Bl. Maurice Tornay, misionar i mučenik

 

11. kolovoza

Maurice Tornay je rođen u Švicarskoj, u mjestu Valais, godine 1910., kao sedmo od devetero djece roditelja Jean-Josepha Tornaya i Faustine Dossier. Kršten je iste godine, a prvu pričest primio je sa sedam godina. Kao i u većine suvremenih blaženika njegova želja za posvećenim životom javila se u ranom djetinjstvu. S 15 godina upisao je srednju školu gdje je dosta vremena provodio u učenju i čitanju. Studirao je dnevnike svetaca i svetica. Početkom 1931. predao je molbu da stupi u mjesni novicijat.

Nakon nekoliko godina novicijata poželio je krenuti u misije u Kinu, međutim, zbog zdravstvenih problema to mu je bilo zabranjeno. Poslije odbijenice posvetio se specijalnoj dijeti koja je trajala nekoliko godina i to mu je pomoglo stomačni čir staviti pod kontrolu te ponovno aplicirati za odlazak u misije. Doživotne zavjete položio je 1935. i odmah potom izrazio želju ići u Kinu, što mu se ostvarilo sljedeće godine.  

Krenuo je zajedno s nekoliko misionara i liječnika. U pokrajini Weixi in Yunnan završio je svoje teološke studije na mjesnom jeziku. Svome bratu poslao je emotivno pismo u kome je naglasio kako se ne namjerava vraćati u domovinu. Nakon završene teologije put ka svećenstvu bio mu je otvoren, ali je morao otputovati u Vijetnam kako bi bio zaređen što je 1938. i ostvario.

Nažalost, njegov svećenički životni vijek nije dugo trajao. U Kini je bjesnio građanski rat, a budisti nisu blagonaklono gledali na kršćanske misionare i kršćane općenito.

Tako je Maurice 1946. protjeran iz Tibeta, dok mu je čitava župa, zajedno s crkvom,  zaplijenjena. Nekoliko je godina djelovao po Kini u egzilu te je preko nuncija zatražio službeni susret s tada 14. po redu Dalaj Lamom.

Namjera mu je bila imati službenu audijenciju na kojoj bi iskao zaštitu za svećenike i kršćane. U ljeto 1949. priključio se karavanu trgovaca koji ga je trebao odvesti u Tibet kod Dalaj Lame. Put je trajao dva mjeseca, obrijao je bradu i hodao u tibetanskoj nošnji, međutim, prepoznat je tijekom puta jer je bio izuzetno popularan u to vrijeme. Četvorica naoružanih ljudi su ga ubili u blizini Tothong šume u pokrajini Sichuan u središnjoj Kini, gdje je i pokopan. Ubijen je iz mržnje prema vjeri zajedno sa svojom kršćanskom pratnjom.

Blaženim je proglašen 1993. zbog njegova misionarskog rada u ratnim uvjetima u zemlji gdje kršćani nisu dobrodošli.

Dvoličnost medija u svezi s primanjem izbjeglica

Američki i svjetski mediji kritizirali su odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa o suspendiranju programa primanja izbjeglica u Sjedinjene Američke Države. Riječ je o privremenom potezu koji je Bijela kuća objasnila kao nužan zbog redefiniranja sigurnosne strategije. Događanja su to koja ponovno na površinu izbacuju dvoličnu politiku koju promoviraju liberali. Sve su to isto radili Bill Clinton i Barack Obama, međutim, tada nije bilo prosvjeda... 

U svijetu trenutno nema popularnije teme od komentiranja dosadašnjih, i iščekivanja sljedećih poteza novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Jedna od onih odluka koja je izazvala najviše bijesa je odredba koju je na 120 dana zaustavljen program prihvaćanja izbjeglica i imigranata iz sedam, pretežno muslimanskih zemalja za koje je utvrđeno kako u njima postoji teroristička prijetnja za SAD.

Također, na neodređeno vrijeme zabranjen je prihvat izbjeglica iz Sirije te je navedeno kako će prioritet u reguliranju izbjegličkog statusa, kada program prihvaćanja ponovno krene, imati oni koji su proganjani iz vjerskih razloga.

Ne pada snijeg da pokrije brijeg...

Na početku treba reći da gosp. Trump samo ispunjava svoja obećanja s kojima je i dobio izbore, to jest legitimitet od svojih sugrađana. Također, treba napomenuti kako je slične odluke imao i predsjednik Barack Obama te svojedobno i Bill Clinton. Potrebno je naglasiti kako tada, u vrijeme prethodnih predsjednika, mediji nisu dizali veliku buku kada su njihovi „ljubimci“ donosili slične odluke koje su se svodile na približno isto kao što je uveo i Trump. Danas je, međutim, drugačija situacija i u njoj se ogleda pokvarenost medijskih korporacija i galopirajućeg liberalizma koji u svemu, što se ne poklapa s njegovom agendom, vidi „prijetnju po cijeli svijet“.

