Patron katedralne župe Presvetog Srca Isusova

 

Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak, 8. lipnja 2018., katedralna župa u Sarajevu proslavila je svoj patron. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je fra Velimir Bavrka župnik u Vitezu.

U koncelebraciji je bilo 15-ak svećenika, župnika u sarajevskim župama ili profesora na  KBF-u u Sarajevu.

Na početku euharistijskog slavlja nazočne je pozdravio katedralni župnik i sarajevski dekan preč. Marko Majstorović. Posebice je zahvalio hodočasnicima iz Neuma koji su došli na grob Josipa Stadlera podsjetivši kako se svakog 8. u mjesecu hodočasti u katedralu na grob prvog vrhbosanskog nadbiskupa.

U svojoj propovijedi fra Velimir je govorio o poteškoćama koje danas tište one vjernike koji žele živjeti životima pravih kršćana. Naveo je dva svetačka primjera ljudi koji su propovijedali istinu te su zbog toga imali poteškoće u životu kao što su Sv. Tereza Avilska te Sv. Ivan od Križa.

Progovorio je i o Sv. Josipu Moscatiju, liječniku iz Napulja koji je bio vrhunski dijagnostičar bolesti. „Danas trebamo dijagnostičara koji će 'otvarati' naša srca i dijagnosticirati od čega to bolujemo. Što se uvuklo u naša srca i od čega boluje naše srce da u njemu nema mjesta za Krista, Božju pravdu i zakone?“, rekao je viteški župnik zapitavši se stide li se današnji kršćani Kristova nauka.

Misno slavlje animirao je župski zbor iz Vareša pod ravnanjem fra Mirka Majdandžića.

Na kraju svete mise uslijedila je pobožnost pred kipom Presvetog Srca Isusova, a potom je u župskom dvorištu upriličeno druženje.

Proslava svetkovine završena je u večernjim satima „bolesničkom misom“ koju je predslavio vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

Proslavi patrona prethodila je devetnica s prigodnim temama, pobožnostima, zagovornom molitvom pred kipom Srca Isusova i euharistijskim slavljima.

Je li spomenik palim sarajevskim bojovnicima HVO-a nemoguća misija?

Na sastanku koordinacije različitih udruga HVO-a Kantona Sarajevo 2007. donesena je odluka o pokretanju potrebitih koraka ka izgradnji spomen obilježja svim poginulim braniteljima HVO-a glavnoga grada. Taj su projekt podržale i obitelji poginulih branitelja HVO-a. Budući da sve tapka u mjestu čitavo desetljeće zanimalo nas je zašto?

I Hrvati su branili Sarajevo! Koliko god to nekomu danas izgledalo možda nestvarno, ili koliko god to određeni krugovi moći željeli negirati: činjenica je da su i Hrvati sudjelovali u obrani glavnog grada BiH od napada Vojske RS-a. Tako pada u vodu teza o Hrvatu kao antidržavnom elementu, ratnom šverceru, dezerteru ili jednostavno pobjegulji koja godinama (ne)izravno kruži medijskom slikom Sarajeva.

Osnivanje HVO-a Sarajevo

Zatečeni (i zatočeni) u gradu na početku rata 1992., sarajevski katolici-Hrvati su prema osobnom opredjeljenju odlučili, samoorganizirajući se kroz jedinice Hrvatskog vijeća obrane, braniti i obraniti grad kako se ne bi događalo etničko čišćenje kao u naseljima koje je držala Vojska RS-a. Naravno, nisu svi Hrvati koji su branili Sarajevo bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, no veliki broj njih jest, a 109 njih su poginuli noseći odoru HVO-a. Upravo zato ti ljudi zaslužuju spomenik!

Želje su većine obitelji poginulih da on bude na lokaciji u Novom Sarajevu, pored crkve Presvetog Trojstva gdje se svakog 29. svibnja, kao podsjetnik na nadnevak osnivanja, polažu vijenci i pale svijeće te slavi misa za poginule. Ne samo da je najviše poginulih iz te općine, nego je i nedaleko od crkve u prostorijama Osnovne škole Malta organiziran prvi susret za formiranje sarajevskog HVO-a. Tako se lokacija sama „nametnula“...

Smetaju li Hrvati?

