Što o progonu kršćana kažu muslimani?

U knjizi Međumuslimanski ratovi danas: krivo shvaćanje islama akademika prof. dr. Esada Durakovića jedno cijelo poglavlje pod nazivom Progon kršćana antiislamska je akcija posvećeno je zapravo patnji kršćana u većinim muslimanskim zemljama koje se nalaze u različitim oblicima sukoba. Ovdje donosimo najvažnije misli iz ove knjige...

U navedenom poglavlju autor potvrđuje kako su u sveopćem ratu muslimana na Bliskom istoku žrtve i kršćani, ali i pripadnici drugih, relativno nepoznatih, religijskih zajednica. Napominjući kako ta negativna pojava nema nikakvo utemeljenje u islamu, dr. Duraković naglašava kako je Bliski istok kolijevka kršćanstva te da su kršćani na Bliskom istoku živjeli s muslimanima 1 500 godina.

Najteže je nasilje u vjeri

Uspoređujući današnji „kalifat“ s nekadašnjim kalifatima koji su sačuvali kršćanske zajednice na svome teritoriju, autor navodi kako je "Islamska država" falsifikat i islama i povijesti islama.

"Prije svega, 'kreatori' ovog kalifata vode totalni rat protiv svih 'drukčijih' muslimana, a istovremeno vode bespoštedan rat protiv drugih vjerskih zajednica, uz naglašene, proklamirane namjere da prošire kalifat čak na druge kontinente. Pri tome pokazuju neviđenu surovost: pojedinačnim ili masovnim javnim smaknućima i muslimana i nemuslimana", piše autor koji ističe ono što smo više puta ponavljali u Katoličkom tjedniku, a to je da su kršćani u Iraku danas gotovo istrijebljeni te da se sistematično progone i u drugim dijelovima Bliskog istoka, iako su u tom dijelu svijeta nazočni 2 000 godina.

Napominjući kako je nasilje uvijek, iako to ne izgleda tako onomu tko ga čini, pomračenje uma i vjere, prepuštanje „emocionalnom paganstvu“, autor podcrtava kako je najteža vrsta nasilja, zapravo nasilje u vjeri.

Kršćani na Bliskom istoku su nevini

Razmišljajući o motivima današnjih progona kršćana, a ne opravdavajući ih, autor prije svega navodi vojne intervencije zapadnih zemalja u pretežno muslimanskim podnebljima (razaranje Iraka, Libije, i Afganistana) i rastuću islamofobiju na Zapadu koja je proistekla iz pada komunizma kada je trebalo naći novog ideološkog "neprijatelja". Prof. Duraković napominje kako je revanšizam muslimana prema kršćanima na Bliskom istoku pogrešno motiviran i usmjeren.

"Kršćani u muslimanskom svijetu zaista ne snose odgovornost za to barbarsko razaranje muslimanskih zemalja koje čine kršćanske vojne koalicije. Stoga oni ne bi smjeli biti žrtvama muslimanske odmazde, utoliko prije što su u manjini. Takvim odnosom prema kršćanima pruža se 'argumentacija' za jačanje islamofobije na Zapadu upravo onim krugovima koji su u potrazi za takvom argumentacijom, a i sami je proizvode, ili na nju podstiču u velikoj mjeri, a onda na Istoku uzvratno jača reakcija prema kršćanima. Kao da tome nema kraja", stoji, između ostaloga, u navedenom poglavlju knjige koja se bavi unutarmuslimanskim sukobima, ali se jednim svojim poglavljem dotiče i stradanja nemuslimana.

Poslije križeva smetat će i kršćani?

Maleni križ visine 30-ak centimetara koji se nalazio u bolnici Presvetog Sakramenta u Quebecu bio je prevelik za pripadnike "religije sekularizma". Nakon pritužbe jednog pacijenta uprava bolnice sredinom veljače odlučila je ukloniti križ, a svoju odluku opravdala je smjernicama Povjerenstva za ljudska prava, prema kojima izlaganje vjerskih simbola u određenim institucijama može predstavljati kršenje ljudskih prava.

Pacijentu je očito smetao križ, ali ne i liječenje u bolnici koja nosi ime Presvetog Sakramenta i koju su 1927. osnovale kvebečke Sestre Milosrđa.

