Kršćani suočeni s problemima zbog prosvjeda u Hong Kongu

Mnogi kršćani iz Hong Konga aktivni su u stalnim prosvjedima te posebne kineske regije, u kojima traže od vlasti više demokracije i prava. Međutim, to stvara probleme kršćanima u kontinentalnoj Kini.

Od samog početka prosvjeda 2019. i 2020. u posebnoj kineskoj upravi Hong Kong, neke lokalne samouprave u Kini koriste te događaje kao izgovor za ugnjetavanje kineskih kršćana, čak i onih koji pripadaju tzv. „državnim Crkvama“, to jest Crkvama čiji je rad odobrila država.

Tako se potvrđuje razmišljanje da kineska Vlada vjernike smatra „neprijateljskom silom koja ugrožava njezin režim“. Kako bi suzbili duh demokracije od širenja iz Hong Konga na kopno, vlasti pojačavaju mjere represije i kontrole na područjima koja smatraju „nestabilnima“.

Tako je, na primjer, crkvena općina grada Ganzhou u jugozapadnoj provinciji Jiangxi 28. studenoga željela u lokalnom Uredu za vjerska pitanja obnoviti dozvolu za djelovanje, ali je mjesni ogranak Komunističke partije odlučio da „u svjetlu novih događanja crkve ne smiju dobivati dozvole te trebaju biti zatvorene“. Objašnjenje je bilo kratko: „Mnogi su kršćani uključeni u 'nerede' u Hong Kongu.“

Budući da komunisti smatraju kako je kršćanstvo u Kinu „uvezeno sa Zapada“, oni se boje da vjernici u kontinentalnoj Kini mogu imati kontakte s vjernicima u Hong Kongu i posljedično sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Kao zaključak tog mišljenja odlučeno je da „crkve moraju prestati sa svojim aktivnostima“.

Početkom prosinca službenici Ureda za vjerska pitanja u mjestu Wuning, pod jurisdikcijom okruga Jiangxi u gradu Jiujiangu, izvršili su pretres lokalne „državne crkve“. Uništili su križ, skinuli natpis „kršćanska crkva“ te sa zida uklonili sve vjerske simbole iz razloga što su „kršćani u Hong Kongu bili uključeni u 'nerede'“.

Osim „državne Crkve“ neugodnosti uobičajeno doživljavaju i članovi onih Crkava koje država ne priznaje. Tako je portal persecution.org otkrio kako su krajem listopada policajci Ureda za državnu sigurnost pozvali propovjednika jedne „kućne crkve“ u mjestu Jiangxi iz grada Ganzhou, te mu naredili da potpiše izjavu u kojoj stoji da neće ići u Hong Kong. Također, policija je zaprijetila svim vjernicima da će izgubiti socijalnu pomoć ili posao, ako ga imaju, čim otputuju u Hong Kong.

„U najgorem slučaju otići ćete u zatvor“, upozorili su policajci ponovivši da putovanje u Hong Kong u ovom razdoblju znači biti protiv Komunističke partije, a oni koji to čine smatraju se neprijateljima Kine.

Irački kršćani između radikalnih sunita i šijita

Tijekom 2019. iračka je Vlada imala polovične uspjehe u upravljanju Ninivskom dolinom koju je preuzela od terorista Islamske države...

Nažalost, povratak kršćana je polovičan, svakodnevne pljačke i opća nesigurnost su realnost, dok se nepoznati broj pripadnika Islamske države skriva među civilima koje su do jučer progonili. Također, novi su problemi nazočnost šijitskih milicija koje podržava Iran.

„Sjaši, Kurta, da uzjaše Murta“?

Podsjetimo, Irak je 2019. pokrenuo kampanju Volja pobjede koja je uključivala i vojne operacije u Ninivskom kraju s ciljem uništenja preživjelih članova Islamske države koji se kriju po nepristupačnim predjelima. Ta se vojna akcija uvelike oslanjala na šijitske milicije čija se stalna prisutnost u toj dolini, u kojoj su pretežno živjeli kršćani, može predstaviti kao želja za prekrajanjem vjerskog sastava toga područja.

Ako na stranu ostavimo motivacije raznih muslimansko-šijitskih milicija, vojna kampanja je bila relativno uspješna. Samo tijekom prosinca protuterorističke aktivnosti urodile su plodom jer je uhićeno 14 i ubijeno 18 militanata koji su željeli provesti terorističke napade za Božić.

Ove brojke govore o tome da je Islamska država službeno poražena, ali su njezini sljedbenici ostali u Iraku, te su oružje očito ostavili na skrivenim mjestima čekajući ponovni trenutak za rat.

Usprkos činjenici da je Islamska država pokazivala znakove oporavka, šijitske milicije su uz pomoć Vlade Iraka službeno odnijele pobjedu.

Međutim, mnogi se žitelji ove doline žale da nema neke velike razlike na terenu za obične ljude. Teroristi Islamske države su se bavili uznemiravanjem, iznudama, prepadima te otimanjem imovine onih pripadnika nesunitskih manjina koji nisu pobjegli. To isto danas rade i članovi milicija pripadnicima nešijita, posebice kršćanima i sunitskim muslimanima.

„Njihova glavna izlika za uzimanje novca jest što nam štite selo od Islamske države. S druge strane milicija olakšava život šijitima zahvaljujući svojim vojnim instalacijama, dok to kršćanima nije dopušteno“, rekao je za prosecution.org jedan kršćanin iz Qaraqosha.

Nažalost, međunarodni pokušaji smanjenja utjecaja iranske šijitske milicije u Iraku pojačali su njihovu odlučnost da zadrže i povećaju svoju ulogu u toj zemlji.

Između dvije vatre

Veliki dio nezadovoljstva u Ninivskoj dolini odnosi se na korupciju državnih dužnosnika, te viziju budućnosti te regije.

Podrškom milicija šijitski su se muslimani učvrstili u Ninivi u kojoj nisu prije postojali u tom broju. S druge strane odmazda terorista Islamske države, koji su sunitski muslimani, ima snažne sektaške i plemenske prizvuke, što za jednu multietničku zemlju kao što je Irak nije nimalo dobro.

Glasovi o korupciji pri obnovi ove pokrajine usporili su dotok međunarodne pomoći.

„Svjedoci smo razvoja u tom području. Kao što primjećujete, asfaltirana je glavna prometnica. Ipak lideri uzimaju postotak na svaki projekt, a to otežava organizacijski rad“, rekao je jedan od humanitarnih radnika.

Također, iranske milicije mijenjaju način života i rada lokalnog pučanstva koje se vratilo.

„Milicije i njihovi sljedbenici uništavaju svaki način koji pronađemo da preživimo. Započeli su s otežavanjem obnove domova nakon oslobođenja, zatim uništavanjem poslova koji su pokrenuti te na kraju otežavanjem cestovne komunikacije između naših gradova. Sada nam uništavaju poljoprivredu. Preživjeti ovdje postaje vrlo teško. Nisam siguran možemo li preživjeti više od pet godina ako se situacija ovako nastavi“, rekao je jedan zemljoradnik iz Qaraqosha.

Što slijedi?

Ono što se događa u Iraku, pa i ubojstvo visokorangiranog iranskog generala Qasema Soleimania u Bagdadu 3. siječnja, samo je velika igra između SAD-a i Irana, ali preko leđa stanovnika Iraka.

„To je igra, a mi smo taoci u sredini. Ne samo kršćani, već i svi građani Iraka pogođeni su američko-iranskim sukobom“, rekao je jedan neimenovani kršćanin napominjući da je istraga o zločinima terorista Islamske države usporavana te sabotirana.

Dok su kršćanska područja doživjela mnogo materijalne obnove, istraga zločina uglavnom je ignorirana u tim područjima. Za mnoge je to predstavljalo značajno obeshrabrenje.

„Vjerujem da nas je Vlada namjerno zaboravila; to je neizravna poruka da se napusti ovaj kraj. Problem je u tome što mi uopće nemamo mogućnost napustiti ovo podneblje, te smo osuđeni na lagano umiranje“, rekla je jedna žrtva progona Islamske države.

Veliki su problem i zarobljenici Islamske države koje ne žele njihove matične zemlje. Ideja da oni budu utamničeni u krajevima gdje žive kršćani, isto je kao vuka staviti u stado ovaca.

