Dolazak u pojedine župe u BiH bio bi nemoguć bez
temeljite novinarske pripreme. Iščitavajući tekstove iz šematizama, ili iz
drugih knjiga te s interneta, obično se stekne dojam o kakvom je kraju riječ.
Prema toj „slici“ planiraju se i sugovornici kao i vrijeme posjeta. Budući da
nismo prvi put u Duvanjskom polju znali smo kako nas čeka razgovor i
istraživanje duge povijesti i lijepe sadašnjosti s jasnim pogledima u
budućnost...
Od najveće do
najmanje župe
Pisati o Seonici danas bi bilo nepošteno bez da bismo
napravili kratki povijesni presjek. Čak je i to nezahvalno jer je zaista riječ
o drevnoj župi čiji se nastanak gubi u tami stoljeća Duvanjskoga polja. Nije
samo to „problem“. Razmišljajući o Seonici danas mora se naglasiti kako je župa
nekoć bila, u današnjim mjerilima, neusporedivo prostranija.
Naime, stara župa Duvno imala je u 18. st. sjedište
najčešće u Gornjoj Bukovici, a kraće razdoblje u Mandinu Selu. Obuhvaćala je
prostor od Neretve do Vinice, uključujući čitavo Duvanjsko i Roško polje, kao i
Rakitno, bez buškoblatskih sela, koja su pripadala župi Livnu.
Konačno je, nakon više godina lutanja, 1806. sjedište te
goleme župe premješteno iz Bukovice u Seonicu. Otada do danas, dakle već više
od 210 godina, u Seonici su franjevci trajno prisutni, bez selidbi.
Upravo je tu fra
Mijo Čuić st., nakon progona koje su vršile Osmanlije uspio dovršiti
slamnatu župnu kuću. Zbog veličine i praktičnosti župa je 1828. podijeljena na
dva dijela: Seonicu i Mokronoge (poslije pod imenima Županjac, Tomislavgrad ili
Duvno).
Od župe Seonice naknadno su se odvojile čak tri nove
župe: Rakitno s Drežnicom 1845., Bukovica 1876. (1880.) i Kongora 1917.
Tako je nekoć najveća župa postala površinom i brojem
stanovnika najmanja: tvorila su je sela Omolje, Seonica i Crvenice. Međutim, 1937.
Mesihovina se sa zaseocima Petrovići, Bučići, Zabrig, Sulića Brig, Studena
Vrila, Stepen i Miljacka od Bukovice vratila pod okrilje Seonice kakvu danas
poznajemo.
Požar je odnio sve
Nažalost, župna kuća koju je 1806. napravio fra
Mijo izgorjela je u požaru 1821. sa svim matičnim knjigama. Tako za čitavo
duvanjsko i rakitsko područje matice postoje tek od 1821. Nakon izgradnje nove
kuće u njoj je nekoliko godina boravio i apostolski vikar fra Rafo Barišić u vrijeme osnutka samostalnoga apostolskog
vikarijata u Hercegovini, sve dok 1851. nije preselio u novosagrađenu
rezidenciju u Vukodolu, predgrađu Mostara.
Za bogoslužni prostor tijekom više desetljeća
koristila se kapelica u župnoj kući, a za lijepa vremena mise i obredi su se
slavili na mjesnim grobljima.
Prvu crkvicu sagradio je župnik fra Jure Jurić 1885., a služila je 40-ak
godina. Uz nju je bilo zvono podignuto na grede, kako je to i bilo uobičajeno.
Nakon ovoga događaja počinje modernija povijest
Seonice o kojoj smo razgovarali uživo...
Crkvu je izgradio veliki isposnik
Kako smo već rekli da prije dolaska proučimo
pojedine župe, isto se i o pastoralnom osoblju raspitamo. Tako smo se o
svećenicima u Seonici raspitali u okolnim župama. Saznali smo kako je župnik i
dekan Duvanjskog dekanata preč. fra
Vinko Kurevija koji je u Seonici od 2010. izvrstan pastoralni djelatnik.
Budući da prostor ispred seoničke župne crkve
krasi kip fra Bariše Drmića, to je
mjesto bilo početak našeg razgovora s fra Vinkom, a nastavak priče o izgradnji
nove crkve.
Upravo se pred kipom zapodjenuo razgovor o ovome isposniku
(Prisoje 1860. – Široki Brijeg 1937.). Fratar koji je službovao u mnogim župama
u Hercegovini, a najviše je bio u Seonici gdje je 1929. sagradio novu crkvu od
kamena na koju su seonički župljani čekali stoljećima.
U taj je pothvat fra Bariša uložio čitava sebe.
Crkvu je podigao od svoje ušteđevine. Utrošio je 200 000 tadašnjih dinara, koje
je uštedio za 20 godina života hraneći se skromno i ne trošeći na sebe baš
ništa. Gradnju su potpomagali darovi vjernika. Crkvu je od kamenih blokova za
pet godina izradio domaći majstor Ilija
Radoš Šuster, koji je blokove
sam i klesao.
