Prozor neće opet pasti, u njemu još života ima

Prozor se nalazi na prometnici Jablanica – Uskoplje koja povezuje Hercegovinu s Bosnom. Omanji je to grad velike, gotovo drevne povijesti, smješten između planina Makljena (1370 m), Kolivrata (1174 m) te obronaka Vrana (2074 m) i Raduše (1456 m). U njemu je svoje središte našla župa pod zaštitom Srca Isusova koja postoji već 111 godina...

 

Iako je grad Prozor na relativno važnoj poveznici između Hercegovine i Bosne, zbog različitih povijesno-političkih, ali i zemljopisnih prilika, nekako se uvijek nalazio po strani, pogotovo za one koji dolaze iz Sarajeva. Tako i mi često prođemo kroz Jablanicu, ali rijetko nas put odatle povede ka 40 km udaljenom Prozoru. Čak i kada smo prolazili kroz Prozor, uvijek smo išli dalje, ostavljajući ovo mjesto i pisanje reportaže za neku bolju priliku.

Opća imenica

Grad je to koji dijeli svoje ime s općom imenicom kojom se označava otvor na nekoj od građevina. Prvi put se spominje 11. kolovoza 1366. kada je bosanski ban Tvrtko „pod Prozorom u Rami“ izdao povelju Vuku Hrvatiniću kojom mu daruje cijelu Plivu s gradom Sokolom.

Počeci naseljenog mjesta datiraju najvjerojatnije od ranoga srednjeg vijeka, ali dokaza nema. To bi vjerojatno napravilo od Prozora jedno od najstarijih i u kontinuitetu naseljenih mjesta u BiH. Inače, prema nepisanom srednjovjekovnom pravilu, uzduž važnijih prometnica podizane su utvrde s ciljem zaštite. Jedna takva sačuvana je i iznad današnjeg Prozora. Tako je klica naselja nastala na oštrom nepristupačnom brijegu gdje se nalazila kula opasana zidinama. Nepristupačan je to teren bio, a upravo zato su Osmanlije Prozor osvajale šest godina. Dolaskom austrougarske vlasti u BiH izgrađuju se brojni putovi te Prozor postaje ponovno važnije prometno mjesto...

  

Proročka vizija osnivanja župe

Upravo je to razdoblje bilo početak naše priče o ovdašnjoj župi. Prvi sugovornik nam je bio župnik mons. Marko Tomić koji je ovdje tek tri mjeseca. Mons. Tomić u šali za sebe kaže kako nije nov, ali jest novi.

„Župa Prozor osnovana je 1906. Kako vidimo, vrlo brzo nakon uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH. Tada je prvi nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler, tražio mogućnost da na ovom velikom  području locira jednu vjerničku zajednicu koja bi okupljala najviše onih koji su na periferijama šćitske župe. U samom mjestu Prozor bilo je vrlo malo katolika, ali budući da je bilo gradsko naselje, kako je počela industrijalizacija, on je uvidio da će to biti mjesto koje ima perspektivu širenja. Znao je da će, ako se tu sagradi crkva i formira župa, oko nje se  izgraditi i naselje jer vjernici imaju osim infrastrukture i mogućnost zapošljavanja. To je bila tada proročka vizija i od tih dana župa Prozor dobiva sve više na značenju jer se oko grada okupljaju ne samo sela koja se više ne iseljavaju, nego i svi oni koji su se morali preseliti zbog potapanja Rame. Oni koji su morali iseliti zbog gradnje brane i jezera počeli su se naseljavati po periferijama i tako 'popunjavati' župu te su ostali na prostoru Rame“, rekao nam je na početku mons. Tomić i ustvrdio da je s vremenom, od obične male tek uspostavljene župe, nastala jedna respektabilna i velika vjernička zajednica, bar kada je riječ o župama koje vode dijecezanski svećenici.

Prozorska župa je 1906. posvećena Presvetom Srcu Isusovu, komu je pod zaštitu stavljena i čitava Vrhbosanska nadbiskupija. Kako nam je otkrio naš sugovornik, u tome se vidi nekoliko duhovnih dimenzija. Prozor je skoro pa kraj nadbiskupije, jer Ramski dekanat graniči s Mostarsko-duvanjskom biskupijom, a čitava općina pripada Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Tako da danas proslava patrona u Prozoru, na granici, predstavlja duhovnu vezu ovdašnjeg puka s Vrhbosanskom nadbiskupijom i njezinim središtem u Sarajevu.