Narod je zbunjen i razočaran, žrtve genocida staviti u isto mjesto gdje borave teroristi Islamske države nije dobra poruka. Zabrinutost je sve veća što će se s ovim militantima dogoditi budući da se često organiziraju bjegovi iz zatvora. Takvo stanje dodatno destabilizira sigurnosno okružje tog područja.

Na Zakonu o vjerskim slobodama potrebno je dodatno raditi

Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori, koji je donesen u posljednjim danima prosinca 2019., bio je povodom za razgovor s kancelarom Kotorske biskupije don Robertom Tonsatijem...

Don Robert je rodom iz Herceg Novog, grada u kojem je rođen Sv. Leopold B. Mandić. Nakon osnovne škole otišao je u sjemenište i Klasičnu gimnaziju Paulinum u Subotici, a potom i na studij teologije na KBF u Zagrebu.

Poslije đakonskog i svećeničkog ređenja djelovao je u nekoliko župa Kotorske biskupije, a onda otišao na studij crkvene povijesti na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je stekao bakalaureat te magistrirao povijest Crkve.

Na Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku završio je arhivistiku. Poslije povratku iz Rima, uz brojne dužnosti koje obavlja u biskupiji, djeluje kao kancelar biskupije i župnik Mula.

Osim novog Zakona s njim smo razgovarali o općim pitanjima koja se tiču vjerskih sloboda...

Poštovani, svakodnevno slušamo o uvijek aktualnoj kovanici „vjerska sloboda“. Recite nam što je zapravo sadržaj te sintagme? Što za vas znači vjerska sloboda?

Sam termin se čini dosta jasnim, iako to nisu sve njegove implikacije. Vjerska sloboda, odnosno sloboda vjeroispovijedi je jedna od temeljnih ljudskih sloboda koja je kao takva zajamčena i Općom poveljom o ljudskim pravima kao i Konvencijom Europske unije o temeljnim pravima. Te nam povelje kažu da svi ljudi imaju pravo na slobodu vjeroispovijedi, savjesti i mišljenja, te da tu slobodu mogu izraziti na različite načine bez ograničavanja od strane države ili neke druge institucije.

Vjerska sloboda podrazumijeva i prigovor savjesti koji može imati različite posljedice u moralnom i zakonskom smislu. Vjersku slobodu ne promatram bitno drukčije od onoga kako je definiraju te važne povelje o ljudskim pravima, i žalosti me činjenica da se i u 21. st. ona ne shvaća niti ostvaruje podjednako u cijelom svijetu. Kada govorimo o kršenjima vjerske slobode, iznenadili bismo se da se one nužno ne događaju u nekim dalekim zemljama, nego često i u samoj Europi: radnica koja je otpuštena bez plaće jer je oko vrata nosila srebrni križić, ili Crkva koja je spriječena da ostvari pravnu osobnost jer joj je država onemogućila registraciju, brutalno miješanje vlasti u nutarnje ustrojstvo jedne vjerske zajednice... samo su neki od brojnih primjera kršenja vjerske slobode.

Jedan od nedavnih dogodio se u SAD-u, kada je djetetu na božićnoj priredbi zabranjena izvedba čuvene božićne pjesme pod izlikom da je njezin tekst previše religiozan. Bez obzira na zakonske okvire, mislim kako je važno za svakog istinskog bogotražitelja da svoju vjeru živi i u duhovnoj slobodi, jer ga samo ta može dovesti do cjelovita ostvarenja kao čovjeka i vjernika.  

Prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih sloboda u Crnoj Gori, a kakvo u svijetu? Kako žive katolici u Crnoj Gori? 

Katolici su u Crnoj Gori manjina. Tek oko 3% cjelokupnog pučanstva Crne Gore, koja ima samo oko 630 000 stanovnika, čine katolici. I samo su dvije katoličke biskupije na cijelom teritoriju države. Objektivno govoreći, mislim da katolici u svakodnevici uživaju sva prava kao i svi drugi građani ove države. Ove godine je zanimljivo bilo primijetiti kako se u medijima jako isticalo pravo katolika da svetkuju svoje božićne blagdane: od 24. do 26. prosinca, imali su pravo izostati sa svog radnog mjesta. To je ono što je zakonom zajamčeno pravo. Naravno, drugo je pitanje u kolikoj su mjeri svi to htjeli ili mogli ostvariti na svojim radnim mjestima.

Teško je općenito govoriti o tome kako katolici žive jer su društveni konteksti u kojima žive različiti. Držim da je stanje prilično zadovoljavajuće kada je riječ o njihovim pravima i slobodama, ne toliko kada je u pitanju njihovo aktivno prakticiranje vjere. Ne smijemo zaboraviti da je tijekom zadnjih desetljeća došlo do jake asimilacije. Negdje još uvijek postoji stigma predrasude zasnovana na neznanju i staroj antikatoličkoj propagandi, ali postoje i prekrasni primjeri suživota i uzajamnog poštovanja koji su doista za svaku pohvalu.

Mislim da su upravo takvi primjeri ono što treba isticati. Zgodno je podsjetiti se da je Crna Gora potpisala Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom koji je ratificiran u skupštini 2012., te da ima i apostolskog nuncija koji je zajednički za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. 

Možete li nam reći koliko je bilo kršenja vjerskih sloboda katolika u prošlosti i danas, te u čemu se ona najviše očituju?

Ako govorimo o prošlosti koje se neki stariji čitatelji još uvijek sjećaju, mislim na komunistički režim, rekao bih da su kršenja bila proporcionalna onima u cijeloj tadašnjoj SFRJ. U poratnim godinama (Drugi svjetski rat) najviše su žrtve podnijeli svećenici.

Današnje spoznaje zasnovane na arhivskim dokumentima pokazuju nam da je djelovanje Crkve u Crnoj Gori bilo budno praćeno od službi državne sigurnosti, te da je osobito prema Katoličkoj Crkvi bio zauzet sumnjičav stav. Crkvu se promatralo kao nekakvu prijetnju nacionalnom jedinstvu, a veliki događaji kao što su proslava beatifikacije i kanonizacije Sv. Leopolda B. Mandića promatrani su kao nekakvo nacionalističko kontriranje tadašnjoj državi, te su izvlačeni potpuno krivi i tendenciozni zaključci o životu i djelovanju Crkve. Unatoč svemu, život Crkve nije prestao, niti su bila onemogućena veća okupljanja vjernika.

Ipak, treba reći Crna Gora je po mnogo čemu kontradiktorna. Dok državne vlasti nisu bile blagonaklone prema svećenicima, niti prema ljudima koji svoju vjeru otvoreno prakticiraju (otvoreno im je uskraćivano napredovanje na poslu ili beneficije koje su imali članovi Partije), istodobno su časne sestre franjevke bile pozvane raditi u bolnici na Cetinju. Njima je omogućeno svoje poslanje među bolesnima ostvarivati noseći habite svoga reda što je, recimo, u drugim državama bilo zabranjeno ili nepoželjno. Tako je od skupine redovnica koje su iz Slovenije došle u Crnu Goru kasnije nastala Crnogorska provincija franjevki Bezgrješnog začeća. S druge strane, crkvena imovina, ne samo Katoličke Crkve, mahom je oduzimana i za nju nikad nije isplaćena pravedna naknada, niti je donesen zakon o restituciji crkvene imovine, nažalost njegovo donošenje još uvijek nije na pomolu.

U novije vrijeme, osobito nakon rata 90-ih, katolici su znali biti metom napada, više po nacionalnoj osnovi, nego vjerskoj jer se te dvije identitetske odrednice ovdje vrlo često miješaju i izjednačuju. Bilo je napada na pojedine crkve, potpaljivanja požara, oštećenja imovine, pljačke, ružnih grafita, vrijeđanja.

I danas nam neke ankete pokazuju predrasude i nestrpljivost prema drugima i drugačijima, a po naravi stvari, katolici kao manjina upadaju u takve kategorije. No, uvijek se radi o sporadičnim incidentima. Čini se da nekima jako smeta taj Temeljni ugovor, te se i on prikazuje u krivom svjetlu, gotovo kao plod nekakve urote.

U zadnje vrijeme nije zabilježen stvaran i težak slučaj onemogućavanja nekom katoliku da slobodno ispovijeda svoju vjeru.

U Skupštini Crne Gore usvojen je 27. prosinca Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Međutim tomu se oštro protivi SPC... Možete li nam reći kakav je Vaš stav i stav Katoličke Crkve u Crnoj Gori o tome?

