Da biste bili dobar pravnik, kao i katolik, potrebna je hrabrost

Uspostavljanje vladavine prava od ključnog je i presudnog značaja za stvaranje povjerenja građana BiH u sustav, što je u ovom trenutku jedan od najvećih izazova na putu BiH ka članstvu u EU. Kako bismo saznali u kakvom je stanju pravni sustav danas, razgovarali smo s Monikom Mijić, članicom Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH).

Monika Mijić je rođena 1973. u Sarajevu gdje je završila osnovnu školu, osnovnu glazbenu školu i Prvu gimnaziju. Diplomirala je, kao najuspješniji student, na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu 1999., a pravosudni ispit položila je 2002. u Zagrebu.

Profesionalnu karijeru započela je kao vježbenica u Općinskom sudu u Splitu. Zamjenica pravobranitelja BiH postala je 2003. i tu je dužnost obavljala do siječnja 2006. kada je promovirana u pravobranitelja BiH. Na mjesto zastupnika Vijeća ministara BiH pred Europskim sudom za ljudska prava izabrana je u lipnju 2006. Krajem 2016. imenovana je na dvije službe: najprije kao savjetnica federalnog ministra pravde te  članom VSTV-a BiH.

Govori engleski, francuski i njemački jezik.

VSTV BiH kontinuirano doprinosi učvršćivanju vladavine prava u BiH. Recite nam koliko imamo zapravo vladavine prava u BiH danas?

Načelo vladavine prava je osnovni i najviši ideal pravednog društva. U srcu ovog načela su ljudska prava. To je vladavina unutar koje su sve osobe, institucije, uključujući državu, podložni zakonima koji su javno proglašeni, jednako se primjenjuju i štite od strane neovisnog sudstva te koji su u skladu s međunarodnim pravilima i standardima ljudskih prava. Naime, bez vladavine prava ljudska se prava ne mogu ostvariti. Bez poštivanja ljudskih prava vladavina prava je tek puki tehnički mehanizam bez vrijednosnog orijentira. U mjeri u kojoj se poštuje ovo načelo u toj mjeri je i društvo pravedno.

Ono u čemu se većina građana Bosne i Hercegovine slaže jest da naše društvo nije pravedno. Vidimo svakodnevno, kako kroz vlastito iskustvo, tako i kroz medije, da se zakoni zaobilaze, da se ne primjenjuju jednako i prema svima na jednak način, da primjena zakona u određenim slučajevima ovisi o volji pojedinaca. Stoga, jasno je da razina poštivanja načela vladavine prava u BiH nije na zadovoljavajućoj razini.

Mislim da svi mi koji ovdje živimo to vrlo dobro osjećamo, zato i jest teško živjeti u našoj zemlji. Nisu samo materijalni uvjeti življenja ono što opredjeljuje naše ljude da se iseljavaju, već upravo frustracija zbog nepredvidivosti, dugogodišnjeg nenapretka, nepravde, nesigurnosti, odsustva bilo kakvih ideala i vrjednovanja vrlina u našem društvu.

VSTV BiH u okviru svojih nadležnosti daje svoj doprinos jačanju vladavine prava. Međutim, za vladavinu prava je nužno da sve institucije i sve domaće vlasti kontinuirano provode ovo načelo, ne samo deklarativno već i praktično u svim vidovima djelovanja.

Koliko jedan katolik/katolkinja može živjeti svoju vjeru i istovremeno raditi u pravosudnim institucijama?

Pravosudna profesija je jedna od najčasnijih profesija. U srži prava su pravičnost, istina i logika. Ulpijan, jedan od najpoznatijih pravnika, još iz doba Rimske države je pod temeljna načela prava naveo: „Pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakome dati što mu pripada“. Rimski pravnik Celzo je pak istaknuo da je pravo umjetnost dobroga i pravičnoga.

Suci odlučuju o ljudskim životima, ljudskim sudbinama, zato pravnici, a pogotovo suci i tužitelji moraju i po zakonu imati najviše moralne vrline i kvalitete. Stoga, katolik koji živi svoju vjeru i po vjeri njeguje i teži najvišim moralnim kvalitetama je zapravo najbliže ovom idealu pravnika u pravosuđu. Naravno, ljudi su grješnici i slabi, ali presudna je odlučnost i ustrajnost da se slijede ideali katoličke vjere koji su gotovo istovjetni temeljnim pravosudnim idealima i vladavini prava. Za biti dobar katolik, jednako kao za biti dobar pravnik je potrebna i hrabrost. Hrabrost za ukazivanje na nepravdu, nezakonitost i hrabrost za donošenje ispravnih, pravičnih i zakonitih odluka bez obzira na sve pritiske kojima je pravnik izložen u svojoj profesiji, a pogotovo u našem društvu.