Pastoralni suradnici

Osim vlč. Tomića u Prozoru već dvije godine pastoralno djeluje župni vikar vlč. Stjepan Didak.

„Aktivno radim u pastoralu s ministrantima kojih ove godine ima mnogo više nego prethodnih. Smatram da to ima veze s činjenicom kako sam započeo predavati školski vjeronauk. Mislim da je potrebno da svećenici i časne sestre i dalje svjedoče u školama jer laici nisu dovoljni. S mladima posebno radimo: imamo susrete petkom poslije večernje sv. mise koju upravo mladi animiraju“, rekao je vlč. Didak i napomenuo povijesni uspjeh župe Prozor i Vrhbosanske nadbiskupije na nogometnom natjecanju momčadi Crkve u Hrvata gdje su osvojili treće mjesto. Već drugu godinu zaredom ovdašnji su mladi najbolji malonogometaši u nadbiskupiji. U povjerenju nam je rekao kako su momci toliko kvalitetni i vole nogomet da je on samo koordinator koji usmjerava pojedine igrače te da bi svatko mogao osvojiti prvo mjesto s ovako kvalitetnim dečkima.

Osim svećenika, u župi djeluju i tri sestre Služavke Malog Isusa koje je upravo osnovao sluga Božji Stadler: katehistica s. Marinela Zeko, s. Mirka Iličić koja vodi kućanstvo te s. Tatjana Batista.

Mnogo djece

Sestra Marinela je rekla kako sestre u ovoj župi imaju različita poslanja: vođenje vjeronauka u župi, liturgijsko pjevanje, rad s Prijateljima Malog Isusa.

„Hvala Bogu, u župskom vjeronauku djece ima dosta. Podijeljeni su u više skupina. Imamo krizmanika 119 i s njima posebno radimo u četiri skupine, kao i s prvopričesnicima. Župa ima Veliki mješoviti zbor, zatim Zbor mladih i Dječji zbor koji je brojan i ima više od 70 članova. Tu je i Društvo Prijatelja Malog Isusa koje je doista aktivno i brojno. Podržavaju svaku aktivnost kako u župi, tako i karizmi SMI-a. Ono što treba spomenuti jest da su privrženi sakramentalnom životu. S PMI-om obilazimo i bolesnike, a nadamo se da će od sljedeće godine to biti još aktivnije i bolje. Rad s mlađom populacijom odvija se upravo kroz vjeronauk u školi i pri župi, te kroz rad s krizmanicima, prvopričesnicima, ministrantima i srednjoškolcima u različitim sekcijama“, rekla nam je s. Marinela.

Kako nam je župnik napomenuo u Prozoru nema rada sa studentima jer su oni većinom u Mostaru, Zagrebu i Splitu. U šali je nadodao kako su prozorski studenti u Sarajevu samo šumari i teolozi.

Problemi današnjeg iseljavanja

Govoreći o političkim konotacijama ovoga kraja mons. Tomić je naglasio kako su Prozor i čitava Rama u bivšoj državi bili „označeni“ tako da su ljudi morali raditi vani.

„Radili su vani, najviše u Njemačkoj, samo očevi, dok su obitelji bile u Prozoru. Danas njihova djeca rade vani, ali ne dolaze, nego dođu po obitelj pa ih odvedu“, rekao je župnik i zapitao se je li to dobro i odmah dao odgovor.

„Dobro je da obitelji budu zajedno. Je li dobro što odlaze? Za obitelji da, ali za mjesto iz kojeg odlaze ne. Prema tome, ne može se dati jednoznačan odgovor. Uvijek je dobro da obitelji budu skupa, ali se mora misliti na ekleziju, onaj osjećaj za zajednicu. Činjenica da se jedna zajednica prazni i nestaje ne ovisi o drugomu, nego o svakom ponaosob. Ako ja to nisam, tko će drugi? Nažalost, danas ima župa koje životare upravo zbog tog odnosa prema zajednici“, naglasio je mons. Tomić je i naveo podatke o prošlogodišnjem blagoslovu kuća koje je ostavio prethodni župnik vlč. Stipo Knežević.

