Devastirana crkva u Egiptu

Egipatske vlasti pritvorile su 15-ak osoba u sklopu istrage o napadu na nelegaliziranu koptsku crkvu u jednom selu južno od Kaira.

Deseci muslimana iz sela Kafr al-Waslin upali su u crkvu nakon muslimanske molitve petkom, 22. prosinca 2017., razbivši najprije prozore te potom poharavši sve unutar nje. Policija je na vrijeme intervenirala i spriječila veće nerede. Pritvorene osobe optužene su za vjerske sukobe, potkopavanje nacionalnog jedinstva te uništavanje privatne imovine. Uhićeno je 12 muslimana i troje kršćana.

Nadbiskupija Atfih podnijela je zahtjev za legalizaciju statusa crkve u koju vjernici dolaze već 15 godina, nakon što je usvojen zakon o gradnji crkava 2016. Međutim, odgovora nadležnih institucija još uvijek nema tako da je pravni status crkve i dalje nepoznat.

"Neki muslimani protivili su se tomu da se zdanje adaptira u crkvu jer je pored nje zaista velika džamija", rekao je novinarima seljanin koji je želio ostati anoniman te je dodao da u njihovu selu ne postoje velike društvene spone između muslimana i kršćana.

Egipatski kršćani čine približno desetinu ukupne populacije od 95 milijuna ljudi i najveća su kršćanska zajednica na Bliskom istoku.

Čini se kako je usprkos brojnim naporima egipatskog predsjednika Sisija i vlasti da suzbiju međuvjerske napetosti egipatsko društvo, pogotovo izvan većih središta duboko podijeljeno. Čini se kako je pohod pape Franje pokrenuo određene akcije u samom Egiptu, ali proći će dosta vremena dok demokracija i prava vjerska sloboda zavlada ovom mnogoljudnom zemljom.

Hinduistički ekstremisti pretukli svećenike

Hinduistički ekstremisti pretukli su osam svećenika te zapalili njihovo vozilo ispred glavne policijske postaje u gradu Bhopalu u Indiji. Razlog je za normalnu i civiliziranu zemlju tragikomičan: pjevanje božićnih pjesama.

Pretučeni svećenici bili su ispred policijske stanice kako bi posjetili 30 sjemeništaraca i dva druga svećenika ranije pritvorena zbog navodnog pokušaja preobraćivanja nekršćana.

Jedan od dvojice pritvorenih svećenika rekao je novinarima da su se dvojica svećenika i sjemeništarci pripremali za proslavu Božića pjevajući pjesme. Kako je prepričao, dok su pjevali približila im se gnjevna rulja koja je počela izvikivati slogane protiv onoga što su smatrali pokušajem da preobrate hinduiste.

Jedan iz gomile pozvao je policiju koja je došla i privela svećenike i sjemeništarce te ih zadržala pod zaštićenim nadzorom zbog straha da će biti napadnuti ako ih se odmah pusti.

Unatoč zaštiti hinduistički aktivisti su se okupili oko postaje.

Nakon što su čuli vijest o uhićenju i napadima, osam svećenika se zaputilo kako bi vidjeli trebaju li zadržani sjemeništarci kakvu pomoć. Tamo je i njih dočekalo oko 100 hinduističkih ekstremista koji su ih počeli tući te su zapalili njihovo vozilo.

Svećenik koji je bio među žrtvama napada požalio se kako su napadnuti na očigled policajcima koji nisu reagirali. Nakon što je njihovo vozilo bilo zapaljeno, svećenici su pobjegli u policijsku postaju kako bi se sklonili od daljnjih napada.

Vlč. Maria Stephen, glasnogovornik regionalnog biskupskog vijeća, naglasio je da ovakvi napadi otvaraju ozbiljno pitanje nedostatka vjerskih sloboda u dominantno hinduističkoj Indiji.

Tamošnji zakon zabranjuje pokušaje preobraćenja koji uključuju prijevaru, prisilu ili zavođenje, što je bio povod i ovim uhićenjima, koja su uz božićne pjesme bila potaknuta i optužbom jednog od mještana kako mu je ponuđeno 5 000 rupija (65 dolara) da se obrati na kršćanstvo.

Vlč. Rony M., demantirao je da napad na kršćane ima ikakve veze s kršenjem zakona, kazavši kako u zadnjih 20 godina na području na kojem su sjemeništarci uhićeni ni jedna osoba nije prešla na kršćanstvo. Prema njegovu mišljenju, riječ je o klasičnom progonu.

A da su kršćani u Indiji proganjani potvrđuje i činjenica kako je to 48. zabilježeni napad hinduističkih ekstremista na njih u Indiji ovog adventa i 650. ove godine.

Konačno osuđen židovski ekstremist koji je zapalio crkvu 

Izraelski je sud 12. prosinca osudio ekstremiste koji su 18. lipnja 2015.  zapalili crkveni kompleks Kristova umnažanja kruha i ribe na obali Galilejskoga mora.