Što biste definirali kao najveći problem bh. pravosuđa?

Problemi u pravosuđu koji, prema mom mišljenju, u najvećoj mjeri i izravno pogađaju građane su nerazumna dužina trajanja sudskih postupaka, neujednačenost sudske prakse i neizvršenje sudskih presuda. Ove pojave narušavaju samu svrhu sudskog postupka. Ako na rješenje nekog svog pitanja pred sudom morate čekati godinama i još na kraju kada dobijete konačnu presudu tu presudu ne možete izvršiti, to je kao da ste u potpunosti lišeni prava na pristup sudu, a pri tome ste potrošili jako puno novaca, vremena i energije. Ovakvi problemi odvraćaju građane da zaštitu svojih prava uopće i traže pred sudovima, što je nedopustivo.

Strateškim planom VSTV-a BiH definirana su četiri ključna načela na kojima se zasniva funkcionalno pravosuđe: efikasnost, kvaliteta, odgovornost i neovisnost. Kako komentirate činjenicu da obični građani sudove uopće ne doživljavaju tako, nego su kod običnih ljudi percepcije sudova kao mjesta gdje se neće moći pravda „izganjati“, jer se presude odugovlače, a misle da su odgovornost i neovisnost u sudstvu strani pojam?

Ja razumijem građane koji tako doživljavaju pravosuđe, upravo zbog problema koje sam ranije istaknula i koji obezvrjeđuju sudski postupak. Međutim, ne bih se složila s mišljenjima da su odgovornost i neovisnost strani pojam u sudstvu, to je posve pretjerano stanovište. Moglo bi se reći da te kvalitete nisu u cijelosti na onom nivou na kojem bi trebale biti. Smatram da se odgovornost za rad treba ojačati, kako u pravosuđu, tako i u svim drugim javnim službama općenito, radi podizanja kvalitete rada i strukture zaposlenih u javnim institucijama. Kao članica VSTV-a BiH nastojim u svom radu u Vijeću ukazivati na sve probleme koje uočavam i nuditi rješenja, odnosno doprinijeti poboljšanju rada i kvalitete pravosuđa. U tome mi je od velike koristi moje dugogodišnje iskustvo u području ljudskih prava koja su neodvojiva od pravosuđa i koja se upravo kroz pravosuđe štite. Upravo stoga što sam kroz svoj raniji rad imala priliku pratiti rad domaćeg pravosuđa sa stanovišta poštivanja ljudskih prava i standarda Europskog suda za ljudska prava, raspolažem znanjem koje može pomoći poboljšanju funkcioniranja bh. pravosuđa.

Često u medijima „iskoče“ bizarne vijesti o ljudima koji nisu dočekali kraj maratonskih sudskih procesa. Što se konkretno treba učiniti kako u budućnosti ne bi bilo sličnih životnih priča o ljudima koji nisu dočekali pravdu?

Nažalost, ovaj problem predugog trajanja sudskih postupaka nije problem koji egzistira samo u bh. pravosuđu, već i pravosuđu drugih europskih zemalja, pogotovo zemalja regije. VSTV BiH je nedavno usvojio akcioni plan za ubrzanje sudskih postupaka koji je objavljen na službenoj web-stranici i koji sadrži mjere usmjerene na rješavanje ovog velikog problema. Do rješenja ovog, po mom mišljenju gorućeg problema, građani zaštitu svojih prava mogu tražiti pred Ustavnim sudom BiH i Europskim sudom za ljudska prava koji dosuđuju naknade zbog nerazumnih dužina trajanja sudskih postupaka.

Hoće li eventualno približavanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji poboljšati procese u sudstvu i pravu općenito?

Svakako. Upravo su vladavina prava i poštivanje ljudskih prava – a što podrazumijeva kvalitetno i adekvatno funkcioniranje pravosuđa – jedni od ključnih uvjeta pristupa EU. Sve institucije u Bosni i Hercegovini, uključujući i pravosuđe, rade na usvajanju i implementiranju standarda EU. Upravo VSTV BiH intenzivno radi na usvajanju EU preporuka koje se odnose na pravosuđe i njihova implementacija bi trebala dovesti do poboljšanja efikasnosti, kvalitete, odgovornosti i neovisnosti u pravosuđu.