Prema tim podacima Prozor je još uvijek jedna o većih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Prošle godine je blagoslovljeno 940 obitelji s ukupno 3 652 članova.

Župnik je napomenuo i da postoje oni koji odlaze, a zapravo se vraćaju u svoje obnovljene kuće u okolnim župama. Nažalost, većina koja odlazi, ide onima koji su već otišli van granica BiH što nas vraća na priču o tome da je lijepo kada su obitelji skupa, ali trpi zajednica. Tako, kada se sve zbroji 223 osobe je manje u odnosu na popis prethodnih godina.

„Prema maticama od prošle godine bilo je krštenih 51 – 23 dječaka i 28 djevojčica, prvopričesnika je 52 – 23 djevojčice i 29 dječaka. Vjenčanih je 19 parova, a umrlih 24 – 13 žena i 11 muškaraca“, istaknuo je župnik Marko te rekao da kada se pogledaju statistike to ne izgleda loše, međutim, one su varljive te se moraju u točno određenom obliku upotrebljavati. Činjenica je da za ovu godinu do danas ima samo krštenih 25, a umrlih 23. Opasnost postoji, ali situacija u Prozoru još uvijek nije alarmantna.

Vjerski život na župi

Vjerski život u župi je, prema riječima mons. Tomića, izuzetno dobar. Nedjeljom se slave četiri mise: tri u župnoj crkvi, a jedna na filijali Lug koja je udaljena 10-ak kilometara. Na filijali se misa slavi svake nedjelje, svakog prvog petka i svakog blagdana. Posebno je posjećena pobožnost prvog petka Srcu Isusovu te se tako osjetiti zajedništvo s ostatkom župe.

Euharistije su prilično posjećene, a pogotovo pobožnosti. Primjerice, svakog četvrtka se organizira klanjanje gdje se osjetno vidi da je ljudi više.

Na misi četvrtkom posebno se moli i spominju pokojni župljani. Jasno je kako se time odaje priznanje svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u životu župe, a adoracijom pred Presvetim i molitvom učvršćuje se vjernička povezanosti i čitava zajednica.

Posebna se pozornost među vjerničkim pukom posvećuje zornicama koje su čak posjećenije nego mise nedjeljom.

Vjere u Božju providnost ima

Nakon što nas je župnik upoznao s „osobnom kartom župe“, razgovarali smo s Brankom Ivančevićem, članom Župnog pastoralnog vijeća koji zajedno sa suprugom Ružicom ima šestero djece. Vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić krstio je malu Ritu, njegovo šesto dijete, 12. studenoga ove godine.

Kako nam je rekao, kada je čuo da ga svećenik zove u župni ured zbog Katoličkog tjednika, bio je uvjeren kako su došli „iz Sarajeva“ da utjeruju dugove. Zato je Branko, inače uposlenik Općine Prozor - Rama, najprije otišao na bankomat kako bi podigao novce te je potom stigao pred crkvu gdje ga je čekalo svojevrsno iznenađenje. Naime, umjesto „utjerivača dugova“ klasičnu „sačekušu“ napravila je novinarska ekipa s brojnim pitanjima tako da bi Branko sigurno bio sretniji da je radije samo platio pretplatu.

Za svoju obitelj kaže da nije toliko velika jer je upoznao nekoliko obitelji koje imaju više članova. Iako otvoren životu priznao nam je da se noću zna probuditi i zbog nesanice razmišljati o političkoj situaciji te se zapitati u kakvom svijetu ostavlja svoju djecu.

„Borimo se. Ja sam uvijek vjerovao u providnost Božju, ali kad vidim ova događanja... Krivo mi ponekad bude što nema više prkosa u narodu i da nas bude više“, rekao nam je.

Redakcija susreće dopisnika

U razgovor se uključio naš stari znanac, skoro pa kolega, Marinko Rumbočić, diplomirani teolog i član Pastoralnog vijeća, koji već 11 godina radi u Osnovnoj školi Marko Marulić koja se nalazi tik do župne škole.

„Osim gradske škole držim nastavu u područnoj gdje je ujedno i filijala ove župe. Ukupno u nastavnoj godini imamo oko 380 učenika i zanimljivo je da svi pohađaju vjeronauk. Osim mene, u školi predaje laikinja Željana Jozić i kapelan vlč. Didak“, rekao nam je Marinko te napomenuo da je nakon završetka fakulteta uz podršku tadašnjeg župnika postao dopisnik Katoličkog tjednika i kasnije portala nedjelja.ba iz Ramskog dekanata.