Yinon Reuveni (23) osuđen je na četiri godine zatvora i globu od 50 000 izraelskih šekela (oko 12 000 eura). On je bio osuđen i u srpnju za paljevinu i dva slučaja kriminalne zavjere.

Potječe iz Baladima, nelegalnoga izraelskoga naselja na Zapadnoj obali u blizini Kokhav HaShahara te je identificiran kao židovski ekstremist, a izraelski dnevnik Haaretz izvijestio je da u njegovoj optužnici stoji kako „ima ekstremističke stavove“ i „kršćane kao idolopoklonike, a njihovo uništenje kao mitzvah“.

Podsjetimo, dotični je 18. lipnja 2015. postavio požar u Crkvi umnažanja  kruha i ribe u Tabghi, 190 km sjeverno od Jeruzalema. Crkveni je kompleks podignut na mjestu gdje je Krist na čudesan način nahranio 5 000 duša umnažajući kruh i ribu, a pridružen je benediktinskom samostanu. Zbog posljedica paljevine, jedan redovnik i jedan uposlenik bili su hospitalizirani; dvije su prostorije teško oštećene; vatra je zahvatila i samostan, crkveni ulaz, ured za hodočasnike i knjižnu ostavu. Crkva je bila zatvorena do veljače ove godine, a cjelokupna šteta procijenjena je na oko milijun američkih dolara. Izraelska je vlada za to dala tek 400 000 dolara.

Nažalost, čini se kako je pravda u Izraelu spora, a kazne nedovoljne, inače ne bi statistike govorile kako su razni židovski ekstremisti devastirali i spalili više od 50 crkava i džamija od 2009.

O ovom problemu otvoreno piše jedino izraelski list Haaretz, koji je naveo da je za ova zlodjela izdano tek devet optužnica i sedam presuda, dok su „mnogi neriješeni slučajevi pitanje policijskih prioriteta“.

Štoviše, samo osam od 53 slučaja su još uvijek pod istragom, dok je ostalih 45 slučajeva zatvoreno. Zaista šteta za narod koji je patio mnoga stoljeća progona i uništavanja sinagoga.

Povijest Betlehema kao naseljenog mjesta

Kada čujemo riječ Betlehem zasigurno odmah pomislimo na Božić, jaslice i malog Isusa. Rođenje od prije 2 000 godina promijenio je sudbinu čovječanstva, ispunjavajući davna proročanstva. U ovom ćemo se tekstu baviti poviješću samog mjesta prije i poslije najbitnijeg događaja u povijesti ljudskog roda.

Prema etimologiji riječi Betlehem znači „kuća kruha“, a biblijski mu je sinonim Efrata, što znači „plodan“. To je grad na području današnje Palestinske samouprave s više od 25 000 stanovnika. Nalazi se deset kilometara južno od Jeruzalema. U njemu živi jedna od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu, koja zbog iseljavanja danas ima sve manje članova. Prema vjerovanju, tu je rođen i David koji je okrunjen za kralja Izraela. Betlehem bi bio potpuno nepoznato mjesto, kao i tisuće gradova i sela u Svetoj zemlji koji su nastali, doživjeli vrhunac i nestali, da se u njemu nije ispunila Objava.

Prije rođenja Krista

Betlehem se spominje najranije oko 1350. godine prije Krista u pisama jednog od egipatskih upravitelja Palestine faraonu Amenhotepu III. (Amenofis III.). Mjesto je opisano kao važna točka za odmor putnika iz Sirije i Palestine koji idu ka Egiptu. U pismu stoji kako je to granični grad i predstraža koja gleda prema pustinji.

Filistejci su postigli vojnu nadmoć nad najvećim dijelom te zemlje oko 1200. pr. Kr. Imali su  garnizon u Betlehemu jer je to bila jaka strateška točka.

Stari zavjet spominje Betlehem kada su Jakov, sin Abrahamov, i njegova obitelj putovali u grad Hebron (Post 35,16-19). Tamo je njegova supruga Rahela umrla rađajući Benjamina, a on ju je pokopao pokraj Betlehemske ceste, što danas predstavlja važno hodočasničko mjesto Židova.

U to je vrijeme Betlehem je bio mali zidani grad na brdu u sjevernom dijelu današnjeg grada. Ime Efrata znači „plodonosno“, „plodan“ i upućuje na poljoprivredni život, ali i duhovni. Izrael se 930. pr. Kr. razdijelio na dva dijela, pri čemu je Betlehem pripao Južnom kraljevstvu (Judi) koje su 701. pr. Kr. pokorili Asirci.

Nabukodonosor je 597. pr. Kr. osvojio Južno kraljevstvo i Jeruzalem, tako da je sljedećih 10 godina Betlehem bio pod njegovom vlašću, da bi nakon pobune većina Židova bila deportirana u Babilon (današnji Irak).