Proces donošenja tog zakona doista je bio dugotrajan i mukotrpan. Mi smo kao Katolička Crkva, jednako kao i druge Crkve i vjerske zajednice, imali priliku reći svoje mišljenje i iznijeti svoje primjedbe, što smo u konačnici i učinili. Prvi nacrt zakona smatrali smo doista neprimjerenim jer je u mnogočemu bio restriktivan, kontradiktoran i u neskladu s nekim temeljnim postavkama vjerskih sloboda i prava. Nismo se slagali s člankom koji govori o prelasku crkvene imovine u državno vlasništvo, ali ni s drugim dijelovima zakona; naši prigovori su se odnosili na gotovo 70% teksta nacrta zakona. No, svoje smo argumente nastojali iznijeti mirno, s poštovanjem i bez dizanja nepotrebnih tenzija u javnosti. Čini mi se da su i predlagači zakona to prepoznali. S druge strane, svjedočio sam neobično agresivnom i neprikladnom izražavanju neslaganja s tim nacrtom zakona, koje su pokazali pripadnici (laici) SPC-a prigodom javne rasprave u Kotoru, kada je cijela situacija bila na rubu sukoba, a pojedinci su uzeli sebi za pravo regulirati pristup u dvoranu određenu za okrugli stol. Koliko god ona bila mala, što je bila ozbiljna organizacijska pogreška, takvo ozračje ne mogu okarakterizirati niti kršćanskim niti demokratskim. Slično se događa i sada, s gotovo svakodnevnim prosvjedno-molitvenim šetnjama: dok s jedne strane vjernici koriste svoje pravo da neslaganje sa zakonom iskažu javnim i mirnim prosvjedom, događa se da taj prosvjed bude i prilika za vrijeđanje pripadnika drugih nacija.

SPC nedvojbeno osuđuje bilo kakvu zloporabu tih prosvjeda, i poziva da se oni ne politiziraju, no u ovakvoj situacija kakva trenutno vlada, o čemu se možete osvjedočiti i iz medija te privatnih snimki na društvenim mrežama, to je veoma teško. Retorika koju koriste pojedine političke stranke bliske SPC-u vrlo je opasna, i ne doprinosi miru i stabilnosti.

S druge strane nisam siguran da bi se vanjskom promatraču povremeno retorika pojedinih predstavnika SPC-a činila posve prikladna za jednu Crkvu i njezine poglavare, čak i kada bi sve bilo onako kako oni to shvaćaju. Pohvalno je što inzistiraju na molitvenom karakteru tih prosvjednih skupova, iako vjerujem da su i sami svjesni da ne mogu imati pod kontrolom tako veliko mnoštvo ljudi koje u njima sudjeluje, zacijelo s različitim nakanama. Osobno sam bio uključen u „pregovore“ kao dio tima Kotorske biskupije od samog početka, tako da sam imao uvid i u stajališta predlagača zakona s kojima se nisam mogao uvijek složiti. Prije samog donošenja zakona, u Skupštini Crne Gore organizirana je sjednica Odbora za ljudska i manjinska prava na kojoj su sudjelovali i predstavnici Crkava i vjerskih zajednica. Sjednica je trajala više od pet sati: jedan od poslanika (zastupnika) došao je odjeven kao katolički svećenik – u košulji s kleričkim kolarom, čime je valjda htio dati do znanja da ne priznaje Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu kao validnu Crkvu, a nisu izostale ni uvrjede na račun njezinih predstavnika kao i provokacije.

Sva ta performansa je u biti pokazala kako, nažalost, pojedinci mogu bez posljedica omalovažavati tuđe vjerske osjećaje. Naravno da nije na nama, kao katolicima, da se miješamo u unutarnja pitanja drugih Crkava, no ono što se dogodilo prilikom te rasprave zaslužuje osudu jer je došlo do vrijeđanja, ne samo vjerskih osjećaja, nego i ljudskog dostojanstva. Cijela rasprava u kojoj smo trebali ravnopravno sudjelovati svi predstavnici Crkava i vjerskih zajednica, u konačnici se svela na pitanje koja je Crkva kanonska, iako se zakon time zapravo ne bavi. Što se tiče događaja koji su uslijedili za vrijeme glasovanja za zakon i nakon toga, o tome je dovoljno informacija i snimki dostupno na internetu. Osobno mislim da je to bio doista poraz demokracije i uljudbe.

Što se samog zakona tiče, istina je da bismo voljeli da je dijalog s Vladom bio dulji jer bi zacijelo bio i produktivniji: ovako je zakon u usvojenoj verziji doista dotjeraniji i svakako poboljšan, ali i dalje mislimo da je na njemu bilo potrebno više raditi čime bi se mnoge stvari mogle dodatno raščistiti. Mi smo od samog početka smatrali da pitanje crkvene imovine ne treba biti dio tog zakona, već da to pitanje treba rješavati posebnim zakonom za što Vlada nije imala sluha. Osobno mislim da je to velika šteta jer je time previše opterećen cijeli zakon. Ovim se zakonom npr. zabranjuje osnivanje crkvenih ili vjerskih osnovnih škola, a postoje i druge prijeporne točke. Nije u potpunosti jasna namjera koju država ima s crkvenom imovinom, iako je sada taj članak detaljnije obrazložen pa su i bojazni nešto manje.

Smatramo da je bilo dužno donijeti suvremeni zakon koji će nadomjestiti onaj iz 1977., iz razdoblja kad je stav prema Crkvi i vjeri bio retrogradan. No, mi vjerujemo u pravni poredak, kako državni, tako i međunarodni, te smatramo da ako bude potrebno, da ćemo svoja prava moći ostvariti upravo pravnim putem koji ni Crna Gora koja ozbiljno korača k Europskoj uniji neće moći ignorirati.

Je li, prema podatcima, neka religijska zajednica u Crnoj Gori u lošijem položaju od druge? Hoće li novi zakon nešto promijeniti? 

Ne posjedujem takve podatke. Položaj pojedine vjerske zajednice najviše ovisi o broju njezinih članova, tako da je neizbježan zaključak da nisu sve vjerske zajednice u jednakom položaju, jer su neke doista male i ograničeno rasprostranjene. Novi zakon bi mogao pomoći manjim vjerskim zajednicama u ostvarivanju dodatnih prava, osobito onima koje su nedavno osnovane ili će se tek osnovati. Njime se, doista na vrlo liberalan način, omogućava stjecanje pravne osobnosti vjerske zajednice ukoliko se upiše u predviđeni registar, a ima najmanje tri punoljetna člana. S druge strane zakonom se želi spriječiti da jedna vjerska zajednica djeluje protiv ili na štetu druge, što može biti i sklizak teren jer je uvijek pitanje shvaćanja i tumačenja djelovanja jedne strane. Koliko će se primjenom zakona situacija zaista promijeniti, pokazat će budućnost.

 

Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma u svijetu, na drugoj strani također smo svjesni galopirajućeg relativizma i modernog ateizma. Recite nam, prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?

Teško je predvidjeti na koji način će ove krajnosti utjecati na slobodu ispovijedanja vjere i mislim da je njega donekle moguće dati samo kada se ima u vidu određeni društveni kontekst. Držim da je sve što ste naveli u pitanju podjednako opasno, i da donosi pustoš i dezorijentaciju. Danas je vjerski fanatizam na Zapadu, u europskom ili američkom kršćanskom kontekstu, bitno različit od, recimo, islamskog fanatizma, bilo na Zapadu, bilo na Istoku. U prošlosti imamo primjere koji nisu pravila, u kojima su kršćani obuzeti fanatizmom posezali za nasiljem, u zemljama u kojima su i sami prije bili žrtve progona i nasilja. Primjera radi, u vrijeme Velikog rata, spoj patriotizma i religioznosti urodio je nesmiljenim fanatizmom koji je prkosio čak i samom papi Benediktu XV. koji je pozivao na okončanje „bespotrebnog klanja“. Tako se dogodilo da dok je Papa pozivao na mir, da su neki propovjednici pozivali na rat.