Ipak, nije sve tako crno. Nakon što se proširila vijest o uklanjanju križa 12 000 građana je potpisalo peticiju za njegovo vraćanje dok je čak 600 ljudi svoje negodovanje izrazilo telefonskim putem.

Reagirala je i Kvebečka nadbiskupija izrazivši razočaranje odlukom bolnice. Kard. Lacroix uklanjanje križa nazvao je pravim primjerom „doktrinarnog sekularizma“, te upitao što će biti sljedeći korak.

Nakon brojnih pritužbi i oštrih reakcija, reagiralo je i Ministarstvo zdravstva čiji je glasnogovornik kazao kako ministar nije zahtijevao vraćanje križa, već je upravu bolnice obavijestio kako ne postoji zakonsko utemeljenje za njegovo uklanjanje.

Na kraju, bolnica je vratila križ zbog „poštovanja prema povijesti bolnice, njezinoj vjerskoj baštini te iznad svega poštovanju i zahvalnosti prema redovnicama“.

Kvebečki kardinal je postavio dobro pitanje na koje nitko u ovom trenutku nema odgovor: "Pitamo se što je sljedeće?"

Vandalizam i netrpeljivost prema Crkvi

„Došlo je do oživljavanja straha, ljutnje i nesigurnosti“, potvrdio je u svojoj poruci agenciji Fides kard. Laurent Monsengwo Pasinya, nadbiskup Kinshase, glavnoga grada Demokratske Republike Kongo.

„S ogorčenjem smo saznali za požar, 18. veljače 2017, koji je zahvatio dio bogoslovije u Maloleu, a podmetnuli su ga necivilizirani ljudi“, rekao je kardinal u izjavi za medije te napomenuo kako je ista skupina kasnije širila strah kod obližnjih sestara karmelićanki u Kanangi. Prisjetio se i nedavnih prosvjeda početkom veljače pred nadbiskupskih dvorom u Kinshasi kada su skupine mladih ljudi „stvorile atmosferu panike“.

Nakon tih incidenata 20-ak pakosnih mladića oskvrnulo je župu San Domenico Limete: srušili su svetohranište, opljačkali oltar, polomili klupe te su pokušali zapaliti crkvu. Ni zajednica otaca oblata nije bila pošteđena.

Kard. Monsengwo sve to povezuje s pokušajem Kongoanske biskupske konferencije da posreduje u provođenju dogovora koji su vladajući i oporba postigli 31. prosinca prošle godine te da pronađe premijera koji će u skladu s dogovorom voditi vladu nacionalnog jedinstva.

„Kongoanska biskupska konferencija ima samo posredničku ulogu“, podsjetio je kardinal. „Političari moraju ponizno priznati da njihove političke ambicije i neslaganja vode u zastoj i institucionalnu blokadu. Zbog toga će odgovarati pred poviješću“, kazao je nadbiskup Kinshase.

Bl. Maria Domenica Mantovani, redovnica

2. veljače

Maria Domenica Mantovani rođena je 1862. u Veroni kao najstarije od četvero djece u obitelji Giovannija Mantovanija i Prudenze Zamperini. Vjerničke osjećaje i duhovnost naslijedila je od svojih roditelja. U ranoj mladosti mjesni ju je župnik i njezin duhovnik Giuseppe Nascimbeni, osjetivši kako je riječ o djevojčici koja ima tendenciju ka redovničkom životu, zamolio da pomaže u katehezi te posjećivanju bolesnih vjernika što je ona rado činila.

Prema svjedočenju, krajem 1886. dala je osobni zavjet za posvećenim životom moleći Blaženu Djevicu Mariju da joj pokaže put kako najbolje ostvariti svoj poziv. Nakon nekoliko godina traženja, 1892. u zajednici s još dvije sestre i duhovnikom Nascimbenijem (koji je kasnije također postao blaženikom) osnovala je kongregaciju Malih sestara od Sv. Obitelji.

U svojem rodovničkom životu uvijek je iskazivala svoju malenost naspram Boga.

Karizma novoga reda bila je briga o siromašnima i potrebitima izvan gradova te pomaganje bolesnima i starijima u njihovim domovima. Također su radile po vrtićima.