Za Betlehem 332. dolazi „promjena gospodara“ jer je Aleksandar Veliki svladao Perzijsko carstvo (koje je porazilo Babilon) i preuzeo čitavu Palestinu. Njegovom smrću 323. pr. Kr. Palestina pripada jednom od četiri kraljevstva koje su nastala podjelom Aleksandrova Carstva: najprije Ptolomejevu Egiptu, a onda Seleukidskoj državi.

Potom dolaze Makabejci koji su oko 160. oslobodili Izrael od seleukidske vlasti. Tako je stvorena Hasmonejska dinastija koja je vladala Judejom od 164. pr. Kr. do 63. pr. Kr. Rivalstvom između dvojice nasljednika započinje građanski rat koji je završen rimskom okupacijom.

Rođenje Kristovo

Nakon dolaska Rimljanja nižu se, većini obrazovanih ljudi, relativno poznati događaji.

Za vrijeme cara Augusta zapovjeđeno je popisivanje stanovništva. Josip i trudna Marija krenuli su na put iz njihova Nazareta u Betlehem, gdje je bio popis stanovništva za njih, jer je Josip bio iz roda Davidova. Zbog gužvi nisu mogli naći mjesto u svratištima te su naposljetku završili u staji, okruženi domaćim životinjama. I tu se Isus rodio.

Herod je 37. pr. Kr. proglašen kraljem Izraela, a 6. godine poslije Krista Palestina je bila uključena u carsku provinciju Sirije. Herodovo kraljevstvo podijeljeno je između tri sina. Poncije Pilat postaje prokurator Judeje. Isus je kršten na Jordanu te počinje svoje javno djelovanje koje završava razapinjanjem i uskrsnućem.

Događaji poslije Uskrsnuća

U Palestini su nakon Isusova uskrsnuća (a i prije) izbijale brojne pobune Židova koje su završile rušenjem drugog Hrama i Jeruzalema 70. godine. Rimski car Hadrijan slomio je židovski otpor, protjerao ih sve, a 135. mjesto Isusova rođenja pretvorio u pogansko svetište.
Od Hadrijana do vladavine Konstantina, većinsko stanovništvo štovalo je Adonisa u spilji gdje se rodio Isus. Palestina je, prema tome i Betlehem, službeno bila poganska, kao i cijelo Rimsko Carstvo do 313. godine kada je Konstantin proglasio kršćanstvo državnom religijom. Potom je njegova majka Helena posjetila Svetu zemlju, naredila je izgradnju crkava na svetim mjestima te su započela hodočašća koja traju i danas.

Godine 325. jeruzalemski biskup Sv. Makarije iskoristio je priliku upoznati cara Konstantina sa zanemarenim svetim mjestima u svojoj dijecezi. Tako je car naredio izgradnju monumentalnih crkava kako bi se obilježila tri glavna događaja Isusova života: rođenje, raspeće i uskrsnuće. Kršćanske tradicije bile su tako jasne i duboko ukorijenjene da nije bilo problema u lociranju ispravnog mjesta. Spilja je bila središte sheme za crkvu i rad je započeo 326.

Krajem 4. st. Betlehem je postao vrlo važno središte samostanskog načina života. Već 384. tamo dolazi Sv. Jeronim iz Rima s grupom hodočasnika da nastavi raditi u ozračju samostanskog života. Posvetio se ogromnoj zadaći koju mu je povjerio papa Sv. Damaz, pregledati sve stare latinske prijevode Biblije i prevesti ju na pučki jezik. Tako je na temelju izvornih hebrejskih i grčkih tekstova nastala Vulgata.

Dvije rimske dame plemenitog porijekla, Sv. Paula i njezina kći preselili su se u Betlehem 386. kako bi vodili asketski život zajedno sa Sv. Jeronimom. Utemeljili su najraniju samostansku zajednicu u tom gradu, koja s nekim prekidima traje do danas.

Podjela Rimskog Carstva

Kad je Rimsko Carstvo podijeljeno 395. na Istočno i Zapadno, Palestina je pripala Bizantu tj. istočnom Carstvu. Život u Betlehemu je bujao, grad je napredovao, njegovo se stanovništvo povećalo širenjem crkava i samostana u samom gradu i okolnim područjima. Godine 527. Justinijan postaje car. Pod njegovom je vlašću Palestina bila prosperitetna.

Nakon toga, pobunili su se Samarijanci godine 529., pljačkali su i uništavali Betlehem i njegove glavne crkve.

Nekoliko desetljeća kasnije (614.) u Betlehem su provalili Perzijanci. Prema usmenoj tradiciji, oni nisu uzrokovali nikakvu štetu Crkvi Rođenja jer su vidjeli slike trojice kraljeva odjevenih kao Perzijanci, koji su darovali Krista po njegovu rođenju.

Nedugo nakon ulaska u Jeruzalem, godine 637., muslimanski kalif Umar ibn al-Khattab posjetio je Betlehem. Odnosi između dinastije i crkvenih vlasti bili su prijateljski, a pismeni sporazum bio je odobren patrijarhu Sofroniousu. Tolerantnu politiku, zbog plaćanja poreza i ubiranja prihoda od hodočasnika održavali su Umarovi nasljednici sve do 1009.