Tako je novi američki predsjednik ocrnjen i sotoniziran i prije nego je stupio u Bijelu kuću. Ljevičari, koji su u svemu ovomu najviše bučni, u dijelu odluke o američkom prihvaćanju samo onih izbjeglica koje su progonjene, iščitali su prioritet u primanju samo kršćana, što je predstavljeno kao velika tragedija.

Lijevo-liberalni mediji i prosvjednici su samim time sebi skočili u stomak apriori, priznajući da su kršćani najprogonjenija vjerska skupina na Bliskom istoku. Usput su zaboravili npr. na Jezide, pa i muslimane - šijite, te ostale vjerske manjine koje neće biti obuhvaćene zabranom.

Također, treba napomenuti kako ti isti ljudi nemaju odgovora na Trumpove prijetnje da će izgraditi veoma visok zid prema Meksiku. Kako onaj koji ne želi muslimanske izbjeglice također sprječava i katolike u ulasku u SAD? Očito se takve odluke ne slažu s unaprijed izgrađenim „imidžom“ o novom predsjedniku. Ovdje se opet potvrđuje stara poslovica kako ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka (medijska) zvijer pokaže svoj trag...

Biskupi imaju jasan stav

U duhu posljednjih događanja u SAD-u američki biskupi se suprotstavljaju suspenziji izbjegličkog programa, ali ne zaboravljaju ni na sigurnost. Biskupi okupljeni oko Američke BK vjeruju kako je danas, više nego ikada, prihvaćanje izbjeglica i pridošlica čin ljubavi i nade.

„Nastavit ćemo raditi na humanom prihvaćanju izbjeglica bez žrtvovanja naše sigurnosti ili drugih temeljnih vrijednosti nas Amerikanaca i osiguravati spajanje obitelji s njihovim najdražima“, stoji u priopćenju u kojem je komentirana i odluka o privremenoj zabrani primanja izbjeglica iz Sirije te ona o davanju prioriteta izbjeglicama koji su proganjani zbog svoje vjere.

Istodobno, nadbiskup Chicaga Blase Cupich, inače hrvatskih korijena, objavio je odvojeno priopćenje u kojem je Trumpovu odluku nazvao „crnim trenutkom američke povijesti“ i opisao je kao suprotnu „katoličkim i američkim vrijednostima“.

Kao odgovor na „napade“ sa svih strana Trump je rekao: „Amerika je ponosna nacija imigranata i nastavit ćemo pokazivati suosjećanje prema onima koji su proganjani, ali istodobno ćemo zaštititi naše granice i građane.“ Ništa drugo što nisu ni radili i ostali predsjednici SAD-a. Na kraju krajeva, svaki predsjednik na planetu prvenstveno je dužan zaštititi svoje sugrađane.

Povratak je budućnost za iračke kršćane?

„Nema potrebe za stranim vojnim snagama koje bi štitile sela i područje Ninivske doline. Kršćani koji su živjeli tamo do kolovoza 2014., kada su ta područja osvojili džihadisti samozvane Islamske države, vratit će se prije ili kasnije“, istaknuo je kaldejski patrijarh Rafael Louis Sako I. u intervjuu za internet-magazin ankawa.com.

On se ovime referirao na prijedlog onih koji traže intervenciju stranih vojnih snaga koje bi trebale osigurati povratak kršćanskih izbjeglica, dok traje ofenziva za istjerivanje Islamske države iz Mosula, njihove posljednje velike utvrde u Iraku.

Primas Kaldejske Crkve priznao je moguću korist UN-ova angažmana kao i promatrača europske zajednice koji bi nadgledali i poticali povratak kršćana Ninivske doline u njihove domove, pritom budno motreći kako bi spriječili bilo kakve moguće prijestupe. Također je odbacio mogućnost institucionaliziranja „kršćanskih paravojnih snaga“, organiziranih na sektaškoj osnovi, koje bi djelovale izvan okvira građanskih i nacionalnih vojnih ustanova.

Nadbiskup Erbila Basha Warda je u obraćanju medijima istaknuo kako kršćani imaju obvezu povratka te izgradnje crkava i domova koje su morali napustiti prije dvije godine.

Kaldejski nadbiskup je svjestan kako ništa ne može započeti dok se posljednji kvart u Mosulu ne očisti od Islamske države.

Nažalost, mržnja i razaranje kršćanski objekata bila je tolika da će vrijeme obnove biti dugo.

Za kraj dodajmo i anketu ACN koja je ukazala kako se samo jedan postotak kršćana želio vratiti kada se pojavila mogućnost pobjede nad Islamskom državom. Nova anketa kaže da se ta brojka popela na 50 % i dalje raste.