Zašto se novinarsko komentiranje pravnih procesa, podnošenja kaznenih prijava i njihovo odbacivanje smatra pritiscima na tužitelje i sudce? Čini se kako su sve profesije na svijetu podložne kritici osim uposlenika pravosudnih institucija?

Novinarsko komentiranje i izvještavanje, ako je u službi rasprave od javnog interesa i ako se zasniva na činjenicama i ima za cilj informiranje javnosti je dobrodošlo i snažno zaštićeno u svakom demokratskom društvu. Međutim, pravo na slobodu izražavanja nije neograničeno jer sa sobom nosi dužnosti i odgovornosti kako ne bi povrijedilo prava drugih, kao što su presumpcija nevinosti, zaštita ugleda, privatnog života, zaštita autoriteta suda i sl.

Što se tiče pravosudnih institucija, a s obzirom na sadržaj naših medija, meni se čini da su u BiH upravo one najviše i izložene kritici.

Nalazi li se između prava i pravde znak jednakosti ili se istinska pravda nalazi samo u Božjem okrilju.

Pravo teži pravdi. Ponekad se pravo i pravda podudare, a ponekad ne. Pravo je ljudska tvorevina, stoga je daleko od savršenosti. Istinska pravda kao ideal je na zemlji nedostižna.

Završili ste studij prava u Splitu kao najbolja studentica? Kako postati dobar pravnik?

Za dobrog pravnika je najvažnije da voli svoju profesiju, da mu je interesantna i da u njoj nalazi smisao. Tada motiva za studiranje i rad neće nedostajati. Ovo je vrlo interesantna i časna profesija koja pruža jako mnogo područja u kojima se može raditi i u kojima se može pridonijeti stvaranju pravednijeg društva. Iako je u BiH uočljiv trend opadanja vrijednosti i standarda u svim profesijama, moj savjet je da uvijek pred sebe postavljate visoke profesionalne standarde i da ih održavate tijekom svoje karijere, jer samo tako ćete nalaziti zadovoljstvo u svom radu i biti u stanju istinski doprinositi boljem standardu društva u kojem djelujete.

Kršćani koji su živjeli za druge tijekom 2017.

Početak nove i završetak stare godine izvrsna je prigoda za analiziranje jednog razdoblja. Tijekom protekle 2017., kao i u posljednja dva tisućljeća, mnogi su kršćani dali svoje živote za druge, ili su se posvetili širenju Božje ljubavi svojim nesebičnim svakodnevnim pomaganjem najpotrebnijima...

U rubrici Križnim putem kršćana danas donosimo istinska svjedočenja ljubavi za druge koja su najbolje opisana Isusovim riječima „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Tko su „Majke Terezije“ današnjeg vremena? Tko su svjedoci istinskog milosrđa i bezuvjetne ljubavi prema drugima, osobito za one najpotrebnije?

Ignacio Echeverría, junak londonskih napada

Na prvom mjestu stavljamo Ignacija Echeverríju. Svijet ga pamti kao „skejtbord junaka“ za vrijeme terorističkih napada u Londonu. Ovaj, 39-godišnji uposlenik banke, nije oklijevao suočiti se s jednim od terorista za vrijeme napada kod Londonskog mosta 3. lipnja 2017., koristeći jednu od svojih atletskih strasti: skejtbord.

Mogao je nastaviti svoj put i pobjeći poput tolikih drugih ljudi, ali se suočio s teroristom spasivši živote nekolicine.

Ignacio je bio član Katoličke akcije i veliki sportaš. Ostavio je svoju rodnu Španjolsku kako bi radio kao analitičar HSBC-a gdje je sprečavao pranje novca.

O. Gaetano Nicosia, „anđeo gubavaca“

Na drugom je mjestu o. Gaetano Nicosia, misionar, koji je stigao u Makao 1963. kako bi skrbio za gubavce koji su se sklonili na otok Coloane. O. Nicosia je rođen u Italiji 1915. Već 1935. započeo je misionarski rad među kineskim zajednicama u Hong Kongu, Makau i kineskoj provinciji Guangdong sve dok ga komunisti nisu protjerali iz kopnene Kine 1950.

Nakon zamolbe mjesnog biskupa od 1963. počeo je živjeti s gubavcima, napuštenima, siromašnima pronalazeći im osnovne medicinske potrepštine, liječnike, medicinske sestre. Tako je živio sve do svoje duboke starosti 2011. Osim toga obnavljao je kuće, dovodio električnu energiju te gradio škole te crkvu.

