Ljubav smisao djelovanja Caritasa u svim okruženjima i u svakom vremenu

Konkretna djela pomaganja potrebitih jedan je od temeljnih postulata kršćanskog života. Sukladno tomu danas u svijetu postoje mnoge crkvene institucije koje pomažu najpotrebnije. Sve se one mogu svesti pod jedno ime: Caritas. Budući da je Skopska biskupija sufraganska Vrhbosanskoj nadbiskupiji, odlučili smo, povodom Nedjelje Caritasa, sugovornika naći u ravnatelju Caritasa Makedonije vlč. Pavi Šekeriji... 

Vlč. Šekerija je rođen 1960. u župi Bistrica kraj Uskoplja. Pučku školu pohađao je u rodnom kraju, a srednju u Bugojnu. Teologiju je završio na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu, gdje je 1990. zaređen za svećenika.

Nakon obnove rada Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, postao je njegovim prvim ravnateljem i to u teška vremena rata. Bio je potom, između ostaloga, župnikom u Maglaju u svetištu Sv. Leopolda Bogadna Mandića te katedralnim župnikom u Sarajevu. Jedno vrijeme je djelovao kao dijecezanski ravnatelj PMD Vrhbosanske nadbiskupije.

Iako nov na službi u Makedoniji, djelovanje Caritasa vlč. Šekeriji nije strano te nam je ponudio odgovore što je zapravo „Caritas“, kako se institucija kojoj je on ravnatelj bori protiv socijalne isključenosti, siromaštva i mnogih drugih problema koji tište tu zemlju...

Poštovani, znamo da su katolici u Makedoniji u manjini. Ta država nam je malo manje poznata, a samim time i djelovanje tamošnjeg Caritasa. Možete li nam u kratkim crtama približiti na što se usredotočuje makedonski Caritas?

Katolici u Makedoniji su manjina, ali je to jedna živa Crkva, koja nastoji živjeti i djelovati u skladu s evanđeoskim načelima, a jedno od tih je kao što dobro znamo: „Sve što ste učinili jednom od mojim najmanjih, meni ste učinili.“ Caritas djeluje na području Makedonije već 26 godina i kroz sve to vrijeme pokušava biti blizu našoj braći i sestrama koji su stvarno u velikoj potrebi. Makedonski Caritas nastojao je ublažiti nevolje i izaći ususret potrebama u najrazličitijim situacijama. Jasno, bila bi to nemoguća misija bez pomoći brojnih Caritasa i prijatelja iz Europe i svijeta.

Jedan od prvih projekata bila je izgradnja baraka za smještaj Roma koji su se vraćali iz Njemačke, zatim otvaranje ambulante u kojoj je na tisuće ljudi dobilo besplatan liječnički pregled i lijekove. Zatim tu je i pomoć zdravstvenim ustanovama s medicinskim aparatima, opremom i lijekovima.

Početkom rata u Hrvatskoj, poslije u Bosni i Hercegovini, Caritas je otvorio vrata izbjeglicama koji su tražili smještaj u Makedoniji, posebice u vrijeme „kosovske krize“. Pomagalo se u kampovima, a najveća se pomoć pružala izbjeglicama koje su bile smještene po obiteljima. Čitavo vrijeme djelovanja makedonskog Caritasa glavna ciljana skupina su najsiromašniji među siromašnima kojima se svakodnevno pomaže, bilo u Skopju bilo preko župskih Caritasa u hrani, odjeći, higijenskom materijalu, lijekovima. Zatim tu su i posjeti obiteljima, osamljenima, bolesnima.

Projekt koji nas posebno raduje i koji traje već više od deset godina jest edukativni program s romskom djecom. U svom centru, u jednoj općini u Skopju čiji su stanovnici pretežito Romi, makedonski Caritas omogućuje djeci predškolske i školske dobi dodatnu nastavu, radionice i razne izvannastavne aktivnosti kako bi se toj djeci koja često žive u vrlo teškim uvjetima omogućila što lakša i bolja integracija u formalni odgojno-obrazovni sustav Republike Makedonije. Godišnje kroz ovaj program prođe više od 100 djece.