Kako svaka sila rađa silu, jedan od mogućih scenarija je da će agresivna sekularizacija nastupiti kao odgovor na agresivni vjerski fanatizam. Uslijed takvih oscilacija iz krajnosti u krajnost, zdrav odnos prema religiji i vjeri, nažalost, biva ranjenim i teško ga je ponovno uspostaviti. S druge strane fanatizam je odgovor, premda krivi, na relativizaciju svega što se tiče religije i tradicionalnih vrijednosti. Vidimo da se u svijetu događaju jake polarizacije društva i da se događa da ekstremni desničari nerijetko pokazuju i vrlo snažno svoju vjersku pripadnost koja poprima zelotski i borbeni karakter. Koliko se radi o istinskom prianjanju uz određenu religiju, a koliko samo o vanjskoj formi, nije moguće ovako reći, uostalom, djela uvijek sve pokažu.

Početkom svake godine Papa predstavlja svoju poruku u povodu Svjetskog dana mira koji se u Katoličkoj Crkvi obilježava 1. siječnja. Jedna od univerzalnih poruka je potreba za mirom i vjerskim slobodama... Koliko se dotiču ova dva pojma: mir i vjerske slobode?

Ti su pojmovi gotovo nerazdvojni jer jedan podrazumijeva drugi. Teško je govoriti o istinskom miru među ljudima, o bratstvu, slozi, jednakosti ako se negdje jedna od osnovnih ljudskih sloboda, koja se tiče najintimnijih i najdubljih osjećaja pojedinca, krši, brani i onemogućuje. Papa Franjo je, kao i uvijek, iznio slojevitu poruku za Svjetski dan mira, u kojoj progovara o preprekama univerzalnom miru koje sami stvaramo i daje upute kako se njih može nadvladati.

Koja je poruka obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za crnogorsku, ali i katoličku svakodnevicu u Crnoj Gori?

U zadnjem dijelu ovogodišnje poruke za Svjetski dan mira Sveti Otac kaže: „Put pomirenja iziskuje strpljivost i povjerenje. Mir se ne može postići ako mu se ne nadamo. U prvom redu to znači vjerovati u mogućnost mira, vjerovati da drugi, baš kao i mi, trebaju mir.” U ovom turbulentnom vremenu za Crnu Goru, koju je Zakon o slobodi vjeroispovijesti podijelio i uznemirio, mislim da je važno upravo prihvatiti činjenicu da je mir i sloboda vjeroispovijesti nešto što svi trebaju, te da se ne tiče samo jednih ili drugih…

Ako to želimo postići, potrebno je promijeniti retoriku, bez obzira odakle ona dolazila, prestati s jednostranim monolozima i prestati unositi dodatnu pomutnju i manipulaciju. Ovdje na nikoga ne upirem prstom, nego konstatiram činjenice koje je barem danas lako provjeriti. Ako sve zainteresirane strane smognu dovoljno prisebnosti i zrelosti da racionalno i argumentirano pristupe rješavanju nastalih problema, iskreno vjerujem da će to biti puno korisnije od bilo kakvih političkih i vjerskih agitiranja, te jednostranih sagledavanja stvarnosti bez spremnosti na ustupke. Potrebni su nam strpljivost i povjerenje koji su u ovom trenutku gotovo potpuno odsutni. Potrebna nam je vjera u Božje vodstvo i njegovu providnost, vjera u mir i u mogućnost zajedništva i suživota unatoč različitim stavovima i svjetonazorima.

 

Napokon izabran novi armenski patrijarh u Turskoj

Nakon desetljeća turskog uplitanja, Armenska Crkva izabrala je novog vođu.

International Christian Concern (ICC) javio je kako su 11. prosinca 2019. armenski kršćani izabrali 85. armenskog patrijarha, to jest, biskupa Sahaka Maşalyana. Izbori su uslijedili nakon desetljeća odgađanja uzrokovanih turskim miješanjem u crkvene poslove. Biskup Maşalyan je dobio 102 glasa delegata od ukupno 119.

Tjedni pred izbore bili su ispunjeni novom kontroverzom, jer je Turska iznenada unijela nove podzakonske akte u izborni postupak koji su ograničavali kandidate koji ispunjavaju uvjete za izbor na tu funkciju. Prema novim aktima jedini kandidati za patrijarha bili su državljani Turske, iako Armenska Crkva ima globalni karakter.

Armenski kršćani s nestrpljenjem su očekivali izbor novog crkvenog vođe otkad se prethodni patrijarh razbolio. Turska je prisilila armenske kršćane da čekaju njegovu smrt, što se dogodilo ovog ožujka, prije nego što je omogućila nastavak izbora.

"Povijest će ovo vrijeme nazvati 'crnim stranicama' zbog miješanja u izbor. Ljudi su to koji se igraju s našim dostojanstvom. Neću izabranu osobu smatrati svojim patrijarhom", rekao je armenski član turskog parlamenta Garo Paylan.

Nakon genocida nad kršćanima iz 1915. koji je opustošio stanovništvo, Turska je zadržala strogi nadzor nad preživjelim kršćanima i njihovim crkvama. U tjednima neposredno prije izbora za armenskog patrijarha, genocid je ponovno postao relevantno obilježje turskih vijesti. U jednom zapaženom primjeru, članovi Istanbulske odvjetničke komore objavili su u studenom članak opisujući armenski genocid kao "krunsko dostignuće", te prijete Armencima "novom deportacijom koja će im biti najlakša mjera".

Američka komisija za međunarodnu vjersku slobodu Tursku je svrstala u "zemlje slučajeve".

Claire Evans, regionalna menadžerica ICC-a za Bliski Istok, rekla je: "Značajno je da Armenska Crkva, naposljetku, ima prepoznatljivog vođu kao lika. Ovaj položaj nasljeđuje mnoge izazove, a mi molimo za mudrost i uviđavnost za Crkvu u narednim danima. Dugo sprečavanje izbora predstavljala je značajnu barikadu duhovnom pomlađivanju Crkve. Pozivamo Tursku da se pridržava svojih zakona, štiteći vjersku toleranciju i slobodu."

Patrijarh Mesrop II. je bio teško bolestan i službeno je umirovljen 26. listopada 2016. U međuvremenu njegove pastoralne zadaće obavljao je nadbiskup Karekin Bekdjian. Kard. Bekdjian je 15. ožujka 2017. zamijenio nadbiskupa Arama Ateshyana, generalnog vikara, koji je bio privremeni vođa armenske crkve od 2010. kada se Mesrop II. i razbolio.

Sadašnji patrijarh je rođen u istanbulskoj četvrti Bayrampaşa 1962. Maşalyan je diplomirao na odjelu filozofije Sveučilišta u Istanbulu i odlučio postati svećenikom 1982.

Nakon što je 1999. magistrirao iz duhovnosti na Institutu za filozofiju i teologiju Milltown u Dublinu, Maşalyan se vratio u Tursku i počeo služiti kao svećenik u istanbulskim crkvama Kınalıada, Kumkapı Dışı Surp Harutyun, Gedikpaşa i Galata.

Armenaca u Turskoj ima između 70 000 i 150 000. Uglavnom su koncentrirani u Istanbulu. Imaju svoje škole, novine, te župe u kojima se okupljaju.

Britanija će ozbiljno stati u zaštitu progonjenih kršćana?

U svojem obraćanju za Božić 2019. britanski premijer Boris Johnson poručio je kršćanima da će njegova vlada „braniti njihovo pravo na prakticiranje svoje vjere“. Lijepa je to gesta za koju želimo da najavljuje novo vrijeme u odnosima prema progonu kršćana koji je do sada bio sustavno zataškavan.

Također, pobjednik na nedavnim izborima u Velikoj Britaniji, premijer Johnson, u svojoj poruci pozvao je britanski narod da se sjeti „onih kršćana diljem svijeta koji se suočavaju s progonom“.

Promjena odnosa prema patnji kršćana?

„Oni će Božić obilježiti u privatnosti, u skrovitosti, možda čak i u zatvoru. Kao premijer to je nešto što želim promijeniti. Stojimo s kršćanima gdje god bili, u solidarnosti, i branit ćemo njihovo pravo na prakticiranje svoje vjere“, ustvrdio je premijer koji je svoju poruku započeo s podsjećanjem da je Božić „u prvome redu i ponajviše proslava rođenja Isusa Krista“.

„To je dan od neprocjenjive važnosti za milijune kršćana diljem svijeta“, poručio je te također odao priznanje ljudima koji tijekom Božića rade u javnoj službi, a na poseban način medicinskim radnicima te vojnim snagama.

Progon je na razini genocida

Podsjetimo, britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt sredinom 2019. rekao je u svojem izvješću britanskoj Vladi da je progon kršćana diljem svijeta blizu „genocidnoj razini“.