Sjećanja na Stepinca su snažna, a vjernici se ponose njegovim likom

Zasigurno ne postoji osoba s hrvatskog govornog područja, a i šire, koja nije čula za blaženog Alojzija Stepinca. Rođen u selu Brezariću u župi Krašić 1898. S 36 godina postao je tada najmlađim biskupom na svijetu. Kardinalsku čast dobio je u zatočeništvu 1953. Umro je na glasu svetosti 10. veljače 1960., za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Upravo je taj nadnevak bio povod da sugovornika pronađemo u vlč. Dragutinu Kučanu, svećeniku koji djeluje u župi gdje je blaženik rođen, kršten i umro...

Vlč. Kučan je župnik u Krašiću skoro 14 godina. Rođen je 1948. u mjestu Kutnjak, sjeverno od Koprivnice u blizini granice s Mađarskom. Svećenički red primio je 1974. Prije sadašnje župe službovao je sedam i pol godina u Sesvetama Zagrebačkim, a onda 21 i pol godinu u župi Sveti Križ Začretje.

S njim smo razgovarali o, većini vjernika, manje poznatim stvarima iz blaženikova života u Krašiću, zatočeništvu te hodočašćima i duhovnim plodovima župe Krašić danas...

Poštovani vlč. Kučan, Vi ste župnik u župi koja je iznjedrila kardinala i blaženika Alojzija Stepinca, veličinu ne samo na razini Crkve u Hrvata, nego i cijele Katoličke Crkve. Kako danas živi župa Presvetog Trojstva i kakav je njezin odnos prema tom hrvatskom blaženiku?

Župa živi od sjećanja na blaženog Alojzija Stepinca koji je ovdje kao zatvorenik u onim teškim vremenima proživio vrijeme od 5. prosinca 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960., što je ukupno oko 2 990 dana. Sjećanja na blaženika su snažna, a vjernici se ponose njegovim likom.

U njegovo vrijeme prva sveta pričest u župi slavila se uvijek uz njegov imendan 21. lipnja, kada su mu prvopričesnici i čestitali imendan. Danas želimo podjeljivanje sakramenata u župi povezati sa značajnim datumima njegova života. Tako je u listopadu: prva sveta pričest – uz njegovu osudu i proglašenje blaženim, a sakrament svete potvrde – uz njegovo odvođenje u zatvor u Lepoglavu.

Veliko je iščekivanje objave njegovoga proglašenja svetim. Na tu nakanu molimo u Krašiću svake srijede. Zašto srijede, kad je srijeda dan Sv. Josipa? Blaženik je Sv. Josipa posebno štovao, a i važne stvari su mu se dogodile upravo u srijedu: uhićen je u nadbiskupskom dvoru, doveden u Krašić iz zatvora u Lepoglavi i u Krašiću umro u srijedu. Mlade želimo potaknuti što više da ga zavole kao svojeg zagovornika, ali i da u njemu pronađu svjetionik svojega života.

Danas župa Krašić prema popisu vjernika koji je obavljen prigodom blagoslova kuća ima 1 270 duša koje žive u 428 obitelji, od tog broja u 112 obitelji je samo po jedan član. U župi se nalazi i jedna obitelj islamske vjeroispovijesti – tri osobe.

O Stepincu se mnogo zna i govori... možete li nam reći nešto iz njegova života u župi Krašić što je manje poznato ili se gotovo nikako ne zna?

Njegov život u župi Krašić lijepo je opisao župnik Josip Vraneković, koji je nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu bio poput Šimuna Cirenca Isusu na križnom putu. On je olakšavao nadbiskupu životne dane u Krašiću. Vodio je dnevnik o njegovu životu ovdje u Krašiću; zapisivao razgovore s njim; opisivao posjetitelje koji su dolazili u Krašić kako bi ga susreli i molili od njega da ih blagoslovi i da ih preporuča u svojim molitvama, a on je to rado činio. Susretao se s djecom kojima je dijelio bombone. Sirotinji je dijelio ono što je imao. Podijelio je tako svoju odjeću siromasima u Krašiću. Prigodom prve svete pričesti 1956., dok je pričešćivao djecu, primijetio je da je jedna djevojčica bosonoga na slavlju prve svete pričesti. Bilo mu je žao male, pa je poslije mise zamolio župnika da pronađe mamu, kako bi joj dao nešto novca da djetetu kupi cipele.

Župnik je mamu pronašao, a onda je ona sa žalošću rekla: „Velečasni, ali danas su tri moje cure bile bosonoge u crkvi. Kako kardinal tada nije imao ništa novca, zamolio je župnika da mu posudi 4 000 tadašnjih dinara i dadne mami kako bi svojim djevojčicama kupila cipele. Bilo je više takovih zgoda, koje se mogu otkriti u knjizi Dnevnik župnika Josipa Vranekovića. Volio se šaliti, razgovarati s ljudima dok je išao u šetnju, ako ga pratitelj milicajac nije sprječavao.

