Kolibe čekaju da vikendi postanu svakodnevica

Župa Kolibe se nalazi u Bosanskoj Posavini, udaljena oko 5 km zračnom crtom od Bosanskoga Broda, u pravcu jugoistoka. Smjestila se na lokalnoj prometnici Zborište – Kolibe – Bos. Brod. Nažalost, sada je u određenom polusnu i oživi samo za blagdana, a posebice na spomendan svoga zaštitnika, Sv. Mihovila.

Reportažni uradci iz Bosanske Posavine nisu nikada laki, pogotovo kada se ide u ratom devastirane hrvatske krajeve. Riječ je o regiji koja je nekoć bila bogata kako oranicama i općenito različitim tvrtkama i gazdinstvima, tako i brojnim obiteljima. Plodna ravničarska područja s desne strane Save oduvijek su bila blagoslov i lijepo mjesto za život, barem u onim mirnodopskim uvjetima. Župe koje su bujale i rasle bilo je potrebno dijeliti kako bi se mogle zadovoljiti pastoralne potrebe svih vjernika. Situacija nezamisliva danas u krajevima u kojima žive Hrvati.

Rast i pad broja katolika

Kolibe su relativno staro selo čiji širi kraj ima dugu tradiciju ljudskih naseobina. Od prvog pisanog spomena naselja iz 1718. prošlo je čak 300 godina. U Kolibama je tada živjelo malo vjernika, kao i danas.

Čitajući popis biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. u župi Koratje između ostalih mjesta navode se i Kričanovo i Pjevalovac, s ukupno 23 katoličke kuće i 140 duša. Prema podacima iz 1855., župi Koratje, uz ostalo, pripadaju i Kolibe s 21-om katoličkom obitelji i 161-im katolikom te Kričanovo s 30 katoličkih obitelji i 244 katolika.

U Imeniku klera i župa za 1885. u župi Brod između ostalih mjesta spominju se i Kolibe Majur, sa 194 katolika. Tijekom 1932. u Kolibama koje su bile u sklopu župe Bos. Brod, živjelo je 665 katolika.

Tendencija rasta broja vjernika potaknula je Vrhbosansku nadbiskupiju da 1967., odvajanjem pojedinih naselja od župe Bosanski Brod, osnuje novu župnu zajednicu koja obuhvaća četiri mjesta: Kolibe Donje, Kolibe Gornje, Unku i dio Kričanova. Kako je prije staro groblje bilo posvećeno Sv. Mihovilu Arhanđelu tako je župa našla zaštitnika u njemu.

Već 1970. u „središnjem mjestu“ Donje Kolibe započela je gradnja župne crkve koja je završena 1974. Župa utemeljena 1967., prije posljednjeg rata, imala je oko 500 obitelji i 1 950 vjernika. U ratu su crkva i župni kuća srušeni do temelja, a narod protjeran...

Kada župa oživi...

Danas su župni stan i crkva obnovljeni, ali narod se nije vratio. Upravo smo u tim uvjetima razgovarali sa župnikom vlč. Antoniom Čuturom, čije se vjerničko stado sastoji od 15-ak duša u osam obitelji.

„Župi vikendom, nedjeljom i blagdanima gravitira od 50 do 75 vjernika koji dolaze iz Slavonskog Broda. Oni imaju ovdje kuće, imanja ili čiste njive te sade u bašči. Vikendom imam živu župu, dok radnim danima ona zamre. Tako je zovem vikend župa“, rekao nam je vlč. Čutura uspoređujući negdašnje vrijeme „punih ulica i domova“ koje su iznjedrile jedno svećeničko zvanje: odavde je potekao nekadašnji profesor dogmatike dr. vlč. Ivan Ćavar te nekoliko časnih sestara.

Danas se pastoral svodi na sv. mise blagdanima i nedjeljom, na križni put petkom, sprovode kojih ima sedam-osam godišnje. Nažalost, krštenja i vjenčanja su rijetka, a uglavnom su to oni vjernici koji gravitiraju župi, a žive u Slavonskom Brodu u kojemu obitava stotinjak Kolibara.

Interijer koji plijeni pozornost

U nedostatku tradicionalnog pastorala odmah smo komentirali izgled crkve koja kao svjetionik stoji i čeka povratak raspršenog stada. Narodskim rječnikom rečeno crkva u kolibama je „kao bombona“, kako izvana tako iznutra. U njoj se ogleda sva estetska ljepota sakralne arhitekture i skromnost vjernika ovoga kraja koji nisu obnavljali župnu crkvu po uzoru na „velebne katedrale“, samo iz inata.

Prilikom ulaska u ovu bogomolju odmah se mogu primijetiti zanimljivi vitraji koji prikazuju Isusov križni put u 14 postaja. Lijepo je to rješenje za crkvu koju je trebalo obnavljati nakon totalnog uništenja u ratu. To je dar dijelom prijatelja Austrijanaca, a dijelom samih župljana.