Bl. Mantovani je umrla 1934. dok njezina redovnička zajednica i danas živi u desetak zemalja svijeta na tri kontinenta. Posvećene su radu s djecom, mladima, obiteljima te pomažu svećenicima u župama kao i starijima i nemoćnima.

Blaženom je proglašena 2003. zbog njezine brige za potrebite i siromašne kao i zbog osnivanja reda koji je iznjedrio mnoštvo duhovnih zvanja i očitovanja milosrđa.

 

Otmica časne sestre u afričkoj državi Mali

Kako je javila Katolička novinska agencija koja je pritom citirala priopćenje Kolumbijske biskupske konferencije 7. veljače 2017., u afričkoj državi Mali oteta je časna sestra Gloria Cecilia Narváez, članica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne. Sestru je otela skupina naoružanih muškaraca, natjeravši ju da im preda ključeve ambulantnog vozila koje je pripadalo redu.

U rubrici Križnim putem kršćana nismo imali mnogo vijesti iz Malija, iako je ta zemlja posljednjih godina bila meta brojnih terorističkih napada koji su brzo sišli s naslovnica. Prije dvije godine mirovne snage UN-a u toj zemlji napadnute su artiljerijskim oružjem. Također, država Mali spominjala se u kontekstu bacanja kršćanskih izbjeglica s broda u more u blizini talijanske obale.

Teroristi ili „obični“ kriminalci?

Najnoviji napad, to jest otmica, dogodio se u mjestu Karangasso, u regiji Sikasso, na jugu Malija, gdje se nalazi kuća u kojoj su živjele časne sestre. Premda su prilikom napada u kući bile sve četiri redovnice, ostale tri uspjele su pobjeći. Za sada nitko nije preuzeo odgovornost za napad, a mišljenja o mogućim otmičarima se razlikuju.

Prema riječima lokalne poglavarice, s. Noemi Quesade, napadači su tvrdili da su džihadisti. S druge strane o. Edmond Dembele, glavni tajnik Biskupske konferencije Malija, tvrdi kako je moguće da je zapravo riječ o lokalnim razbojnicima koji su se identificirali s džihadistima kako bi naveli policiju na krivi trag.

Kako piše CNA, tu hipotezu podupire činjenica da su otmičari uzeli računala, novac i auto koji su pripadali redovnicama. Prema informacijama istog portala, teroristi povezani s Al-Qaedom većinom djeluju na sjeveru te zemlje. Policija je za sada uhitila dvije osobe koje se sumnjiče za otmicu, međutim još uvijek nema informacija o sestri Gloriji.

Sestre opismenjavaju i vode sirotište

Iz Družbe sestara franjevki od Bezgrješne kažu kako oteta kolegica već 12 godina služi u Maliju gdje njezina zajednica upravlja velikim medicinskim centrom, kao i domom u kojem brinu za 30-ak siročadi od godinu-dvije starosti.

Uz to, redovnice su poučavale čitanju i pisanju otprilike 700 muslimanskih žena te trenutačno grade hambar u kojem bi se spremala hrana za sušna razdoblja, s obzirom na to da velik broj majki u toj regiji umire od pothranjenosti.

Mali je država u zapadnoj Africi, bez izlaza na more. Sjeverni dio zemlje čini pustinja Sahara, a južnim, u kojem živi većina stanovništva, protječu velike istočnoafričke rijeke Niger i Senegal. Islam je većinska religija u populaciji oko 15 milijuna stanovnika. Mali je siromašna zemlja, gospodarski ovisna o kretanju svjetskih burzovnih cijena pamuka i zlata, kao glavnih izvoznih proizvoda. Siromaštvo je plodno tlo za rasadnik različitih terorističkih skupina povezanih s  Al-Qaedom. 

Kršćanofobija u Francuskoj raste

Prema izvješćima koje dolaze iz Francuske broj protukršćanskih napada uvelike se povećao u odnosu na vrijeme od prije 15-ak godina. Naravno, o tome nećete čitati u „slobodarskim“ i „naprednim“ medijima koji nas uvjeravaju kako je sve uredu.

Dok se zahvaljujući naporima francuskih vlasti i ulaganjem 100 milijuna eura u borbu protiv islamofobije i antisemitizma broj protužidovskih i protuislamskih napada u posljednjih nekoliko godina postupno smanjivao, broj napada na crkvene prostore tijekom 2016. porastao je za 17 % u odnosu na prethodnu godinu, dok je u odnosu na 2008. broj protukršćanskih napada porastao za čak 245%.