U Krašiću, u starom župnom dvoru, otvorene su dvije sobe u kojima je živio Blaženik u danima zatočeništva. Njih vjernici posjećuju kada dolaze u Krašić. U selu Brezarić nalazi se rodna kuća, koja je tada bila kuća zadruge Stepinac, a danas u noj žive tri obitelji. U Krašiću je kuća u koju se otac Josip sa svojom obitelji preselio 1907., kad se podijelila zadruga Stepinac. U Dnevniku možemo pročitati kako je hrabrio svoje svećenstvo i pozivao ih da ustraju unatoč svim nevoljama koje su ih pratile u njihovu radu. Ponavljao je često: „Ako treba i umrijeti, umrijeti, ali ne predati se i popustiti!“ Lijepa je njegova poruka napisana u pismu profesoru Ivi Andresu kojom ga tješi i obećava da će njegovu stvar za koju ga moli preporučiti Bogu u svojim molitvama, a piše mu: „Praksa je Božja, tamo gdje čovjek prestaje, gdje čovjek ne zna kako dalje, počinje Bog.“

           

Kakvi su današnji duhovni plodovi u župi u kojoj je rođen Bl. Stepinac? Je li Krašić često hodočasničko odredište njegovih štovatelja?

           

Župljani su ponosni na svoga „eminencu“, kako su ga ovdje u Krašiću nazivali. Mladi i sami moraju još puno toga o njemu naučiti, zato ih i pozivam na razne župne susrete koji se organiziraju u spomen blaženog Alojzija Stepinca, povezano s njegovim životom i radom u Nadbiskupiji i kao zatvorenika u Krašiću.

Kako sam rekao, u Krašiću se svake srijede okuplja Molitvena zajednica blaženog Stepinca na klanjanje i molitvu. Molimo njegov zagovor za naše obitelji i mlade, za bolesnike, za naše dobročinitelje i za duhovna zvanja.

Kao veći hodočasnički dani su: dan njegove smrti, 10. veljače, rođendan 8. svibnja, Dan domovinske zahvalnosti 8. listopada. Dolaze i skupine hodočasnika predvođene svojim svećenicima bilo u tijeku tjedna, a ponajviše subotama. Ovdje slave svetu misu, obavljaju pobožnost križnog puta na novopostavljenom prostoru križnoga puta, posjećuju njegove sobe u kojima je živio kao zatvorenik ovdje u Krašiću; pojedine skupine odlaze i do rodne kuće, ali i posjetiti kapelu Sv. Ivana Krstitelja do koje je blaženik često šetao u danima svojega zatočeništva. Želja mu je bila da ta kapela bude proglašena prošteništem Majke Božje Lurdske za cijeli ovaj kraj, no u tome nije uspio, jer u vrijeme njegova boravka, milicija je sprječavala dolazak vjernika izvan teritorija župe Krašić i u crkvu i u kapele na području župe. Župna crkva u kojoj se okupljamo uvelike je povezana s njegovom žrtvom: u starom dijelu crkve s kraja 14. stoljeća je stara krstionica gdje je bio kršten. Novu crkvu je kao dječak gledao kako se gradila, doživio je njezino posvećenje 21. rujna 1913., a iz nje je otišao i u Prvi svjetski rat 1916. te 1924. na studij teologije u Rim. Mladu misu proslavio je u Krašiću 19. srpnja 1931., a na tom istom oltaru proslavio je i posljednju misu svoga života, 7. veljače 1960., tri dana prije svoje smrti. Volim reći hodočasnicima da je ova crkva njegov dom.

Crkvu, kao i sobe u kojima je živio, tijekom godine posjeti oko 30 000 hodočasnika, štovatelja blaženog Alojzija Stepinca.

Iz krašićkog kraja potječu i kardinal Kuharić (rođen u Pribiću), biskup Juraj Jezerinac (rođen u Prekrižju), biskup Josip Mrzljak i niz ostalih crkvenih velikodostojnika. Možete li nam nešto više reći o duhovnim zvanjima iz župe danas?

Župa Krašić je i u starini, a i danas, obilovala duhovnim zvanjima. Danas manje jer je manji broj mladih obitelji koje imaju djecu, a i manji broj djece. No, još uvijek možemo istaknuti, da uz biskupa varaždinskog Josipa Mrzljaka, ima još devet živih svećenika: sedam njih radi na području Zagrebačke nadbiskupije, jedan je u Riječkoj nadbiskupiji i jedan radi s našim Hrvatima u HKM Essen u Njemačkoj.

Od redovnica su sada najbrojnije sestre u redu Služavki Maloga Isusa, njih sedam, jedna kod sestara milosrdnica u Zagrebu, s. Marija Magdalena Mrzljak, koja je ujedno nećakinja blaženog Stepinca, kćerka njegove sestre Josipe. Jedna se nalazi kod karmelićanki u Ivanić Kloštru i jedna kod klarisa u Požegi. U sjemeništu i bogosloviji sada nemamo nikoga.        