Kako bismo ispitali dokle se došlo s realizacijom i gdje „šteka“, kontaktirali smo Koordinaciju različitih udruga koja okupljaju nekadašnje sarajevske bojovnike HVO-a i njihove obitelji. Oni su nas uputili na Radmilu Cenčić, predsjednicu Udruge obitelji poginulih i preminulih branitelja HVO-a koja je inače supruga palog branitelja, to jest zapovjednika bojne Ivana Cenčića koji je poginuo u siječnju 1993.

Dok se različite udruge brinu o demobiliziranim i ranjenim bojovnicima HVO-a Udruga koja okuplja obitelji poginulih radi za njihove interese te ima najveće moralno pravo govoriti o spomeniku.

S predsjednicom Udruge razgovarali smo u njezinu domu, nedaleko od crkve Presvetog Trojstva i škole gdje je osnovan sarajevski HVO. Udruga je registrirana 2014. i ima 53 člana. Nacionalni sastav je raznolik, kao što je bio i sarajevski HVO.

„Nažalost, izgradnja spomenika se oduljila. Nemamo potpore ni od Hrvata. Mi smo u siječnju prošle godine poslali dopis u Predsjedništvo BiH dr. Čoviću da nas primi kako bismo razgovarali o izgradnji, međutim, nismo dobili odgovor. Ove godine smo u ožujku također poslali jedan dopis na koji nije došao odgovor. Obilazili smo različite urede, od gradonačelnika dok je bio Ivo Komšić do načelnika različitih općina. Slali smo dopise različitim institucijama pa i HKD Napretku, međutim nitko se ne oglašava“, rekla nam je Radmila i ustvrdila kako misli da je glavni razlog činjenica što se spomenik pravi Hrvatima.

Spomenula je jednu anketu koja je bila urađena prije nekoliko godina među Sarajlijama i doslovce 100 % su odgovori bili negativni u smislu: „Što će ustaše ovdje, neka idu u Herceg-Bosnu i tomu slično.“ Nažalost, takva je percepcija i medijsko blaćenje HVO-a u bošnjačkim medijima, a spomenik bi bio izravno opovrgavanje tih laži...

Dva Hrvata, tri stranke

Svojevremeno je hrvatski književnik Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.) dobro detektirao korijen problema i većine nedaća koje su mučile Hrvate onomad, ali i danas. Naravno, riječ je o razjedinjenosti, pa i u najbitnijim stvarima u kojima one ne bi trebale postojati.

Osim negativne percepcije koju HVO ima u Sarajevu jedna od „kočnica“ za konačno dobivanje lokacije i izgradnju spomenika palim bojovnicima je i činjenica da u Sarajevu danas postoje „dva HVO-a“.

„HVO je u Sarajevu osnovan 1992. u svibnju mjesecu. Moj pokojni suprug je bio među prvima koji se priključili. Osnivač je bio Marinko Pejić, ali je on već u kolovozu 1992. otišao iz Sarajeva i čitav rat je proveo u Zagrebu kao profesor. Kada se vratio formirao je 'drugu komponentu' HVO-a. Ima određeni broj ljudi koji se njemu priklonio“, rekla nam je Radmila i istaknula kako je i to dio problema u vezi s izgradnjom spomenika.

„On nema pravo o bilo čemu što je vezano za spomenik odlučivati jer udruga kojoj sam ja predsjednica je jedina legitimna udruga u Kantonu Sarajevu koja je priznata na razini Federacije BiH“, ustvrdila je Radmila i naglasila da ako žele pomoći obiteljima mogu pomoći, ali samo pod uvjetima obitelji poginulih branitelja.

„Oni žele stećak, mi to ne želimo. Na našem spomeniku treba biti šahovnica koja je znak hrvatskog naroda, obilježje hrvatskog naroda, pod kojim je većina branitelja i poginula. Oni žele stećak s ljiljanima“, istaknula je i rekla kako su iz njezine Udruge odustali od katoličkog križa na spomeniku jer među poginulima ima i muslimana i pravoslavaca.

„Ako stavimo križ morat ćemo i polumjesec te pravoslavni križ. Najbolje je da na spomeniku bude samo obilježje hrvatskog naroda te amblem HVO-a“, sumirala je i rezignirano istaknula kako, nakon toliko vremena, misli da ne postoji šanse za realizaciju izgradnje spomenika.

Kao prilog tomu dodala je smanjivanje sredstava za Udrugu obitelji poginulih branitelja HVO-a Sarajevo. Od početnih 2 000 KM, donaciju koju su od Kantona dobivali tijekom godina, nakon jednog smanjivanja na 1 500 maraka, sada tijekom 2018. nisu dobili ništa.