Makedonski Caritas reagirao je pravovremeno i u mnogim elementarnim nepogodama. Među zadnjima, tijekom poplave koja je prošlog ljeta pogodila neke dijelove Skopja, Caritas je neposredno izašao na teren u pomoć s najpotrebnijim artiklima.

Makedonija je kao što znate bila zemlja takozvane nedavne „balkanske rute“ kojom je službeno prošlo više od pola milijuna migranata, od lipnja 2015. do ožujka 2016., kada su se na toj ruti zatvorile granice. Makedonski Caritas bio je prisutan na terenu od samih početaka na dva granična prijelaza, u tranzitnim centrima Tabanovce (na granici sa Srbijom) i Gevgelija (na ulazu iz Grčke u Makedoniju) zahvaljujući podršci mreže Caritasa Europe i Caritasa Internationalisa. Ponosni smo da je i tridesetak volontera iz župskih Caritasa izravno sudjelovalo u raspodjeli pomoći: topli čaj i juha, paketi hrane, higijenske potrepštine, zimske jakne, obuća, čarape, kabanice. Nakon zatvaranja granica, u Makedoniji je ostalo više od 1 400 ljudi u tranzitnim centrima i Caritas je u suradnji s Crvenim križem dijelio obroke. I danas je, premda je broj migranata u kampu smanjen i svakodnevno varira, (od 1 do 30). Caritas je prepoznatljiv po toplim obrocima koje nastavlja dijeliti u TC (Tranzitni centar) Tabanovce i za što su posebno zahvalni migranti jer osim osnovne potrebe koju nastojimo zadovoljiti, topli obrok ih podsjeća na dom, a imati dom makar i skroman, velik je blagoslov.

Što se tiče djelovanja makedonskog Caritasa ne možemo ne spomenuti djelovanje župnih Caritasa u Biskupiji i Egzarhatu koji su aktivno uključeni u posjet siromašnima, dijeljenju hrane i raznim konkretnim volonterskim akcijama.

U Makedoniji ste kratko, ali nas zanima možete li usporediti djelovanje Caritasa u BiH i Makedoniji?

Prigodom nedavnog pastoralnog posjeta Makedoniji od 17. do 20. studenoga, kardinal Vinko Puljić u susretu s djelatnicima Caritasa rekao je da je Crkva u Bosni i Hercegovini u dijaspori, no da je Crkva u Makedoniji u još većoj dijaspori. Dakle, svakako da ima razlika u strukturi, organizaciji, ali djelovanje Caritasa u Bosni i Hercegovini i Caritasa u Makedoniji mislim da se ne razlikuje, imamo isto poslanje: služiti ljudima.

Svaka zemlja ima svoje prilike i svaki Caritas pozvan je odgovoriti na potrebe svojih žitelja. Razlike u strukturi stanovništva, potreba, standardu, društvenoj situaciji, mogu doprinijeti razvijanju posebnih programa djelovanja, ciljanih skupina. Primjerice, već spomenuti projekt rada s romskom djecom u Skopju možda nije potreba u nekom drugom gradu ili državi. I Caritas u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata pomagao je izbjeglicama, a danas razvija neke druge projekte koji se provode u mirnodopskim uvjetima. Mišljenja sam da je ljubav smisao djelovanja Caritasa u svim okruženjima i u svakom vremenu. Ili kako nas je lijepo ohrabrio kardinal o svom posjetu: „Iako ste malena zajednica – ne trebate biti maleni u ljubavi.“

Treća nedjelja došašća u Bosni i Hercegovini se obilježava kao Nedjelja Caritasa. Budući da je Skopska biskupija sufraganska Vrhbosanskoj nadbiskupiji, možete li nam reći priprema li se nešto posebno za obilježavanje?

Već više godina Caritas u suradnji sa Skopskom župom, prije Božića organizira akciju za skupljanje hrane i prehrambenih artikala, kao i prigodni božićni sajam u Skopju. Stvari i novac koji se sakupe u toj prigodi idu najpotrebitijima. Zanimljivo je da se na toj akciji iz godine u godinu povećava broj poduzeća koja doniraju, što nas uistinu raduje i ohrabruje.

Koje su specifičnosti Caritasa u Makedoniji i koji su najveći izazovi?

