Papa Franjo dolazi u Sarajevo 6. lipnja 2015.

U Apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu 2. veljače upriličena je konferencija za tisak u povodu najavljenog posjeta pape Franje glavnom gradu BiH. Na konferenciji su se nazočnim predstavnicima medija obratili apostolski nuncij mons. Luigi Pezzuto i vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić. Prema izrečenim informacijama, pripreme su tek započele, predstoji formiranje programa posjeta te smišljanje slogana. Jedina stvar koja se s točnošću zna jest da će Sveti Otac 6. lipnja biti u jednodnevnom posjetu Sarajevu i s mjesnom Crkvom i vjernicima slaviti sv. misu. 

Na početku svojega obraćanja mons. Pezzuto je izrazio zahvalnost novinarima i medijskim kućama koje su poslale svoje predstavnike na konferenciju za tisak. Naglasio je veliku važnost medija u stvaranju pozitivna ozračja za vrijeme priprema za dolazak pape Franje u Sarajevo. Nuncij Pezzuto je istaknuo kako je osobno pričao s papom Bergogliom o temi pastirskog pohoda i naglasio kako je sadašnji Papa od početka svojeg pontifikata imao želju doći i susresti se s ljudima u BiH.

Papa ne dolazi kao državnik nego kao pastir

„Mnogo sam govorio s njim o ovom posjetu. Papa mi je rekao kako ima veliku želju da se susretne s narodom Sarajeva i svima u BiH. Vijest o dolasku je sada službena, javna i sigurna. Nakon ovoga počinjemo proces priprema. Moram naglasiti kako je riječ je o pastoralnom pohodu. Sva putovanja koja Papa učini vrši ih kao pastir Katoličke Crkve. U pohod ne ide kao državni poglavar, jer to nije njegova primarna funkcija, nego kao pastir sveopće Crkve. On dolazi kao otac, pastir i osoba koja utjelovljuje mudrost Katoličke Crkve“, rekao je u svojem obraćanju mons. Pezzuto i podcrtao kako su u Papinu srcu velike vrijednosti kao što je solidarnost, osjećaj poštivanja jednih prema drugima, dijalog na svim razinama, međureligijski i ekumenski dijalog te učvršćenje mira.

U svojem obraćanju nuncij Pezzuto je ponovno istaknuo solidarnost i osjećajnost pape Franje prema siromašnima i onima koji trpe te je kazao kako će za vrijeme pastirskog pohoda Sarajevu i ta dimenzija igrati ulogu u planiranju programa.

Središnji događaj pohoda je sv. misa

Kard. Puljić je izrazio zadovoljstvo zbog dobra odziva novinara te je naglasio kako je iznimno sretan što će Papa pohoditi Sarajevo. Istaknuo je kako detalji programa još nisu poznati te da će prvo formirati crkveni odbor koji će ugovoriti sve u tančine. Središnji dio dana bit će sv. misa koju će predslaviti papa Franjo u koncelebraciji s (nad)biskupima, svećenicima i u zajedništvu s narodom.

„Ovo je Godina posvećenog života i organizirat ćemo susret s duhovnim zvanjima. U prvom redu je susret s biskupima BK-a BiH jer nama Sveti Otac želi uputiti pastirsku riječ, a onda će biti susret s vlastima... Nadamo se da će i državne razine formirati sličan odbor za pripremu jer sami ne možemo sve organizirati“, rekao je kard. Puljić te podsjetio kako je Sveti Otac pozvao sve da se mole za ovaj pastirski pohod. Nadbiskup je istaknuo kako su molitve već započele u katedrali 1. veljače, na dan kada je i vijest o dolasku Svetog Oca u Sarajevo potvrđena.

Novinarska pitanja

Nakon obraćanja mons. Pezzuta i kard. Puljića novinari su imali mogućnost postaviti pitanja od kojih je nekoliko njih iskoristilo tu mogućnost. Medijske djelatnike je prvenstveno zanimao motiv dolaska pape Franje u BiH, tko je uputio poziv, detalji u svezi s Papinim boravkom u Sarajevu, pitanje Međugorja te broja vjernika koji se očekuje u glavnom gradu...
Kard. Puljić je samo odgovarao na ona pitanja za koja ima provjerene informacije. Istaknuo je kako poziv Papi upućuje mjesna Crkva, ali Sveti Otac ne dolazi u zemlje iz kojih ne dobije poziv i od državnih vlasti. Naglašavajući kako nema informacije o Međugorju te broju vjernika koji će doći u Sarajevo, kardinal je rekao kako bi se središnja sv. misa trebala održati na stadionu Asim Ferhatović Hase na Koševu jer već imaju iskustva s organizacijom na tom mjestu.

Govoreći o socijalnom aspektu pape Franje, i jednom od motiva pastirskog pohoda Sarajevu, nuncij Pezzuto je podsjetio kako Sveti Otac dolazi iz Južne Amerike, kontinenta gdje je izražena velika razlika između superbogatih i veoma siromašnih što sadašnjeg Papu čini iznimno osjetljivim za „trpeće Crkve“ i siromašne slojeve društva partikularnih država.

Očito je kako u iduća četiri mjeseca predstoji veliki broj obveza za Crkvu, različite razine vlasti kao i sve uključene u organizaciju kako bi najavljeni pastirski pohod prošao bez ikakvih problema.

Prijestolnica hercegovačkog kamenjara i duhanske proizvodnje

Prosinac u Sarajevu zna biti iznimno depresivan. Magla i smog koji smetaju i najzdravijima te „debeli minusi“ uz višednevni nedostatak sunca mogu slomiti i najpozitivniju osobu. Međutim, u Hercegovini je potpuno drukčije. Iz glavnoga grada, u kojemu od zagađenja ne možete vidjeti ni vrh petokatnice, nakon nekoliko sati vožnje i oko 170 savladanih kilometara došli smo u tipičnu hercegovačku župu Grljevići i tu svjedočili potpunoj suprotnost vremenskih prilika. Nebo je bilo bez oblaka, daleka vidljivost i čist zrak s ugodnih 14 stupnjeva „u plusu“ stvarali su rajsko ozračje. Razmišljajući o takvoj klimi u prosincu i znajući čime se bave mještani ovoga kraja, nije ni čudo što smo došli u duhansku prijestolnicu Hercegovine i tipični kamenjarski kraj. 

 

U sjeverozapadnom dijelu općine Ljubuški, na osmom kilometru sjeverno od mjesta Vitine koja se nalazi na regionalnoj prometnici Imotski - Ljubuški, smjestila se prostrana župa Grljevići. Iako se u njezino središte sa zapadne strane može doći iz Careva Doca, sa sjeverne strane od Širokog Brijega preko Rasna, a s istočne strane od Mostarskih vrata preko Lipna, ipak je glavna prometnica koja Grljeviće povezuje s ostatkom Hercegovine ona uska asfaltirana i na trenutke oronula cesta prema Vitini. 