Kako prenosi Le Figaro, 90% napada na bogoštovne prostore odnosi se na crkve, a prema izvješćima francuske policije većina napada nije vjerski motivirana. Četvrtina od 949 registriranih napada motivirana je anarhizmom, dok iza 14% napada stoje sotonističke skupine.

Francusko ministarstvo unutarnjih poslova ne krije zadovoljstvo zbog sve manjih rasističkih incidenata, no upozorava kako nema mjesta nikakvom trijumfalizmu.

„Zahvaljujući sveopćoj mobilizaciji državnih službi, ostvarili smo ohrabrujuće rezultate, što potvrđuju podaci za 2016. U suočavanju s antisemitizmom, islamofobijom i protukršćanskim napadima ne smijemo popustiti. Nastavit ćemo se boriti protiv tih neprihvatljivih djela koja kaljaju Republiku“, kazao je ministar Bruno Le Roux. Možemo samo reći: živi bili pa vidjeli!

Socijalisti pozivaju na financiranje pobačaja iz EU proračuna

Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir glasovala je, sredinom veljače, na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta protiv amandmana kojima se EU poziva na financiranje pobačaja novcem poreznih obveznika. Ona smatra kako je to apsolutno neprihvatljivo te da to nije zadaća Europske unije, naglasivši kako takve mjere neće i ne mogu unaprijediti položaj žene.

„Prijedlog koji dolazi iz redova socijalista, podržan ljevicom i zelenima potkopava temeljna načela EU-a, poput supsidijarnosti i proporcionalnosti jer su obiteljske politike i zdravlje u nadležnosti država članica, a ne EU“, pojasnila je Petir u svome obraćanju.

Europski parlament na svojem plenarnom zasjedanju sredinom veljače u Strasbourgu, raspravljao je o preporukama Vijeću o prioritetima EU-a za 61. sjednicu Komisije UN-a o statusu žena, a među amandmanima podnesenima za glasovanje na plenarnoj sjednici, našla su se dva koji kritiziraju odluku američkog predsjednika Donalda Trumpa da obustavi financijsku pomoć međunarodnim organizacijama koje pružaju usluge pobačaja te traže da EU i država članice povećaju svoja izdavanja u tom smislu i „popune rupu u financiranju“.

Pravno-politička kalvarija Travničkog sjemeništa i KŠC-a

Početkom trećeg mjeseca, točnije 1. ožujka, u BiH se, manje ili više, obilježava Dan neovisnosti. Rat koji je uslijedio, teško poraće, neuspio povratak, bezvlašće, diskriminacija te nepoštovanje sudskih odluka, pretvorili su jednu potencijalno prosperitetnu europsku zemlju u afričku banana državu gdje lokalni moćnici mogu raditi što žele. Kao dokaz tomu uzeli smo samo jedan jedini primjer: 20-godišnju pravnu borbu Katoličke Crkve, Travničkog sjemeništa i KŠC-a Petar Barbarić za svoju imovinu, mjesto za dostojanstven život, rad, odgoj i obrazovanje mladih naraštaja...

Godina je 2017. Krenimo redom. Ako kojim slučajem na popularnoj internet tražilici Google ukucate pojam „dvije škole pod jednim krovom“, prva slika rezultata bit će upravo zdanje Travničkog sjemeništa. Neravnomjerno obnovljena fasada i žičana ograda između dva dijela zgrade koja odvaja đake bijedan je i patetičan primjer propagande koja nam se potura iz, pretežno bošnjačkih i lijevo-liberalnih medija. Takvi novinarski uradci iz svijesti gledateljstva izvlače najmračnije slike južnoafričkog aparthejda ili segregacije američkih crnaca.

Naravno, oni upoznati s teškom borbom za povrat imovine koju više od dva desetljeća vodi Travničko sjemenište znat će kako je riječ o simplificiranju problema, ali i bjesomučnom podmetanju Crkvi, Hrvatima i katolicima općenito...