Iznad oltara nalazi se križ i Isus koji drži krunu i predstavlja slavu uskrsnuća. To interijersko rješenje oduzima svu pozornost kada se već nađete u crkvi. Visina je skoro osam metara i sastoji se od malog oltarskog dijela zajedno s tabernakulom, križem i Kristovim korpusom. Ova izvedba prikazuje posljedice rata, ali i obnovu.

Iz tog su razloga tijelo i križ od zacrnjenog, izgorjelog lipova drveta, koji simbolizira nezamisliva razaranja i protjerivanje. Tabernakul kao kugla, koja se vrti oko svoje vlastite osi, a uokvirena zlatom, simbolizira Zemlju koja se unatoč svemu i dalje okreće, a ukazuje na sveprisutnost Gospodina u svijetu. Svjesno ostavljene pukotine u drvu korpusa i zlatne kugle sinonim su za prirodan tijek života sa svim njegovim lijepim, ali i manje lijepim stranama.

Isusovo tijelo od drveta veličine 4,5 metara daje prikaz uskrsloga Krista sa skinutom krunom od trnja i reflektira kraj patnji prošlih ratnih vihora. Njegova lagano uzdignuta glava te pogled prema gore zajedno s naznačenim kamenjem za izgradnju u donjem dijelu upućuju na obnovu, optimizam te ljubaznost župljana.

Srce vuče rodnom kraju

Nakon razgledanja crkve razgovarali smo s umirovljenikom Antom Glavićem, jednim od prvih povratnika u župu Kolibe. „Kada je počela obnova među prvima sam se vratio i ostao sam sve do danas. Imao sam prigode živjeti preko Save, ali me srce vuče rodnom kraju. Ovdje sam rođen, tu ću ostati i u grob će me pokopati“, rekao nam je Anto naglašavajući, kroz povremeno uzdisaje, da je život prije rata i danas neusporediv. S obzirom da je prije župa bila „puna“ ljudi – onima koji su navikli na takve slike i sjećanja teško je živjeti u kraju s 10-ak obnovljenih kuća u kojima obitavaju mahom stariji.

„Nema djece, nema škole. Iako ovdje nema zaposlenja, od poljoprivrede bi se moglo živjeti, ali više nitko ne želi taj posao“, rekao nam je te se kroz smijeh sjetio prvih koraka povratka i zašto nije uspio: „Na početku obnove svećenici i biskupi nagovarali su ljude da se vrate, prvenstveno žene koje su bile glavna 'kočnica' za povratak obitelji. Zaključeno je kako neće iz štikle ponovno u opanak.“

Života ima...

Na platou ispred crkve razgovarali smo i s Josipom Dujmićem, povratnikom u Donjim Kolibama. Iako živi i radi na relaciji Beč – Kolibe, od prošle godine intenzivirao je dolaske u župu nakon smrti oca koji je, također, bio povratnik. Može se reći da sada boravi na dvije adrese, to jest u dvije države.

„U Austriji popravljam motore, a dok sam u Kolibama pripomažem svećeniku oko župe i domaćinstva. Ovdje nema mladih. Kada se i okupimo obično je to oko crkve i župnog ureda te organiziramo različite akcije čišćenja groblja, kanala ili košenja trave. Posljednja akcija bila je sredinom travnja, kosili smo župno imanje. Povratnici su uglavnom stariji ljudi i njima treba pomoć. Priskočimo kad god smo u mogućnosti“, rekao je Josip i naglasio da vjeruje kako u Kolibama ima života.

„Vjerujem kako će sutra biti bolje, ne bi trebalo biti gore. Zato poručujem mladim ljudima, koliko mogu, da posjete svoja ognjišta. Ne dozvolite da se to zapusti. Na svu sreću još uvijek nema rasprodavanja imovine i to nam ulijeva nadu za povratkom, kad-tad ljudi će se početi vraćati“, ustvrdio je i rekao da je 20-ak kuća adaptirano za življenje i upravo je ta činjenica o malom broju obnovljenih domova razlog zašto nema više onih koji bi došli boraviti u Kolibama nego samo navrate na jedan dan.

Međureligijska suradnja u praksi

Jedan od aktivnih sudionika povratka u ovom kraju je Senad Žepčan, veliki prijatelj i suradnik svih župnika iz Koliba. S njim smo razgovarali o različitim temama jer prvi put smo doživjeli na terenu da o župi te općenito životu govori netko tko nije katolik.

„Što se tiče moga odnosa s našim kolibarskim župnicima koji se ovdje izmjenjuju ciklično mogu reći da jednostavno postoji potreba za bliskim odnosima. To je čisto jedna civilizacijska i ljudska potreba. U ovim okolnostima naši svećenici su prilično usamljeni. U težem su položaju, nemaju pastvu i župljane, a pokušavaju nešto uraditi. To mene s ljudske strane fascinira“, rekao nam je Senad naglasivši kako je slab povratak hrvatskog pučanstva te se postavio u ulogu kolibarskog svećenika koji možda ujutro nema s kime kavu popiti ili porazgovarati. „Tako kad naiđem, ili kad se vidimo popričamo. Čujemo se i telefonom. Volim s njima razmijeniti mišljenja bez zalaska u dnevno-političke teme. Usput zajedno pomažemo drugima kako možemo“, ustvrdio je Senad koji je u Kolibama osnovao Sevdah radionicu.