Upravo tom vijugavom cestom, kroz more kamenjara i šikare te kamenih ograda koje razdvajaju posjede, smo pomalo nesigurnom vožnjom, jer nema nikakvih smjerokaza, došli do župne crkve u Grljevićima. Ona je pod nebeskom zaštitom sv. Josipa Radnika i od 1998. pod pastoralnom brigom don Tomislava Majića.

U iseljeničkoj župi egzodus i dalje traje

Crkva koja se nalazi odmah na ulazu u selo predstavlja središnje zdanje čitave župe. Iako bismo za nju mogli reći kako je obična, ni po čemu posebna u odnosu na desetke drugih crkava u Hercegovini, župni ured i stan predstavljaju senzaciju. Prema riječima našeg sugovornika, župna kuća je „čuđenje u selu“ jer je lijepo i na moderan način uređena i odudara svojim stilom od okolnih kuća.

Tijekom višesatnog razgovora o župi Grljevići koju, osim istoimenog sela, čine još i Lipno te Borajna, čuli smo samo pozitivne stvari. Međutim, jedna negativna pojava je bila dovoljna da pokvari dojam: iseljavanje vjernika najveći je problem ovog podneblja. Nažalost, letimični pregled župnih statistika to i potvrđuje.

Od 1940., kada je župa imala najviše vjernika (1 872), do prosinca 2013. tri puta je manje ljudi. Ratne godine su učinile svoje. Tako je u obama svjetskim ratovima stradalo skoro 15% pučanstva, a kada se tomu pridodaju Španjolska gripa i druge nedaće, može se zaključiti kako u prošlosti nije bilo kuće koja nije pogođena smrću i patnjom.

Politički pritisak za vrijeme Jugoslavije (1945. - 1990.) na ovaj žigosani kraj je uzeo svoj danak u vidu masovnog iseljavanja. Tako su Grljevići 1960. imali 1 520 vjernika, a 1999. samo 970., ali je još uvijek broj umrlih bio manji od rođenih.

Nažalost, posljednji blagoslov kuća je pokazao kako sada u ovoj župi s trima selima ima svega 670 vjernika u 177 obitelji, dok je broj umrlih nekoliko puta veći od rođenih.

Plodno pastoralno polje

Unatoč smanjenju broja župljana, prema riječima don Tomislava, veliko je zadovoljstvo pastoralno raditi u ovakvoj župi u kojoj je katolički duh i poštovanje prema svećenicima duboko ukorijenjeno. Župnik smatra kako je teško naći kraj, ali i razlog gdje je i zašto stvorena tolika bliskost, otvorenost i povjerenje između vjernika i svećenika, bez obzira je li riječ o redovničkom ili biskupijskom svećeniku. 

Župnik naglašava kako je u Grljevićima od osnutka župe 1919. bio zdrav vjerski odgoj, stoga je danas ovdje svećenik primljen u svakoj kući kao najbliži rod, brat ili otac...

Na teritoriju župe nema kuće koja nije katolička i čiji ukućani ne primaju sakramente. O zavadi sa župnikom nema ni pomisli. Svećeniku se toliko vjeruje, tako je župnik često i posrednik u određenim poslovnim sporovima između sučeljenih strana kao što je to bio slučaj za vrijeme uvođenja vodovoda...

„U ovoj župi je još uvijek zadržan molitveni, liturgijski i sakramentalni život, crkveno zajedništvo i stvarno sudjelovanje na sv. misi i drugim svetim obredima. Statistika pokazuje da je oko 55% župljana na nedjeljnim sv. misama. Brojčano je to približno 370, a istraživanje kaže kako je nešto više muških na sv. misama i oko 70 djece u prosjeku“, rekao je don Tomislav i naglasio kako je sv. misa „srce i duša“ katoličke vjere što njegovi župljani znaju, pa dolazi do izražaja i navika odlaska na sv. mise i radnim danima, posebice u Lipnom.

Svi vjernici u župi daju služiti sv. mise za svoje pokojne, a česta je pojava „obiteljske mise“ s nakanom za žive članove pojedine obitelji...

Don Tomo je usporedio sadašnju župu s nekadašnjim pastoralnim zaduženjima u drugim krajevima Hercegovine, i zaključio kako su Grljevičani tradicionalisti.

„Narod ovdje cijeni pobožnost križnoga puta i listopadske pobožnosti, dok svibanjske nisu ukorijenjene zbog kulture sadnje duhana. Čovjek bez kruha se ne može moliti, stoga je svibanj rezerviran za rad“, naglašava župnik i ističe kako su njegovi vjernici tijekom čitave Godine vjere održavali molitve u svojim obiteljima. Za tu prigodu izdali su i plakat koji je stajao u dnevnom boravku ili nekom drugom mjestu u kući gdje se obitelj drži zajedno, a riječ je o kršćanskom programu molitve tijekom Godine vjere.

Odlasci

Nažalost, nasuprot činjenici kako je riječ o župi gdje je vjera duboko ukorijenjena u srcima ljudi, svjetska ekonomska gibanja, udaljenost od velikih gradova i modernih sadržaja tjeraju ljude na odlazak. Prema župnikovim riječima, studenti nemaju namjeru vratiti se u svoje rodno selo, dok vjenčani parovi odmah poslije svadbe idu dalje, ako ništa drugo, onda do Ljubuškog ili Gruda... Možda će netko reći kako tu ima i mrvica pomodarstva, međutim tko smo mi da sudimo ljudima koji žele sebi i svojoj djeci osigurati lakši život i bolje prilike.

Posao je teško naći, a plaće su iznimno niske pogotovu za radnike u kladionicama, trgovinama te na građevinama gdje je stabilnost primanja pod stalnim upitnikom. Na posao se uvijek mora ići autom pa se župnik pita kako se isplati plaćati gorivo i svaki dan voziti za niske plaće koje često prati izostanak osiguranja.

Ipak, pučanstvo je u Grljevićima pretežno seljačko koje preživljava na, od kamenjara „otetoj“, zemlji. Mlađi svijet koji je još ostao radi i u općinskim središtima okolnih gradova od Posušja, preko Lubuškog, Čitluka do Širokog Brijega.

Zanimljivo je spomenuti kako je župa imala duboku tradiciju liturgijskog pjevanja, ali ni ova sfera života nije pošteđena u procesu iseljavanja. Tako je veliki župni zbor prestao s djelovanjem jer su se djevojke poudale i odselile, dok se mali zbor još uvijek drži. Liturgijsko pjevanje je skoro rezervirano samo za ženski dio župe, dok dječaci i mladići sudjeluju u ministriranju i drugim aktivnostima kao što su recitali, igrokazi te uređenje božićnih jaslica.

