunjenje pojedine ikone, odobrenje izgradnje bazilike, ustanovljenje blagdana ili pokretanje procesa za proglašenje blaženim i svetim pojedinog vidioca.

U svijetu je takvih 11 svetišta:

Quito, Ekvador (1594.)

Querrien, Bretania, Francuska (1652.);

Montagnaga, Italija (1729.);

Robinsonville (ime promijenjeno u Champion), SAD (1859.);

Castelpetroso, Italija (1888.);

Amsterdam, Nizozemska (1945.);

Betania, Venezuela (1976.);

Akita, Japan (1973.);

Cuapa, Nikaragva (1980.);

San Nicolas, Argentina (1983.) te

Itapiranga, Brazil (1994.)

Kršćanin ako uzima ozbiljno narav objave, mora dopustiti barem mogućnost ovakvih pojava, ali svaki pojedini slučaj podvrći kritici razuma u svjetlu vjere.

Prilično se lako može ustanoviti odvraćaju li takve pojave od pobožnosti prema središtu kršćanske vjere, Sinu Božjemu Isusu Kristu te vode li vjernike iskrenom slušanju riječi Božje i sakramentalnom životu.

Kao što je u jednom intervjuu talijanski svećenik vlč. Salvatore Perrella jasno rekao: „Crkva mora ispitati i potvrditi sva ukazanja ne zato što ne vjeruje u to, nego zato što ima zadatak čuvati bit vjere. Kršćanin koji temelji svoju vjeru na ukazanjima nije odrastao kršćanin, on kao vjernik uopće nije zreo.“

Nekoliko zanimljivosti o ukazanjima

Učenjaci su došli do broja od 2 500 ukazanja, od kojih čak 500 u 20. st.

Od svih ukazanja u 20. st. samo je za četiri došla papinska potvrda.

Čak 308 ukazanja BDM kroz povijest pripisana su ukazanjima svetica i blaženica.

Samo sedam Papa je svjedočilo Marijinim ukazanjima.

Najmlađe priznanje ima francusko svetište Le Laus iz 2008.

Dva najmlađa biskupijska priznanja ukazanja su iz SAD-a (2010.) i Argentine (2016.) s obzirom na događaje iz 1859. u Robinsonvilleu i 1983. u provinciji Buenos Aires.

U kontekstu dugogodišnje vjerničke tradicije hodočašća, priznanje je dobilo 19 mjesta, od kojih je najstarije iz 50. godine, a najmlađe iz 1900. godine i to iz država: Španjolske, Francuske, Italije, Engleske, Švicarske, Meksika, Indije, Venezuele, Kolumbije, Vijetnama, Poljske i Kine.

Postoje i šest priznatih ukazanja BDM kod egipatskih Kopta.

Najzanimljivije pitanje Crkve u Hrvata

Vjerojatno najzanimljivije pitanje u ovom kontekstu kod katolika Hrvata je Međugorje koje spada među pet najposjećenijih hodočasničkih mjesta u svijetu.

Tema je to na kojoj se posljednjih 36 godina vode velike rasprave i lome koplja kako u teološkim tako i u laičkim krugovima.

Službeni odgovor Crkve sa zasjedanja iz Zadra 1991. je da u svemu tome, prema navedenim dokazima, nije bilo nadnaravnih elemenata.

Iako na prvu ruku odgovor zvuči veoma negativno, on nije ni pozitivan ni negativan.

Vatikan je 2010. osnovao komisiju koja se ima time baviti, a tijekom 2017. papa Franjo je poslao poljskog nadbiskupa Henryka Hosea da nadgleda i daje sugestije glede pastoralne skrbi hodočasnika koji pristižu u Međugorje.