To je jedan pokušaj kulturnog uzdizanja ovdašnjih ljudi. „S obzirom da ovdje ne možemo imati teatar možemo raditi samo s onim što nam je dostupno. Ta radionica je kao jedan oblik pjevačke skupine u namjeri da se sačuva tradicionalna pjesma u Bosanskoj Posavini. Najviše se pjevaju sevdalinke, a nastupa se i na međunarodnoj sceni“, rekao je sugovornik te naglasio da članovi Sevdah radionica, to jest muslimani, pjevaju i u kolibarskoj crkvi za Uskrs i Božić te drugom prigodom.

„Pokušavamo stvoriti malo topliju atmosferu u ovom svijetu koji je prilično hladan“, naglasio je Senad i ustvrdio kako je zbog potrebe povezivanja povratnika i iseljeništva prije 18 godina otvorio zavičajni portal kolibe.com to jest kolibeonline. Putem portala praćen je proces obnove te su motivirani neodlučni da se vrate, obnove kuće ili ulože novce pa bar preko ljeta sudjeluju u životu Gornjih Koliba u kojima je dosta kuća obnovljeno te se vratilo oko 800 Bošnjaka...

MN/ Ožiljci su i dalje vidljivi

Poznato je kako se u vrijeme proljeća priroda budi. Tada nakon dugog zimskog sna trava, drveće i ostalo rastinje svojim izdancima maskiraju i zaklanjaju mnoge razrušene kuće koje, nažalost, nitko ne posjećuje. Priroda kao da želi skriti sramotu zločinaca koji su protjerali, opljačkali te opustošili selo, ali i ohrabriti one koji zažele povratak. Ipak, ruševine nisu lijep prizor i zasigurno mogu odagnati one koji se još predomišljaju uložiti sredstva za obnovu nekadašnjih ognjišta. Tko neće voljeti ono što su otac i djedovi gradili? Ne bi se smjelo dopustiti da se ljepotama rodnoga kraja drugi dive, a nekadašnji žitelji ostanu postrani razmišljajući što činiti!

Župa je opustošena, međutim prednost je što su župljani izbjegli preko Save i zadržali se u Slavonskom Brodu te dolaze često obići svoje kuće. Odatle postoji i nada da će se vratiti u svoje Kolibama.

Hrabri svećenici su probili led i prvi se vratili na ova područja. Crkva je obnovljena, kakva-takva infrastruktura postoji. Vratite se na svoju grudu makar u mirovini i ne prodajite djedovinu!

Nadamo se kako će se ovdje opet čuti plač djece i pjesma župljana te da će vjernička zajednica oživjeti i ojačati. Živi se u toj nadi te radi i moli s mišlju na Isusovu rečenicu „gdje su dvojica ili trojica skupljena u moje ime tu sam i ja“.

Tri „mala“ patrona i jedan središnji

Središnji događaj u župi je proslava patrona 29. rujna kada se u dvorištu crkve okupi 300 − 400 ljudi koji poslije mise organiziraju pravu feštu. Grobljanska kapela slavi patron na Spasovo, kapela u Kričanovu posvećena je Duhu Svetome, a kapela u Unci je pod zaštitom Svih svetih. Tako se može reći da župa Kolibe imaju tri „mala“ i jedan veliki patron.

Pokolj u Kolibama 16. travnja 1992.

Pokolj u Kolibama je ratni zločin kojeg su počinile jedinice bivše JNA i srpske vojne snage nad Bošnjacima i Hrvatima u Gornjim i Donjim Kolibama, kada je u svega nekoliko sati ubijeno 23 osobe, deset Hrvata i 13 Bošnjaka. U kućama ili dvorištima ubijeno je 17 mještana Gornjih Koliba i šest Donjih Koliba. Najstarija žrtva imala je 92 godine. Koliko je poznato za zločin još nitko nije odgovarao.

U spomen na 37 poginulih Hrvata iz Koliba, od kojih se dvoje vodi kao nestalo, 2010. mjesni organizacijski odbor, obitelji poginulih i nestalih branitelja i civilnih žrtava rata na groblju u Donjim Kolibama podigli su spomen križ.

Popis iz 1991.

Nacionalni sastav stanovništva Bosanske Posavine, prema popisu iz 1991. bio je: od ukupno 260 793 stanovnika, Hrvata je bilo 131 542 ili 51 %, Muslimana (Bošnjaka) 32 796 ili 12 %, Srba 77 723 ili 29 %, a ostalih 18 726 ili 7 %.