Župa nema ekonomsko i pastoralno vijeće, a u crkvenim odborima su većinom stariji župljani. Prošireni odbor, kako ga ovdje zovu, brine se npr. za misije, a građevinsko vijeće vodi brigu o radovima na župnoj crkvi i njezinim filijalama.

Duhovna zvanja

U prošlosti je ova vjernička zajednica bila među prvima u biskupiji što se tiče broja duhovnih zvanja, međutim u posljednje vrijeme nema mladića i djevojaka koji se odlučuju za taj poziv. Logička je to posljedica sve manjih obitelji. Budući da je župa do 1968. bila pod pastoralnom skrbi franjevaca, 30-ak mladića u prošlosti je krenulo putem svećenstva, otprilike pola u dijecezanske, a druga polovica u redovničke. Sada ih je živih pet, dok je broj časnih sestara nešto manji i iznosi sedam, od kojih je također pet živih. Zanimljivo je spomenuti kako je iz jedne kuće Radišića u svećenike krenulo šest mladića.

Na teritoriju župe otvorene su dvije osnovne škole do 4. razreda. U Grljevićima ima 12 đaka, a u Borajni 9, te se za njih održava školski vjeronauk. Djeca do 8. razreda osnovne škole, kojih ima pedesetak, idu u školu u Vitinu, Ljubuški ili Grude. Osim školskog vjeronauka, oni dolaze i na župnu katehezu. Slična je situacija i sa srednjoškolcima koji su također uključeni u župni vjeronauk, ali i aktivno asistiranje pri drugim djelatnostima.

U župi postoji i 80-ak starijih i bolesnih osoba koje ne mogu dolaziti u crkvu. Gledajući u postotcima, to je velik broj, a don Tomislav ih redovito posjećuje, najmanje pet puta godišnje: za Božić, Uskrs, patron župe, Veliku Gospu i Dan bolesnika - Gospu Lurdsku. Svi oni rado dočekaju svećenika, a njihovi ukućani ih lijepo pripreme za susret. Don Tomislav naglašava kako dijeljenje sakramenata bolesničkog pomazanja nije znak smrti, nego izraz molitve i brige Crkve za bolesnikovo ozdravljenje i duše i tijela.

Jednostavna unutrašnjost crkve

Nakon razgovora u župnom uredu, obišli smo crkvu i spomenik poginulim braniteljima koji se nalazi preko puta. Crkva je izvana po svemu obična, a jedino se ističe križ na pročelju vanjske fasade koji se pretvara u sidro. Unutrašnjost crkve je također jednostavna i ne krije neke posebno vrijedne umjetnine. Oltar krasi veliki drveni križ koji kao da izbija iz svetohraništa, a s lijeve strane se nalazi kip Blažene Djevice Marije i slika Presvetog srca Isusova, a s desne Prečista srca Marijina.

Na početku reportaže smo rekli kako su Grljevići prostrana župa. Pojam prostranosti nije moguće pojmiti dok ne vidite svojim očima. Don Tomislav s jednog na drugi kraj župe prevali 18 kilometara, što može otežavati pastoralne dužnosti, ali postojanje filijalnih crkava djelomično olakšava život župljanima.

Dok smo se vozili kroz Grljeviće, Lipno i Borajnu, primijetili smo kako nema ljudi oko kuća i na cestama. Razlog je jednostavan - ovdje građevinska sezona traje skoro cijelu godinu, to jest dokle god je lijepo vrijeme, pa su se ljudi „razletjeli“ raditi. Također smo prošli zaseocima u kojima danas živi dvoje-troje starih, a prije samo 15 godina bilo ih je više od pedeset.

Razgledavši dvije filijalne crkve koje svojim izgledom i veličinom mogu parirati mnogim župnim crkvama u BiH, završili smo posjet Grljevićima pomalo melankolični i ljuti što jedan tako jak katolički kraj ostaje bez ljudi. Nažalost, ovakvim tempom iseljavanja župa će imati vjernika još samo za pedeset godina, a poslije...?  

Grljevići imuni na «Hercegovački slučaj»

Budući da je 1967. Sveta Stolica odlučila župu Grljevići, zajedno s još četirima župama spomenutim u Deciziji iz 1899., predati na slobodno raspolaganje biskupu, mirna primopredaja izvršena je 1968. U župi Grljevići župnik fra Anđeo Herceg je poslije pučke mise pitao ljude što će s ključevima i crkvenim novcem. Jedan je od nazočnih odgovorio: „Kako si ih ti primio od onoga tko ih je dao, tako i ti podaj onomu koji dođe iza tebe!“ Fra Anđeo je predao ključeve humačkomu dekanu fra Umbertu Lončaru, a on novomu župniku don Pavi Filipoviću iz dijecezanskoga klera. Tako je župa mirno i kanonski posve uredno predana. Kamo sreće da su i ostale župe bile predane na sličan način jer danas ne bi bilo ni „hercegovačkoga pitanja“ ni „hercegovačkoga slučaja“. Novoimenovani župnik don Pavo podigao je s narodom novu crkvu koju je blagoslovio biskup Petar Čule 9. kolovoza 1970. stavljajući ju pod zaštitu sv. Josipa Radnika.

U župi postoje još filijalne crkve: Uznesenja Blažene Djevice Marije u Lipnu, izgrađena 1971. - 1972., i crkva sv. Petra i Pavla u Borajni, podignuta 1995. Obje danas trebaju dodatne radove i popravke.

Važnost duhana je neupitna

Iako su mu 90-ih godina 20. stoljeća predviđali kraj, duhan i kultura njegova uzgajanja su se zadržali u uskom brdskom pojasu između grudske, ljubuške i širokobriješke općine. S porastom cijena i akciza na duhanske proizvode možda će i potražnja biti veća od proizvodnje. Tomu se i nadaju mještani Grljevića za koje će mnogi reći da su duhanska prijestolnica Hercegovine. Grljevačke njive pa i okućnice pružaju već desetljećima uobičajenu sliku: posađeni duhan koji traži sunce i čeka berbu.

Sadi se obično od 5 000 do 15 000 strukova ili slikovitije 200 - 600 kg godišnje. To je dovoljno za preživljavanje jedne obitelji. Mnogi uzgajaju duhan otkako znaju za sebe. Posljednjih godina duhan se opet traži, a grljevački može doseći i fantastičnih 20 - 25 KM po kilogramu. Kada se zbroji novac dobiven od uobičajene žetve, može se zaključiti kako je prosječna godišnja plaća na razini države zajamčena. S porastom cijena duhana izgleda da će tradicija sadnje duhana u Hercegovini ostati očuvana za buduće naraštaje.