Na kraju nam je rekla da je HVO bio nešto što je tijekom rata davalo potporu i sigurnost, a danas se to sve gubi...

Svi su zakazali...

Osnivanje HVO-a u Sarajevu prvenstveno je bio izraz volje i potrebe Hrvata da brane glavni grad i ostanu svoji na svome. Bila je to časna namjera samoorganiziranja Hrvata u Sarajevu koja je iznenadila mnoge. Bez obzira na današnje postojanje „dva HVO-a“ to jest hrvatske nesloge, jasno je da ni vlasti u glavnom gradu nisu položile ispit.

Katolički tjednik nije dobio odgovor iz ureda gradonačelnika na upit u kojemu između ostaloga stoji: „Kakav je stav Gradske uprave o izgradnji spomenika poginulim vojnicima HVO-a u Sarajevu?“ Iako su prema zakonu dužni odgovoriti, na našu adresu nije stigao odgovor ni nakon deset dana čekanja.

Poginuli pripadnici HVO-a zaslužili su da im grad oda počast, a nažalost, kako smo vidjeli oni najuporniji, članovi obitelji poginulih, polako gube nadu...

 Ratni put sarajevskog HVO-a

Sarajevski HVO borio se od svog osnutka u svibnju 1992. protiv VRS-a i imao je zamjetne podvige pogotovo, primjerice, u  Pofalićkoj bitci i bitkama za Otes, Hrasno brdo i Stup. Uvijek treba naglasiti kako su branili grad koji su osjećali i danas osjećaju svojim. U sastavu HVO-a bilo je mnogo nehrvata: najviše Bošnjaka, Srba kao i ostalih... 

Prve sukobe Armije BiH i HVO-a u Srednjoj Bosni sarajevski HVO mirno je dočekao. Međutim 6. studenoga 1993., specijalne jedinice Armije RBiH upale su u baze HVO-a i izvršili razoružanje i prisilno podčinjavanje zapovjednoj strukturi ARBiH. Poslije toga HVO je bio „ugrađen“ u jedinice Prvog korpusa kao Hrvatska brigada Kralj Tvrtko. Kroz nju je prema procjenama prošlo skoro 5 000 ljudi. Drugi izvori kažu da je realnije govoriti o brojci od oko 3 000 vojaka od kojih je više od 100 položilo svoje živote.

Koordinacija za spomenik

Članovi koordinacije koji su pokrenuli inicijativu za podizanje spomenika obuhvaćaju različite organizacije: Udruga umirovljenika i demobiliziranih branitelja HVO-a. Kantona/Županije Sarajevo; Hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata Grada − Kantona/Županije Sarajevo; Udruga nositelja najviših ratnih odličja HVO-a Kantona/Županije Sarajevo; Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja HVO-a u Domovinskom ratu Kantona/Županije Sarajevo; Udruga umirovljenika i demobiliziranih branitelja HVO-a Kantona Sarajevo sa svim Općinskim Udrugama HVO-a, Centar − Stari Grad, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidža-Hadžići, Vogošća i Ilijaš.

Hoće li Zvornik ponovno dobiti svoj katolički zvonik?

„Zar tamo ima katolika?“ često je prvi komentar i reakcija kada nekomu spomenete moguću izgradnju župne crkve u Zvorniku. Upravo je to bila i naša prva misao kada smo čuli da se u tom gradu na Drini, nakon 70 godina, prvi put slave obredi Velikog tjedna. Bili su to dovoljni razlozi za povijesnu analizu kraja te predstavljanje župe u njezinoj materijalnoj i duhovnoj izgradnji...
 

 

Zvornik se nalazi u istočnoj Bosni, na lijevoj obali Drine, to jest na granici između BiH i Srbije, administrativne crte između dvije države koju mnogi opisuju kao granicu svjetova. Udaljen je 38 km od Tuzle u pravcu jugoistoka. Prema popisu iz 2013. imao je oko 12 000 stanovnika, a čitava općina oko 58 000. Smješten je na nadmorskoj visini od 146 metara i mostom je povezan s Malim Zvornikom na suprotnoj obali Drine u Srbiji. Grad je poznat i po hidroelektrani koja je podignuta 1955.

Kako je grad dobio ime?

Prvi se put spominje 1412., a po zvoniku franjevačkog samostana u srednjem se vijeku zvao Zvonik (Zonicurn, Zuonich, Suonivh). Ime se kroz povijest u govoru i pisanju izmijenilo u ono koje danas znamo. 