Napustio je misiju šest godina prije svoje smrti, a na otoku nije bilo više ljudi s Hansenovom bolesti. O. Nikosia umro je u Hong Kongu 6. studenoga 2017., u dobi od 102 godine.

S. Sudha Varghese, osloboditeljica „nedodirljivih“

U Indiji je poznata kao „Nari Gunjan“ ili „Glas ženâ“. Njezin je rad omogućio oslobađanje mnogih mušara i dalita, to jest „nedodirljivih“ u indijskoj državi Bihar, posebice žena koje su doživljavale seksualno zlostavljanje. Prema čudnom kastinskom sustavu nedodirljivi nisu imali prilike ići u školu. Djevojčice su često imale ugovorene brakove u dobi od 10 godina. Bavili su se hvatanjem štakora i nisu imali kontakta s višim kastama.

S. Sudha, rođena 1949. u bogatoj obitelji iz Kerale, razbila je taj začarani krug stvarajući mrežu formacijskih centara za djevojke. Sestra, koja je živjela kao dalit, više od dva desetljeća, svoj dobrotvorni rad obogatila je i s centrima za učenje. Još uvijek dobiva prijetnje smrću, ali je to ne ometa u radu.

S. Marta Mya Thwe, „Majka Terezija iz Burme“

Svi ju poznaju kao „Majku Tereziju Burme“, ali njezino pravo ime je Marta Mya Thwe. Ona je sestra iz Kongregacije Sv. Josipa od Ukazanja. Posvetila je svoj život oboljelim od AIDS-a. Tijekom posljednja tri desetljeća njezin rad u pokrajini Mon radikalno je promijenio očekivano trajanje života oboljelih od AIDS-a, a koji nisu dobili odgovarajuću skrb ili su pretrpjeli protjerivanje iz vlastite obitelji i društva.

Godine 2002. utemeljila je zdravstveno središte Ogledalo milosrđa, koje nudi mjesto za boravak, hranu, lijekove, obrazovanje i profesionalnu formaciju siročadi i žrtava AIDS-a.

Henri Burin des Roziers

Francuski dominikanac koji je preminuo 26. studenog 2017. u Parizu bio je veliki borac za prava ugroženih. Stigao je 1978. u Brazil kako bi radio u jednom biskupijskom tijelu koje je trebalo brinuti za zemljoradnike.

Zajedno s ostalim dominikancima, „Frei Henri“, kako je poznat u Brazilu, postao je odvjetnik za radnike koji su bili nepravedno zatvoreni ili mučeni, kao i za obitelji ubijenih radnika na terenu. Za života glava mu je bila ucijenjena na 15 000 dolara. Tijekom 2005. ubijena je njegova prijateljica američka misionarka s. Dorothy Stang (73) koja je radila na istom poslu. Zahvaljujući radu francuskog dominikanca mnogi su potlačeni dočekali pravdu.

O. Christopher Hartley i voda za Etiopiju

Christopher Hartley, rođen je 1959. u Londonu, u anglo-španjolskoj obitelji, godinama je radio s Majkom Terezijom iz Kalkute. Borio se desetljećima za zdravlje i dostojanstvo tisuća ljudi, od kojih je većina muslimana, u zemljama koje nikad prije nisu vidjele kršćanskog misionara.
Nakon što viđao kako ljudi umiru od infekcija pokrenuo je projekt koji će pomoći u rješavanju dugoročnog problema: stvaranje sustava za filtriranje vode za rijeku Wabi Shebelle. Ovaj projekt spašava živote desetaka tisuća ljudi.

S. Rafaela Wlodarczak, majka siročadi

S. Rafaela Wlodarczak je poljska časna sestra koja je 1968. za vrijeme palestinsko-izraelskog rata pomagala siročad. Uz pomoć drugih sestara otvorila je Kuću mira na Maslinskoj gori u Jeruzalemu. To je mjesto uskoro bilo premalo za sve. Potom još jedna Kuća mira napravljena za bolesne djece u gradu Betlehemu.

Krajem 2017. točnije 8. prosinca, Kuća mira ušla je u pola stoljeća postojanja. Mjesto se transformiralo iz sirotišta, bolnice i utočišta u zdanje u kojem se može obrazovati za budućnost. Prošlog lipnja, s. Rafaela je od pape Franje dobila križ Pro Ecclesia et Pontifice za svoj predani humanitarni rad.