Katolička Crkva je preko Caritasa u proteklih 26 godina potvrdila ugled i prepoznata je po svom humanitarnom djelovanju pomoći siromašnim ljudima. Ljudi koji su u potrebi gledaju na Caritas s velikom nadom. Što se tiče izazova, među prvima navodim migrantsku krizu koja je bila i veliki izazov za cijelu Caritasovu mrežu. No, upravo u izazovima se vidi i snaga Caritasa, odnosno Caritasove mreže. U migrantskoj krizi ona je pokazala solidarnost sa svim sestrinskim organizacijama i uključila se aktivno u pomoć ljudima koji su prolazili kroz naše zemlje.

Sigurno jedan od izazova pred nama je i kako poticati i razvijati kreativnost, inventivnost, velikodušnost, osjetljivost na potrebe drugih, duh poduzetništva, zatim raditi na edukaciji što većeg broja ljudi da budu u stanju pomoći samima sebi i učiti ih pomagati drugima. Ne iskazivati kao institucija samo solidarnost, nego i odgajati i druge na solidarnost u najširem smislu riječi. Tu su nam svjetlo i Papine riječi u nedavnoj poruci o prvom Svjetskom danu siromaštva o različitim i brojnim oblicima i licima siromaštva danas. Dakle, pokušati liječiti i te rane i doprinijeti smanjivanju „nemilosrdnog i beskrajnog popisa siromaštva nastalog kao plod društvene nepravde… i opće ravnodušnosti“.

Imate li i kakva je suradnja s drugim dobrotvornim društvima u Makedoniji?

Caritas je otvoren za suradnju, ne samo unutar Crkve, nego i sa svim drugim organizacijama i ljudima dobre volje. Kao primjer: u Makedoniji sestre Usmiljenke, Misionarke ljubavi i sestre Euharistinke koje posjećuju bolesne i nemoćne, dijele pomoć siromašnima i potrebnima u hrani, odjeći i lijekovima, u svom poslanju djeluju i kroz pučke kuhinje koje vode. Vrlo lijepu suradnju Caritas je ostvario u nekim prijašnjim projektima i za vrijeme migrantske krize, a i trenutno provodi s Crvenim križem Makedonije. I vjerujem da će se suradnja s mnogima još nastaviti i proširiti. Budući da se nalazimo u rodnom gradu, sada Svete Majke Terezije, spomenuo bih i vrlo lijepu inicijativu koja se provodi drugu godinu zaredom, takozvani Dani Majke Terezije. U tim danima kroz brojna događanja želimo se podsjetiti djelovanja i života ove velike žene i na tome se nadahnjivati. Osim što je Caritas uključen u ovu inicijativu i nekim konkretnim gestama, ovaj lik nadahnjuje i povezuje nas i s nekim drugim humanitarnim udrugama i pojedincima.

Pastoralno ste djelovali u BiH više godina. Možete li usporediti situaciju u BiH i Makedoniji? Koja je najugroženija skupina ljudi u zemlji gdje ste ravnatelj Caritasa?

Današnja kriza koja pogađa Makedoniju sličnog je karaktera kao i kriza u Bosni i Hercegovini, pa su i problemi slični. Teško je izdvojiti ljude, definirati najugroženije, najranjivije skupine. Iz našeg dugogodišnjeg iskustva na terenu, romska populacija spada među ugroženije, što ne znači da i ostale grupacije, slojevi stanovništava ne proživljavaju siromaštvo u najrazličitijim oblicima.

Iako je Caritas katolička organizacija, iz svakodnevnog života se zna kako njezini djelatnici ne prave razlike među ljudima kada treba pomoći. Koliko su ljudi u Makedoniji svjesni toga budući da nisu imali situaciju kao što je imala ratna BiH, kada je za mnoge Caritas bio jedina mogućnost za preživjeti?

Prema statistikama ureda Caritasa u Skopju koji izravno dijeli pomoć ljudima u potrebi, kroz sve vrijeme svog djelovanja, Caritas nikada nije razlikovao ili dijelio ljude, pomaže svima bez razlike na vjeru, naciju, narodnost, političku pripadnost. Ukratko nastojimo pomoći najugroženijima i oni koji su u istinskoj potrebi pokucali na vrata Caritasa nikada nisu bili odbijeni.

Treba li Caritas više BiH ili Makedonija?

