Ne stidjeti se svugdje i uvijek naviještati Krista

Ako ste koji put u posljednjih 20 godina bili u Vrhbosanskom nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu, na adresi Kaptol 7, onda je velika vjerojatnoća da vam je vrata otvorio, ili se na telefon javio Franjo Radoš, jedan od dvojice tamošnjih portira. Ovaj 54-godišnji suprug, otac i odnedavno punac, zaštitni je znak Ordinarijata i angažirani laik u neokatekumenskom putu...

Budući da je 2017. u Vrhbosanskoj nadbiskupiji proglašena Godinom laikata, nastavljamo s tekstovima u kojima prezentiramo angažirane vjernike-laike.

Pod pojmom laici podrazumijevamo sve vjernike, osim svećenika i redovnika, to jest osobe koje su krštenjem učinjene Božjim narodom i u svijetu vrše poslanje, svaki na svoj način i u svome domenu...

 Stambeno pitanje

Franjo Radoš rođen je u Sarajevu 1963., ali stalno nastanjen sa suprugom Maricom i djecom u župi Sv. Marka evanđeliste, u Ilijašu. Oženjen je već 30 godina i ima petero djece. Dvije kćerke, Tanju i Marinu te tri sina: Antonija, Josipa i Gabrijela.

Inače, Ilijaš je općina s 20 000 stanovnika od kojih je oko 400 Hrvata.

Na početku nas je zanimalo otkud jedan Sarajlija u Ilijašu, obično je proces obratan, ljudi iz manjih mjesta i općina dolaze u glavni grad.

„U Ilijaš smo otišli jer je Božja providnost bila na djelu. Bili smo u bezizlaznoj situaciji. Moja supruga i ja, s petero djece, nismo imali riješeno stambeno pitanje. Tada je pojavio jedan čovjek iz Italije, kojeg nismo poznavali, te nam pomogao. Kupio je jednu kuću u Ilijašu, koja je bila vlasništvo Nadbiskupije i darovao je nama“, rekao nam je portir Franjo te naglasio kako se upravo u tome vidi prst Božje providnosti.

„Bog je providio i potpuno riješio naše stambeno pitanje. Ne govorim to samo zbog činjenice da je riješio naše materijalne probleme nego zato što je to mjesto odakle mi možemo ići i naviještati Božju riječ“, istaknuo nam je Franjo i napomenuo da su svi kao obitelj angažirani u neokatekumentskom putu.

Udaja kćerke

Zasigurno nema veće sreće za roditelje nego da dožive ženidbu/udaju svoga djeteta. Upravo je tim događajem nedavno bila blagoslovljena obitelj Radoš, ali i čitava vjernička zajednica u Ilijašu koja dugo vremena nije vidjela katoličku svadbu.

„To je bio radostan trenutak za našu obitelj. Marina se udala u Žepče i sklopila kršćanski brak s Kristijanom. Riječ je o jednom finom momku koji je također na neokatekumenskom putu. Upoznali su se na hodočašću u Poljsku“, istaknuo je naš sugovornik i napomenuo kako je na svadbi bilo gostiju iz Italije, Poljske, Hrvatske te da je čitava vjernička zajednica u Ilijašu uživala u nesvakidašnjem događaju.   

Vidjevši sreću u očima svoje kćerke i zeta, izrazio je zadovoljstvo što je u Ilijašu sklopljen jedan kršćanski brak jer to je prava rijetkost u mjestu gdje živi malo katolika.

Kako ocijeniti rad laika

Zanimalo nas je što iz perspektive jednog supruga i oca petero djece znači biti laik u Crkvi. „Ne kažem da je teško biti laikom, mislim da bismo trebali biti više angažirani. Lako je reći čovjeku koji dolazi u crkvu da Bog postoji i da ima Božja ljubav, ali vrlo teško je to reći onima koji ne dolaze na misu, onima koji su se udaljili od Crkve. Kada bi župnici bili malo otvoreniji mogli bi im puno pomoći. Kad bi nam rekli za one koji su se nakon krizme udaljili od Crkve, onih kojih nema na misi, mislim da bi laici tu mogli dosta učiniti. Pomogli bi i župnicima, i ljudima koji su se udaljili, ali i sami sebi jer bi plaća kod Gospodina bila veća“, naglasio je Franjo i ustvrdio da kad bi trebalo ocijeniti rad laika nekom školskom ocjenom to bi bila dvojka, „dvojka na trojku“.

„Nisam zadovoljan. Sami laici su nezainteresirani. Većina mladih se zanima samo za neko hodočašće, susret ili dernek. Ali sama pomoć npr. župniku ili pomoć mladim obiteljima da ne idu vani izostaje. Mladi bračni parovi s djecom odoše, a laici bi u tome mogli odigrati veliku ulogu i zaustaviti taj trend“, rekao nam je gosp. Radoš dodajući kako misli da bi se mnogo toga moglo učiniti te se u tom smislu uzda u Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije.

Nije dovoljno samo ići na misu nedjeljom

U razgovoru smo se dotaknuli pitanja onih koji su se udaljili od Crkve te ne idu na misu, a  zanimalo nas je i što naš sugovornik misli o stavu kako je vjerniku dovoljno ići samo nedjeljom na misu.

„Ja sam siguran da nije dovoljno samo nedjeljom ići na misu. Prije nekoliko dana u crkvi smo slušali o sijaču i kukolju te sjemenu koje padne na loše tlo. Slušajući čitanja za vrijeme mise čovjek se osjeća divno, a s euharistije izađe prezadovoljan. Već drugi, treći dan bez euharistije dođe đavo i 'ukrade' ono što si čuo na misi. Bar još jednom tijekom tjedna je potrebno ići na sv. misu ili biti članom neke zajednice. Biti otac, biti glava obitelji i voditi djecu samo nedjeljom na misu nije dovoljno. Djeci se treba prenijeti vjera, a samo ako idu nedjeljom na misu neće biti dovoljno. Mora im se Božja riječ približiti i drugim danima“, naglasio nam je svoju misao iz perspektive roditelja-laika.

Dekret o kopiranju arhive

Radoš je zadovoljan jer je nedavno dobio i dekret koji ga obvezuje da predano radi na kopiranju sve dokumentacije u vezi sa slugom Božjim Petrom Barbarićem koji bi trebao biti proglašen blaženim.

„Presretan sam što mogu učiniti bilo što u tom procesu. Ja kao laik sam bio prezadovoljan kad su me uključili u taj proces i dosta je već urađeno“, naglasio je.

Na kraju nas je zanimalo kakva je to prava katolička obitelj?

Osim toga što idu nedjeljom na misu Franjo smatra da je to obitelj čiji članovi su u svakom trenutku spremni pomoći u župi svome svećeniku te mjesnoj Crkvi. „Jednostavno rečeno imati angažiran život, ne biti lijen, biti nesebičan i ići na dobrobiti župi, Crkvi i svakom čovjeku s kojim se susrećemo. Biti onaj koji će u svakom momentu i svugdje ne stideći se naviještati Krista“, ustvrdio je bio Radoš.

Jasno je da je inicijativa kršćana laika potrebna kako bi zahtjevi kršćanskoga života proželi svakodnevnu društvenu, političku i gospodarsku zbilju. To bi trebalo biti ono što se podrazumijeva jer se vjernici-laici nalaze na „prvoj crti“ crkvenoga života.

Zato napose oni moraju biti sve više svjesni ne samo da pripadaju Crkvi, nego da jesu Crkva.