Goebbels se ne bi postidio

Osim toga, u medijima se u posljednje vrijeme javljaju sasvim trivijalne vijesti iz Travnika o npr. propalim dječjim priredbama i(li) različitim činovnicima koji komentiraju konačne sudske presude. Tako se zatire sama suština problema o čemu je i sud dao svoju konačnu odluku: Vrhbosanska nadbiskupija i katolici u Travniku vjerski su diskriminirani jer je sva imovina vraćena Islamskoj zajednici dok se Katolička Crkva već 20 godina bori za svoje. Jasno je kako se u travničkom primjeru vidi točnost Goebbelsove izjave da laž ponovljena tisuću puta postaje istinom.

Osim problema koji se vuku desetljećima nedavno se pojavio i novi – restauracija, točnije rečeno izgradnja nove zgrade, Arhiva Srednjobosanskog kantona i to na crkvenoj zemlji bez čije suglasnosti ne bi smjelo biti nikakvih radova. Uz gradnju nove zgrade Arhiva pritom se događa uzurpacija susjedne parcele – dječjeg igrališta i to građevinskim mašinama.

Sve nabrojano bilo je povod da se uputimo u Travnik kako bismo, na licu mjesta, s rektorom sjemeništa mr. vlč. Željkom Marićem razgovarali o dugoj, frustrirajućoj i bespoštednoj borbi za pravdu i istinu.

 
Vezirski grad i početak problema

Kako bismo pričali o sadašnjem problemima potrebno je, barem nakratko, vratiti se u daleku prošlost. Travnik predstavlja jedan od najznačajnijih gradova bosanske povijesti, a njegov značaj uvelike raste poslije 1699. kada je Eugen Savojski u svom vojnom pohodu zapalio Sarajevo. Tada je Travnik postao sjedište vezira i središte osmanske provincije. Bio je faktički glavni grad BiH, i kao takav, dočekao je dolazak Austro-Ugarske Monarhije i uspostavu redovite Crkvene hijerarhije u BiH 1881.

Sarajevo je izabrano za sjedište nadbiskupije zbog stare Vrhbosne i rastućeg potencijala toga mjesta, a za odgoj i izobrazbu svećeničkih kandidata Travnik je bio logičan izbor. U to vrijeme bio je glavni grad, a u njemu i okolici živjelo je mnogo katolika pa se sluga Božji Josip Stadler odlučio tu izgraditi sjemenište, internat i gimnaziju, to jest Zavod Alojzijanum.

„To je bila prva moderna škola u BiH. U njoj su djelovali isusovci pa se nazivala i Isusovačkom gimnazijom. Za veoma kratko vrijeme škola je stekla dobru reputaciju. Imali su veoma poznatih ljudi koji su tu stekli obrazovanje. Odavde je krenuo prvi misionarski pokret Crkve u Hrvata. To je sve trajalo do 1945. kada je zavod zatvoren, a đaci i osoblje protjerani“, rekao nam je na početku priče vlč. Marić.

Vlast je 1945. najprije u Zavod uselila bolnicu pa kasnije i ostale gradske škole i takvo je stanje bilo sve do 1998.

Povratak i vjerska diskriminacija

Vrhbosanski nadbiskup je i ranije tražio povrat imovine i u tom procesu nije bilo značajnih pomaka. Tek je 1998. preč. Pero Pranjić učinio prve korake i otvorio je Sjemenište u dijelu vraćene zgrade i to nakon brojnih pritisaka iz Europe na političko Sarajevo. Nadbiskupija je pritom osnovala i KŠC Petar Barbarić, nazvavši školu po jednom znamenitom đaku, sluzi Božjemu na kojeg su svi travnički katolici i đaci izuzetno ponosni.

„Obnovom rada sjemeništa i uspostavom KŠC-a nisu riješeni svi problemi. Ovdje prvenstveno mislim na imovinsko-pravne odnose koji su jako komplicirani. Tada općinske vlasti nisu željele postupiti sukladno zakonima i jednakim aršinima prema svim vjerskim zajednicama jer su 1997. Islamskoj zajednici u Travniku vratili svu imovinu. Vrhbosanska nadbiskupija je započela pravne korake, a Dom za ljudska prava 2002. utvrdio je vjersku diskriminaciju. U konkretnom primjeru to znači nejednako postupanje prema vjerskim zajednicama na primjeru i po odlukama Općinskog vijeća Travnik“, istaknuo je rektor Marić sukus čitave priče i korijen problema koji postoji i danas i iz kojeg se generiraju novi.