Iran: Deset godina zatvora za prelazak na kršćanstvo

Mala katolička zajednica u Iranu potječe još od prvih stoljeća kršćanstva, a prati ju duga povijest miroljubivih odnosa s lokalnom muslimanskom zajednicom. Ipak, danas u Iranu vjerska sloboda gotovo da i ne postoji.

Iran, službeno Islamska Republika Iran, prostrana je država smještena u jugozapadnoj Aziji koja obuhvaća površinu od 1 648 195 km². Na zapadu graniči s Irakom i Turskom, na sjeveru s Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom, a na istoku s Pakistanom i Afganistanom. U Iranu živi malobrojna kršćanska zajednica koja je zbog specifičnih zakona veoma ugrožena, dok je gotovo svaka kršćanska aktivnost na perzijskom jeziku ‒ prevođenje Biblije, propovijedanje, izdavanje knjiga ‒ ilegalna i podložna sankcijama...

Crkve su pod strogim nadzorom, djelovanje vjerskih škola ograničeno, a obraćenje na kršćanstvo kažnjava se s deset godina zatvora. Ovo su uvjeti u kojima žive iranski kršćani koje je opisao novinar iranskog podrijetla Sohrab Ahmari. Nakon 20 godina života u SAD-u, Ahmari je 2016. postao katolikom, a njegov duhovni put u Katoličku Crkvu uskoro će biti objavljen u knjizi sjećanja.

Etnički katolici

„Katoličanstvo je u Iranu prvenstveno etnička pojava. Ondje žive armenski i asirski katolici koji imaju svoje crkve, ali im je zabranjeno evangelizirati i posjedovati Biblije na drugim jezicima. Prema iranskom ustavu šijitski islam je zaštićen kao državna religija, a zaštita se donekle pruža i ostalim vjerskim manjinama, kršćanima i židovima, koji imaju drugorazredni status“, kazao je nekadašnji novinar Wall Street Journala, a danas urednik u Commentary magazinu.

Prema izvješću američkog povjerenstva koje prati stanje vjerskih sloboda, obraćenici s islama na kršćanstvo suočavaju se s optužbom za otpad od vjere, a mnogi bivaju osuđeni na kaznu od deset godina zatvora zbog svojeg vjerskog opredjeljenja. Ne čudi stoga da u Iranu živi 99 % muslimana, dok je ostalo stanovništvo izloženo strogom nadzoru.

I propovjednicima zatvorske kazne

Među onima koji su odslužili zatvorsku kaznu zbog prelaska na kršćanstvo je i Maryam Naghash Zargaran koja je u kolovozu 2017. puštena iz zatvora, dok je u svibnju 2017. četvero protestanata zbog propovijedanja osuđeno na deset godina pritvora. Početkom 2018. mnoge su iznenadili iranski prosvjedi, a prema Ahmariju oni su bitno drugačiji od onih koje smo gledali u drugim arapskim zemljama.

„U nekim konzervativnim katoličkim krugovima svaki demokratski pokret smatra se lošim, osobito zbog zabrinutosti za te zajednice. Oni vide što se dogodilo u Iraku, što se događa Koptima u Egiptu, pa više ne žele nikakve ustanke. No situacija u Iranu je drugačija jer sam režim štiti islamsku nadmoć i na različite načine marginalizira manjine. Ljudi koji prosvjeduju žele vjersku slobodu“, rekao je Ahmari.

O vjerskoj slobodi i međureligijskom dijalogu s papom Franjom razgovarao je i iranski predsjednik Hassan Rouhani tijekom posjeta Vatikanu 2016. Prilikom završnih pozdrava predsjednik Rouhani sve je iznenadio izjavivši: „Tražim od vas da molite za mene“, naglasivši kako je bilo „pravo zadovoljstvo“ susresti se s njim.

Zanimljivo, unatoč strahu i pritiscima, sve više muslimana prelazi na kršćanstvo što je izazvalo zabrinutost islamskih vjerskih vođa. Ajatolah Alavi Boroujerdi nedavno je izjavio kako „izvješća kažu da mladi postaju kršćanima u Komu (gdje se nalazi jedno od najpoznatijih islamskih svetišta) te pohađaju kućne crkve“.

Kršćani kao prijetnja

Kiaa Aalipour, iz organizacije Članak 18, nazvane prema jednom od članaka Europske povelje o ljudskim pravima, izjavio je kako iranska vlada „obraćenike na kršćanstvo smatra stalnom prijetnjom islamskom identitetu i Islamskoj Republici Iranu“.

„Iranski režim u velikom je strahu od porasta kršćanstva u Iranu. Ako se sve više i više Iranaca bude obraćalo na kršćanstvo, legitimnost iranskog režima, utemeljenog na islamskoj teokraciji, bit će u potpunosti izgubljena“, kazao je Aalipour.