Znamo kako je Krašić danas ime koje se rado spominje u kontekstu rođenja našeg blaženika, međutim, možete li nam reći kakav je biljeg imalo to mjesto za vrijeme bivše Jugoslavije, s obzirom na odnos partije i državne politike prema Bl. Stepincu?

Prezime Stepinac je često bilo zlostavljano u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi mladići s tim prezimenom, u vojsci bili su zlostavljani, školska djeca ponižavana i maltretirana. Kraj koji vodi prema Žumberku bio je zapostavljen. To je natjeralo mnoge i na iseljavanje. No župljani su bili marljivi seljaci koji su obrađivali i vinograde, a vino djelomično prodavali u Sloveniju ili pak gostionice u Karlovcu ili dalje prema Gorskom Kotaru i Lici. Tako su dolazili i do novca kako bi školovali svoju djecu, koja su onda otišla na rad u veće gradove, ali i danas subotom i nedjeljom rado dolaze u Krašić i na misna slavlja. Bilo je dosta proganjanja, ali ljudi su ostali postojani u vjeri i istini i prkosili svemu tomu te ih je to održalo. Bili su zatvarani i osuđivani zbog svoga prkosa vladajućima.

Vjerujem da im je i boravak blaženog Alojzija Stepinca koji je u crkvi za njih molio uvelike pomogao, a vjerujem da njegov zagovor pomaže i danas, premda svi baš i nisu toga svjesni. Krašić je obilježavan kao mjesto hrvatstva i zbog toga su mnogi bili proganjani. Ovdje su 1943. prigodom napada partizana poubijani mnogi domobrani čija su tijela pokopana na groblju u Krašiću, a mnoge su zarobljenice partizani odveli do jame u Sošicama na Žumberku, koja je prozvana Jazovka. Danas je otvorena jedna jama gdje se nalazi oko 500 glava osoba koje su pobacane u tu jamu. Svake godine se kod tu okuplja narod na dan 22. lipnja i slavi se sveta misa za sve tamo stradale, te se tako obavlja spomen na žrtve partizanskih zločina. U rodnom selu blaženog Alojzija Stepinca, u noći 27. siječnja 1943., izvedena je skupina mještana iz svojih kuća i na cesti pobijena. Mještani kažu: bili su obučeni u njemačke uniforme, ali su govorili hrvatski.

Znate li iz župne kronike kakav je bio život u Krašiću dok je tu svoju nepravednu kaznu odsluživao Blaženik?

Blaženik je slobodno slavio svetu misu u župnoj crkvi. Župnik mu je povjerio svetu misu nedjeljom u 10:30 sati. Kad su ga premještali iz Lepoglave u kućni zatvor u Krašić, novinari su ga pitali što će raditi u Krašiću? Nadbiskup je odgovorio: „Bit ću kapelan svoga župnika!“ Stoga je i kasnije župnik u šali govorio kako je on jedini župnik na svijetu koji ima svojega Ordinarija za kapelana.

Budući da je osuđen kao nadbiskup, nije smio podjeljivati svetu potvrdu. Jednu takvu zgodu, opisao je župnik u župnoj spomenici, kada je s Kardinalom dogovorio da će podijeliti svetu potvrdu, a dan prije podjeljivanja sakramenta svete potvrde, dolazi milicajac s pismenom odredbom da mu je zabranjeno podjeljivati svetu potvrdu, jer je to služba biskupa.

Župljani su nastojali donositi hranu na župni dvor, kako bi se hranili kardinal i župnik i pet časnih sestara koje su se tada nalazile u župnom dvoru. Župniku su nametani veliki porezi koje nije nikako mogao platiti, a onda su najčešće slijedile razne zapljene: stoke, predmeta, stvari…

Žalbe nisu pomagale, premda bile i usvojene, jer su lokalni moćnici provodili svoju volju i vršili nasilje zato što je u Krašiću bio Stepinac.

Kardinal je volio propovijedati prigodom svibanjskih i listopadskih pobožnosti ovdje u crkvi. Slavio je svetu misu svaki dan, osim kad mu to nije dopuštalo zdravlje. Misu je slavio i u radnoj sobi, kada zbog rezanja krvne žile vene nije mogao u crkvu. Taj oltarić se i danas nalazi u njegovoj radnoj sobi, kao i njegov radni stol s pisaćim strojem na kojem je pisao pisma, koja nisu smjela biti poslana poštom, jer dopisivati se sa Stepincem – „zločincem“, za ondašnju vlast je bio zločin za koji se kažnjavalo zatvorom. Stoga su župljani pomagali u prenošenju njegovih pisama do Karlovca ili čak Zagreba, a onda dalje.