Nismo toliko siromašni da ne bismo mogli drugima pomoći, a nismo ni toliko bogati da ne bismo trebali primiti pomoć od drugih. Teško je vršiti usporedbe. Moj rad u Caritasu prije 23 godine, u vrijeme rata u BIH bio je u sasvim drugačijim okolnostima. Potrebe ljudi danas i u BiH i u Makedoniji, sasvim su drugačije od ovih u specifičnim okolnostima, primjerice od 1990. do 1994. kada sam djelovao u Caritasu Bosne i Hercegovine.

Što je to za vas Caritas?

Caritas je inkorporacija Krista u svijetu što znači da preko Caritasa ljudi trebaju doživjeti Kristovu božansku ljubav. Caritas nije samo dijeljenje socijalne i materijalne pomoći; djelatnik Caritasa bi trebao imati vremena saslušati čovjeka u njegovim potrebama, dijeliti milosrđe koje smo i sami dobili, kao što je rekao papa Benedikt XVI.

Svjedočiti da nas Bog uistinu ljubi takve kakvi jesmo. Crkva nas uči da moramo davati milosrđe koje i mi primamo preko sakramenata i da moramo imati srce otvoreno prema potrebnima, a ti potrebni ponekad su više gladni ljubavi, blizine i istinskog slušanja.

Iz prakse znamo da smo koji puta čuli: „Ne treba mi pomoć, hvala vam što ste me saslušali, što se primili moju bol.“ Preko ove materijalne pomoći prije svega nastojati u ljudima tražiti Boga. I mi preko ovog djelovanja tražimo u ljudima sliku Kristovu, Boga, što je i sam Isus rekao, suobličivši se s najmanjima: „Ako pomognete jednom od najmanjih, meni ste pomogli.“

Otvorena Jubilarna godina sluge Božjega Josipa Stadlera

Svečanim euharistijskim slavljem u sarajevskoj katedrali, na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije suzaštitnice Vrhbosanske nadbiskupije, 8. prosinca 2017., vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić otvorio je Jubilarnu godinu sluge Božjega Josipa Stadlera.

Koncelebrirali su apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto te 30-ak svećenika. Za vrijeme mise obilježen je i Dan Provincije Bezgrešnog začeća BDM sestara Služavki Maloga Isusa, koje su toga dana proslavile svoju nebesku zaštitnicu i 99. obljetnicu preminuća njihova utemeljitelja prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera.

Sudjelovao je veliki broj sestara SMI koje je predvodila provincijska glavarica s. Marija-Ana Kustura i vrhovna glavarica Družbe s. Radoslava Radek.

Bog je Mariju sačuvao istočnoga grijeha

Na početku euharistije, postulator kauze Sluge Božjeg nadbiskupa Stadlera, mons. Pavo Jurišić naglasio je kako predstoji godina sjećanja na duhovnu baštinu Josipa Stadlera. Istaknuo je da je to prigoda za razmišljanje o tome što je on učinio za mjesnu Crkvu i hrvatski narod. Potaknuo je nazočne za hodočašća na Stadlerov grob u sarajevskoj katedrali te rekao da je od njegove smrti prošlo točno 99 godina.

Započinjući misno slavlje kardinal je uputio pozdrave sestrama SMI, na čelu s njihovom vrhovnom upravom i provincijalnim upravama.

Tumačeći misna čitanja u prigodnoj i mozaičkoj propovijedi, vrhbosanski nadbiskup je najprije pojasnio da je prvom čovjeku, kojega je istjerao iz raja, Bog obećao „da će doći žena čiji će porod satrti zmiji glavu“. Istaknuo je da se ovom svetkovinom slavi činjenica da je Bog sačuvao Mariju od istočnog grijeha u samom začeću te je tako pripravo za rođenje svoga Sina, odnosno kako bi upravo po njoj uzeo „ljudsko tijelo koje će biti žrtva za spas svijeta“.

"Za nas je jako važno shvatiti da Bog nikada čovjeka ne odbacuje. Kad sagriješimo, čovjek je Bogu okrenuo leđa, ali Bog ga čeka i traži. I zapravo to nam daje snagu povjerenja i vraćanja Bogu i da mu kažemo svoje 'da', poput Marije", kazao je kardinal ističući da je upravo dr. Stadler Vrhbosansku nadbiskupiju posvetio prvo Srcu Isusovu, a potom Bezgrešnom začeću BDM, i na kraju Sv. Josipu.