Stare snage opravdano kritiziraju

Razgovarali smo i s umirovljenim svećenikom i prošlogodišnjim zlatomisnikom vlč. Ivanom Bošnjakom, sinom župe Prozor, rođenom 1940. godine u mjestu Borovnica. U zasluženu svećeničku mirovinu, nakon pastoralnog djelovanja u osam župa, otišao je 2013., a posljednju službu župnika imao je u župi Sv. Ivana Krstitelja u Jelahu. Trenutno boravi u rodnoj mu Borovnici, a prema potrebi vrlo rado pomaže (ovisno o zdravlju) kako svećenicima u župi Prozor, tako i drugdje.

Bavi se pčelarstvom i živi u obiteljskoj kući. Kao dijete odrastao je na selu i kaže da mu seoski život odgovara, a sobu u Svećeničkom domu u Sarajevu bi doživio kao zatvor. Dokle god ga zdravlje bude služilo, boravit će u kući svojih roditelja. Misu ima u svojoj kući u improviziranoj kapelici, a s njim na euharistiju dođu susjedi. Nedjeljom prema potrebi pomaže i župniku.

Svjedok je velikih promjena u narodu ovdašnjega kraja. „Prije se odlazilo da bi se zarađivalo, a to se sve trošilo u Prozoru. Sada se odlazi na Zapad i tamo ostaje, a ovdje propadaju nove kuće i zarastaju imanja. Sve se promijenilo. Osnovica života je bila poljoprivreda, a ona sada, možemo reći i ne postoji. Ništa se ne proizvodi, a kada to govorimo onda je upravo u tome i iz toga su velike društvene promjene. Dok su ljudi radili poljoprivredu moralo se organizirati, bili su ovisni jedni o drugima. Unutar sela i komšiluka organiziralo se tijekom tjedna kad će se kod koga raditi; kada će biti kopači kada žetelice, orači i sve ostalo. Danas je nestala ta spona: ljudi su postali samostalni, ne komuniciraju, a često su prvi susjedi stranci“, rekao nam je vlč. Bošnjak napomenuvši da je to samo jedan od vidika uspoređivanja života prije i danas.

Prozorska ljepotica

Potom smo, kako i običavamo, razgledali crkvu. Važno je napomenuti da se nakon formiranja župe 1906., misa slavila na tržnici u nadstrešnici Vaga. Prva crkva, veličine 10 x 5 metara, sagrađena je od ćerpiča 1908. U isto je vrijeme podignuta i župna kuća, koja je uklonjena 2004. Druga župna crkva izgrađena je 1936. godine. U Drugom svjetskom ratu crkva je dosta stradala i jedno vrijeme služila kao skladište partizanskim vlastima, a u kuću su se uselili stanari. Nova župna crkva završena je 1968., jer je stara bila premala za naraslu župu, pa su za vrijeme mise mnogi bili izvan crkve.

Tijekom izgradnje nove crkve dodana je i jedna prostorija, točnije župna dvorana koja je navezana na sakristiju. Ona i danas služi kao vjeronaučna dvorana.

Kako nam je župnik rekao skoro svaka crkva je konstantno u procesu obnove, nadograđivanja te uljepšavanja, naravno ako ima potrebe. Također, većina crkava su muzeji vrijednosti i sjećanja koje „pričaju svoje priče“.

Jedna od posebnosti ove crkve je drveni križ iznad oltara na kojemu je raspet Krist i na kojemu se vidi Srce. Taj prizor zaista prvo plijeni pozornost kada se uđe unutra.

Zanimljiv i neobičan križni put napravio je prije nekih 40-ak godina posljednji Meštrovićev učenik, sada pokojni, Mirko Ostoja iz Splita – kako župnik reče, on je bio sestrić vrhbosanskog svećenika don Ante Bakovića.

Vitraje u crkvi uradio je akademski slikar Ante Mamuša. U povodu 100. obljetnice postojanja župe, 2006. uređeno je crkveno dvorište koje ljeti služi za brojna događanja.

Iako nijedna nevolja nije zaobišla Prozor, crkva nije bila mnogo oštećena u posljednjem ratu.