Jedan od najpoznatijih Grljevičana je pjesnik fra Lucijan Kordić (1914. - 1993.) koji je umro u Širokom Brijegu gdje se vratio nakon desetljeća emigracije u Zapadnoj Europi. Društvo hrvatskih književnika njemu u čast dodjeljuje nagradu Lucijan Kordić. U Grljevićima su rođena još dvojica pisaca/pjesnika, također Kordići: Nikola i fra Predrag.

Josip kard. Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit:Ljudi trebaju osjetiti toplinu Isusova zagrljaja kroz našu ljubav

Dok u svetoj noći idemo ususret betlehemskom svjetlu, gradovi i sela su okićeni te stvaraju posebno ozračje. Ipak, unatoč izvanjskim poticajima, Božić je, prije svega, dan kada svi shvaćamo kolika je Božja ljubav prema ljudima jer se On rađa u ljudskoj obitelji daleko od „svjetla velegrada“. U povodu ovogodišnjeg Božića, razgovarali smo sa zagrebačkim nadbiskupom metropolitom Josipom kard. Bozanićem.

 

Kard. Bozanić je rođen 1949. u Rijeci. Budući da su mu roditelji živjeli u Vrbniku na otoku Krku, tu je odrastao i pohađao osnovnu školu. Studij filozofije i teologije započeo je u Rijeci, a nastavio u Zagrebu gdje je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1975., i iste godine zaređen za svećenika Krčke biskupije. U Rimu je nastavio studij teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a na Papinskom lateranskom sveučilištu studij crkvenoga prava. Ondje je postigao akademski stupanj licencijata iz kanonskoga prava. Od 1988. do 1997. bio je predavač dogmatske teologije i kanonskoga prava na Teologiji u Rijeci. Bl. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1989. biskupom koadjutorom krčkim. Od konstituiranja Hrvatske biskupske konferencije (1993.) bio je u svim mandatima član Stalnoga vijeća HBK-a. Zagrebačkim nadbiskupom je imenovan 1997., a kardinalom 2003.

Iako poslovično među katoličkim novinarima vlada uvjerenje da je iznimno teško doći „na red“ za intervju sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinal Bozanić je odmah pristao s nama podijeliti misli, između ostaloga, o položaju Crkve u hrvatskome društvu danas, pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, pozivu pape Franje na solidarnost te o položaju bh. Hrvata danas...

Uzoriti, slavimo još jedan Božić. Što Dijete iz Betlehema poručuje katolicima u Republici Hrvatskoj, a posebice u Vašoj nadbiskupiji?

Poruka malog Božića iz Betlehema je uvijek ista i uvijek nova. Uvijek ista jer nam Bog svakodnevno dokazuje koliko nas ljubi, a uvijek nova jer se Bog ne umara tražeći načina kako doprijeti do čovjekova srca i zacijeliti ga. Raširene ruke Božjeg Djetešca nisu samo poziv da ga primimo u ruke, da ga zagrlimo i zaštitimo od hladnoće ljudskih srdaca, nego ponajprije poziv da i mi poput Njega raširimo ruke, otvorimo svoje biće za prihvaćanje drugoga, ponajprije onoga slabijega, zaboravljenoga, bolesnoga ili bez nade.

Kao pastir želim sebi, ali i svim kršćanima u našoj Domovini da nas upravo taj poziv malog Djetešca zahvati ovog Božića. Neka nas ohrabri i potakne da, ispunjeni radošću božićne noći, otvorimo srca za svoje bližnje kako bismo i sami sebi postali bliži.

Umjesto čestitanja Božića danas mnogi, politički korektno, čestitaju blagdane. Je li riječ o „vjerskoj neutralnosti“ ili nečemu drugom?

„Politička korektnost“ drugo je ime za sve agresivniji relativizam i nihilizam kojim se u društvu nastoji dokinuti svaku razliku, a u ime „ravnopravnosti“ i „nediskriminacije“. Pritom se sve to zamata u celofan humanosti, a zapravo se dehumanizira ljude. I to je vrlo opasno. Iz više razloga, a koji imaju isti cilj – uništenje čovjeka kao svete Božje slike. Prvi je taj što se zapravo radi o nekoj vrsti ateizma kojemu je za cilj čovjeka svesti na puki broj u statistici. Jer ako čovjek nije dijete Božje, ako njegov život i on sam nisu jedinstvene i svete stvarnosti, tada tog istog čovjeka možemo ubiti u njegovu začetku ili kad više nije sposoban proizvoditi i doprinositi tržištu. Tržište se danas svom silinom moći novca želi nametnuti kao bog, kao jedini gospodar života i smrti, kao jedini sudac koji daje ili oduzima smisao pojedincu. I zato to agresivno nametanje ideologije: „Svi smo i sve je isto.“ Drugi razlog, još opasniji za nas kršćane, leži u činjenici da „napredni“, takozvani „kršćanski“, Zapad nanovo postaje poganski. Pritom nije riječ samo o poganstvu koje se manifestira kroz New age pokrete i kultove, nego se radi o kulturi smrti, nemilosrdnom prijeziru prema životu i njegovu Začetniku. U konačnici se prezire čovjeka samog. I treći razlog koji valja spomenuti odnosi se na one snage u društvu koje za cilj imaju stvoriti novog čovjeka i novo društvo po mjeri vlastitih interesa. Tim silnicama ne nedostaje sredstava niti instrumenata. U cilju ostvarenja svojih interesa, spremni su na svaku vrstu manipulacije i laži. Ponekad se čini da u tomu uspijevaju, iako ne onako brzo kako bi htjeli. Međutim, ljudi se ipak bude. Nada, iako tiha, plamti u tisućama ljudi koji su spremni istinu o čovjeku kao djetetu Božjem posvjedočiti, ne samo vlastitim životom, nego i smrću. Tu se najbolje potvrđuje čudesna Božja providnost koja je kadra jednom jedinom iskrom rastjerati tmine noći i zla, potvrđujući uvijek iznova da je Bog jedini gospodar povijesti.

Kako ocjenjujete položaj Crkve u hrvatskom društvu i način na koji se Crkva tretira u javnosti s posebnim naglaskom na svjetovne medije?