U njegovoj se blizini nalaze ruševine srednjovjekovnoga grada bosanskih kraljeva. Jedno vrijeme bio je pod vlašću usorske velikaške obitelji Zlatonosovića.

Zahvaljujući povoljnomu položaju na svojevrsnom raskrižju putova koji su vodili u pravcu srednje Bosne, Srbije i Ugarske, tijekom srednjega vijeka razvio se u jedno od značajnijih obrtničko-trgovačkih središta, u kojem je djelovala velika kolonija Dubrovčana (od 1415.).

Pod osmansku vlast pao je 1463. Jedno vrijeme bio je sjedište turskog sandžaka te nahije što je iz temelja promijenilo njegov izgled i sastav stanovništva.

Važno je napomenuti kako su u okolici Zvornika u 14. stoljeću postojali franjevački samostani u Ljuboviji, Teočaku i Srebrenici, ali su oni nestali u 15. stoljeću, osim onoga u Srebrenici, koji propada poslije 1690. U Srebrenici, gradu koji danas pripada župi Presvetog Srca Isusova, bile su dvije crkve: Sv. Marije i gradska Sv. Nikole. Po selima je bilo više crkava, kao u Liješnju, Sasima...

Uništenje samostana

Kako bi se pisalo o današnjoj župi Presvetog Srca Isusova, koja se službeno zove Zvornik- Srebrenica, potrebno je najprije napraviti kratki uvod te istražiti zašto je uopće ugašena.

Naš sugovornik bio je fra Joso Oršolić, sadašnji župnik u Zvorniku koji taj kraj pastoralno opslužuje od 2016. Fra Joso je i ravnatelj Humanitarno-karitativne organizacije Kruh Sv. Ante.

Prema povijesnim podatcima koje smo doznali u razgovoru s njim, početkom 14. stoljeća u Zvorniku je izgrađena crkva i franjevački samostan Sv. Marije.

Zanimljivo je spomenuti kako su se 1291., samo 70 godina poslije priznavanja tada novog crkvenog reda, na prostoru današnje BiH pojavili fratri i to najprije sa sjedištem u Srebrenici i njezinoj okolici – odatle i ime provincije Bosna Srebrena.

Dolaskom Turaka stanje se mijenja, a 1533. zvornička crkva je pretvorena u Fethiju džamiju (prijevod naziva: „osvojena“). Propadaju i okolni samostani, a katolici se daju u bijeg ili ostaju, polako asimilirajući se.

Važno je napomenuti kako se u zvorničkoj crkvi nalazila čudotvorna slika Crne ili Radosne Gospe koja je prenesena na Gradovrh 1533., a kasnije u seobi katolika odnesena u franjevački samostan u Bač, gdje se i danas čuva. Zahvaljujući slici može se izravno pratiti i gibanje, to jest bijeg, katolika ondašnjeg vremena.

Samostan je te godine porušen i napušten. Sljedećih stoljeća ništa se bitno ne mijenja za malobrojne katolike Zvornika i okolice. Tavorenje se odvija pod Osmanlijama u sjeni većinskih muslimanskih i pravoslavnih stanovnika sve do austrougarske uprave 1878.

Iskre obnove župe

Također, gotovo odmah s dolaskom nove uprave, 1880., a s dopuštenjem tadašnjeg zvorničkog načelnika Mujage Alispahića, dotadašnja Fethija džamija, na brijegu ponad grada, premda više nije bila u upotrebi kao džamija, vraćena je katolicima.

Crkvu je blagoslovio kanonik stolnog kaptola vrhbosanskog, kasniji ljubljanski biskup, preč. Antun Jeglič. Minaret je uklonjen i postavljen uz crkvu drveni, privremeni zvonik, a zvono je stiglo 1881., i to zaslugom predsjednice Odbora za gradnju crkve u Zvorniku Terezije Follner, rođ. Koch. Zvono je izliveno u Pešti od dijelova starog oružja i topova prikupljenih u gradu.

Godine 1903. u Zvorniku je službeno obnovljena katolička župa, odvajanjem pojedinih naselja od Bijeljine. Crkva je tada trebala biti posvećena Sv. Mariji, kao i ranije, ali je na inzistiranje Austrijanaca, koji su za nju darovali veliku sliku Presvetog Srca Isusova, posvećena Presvetom Srcu Isusovu.