Nešto iz običaja njegova života za naše mlade: Volio je na večer odlaziti na počinak vrlo rano, između osam i devet sati, ali je i ustajao vrlo rano: između tri i četiri sata. Tada bi izjutra molio, čitao i pisao.

Mladi, evo prilike slijediti ga u njegovoj vrlini kojom vam može biti svjetionik.

Jeste li Vi osobno upoznali ili vidjeli kard. Stepinca? Postoje li danas u župi Krašić vjernici-suvremenici Stepinčevi i kakva su njihova sjećanja na njega?

Ja osobno nisam poznavao kardinala Stepinca jer je moje rodno mjesto udaljeno od Krašića oko 160 kilometara, a putovati u ono vrijeme kao djetetu nije bilo moguće.

No, ovdje u Krašiću još uvijek žive mnogi koji su ga kao djeca poznavali, dolazili ministrirati u crkvu, prisustvovali kod njegovih svetih misa. Ima živih i nekih koje je vjenčao. Svi se oni rado sjećaju njega, a mnogi će se pohvaliti kako su bili njegovi ministranti. Tu su i kuće u koje je on znao navratiti prigodom šetnje, ako ga milicajac nije u tome spriječio. Kako su mnogi od njih kupili knjigu Dnevnik župnika Josipa Vranekovića, mnogi su mi rekli da je bilo tako kako opisuje, ali da je bilo i drugih zgoda koje on nije uspio zapisati. U to vrijeme, župnik je bio proganjan više negoli sam kardinal, jer je on bio domaćin osuđenika.

Poznato je kako je Bl. Stepinac imao, za današnje uvjete, mnogo braće i sestara koji su zasigurno osnovali svoje obitelji... Ima li u Krašiću danas bližnje i daljnje Stepinčeve rodbine?

Otac Josip ženio se dva puta. Prva supruga Marija rođ. Matko umrla je nakon četvrtog poroda. U drugom braku s Barbarom rođ. Penić rođeno je još osmero djece, tako da ih je ukupno bilo 12. Od njegove braće više nitko nije živ. U Krašiću žive još samo dvije udovice njegovih nećaka, prvenstveno od njegove sestre Josipe koja je rodila 11 djece. Jedna kćerka joj je časna sestra – Magdalena, koja živi u Zagrebu kod sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici, a jedan njezin brat živi u Kanadi.

Jedan dio obitelji njegove braće otišao je iz Krašića, jer su polazili više škole, pa ih je posao odveo u gradove: Zagreb i Karlovac ili bliža mjesta Zagrebu. U Krašiću su ostali samo daljnji rođaci. Tri obitelji žive i danas u rodnoj kući u Brezariću, samo njih 13 članova, a u vrijeme kada je Alojzije Stepinac rođen, tamo je živjelo u obiteljskoj zadruzi Stepinac 80 članova.

Stepinac, za jedan narod svetac, a za druge, nažalost, i dalje zločinac... Međutim, čini se da još ima Hrvata, pa i katolika koji sumnjaju u njegovo blažen život... Kako to komentirate?

On je svetac. To je sigurno. Drugo je kako će to tko prihvatiti. Oni koji ne vole Crkvu i svoju Domovinu koju je Stepinac toliko volio, pa je i govorio one riječi: „U svojoj ljubavi prema domovini i narodu ne dam se ni od koga nadvisiti.“ To je on i živio i svjedočio, kao i vjernost Bogu i Crkvi. Iako nije bio u službi nadbiskupa jer je spriječen zatvorom, on je svejedno slavio svete mise za svoj narod. Sumnjati možemo u sve i svašta, a najviše sumnje može dolaziti od onih koji ga nisu upoznali, nisu o njemu spoznali istinu, nego su ostali zadojeni duhom kojega je o njemu širila komunistička vlast, kojoj se nije dao pokoriti i kojoj nije htio služiti po njihovim diktatima.

Doživio sam ovdje u Krašiću neke stvari od reportera beogradske televizije i došao do zaključka, kako oni žele i traže od Hrvatske da se uvijek ispričava i uvijek je za nešto kriva, kao kardinal Stepinac koji je sinonim za Hrvatsku. Brojne su laži bačene na njega, a te iste laži nastoji se i danas širiti.

I na kraju, što Vi kao župnik i vjernička zajednica u Krašiću koju pastorizirate misli, hoće li blaženik uskoro postati svecem?

Svjedočanstvima vjernika, štovatelja blaženog Alojzija Stepinca koji dolaze u Krašić, došao sam do spoznaje da je on naš blaženik zagovornik u nekoliko područja našega ljudskog života: zagovornik nezaposlenih, bolesnika, učenika i studenata, krivo optuženih te zagovornik nerotkinja.

Na svima nama je da ga Papa proglasi svetim na temelju svih spoznaja do kojih je Crkva došla proučavajući njegov život.