Crkva je tijekom povijesti uvijek bila znak osporavanja i sve više će biti. To nas ne smije čuditi. Zapravo bilo bi čudno da nije tako jer bi to značilo da Crkva ne živi svoju temeljnu odrednicu – proročko poslanje. I ne žalosti me toliko, iako laži bole, kada mediji Crkvu lažno optužuju sa željom da nas se diskreditira, žalosti me i boli kada nas s pravom kritiziraju, kada kao pojedinci ne živimo na razini Isusova poziva da budemo sveti, slični Njemu. Ne smijemo se dati isprovocirati, niti pristati na uzmak i malodušje. Naprotiv, svaki napad, opravdan ili neopravdan, mora nam biti poziv da pojačamo napore i očvrsnemo u pouzdanju prema Učitelju. Onoga kojega su isto tako optuživali, diskreditirali, klevetali, osuđivali i na kraju osudili. Pritom jedino nam oružje smiju biti istina i ljubav. Doista ljubav. Moramo ozbiljno moliti za svoje neprijatelje. To je veoma važno. Moramo moliti za njih. Jer oni su također djeca Božja, naša braća i sestre. S obzirom da su poput izgubljena sina iz Isusove prispodobe daleko od doma, oni su Ocu draži. Isus nije tek usput toliko puta ponavljao da je došao radi grješnika da se spase. Pastir će tako ostaviti devedeset i devet ovaca i poći u potragu za izgubljenom stotom. Ne smijemo upasti u napast da se ponašamo poput starijeg sina iz Isusove prispodobe, da se uzoholimo. Isus je sasvim ozbiljno rekao: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,46-48). Budemo li tako živjeli i tu istinu životom svjedočili, ne moramo se bojati za položaj Crkve u društvu. Upravo suprotno! Bit ćemo doista kvasac pozitivnih promjena koje naše društvo treba kao suha zemlja kapi kiše. A da ćemo uvijek biti znak osporavan, to treba očekivati jer je to za kršćane i normalno i poželjno.

Što je novog donijelo pristupanje Europskoj uniji i osjeća li se veći utjecaj Zapadne Europe na hrvatsko društvo?

Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju dobila novu mogućnost, i samo od nas, odnosno našeg političkog vodstva ovisi hoćemo li biti posinci, a Europa zla maćeha, ili ćemo ravnopravno sjediti za stolom i zajednički s drugim članicama graditi europsku obitelj koja je kao zamisao novost, ako se uzmu u obzir povijesne okolnosti te mržnjom, ratovima i razaranjima ispunjena prošlost. Što je tu novo? Ponajprije, odredili smo se prema svojem identitetu koji je europski. Potvrdili smo i da želimo biti demokratsko društvo u kojem će se zakoni donositi kako bi se ostvario moguć stupanj pravde, pravednosti i ljudskog dostojanstva. Tu je i sloboda kretanja koja je također veoma važna za transfere znanja i tehnologija, a time jačanja konkurentnosti vlastita gospodarstva o čijem razvoju ovisi standard građana. Naravno, puno je toga i negativnoga došlo do izražaja, ali tomu smo opet u stanovitoj mjeri sami krivi, odnosno neodgovorne i nedovoljno kompetentne politike političara koji su u politiku zalutali te u politici vide sve, samo ne jedan od najizvrsnijih načina služenja dobru građana svoje države, čuvajući i promičući baštinu i kulturni identitet svojega naroda. Moramo biti odgovorni. To je prva riječ koju u EU-u trebamo naučiti. Za naše dobro bilo bi ju dobro što prije usvojiti, a riješiti se korupcije, nepotizma u vlasti, kriminala i drugih žalosnih stvarnosti koje Hrvatsku pritišću, a građane guraju u bijedu i egzistencijalnu nesigurnost.

Kakav je općenito odnos hrvatske države prema Crkvi?

Na ovo pitanje ću odgovoriti vrlo kratko. Odnos države prema Crkvi odvija se u okviru zakona. Ponekad s više dijaloga i razumijevanja, a ponekad, nažalost, s manje razumijevanja ili uopće bez želje za dijalogom. Ali bez obzira na sve, država, odnosno njezini predstavnici razumiju ulogu koju Crkva ima u društvu i shvaćaju da Crkva kao zajednica vjernika može puno pomoći da naše društvo bude što bolje.

Hrvatska je zemlja s 84% katolika, međutim s mnogo manje postotka katoličkog razmišljanja i djelovanja u društvu, a to je pokazao nedavni referendum. Zašto je to tako?

Biti vjernik nije nimalo lako. Kršćanstvo nije za slabiće. Ono traži jake ljude čvrste volje i pouzdanja u Božju Riječ. Podrazumijeva trajnu želju i napor upoznavanja Boga. Biti vjernik znači biti spreman na trajan životni proces u kojem će biti uspona i padova, ali uvijek s divnom i radosnom istinom da Bog nikad ne napušta čovjeka. Prema tome, iluzorno bi bilo očekivati da su svi koji se izjašnjavaju katolicima na istom stupnju duhovnog razvoja i vjerničkog svjedočenja. Neki se, nažalost, nikad neće odmaknuti dalje od onih početnih vjerničkih impulsa primljenih unutar svoje obitelji ili od okoline. Naglašavam nažalost jer propuštaju biti istinski sretni. Zašto je tomu tako? Krivnju imamo i mi u Crkvi, a velik utjecaj imaju i već nabrojene negativne silnice u društvu koje vjeru u Boga i Boga samog žele protjerati iz društva i zamijeniti ga nekim svojim božanstvom. Sve je to samo poticaj da kao Crkva, kao zajednica vjernika učinimo više, da se trgnemo iz snova svakojakih konformizama i malodušja u kojima živimo, te svojim životom pokažemo da je Bog tu, uvijek prisutan i da onaj tko se u Njega pouzdaje, nalazi istinski smisao života.

Može li se reći kako je Crkva u Hrvatskoj zapravo „jedina oporbena politička snaga“? S obzirom kada se usporede programi stranaka, mnogi će zaključiti kako sve stranke isto pričaju i rade neovisno o tomu jesu li u oporbi ili na vlasti.

Crkva nije nikakva politička, niti oporbena snaga. Ona je Kristova i samo Njemu odgovorna. Kao nadbiskup ne želim i neću dopustiti da se Crkvu stavlja u isti koš s uskostranačkim i političkim programima i interesima. Crkva je tu za čovjeka, za svakog čovjeka. Ona ima jasan program zapisan u Isusovu evanđelju i taj se program mora slijediti, bilo to zgodno, ili nezgodno. Crkva se ne smije dati zarobiti nekakvim ovozemaljskim ideologijama. Jedino slobodna Crkva, čvrsto zagledana u istinu evanđelja, ima svoju budućnost. Tko to ne razumije, ne razumije Crkvu. Tko to ne može prihvatiti, ne može očekivati da će Crkva šutjeti i da neće jasno naviještati istinu o čovjeku i Bogu. Ono što kao Crkva, zajednica vjernika, možemo i moramo, jest biti prisutni u svim stvarnostima društva, zalagati se za trajne vrjednote i nepodijeljeno svjedočiti razloge nade koja je u nama.