U to je vrijeme fanatični kalif, Al-Hakim, onaj koji je uništio crkvu Svetog groba, proglasio je pravi progon kršćana. Međutim, Betlehem je još jednom bio pošteđen jer je Al-Hakim želio nastaviti primati novce koje su plaćali hodočasnici.

Dolazak križara

Križarskim osvajanjem Palestine godine 1099. započelo je novo poglavlje u povijesti Betlehema.

Križari su zapravo bili odgovor na 1071. pokrenuto seldžučko zauzimanje Jeruzalema i protjerivanje kršćana kao i obeščašćivanje crkava i zabranu hodočašća.

Kršćani su rekonstruirali grad i učinili ga utvrđenom postajom.

Dvanaesto stoljeće otvorilo je Betlehem europskim društvenim i crkvenim ljudima. Hodočasnici iz svake kršćanske zemlje mogli su posjetiti sveta mjesta.

U 1100., križarski kralj Baldwin uspio je u nakani da papa Paskal II. uspostavi biskupiju u Betlehemu.
Godine 1187. Saladin Ayyubit osvojio je Betlehem. Premda je Crkva Rođenja bila neoštećena, odnosi sa Zapadom bili su naglo prekinuti, a biskupi su bili prisiljeni napustiti grad. Međutim, zbog dvaju ugovora Betlehem je bio u kršćanskim rukama od 1229. do 1244. godine.

Godine 1250. dinastija Ayyubid zamijenjena je u Egiptu s Mamlucima. Fanatični sultan Rukna ed-Din Beibara naredio je 1263. demontiranje kule i zidova Betlehema, a kršćani su protjerani.
U sljedećem stoljeću zapadni su utjecaji pojačani. Franjevci su osnovali u Betlehemu kustodiju. Franjevački kustos, Giovanni, dobio je od sultana Kajtbeja suglasnost da obnovi krov Crkve Rođenja. Godine 1342. papa Klement VI. službeno je ustanovio Franjevačku kustodiju u Svetoj zemlji.

Srednji vijek i moderno doba

S turskom okupacijom 1517. počelo je razdoblje sukoba između franjevaca i Grka za posjedovanje svetišta. Pod turskim režimom pitanje vlasništva i prava na svetim mjestima poprimilo je sve više političku, pa čak i međunarodnu dimenziju. Međutim, između 17. i 18. st. Betlehem je bio na rubu modernog doba. Dugi i neprekinuti kontakt lokalnih ljudi s putnicima iz zapadnog kršćanstva unaprijedio je njihovo gospodarsko stanje.

Palestina je bila pod egipatskom vladavinom deset godina, počevši od 1831. do 1841. kada je Betlehem ponovno bio pod Turcima. Posljedica toga bila je nezaposlenost, ugnjetavanje, prisilna vojna služba i teški porezi nametnuti stanovnicima. Ova opresivna situacija prisilila je stanovnike Betlehema na iseljavanje.

Turska vladavina završila je 1917., a Palestina je potpala pod britanski mandat. U to vrijeme grad je imao oko 8 000 stanovnika, a kad su se Britanci povukli 1948. bilo je 11 696 duša.

Ubrzo su počeli ratovi između Arapa i Židova, a potonji su osvojili veći dio Palestine i 1948. proglasili svoju državu Izrael. Grad Betlehem ostao je slobodan i izvan Izraela.

Krajem 1948. istočni dio Palestine i Transjordanija proglašeni su Kraljevinom Jordan. Drugi rat između Arapa i Izraelaca izbio se 1967., a Židovi su zauzeli ostatak Palestine.

Betlehem je ostao pod izraelskom okupacijom do 22. prosinca 1995. kada ga je preuzela palestinska vlast, sukladno sporazumu iz Osla 1993. Međutim, provedba sporazuma je zapela i na snazi je svojevrsni rat bez rata.

Izraelska vojska je 2002. opkolila palestinske militante u Crkvi Rođenja i držala ih 39 dana. Iste godine počela je i gradnja velikog zida koja je odvajala Betlehem od Jeruzalema.

Nažalost, današnjim kršćanima u Betlehemu je izuzetno teško jer su ugroženi s dvije strane. Tu su Židovi koji drže pod okupacijom Zapadnu obalu, sprečavajući ekonomski i duhovni oporavak te radikalni muslimani koji na različite načine ugrožavaju kršćane. Kada se sve uzme u obzir, nije ni čudo što se iseljavaju.

Ipak, oni koji su posjetili Betlehem i tamošnju kršćansku zajednicu mogu reći kako je u njemu, usprkos svemu, svaki dan Božić.

Prozor neće opet pasti, u njemu još života ima

Prozor se nalazi na prometnici Jablanica – Uskoplje koja povezuje Hercegovinu s Bosnom. Omanji je to grad velike, gotovo drevne povijesti, smješten između planina Makljena (1370 m), Kolivrata (1174 m) te obronaka Vrana (2074 m) i Raduše (1456 m). U njemu je svoje središte našla župa pod zaštitom Srca Isusova koja postoji već 111 godina...