Krašić, za kojega je Alojzije Stepinac svetac, na tu nakanu moli i od Svijećnice do Stepinčeva, a u toj nakani molitve pridružuju nam se ovdje u Krašiću i brojni njegovi štovatelji koji će u ovoj prigodi pohoditi Krašić i posjetiti sobe njegova mučeništva i ovu crkvu koja je njegov DOM.

Na sve zazivam njegov zagovor i blagoslov Svemogućeg Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.

Bl. Paulina od Isusova srca u agoniji, redovnica

 

9. srpnja

Bl. Paulina je rođena 1865. i na krštenju dobila ime Amabile Lucia Visintainer. Bila je druga kći Antonija Visintainera i Anne Pianezzer. Živjela je u gradu Vigolo Vattaro, koji se tada nalazio u sklopu Austro-Ugarske (danas Italija). Kao i mnoge obitelji toga doba, Visintaineri su bili veoma siromašni što je i bio razlog za njihovu emigraciju u Južnu Ameriku, točnije Brazil.

Amabile je odmalena bila poznata po svojoj darežljivosti i brizi za slabije. Nakon prve pričesti, s 12 godina stupila je aktivnije u život župe, podučavajući mlađe, posjećujući bolesne i čisteći crkvu i kapelice.

Sredinom 1890. Amabila se u suradnji s prijateljem i mjesnim isusovcem počela brinuti o jednoj ženi koja je patila od neizlječive bolesti. Svoje dobročinstvo su obavljali u jednoj doniranoj kući. Nakon što im se pridružila treća prijateljica bilo je jasno kako se taj pokret za pomoć bolesnim mora institucionalizirati.

Budući da je od 1895. sve više mladih žena dolazilo nudeći svoju pomoć, pokrenuta je formalna procedura za registriranje reda koji je nazvan Kongregacijom Malih sestara od Bezgrešnog Začeća, što je i dobilo potvrdu mjesnoga biskupa. Iste godine djevojke su dale svoje zavjete, a Amabila je uzela ime s. Paulina.

Red se brzo širio i rastao te su preuzeli i brigu o bivšim robovima o kojima nitko nije imao skrbiti (Brazil je ropstvo ukinuo tek 1888.).

 Iako je i sama bolovala od dijabetesa, s. Paulina je predano radila na brizi o potrebitima te na širenju reda u čijem je osnivanju sudjelovala.

Njezino zdravlje je velikim dijelom bilo narušeno, a 1930. su joj amputirani prsti te desna ruka, a nekoliko mjeseci pred smrt bila je potpuno slijepa. Umrla je 9. srpnja 1942. strpljivo podnoseći bolesti, a posljednja joj je rečenica bila: „Božja volja je ispunjena.“

Proglašena je blaženom 2002. Sv. Ivan Pavao II. je napomenuo da su razlozi za njezinu kanonizaciju bili osnivanje reda koji je dao toliko duhovnih zvanja te briga o bolesnim i potrebitima, iako je većim dijelom života i sama bila jako bolesna.

U Svetoj zemlji sve je manje kršćana

Poznato je kako su u Svetoj zemlji kršćani manjina koja svaki dan biva sve malobrojnija. Kršćani svih denominacija napuštaju Izrael i Palestinske teritorije jer imaju vrlo velikih problema te drugdje traže bolju budućnost za sebe. Do ovog zaključka došla je i delegacija biskupa Koordinacije Sveta zemlja koja svake godine od 15. do 19. siječnja boravi u Svetoj zemlji.

Trinaest biskupa iz Biskupskih konferencija SAD-a, Kanade i Južne Afrike koji čine Koordinaciju Sveta zemlja, zajedno s Vijećem europskih biskupskih konferencija i biskupima Europske zajednice, u izraelskoj je Jaffi sudjelovalo na misi naroda te su potom posjetili kršćane u Izraelu i Palestinskim teritorijima. Osim toga, pohodili su pastoralni centar za selioce u Tel Avivu, Betlehem, Hebron, Istočni Jeruzalem te malu kršćansku zajednicu u Gazi.

Talijansku biskupsku konferenciju zastupao je nadbiskup biskupije Arezzo-Cortona-Sansepolcro, mons. Riccardo Fontana. On je u razgovoru za Radio Vatikan iskazao zadovoljstvo što je ponovo bio u Svetoj zemlji, ali nije krio ni tugu zbog nestanka kršćana... Na upit o situaciji u Svetoj zemlji, rekao je da su kršćani manjina koja svaki dan biva sve manja.

„Kršćani svih obreda, ne samo latinskoga, napuštaju Svetu zemlju jer imaju vrlo velikih problema. Mnogi iseljavaju tražeći drugdje bolju budućnost“, rekao je nadbiskup te se osvrnuo na godišnji posjet biskupa, naglasivši kako Koordinacija Sveta zemlja nema moć odlučivanja.