 S. Rosemary Nyirumbe, budućnost dječaka-vojnika u Ugandi DR

S. Rosemary je čak i CNN prozvao junakinjom godine s obzirom da je donijela budućnost za više od 2 000 žena, žrtava zlostavljanja i nasilja u Ugandi.

Sve je počelo prije 16 godina kada je ona otvorila vrata samostana u kojem je djelovala za sve kojima je trebala pomoć. Neke su žene bile trudne nakon silovanja, druge su pretrpjele nasilje, a tu su se sakrili i djeca vojnici. Zajedno sa skloništem, sestra Rosemary im je dala i budućnost. Neki su postali profesionalni kuhari, drugi šnajderi. Danas su mnogi učitelji ili krojačice, među najuglednijima u zemlji. Diljem svijeta postale su poznate s prodajom svijetlih i šarenih torbica izrađenih od limenki koje su neke holivudske zvijezde plaćale i po 5 000 dolara.

O. Paolo Cortesi i rizik prihvaćanja izbjeglica

Misionar Paolo Cortesi izabran je kao osoba godine u Bugarskoj. Tako je prvi put tamo odobreno priznanje osobi koja nije iz te zemlje (o. Cortesi je Talijan). Pozdravljajući prijedlog pape Franje, otac Cortesi je primio obitelj sirijskih izbjeglica u svoju župu, u gradu Belene. Njegova odluka razljutila je lokalne radikalne skupine, koje su prijetile da će ga ubiti što ga nije pokolebalo u njegovu radu.

Princ La Rochefoucauld-Montbel

I na kraju posljednji, ali ne ni najmanje zaslužni: Dominique de La Rochefoucauld-Montbel, iz Malteškog reda, koordinira jednu od najvećih humanitarnih organizacija na planetu. Međutim o tome se malo zna.

U Sredozemnom moru u posljednjih devet godina ova institucija spasila je živote 53 712 ljudi s Bliskog istoka i Afrike koji su krenuli na opasnu avanturu tražeći bolju budućnost u Europi.
Dominique je princ, član jedne od najstarijih obitelji francuskog plemstva, posvećuje svoj život kršćanskoj pomoći najpotrebnijima.

Statistike njegovih koordinacijskih radova su dojmljive: poduzelo je 2 000 projekata pomoći u 120 zemalja, sa 100 000 volontera kojima je potpomognuto 25 000 stalnih zaposlenika.
Tijekom prošle godine, oni su se brinuli za više od 1,6 milijuna ljudi u jednom od 435 centara. Na sjeveru Iraka, na primjer, pruža skrb za izbjeglice u Dohuku, Erbilu i Ninevi, a upravlja mobilnim klinikama koje mu omogućuju doći do najudaljenijih gradova.

Vjernička zajednica katedralne župe u Sarajevu

Kada pomislimo na katedralu, odmah nam na pamet padnu veličanstvena sakralna zdanja koja krase velike europske i svjetske gradove. Prvostolnica je okosnica i jezgra biskupskog stolovanja, a nerijetko i simbol cijelog grada u kojem se nalazi. Međutim, katedrala nije samo građevina, nego i zajednica vjernika...

Sarajevo

 

Prvi mjesec u godini je za svećenike, ali i pastoralne suradnike u župama, izuzetno stresan i naporan jer se u tom razdoblju obavljaju blagoslovi obitelji po kućama i stanovima. Poseban je problem u "raspršenim" župama ili onim vjerničkim zajednicama koje bivstvuju kao manjina u gradovima. Tada je naime potrebno proći u nekoliko dana i po 200 ulica da bi se blagoslovilo 400-tinjak obitelji.

Upravo takav je i slučaj s katedralnom župom u Sarajevu koju predvodi preč. Marko Majstorović. Njemu smo „ukrali“ malo vremena u jutarnjim satima baš u trenutku kada se spremao krenuti u blagoslov obitelji. Kako smo o katedrali kao građevini, njezinoj povijesti, umjetninama i važnosti pisali već ranije, ovoga puta smo se kroz pitanja usredotočili isključivo na živu Crkvu, to jest, vjernike župe Presvetog Srca Isusova i općenito vjerski život.

Adresa zvučna imena

Naše je odredište bila adresa katedralnog župnog ureda u ulici Josipa Stadlera br. 2. U razgovoru sa župnikom doznajemo kako, prema procjenama – s obzirom da blagoslov obitelji nije završen – katedralna župa ima oko 1 400 vjernika u 650 obitelji.