Papa Franjo poziva na siromaštvo i pravi konkretne korake u osobnom životu, dok neki članovi Crkve žive rastrošno. Kako je nastala ta kolizija?

Poziv na siromaštvo je poziv Crkve kroz čitavu njezinu povijest. I taj poziv je neodvojiv od temeljnog Isusova poslanja: „Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje!“ Međutim, taj poziv ne znači da bismo svi trebali živjeti u uvjetima egzistencijalne bijede, da ne bismo smjeli ništa posjedovati, nego on je i odgovornost. Odgovornost za svoj život, i za život svojega bližnjega. Siromaštvo ima mnogo dimenzija i oblika. Ono može biti duhovno siromaštvo u smislu da mnogi naši bližnji trebaju duhovnu pomoć. Siromaštvo može biti financijsko jer mnogi ljudi nemaju financijskih sredstava za život. Siromaštvo može biti moralno, u smislu da mnogi ljudi žive protivno moralnim zakonima, pa tako uz svoj uništavaju i živote drugih. Da skratim, doista mnogo je razina siromaštva u koje čovjek može zapasti, zato biti kršćanin znači željeti biti otvoren za potrebe drugih, braće i sestara koje susrećemo. Iskoristiti sve talente koje nam Bog daje i od njih učiniti blago kojim ćemo obogatiti, ne samo sebe, nego i druge oko sebe, a posebno one najpotrebnije. Problem nastaje kada čovjeka zarobi sebičnost, kada postane neosjetljiv na patnju bližnjega, kada postane isključiv, a to onda znači da se laganim, ali sigurnim korakom približava duhovnoj smrti i uzalud mu sva blaga svijeta ako je izgubio ono nepropadljivo – na nebesima. Papa Franjo nam to jasno svjedoči i riječima i djelima pozivajući nas da otvorimo svoja srca i živote za druge, za bližnje, a osobito one koji su Kristu patniku najsličniji. Moramo biti Bogu zahvalni na daru pape Franje i u trajnom ispitivanju savjesti nastojati se što više bogatiti nepropadljivim blagom na nebesima, a propadljivo koristiti da ublažimo materijalno i svako drugo siromaštvo svoje braće i sestara.

Vaše biskupsko geslo „...da život imaju...“ uzeto je iz evanđelja. U Isusu Kristu Bog se, u odnosu prema ljudima, zauvijek i neopozivo opredijelio za život: „Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Nažalost, izgleda da se hrvatsko društvo sve manje opredjeljuje za život?

Kada je čovjek orijentiran samo na materijalnu dimenziju života, tada neupitno, kao što sam već naglasio u odgovoru na prethodno pitanje, postaje rob sebičnosti, a time i zatvoren za život. Čovjek koji ne razumije da je sve što jest nezasluženi dar, pa time i on sam, ne može biti otvoren niti za darivanje drugima. Ne može biti otvoren za dar života, niti za sudjelovanje u otajstvu života kroz sustvaranje novoga života. Ne želim da me čitatelji krivo shvate kao da negiram važnost odgovornosti. Ona je važna, ali neshvatljivo mi je da postoje toliki supružnici koji imaju sve materijalne uvjete potrebne za život djece, ali ih ne žele kako ne bi narušila njihov komfor. Zar to nije sebičnost? Nadalje, radno zakonodavstvo je izrazito neprijateljski raspoloženo prema ženi koja želi biti majka. Od toga da se na razgovorima za posao eksplicitno traži obećanje da žena neće ostati trudna, do toga da se ženama kao budućim majkama namjerno ne želi dati ugovor na neodređeno kako bi ih se držalo u pokornosti. A nisu nepoznati slučajevi otkaza ženama koje ostaju trudne bez obzira što se radi o nezakonitim radnjama. Komu je stalo do toga? Državi očito ne. Da ne spominjem nehumane radne uvjete koji uništavaju svaku mogućnost za zajedničke trenutke u obitelji i intimu kao što je to slučaj sa ženama koje rade u trgovačkim centrima, otvorenima gotovo dvadeset i četiri sata, sedam dana u tjednu. Što je najgore, u našoj se javnosti čuju najave da bi novi hrvatski Zakon o radu u potpunosti dokinuo mehanizme zaštite žena i majki koji postoje u dosadašnjem zakonu. U ime čega? Ne razumijem kako naši političari i zakonodavci ne vide da popuštajući profiterima, uništavaju budućnost naroda i društva kojem su na čelu. Ne smije profit biti iznad čovjeka! Ima još razloga zbog kojih je naše društvo zatvoreno za život, ali u konačnici čovjek je taj koji odlučuje. I ovog sam Božića poslao apel vjernicima da se u svojim župama uključe u aktivnosti Caritasa i da pomognu braći i sestrama, a posebno obiteljima teškog imovinskog stanja. Djeca moraju osjetiti toplinu Isusova zagrljaja kroz našu ljubav, po našim rukama, djelima, osjećajima i mislima.

Početkom prosinca sudjelovali ste u Rimu na plenarnom zasjedanju Papinskog vijeća za laike na temu: Naviještati Krista u digitalnoj eri. Možete li nam reći na što se stavlja naglasak kada se govori o naviještanju Krista u doba mobitela, tableta i interneta?

Vrlo kratko ću odgovoriti. Mediji, sva ta silina medijskih sredstava, ne smiju postati cilj, nego sredstvo kojim će se pozvati i u određenoj mjeri omogućiti živi susret čovjeka s čovjekom, i čovjeka s Bogom. Crkva se ne smije dati zavesti sirenskim zovom raznih marketinških alata i solucija kojima je cilj manipulacija. Crkva ima zadaću naviještati evanđelje i to smije činiti samo istinom. Sviđalo se to nekomu ili ne. Mediji su divni Božji darovi, ali ponovno naglašavam, samo sredstvo. Cilj je živi susret. Samo takav susret ima snagu promjene čovjeka.

Kako vidite položaj bh. Hrvata danas i Crkve u BiH?