Istraživanje i pregled progona kršćana koji je urađen pod vodstvom anglikanskoga biskupa Truroa Philipa Mounstephena navodi da se kršćanstvo suočava s time da bude „izbrisano“ iz nekih dijelova Bliskoga istoka i Azije općenito.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Hunt, koji je i „naručio“ izvješće krajem 2018., okrivio je „političku korektnost“ za neuspjeh vlada riješiti to pitanje.

„Smatram da smo svi spavali na straži kada je riječ o progonu kršćana. Mislim da nije samo izvješće biskupa Truroa, nego očigledno i ono što se dogodilo u Šri Lanki na Uskrsnu nedjelju probudilo sve s velikim šokom. Mišljenja sam da postoje mnogi razlozi za to, ali u izvješću se jasno vidi da u različitim dijelovima svijeta postoje različiti razlozi zašto se progoni kršćana u biti događaju“, naveo je ministar Hunt.

U izvješću je spomenuto da su, dok različite vjerske skupine pate diljem svijeta, kršćani ipak najviše progonjeni. U Palestini oni sada čine samo 1,5% pučanstva, dok je u Iraku broj pao s 1,5 milijuna prije 2013. na manje od 120 000 stanovnika.

Jeremy Hunt je istaknuo kako se političari ne smiju bojati govoriti na ovu temu.

„Ono što smo u tom ozračju političke korektnosti zaboravili zapravo jest da su progonjeni kršćani među najsiromašnijim ljudima na svijetu. Na Bliskom istoku populacija kršćana bila je oko 20% pučanstva, a sada je svedena na oko 5%“, kazao je britanski ministar vanjskih poslova.

Čini se da se, barem verbalno, u Britaniji počelo raditi na rješavanju problema koje imaju kršćani diljem svijeta. Hvalevrijedan potez ako ne ostane „mrtvo slovo na papiru“.

Marksistički divljaci prekinuli dječju božićnu predstavu

Skupina od oko 50 marksističko-komunističkih divljaka upala je 14. prosinca 2019. na božićnu predstavu na otvorenom u Toulouseu u Francuskoj vičući na djecu i govoreći im da su „fašisti“.

Marksistički ekstremisti prekinuli su božićnu predstavu oko 16 sati na Place Saint-Georgesu uzvikujući: „Zaustavimo fašiste!“ te „Mi smo antikapitalisti!“ Potom je uslijedila salva uvrjeda prema djeci i organizatorima.

Kako su se mališani prepali, predstava je okončana dva sata prije predviđena kraja.

Nadbiskup Toulousea mons. Robert le Gall u svojoj izjavi za medije rekao je: „Žalim da se jednostavni podsjetnik na Isusovo rođenje i na vrijednosti koje on prenosi, pozdravljajući stranca, najavljujući mir i znak nježnosti koji su nam svima potreba, u našoj zemlji više ne poštuje i čak izaziva djela verbalnog i fizičkog nasilja od onih koji se postavljaju kao branitelji slobode.“

Gradonačelnik Toulousea Jean-Luc Moudenc tek je mlako „osudio“ marksističke ekstremiste označivši njihovo ponašanje „neodgovornim“.

Martin Stjepanović, čovjek vjere uvijek blizu oltara

Martin Stjepanović iz Krepšića, u Bosanskoj Posavini, preminuo je u 92. godini. Bio je radišan čovjek koji je volio izrađivati rukama te popravljati strojeve. Sa svojom suprugom je imao sedmero djece te 25 unučadi i 19 praunučadi. Bio je vrlo mudar, tih i povučen. Često sam sa svojim mislima... Ovo je priča i o sudbini ljudi posavskoga kraja.

Osmrtnice su prekratke da bi se opisao život, pa i mnogo mlađeg čovjeka nego što je bio pokojni Martin. U jednoj od njih piše da je u nedjelju, 3. studenoga u 92. godini života, okrijepljen sakramentima, kod svoje kćeri u Vidovicama u Bosanskoj Posavini, preminuo vjernik Martin Stjepanović.

Briga oko očeva imanja, te brata i sestara

Ožalošćeni su tri sina i četiri kćeri (Janja, Anica, Anto, Ruža, Anđelko, Andrija i Milica) te 25 unučadi i 19 praunučadi, kao i mnogobrojna rodbina i prijatelji.

Međutim, iza toga se krije mnogo više, jedan težak i mukotrpan život obilježen teškim radom, odricanjem i, uz Božju pomoć, borbom za svoju obitelj od najranijih dana pa sve do treće životne dobi.

Martin je rođen 16. studenoga 1927. u selu Krepšić, pokraj Brčkoga, kao drugo od petero djece u skromnoj obitelji Mije Stjepanovića i Ruže, rođ. Krnjić. Kao što je to obično bivalo na selu u ono doba nakon nekoliko razreda osnovne škole, koju je pohađao u susjednom selu Lončarima, radio je na obiteljskom gospodarstvu te preuzeo dio brige oko mlađega brata Petra i triju sestara: Kate i Mare (preminule 2014.) te Josipe.

Rano je ostao bez majke

Kad mu je bilo samo deset godina, ostao je bez majke, a otac je, uz teški fizički rad u poljoprivredi, preuzeo svu skrb oko podizanja djece, u čemu je pomagala i baka Anica. Martin je, gledajući očev uzoran vjernički život ispunjen mukotrpnim radom i ruke svakodnevno sklopljene u molitvi, primio dar vjere koja ga je nosila cijeloga života i davala mu snagu nastaviti dalje, ponekad i u bezizlaznim situacijama.

Sa 16 godina Martin je preživio puknuće slijepog crijeva. Otac ga nije odmah odveo liječniku, nego su upalu „liječili“ dobrom, starom šljivovicom. Liječnik se čudio što je uopće preživio pa su ga napokon i operirali.

Između životnih nedaća svake su nedjelje pješice išli na svetu misu u župnu crkvu Sv. Ante Pustinjaka u susjednom selu Gorice gdje je primio sakramente krštenja, svete pričesti, potvrde i ženidbe.

Teško poraće Drugog svjetskog rata

Nakon Drugog svjetskoga rata u strahu se skrivao po okolnim šumama jer je kao maloljetnik bio mobiliziran u njemačku vojsku. Ipak je bio zarobljen te je, zajedno s ostalim nesretnicima, gonjen pješice od Posavine do Karlovca u kojem je bio nekoliko mjeseci u logoru. Kada su ih partizani zarobili i odveli na križni put, Martin je bolovao od upale pluća koju je zaradio za vrijeme skrivanja. Bio je toliko slab da su ga nosili njegov ujak Filip Krnjić i rođak Niko Stjepanović. Govorio im je neka ga ostave i brinu se za sebe, ali oni to nisu htjeli.

Za vrijeme puta ka Karlovcu bili su jedno vrijeme smješteni u Slavonskom Brodu, zatvoreni u hangare sa slamom. Tamo su proveli nekoliko noći tijekom kojih su ih izvodili po četvoricu na strijeljanje. Martin je tijekom zarobljeništva molio da mu Bog primi dušu te je kasnije svjedočio da ga je samo Gospod održao na životu.

Poslije je bio osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, teški fizički rad, tzv. „preodgoj“. Tu je kaznu služio u Tuzli i okolnim mjestima.

Nakon odslužene kazne poslan je u JNA u Skopje. Pred kraj vojnoga roka ponudili su mu članstvo u Savezu komunista Jugoslavije kako bi se mogao pridružiti profesionalnim vojnim formacijama JNA, što je on odbio jer se kosilo s njegovim uvjerenjima, te je zbog toga imao dodatnih problema.

Dobar majstor

Poslije završetka vojnoga roka vratio se kući u vrijeme velike agrarne reforme kada su vladale glad i neimaština zbog visokih nameta kojima je država pritisnula seljake. Pod teretom siromaštva, ali pouzdajući se u Božju providnost, 2. siječnja 1950. sakrament ženidbe sklopio je sa sumještankom Katom, rođ. Bijelonjić. Kata mu je zapela za oko 17. siječnja 1949. kod crkve u Goricama gdje su slavili patron Sv. Antuna Pustinjaka.

Uz patnju i odricanje, rodili su 13 djece od kojih je šestero umrlo dok su još bili mali. Uz svakodnevnu zajedničku molitvu i nedjeljnu svetu misu, svoju su djecu odgajali u vjeri, poštenju i čestitosti.