Ta je crkva dva desetljeća ponovno služila katolicima, da bi, nakon smrti gradonačelnika, muslimani tražili njezin povrat, iako su imali čak 12 džamija u gradu. Bečki dvor, kako ne bi dolazilo do nesporazuma, odlučio je, pod izlikom da je crkva stara i trošna, udovoljiti zahtjevima. Kako je oni nisu koristili niti ulagali, tako je od nekadašnje srednjovjekovne crkve ostao samo jedan zid i ulazno stepenište, okolna zemlja je rasprodavana te se danas ostatci crkve nalaze u dvorištu stanovnika u naselju Fethija.

Izgradnja i rušenje zidane crkve

Nakon vraćanja crkve muslimanima katolici su odlučili graditi novu bogomolju i napravili su je u središtu varoši. Najprije je 1907. podignuta drvena crkva, a potom s vremenom i zidana.

Iako su katolici u ovom kraju bili manjina, u gradu je dugi niz godina djelovalo povjerenstvo te potom i podružnica HKD Napredak.

Nažalost, kao i u brojnim mjestima u BiH poslije Drugog svjetskog rata crkve su rušene ili im je mijenjana namjena. Crkva je tako nacionalizirana, srušena 1946. i na njezinu mjestu izgrađena današnja zgrada pošte.

Građevinski materijal je iskorišten za gradnju žitnog skladišta. Tada nastaje pravi vakuum što se tiče katoličkog bogoslužja u Zvorniku. Nema ni mise ni pastira sa stalnom adresom u gradu...

Misa jednom mjesečno

Nakon posljednjeg rata od 1995. fra Josini predšasnici su jednom mjesečno išli slaviti misu u župi Zvornik-Srebrenica i to u gradu koji je postao sinonimom za najveće zločine. Na to su bogoslužje dolazili i vjernici iz Zvornika te okolnih mjesta u kojima ima katolika.

Župa danas nema crkvu ni župni stan, ali ima župnika koji vodi brigu o vjernicima Zvornika, Bratunca i Srebrenice, a s privremenim je sjedištem u Sarajevu.

Nakon što je preuzeo župu Zvornik-Srebrenica, fra Joso je odlučio slaviti sv. mise u Zvorniku svake nedjelje i blagdanima, kao i moliti krunicu s vjernicima na nakanu duhovne i materijalne obnove ove župe, Srednjeg Podrinja i čitave Bosne i Hercegovine.

Dobro prihvaćen svećenik

Kako sam kaže, vjernici su rado prihvatili ovu inicijativu i svaki put ih ima sve više. Prema popisu iz 2013., oko 100 Hrvata živi na ovom području, a možda i više. U osobnom razgovoru iskazuju zadovoljstvo što su konačno dočekali povratak svećenika. Mnogi se osjećaju kao da su zaista „na kraju svijeta“, ne zbog blizine granice na Drini nego zato što su se sve ove godine osjećali napušteno.

Na svu sreću to se polako mijenja...

„Prošle godine, na našu veliku radost, uz pomoć kustosa muzeja u mirovini, Rajka Avramovića, pronašli smo oltarsku sliku Presvetog Srca Isusova koja se nalazi u muzeju u Zvorniku, a ispod slike piše: 'Zvornik sa zaštitnikom Isusom Kristom' autor Karč Ral, tehnika ulje na platnu iz 1894.“, rekao nam je fra Joso i objasnio kako su stvari pokrenute s mrtve točke.

Političke volje ima

Od aktivnosti koje su izuzetno bitne za župu Zvornik-Srebrenica istaknuo je događaj Prvi susret kršćana-katolika 14. prosinca 2017., u Zvorniku.

„Uz sudjelovanje 40-ak vjernika, susretu je predsjedao vrhbosanski nadbiskup metropolita  Vinko kard. Puljić. Gradonačelnik Zoran Stevanović je naglasio da su katolici ravnopravni građani Zvornika i pokazao je dobru volju da se što prije pronađe lokacija za katoličku crkvu“, rekao nam je fra Joso i naglasio da se već početkom kalendarske godine započelo sa svetim misama u prostoru koji se iznajmljuje.