Ne bismo bili u krivu kada bismo ga usporedili sa situacijom Izraela, Božjeg naroda kad je bio protjeran u izgnanstvo, odnosno iako je živio na svojoj zemlji, živio je u ropstvu, izvrgnut diskriminaciji. Povijest Božjeg naroda nam pokazuje i uči nas kako se izboriti za slobodu, za mir, za prosperitet. Riječ je ponajprije o zajedništvu koje se može postići samo eliminacijom svega onoga što razara jedinstvo naroda i zajedništvo oko zajedničkog interesa, a ne nekih partikularnih. Kad god je Izrael dopustio podjele u svojem biću, te se počeo okretati i ići za lažnim prorocima, dogodila bi mu se nesreća i završio bi u ropstvu. I tada kad bi zavapio u sav glas Jahvi, Bog bi mu se smilovao i izbavio ga. Upravo Crkva u BiH mora biti jasan glas proroka koji će neumorno, pa i pod prijetnjama i ucjenama, upozoravati na lažne proroke i pozivati narod na povratak Bogu, na zajedništvo i solidarnost kako bi se obnovili razrušeni domovi i krvlju natopljena Domovina. Ta obnova ne može i ne smije biti bez sudjelovanja Republike Hrvatske. Crkva u Hrvatskoj čini i činit će sve što joj je u mogućnosti da Bosna i Hercegovina ne ostane kao tužna majka bez katoličke djece. Nitko ne može ostati gluh na patnju koju su prošla naša braća i sestre u Bosni i Hercegovini. Pritom mislim na patnje pojedinaca iz svih naroda te plemenite zemlje. Zajednički vjernički vapaj i molitva trebaju biti: nikad više rata, nikad više mržnje i progona! Nevina krv s tolikih stratišta obvezuje nas da učinimo sve kako bi Bosna i Hercegovina sa svojim trima konstitutivnim narodima živjela u miru i prosperitetu.

Svim čitateljima, vjernicima i svim ljudima dobre volje želim sretan i radostan blagdan Isusova Rođenja, da nas Božić ispuni svojom radošću kako bismo mogli biti svjedoci te radosti svakom čovjeku. Svima želim blagoslovljenu Novu 2014. godinu! 

Mr. Ivan Del Vechio, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH: Ne postoje granice koje mogu podijeliti zajedničku kulturu, identitet i povijesna događanja

Mnogi će reći kako je posao diplomata iznimno lagan, a uz to se i besplatno putuje. Saznaje se mnogo o drugim kulturama te se upoznaje mnoštvo ljudi od kojih su većina poznati, utjecajni i zanimljivi. To su određene prednosti koje obični ljudi na prvi pogled vide, međutim biti veleposlanik je mnogo, mnogo više, a posao i nije toliko lagan kako se ponekad misli. Početkom listopada Republika Hrvatska je poslala novog izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika u Bosni i Hercegovini. Riječ je o mr. sc. Ivanu Del Vechiju rođenom 1950. u Požegi. Novi veleposlanik u BiH je otac dvoje djece, koji govori njemački, engleski, poljski i ruski, a bio je veleposlanik u Izraelu i Poljskoj.

Gosp. Del Vechio je diplomirao strojarstvo na Fakultetu tehničkih znanosti u Rijeci te magistrirao management na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a od 1991. sudjelovao je u Domovinskom ratu u 123. požeškoj brigadi s činom brigadira, te je za svoje zalaganje dobio nekoliko odlikovanja.

Predavač je na Diplomatskoj akademiji MVP-a te Ratnoj školi Ban Josip Jelačić, a potvrda njegova angažmana u diplomatskim misijama došla je u vidu odlikovanja na državnoj i regionalnoj razini za promicanje gospodarske suradnje između Hrvatske i Republike Poljske.

S njim smo razgovarali za Božić 2013 o njegovu doživljaju današnje BiH za koju se često kaže kako ima komplicirano unutarnje uređenje, o vezama Hrvata u BiH i Hrvatskoj, te životu u diplomatskom zvanju.

Vaša ekscelencijo, tek ste stigli u BiH i preuzeli ste diplomatsko predstavništvo Hrvatske u BiH. Kakvi su Vaši prvi dojmovi?

Moj veleposlanički mandat u Sarajevu započeo je vrlo dinamično, posjetom hrvatskog premijera Zorana Milanovića, a zatim i predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leke, što su bile izvrsne prilike i vrlo korisne za učinkovito obavljanje mojih dužnosti. Osim toga, do sada sam imao prilike susresti se s čelnicima BiH, kako na državnoj, tako i na entitetskim i županijskim razinama, kao i s gospodarstvenicima, a naravno i s mojim kolegama diplomatima. Ovo je vrlo zahtjevna diplomatska destinacija, no to i jest zanimljiva strana ovog posla: suočiti se s izazovima i riješiti ih u korist svih zainteresiranih strana.

Kakvi su danas odnosi između Republike Hrvatske i BiH?

Bilateralni odnosi između naših dviju zemalja su vrlo dobri, bez obzira na činjenicu što imamo i neka otvorena pitanja. Međutim, ta otvorena pitanja nisu prepreka našoj suradnji i rekao bih da su među susjedima i uobičajena. No, važno je da otvoreno razgovaramo, da imamo kontinuirani dijalog i dobru atmosferu, a na taj ćemo način doći i do obostrano prihvatljivih rješenja.

Nije tajna kako BiH ima složeno, a mogli bismo reći i komplicirano unutarnje državno uređenje. U odnosu na poznavanje te činjenice, možete li pretpostaviti kakav Vas posao ovdje očekuje u budućnosti?

Posao stranog veleposlanika nije baviti se unutarnjim državnim uređenjem države primateljice, bez obzira je li ono jednostavno ili komplicirano. Iako je, u pravu ste, struktura komplicirana, onda to utječe i na moj posao, u smislu da, primjerice, dogovaranje tema ili projekata na kojima ćemo surađivati treba obaviti na više razina, što produžava postupak i samim time skraćuje učinkovitost procesa.

Ali s obzirom da smo susjedi, da govorimo istim jezikom, da imamo vrlo sličnu strukturu gospodarstva, da ne nabrajam dalje naše sličnosti, uvjeren sam da me očekuje izazovan posao koji će na kraju donijeti uspjeh i rezultat u korist obiju zemalja.

Po medijima se različito prikazuje položaj Hrvata u BiH, od kukanja do idealiziranja. Kako ste Vi doživjeli položaj Hrvata u BiH?

Ne postoji jednodimenzionalna slika o položaju Hrvata u BiH. Gospodarska situacija, pa onda i standard života Hrvata nije isti u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, i nije ista situacija u Hercegovini i u Središnjoj Bosni ili Posavini.

No, postoji nešto što sam primijetio i što je svugdje u BiH isto, a to je osjećaj neravnopravnosti, odnosno nemogućnost da Hrvati kao jedan od triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda sudjeluju u kreiranju i donošenju odluka na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini.

BiH čine dva entiteta, deset županija i Distrikt Brčko, tri konstitutivna naroda… Ima li ovako uređena država dugoročnu perspektivu, i u kojem bi pravcu mogle ići ustavne promjene o kojima se konstantno govori?

Ukoliko svi politički akteri u BiH žele modernu, demokratsku, prosperitetnu i europsku BiH, onda i ustavna reforma mora biti provedena u skladu s tim načelima. Što znači da političko uređenje mora osigurati institucionalnu jednakopravnost i političku participaciju svih triju konstitutivnih naroda, i u tom smjeru trebaju ići ustavne promjene.