Njihova prepuna kuća uvijek je bila vesela kad bi Martin zasvirao šargiju, a znao je i zapjevati i zaigrati kolo zajedno s djecom. Njegov talent i ljubav prema tom izvornom instrumentu i glazbi naslijedio je i najstariji sin Anto.

U rodnom Krepšiću radio je kao samouk, dobar i pouzdan stolar, pa je uvijek imao posla. Na taj je način, uz poljoprivredu i uzgoj životinja, osiguravao dodatnu zaradu za podizanje obitelji i školovanje djece. Izgradio je obiteljsku kuću s okolnim dvorišnim zgradama.

Teške prilike natjerale su ga i u Austriju gdje je radio na građevini od 1969. do 1975., ali zbog brige i ljubavi prema obitelji vratio se kući kako supruga ne bi morala sama odgajati djecu od kojih su neki već bili tinejdžeri.

Posljednji rat i izbjeglištvo

Kažu da je jedan rat dovoljan za cijeli život, a pogotovo katastrofa planetarnih razmjera zvana Drugi svjetski rat. Međutim, Martinova generacija rođena na prostoru Crkve u Hrvata imala je tu nesreću za svojega života osjetiti i drugi rat kojeg zovemo Domovinski, a nadamo se da je posljednji sukob na ovim prostorima.

Njegovu je obitelj, poput mnogih, 1990-ih godina prošloga stoljeća zlo prinudilo da pobjegnu sa svojega ognjišta – u izbjeglištvo, u Zagreb.

U toj teškoj situaciji njegovi sinovi Anđelko i Andrija bili su uhićeni i odvedeni u logor. Mjesecima se nije znalo jesu li živi i gdje se nalaze. Martin i supruga Kata zavjetovali su se Gospi za svoje sinove. Svaki dan išli su na dvije svete mise, ujutro u Trnovčicu gdje su bili podstanari, a navečer pješice u Granešinu. Svim je srcem vjerovao i govorio da će sigurno biti spašeni. Svjedočio je drugima svoju duboku vjeru u Boga i povezanost s Gospom. Molitva krunice nije silazila s njihovih usta. Nakon šest mjeseci neizvjesnosti od poznanika su dobili informaciju da su Anđelko i Andrija živi te da su razmijenjeni. To se dogodilo nekoliko dana prije blagdana Male Gospe.

Kada su im se sinovi oporavili od svih ratnih događaja, izgradili su kuće u Sesvetskom Kraljevcu gdje su Martin i Kata proveli ostatak izbjeglištva.

Povratak koji mnogi nisu doživjeli

Povratak na rodnu grudu jedva su dočekali. Kada su se 2001. vratili na ognjište, sve je bilo porušeno osim štaglja koji i dandanas stoji. U vrlo oštećenoj kući njegova najstarijeg sina bila je obitelj izbjeglica srpske nacionalnosti iz Jajca. Još neko vrijeme bili su tamo smješteni jer nisu imali kamo, tako da su bili primorani na suživot s njima praktički u istome dvorištu. No, velikih problema nije bilo.

Kasnije su uz pomoć donacija napravili novu kuću u kojoj su živjeli sve poslijeratne godine. Kad su se uselili u nju, Martin je više nikad nije napustio, niti je ikad više posjetio Zagreb, iako je tamo imao četvero djece. Govorio je kako mu je bilo dosta deset godina izbjeglištva tamo i da je kod kuće najljepše.

Ponovno su podigli porušenu kuću koja je bila sravnjena sa zemljom i obnovili dvorišnu zgradu. Počeli su opet uzgajati nešto životinja i obrađivati malo zemlje koliko su mogli s obzirom na godine.

Nastavili su sudjelovati na nedjeljnim svetim misama, ali i kroz tjedan te na drugim župnim događanjima. Rado su primali župnika u svoj dom, a kada zbog starosti nisu više mogli ići do župne crkve, redovito su se ispovijedali i primali pričest.

Martin je do zadnjih dana uživao u malim stvarima. Volio je povijesne teme i duboke razgovore. Svakodnevno je pratio političke i društvene prilike. Bio je vrlo mudar, tih i povučen. Često sam sa svojim mislima.

Bio je i vrlo blizak sa svojim bratom Petrom koji također živi u Krepšiću i koji ga je svakodnevno obilazio i brinuo se za njega i njegovu suprugu Katu.

Živjeli su sami sve do pred kraj Martinova života kada ih je u svoj dom u Vidovicama primila kći Milica. Želio je umrijeti u svojoj kući, ali nažalost zadnji mjesec života nije mogao boraviti tu. To mu je jako teško palo, iako je kod kćerke i zeta imao svu potrebnu skrb i ljubav...

Sprovod i oproštaj prijatelja

U nazočnosti svoje obitelji, brojne rodbine, prijatelja i poznanika pokopan je na krepšićkom groblju 5. studenoga. Misu zadušnicu u kapelici na groblju uz lijes pokojnika predvodio je njegov nećak, isusovac o. Mato Anić, ravnatelj i glavni urednik Radija Marija BiH.

U propovijedi je istaknuo da je Martin bio čovjek spontane vjere, uvijek blizu oltara, koja se zrcalila u načinu njegova života i u nošenju s nedaćama koje su ga zadesile. Uvijek je njegovao obiteljsko zajedništvo i zdravo domoljublje koje je prenio na svoje potomke. Bio je jednostavan čovjek pun mudrosti koja je skrivena u njemu. Misno slavlje pjesmom su animirali Martinovi unuci s obiteljima.

I zaista, to je veliko blago, kao i starozavjetni pravednik Job: doživjeti djecu svoje djece i njihovu djecu.                                                                 

 

Župa Uskoplje - usko polje i široka duša

Uskoplje je srednjobosanski grad smješten u gornjem toku rijeke Vrbas, na križanju cesta koje spajaju Dalmaciju sa Središnjom Bosnom te dolinu Neretve s Posavinom. Leži u 27 dugoj i od dva do devet kilometra širokoj Skopaljskoj dolini te je okruženo planinama: Vranicom s istočne i Radušom sa zapadne strane, dok je na jugu prijevoj Makljen.

Riječ je o kraju koji se može dičiti raznolikim prirodnim ljepotama i bogatstvima, osobito rudačama, kredom, glinom te šumama kao i dugom i slavnom poviješću. Nažalost, od prvog spominjanja Uskoplja, u obliku „supa Vskopla“ u Ljetopisu Popa Dukljanina iz 12. st., njegovo ime se pretežno javlja u kontekstu ratova, bitaka i, općenito govoreći, nedaća.

Čini se da je tako i danas. Posljednji eksces se dogodio u ljeto 2019. kada je dijasporac Adis Pokvić u vlastitom aranžmanu krišom išarao kuće i automobile Bošnjaka te o tome dao intervju rođenoj sestri i novinarki Federalne TV. Događaj je to koji je uzburkao ovdašnju javnost i uznemirio duhove prošlosti, a čitava zajednica je odahnula kada je policija utvrdila tko je zapravo krivac. To je dokazalo da, usprkos svemu, obični čovjek u Uskoplju – Gornjem Vakufu želi normalan život dostojan čovjeka.

Uskoplje ili Gornji Vakuf?

Može vam se dogoditi da ako pitate nekoga iz ovog podneblja odakle je, odgovori će biti različiti s obzirom na vjeru i nacionalnost. Prema tome važno je na početku razjasniti da su Osmanlije sredinom 19. st. ovom kraju i naselju dali novi naziv Gornji Vakuf. Tako su jednom odlukom poništena stoljeća tradicije. To je novo ime postalo kasnije odrednicom i za samu župu. Međutim, usred ratnih zbivanja, točnije 29. prosinca 1993., ime općine i grada Gornji Vakuf hrvatska strana u sukobu promijenila je u višestoljetni i tradicionalni naziv Uskoplje. 

Nakon dugih pregovora hrvatskih i bošnjačko-političkih predstavnika te izaslanika međunarodne zajednice, naziv općine Gornji Vakuf i istoimenog naseljenog mjesta promijenio se 15. rujna. 2001. i službeno u: Gornji Vakuf – Uskoplje.

Korijeni su duboki

Kao i u ostalim mjestima kada dolazimo u nama nepoznati kraj, prvo odredište uvijek biva crkva, župni ured ili njegovo dvorište. Tako je bilo i ovoga puta jer, čini se, uskopaljska gradska crkva predstavlja najviše zdanje u gradu, ili barem najvidljivije, te ju ne možete „promašiti“.