Načelnikovo obećanje da katolici trebaju konačno dobiti svoju crkvu, kardinal i fra Jozo zajedno s vjernicima „provjerili“ su obilaskom grada, a lokacije su bile: gradski muzej, mjesto pošte gdje je prije bila crkva, park kao jedno od mogućih mjesta nove crkve te prostor iznad Andraševe vile, to jest gdje je bila crkva Sv. Marije i franjevački samostan, a sada se vide samo ostatci. Političke volje ima, što je možda i najbitnije, a općinsko vijeće je obećalo i određene donacije za gradnju crkve kada bude određena lokacija.

Što bi narod rekao „kada krene onda zaista krene“ tako je vlasnik te lokacije na kojoj je bila prva crkva i samostan, Muhamed Numaganić, ponudio mogućnost otkupa ruševine i okolne zemlje koja je u njegovu vlasništvu te su krenuli pregovori s njim. Prije kupoprodaje dozvolio je da na njegovoj imovini bude slavljena proslava patrona župe.

S čime se sada raspolaže?

Kako smo rekli, prema popisu Zvornik ima više od 100 Hrvata, a važno je napomenuti kako dosta katolika nisu Hrvati, a u općini Zvornik ima 100-tinjak „ostalih“. Tako se može procijeniti da cijelo područje ove župe ima 200-tinjak katolika.

Nažalost, za sada je jedini sakralni objekt ove male zajednice iznajmljena kuća jedne pravoslavke koja je bila udata za katolika. U Srebrenici, koja je udaljena 35 km zračno i 54 km cestovno, nalazi se mala kapela Sv. Marije, podignuta 1991. u spomen 700-te godine dolaska franjevaca u Srebrenicu. Važno je spomenuti da na području župe postoje dva rimokatolička groblja bez kapelica, i to u Karakaju i Srebrenici.

Vjernička zajednica u Zvorniku iščekuje ljepše dane i sretniju budućnosti za malo stado koje ni 70 godina skrivanja i progona nije uništilo. Molimo u nadi da će ponovno Zvornik dobiti svoj katolički zvonik!

Donacije za izgradnju crkve

Ako ste voljni donirati sredstva za izgradnju, obnovu i rekonstrukciju župne crkve u Zvorniku možete to učiniti na: Devizni račun: IBAN: BA 395550000029795217 SWIFT: NOBIBA22 Nova banka Transakcijski račun: 555-500-000-6527-577 − Nova banka. Navesti da je za izgradnju crkve u Zvorniku.

Vjeronauk za odrasle

Da bi dočarao u kakav je kraj došao fra Joso nam je ispričao anegdotu kako za vrijeme prve mise u Zvorniku nazočni vjernici nisu znali odgovarati. Odmah je reagirao te s odraslima započeo sate vjeronauka. Krenulo se s najosnovnijim stvarima te im je podijelio misale da bi pročitali te se „podsjetili“.

Štovanje dugo tri stoljeća

Iako su prošla više od tri stoljeća, bački Šokci i dalje održavaju veze sa starim zavičajem, ne zaboravljaju svoje podrijetlo i njeguju svoje korijene.

Kada su davne 1688. franjevci s Gradovrha doveli Hrvate Šokce iz Soli u Bač, gdje su već djelovali franjevci Bosne Srebrene, sa sobom su ponijeli sliku Radosne Gospe. Više od tri stoljeća bački Šokci štuju i slave svoju Gospu, a slave ju i potomci onih Hrvata Šokaca koji su ostali na svojim ognjištima i do danas sačuvali svoju vjeru i nacionalni identitet.

Čvršće veze Tuzle i Bača uspostavljene su 1985., kada je zahvaljujući fra Josipu Zvonimiru Bošnjakoviću, tadašnjem gvardijanu franjevačkog samostana u Tuzli, i pok. mr. Lazaru Krmpotiću, tadašnjem dekanu Bačkog dekanata, slavljena 300. obljetnica od prvog krunjenja milosnog lika Radosne Gospe, na Gradovrhu kod Tuzle. Drugo krunjene obavljeno je te 1985. u Baču, a Gospu je novom krunom od 12 zlatnih zvjezdica okrunio mons. Franncesco Colassuono, tadašnji apostolski nuncij Svete Stolice u Beogradu. U protekla dva desetljeća veze Bača i Tuzle iz poznatih su se razloga pokidale, no zahvaljujući tadašnjim čelnim ljudima HKUPD-a Mostonga iz Bača i franjevcima franjevačkog samostana iz Tuzle,  veze su ponovno uspostavljene. Radosnu Gospu slave zajedno Tuzla i Bač, bački Šokci i njihovi sunarodnjaci iz Tuzle.