Smatram dobrim što je o tom pitanju postignut konsenzus među najjačim hrvatskim političkim strankama, a vrlo je važno da svi akteri političke scene, i domaće i međunarodne, uvažavaju činjenicu da su Hrvati, kao najmalobrojniji narod, dio rješenja te da je stabilna BiH ključna za stabilnost regije.

U intervjuu za banjolučke Nezavisne novine veleposlanik Ruske Federacije u BiH Aleksandar Bocan Harčenko u samo nekoliko rečenica dijagnosticirao je sadašnje političko stanje u BiH i žarište svih problema: „Najveći dio problema u BiH je odnos u Federaciji BiH između Hrvata i Bošnjaka, a samo rješenje koje uvažava jednakopravnost Hrvata može biti trajno.“ Je li se moglo očekivati da ovakva izjava dođe iz ruskog Veleposlanstva?

Ključnim smatram jasan stav hrvatske državne politike koji kaže da je cjelovitost BiH, s njezinim demokratskim unutarnjim uređenjem, od vitalnog državnog interesa za Republiku Hrvatsku, a toga neće biti bez jednakopravne pozicije svih triju konstitutivnih naroda.

Za vrijeme posjeta pape Benedikta XVI. Zagrebu vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić je stavljen među „strane biskupe“… Još uvijek se mogu čuti glasovi u BiH i Hrvatskoj koji kažu da su Hrvati u ovim dvjema državama zapravo dva različita naroda. Kako Vi komentirate to?

Nije na meni da komentiram protokol i raspored vjerskih velikodostojnika tijekom pastoralnog posjeta. Što se tiče ovih, kako vi kažete, glasova da su Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u BiH dva različita naroda, to naprosto nije istina. Uostalom, i hrvatski Ustav govori o „dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama“ kojima se jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske. Također, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske utemeljen je da bi pomagao i brinuo se za Hrvate izvan Hrvatske.

Što mislite jesu li dovoljno čvrste veze među Hrvatima u ovim dvjema državama?

Veze između Hrvata u ovim dvjema državama čvrste su i neupitne. Ne postoje granice koje mogu podijeliti zajedničku kulturu, identitet, povijesna događanja pa i gospodarsku povezanost, a Hrvati sada mogu biti i jedna vrsta motora europskih integracija u BiH, čime pridonose i stabilnosti BiH, ali i Hrvatske i cijele regije, pa ako hoćete i EU-a.

Na koji je način ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju utjecao na odnose između Hrvatske i BiH, a posebice na odnose Hrvatske prema Hrvatima u BiH? Ima li Hrvatska snage biti vođom regije?

Ulaskom u EU Hrvatska nije izišla iz regije, niti joj je okrenula leđa, upravo suprotno, postali smo njezin promicatelj i zagovornik unutar institucija EU-a. BiH se, kao naš prvi susjed, našim ulaskom i fizički približila Uniji, i to su potencijali koje zajednički možemo iskoristiti. Hrvatska želi biti partner BiH na njezinu putu u EU i NATO jer imamo iskustvo i znanje koje je primjenjivo i u ovdašnjim uvjetima zbog jezika, naslijeđa, mentaliteta i zajedničkih interesa. Što se tiče Hrvata, kao što sam već rekao, oni imaju ogromnu priliku biti veza između EU-a i BiH, a to će biti na korist i Hrvatske i Hrvata i BiH, a i samog EU-a.

Mnogo je onih koji su tijekom posljednjega rata iz BiH izbjegli i otišli u Hrvatsku. Ima li smisla još uvijek ih pozivati na povratak budući da su tamo osnovali obitelji, zaposlili se i, takoreći, skrasili?

Svi imaju pravo na povratak, a naša je obveza zajedno s vlastima u Bosni i Hercegovini, i uz pomoć međunarodne zajednice, osigurati pretpostavke da se to i dogodi. A osnovne pretpostavke za povratak izbjeglih su, prije svega, sigurnost i gospodarski prosperitet.

Crkva u životu bh. Hrvata i danas, kao i u ratu, ima važno mjesto. Kako gledate na ulogu Crkve u BiH?

Neprocjenjiva je vrijednost i uloga Katoličke crkve koja na ovim prostorima egzistira već 13. stoljeća. Njezinu važnost potvrdio je Vatikan kada je 1992. priznao BiH, kao i imenovanje nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom Vrhbosanske nadbiskupije 1994. godine.

Dopustite mi da, kada je riječ o ulozi Katoličke crkve u BiH, citiram bl. papu Ivana Pavla II. za vrijeme njegova posjeta Sarajevu kada je rekao: „Neka ljubav koja vlada među vama bude primjer svećenicima koji vam pomažu, vjernicima koji na vas gledaju kao na prosvijetljene vođe, i svim ljudima dobre volje koji nerijetko u vašim riječima i u vama kao biskupu traže poticaj za izgradnju društva koje će biti uistinu nadahnuto na vrijednostima mira, sloge i pravde.“

Djelovali ste kao veleposlanik u Poljskoj i Izraelu... Što Hrvati u BiH mogu naučiti od tih dviju zemalja?

Poljska je dobar primjer za sve zemlje koje su prošle tešku tranziciju iz komunizma u društvo tržišne ekonomije, ogromnog napretka postignutog na svim područjima života svojih građana u relativno kratku vremenu. Presudnu ulogu na tom putu imao je ulazak te zemlje u NATO i EU. Izrael je zemlja koja je vrlo zanimljiva, ali na drukčiji način. To je mjesto gdje su rođene tri najjače monoteističke religije današnjeg svijeta. To je biblijska Sveta zemlja na koju pravo polažu dva naroda i, nažalost, ni do danas nije nađeno rješenje koje bi donijelo održivi mir i stabilnost.

Diplomatski život je, barem prema onomu što mi izvana možemo vidjeti, težak: morate često biti daleko od rodnoga kraja, u kontaktu s različitim ljudima. Kako proslavljate blagdane s obzirom na Vaš posao, i koliko Vam obitelj pruža potporu u životu?

Posao diplomata je vrlo zahtjevan, ali zanimljiv i izazovan. Upoznajete ljude, običaje, različite filozofije života. Najvažnije je iznalaženje i razvijanje zajedničkih područja suradnje domovine i zemlje primateljice. A za blagdane, ako je to moguće, blagodat je biti u domovini u krugu obitelj, a ako ne, blagdane proslavljamo tamo gdje se trenutačno nalazimo, i to može biti vrlo lijepo. Tako će mi zauvijek ostati u pamćenju polnoćka u Betlehemu.