Uskopaljski župnik je fra Josip Mihael Matijanić rodom iz Viteza. Na početku razgovora rekao nam je kako se Uskoplje spominje kao samostalna rimokatolička župa u suvremenom značenju te riječi u 18. st. Kao posebnu činjenicu istaknuo je te nam pokazao stare matice krštenih, vjenčanih, umrlih i stanje duša, koje se ovdje vode od 1796.

„Njezino sjedište nije bilo ovdje gdje je sada župna crkva, nego u Voljicu. Međutim s početka 20. st. sjedište je preneseno ovdje. Župa danas broji oko 3 500 vjernika u oko 1 200 obitelji o kojima se pastoralno brinu trojica franjevaca. Osim mene tu su župni vikari: fra Mato Topić te fra Marijo Plavčić. Osim nas u župi djeluju i sestre Bl. Marije od Propetoga Isusa Petković. Ovo je jedina župa u BiH u kojoj su prisutne te redovnice“, predstavio nam je „osobnu kartu“ ove župe fra Josip s kojim smo progovorili i o dalekoj prošlosti.

Katolički korijeni na ovom području puno su stariji od 1796. Srednjovjekovni spomen Uskoplja nalazi se i u Povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. (1235. – 1270.) koja je izdana 20. srpnja 1244. U toj darovnici navodi se nekoliko darovanih posjeda, a među njima i onaj u župi Uskoplje kod crkve Bl. Ivana, najvjerojatnije u Dobrošinu.

Kršćanstvo je na ovom prostoru prisutno već u vrijeme Rimskoga Carstva, a prethodno je bilo naseljeno Ilirima, o čemu svjedoči i nekoliko lokacija pod imenom Gradina, Zjača i Ponira, odnosno Krupe. Moguće je da je ovdje postojala rimska naseobina Ad Matricem s rudarskom upravom za rimske rudnike zlata i željezne rude u ondašnjim rimskim pokrajinama Dalmaciji i Iliriku. U blizini tog naselja prolazila je i rimska cesta. Na planini Vranici, osobito na njezinim vrhovima oko Rosinja (2 112 m/nv), kao i u samoj rijeci Vrbas, Rimljani su sustavno istraživali, ispirali i iskapali zlato, srebro i neke druge rude. O tomu i danas svjedoče ogromne duboke jame na Rosinju.

O ranoj nazočnosti kršćanstva u Uskoplju govore i ostatci male staroantičke ranokršćanske bazilike (9,60 x 8,80 m) iz 5. odnosno 6. st. na Glavici iznad grada Uskoplja. Arheolozi su je otkrili sredinom 20. st. i pronašli nekoliko ostataka od oltara i stupova, kao i nadgrobnu ploču rimskog kršćanina Aurelija Tirona. Otkapanje i konzerviranje te bazilike, kojih je puna Bosna (npr. Oborci, Turbe itd.), spriječili su partizani, odnosno komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Kako bi sakrili i zatrli tako značajan i drevni starokršćanski spomenik i trag, oni su upravo na tome mjestu podigli tzv. Partizansko groblje u kojem su uglavnom pokopani hrvatski partizani iz Dalmacije.

 

Varljiva statistika

 

Nakon izleta u stari i srednji vijek vraćamo se u sadašnjost. Današnju župu tišti ono što mori svako podneblje Crkve u Hrvata, a to je iseljavanje. Više je bespredmetno razglabati o tom fenomenu, svatko ima osobne razloge, međutim svaki novi blagoslov kuća biva podsjetnik na to.

„Prosječna starost župljana je 42 godine. Imamo 2,97 članova po obitelji što je poprilično loša brojka. U 2018. bilo je 40 krštenih, a kao usporedbu navest ću da smo prije 10 godina imali 51 krštenje. Možda je dramatičnija brojka prvopričesnika prema kojima se vidi stvarno stanje obitelji koje ovdje žive. Tako smo 2010. imali 80 prvopričesnika, a ove godine malo više od 30. To je zabrinjavajuća brojka“, rekao nam je župnik i naglasio da je pitanje neudanih i neoženjenih također dio svjetskih gibanja te je sve veće nepovjerenje među ljudima tako da je teško rješavati u sklopu župe šire društvene probleme. „Što je stariji, sve mu se teže oženiti“, rekao je uz smiješak fra Josip ističući kako su tijekom godine vjenčana 32 para. Brojka je solidna, ali bolji poznavatelji prilika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji svjesni su kako jako mali broj parova ostaje na župama, a mnogi zapravo dođu iz inozemstva kako bi u svojem rodnom kraju sklopili sakrament braka.

 

Veličanstven interijer

 

Potom smo iz župnog ureda krenuli u uskopaljsku „katedralu“, zaista lijepu i masivnu crkvu. Kako bismo objasnili genezu njezine izgradnje, potrebno se opet, na brzinu, vratiti u prošlost. Rastom tadašnjeg Gornjeg Vakufa župno središte je izmješteno iz Voljica. Godine 1855. podignut je novi župni stan u gradu, a 1869. i župna crkva izgrađena na mjestu zvanom Zečaj.

Zbog trošnosti i ruševnosti ona je 1912. morala biti zatvorena za pastoralnu uporabu. U njoj se nije mogla slaviti misa te se počelo razmišljati o novoj bogomolji i lokaciji.

Uskopaljska ljepotica, trobrodna crkva po kojoj Uskoplje danas znamo, izgrađena je prema projektu Karla Paržika u razdoblju od 1928. do 1931.

Iznutra je 1963. renovirana prema planu ing. Dimitrijevića. Izgrađeni su glavni i dva pobočna oltara te propovjedaonica, a prezbiterij je obložen mramorom. Dodatno je uljepšana 1970. kada je iz Ljubljane dobila nove orgulje sa 17 registara te 1976. kad je postavljen veliki mozaik posvećen Gospi autora Josipa Bifela, kao i put križa slikara Slavka Šohaja. J. Marinović je izradio kip Gospe u bronci 1987.

Nažalost, tijekom posljednjeg rata crkva je bila stotinjak metara od prve crte bojišta te je oštećena, a toranj, koji ima dva zvona, zapaljen. U poraću toranj je obnovljen i postavljena je nova konstrukcija i otada je crkva u konstantnoj obnovi.

 

Tri filijale i nevidljive podjele

 

Nakon razgledanja crkve župnik nas je poveo na filijale kojih ima čak tri. Sasvim dovoljno za veliku i raštrkanu katoličku zajednicu župe Uskoplje. Dok smo se vozili ka odredištu, pokušao nam je objasniti „nevidljive“ podjele koje postoje u ovome gradu. Za nas potpuno normalne ulice dugo su vremena predstavljale mentalnu barijeru između Hrvata i Bošnjaka. Naravno, to je zato što su tuda prolazile crte razdvajanja tijekom teških borbi.

Slučajnom prolazniku i onomu tko se ne razumije dovoljno u modernu ratnu povijest grada, jedine smjernice o tome tko „drži“ koji dio grada mogu biti okićeni kafići za božićne i novogodišnje blagdane te malene i velike zastave po stupovima rasvjete.

Poslije prolaska kroz grad došli smo na naše prvo filijalno odredište, Dobrošin.

To je mjesto koje se spominje još od rimskih vremena. U izvješću apostolskih vikara iz 18. i 19. st. ima crkva Sv. Ivana (Krstitelja). Zemljište za današnju filijalnu crkvu kupljeno je 1976., a ona je dovršena 1986. prema projektu Z. Karačića i posvećena je Glavosjeku Sv. Ivana Krstitelja. U sklopu ove filijale nalazi se i novo groblje sa novoizgrađenom kapelicom. Ovdje živi čvrsta vjernička zajednica, a mise se slave redovito kao da je riječ o župnoj crkvi.

Inače, sve tri filijalne crkve ukrašene su djelima M. Ostoje, A. Mamuše i A. Starčevića.