Unatoč naporima iranske vlade da promiče islam među mladim ljudima u gradovima kao što su Mašhad i Kom, te unatoč strogim mjerama protiv novoobraćenika na kršćanstvo, mnogi mladi Iranci i dalje se obraćaju i kažu kako su voljni suočiti se s posljedicama.

Kršćani u Iranu čine oko 0,6 % od ukupno 80 milijuna stanovnika, no pretpostavlja se kako je njihov broj ipak veći budući da se zbog opasnosti mnogi i dalje deklariraju kao muslimani. Na kraju recimo i to da je samo tijekom 2016. u zatvoru završilo 193 kršćana.

Najmanje 11 mrtvih u napadu islamista na crkve

U terorističkim napadima u Indoneziji 13. svibnja 2018.poginulo je najmanje jedanaestero ljudi, više od 40 je ranjeno, a tri su crkve oštećene.

Eksplozije su odjeknule u drugom po veličini indonezijskom gradu Surabayi i to redom u katoličkoj crkvi Sv. Marije, indonezijskoj kršćanskoj crkvi i pentekostnoj crkvi,.

Prvi napad dogodio se tijekom svete mise u katoličkoj crkvi u 7:30  prema lokalnom vremenu, a u njemu je stradalo četvero ljudi, uključujući napadača.

Nekoliko minuta kasnije u eksploziji u indonezijskoj kršćanskoj crkvi ubijeno je dvoje ljudi, a još dvoje izgubilo je život u napadu na pentekosnu crkvu.

Premda do sada nitko službeno nije preuzeo odgovornost za napade, obavještajne službe navode kako iza njih stoje pripadnici islamističke skupine Jemaah Ansharut Daulah, povezane s Islamskom državom koja je poražena u Siriji i Iraku.

Policija navodi kako je napade izvelo najmanje pet osoba, među kojima je i jedna žena koja je sa sobom vodila dvoje djece. Sumnjivu ženu policija je zaustavila u predvorju crkve, a u tom trenutku ona je iznenada zagrlila civila, nakon čega je odjeknula eksplozija.

Wawan Purwanto, ravnatelj za komunikacije Indonezijske obavještajne agencije, kazao je kako su napadi vjerojatno povezani sa smrtonosnim incidentom u zatvoru nedaleko od Jakarte, u kojem su sudjelovale osobe osumnjičene za povezanost sa spomenutom terorističkom skupinom.

Za pokolja nad Hrvatima čula se molitva i „Oprosti im, Bože, ne znaju što rade“

Od propasti komunističkog režima Bleiburg je postao javni sinonim za stradanja Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Rijeke vjernika se sredinom svibnja svake godine sliju na Blajburško polje u Austriji kako bi odali počast hrvatskim žrtvama. Jedan od onih koji neumorno istražuje i promovira istinu o stradalima je Ante Beljo...  

Beljo je rođen u Čerinu u Hercegovini 1946. Studirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Emigrirao je 1967. u Austriju. Sljedeće godine odselio je u Kanadu gdje je bio aktivnim sudionikom društvenog života Hrvata u Sjevernoj Americi i u kanadskim humanitarnim, prosvjetnim i kulturnim udrugama.

Nakon povratka u Hrvatsku, 1990. osnovao je Hrvatski informativni centar, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta, kao i pripadajući mu Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu. U dva mandata bio je izabran za zastupnika Hrvatskog sabora.

Od 2004. u potpunosti je angažiran u radu Hrvatskog informativnog centra i širenju istine o Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Također  je predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva... 

Poštovani, recite nam na početku što je to Blajburška tragedija?

Pod pojmom Bleiburga podrazumijevamo najveće, najdramatičnije stradanje i uništenje hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti. Stradanje je bilo na razini onoga na Krbavskom polju iz 1493. svakako u odnosu stradalih prema broju pučanstva iz tog vremena, i u povijesnom značenju koje je Krbavska bitka imala za hrvatski narod.

Bleiburg danas predstavlja simboliku ukupnih stradanja hrvatskoga naroda; ne samo pokolja vojnika i civila na Blajburškom polju, nego na križnim putovima, marševima smrti kroz čitavu Jugoslaviju, simboliku zarobljeničkih logora, jama i masovnih grobnica raznih vrsta diljem bivše Jugoslavije.

Blajburška tragedija kao pojam dobila je ime po malom mjestu Bleiburgu u Koruškoj, u jugoistočnom dijelu Austrije, u kojem su vođene završne operacije Drugog svjetskoga rata u Europi te su se na tom području početkom svibnja 1945. našli pripadnici svih ratujućih snaga. U to je vrijeme na Blajburško polje pristiglo s područja tadašnje NDH i susjedstva oko 200 000 vojnika i 500 000 civila, kako to stoji u Dnevnom izvješću britanskog 5. korpusa za nadnevak 14. i 15. svibnja 1945. Povlačili su se pred najezdom jugokomunističkih Titovih partizanskih snaga u namjeri da se predaju zapadnim saveznicima i stave pod njihovu zaštitu. Umjesto zaštite, vojske su bile razoružane i na prijevaru predane Titovim partizanima, zajedno s pučanstvom koje se povlačilo prema sjeverozapadu s juga, sve od Dubrovnika preko čitave BiH, a s istoka od rumunjske granice.