 

Iako je grad Prozor na relativno važnoj poveznici između Hercegovine i Bosne, zbog različitih povijesno-političkih, ali i zemljopisnih prilika, nekako se uvijek nalazio po strani, pogotovo za one koji dolaze iz Sarajeva. Tako i mi često prođemo kroz Jablanicu, ali rijetko nas put odatle povede ka 40 km udaljenom Prozoru. Čak i kada smo prolazili kroz Prozor, uvijek smo išli dalje, ostavljajući ovo mjesto i pisanje reportaže za neku bolju priliku.

Opća imenica

Grad je to koji dijeli svoje ime s općom imenicom kojom se označava otvor na nekoj od građevina. Prvi put se spominje 11. kolovoza 1366. kada je bosanski ban Tvrtko „pod Prozorom u Rami“ izdao povelju Vuku Hrvatiniću kojom mu daruje cijelu Plivu s gradom Sokolom.

Počeci naseljenog mjesta datiraju najvjerojatnije od ranoga srednjeg vijeka, ali dokaza nema. To bi vjerojatno napravilo od Prozora jedno od najstarijih i u kontinuitetu naseljenih mjesta u BiH. Inače, prema nepisanom srednjovjekovnom pravilu, uzduž važnijih prometnica podizane su utvrde s ciljem zaštite. Jedna takva sačuvana je i iznad današnjeg Prozora. Tako je klica naselja nastala na oštrom nepristupačnom brijegu gdje se nalazila kula opasana zidinama. Nepristupačan je to teren bio, a upravo zato su Osmanlije Prozor osvajale šest godina. Dolaskom austrougarske vlasti u BiH izgrađuju se brojni putovi te Prozor postaje ponovno važnije prometno mjesto...

  

Proročka vizija osnivanja župe

Upravo je to razdoblje bilo početak naše priče o ovdašnjoj župi. Prvi sugovornik nam je bio župnik mons. Marko Tomić koji je ovdje tek tri mjeseca. Mons. Tomić u šali za sebe kaže kako nije nov, ali jest novi.

„Župa Prozor osnovana je 1906. Kako vidimo, vrlo brzo nakon uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH. Tada je prvi nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler, tražio mogućnost da na ovom velikom  području locira jednu vjerničku zajednicu koja bi okupljala najviše onih koji su na periferijama šćitske župe. U samom mjestu Prozor bilo je vrlo malo katolika, ali budući da je bilo gradsko naselje, kako je počela industrijalizacija, on je uvidio da će to biti mjesto koje ima perspektivu širenja. Znao je da će, ako se tu sagradi crkva i formira župa, oko nje se  izgraditi i naselje jer vjernici imaju osim infrastrukture i mogućnost zapošljavanja. To je bila tada proročka vizija i od tih dana župa Prozor dobiva sve više na značenju jer se oko grada okupljaju ne samo sela koja se više ne iseljavaju, nego i svi oni koji su se morali preseliti zbog potapanja Rame. Oni koji su morali iseliti zbog gradnje brane i jezera počeli su se naseljavati po periferijama i tako 'popunjavati' župu te su ostali na prostoru Rame“, rekao nam je na početku mons. Tomić i ustvrdio da je s vremenom, od obične male tek uspostavljene župe, nastala jedna respektabilna i velika vjernička zajednica, bar kada je riječ o župama koje vode dijecezanski svećenici.

Prozorska župa je 1906. posvećena Presvetom Srcu Isusovu, komu je pod zaštitu stavljena i čitava Vrhbosanska nadbiskupija. Kako nam je otkrio naš sugovornik, u tome se vidi nekoliko duhovnih dimenzija. Prozor je skoro pa kraj nadbiskupije, jer Ramski dekanat graniči s Mostarsko-duvanjskom biskupijom, a čitava općina pripada Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Tako da danas proslava patrona u Prozoru, na granici, predstavlja duhovnu vezu ovdašnjeg puka s Vrhbosanskom nadbiskupijom i njezinim središtem u Sarajevu.

Pastoralni suradnici

Osim vlč. Tomića u Prozoru već dvije godine pastoralno djeluje župni vikar vlč. Stjepan Didak.

„Aktivno radim u pastoralu s ministrantima kojih ove godine ima mnogo više nego prethodnih. Smatram da to ima veze s činjenicom kako sam započeo predavati školski vjeronauk. Mislim da je potrebno da svećenici i časne sestre i dalje svjedoče u školama jer laici nisu dovoljni. S mladima posebno radimo: imamo susrete petkom poslije večernje sv. mise koju upravo mladi animiraju“, rekao je vlč. Didak i napomenuo povijesni uspjeh župe Prozor i Vrhbosanske nadbiskupije na nogometnom natjecanju momčadi Crkve u Hrvata gdje su osvojili treće mjesto. Već drugu godinu zaredom ovdašnji su mladi najbolji malonogometaši u nadbiskupiji. U povjerenju nam je rekao kako su momci toliko kvalitetni i vole nogomet da je on samo koordinator koji usmjerava pojedine igrače te da bi svatko mogao osvojiti prvo mjesto s ovako kvalitetnim dečkima.