Duhovno jaka župa s budućnošću

Kao kršćani nikad ne smijemo biti zadovoljni jer se uvijek mora težiti ka boljem. Međutim, prozorska priča, usprkos određenim negativnim pojavama i dalje je pozitivna.

Župa Prozor je kroz povijest dala 20-ak svećenika od kojih je deset živih te 17 časnih sestara.

Danas se mogu pohvaliti da imaju pet bogoslova i jednog sjemeništarca. Veliki je to potencijal za mjesnu Crkvu.

Dodatni primjer za pozitivnu priču mogu se navesti 400-tinjak učenika samo u osnovnoj školi koji daju veliki impuls čitavoj župi. Jer kako župnik reče, tu su njihovi roditelji, tu su obnovljene i relativno nove kuće. Tu se zarađuje i troši novac. Stvara se višak vrijednosti i sve nekako ide naprijed kada ima djece i mladih. U crkvu se dolazi i drži se do vjere, tako da za pogled kroz prozor budućnosti: u gradu Prozoru i župi ne treba brinuti.

Kako je grad dobio ime?

Kada se od obližnjeg mjesta Lug gleda uz tok rijeke Prozorčice, gradić se ne može vidjeti jer je pred njim ogroman kameni blok kojemu „otvori“ izgledaju kao prozori. Rijeka Prozorčica najprije je tekla površinski i usijecala taj blok sa strane, a kasnije je pronašla podzemnu kamenu pukotinu kroz koju je protjecala i ujedno ju proširivala u obliku prozora. Od Kule na tom kamenom bloku kasnije se razvila varošica Prozor.

Župi danas pripadaju naselja: Bare, Blace, Borovnica, Ćališi, Dobroša, Gmići, Lapsunj, Lug, Ometala, Paljike, Perići, Prozor, Šerovina, Šlimac i Tomići.

Stradanja u Drugom svjetskom ratu

U Drugom svjetskom ratu Prozor je nekoliko puta mijenjao „gospodare“. S početka rata ovdje su, kao i u drugim dijelovima Rame, bile domobranske i ustaške postrojbe. Partizani su osvojili Prozor 1942. Poslije toga su došle talijanske postrojbe koje nakon četničkog pokolja ostaju u Prozoru do proljeća 1943. „Prozor noćas mora pasti bez obzira na žrtve“ – bila je Titova naredba nakon koje su 15. veljače 1943. partizani zauzeli ovaj gradić. Ovjekovječena u jednom od partizanskih filmova, rečenica je ušla u popularnu kulturu što je dodatno uticalo na političku obojenost i odnos bivše države prema čitavom kraju. Važno je napomenuti kako od 1943. do 1951. u Prozoru nije bilo župnika pa su sve župne poslove obavljali uglavnom franjevci sa Šćita. Može se reći da je kraj Drugog svjetskog rata Prozor dočekao bez neoštećene kuće, a crkva, župski stan i matice bili su spaljeni.

 

Crveni križ uskoro bez križa???

 

Tragikomedijama iz zapadnoeuropske antikršćanske kuhinje nikad kraja. Belgijske podružnice Međunarodne humanitarne organizacije primile su poruku od provincijskog ureda Crvenog križa u Liègeu da uklone sva raspela iz svojih prostorija...

Neki od volontera ove organizacije izjavili su za belgijski RTL da su nezadovoljni tim potezom te da bi stvari trebale ostati kakve jesu. „Ostavimo stvari kakve jesu. Nekoć smo govorili o božićnim blagdanima, sad govorimo o zimskim blagdanima. Zbog određenih dijelova populacije, posebno muslimana, križevi su maknuti iz prostorija Crvenog križa“, rekli su volonteri i upitali se kamo to sve vodi.

André Rouffart, voditelj Crvenog križa u Verviersu kazao je: „Rečeno nam je da moramo poštivati principe Crvenog križa, te da ne pravimo razlike između rasa i religija.“ Rouffart je priznao da je bilo određenog otpora toj odluci među samim volonterima, no to smatra „sitnim preprekama“.

Ova odluka uslijedila je nakon nedavnog zahtjeva za micanjem križa koji se nalazi na spomeniku Ivana Pavla II. u Francuskoj, što je izazvalo brojne reakcije, uključujući i službene reakcije Poljske i Mađarske vlade.