„To su podatci od prošle godine, budući da još uvijek obilazimo vjernike brojke će zasigurno biti drugačije“, upoznaje nas preč. Marko te odmah kazuje kako je u pastoralu ove župe već tri godine uključena i s. Ljubica Stjepanović, sestra franjevka Bosansko-hrvatske provincije.

Naglasio je da iako je ovo velika župa nema potrebe za župnim vikarom. Posla ima, ali ne kroz cijelu godinu i ne za dva svećenika.

Solidan vjerski život

Kako nam je rekao, vjerski život na župi je solidan. Budući da se radi o velikoj sredini i gradu, vjernici imaju različite duhovne ponude u drugim župama, redovničkim samostanima te crkvama u sklopu ostalih katoličkih institucija, veoma je teško okupiti vjernike u središtu župe, to jest katedrali, pogotovo mlade i studente koji rado hrle na Bistrik i u Centar za pastoral mladih Ivan Pavao II.

Župnik je napomenuo da u velikim sredinama ne trebaju svi svećenici sve raditi. Dobro je prepustiti rad sa studentima onima koji imaju više mogućnosti i sadržaja za ponuditi. Kako je istaknuo bitno je uskladiti termine te imati sluha za suradnju i onda će pastoralni rad dobiti više na izražaju.

„Obitelji su izložene različitim mogućnostima, ali i potrebama. Mladi imaju jako puno sadržaja, stoga je potrebno naći dobre pastoralne ponude da bi se vjernike privuklo unutar same župe. Zanimljivo je napomenuti da na području katedralne župe nedjeljom ima 11 misa, na različitim mjestima, od toga su četiri u katedrali – jedna je kanonička, a tri su mise koje slavi župnik“, rekao nam je preč. Majstorović i naglasio da kad se sve zbroji bude nekoliko stotina vjernika na misama koje on predslavi. Na Bistriku budu četiri mise, na Banjskom Brijegu jedna te na engleskom jeziku u katedrali također jedna koju slavi netko od profesora s KBF-a.

Duhovna obnova i vjeronauk

Osim tradicionalnog rada pastoral je usredotočen i na okupljanje vjernika u manjim skupinama, kao što su duhovne obnove koje se redovito odvijaju u korizmi, došašću i prigodno tijekom godine. „Takve skupove smo nazvali Duhovnim obnovama za žene, iako su pozvani svi. Polako naziv mijenjamo u Duhovne obnove za sve zainteresirane. Obično se sakupi 50-ak osoba, teme su različite, a večer završi misom u katedrali. Obnovu vode sestre, to jest s. Ljubica zamoli neku od sestara da održi predavanje, razmatranje, predvodi molitve i ima razgovore i poticaje“, rekao je župnik i istaknuo da se vjeronauk održava redovito za djecu osnovnih škola, s posebnim naglaskom na prvopričesnike i krizmanike.

Često se u te skupine uključuju i roditelji.

O tome nam je progovorila i s. Ljubica. „Danas se sve nudi obiteljima, ali onom duhovnom kao da se ne smijemo približiti. Cilj kateheza, osim spoznaje o vjeri, je da djeca i roditelji postanu dio svoje župe. Proces je težak i to ide sporo pogotovu što nema kontinuiteta rada. Na svu sreću odziv djece je lijep, počeli smo s 2-3 djece, a sada radimo s 30-ak. Osim susreta imamo i prigodne programe uz Božić, Uskrs, rad na priredbama... Slično radimo i sa ženama koje djeluju pri zboru i Pastoralnom vijeću“, rekla je s. Ljubica koja je napomenula da se program obogaćuje izletima rekreativne i duhovne naravi te hodočašćima.

U klasičnom smislu nema ministranata. Budući da je vjernička zajednica raspršena i „razbacana“ u nekoliko crkava ministranti se lako uključuju u slavlje mise kada su tu, a djevojčice se potiče da uzmu misna čitanja.

Različite pobožnosti i pastoralni program

U župi postoje različite pobožnosti. Uz one klasične koje imaju skoro sve župe, postoje i one specifične samo za katedralu. Riječ je o dvije devetnice. Jedan je priprava za svetkovinu Božanskog milosrđa koja pada na Drugu uskrsnu nedjelju. „Za svetkovinu se pripremamo jedan tjedan. Navečer počnemo pripravu, svaku večer drugi svećenik slavi misu, a poslije postoje predavanja, klanjanja i ispovijedi. Na njima se ispovjedi više ljudi nego za vrijeme godišnje velike ispovijedi. Dolaze i vjernici grada Sarajeva. Potrudimo se pozvati svećenike iz Hrvatske koji obrade pojedine teme bitne za život svakog vjernika. Na samu svetkovinu svetu misu predslavi netko od biskupa, posljednji put je nadbiskup beogradski mons. Hočevar. Nakon svete mise imamo procesiju sa slikom milosrdnog Isusa koja se časti i štuje kroz cijeli tjedan priprave. Za to vrijeme želimo častiti i moći svetaca, obično apostola milosrđa. Nadamo se da ćemo ove godine imati moći Sv. Leopolda iz Maglaja“, rekao je preč. Majstorović i naglasio kako je to postalo skoro kao drugotni patron župe.