Osim svećenika, u župi djeluju i tri sestre Služavke Malog Isusa koje je upravo osnovao sluga Božji Stadler: katehistica s. Marinela Zeko, s. Mirka Iličić koja vodi kućanstvo te s. Tatjana Batista.

Mnogo djece

Sestra Marinela je rekla kako sestre u ovoj župi imaju različita poslanja: vođenje vjeronauka u župi, liturgijsko pjevanje, rad s Prijateljima Malog Isusa.

„Hvala Bogu, u župskom vjeronauku djece ima dosta. Podijeljeni su u više skupina. Imamo krizmanika 119 i s njima posebno radimo u četiri skupine, kao i s prvopričesnicima. Župa ima Veliki mješoviti zbor, zatim Zbor mladih i Dječji zbor koji je brojan i ima više od 70 članova. Tu je i Društvo Prijatelja Malog Isusa koje je doista aktivno i brojno. Podržavaju svaku aktivnost kako u župi, tako i karizmi SMI-a. Ono što treba spomenuti jest da su privrženi sakramentalnom životu. S PMI-om obilazimo i bolesnike, a nadamo se da će od sljedeće godine to biti još aktivnije i bolje. Rad s mlađom populacijom odvija se upravo kroz vjeronauk u školi i pri župi, te kroz rad s krizmanicima, prvopričesnicima, ministrantima i srednjoškolcima u različitim sekcijama“, rekla nam je s. Marinela.

Kako nam je župnik napomenuo u Prozoru nema rada sa studentima jer su oni većinom u Mostaru, Zagrebu i Splitu. U šali je nadodao kako su prozorski studenti u Sarajevu samo šumari i teolozi.

Problemi današnjeg iseljavanja

Govoreći o političkim konotacijama ovoga kraja mons. Tomić je naglasio kako su Prozor i čitava Rama u bivšoj državi bili „označeni“ tako da su ljudi morali raditi vani.

„Radili su vani, najviše u Njemačkoj, samo očevi, dok su obitelji bile u Prozoru. Danas njihova djeca rade vani, ali ne dolaze, nego dođu po obitelj pa ih odvedu“, rekao je župnik i zapitao se je li to dobro i odmah dao odgovor.

„Dobro je da obitelji budu zajedno. Je li dobro što odlaze? Za obitelji da, ali za mjesto iz kojeg odlaze ne. Prema tome, ne može se dati jednoznačan odgovor. Uvijek je dobro da obitelji budu skupa, ali se mora misliti na ekleziju, onaj osjećaj za zajednicu. Činjenica da se jedna zajednica prazni i nestaje ne ovisi o drugomu, nego o svakom ponaosob. Ako ja to nisam, tko će drugi? Nažalost, danas ima župa koje životare upravo zbog tog odnosa prema zajednici“, naglasio je mons. Tomić je i naveo podatke o prošlogodišnjem blagoslovu kuća koje je ostavio prethodni župnik vlč. Stipo Knežević.

Prema tim podacima Prozor je još uvijek jedna o većih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Prošle godine je blagoslovljeno 940 obitelji s ukupno 3 652 članova.

Župnik je napomenuo i da postoje oni koji odlaze, a zapravo se vraćaju u svoje obnovljene kuće u okolnim župama. Nažalost, većina koja odlazi, ide onima koji su već otišli van granica BiH što nas vraća na priču o tome da je lijepo kada su obitelji skupa, ali trpi zajednica. Tako, kada se sve zbroji 223 osobe je manje u odnosu na popis prethodnih godina.

„Prema maticama od prošle godine bilo je krštenih 51 – 23 dječaka i 28 djevojčica, prvopričesnika je 52 – 23 djevojčice i 29 dječaka. Vjenčanih je 19 parova, a umrlih 24 – 13 žena i 11 muškaraca“, istaknuo je župnik Marko te rekao da kada se pogledaju statistike to ne izgleda loše, međutim, one su varljive te se moraju u točno određenom obliku upotrebljavati. Činjenica je da za ovu godinu do danas ima samo krštenih 25, a umrlih 23. Opasnost postoji, ali situacija u Prozoru još uvijek nije alarmantna.

Vjerski život na župi

Vjerski život u župi je, prema riječima mons. Tomića, izuzetno dobar. Nedjeljom se slave četiri mise: tri u župnoj crkvi, a jedna na filijali Lug koja je udaljena 10-ak kilometara. Na filijali se misa slavi svake nedjelje, svakog prvog petka i svakog blagdana. Posebno je posjećena pobožnost prvog petka Srcu Isusovu te se tako osjetiti zajedništvo s ostatkom župe.