„Takve mjere moramo shvatiti kao pokušaje brisanja europske civilizacije i kulture“, komentirao je tada mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó.

Trend nametanja sekularnih svjetonazora, koji zatiru kršćanske korijenje, kroz tobožnju brigu  o osjećajima imigranata, ili općenito gostiju te doseljenika u Europi, može se komentirati parafrazom stare poslovice: „Pomozi sirotu na svoju štetu i sramotu!“

Kršćani se u Zapadnoj Europi mogu „tješiti“ da im još nitko ne skida križeve oko vrata, ali po jutru se dan poznaje...

Treba napomenuti, Međunarodni Crveni križ od samih je svojih početaka (utemeljio ga je Švicarac Henry Dunant 1863.) svjetovna organizacija, a križ s njegova simbola preuzet je sa švicarske zastave, dakle državnog, ne vjerskog znamenja.

Više od 3 000 ljudskih kostiju u masovnoj grobnici narko kartela 

Vlasti u meksičkoj saveznoj državi Coahuila otkrile su masovnu grobnicu s više od 3 000 kostiju, gdje su narko karteli likvidirali svoje žrtve.

Ostaci su pronađeni na području djelovanja dvaju narko kartela koji su međusobno zaraćeni već godinama, Sinaloa i Los Zetas. Otkriće je rezultat rada humanitarne organizacije koja pokušava dati odgovore na tisuće nestalih u državi Coahuila.

Tijekom potrage pronađene su i bačve u kojima su spaljivana tijela žrtava i prazni spremnici streljiva. Otkriće bačava upućuje na dugogodišnju praksu narko kartela da spaljuju svoje žrtve.

Ovaj je nalaz stigao godinu dana nakon sličnog slučaja u kojemu je pronađeno 3 500 komada kostiju u ruralnom području, nešto sjevernije, prema granici sa SAD-om.

To je također područje u kojem je rasvijetljen slučaj otmica, ubojstava i spaljivanja više od 300 žrtava iz ruralnih područja u okolici grada Allende, zločina koje su počinili pripadnici kartela Los Zetas.

Meksiko je poznat kao zemlja s mnogo ubijenih svećenika te običnih ljudi koji se usprotive trgovini drogama i općenito širenjem utjecaja kartela. Specifičan je to križni put kojeg mogu razumjeti samo oni koji žive na teritoriju kojeg kontrolira jedan narko kartel.

Najveći progonitelji kršćana diljem svijeta danas

Gotovo svakodnevno slušamo i otkrivamo nove podatke o progonu kršćana. Iako se vjerski progon širi u mnogim zemljama, postoje područja gdje je neprijateljstvo posebno intenzivno. Međutim, sve to može se svesti na nekoliko osnovnih skupina...

Popis u nastavku prokazuje neke od najvećih prekršitelja ljudskih prava prema kršćanima. Nije riječ o sveobuhvatnom spisku jer bi se moglo dodati i još mnoge, međutim, ovi nabrojani su najmasovniji, najčešći te tako najdostupniji za istraživanje.

Dva (polu)brata: Islamska država i Al-Kaida

Na prvom je mjestu Islamska država koja je konačno doživjela vojni poraz u Iraku, Siriji i na Filipinima. Međutim, ta ideologija ne mora imati teritorij kako bi vršila zlostavljanje neistomišljenika. Najbolji primjer tomu su bombaški napadi diljem svijeta. „Zahvaljujući“ Islamskoj državi kršćanstvo je nakon gotovo 2 000 godina izbrisano iz pojedinih dijelova zemalja kao što su Irak i Sirija. Njihovi ideolozi pokušavaju ukloniti dokaze da su kršćani ikada i bili tamo. Postoje samo tri izbora za kršćanina, ako nije vojnik, kada se nađe u kandžama Islamske države: prihvaćanje islama, bijeg ili plaćanje poreza za nevjernike dok ima novaca.

Al-Kaida je pomalo zaboravljena, a nekoć veoma popularna, teroristička skupina koja i dalje postoji i živi u sjeni popularnijeg i „mlađeg brata“ Islamske države. Iako je Al-Kaida nekoliko puta mijenjala ime i sada ni njezini sljedbenici ne znaju kako se više zovu, ciljevi su ostali isti: iskorjenjivanje svih islamskih „nečistoća“ (npr. šiiti, aleviti, ahmedije...) i nevjernika (kršćani, židovi i svi ostali nemuslimani). Velik su im protivnik i sekularne vlade na Bliskom istoku te američke postrojbe izvan Sirije.