Pregovori o predaji Hrvatskih oružanih snaga i predstavnika 5. korpusa britanske 8. armije Patricka Scotta vodili su se 15. svibnja 1945. poslije 12 sati u dvorcu Thurn-Valsassina pokraj Bleiburga – predaja od britanske strane nije prihvaćena. Drugi dio sastanka P. Scott je održao s partizanskim predstavnicima (Milan Basta i Ivan Kovačić). Treći dio sastanka imao je s predstavnicima Hrvatskih oružanih snaga i s partizanskim predstavnicima zajedno. U pregovorima su s hrvatske strane sudjelovali generali Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen. Zaključno, Hrvatske oružane snage bile su prisiljene predati oružje i svi su (vojnici i civili) bili izručeni partizanima, osim maloga broja onih koji su se već otprije našli u savezničkim izbjegličkim logorima.

Zbog svega navedenoga što se 14. i 15. svibnja događalo u Bleiburgu i okolici, kao i svega onoga što je uslijedilo poslije toga, sve je nazvano zajedničkim imenom – Blajburška tragedija.

U javnosti su se pojavile informacije kako će Austrija i biskupija Klagenfurt-Gurk „zabraniti“ manifestacije pa i samu sv. misu na Blajburškom polju. Kako to komentirate?

Ne mogu komentirati što će učiniti Austrija ili neka austrijska biskupija u vezi s obilježavanjem Blajburške tragedije, no uvjeren sam da svi ti pritisci na austrijsku stranu, civilnu i crkvenu, dolaze iz Hrvatske.

Znamo da je u ovoj godini u Hrvatskoj na određeni način rehabilitiran bivši jugoslavenski komunistički poredak, njegovi zločini i simboli.

Što je Bleiburg za Hrvate u BiH i Hrvatskoj, a što za Hrvate u iseljeništvu? Postoje li različite percepcije toga velikoga zločina?

Razlika u odnosu prema Bleiburgu među Hrvatima u iseljeništvu i onima u domovini svodi se uglavnom samo na količinu spoznaja o tim događajima. U domovini je ta tema bila veliki tabu. Svaka riječ o tome mogla je završiti dugogodišnjim zatvorom pa se ta psihoza straha kod naroda osjeća i danas.

Druga razlika je u tome što su se te stare strukture jugo-sustava još duboko zadržale u svim porama domovinskoga društva i na sve moguće načine žele održati svoje stare pozicije u društvu, kao i nametnute komplekse krivnje hrvatskom narodu u cjelini.

Ne mislim da postoje različite percepcije među onima koji jednako promišljaju zločin. Zločin je zločin i na njega će jednako gledati i Hrvat u Hrvatskoj, i Hrvat u BiH, i Hrvat u iseljeništvu. Međutim, postoje oni koji ne žele prihvatiti da se ondje dogodio stravičan i monstruozan zločin. Djeca i unuci nalogodavaca i izvršitelja zločina ne mogu prihvatiti da je riječ o zločinu jer bi time među zločince svrstali svoje očeve i djedove. Zato im je lakše govoriti o „zasluženoj kazni“, umanjivati broj žrtava, iskrivljivati informacije o kojim je žrtvama riječ kao i zaustavljati sva istraživanja proglašavajući ih „revizionizmom“, koji je u njihovoj interpretaciji samo negativan pojam.

Koji je, prema Vašem mišljenju, glavni motiv za masakr Hrvata u Blajburškoj tragediji i može li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju?

Glavni motiv za masakr Hrvata bio je zatiranje jedne nacije, uništenje naroda zbog toga što je taj narod pokušao obnoviti svoju staru državnost. Kako drukčije tumačiti činjenicu da su, nakon okončanja ratnih sukoba, dakle, suprotno svim pravilima ratovanja, ubijene tisuće i tisuće vojnika i civila – staraca, žena i djece.

Bivši jugoslavenski komunistički pokret odlučio se na fizičku eliminaciju svih onih koji bi u budućnosti mogli biti prepreka obnovi Jugoslavije i uspostavi komunizma u njoj. Srpske monarhističke četničke snage nastojale su svakako obnoviti Jugoslaviju sa starim poretkom uz pomoć zapadnih saveznika, što je onda rezultiralo masovnim uništenjem hrvatskoga naroda i genocida nad njim.

Kada ste, gdje i od koga prvi put čuli za Bleiburg s obzirom na to da se nije o tome smjelo pričati niti čitati?