Za župni patron se također pripravlja devetnicom u čast Srcu Isusovu koja se sastoji od različitih i predavanja, nagovora, propovijedi, procesije, blagoslova djeca, a kulminira euharistijom.

„Kroz dvije devetnice nastojimo pozvati zborove sa strane kako bi unijeli svježinu u animiranje misnog slavlja i da se što bolje spremimo za svetkovine“, istaknuo je katedralni župnik i rekao da se ostali pastoral odvija redovito. Upriličuju se i priprave za sakrament braka u suradnji s Uredom za brak Vrhbosanske nadbiskupije.

Također, svakoga petka se odvija klanjanje u čast Srcu Isusovu i Božjem Milosrđu.

„Za djecu na vjeronauku imamo izlete, npr. na Pale gdje također imamo nagovore i klanjanje za njihove roditelje te vjeronauk i sv. misu kao i druženje cijeli dan. To je program kojim nastojimo osvježiti pastoral, ali i nagraditi one koji su redoviti“, napomenuo je župnik te istaknuo karitativnu djelatnost župnog ureda koja se sastoji u redovitom pomaganju potrebitih i nemoćnih koji nisu u mogućnosti napustiti svoje stanove.

Staračka župa

Budući da je katedralna župa u gradu česti su oni koji zvone i traže pomoć, najčešće u vidu novca, ali kada im se daruju određena materijalna dobra oni to nastoje što prije prodati, kako bi nabavili nešto što im nije nužno za preživjeti iako svoju su situaciju prikazali dramatično.

„U novije vrijeme dostavljamo hranu i pakete onima kojima je potrebno za život. Obično se ti ljudi srame reći da su u potrebi te se naš karitativni rad bazira na tim osobama“, rekao je župnik i istaknuo da je župna zajednica uglavnom staračka, kakva je bila i prije posljednjeg rata.

„Rijetke su obitelji s četiri ili pet članova, imamo 30-ak djece na vjeronauku i nekih 30-ak djece koji nemaju kontakt sa župom, ali ih susrećemo za vrijeme blagoslova domova. Budući da sestra Ljubica ne pjeva imamo milosrdnicu s. Petronilu koja vodi župni zbor“, rekao nam je preč. Majstorović kroz smijeh i naglasio da s. Ljubica ipak bude na probama pa se nada kako će „propjevati“. Postoji i bend mladih koji pjeva na misama, obično na onoj večernjoj, a za razliku od župnog koji animira mise u 10:30.

Bolesnici se obilaze redovito, a ima ih 30-ak. Važno je napomenuti da ih sigurno ima još toliko, ali usprkos svim pozivima njihova srca ostaju zatvorena.

Prema župnikovim riječima ljudi se boje primiti bolesničko pomazanje jer misle da će odmah umrijeti. Kao jedan od najgorih primjera za vrijeme blagoslova obitelji naveo je situaciju gdje rođena kćerka nije dozvoljavala majci da primi sakrament ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Također, postoji i veliki problem obitelji koje su zbog ratnog Caritasa i materijalne pomoći u poraću željele blagoslov obitelji misleći kako će im to biti „plus“ u dobivanju pomoći, a sada se ne žele odjaviti te redovito „prave probleme“. Tu su i mnogi drugi izazovi prigodom blagoslova na koje župnik nailazi.

„Mali Vatikan“ na teritoriju župe

Govoreći o tomu koje se sve institucije nalaze na teritoriju župe važno je naglasiti da su to zajednice za sebe, sa svojim internim pravilima i potrebama neovisno od katedrale. Bistrik je samostan za sebe, redovnička zajednica koja se nalazi na području župe. Jedan dio vjernika ide na Bistrik na misu jer je tamo "odrastao" i to na tribinama te susretima za mlade, a mnogi se tamo žele vjenčati jer su se tu i upoznali.