Kim Jong-un i komunističke zemlje

„Simpatični“ diktator iz Sjeverne Koreje koji želi rat s cijelim svijetom samo je vrh ledenog brijega što je planetu donio komunizam, 100 godina poslije ruske Oktobarske revolucije. U njegovu imenu objedinjuju se svi bezbožni sustavi koje je izrodio komunizam.

Sjeverna Koreja godinama je jedna od najgorih progonitelja Crkve. Kim Jong-un samo je jačao ovu strašnu tradiciju, nastavivši nacionalnu politiku protjerivanja bilo kakve prakse kršćanske vjere. Molitva, crkveni sastanci i posjedovanje Biblije protiv su zakona, a prekršitelji se šalju u logore.

Hinduistički nacionalisti

Relativno nepoznati ugnjetavači manjina u Indiji su hinduistički nacionalisti. Strogo desno orijentirani pokret koji nastoji izbrisati svako vjersko izražavanje izvan hinduističke religije. Naravno kršćani su prvi na meti. Misija pokreta je učiniti Indiju kompletno hinduističkom nacijom do 2021. Dominantna hinduistička nacionalistička udruga naziva se RSS (Rashtriya Swayamsevak Sangh). Ovaj je pokret stvorio kulturološki rat i učinio ga vrlo opasnim i teškim za mnoge kršćane koji žive u regiji, koje se često protjeruje iz sela, premlaćuje i uhićuje zbog kršćanske vjere. Dakako, o ovomu, kao i o progonima koje čine „miroljubivi“ budisti nećete često doznati iz zapadnjačkih medija jer glavni narativni tok u svijetu slijedi ideju da su glavni zlikovci zapravo europski kolonizatori to jest bijelci.

Al-Shabaab i Boko Haram

Radikalna islamska teroristička skupina Al-Shabaab na mnogo je načina istočna afrička inačica Al-Kaide. Zbog zemljopisne udaljenosti, kulturološke pozadine te lokaliziranog djelovanja, promatrat ćemo je odvojeno od poznatije skupine Bin Ladena.

Al-Shabaab terorizira državu Somaliju tijekom proteklog desetljeća, a nedavno je usredotočio svoje napade na susjednu zemlju Keniju. U 2015. terorista je napao studentski kampus u Keniji i ciljao samo kršćanske učenike, ubivši ukupno 148 studenata. Svako mjesto pod Al-Shabaabovom kontrolom djeluje po šerijatskom zakonu, što isključuje slobodu za kršćane.

Još jedan u nizu bezumnih pokreta je i Boko Haram. Postao je globalna vijest kada su njegovi članovi oteli više od 200 djevojaka iz lokalne škole u Nigeriji. No, to nije bilo ništa novo za ovu islamističku terorističku skupinu za koju se procjenjuje da drži više od 2 000 djece u zatočeništvu. Riječ „haram“ znači zabranjeno, a Boko Haram vjeruje da je svaki utjecaj sa Zapada „hereza“, osobito kršćanstvo. U tu svrhu, Boko Haram provodi racije, bombaške napade i atentate na svaki cilj kojeg smatra zapadnjačkim, osobito crkve i škole.

Isaias Afwerki te ostali afrički diktatori

Pomalo zaboravljena i napuštena Eritreja ima svog „kandidata“. Pod vladavinom, na papiru pravoslavca, Isaije Afwerkia, zemlja na istočnoj obali Afrike jedan je od najgorih kršitelja vjerske slobode na svijetu. Država u načelu ima vjersku slobodu, s pola stanovništva koje se identificira kao muslimansko, i drugom polovicom koja se deklarira kao članovi Eritrejske pravoslavne Crkve. U stvarnosti vlada zagušuje svaku vjersku praksu koju ne odobrava, mijenja patrijarhe EPC-a kako želi, dok su vjerske slobode nepostojeće. Osim toga postoji i utjecaj muslimanskog radikalizma. Afwerki je samo prototip afričkog diktatora kojih taj kontinent ima za izvoza, kako u prošlosti, tako i danas.