Zato danas na crkvi stoji natpis koji nam je fra
Vinko pokazao: „Na slavu i čast Djevice Marije ovu crkvu načinio fra Bariša Drmić,
župnik 1929. Iz svoje prištede.“ Za službu Božju crkva je posvećena 1932.
Još za života kružio je glas o njegovoj svetosti i
čudotvorstvu. Živio je strogim životom, pokornički, neprestano moleći i
posteći. Ljudi su o njemu govorili kao o „anđelu Božjem“. Trajni „problem“ fra
Barišine crkve bila je njezina veličina jer je postala premalena za toliku
župu. Dijelom je to riješeno izgradnjom područne crkve u Mesihovini posvećene
Sv. Petru i Pavlu. Župna crkva temeljito je preuređena 1970. i 1971., kada je
podignut veliki betonski zvonik za 500-tinjak kg teško zvono.
Umjesto lima, godine 1995. postavljen je novi
bakreni krov, a iste je godine uvedeno centralno grijanje u crkvu. Konačno je
crkva od 2004. do 2006. lijepo uređena iznutra, s umjetničkim slikama,
vitrajima, a osobito je preuređen čitavi prezbiterij.
Kretanje pučanstva
Kako nam je fra Vinko rekao, danas u župi ima 500 kućanstava
i 1 300 stalnih župljana. Kada se tom broju pridodaju iseljeni vjernici, njih
900, koji često dolaze u župu za veće blagdane i godišnje odmore, brojka se
penje na 2 200 duša.
„Vjernici su prilično angažirani. Posjećenost sv. misa je izuzetno
dobra. Ovdašnji čovjek je aktivan, susretljiv i privržen crkvi. Rado se
odazivaju na pobožnosti, duhovne obnove. Djeca su dosta dobro uključena u sve
aktivnosti, od čitanja na sv. misama, preko ministriranja, frame i zborova,
kako u župnoj tako i u filijalnoj crkvi“, rekao nam je fra Vinko naglasivši
kako ove godine ima 15 prvopričesnika a za njihovo spremanje ima pomoć jedne
vjeroučiteljice. Krizmanika je prošle godine bilo 39.
Nažalost, kao nasljedujući trend među Hrvatima, u Seonici također opada
broj sklopljenih brakova. Bude godišnje do 15-ak novih. „Prema našem mišljenju
to je jako malo. Ovo je samo brojka vjernika koji sklope brak u našoj crkvi.
Ima dosta mladića koji sklope brak u župi odakle je supruga pa dođu živjeti
ovdje, ali je činjenica da je manje brakova nego prije, a samim tim i krštenja“,
rekao nam je župnik napominjući kako je iseljavanje problem u posljednjih 50 i
više godina.
Upravo zato smo ponovno uzeli
šematizam i pogledali kakav je povijesni pregled kretanja pučanstva. Da odmah
budemo jasni, iseljavanja je bilo oduvijek.
Prema popisu biskupa
Dragićevića, 1742. živjelo je u Seonici oko 400 katolika. Početkom 19. st.
broj je još uvijek malen, tek 604 katolika. Kasnije je ipak rastao te je 1838.
na tome prostoru živjelo 848 župljana, a 1867. godine 971 katolik u 118
obitelji.
Potom je teže pratiti broj stanovnika zbog toga
što je u sastavu župe do 1917. bila i Kongora, a tek se 1937. Mesihovina
vratila matici Seonici, a nema popisa po selima, tako da stvarnu brojku znamo
tek za 1940., koja kaže da je u župi Seonici tada živjelo 2 234 katolika.
Najveći broj duša župa je imala 1968., i to 2 825.
Od tada broj stagnira, dijelom zbog početka prvog vala velikoga iseljavanja, a
dijelom zbog smanjene stope nataliteta. Na popisu 1995. bilo je 2 120 vjernika
u 480 obitelji.
Glas
mladih i onih malo starijih
Nakon župnika razgovarali smo s Marijom Crnac, dosadašnjom
predsjednicom župne Frame koja broji 50-ak članova od kojih je 30 aktivno
budući da su studenti u drugim gradovima. Danas je u vijeću frame i voditelj je
formacije. „Pri župi smo aktivni u liturgiji, sudjelujemo u karitativnom radu,
dramskim sekcijama. Imamo nekoliko akcija godišnje u kojima pomažemo
potrebitima ili u župi ili u Duvanjskom polju. U župi djeluju tri zbora koji
animiraju misna slavlja: dječji ili zbor mladih u kojima su većinom framaši,
veliki zbor u kojima su i framaši i stariji članovi te zbor u područnoj crkvi u
Mesihovini. Aktivni smo u zajedničkim druženjima, npr. u Frama kupu koji se održava svake godine u srpnju. Na primanjima u
framu idemo u posjet jedni drugima“, rekla nam je Marija opisujući djelovanje
svoje generacije u Seonici.