Druga filijala koju smo posjetili ujedno je i najmanja. Riječ je o zajednici na Pidrišu – crkvi Sv. Ante Padovanskog. Ova zavjetna crkva izgrađena je 1972., a stradala je za vrijeme posljednjeg rata te je obnovljena 1996. Tu se nalazi i spomen-obilježje za sve poginule branitelje u Domovinskom ratu. U mjesnom groblju uz filijalnu crkvu postoji jedan kamen, spomenik uz koji se veže lokalna legenda da se on može micati samo na spomendan Sv. Ante. „Probali smo, nije išlo, treba pokušati na Sv. Antu“, reče nam župnik kroz smijeh.

Treća i posljednja filijala – Sv. Ane i Sv. Joakima je u Voljicu. Početkom 1980. započelo je prikupljanje sredstava i gradnja, a crkva je blagoslovljena 16. kolovoza 1981. Za vrijeme posljednjeg rata oštećena je te je 2012. i 2013. obnovljena. Upravo je u ovome mjestu administrativno-crkveno pravno nastala župa Uskoplje. Tu su i nastale prve matice koje se nalaze u župnom uredu.

 

Što ljudi kažu?

 

Poslije povratka u župni ured razgovarali smo s profesoricom Jelenom Tirić koja već 15 godina predaje vjeronauk u središnjoj te područnim školama, a istodobno je članica župnog pastoralnog vijeća. Rodom je iz Uskoplja, a u Zagrebu je završila Katehetski institut na KBF-u.

„Osobno ne mogu utjecati hoće li netko otići ili ostati. Svatko ima svoje razloge, ali mislim da je za rad bitna kvaliteta, a ne kvantiteta đaka. U ovim razredima, mada je sve manje djece – može se naći dobrih i kvalitetnih đaka s kojima se može raditi. Međutim, tu sada nastaje problem norme koju sigurno treba smanjiti“, rekla nam je na početku razgovora te progovorila o svom radu u pastoralnom vijeću i djelovanju Frame.

Upravo smo o Frami potom razgovarali s mladim snagama ove župe: Ivom Nikolić, predsjednicom mjesnog bratstva Frame i učenicom četvrtog razreda gimnazije, te Ivanom Pilićem, voditeljem formacije u mjesnom bratstvu Frame i učenikom trećeg razreda gimnazije.

„Naša Frama je osnovana 1999. što znači da smo 2019. obilježili 20 godina postojanja. Prvi duhovni asistent bio je fra Ivo Pavić, a sadašnji je fra Marijo Plavčić. Imamo 72 člana. Poznati smo po sekcijama pa tako imamo pjevačku, sportsku, literarnu, fotografsku, liturgijsku, karitativnu sekciju.... Preko sekcija volontiramo u župi, animiramo misna slavlja te sudjelujemo u lokalnim događajima grada i općine“, rekla nam je Iva, a Ivan je objasnio da je njegova uloga oblikovati, to jest formirati bratstvo, najprije s duhovne strane, a potom i u aktivnostima koje nalaže župa i samo mjesto gdje žive. „Sportska sekcija Frame nam je veoma uspješna, ove godine smo osvojili prvo i drugo mjesto u Visokom – u odbojci i nogometu. Glazbeni dio ekipe nastupio je na 22. Framafestu u Mostaru s pjesmom Za sebe si me stvorio. Tekst sam napisao ja, glazbu Marko Šimić, aranžman Josip Vukoja i Marko Šimić, dok je pjesmu otpjevala predsjednica Frame Iva“, ustvrdio je Ivan i napomenuo da framaši animiraju misno slavlje subotom, a po potrebi i nedjeljom na ranoj misi.

 

Kakvo je stanje ekonomije na općini

 

O ekonomskim pitanjima razgovarali smo s članom ekonomskog vijeća i suvlasnikom jedne tvrtke – Tomislavom Bošnjakom.

„Do sada smo imali tendenciju rasta, a u idućoj godini ćemo vidjeti što će biti. Za sada imamo od 270 do 290 uposlenika, ovisno o količini posla“, kazao je i progovorio o općem ekonomskom stanju u općini. Istaknuo je da ono uopće nije loše kada se gleda omjer zaposlenih i nezaposlenih, međutim problem su primanja zaposlenika koja su loša u odnosu na ono što nudi Zapad. „Ljudi koji odlaze prvenstveno traže bolje. Mi koji smo poslodavci ovdje ne možemo dati ili ponuditi plaće koje bi bile veće nego što su sada. Limitirani smo cijenom proizvoda, a u tu cijenu ulazi znanje, kvaliteta rada i sirovina. Zanimljivo, moja tvrtka sirovine, kao što je bukva za koju se kaže da je puna Bosna, plaća više na domaćem nego inozemnom tržištu sirovina. Dakle bukva je jeftinija u Hrvatskoj, nego u Bosni. Kod nas je i kvaliteta nestandardna, tržište koje mi opskrbljujemo neće platiti proizvode od te sirovine“, rekao nam je Tomislav u razgovoru u kojem smo se djelomično dotaknuli problema poslovanja u BiH.

Naglasio je potrebu povisivanja minimalne plaće te ukazao kako se situacija u Uskoplju mnogo popravila otkada u njegovoj tvrtki rade zajedno Hrvati i Bošnjaci.

Što reći na kraju?

Kako smo saznali i vidjeli boraveći jedan dan, Uskoplje je snažna duhovna sredina koja voli raditi, a i osjetljiva je na potrebite. Tako se često organiziraju različite humanitarne akcije. Nekad je organizator župa, a nerijetko se i građani sami organiziraju. „Upravo iz takve jedne kršćanske sredine nije ni čudo što se javljaju brojna duhovna zvanja. Možemo reći da ih ima po svim kongregacijama i redovima. Nemoguće je saznati koliko je zapravo Uskopljaka među svećenicima i redovnicama. Danas imamo tri bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu“, rekao je župnik te istaknuo da tek predstoji rad na konačnom popisivanju svih svećenika kroz povijest ove župe.

Protutnjale su ovuda mnoge vojske i vladari, rušeno je i paljeno te protjerivano katoličko pučanstvo, ali Uskoplje, i nakon posljednjeg rata koji je ovdje bio iznimno krvav – jer su se borbe vodile za svaku kuću – ponosno stoji.

Župa Uskoplje je klasična katolička zajednica čiji profil nisu uzdrmali ni stalni kontakti s različitim sredinama i ljudima diljem svijeta. Uskoplje ostaje vjerno Bogu, katoličkoj vjeri i Crkvi, čvrsto držeći i njegujući svoju kulturu, svoje običaje i tradicije, ali i svoju hrvatsku nacionalnu svijest.

Otkud ime Uskoplje?

Postoje minimalno tri teorije o nastanku imena. Prva se tiče spominjanja ilirskog plemena Scupi koje je živjelo na ovome podneblju ili prema latinskoj riječi episcopia (ranokršćanska biskupija koja je tijekom kasne antike postojala na području Središnje Bosne).

Druga teorija kaže da je prostor dobio ime po glagolu kopati koji se referira na brojna prirodna bogatstva i iskapanje rude.

Na kraju, ali nikako nevažno, Uskoplje je u biti usko polje, pa mu je to možda i najlogičniji razlog za dobivanje imena.

Naselja u sklopu župe

Župu tvore naselja: G. Vakuf, Batuša, Dobrošin, Gaj, Galičica, G. Voljice, Jagnjid, Jelače, Krupa, Kute, Mačkovac, Mošćani, Mračaj, Osojnica, Paloč, Pidriš, Ploča, Podgrađe, Potrlica, Rosnice, Trnovača, Uzričje, Vaganjac, Vrse i Ždrimci.

U zaseoku Zvizda rođen je fra Anđeo Zvizdović koji je 1463. izišao pred sultana i dobio povelju (ahdnamu) na temelju koje su franjevci mogli, zajedno s katolicima, ostati i djelovati pod osmanskom vlašću.

Budući da je riječ o veoma staroj župi na zaista velikom teritoriju, od ove župe tijekom vremena odvojile su se župe Bugojno, Rostovo, Gračanica i Bistrica.

Sestre Kćeri Milosrđa

Na poziv franjevaca na čelu sa župnikom fra Karlom Kujundžićem, sestre Kćeri Milosrđa stigle su u Uskoplje 19. ožujka 1983. za vrijeme vrhovne glavarice s. Goreti Krznar i pokrajinske predstojnice s. M. Eugenije Matutinović. Od 1983. do danas kontinuirano djeluju u ovoj župi Uznesenja Marijina, osim što su zbog ratnih okolnosti za kratko vrijeme izbivale iz župe.Družbu možete pobliže upoznati na www.marijapropetog.hr.