Na upit kako tumačiti Papin susret s palestinskim predsjednikom Abu Mazenom (Mahmudom Abasom) i ideju palestinskog veleposlanstva pri Svetoj Stolici, rekao je da je to još jedan korak na putu Papinih prethodnika koji su željeli uspostaviti dodir sa svima, potvrđujući dostojanstvo palestinskoga naroda. „Uvjeren sam da je važno poštovati Božji Izrael“, primijetio je nadbiskup dodajući kako se izraelska Vlada ne poistovjećuje sa židovskom religijom.

„Treba sve podsjećati na opća načela, jer ni u Palestini ne postoji samo jedan identitet. Sa svima treba pregovarati. Ako se ne ustanovi državno predstavništvo, onda se neće postići nikakvo rješenje“, rekao je nadbiskup Fontana i ponovio Papine riječi u kojima poziva da ljudi prestanu činiti zlo jedni drugima.

Nažalost, možemo samo konstatirati da će jednoga dana pitanje palestinske države, kao i njezina razgraničenja s Izraelom, biti riješeno, ali s obzirom na sadašnju tegobnu politiku koju sprovode i Izrael i Palestina, svega će biti, samo kršćana ne.

 

Nogometni klub Real izbrisao križ s grba

Menadžeri španjolskog nogometnog kluba Real odlučili su da za tržište arapskih zemalja puste u promet dresove i ostalu prateću opremu, ali bez križa na vrhu grba ovoga kraljevskog kluba.

Tako je prvak Europe s tvrtkom Marka, distributerom sportske opreme i suvenira iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, potpisao ugovor kojim je precizirano da ova kompanija ima ekskluzivno pravo proizvodnje, distribucije i prodaje Realovih proizvoda za područje UAE-a, Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta, Bahreina i Omana.

Riječ je o muslimanskim zemljama sa strogim normama pa bi grb španjolskog prvaka bio kršenje tamošnjih rigoroznih zakona.

Khaled al-Mheiri, potpredsjednik Marke, potvrdio je da je Real uklonio križ s dresova namijenjenih Bliskom istoku zbog religijskih razloga koji možda mogu uvrijediti tamošnje muslimane.

Ova tragikomična vijest samo je pokazatelj u kakvim uvjetima žive milijuni stranih radnika-kršćana u tim zemljama. I ne samo to, iz ovoga je vidljivo kako će Zapadnjaci „za šaku srebrnjaka“, prodati obraz, vjeru, a možda i konopac za vješanje...

U Nigeriji korištene bebe za terorističke napade

Baš kada smo pomislili kako teroristički umovi nemaju više smisliti ništa groznije, naišli smo na vijest koja to opovrgava. Sredinom siječnja 2017. u nigerijskom gradu Madagali dvije su žene detonirale svoje smrtonosne eksplozivne pojaseve, ubivši pritom i dvije bebe koje su nosile sa sobom te četvero ljudi.

Zahvaljujući upravo tim bebama prošle su stroge vojne punktove jer vojnici nisu ni mogli pomisliti kako će se raznijeti dok drže bebe u naručju.

Inače, žene i djevojke samoubojice su postali veliki trend među teroristima i njihovim simpatizerima, ali korištenje beba je potpuno nova dimenzija zla.

Sklekovi na oltaru

U njemačkom gradu Saarbrückenu  izvjesni „umjetnik“ Alexander Karle (38) je u bazilici Sv. Ivana izveo svoj „umjetnički“ performans.

Preskočivši oltarnu pregradu, Karle se u cipelama popeo na glavni oltar kako bi na njemu radio sklekove. „Performans“ je, naravno, snimio, a snimku pod nazivom Pritisak izvedbe potom objavio na YouTubeu. Želja mu je bila „proučiti povezanost između vjere i potrebe prilagodbe visokim standardima današnjice“.

Nakon što je snimka prikazana u lokalnom umjetničkom centru, uprava Bazilike odlučila je podići tužbu protiv Karlea zbog „oskvrnuća bogoštovnog prostora“.

„Umjetnik“ se nije složio s optužbama. Očekivao je kako će njegov „performans“ izazvati raspravu o materijalizmu u Crkvi i o velikom pritisku da se živi prema njezinim kriterijima.

Nakon izrečene kazne od 1 500 eura zbog „ometanja crkvenih aktivnosti“ i ilegalnog ulaska u ograđeni crkveni prostor, Karle je završio na sudu gdje mu je izrečena dodatna kazna od 700 eura.

Za razliku od španjolskog slučaja gdje su bez posljedica oskrnavljene hostije, njemački suci izgleda imaju senzibiliteta da na vrijeme zaustave „umjetnike“ koji očito nemaju granica u svojim „performansima“. Sličnim umjetnicima, koje smo - poput Olivera Frljića - mogli vidjeti i u Sarajevu, preporučamo da pokušaju nešto takvo u vjerskim objektima nekršćanskih zajednica, pa da vidimo reakcije...