Popričali smo i s Božom Radošem, članom župnog vijeća koje ima šest članova i pokriva
teritorijalno čitavu župu.
„Župna vijeća sukladno svojim ovlastima rade i
pomažu župniku fra Vinku u svim njegovim radnjama, aktivnostima i akcijama koje
sprovodimo u posljednje vrijeme. Kao najvažnije naveo bih čišćenje prostora oko
crkve za proslavu patrona. Trenutno smo u procesu kupnje i izrade brončanih
vrata na crkvi“, rekao nam je Božo koji vodi web stranicu za mjesto Omolje
(www.omolje.com), ali pokriva i događanja iz cijele župe i kraja. Stranica
postoji nekoliko godina i cilj je bio povezati iseljeništvo s maticom. Posjetitelja
ima iz cijelog svijeta. „Nostalgija je potaknula iseljeništvo diljem svijeta da
redovito prate događanja iz svoje župe. Čim stranica zablokira ljudi zovu,
šalju poruke i pitaju što se događa. Tako mogu reći da je ispunila svoju
namjenu – povezala je rodni kraj i iseljeništvo“, rekao nam je Božo.
Duhovna
zvanja nekoć
Nakon razgovora sa župljanima zanimao nas je interijer.
Crkva je dosta mala za sadašnje prilike, ali ugodna. Prekrasni ambijent
jednostavno potiče na molitvu. Prezbiterij je potpuno
preuređen u posljednjim godinama, a oltar i ambon rad je akademskog kipara Ilije Skočibušića.
Na oltaru
pozornost privlače mozaik te zidna slika akademskog slikara Ante Mamuše.
Kako smo saznali, u župi pastoralno djeluje dvije
godine fra Gabrijel Mioč, kolega
novinar, urednik Naših ognjišta. No,
izbivao je za vrijeme našeg posjeta toj zajednici.
Iz Seonice danas potječe 17 duhovnih zvanja: 10
svećenika i sedam časnih sestara koji pripadaju različitim redovima,
provincijama ili biskupijama. Trenutno nema nitko iz župe tko pohađa
sjemenište. Župa ima sedam grobalja, a većina imaju svoju mrtvačnicu što je
izgrađeno zalaganjem vjernika.
Neće
nestati Hrvata
Nažalost, ljudi najčešće govore o onomu što ih najviše
boli, a u čitavom Duvanjskom polju je velika raseljenost vjernika stvarnost o
kojoj se mora razmišljati. Kako župnik kaže, ne treba gubiti nadu. Najbitnija
je činjenica o priznanju postojanja toga problema te da mladi ljudi i
novoosnovane obitelji i u današnjim uvjetima u BiH nastoje živjeti i
svjedočiti.
„Duboko sam uvjeren kako nas neće nestati i da ćemo
opstati ovdje živjeti. Kao zalog tomu napominjem privrženost Bogu i vjeru u
moćni zagovor Velike Gospe koja bdije nad ovim mjestom. Vjerujemo i molimo da
će se ljudi vraćati u svoj kraj i tu osnivati nove obitelji“, rekao nam je fra
Vinko na završetku našeg posjeta Seonici.
Nada se vidi i kroz otvaranje nekoliko farmi na teritoriju župe. Tim
poslovnim potezima ljudi pokazuju kako je ostanak, život i rad na obiteljskoj
zemlji najisplativiji i to je ono što daje vjeru u budućnost.
Arheološki tragovi
Područje župe bilo je naseljeno od najstarijih vremena,
o čemu svjedoče kako pretpovijesne gradine, tako i naselja iz rimskoga
razdoblja. Kršćanstvo se ukorijenilo vrlo rano, o čemu nam priča kasnoantička
bazilika na području Crvenica. Gradine su postojale u Mesihovini na više
lokaliteta, kao i u Omolju te osobito znamenite u Crvenicama, gdje su pronađene
i nadaleko poznate pretpovijesne grobnice. U Crvenicama je postojalo rimsko
naselje i ranokršćanska bazilika, a u Studenim Vrilima u Mesihovini bila je rimska
tvornica opeke. Iz srednjega vijeka sačuvano je nekoliko nekropola stećaka.
Provrilo Točilo
Redovito nakon obilnih kiša provrije najveće seoničko
vrilo Točilo. Stanovnici seoničkog zaseoka tako zbog obilne vode žive otežano.
Vode ima na sve strane, oko kuća, štala, garaža i drugih pomoćnih objekata. Kako
bi se nesmetano kretali mještani prave improvizirane skaline, a iz kuća je
moguće samo u dubokim čizmama.
Nema komentara:
Objavi komentar