Euharistije su prilično posjećene, a pogotovo pobožnosti. Primjerice, svakog četvrtka se organizira klanjanje gdje se osjetno vidi da je ljudi više.

Na misi četvrtkom posebno se moli i spominju pokojni župljani. Jasno je kako se time odaje priznanje svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u životu župe, a adoracijom pred Presvetim i molitvom učvršćuje se vjernička povezanosti i čitava zajednica.

Posebna se pozornost među vjerničkim pukom posvećuje zornicama koje su čak posjećenije nego mise nedjeljom.

Vjere u Božju providnost ima

Nakon što nas je župnik upoznao s „osobnom kartom župe“, razgovarali smo s Brankom Ivančevićem, članom Župnog pastoralnog vijeća koji zajedno sa suprugom Ružicom ima šestero djece. Vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić krstio je malu Ritu, njegovo šesto dijete, 12. studenoga ove godine.

Kako nam je rekao, kada je čuo da ga svećenik zove u župni ured zbog Katoličkog tjednika, bio je uvjeren kako su došli „iz Sarajeva“ da utjeruju dugove. Zato je Branko, inače uposlenik Općine Prozor - Rama, najprije otišao na bankomat kako bi podigao novce te je potom stigao pred crkvu gdje ga je čekalo svojevrsno iznenađenje. Naime, umjesto „utjerivača dugova“ klasičnu „sačekušu“ napravila je novinarska ekipa s brojnim pitanjima tako da bi Branko sigurno bio sretniji da je radije samo platio pretplatu.

Za svoju obitelj kaže da nije toliko velika jer je upoznao nekoliko obitelji koje imaju više članova. Iako otvoren životu priznao nam je da se noću zna probuditi i zbog nesanice razmišljati o političkoj situaciji te se zapitati u kakvom svijetu ostavlja svoju djecu.

„Borimo se. Ja sam uvijek vjerovao u providnost Božju, ali kad vidim ova događanja... Krivo mi ponekad bude što nema više prkosa u narodu i da nas bude više“, rekao nam je.

Redakcija susreće dopisnika

U razgovor se uključio naš stari znanac, skoro pa kolega, Marinko Rumbočić, diplomirani teolog i član Pastoralnog vijeća, koji već 11 godina radi u Osnovnoj školi Marko Marulić koja se nalazi tik do župne škole.

„Osim gradske škole držim nastavu u područnoj gdje je ujedno i filijala ove župe. Ukupno u nastavnoj godini imamo oko 380 učenika i zanimljivo je da svi pohađaju vjeronauk. Osim mene, u školi predaje laikinja Željana Jozić i kapelan vlč. Didak“, rekao nam je Marinko te napomenuo da je nakon završetka fakulteta uz podršku tadašnjeg župnika postao dopisnik Katoličkog tjednika i kasnije portala nedjelja.ba iz Ramskog dekanata.

Stare snage opravdano kritiziraju

Razgovarali smo i s umirovljenim svećenikom i prošlogodišnjim zlatomisnikom vlč. Ivanom Bošnjakom, sinom župe Prozor, rođenom 1940. godine u mjestu Borovnica. U zasluženu svećeničku mirovinu, nakon pastoralnog djelovanja u osam župa, otišao je 2013., a posljednju službu župnika imao je u župi Sv. Ivana Krstitelja u Jelahu. Trenutno boravi u rodnoj mu Borovnici, a prema potrebi vrlo rado pomaže (ovisno o zdravlju) kako svećenicima u župi Prozor, tako i drugdje.

Bavi se pčelarstvom i živi u obiteljskoj kući. Kao dijete odrastao je na selu i kaže da mu seoski život odgovara, a sobu u Svećeničkom domu u Sarajevu bi doživio kao zatvor. Dokle god ga zdravlje bude služilo, boravit će u kući svojih roditelja. Misu ima u svojoj kući u improviziranoj kapelici, a s njim na euharistiju dođu susjedi. Nedjeljom prema potrebi pomaže i župniku.

Svjedok je velikih promjena u narodu ovdašnjega kraja. „Prije se odlazilo da bi se zarađivalo, a to se sve trošilo u Prozoru. Sada se odlazi na Zapad i tamo ostaje, a ovdje propadaju nove kuće i zarastaju imanja. Sve se promijenilo. Osnovica života je bila poljoprivreda, a ona sada, možemo reći i ne postoji. Ništa se ne proizvodi, a kada to govorimo onda je upravo u tome i iz toga su velike društvene promjene. Dok su ljudi radili poljoprivredu moralo se organizirati, bili su ovisni jedni o drugima. Unutar sela i komšiluka organiziralo se tijekom tjedna kad će se kod koga raditi; kada će biti kopači kada žetelice, orači i sve ostalo. Danas je nestala ta spona: ljudi su postali samostalni, ne komuniciraju, a često su prvi susjedi stranci“, rekao nam je vlč. Bošnjak napomenuvši da je to samo jedan od vidika uspoređivanja života prije i danas.