Potaknuo je stoga sve da se nadahnjuju primjerom Josipa Stadlera te da postanu svjesni "korijena na kojim smo nikli i kojim živimo". Dodao je i to da je ustanovljenjem redovničke družbe, čije je članice uputio da služe upravo Malom Isusu, to jest ljudima u potrebi, Stadler pokazao da ima srca za svakog čovjeka.

U nastavku propovijedi je rekao kako čovjek nije dovoljno zahvalan za darove vjere.

„Bog nam je darovao da možemo vjerovati, da se u Boga možemo pouzdavati i da možemo hrabriti svoju vjeru slaveći euharistiju i primajući svetu pričest“, rekao je kardinal dodavši da je čovjek upravo pristupajući sakramentu pričesti najsličniji Mariji kada je nosila Isusa iz Nazareta do Betlehema i iz Nazareta u Elizabetino selo Ain Karim.

Na kraju propovijedi potaknuo je nazočne da u ovoj svetkovini prepoznaju činjenicu da su postali dionici Božjeg obećanja prvom čovjeku . Ustvrdio je kako ljudi ne mogu biti, ali ipak se mogu hrabro oduprijeti grijehu i u sebi otvoriti srce Božjoj ljubavi.

Molitva za Stadlerovo proglašenje blaženim

Pred kraj mise svi su pošli na grob sluge Božjega Josipa Stadlera i izmolili Molitvu za njegovo proglašenje blaženim.

Euharistijsko slavlje završeno je zajedničkom Molitvom za Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije i svečanim blagoslovom.

Tijekom Mise pjevao je Mješoviti zbor pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića, a misu je izravno prenosio Radio Marija BiH.

Oskvrnut grob redovnica Misionarki ljubavi

U jemenskom lučkom gradu Adenu, u noći s 26. na 27. studenoga 2017., oskvrnjeno je katoličko groblje.

Križevi su pobacani, grobovi pootvarani, posmrtni ostatci pokojnika razasuti. Oskvrnut je i grob redovnica Misionarki ljubavi koje je utemeljila Sv. Majka Terezija, a u kojemu su počivale četiri redovnice koje su ubili islamisti u ožujku 2016. Podsjetimo, ove sestre su ubijene u jednom staračkom domu dok su dvorile starije, bolesne i nemoćne osobe.

U Jemenu, u ratu koji ne puni naslovne strane svjetskih medija jer ga vodi bogata Saudijska Arabija, ubijeno je oko 9 000 osoba, a ranjeno 45 000. Na rubu gladi je najmanje sedam milijuna ljudi, javlja se i kolera te mnoge druge zaboravljene bolesti.

Jemen je klasični primjer zemlje u kojoj je nakon povlačenja britanskih snaga prije 50-ak godina sustavno i tijekom desetljeća iskorijenjena i uništena kršćanska manjina, kako živa Crkva tako i skoro sve građevine koje su koristili kršćani.

Kao što vidimo sada ni mrtvi kršćani nemaju mira!

Perfidni vjerski progoni u Kini

Iz Kine dolaze nove tragikomične vijesti. Tako će siromašni kršćani dobiti novčanu i materijalnu pomoć ako slike Isusa zamijene fotografijama kineskog predsjednika.

Kineski predsjednik Xi Jinping je kao cilj postavio iskorjenjivanje siromaštva do 2020., a vladini dužnosnici koji posjećuju kršćanske obitelji u siromašnim područjima pokušavaju ih uvjeriti da se priklone politici Komunističke partije, kako bi riješili svoje materijalne poteškoće.

Tisuće stanovnika u selima koja se nalaze na jugoistoku Kine, pozvani su zamijeniti plakate s likom Isusa Krista i sve druge vjerske slike, fotografijama kineskog predsjednika Xi Jinpinga, ako žele dobiti novčanu pomoć u borbi sa siromaštvom i bolešću.