Droga, sekularizam i mediji

Sveprisutni problem je droga uz koju dolaze mnoge druge nedaće, pogotovo u kršćanskim zemljama Južne Amerike. Meksiko i Kolumbija su najpogođenije države zbog rata protiv droge kojemu se ne nazire kraj. Posebne mete narko-kartela su svećenici.

Tu je i sekularizam francuskoga tipa koji je potpuno odvojio državu i vjeru te tako od običnog vjernika napravio osobu s dva života. Jedan je onaj koji može živjeti u kući ili crkvi, a drugi je onaj koji živi u (demokratskom) društvu koje osuđuje, pa čak i novčano kažnjava, vjerske aktivnosti mimo religijskih objekata.

Posljednji primjeri koje smo imali su: uklanjanje križeva s javnih trgova ili spomenika u Francuskoj, nekažnjeno snimanje porno filmova u crkvi u Nizozemskoj, zabranjivanje križeva u katoličkim bolnicama u Kanadi, eutanazije u katoličkim bolnicama Belgije...

Na kraju, ali ne i najbezazleniji, dolaze mediji koji polagano izbacuju Krista i kršćane iz svih društvenih tijekova zapadne civilizacije. Najočitije primjere imamo u došašću i pred Božić. Kada se čestitaju „praznici“, nešto se iščekuje, a to je obično sniženje ili putovanje za Novu godinu. Krist je izbačen iz takvih medija.

„Umjetnička“ instalacija u belgijskoj crkvi

Premda je Belgija prepuna desakraliziranih crkava, belgijski umjetnik Tom Herck za svoju „umjetničku“ instalaciju Sveta krava kojom je želio prikazati prehrambenu industriju, odabrao je baš posvećenu crkvu u Kuttekovenu.

Ispred glavnog oltara na kojemu se redovito slavi sveta misa, vjernike je dočekala krava razapeta na križ, a ispred nje „jezero od mlijeka“. I sve to uz prethodno dopuštenje biskupa.

Instalacija je, naravno, izazvala zaprepaštenje i ogorčenost vjernika, no za belgijskog umjetnika njihove su reakcije pretjerane.

„Katolici ne bi trebali biti uvrijeđeni. Kao što je Isus umro na križu, tako je i ova krava umrla na križu zbog našeg grijeha zagađenja prirodnog okoliša“, kazao je Tom Herck.

Nekoliko desetaka vjernika prosvjedovalo je moleći krunicu ispred crkve, a neki od njih izrazili su svoje razočaranje zbog neodlučnosti lokalnog biskupa mons. Patricka Hoogmartensa koji je zbog navodnog straha od medija najprije odobrio spomenutu instalaciju, a tek kasnije izrazio neslaganje.

Nakon što je instalacija izazvala zgražanje, biskupija je reagirala priopćenjem ogradivši se od umjetnika i njegove ideje.

„Uvijek smo bili otvoreni za suradnju s umjetnicima i cijenimo duhovitost, ali krava na križu je korak previše. Značenje simbola kao što je križ ne smije biti izobličeno, jer bi u suprotnom bila riječ o ismijavanju ili uvredi“, stoji u priopćenju biskupije.

Belgijska udruga Katolički forum pozvala je vjernike na molitvena bdijenja, a na svojoj mrežnoj stranici objavila je kako su spremni razgovarati s umjetnikom.

„Ako je 'dijalog' jedina dogma postkoncilskog vjerovanja, onda smo prisiljeni na razmjenu ideja s umjetnikom Tomom Herckom. U razgovorima je ostavio dojam simpatičnog čovjeka, ali s iskrivljenim i liberalnim stavovima… Molimo za obraćenje liberalnih srdaca. Bogu ništa nije nemoguće“, stoji u tekstu objavljenom na stranici Katholiekforum.net.

Nažalost, ova priča iz Belgije samo je još jedan u nizu žalosnih primjera o duhovnom stanju „naprednog zapadnog svijeta“ te ugroženosti relativne kršćanske većine.

Možemo samo ponovno pozvati umjetnike da slične instalacije pokušaju izvesti u svetinjama manjinskih zajednica u Europskoj uniji koje porijeklo vuku, sasvim svejedno, od Maroka do Indokine, pa će im se sve samo kazati...