Prozorska ljepotica

Potom smo, kako i običavamo, razgledali crkvu. Važno je napomenuti da se nakon formiranja župe 1906., misa slavila na tržnici u nadstrešnici Vaga. Prva crkva, veličine 10 x 5 metara, sagrađena je od ćerpiča 1908. U isto je vrijeme podignuta i župna kuća, koja je uklonjena 2004. Druga župna crkva izgrađena je 1936. godine. U Drugom svjetskom ratu crkva je dosta stradala i jedno vrijeme služila kao skladište partizanskim vlastima, a u kuću su se uselili stanari. Nova župna crkva završena je 1968., jer je stara bila premala za naraslu župu, pa su za vrijeme mise mnogi bili izvan crkve.

Tijekom izgradnje nove crkve dodana je i jedna prostorija, točnije župna dvorana koja je navezana na sakristiju. Ona i danas služi kao vjeronaučna dvorana.

Kako nam je župnik rekao skoro svaka crkva je konstantno u procesu obnove, nadograđivanja te uljepšavanja, naravno ako ima potrebe. Također, većina crkava su muzeji vrijednosti i sjećanja koje „pričaju svoje priče“.

Jedna od posebnosti ove crkve je drveni križ iznad oltara na kojemu je raspet Krist i na kojemu se vidi Srce. Taj prizor zaista prvo plijeni pozornost kada se uđe unutra.

Zanimljiv i neobičan križni put napravio je prije nekih 40-ak godina posljednji Meštrovićev učenik, sada pokojni, Mirko Ostoja iz Splita – kako župnik reče, on je bio sestrić vrhbosanskog svećenika don Ante Bakovića.

Vitraje u crkvi uradio je akademski slikar Ante Mamuša. U povodu 100. obljetnice postojanja župe, 2006. uređeno je crkveno dvorište koje ljeti služi za brojna događanja.

Iako nijedna nevolja nije zaobišla Prozor, crkva nije bila mnogo oštećena u posljednjem ratu.

Duhovno jaka župa s budućnošću

Kao kršćani nikad ne smijemo biti zadovoljni jer se uvijek mora težiti ka boljem. Međutim, prozorska priča, usprkos određenim negativnim pojavama i dalje je pozitivna.

Župa Prozor je kroz povijest dala 20-ak svećenika od kojih je deset živih te 17 časnih sestara.

Danas se mogu pohvaliti da imaju pet bogoslova i jednog sjemeništarca. Veliki je to potencijal za mjesnu Crkvu.

Dodatni primjer za pozitivnu priču mogu se navesti 400-tinjak učenika samo u osnovnoj školi koji daju veliki impuls čitavoj župi. Jer kako župnik reče, tu su njihovi roditelji, tu su obnovljene i relativno nove kuće. Tu se zarađuje i troši novac. Stvara se višak vrijednosti i sve nekako ide naprijed kada ima djece i mladih. U crkvu se dolazi i drži se do vjere, tako da za pogled kroz prozor budućnosti: u gradu Prozoru i župi ne treba brinuti.

Kako je grad dobio ime?

Kada se od obližnjeg mjesta Lug gleda uz tok rijeke Prozorčice, gradić se ne može vidjeti jer je pred njim ogroman kameni blok kojemu „otvori“ izgledaju kao prozori. Rijeka Prozorčica najprije je tekla površinski i usijecala taj blok sa strane, a kasnije je pronašla podzemnu kamenu pukotinu kroz koju je protjecala i ujedno ju proširivala u obliku prozora. Od Kule na tom kamenom bloku kasnije se razvila varošica Prozor.

Župi danas pripadaju naselja: Bare, Blace, Borovnica, Ćališi, Dobroša, Gmići, Lapsunj, Lug, Ometala, Paljike, Perići, Prozor, Šerovina, Šlimac i Tomići.

Stradanja u Drugom svjetskom ratu

U Drugom svjetskom ratu Prozor je nekoliko puta mijenjao „gospodare“. S početka rata ovdje su, kao i u drugim dijelovima Rame, bile domobranske i ustaške postrojbe. Partizani su osvojili Prozor 1942. Poslije toga su došle talijanske postrojbe koje nakon četničkog pokolja ostaju u Prozoru do proljeća 1943. „Prozor noćas mora pasti bez obzira na žrtve“ – bila je Titova naredba nakon koje su 15. veljače 1943. partizani zauzeli ovaj gradić. Ovjekovječena u jednom od partizanskih filmova, rečenica je ušla u popularnu kulturu što je dodatno uticalo na političku obojenost i odnos bivše države prema čitavom kraju. Važno je napomenuti kako od 1943. do 1951. u Prozoru nije bilo župnika pa su sve župne poslove obavljali uglavnom franjevci sa Šćita. Može se reći da je kraj Drugog svjetskog rata Prozor dočekao bez neoštećene kuće, a crkva, župski stan i matice bili su spaljeni.