Već u pedesetim godinama prošloga stoljeća, kao dijete od 7-8 godina, čuo sam u obitelji i u zaseoku kako govore o „mnogima za koje se ne zna“ pa je to već u ono vrijeme za mene postalo prvorazredna tema, jer me zanimalo o kojim se to ljudima radi i što im se dogodilo. Prve informacije o događajima iz svibnja 1945. i kolonama smrti dobio sam 1966. u Beču od sada pokojnog Veselka Bagarića, rodom iz Mesihovine kod Tomislavgrada.

Kad mi je ispričao svoje doživljaje, rekao mi je da o tome nikad prije nikomu nije rekao ni riječ jer mu je rečeno prije nego što je otpušten s robije da o onomu što je proživio ne smije nikomu govoriti jer ga u suprotnom to može koštati života.

Bleiburg umjesto da ujedini Hrvate oko traženja istine on je, čini se, kamen-temeljac za ideološke podjele među Hrvatima... Je li moguće to ispraviti?

Već sam prethodno rekao da je problem u percepciji zločina. Sve dok se ne prihvati da je zločin zločin, bez obzira s koje se on strane dogodio, ovo će nas pitanje opterećivati. Pitanje tih zločina opterećivat će nas sve dok se ne dopuste i provedu sva potrebna istraživanja i sve dok svaka žrtva ne zadobije pijetet.

Spoznaja prave istine iz novije hrvatske prošlosti, utemeljena na činjenicama, a ne na starim ideološkim mitomanskim jednostranim pristupima, osnova je pomirbe i izlaska iz začaranoga kruga nepovjerenja i nadmudrivanja. Govor o reviziji povijesti samo u negativnom značenju, koji se može danas čuti u Hrvatskoj, najveća je moguća besmislica jer je bivša, a znatnim dijelom i današnja tzv. povjesnica u Hrvatskoj pisana po modelu bivše jugokomunističke ideološke matrice u kojoj povijesna istina nikada nije uzeta ni u razmatranje. Ona je do danas od tabu teme stigla tek do prešućivane teme.

Zločin se nije dogodio samo na Blajburškom polju, već je nastavljen i dalje na različitim mjestima kroz Sloveniju, Hrvatsku, BiH te do Makedonije. Trajao je nekoliko mjeseci nakon predaje hrvatske vojske. O koliko zapravo lokaliteta stradanja govorimo?

Početak kulminacije zločina nad hrvatskim narodom bio je na Bleiburgu i trajao je u punom intenzitetu sve do 1953. ili 1955., jer su sve do tada trajala masovna ubojstva i likvidacije za koje nitko nikad nije odgovarao. Prema dosadašnjim nalazima na području bivše Jugoslavije postoji više od 1 700 masovnih grobišta, od toga ih je u Hrvatskoj više od 900, a samo u Zagrebu i okolici nalaze se 183 masovne grobnice.

Kakvu je ulogu među Hrvatima u inozemstvu Bleiburg odigrao u očuvanju hrvatske nacionalne svijesti?

Spoznaja istine o hrvatskim stradanjima u Drugom svjetskom ratu i poraću imala je veliko značenje za Hrvate u iseljeništvu jer je otkrivala istinu o položaju hrvatskoga naroda u bivšoj državi i teroristički karakter čitavoga toga sustava.

Poslije 1965. i velikoga odlaska Hrvata na Zapad, na tzv. privremeni rad, spoznaja o Bleiburgu i u domovini je prestala biti velikom nepoznanicom.

Jeste li razgovarali s preživjelima? Koje je najpotresnije svjedočenje koje ste čuli među onima koji su se spasili?

Postoje mnoga svjedočanstva i sva su potresna na svoj način, kako onih koji su zločine činili, tako i onih koji su tim zločinima bili svjedoci i koji su samo Božjom providnošću uspjeli preživjeti i spasiti se. Zbog prostora ovdje ću navesti samo jedno svjedočanstvo Slovenca Milana Zajeca iz Clevelanda o strijeljanju u Kočevju.

Prilikom strijeljanja pred jamom metak ga nije pogodio, ali je povučen u jamu zajedno s ostalima jer su svi bili međusobno povezani žicom. Svjedočanstvo je objavljeno 1975. u slovenskim novinama Ameriška domovina i u srpskom listu Iskra iz Münchena, a usmeno je svjedočio na simpoziju o Bleiburgu u Zagrebu 1995. i u jednoj emisiji HTV-a iz toga vremena: „…Ja sam želio vidjeti svoju braću i ugledao sam ih. Blizanci Tone i Nace bili su vezani zajedno, a Stane je bio vezan s Križnikom Lojzetom, rodom iz Kostajnice. Mene su braća također ugledala jer sam se popeo u kamionu koliko god sam više mogao. Njih su natovarili na četvrti kamion. S osmijehom su mi kazali sve što su htjeli: da budem miran jer ćemo se vidjeti na drugom svijetu, gdje će biti bolje… Brata Jožeta nisam vidio. Bio je u grupi za nama i u Kočevskom Rogu pao je u istu jamu kao braća i ja – mi prije podne, a on popodne. Dana 2. lipnja 1945… Oko 30 m pred jamom odvezali su nas i svaki je od nas morao brzo skinuti odijelo… Kad smo već bili potpuno goli, opet su nam zavezali ruke na leđa. Zatim su nam partizani noževima i batinama pokazivali put ka grobu… U jami nas je ostalo 18 živih. Ležali smo u sporednom rovu, svi na okupu jer nam je bilo hladno, zubi su nam cvokotali, premda je bio lipanj. Bili smo bez odjeće, žedni i gladni… Bilo je među nama vojnih svećenika koji su pjevali pogrebne pjesme i molitve tako da je bilo stravično slušati te glasove na slovenskom i latinskom jeziku. Mnogi od onih koji su umirali, molili su na sav glas: 'Oprosti im, Bože, jer ne znaju što rade!' Nijedna psovka nije se čula u jami… Zapomaganje umirućih bilo je neopisivo…