Potom je Vrhbosanska nadbiskupija dobila pravomoćnu presudu, a Općina je bila dužna vratiti imovinu, međutim, ona to nije učinila nego se čitava problematika pravno još više zakomplicirala. Na različite načine se željelo izbjeći provedbu te sudske odluke tako da je sve trajalo od 2002. do 2012.

Nepoštovanje odluka Ustavnog suda

Kada je uprava Travničkog sjemeništa kao i Vrhbosanska nadbiskupija uvidjela da se ide na odugovlačenje te da nema volje za povratkom imovine, onda se krenulo na Ustavni sud koji je 2012. donio pravosnažnu i obvezujuću odluku. Neprovođenje te odluke je kažnjivo djelo. (Podsjetimo se samo kako Bošnjaci reagiraju na slavljenje neustavnog Dana RS-a koji je obilježen 9. siječnja i usporedimo ga s travničkim slučajem i vidjet ćemo dvostruke aršine.)

„To opet nije uozbiljilo ni Vladu FBiH ni Općinske strukture da naprave neki iskorak. Jednostavno ne žele provesti odluku – vratiti imovinu nadbiskupiji i sjemeništu“, rekao nam je rektor i naglasio kako ne vraćanje imovine stvara velike probleme u radu s učenicima i savjesnom korištenju imovine. Zapravo se vrši ometanje crkvene djelatnosti.

Kompliciranje problema

U međuvremenu, pojavili su se dodatni problemi. Pritisnuti međunarodnom zajednicom, Općinsko vijeće je 2004. donijelo odluku kako bi ispravilo vjersku diskriminaciju prema Katoličkoj Crkvi. Njome se Crkvi ustupa na raspolaganje bez nadoknade sva imovina koja joj je od 1945. bila oduzeta ili nacionalizirana.

„Iste godine 2004., isto Općinsko vijeće donijelo je odluku o povratku zgrade i dvorišta Gimnazije. Formalnopravno kada analiziramo ta imovina je vraćena Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Međutim, odluka nije provedena u djelo, nego se stvar još više komplicira. U duhu suživota Nadbiskupija je činila korake da se teško pravno, pa i međunacionalno pitanje riješi. Mi smo darovali vlastito zemljište da škola koja sada koristi trećinu naše zgrade bude izgrađena“, istaknuo je vlč. Marić te objasnio da ono što je uslijedilo predstavlja još jednu manipulaciju.

Vlada FBiH uložila je značajna sredstva – oko pet milijuna maraka – za izgradnju nove škole na zemlji koju je darovala Crkva. Konstrukcija je napravljena, ali je to bio, izgleda, prevelik korak budući da se uz školu htjelo napraviti bazen i dvoranu za što nije bilo novaca. Predviđa se kako je potrebno još 12 milijuna za završetak, tako da je izgradnja stala.

Novci su potrošeni, škola nije dovršena, a crkvena imovina je i dalje uzurpirana i propada jer se u nju ne ulaže.

Danas je potreban novi angažman kako Općine i Kantona, tako i Vlade FBiH da se pronađu novci za završetak izgradnje nove škole. Tek onda bi se mogla izmjestiti Srednja mješovita škola Travnik koja koristi dio zdanja Sjemeništa.

Crkva nije protiv Arhiva nego bezakonja

Osim nabrojanog, što je samo po sebi dovoljno, u razgovoru smo saznali kako postoje i drugi problemi. Jedna obitelj ima stanarsko pravo na dijelu crkvene imovine, a posljednjih je dana aktivna priča o Arhivu koji na zemljištu, koje je gruntovno u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije, gradi novu zgradu.

Rektor smatra kako Arhiv vrši pozitivnu društvenu ulogu i treba imati svoju zgradu, ali na lokaciji koja je zakonom dozvoljena. Sjemenište ne može pristati da se na bezočan način otuđuje imovina. Izgradnja nove zgrade nije restauracija niti obnova.