Na području župe nalaze se i druge ženske redovničke zajednice: sestre Franjevke Hercegovačke provincije, zatim sestre Franjevke Bosansko-hrvatske provincije, Milosrdnice, Služavke Malog Isusa, Kćeri Božje ljubavi...

Riječ je o sedam samostana, dva sjedišta provincija, a tu su i nuncijatura, bogoslovija, Svećenički dom, Ordinarijat, nadbiskupova rezidencija, Misijska središnjica, KŠC Sv. Josip, Caritas BiH, Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH, Katolička tiskovna agencija, Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije...

Po svemu specifična župa

Važno je podcrtati da se katedrala nalazi u Starom gradu, a župa se prostire u dvije općine. Jedan njezin dio je jako brdovit i do određenih obitelji se teško dolazi pa ni taksisti neće do njih voziti. Također je specifična po sastavu jer postoji malo mladih, nema mnogo velikih obitelji; postoji puno napuštenih, starih, bolesnih, mnogo onih koji nisu vezani za župnu zajednicu jer su čitav život išli u druge crkve na teritoriju župe.

Kako nam je župnik naglasio ljudi se nisu ukorijenili u župnu zajednicu. Vjernici znaju da im treba krsni, vjenčani list ili neka druga potvrda, ali prođe po 10-15 godina da ne uđu u župni ured.

Specifičnost se ogleda i po tome jer je župna crkva i katedrala. Onda se župnik mora ravnati po događanjima u svezi s katedralom.

Kao vid jedinstva i stvaranja župne zajednice preč. Majstorović je naveo i različita hodočašća koja se organiziraju, a u kojima sudjeluju i vjernici iz cijelog dekanata. Tako su s katedralnom župom vjernici hodočastili u Poljsku, Lurd (dva puta), Fatimu, Bl. Stepincu u Krašić i Zagreb, a planira se ići u Dubrovnik Sv. Vlahu te u Rim. Hodočašća po Vrhbosanskoj nadbiskupiji ne treba ni spominjati.

Uz sve, sa župnikom smo još mogli nadugo pričati da ga župljani koji s njim idu u blagoslov kuća nisu opomenuli kako dobrano kasne. Među njima je i Veselko (Veseljko) Dizdar, koji sam za sebe u šali kaže da je kapelan. O njemu smo pisali u 48. broju Tjednika iz 2017. na temu angažiranih laika.

Iako smo probili sve rokove, vidjeli smo da se o katedralnoj župi moglo još govoriti.

Saznali smo kako je katedrala prostor velikih vjerničkih događanja, mjesto slavlja brojnih misa, kulturnih manifestacija, duhovnih vježbi, klanjanja, te općenito susreta. To je i adresa ako želite duhovno se obogatiti nekim hodočašćem ili jednostavno poslušati kvalitetno predavanje.

Nažalost, osim jakih institucija, duhovnog programa i nastojanja različitih svećenika od poraća do danas dio župe ipak spada pod „misionarsko djelovanje“. Preč. Majstorović smatra da se dobro treba promisliti kako bi se riješio taj problem jer brojne obitelji i dalje zaista trebaju prave misionare za novu evangelizaciju. Usprkos svemu, katedrala će i dalje biti ispunjena vjernicima.

Prva katedrala

Prvostolnica u glavnom gradu BiH je relativno mlada, kada se usporedi s višestoljetnim katedralama u drugim gradovima. Prije današnje katedrale Presvetog Srca Isusova postojala je još jedna, njezina davna prethodnica: katedrala Sv. Petra iz 1238. O njezinu se izgledu ne zna mnogo, tek da je bila „u župi Vrhbosni, u Brdu“, kako je to zapisano u povelji kralja Bele IV. iz 1244. To je danas prostor između Marijin Dvora i potoka Koševo.

Biskup Ponsa (Povša), njezin graditelj, nakon provale Tatara u hrvatske krajeve napustio je Bosnu te se preselio u Đakovo, a ideja za podizanje nove prvostolnice rođena je tek nekoliko stoljeća kasnije, točnije 1882.

Nakon stoljećā otomanske vlasti došao je trenutak kada se moglo razmišljati o gradnji katedrale. Prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler najzaslužniji je za njezino podizanje, a njegov najbliži suradnik bio je arhitekt Josip pl. Vancaš (1859. – 1937.).

Gradnja je započela 1884., a radovi su završeni 9. studenoga 1887. Katedrala je posvećena, nakon završetka unutarnjih radova i umjetničkog opremanja, 14. rujna 1889. Obnavljana je tri puta.