Qi Yan, predsjednik narodnog kongresa Huangjinbu, objasnio je ovu inicijativu Vlade:

„Mnoga su siromašna kućanstva u to stanje došla zbog bolesti u obitelji. Neki su se u tim okolnostima okrenuli vjeri u Isusa Krista da bi ozdravili. Mi smo im pokušali objasniti da je bolest 'fizička stvar' i da su oni koji im mogu pomoći Komunistička partija i generalni tajnik Xi.“

Qi je kršćane nazvao „neukima“ zbog vjerovanja da je Bog njihov Spasitelj. Qi je kasnije dodao da Komunistička partija ne traži uklanjanje svih vjerskih ikona te da podržava slobodu vjerovanja.

Jedan stanovnik okruga Yugan u jugozapadnoj Kini otkrio je da su dužnosnici pozvali vjernike da uklone vjerske predmete iz svojih domova. „Svi oni imaju svoje uvjerenje, i naravno, nisu ih željeli ukloniti. Ako to ne učine, neće dobiti pomoć iz socijalnog fonda“, objasnio je.

Kineski mediji predsjednika Jinpinga prikazuju kao „neustrašivog nacionalnoga vođu“ i  čovjeka koji može Kinu vratiti na njeno „zasluženo mjesto“ u svijetu, a tako i glede religije.

Međutim, prema istraživanjima sva nastojanja Komunističke partije su nedovoljna.

Sociolozi tvrde da je povećanje broja kršćana u Kini povezano s obraćenjima stanovništva koji doživljavaju „nepodudaranje kultura“, one tradicionalne azijske kulture i industrijsko-tehnološke koja ostavlja duhovnu pustoš, a na što kršćanstvo ima odgovora. Tako se predviđa da bi Kina u sljedećim desetljećima mogla zamijeniti SAD, Brazil, Rusiju i Meksiko kao zemlja s najviše kršćana. Paradoks koji se može objasniti samo vjerom!

Soros od EU traži naseljavanje migranata

Članice Europske unije trebale bi primiti više od pola milijuna imigranata koji trenutno žive u kampovima zemalja „trećeg svijeta“, tvrdi „nevladina“ organizacija koja ima bliske veze s poznatim „filantropom“ Georgeom Sorosem.

Vođa Međunarodnog spasilačkog vijeća (IRC), David Miliband, izjavio je kako Europa ima dva izbora: prihvatiti masovnu ilegalnu imigraciju ili stvoriti putove koji će imigrantima iz najsiromašnijih zemalja omogućiti legalan ulazak.

Miliband je bivši britanski tajnik za vanjske poslove, a objavio je kako organizacija s njim na čelu pritišće vlasti EU da nasele dodatnih 540 000 imigranata u Europu tijekom idućih pet godina. Ova brojka mnogo je veća od one koju je najavila Europska komisija u rujnu, a prema čijoj odredbi bi u EU trebalo naseliti još 50 000 afričkih imigranata u sljedeće dvije godine. Zanimljivost je da je IRC izravno povezan sa zakladom Otvoreno društvo, iz koje se financira novcem dobivenim od Georgea Sorosa.

Malo bolji poznavatelji prilika među izbjeglicama i ekonomskim migrantima znaju da su kršćani u tim skupinama građani trećeg reda.

Da kršćani u izbjegličkim kampovima imaju „probleme“ potvrdio je i njemački pastor Gottfried Martens. „Predani muslimani naučavaju svoj pogled: gdje smo mi, tu je šerijat naš zakon. U poljskim kuhinjama kršćani ne mogu pripremati svoju hranu. Oni koji se ne mole okrenuti prema Meki pet puta dnevno, zlostavljani su“, kaže Martens i pita se: „Što će se dogoditi kad ovi muslimani napuste skloništa, hoće li se kršćani u europskim zemljama ubuduće morati skrivati?“

Nije strano da muslimanski tražitelji azila napadaju kršćane, također tražitelje azila. Bacanje „nevjernika“ s brodova u more zabilježena je pojava. Neki od azilanata upozoravaju da se u skupinama tražitelja azila nalaze teroristi.

Usprkos svim upozorenjima nekontrolirani uvoz „izbjeglica“ u Europu se nastavlja. Naši stariji se sjećaju koliko je bilo potrebno papirologije samo za dobiti vizu i posjetiti rodbinu, ili naći posao prije početka ujedinjenja Europe. A danas je sasvim normalno poderati dokumente i stupiti u kolonu izbjeglica te se tako dočepati EU-a.