„Svi procesi nama opterećuju savjesno upravljanje posjedima. Žao nam je što sve strukture, pa i Arhiv kantona, nemaju osjećaja da treba provoditi odluke Suda. U Travniku bi se samo razgovaralo. Mi imamo sudske odluke o njima se ne razgovara“, naglasio je rektor ističući kako se može razgovarati o načinu provedbe ne mijenjajući sadržaj odluke. O sudskim odlukama se u civiliziranom svijetu ne raspravlja.

Do Europskog suda za ljudska prava

Podsjetimo, odlukom Doma za ljudska prava iz 2002., definirano je da se cjelokupna imovina mora vratiti u posjed Crkvi, no ta odluka nije u cijelosti provedena. Pravorijek Ustavnog suda BiH potvrdio je da su ranije odluke Doma za ljudska prava obvezujuće. Trenutno je ova problematika dovedena i do Europskog suda za ljudska prava i čeka se konačna presuda.

Jedino što je uprava Travničkog sjemeništa mogla učiniti je okačiti veliki baner s porukom: „Provedite odluku Ustavnog suda BiH iz 2012.“.

Nažalost, ne postoji ozbiljna politička zainteresiranost u Srednjobosanskom kantonu i u Federaciji BiH da se sudske odluke provedu, zbog čega trpe i đaci državne gimnazije kojima su također potrebni novi prostori za nastavu jer im je zastarjela i neobnovljena zgrada neuvjetna.

Osim toga, uprava Sjemeništa ne može krenuti u obnovu cijele zgrade zbog stanja na terenu tako da danas imamo obnovljene prozore i fasadu na samo jednom dijelu zgrade.

„Mnogi nam spočitavaju kako vršimo segregaciju, da smo dvije škole pod jednim krovom. Kada to govore rado pokazuju žicu koja je sramotna, ali nije bilo drugog načina da zaštitimo svoj prostor. Dugo vremena ispred škole bila je pijaca i to nismo ni na jedan drugi način mogli riješiti nego izgraditi ogradu. Čak su i drugi koristili naš privatni prostor kao parking. Nismo imali drugog načina da zaštitimo svoju imovinu. Mi smo svjesni da se ograda može krivo tumačiti“, rekao nam je na kraju rektor Marić, komentirajući problem ograde.

Također je izričito naglasio kako travničko zdanje nije pitanje „dvije škole pod jednim krovom, već je riječ o jednoj školi pod svojim, dok je druga škola pod otetim krovom“.

Nažalost, uvriježeno je mišljenje ne samo u domaćim medijima i institucijama, nego i u onim stranim, navoditi Travnik kao negativan primjer dvije škole pod jednim krovom.

Iole informiran i nemaliciozan čovjek zna da je riječ o otimačini i manipulacijama različitih vlasti: najprije komunističke – koja je otuđila cjelokupni kompleks, a potom i poslijeratne, nazovidemokratske koja to još nije u potpunosti vratila.

Kako smo vidjeli iz travničkog primjera, agoniji se i dalje ne nadzire kraj dok najveću cijenu plaćaju đaci i to danas, na četvrt stoljeća neovisne, suverene i demokratske BiH koja iz navedenog primjera pokazuje da se još muči u „porođajnim bolima“. A koliko li je takvih priča diljem BiH?

Što o tome kaže druga strana?

Sveto novinarsko pravilo je da se „čuje i druga strana“. Međutim, budući da su donesene pravomoćne sudske presude, o njima se nema što raspravljati. Različita mišljenja tada nemaju nikakvo uporište u stvarnosti. Kako bi barem djelomično ispoštovali novinarsko pravilo, a ne znajući kojem zapravo organu moći ili „travničkoj nevidljivoj sili“ da se obratimo, uputili smo e-mail upite na više adresa u Srednjobosanskom kantonu, od općinskog vijeća, Ministarstva za prostorno uređenje te Uprave škole koja se nalazi u Zdanju gdje je Sjemenište. Na većinu odgovora još uvijek čekamo, a dobili smo jedan. „Poštovani, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova KSB/SBK nije nadležno za postupanje po Odluci Ustavnog suda, niti raspolaže potrebnim informacijama o navedenoj temi. S obzirom da je postupak izdavanja odobrenja za izvođenje radova na zgradi arhiva u nadležnosti resorne općinske službe, stoga Vas želimo informirati da nismo u mogućnosti dati izjavu o traženim temama, te da se za istu obratite nadležnim tijelima. S poštovanjem!“