5. lipnja nastala je izvan jame tišina. Nas petorica koji smo bili lakše ranjeni i koji smo mogli hodati čekali smo trenutak kad bismo mogli izići iz jame… Nekomu između nas uspjelo je doći do ruba, ali su ga zgrabila tri partizana… Poslije 10 minuta bez pucnja je pao u jamu mrtav. Zaklali su ga. Tako smo ostali nas četvorica koji smo mogli hodati…

Dan je protekao u čekanju da bismo se spasili iz jame. Žeđ smo gasili tako što smo lizali stalagmite, a usta smo vlažili našom vlastitom mokraćom. Glas smo utolili s malo mesa od mrtvih domobrana…“

Na komemoraciji žrtava na Bleiburgu svake godine od 2002. nazočan je visoki predstavnik Islamske zajednice koji predvodi molitvu za duše stradalih muslimana... Kako komentirate činjenicu da današnji muslimani, ili bolje rečeno većina Bošnjaka ignorira stvarnost koja kaže da je u Bleiburgu ubijeno dosta muslimana?

Sastav hrvatskoga nacionalnoga korpusa, kako brojčano tako i strukturalno, bio je u bitnome različit u vrijeme prije Drugog svjetskoga rata od onoga današnjega. U to vrijeme većina osoba islamske vjeroispovijesti s ovih prostora osjećala se Hrvatima, a u vrijeme monarhističke Jugoslavije podijelili su sudbinu kao i hrvatski katolici.

U Drugom svjetskom ratu njihova stradanja od strane srpskih četnika bila su čak i veća nego stradanja Hrvata katolika, a u poratnom razdoblju onima koji su se izjašnjavali kao Hrvati sva vrata su bila zatvorena kroz sve vrijeme komunističke Jugoslavije. Bili su identificirani po nacionalnoj pripadnosti kao „neopredijeljeni“, a krajem šezdesetih godina priznata im je posebna muslimanska nacionalnost, odnosno od muslimana (vjeroispovijest) postali su Muslimani (nacionalnost).

U posljednjem ratu i nakon njega prošli su kroz još dvije kombinacije kao Muslimani-Bošnjaci i Bošnjaci. Kada su u pitanju žrtve Bleiburga, onda sve te metamorfoze koje su se dogodile poslije Blajburške tragedije ne mogu utjecati na promjenu odnosa prema žrtvama iz Drugog svjetskoga rata.

Kako vrijeme utječe na sjećanje na Blajburšku tragediju? Što možemo očekivati u budućnosti?

Pitanje genocidnih razmjera stradanja hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću od strane sva tri velika svjetska totalitarizma XX. stoljeća, fašizma, nacizma i komunizma, već je postalo sastavnicom hrvatske nacionalne memorije i što vrijeme dalje prolazi i nove spoznaje o stradanju izlaze na vidjelo, time se njihova upečatljivost i vjerodostojnost uvećava.

Činjenica je da još uvijek, poslije 73 godine, arhivska građa o tim događanjima s kraja 1945. u britanskim arhivima nije otvorena, unatoč prihvaćenoj praksi u svijetu da se to učini 30 godina poslije određenih događanja. Činjenica je također da je u današnjoj ujedinjenoj Europi 9. svibnja 1945. (dan kapitulacije nacističke Njemačke) proglašen kao Dan Europe, što kod svih istočnoeuropskih naroda izaziva nelagodu, jer su oni poslije pobjede nad nacizmom potpali pod isti, ili još gori komunistički totalitarizam.

Njihova stajališta su da zapadnoeuropski narodi imaju razloga za slavlje, a istočnoeuropski narodi im mogu samo čestitati jer je kod njih demokracija pobijedila totalitarizam, što se nije dogodilo u istočnoeuropskim zemljama sve do propasti komunizma u devedesetim godinama prošloga stoljeća.

Za nas Hrvate to je vrijeme predstavljalo prisilno uključivanje u novu komunističku jugoslavensku državu koja je sadržavala sva najcrnja obilježja antihrvatske tvorevine i totalitarističkoga komunističkoga sustava vladavine.